Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Naša je sretna godišnjica završila razvodom

Ne mogu reći da sam nezadovoljna životom. Bilo bi to doista suludo. A ovo je bio jedan od onih dana koji na poseban način obilježe naš život i koji u spomenar života urežu posebno lijepe uspomene kojih ćemo se sjećati dok smo živi. Danas smo slavili godišnjicu braka, petu godišnjicu. Danas će Romano doći iz Hrvatske gdje je bio na godišnjem odmoru, a ja ga zbog posla nisam mogla pratiti. Bilo mi je jako žao zbog toga, ali na to nikako nisam mogla utjecati. A što je bilo najgore, njegova je majka bila loše, tako da je koristio svaku priliku da ode u domovinu, pa makar to bilo i na samo dva dana.

Nasmiješila sam se. Pogledom sam okružila po prostoriji, sve je bilo u savršenom redu, baš onako kako je Romano volio. Neprestano sam pogledavala na sat. Činilo mi se kao da se kazaljke ne miču. Pogled mi se spustio na sliku koja je stajala uokvirena ispod sata. Ono što sam vidjela na njoj, izmamilo mi je osmijeh. Sasvim jednostavan okvir samo je odvraćao pažnju sa sebe. Na slici smo bili ja i Romano na dan vjenčanja. Bio je to najsretniji dan mog života, dan koji je bio samo prvi u nizu onih koji su uslijedili. Da je moj izbor bio ispravan, dokazale su protekle godine. Romano je bio osoba o kakvoj sam samo sanjati mogla. Nije samo bio privlačan po vanjštini, već je njegova unutarnja ljepota bila poput nebrušenog dijamanta. Kvalitetan kao soba, poseban kao čovjek, pažljiv kao muž i ljubavnik, to je bio njegov najkraći opis. A naš je susret bio sasvim slučajan. U Njemačkoj živim otkad znam za sebe, ali sam svojim jezikom ovladala savršeno. Moji roditelji nikada ne bi dozvolili da zaboravim odakle potječem i gdje su moji korijeni, na koje sam bila tako ponosna. Iako sam rasla u izobilju i bogatstvu, naučila sam cijeniti svaki euro koji mi se nalazio u rukama. Nisam bila škrta, ali sam odgajana tako da znam pravu vrijednost onog što sam zaradila. Moji su se roditelji odrekli svoje domovine zbog boljeg života, a ja sam samo trebala nastaviti živjeti njihove snove. Kao i većina doseljenika, imali smo restoran, jer je njihov marljiv rad urodio plodom. I ja sam radila. Nijedan posao mi nije bio stran, iako sam završila fakultet i pronašla posao u svojoj struci. Kad god bih mogla, pomagala sam roditeljima, a na poslu sam upoznala i Romana. Došao je po preporuci u naš restoran, i kad sam ga prvi put vidjela, osjetila sam nešto posebno prema njemu.

Romano mi je zagolicao maštu

Za razliku od drugih mladića ni po čemu se nije isticao. Bio je skroman, marljiv i nadasve šutljiv. Imala sam osjećaj kao da nosi teško breme briga, ali nisam htjela zadirati u njegovu intimu. To ne bi bilo u redu. Trebala sam ga pustiti da živi svoj život. Ipak, to jednostavno nisam mogla. On je tako zagolicao moju maštu da sam imala poseban odnos prema njemu. Imao je skoro dvadeset i devet godina, ali je izgledao kao da mu je nekoliko manje. Njegov dječački osmijeh potpuno me je osvojio, a njegova tajanstvenost me je zaintrigirala iznimno, toliko da sam ga idealizirala u tolikoj mjeri da mi je pomalo postajao opsesija. Bila sam nekoliko godina mlađa od njega, ali i u boljem položaju od njega, barem kada je materijalna situacija bila u pitanju. Znala sam da su njegovi jako siromašni, a u domovini nije mogao promaći posao. Kad god bih bila slobodna, voljela sam sjediti uz kavu i promatrati njegov rad. Činilo mi se kao da je on odškrinuo vrata mojih snova, ali su ti snovi ostajali neuhvatljivi. On me jednostavno nije primjećivao, ili je osjetio da ima poseban tretman, kao nijedan radnik kod nas.

– Zašto ne sjedneš? – upitala sam ga jednom nakon smjene.

– Pa … – vidjelo se da mu je pomalo nelagodno. Okrenuo se oko sebe i bilo je očito da ni sam ne zna kako da postupi.

– Ne treba ti biti neugodno – poticala sam ga. – Ili … Ako hoćeš, možemo otići na neko drugo mjesto – predložila sam mu, na što su njegove nebesko plave oči zaiskrile.

Nije mi bilo jasno njegovo ponašanje. Izgledao je kao dijete koje je zatečeno u nečemu što ne smije raditi. Bio je tako komično smiješam u nastojanju da shvati što se događa. Nakon nekog neobjašnjivog izraza lica, nasmiješio mi se tako da su njegove jamice na obrazima došle do punog izražaja, što mi je bilo doista posebno kod njega.

– Idemo nekamo drugdje – složio se s mojim prijedlogom.

Pričekala sam ga nekoliko trenutaka, a onda smo izišli u šetnju koja je završila odlaskom u obližnji kafić. Kad smo sjeli, radoznalo me je pogledao. U njegovim je očima bilo bezbroj pitanja na koja mu ja nisam željela dogovoriti, a na koja ni ja nisam znala odgovor. Kako mu objasniti da me je njegovo ponašanje zaintrigiralo u tolikoj mjeri da sam ga željela pobliže upoznati? Možda je na prvi pogled bio presudan njegov izgled, što je bilo i najvjerojatnije. Nisam spadala u onu vrstu žena koje bi se libile pokazati svoje osjećaje, ali ni meni samoj oni nisu bili jasni. Već pri prvom pogledu na njega bilo je očito da on posjeduje ono nešto, a što sam ga više upoznavala, činilo mi se da se ispod ljubazne i donekle hladne površine krije pravi vulkan strasti.

– Nešto trebaš? – ipak je njegova radoznalost pobijedila.

Zastala sam. A što sam mu mogla odgovoriti na to pitanje? Zar je moja namjera bila preočitana? Istina je bila da me je fizički privlačio, ali to nije bilo presudno. Ono što je on pobudio u mojem tijelu bilo je meni sasvim nepoznato.

Uvijek sam bila u površnim vezama

Nisam spadala u kategoriju onih djevojaka koje su bile osamljene. Imala sam birano društvo u kojem sam se kretala, bezbroj prijateljica, a i uvijek sam bila u nekakvim vezicama koje nisu imale nikakvog značaja za mene. Ali, Romano je bio nešto posebno, nešto što je za mene predstavljalo nov izazov kojeg sam ja željela istražiti.

– Trebam samo društvo, nekoga tko ima iste korijene kao i ja – slagala sam ne trepnuvši.

Pogledala sam ga u oči, ali u njima nisam mogla vidjeti ništa. Proučavao je svaku promjenu na mojem licu.

– Pa … – slegnuo je ramenima.

Nije pokazao niti malo dozu razočarenja. To mi je bilo čudno. Uopće nije reagirao onako kako sam ja navikla da muški reagiraju. Njegov muški ego kao da nije bio povrijeđen, što me je jako začudilo. Imala sam osjećaj kao da ne znam ništa o muškarcima, kao da je on došao iz nekog drugog svijeta koji nema nikakvog dodira sa stvarnošću. Bilo je očito da za njega ne vrijede nikakva pravila na koje sam ja naviknula. Izazov je bio preda mnom i ja sam ga odlučila prihvatiti. To je bilo tako karakteristično za mene. Što god bih poželjela, sve bih činila da tu želju i ispunim. Bila sam nevjerojatno tvrdoglava, što mi je ponekad znala biti mana, ali i vrlina.

– Malo si me zatekla – bio je iznenađujuće iskren.

– I sebe sam – moja je igra otpočela.

Iako je u početku naš razgovor pomalo zapinjao, s vremenom se opustio. Njegovo mi je ponašanje bilo pomalo čudno. Nisam naviknula na toliku zatvorenost, a poznavajući sebe, čvrsto sam odlučila da ću upravo ja biti ta koja će pokrenuti ono što je u njemu bilo uspavano. Nasmiješila sam mu se. Moj dogovor sa samom sobom trebalo je provesti u djelo, a za to mi je trebalo dvoje, bolje rečeno, trebao mi je on.

Kao žena, naučila sam da trebam biti taktična i nenametljiva. To je najbolji put osvajanja.

Žena treba na kapaljku odmjeravati svaki pokret i svaku riječ, sve do trenutka kada vješto napravljena klopka ne bude polegnuta pod težinom željenog ulova.

Trebam ovaj posao i volim te

Bila sam mlada i samouvjerena, lijepa i poželjna, ali sam toga i bila svjesna. Iza mene je bilo mnogo slomljenih srdaca, ali je moje još uvijek bilo netaknuto. Voljela sam sebe, svoj život i svoje tijelo, a kako mi se čini, i Romana bih mogla zavoljeti, ako već nisam, razmišljala sam tada.

Pokušala sam saznati nešto iz njegovog života kojeg je ostavio u domovini, ali on kao da je zanijemio. Iz njegovih šturih rečenica shvatila sam samo da ondje nije mogao pronaći posao, a njegovi su većim dijelom ovisili o njemu. Prvi korak je bio napravljen, a to je bilo dovoljno. To je bio početak našeg sve intenzivnijeg druženja, ili veze, kako sam ja to voljela nazivati. On se pomalo otvarao, iako presporo za moj ukus, no on je bio vrijedan svakog strpljenja. To se na kraju i pokazalo istinitim. Kako se približavao dan njegova odlaska, on je postajao sve nervozniji. Onih nekoliko mjeseci što je radio kod nas nijednom od nas dvoje nije bilo dovoljno. Morao se vratiti, ali je obećao da će uskoro doći.

– Zakon je zakon – kao da je tješio i mene, ali i sebe. – Trebam ovaj posao, mnogi ovise o njemu. A i tebe trebam. Volim te – kao da je to bilo ono posljednje što je kanio izgovoriti na odlasku.

Njegova je izjava došla u vrijeme kada je bio na odlasku. Mislila sam da je nikada neću čuti, a ona je došla kada sam je najmanje očekivala.

– I ja tebe volim. Ostani – pripila sam se uz njega kao bršljan.

Naša je veza još uvijek bila površinska, mada smo oboje osjećali da nas od dublje dijeli tek neznatna nit koju je bilo lako prijeći.

– Vratit ću se – obećao mi je na odlasku.

Dani bez njega bili su mi dugi poput godine. Tek sam u toj razdvojenosti shvatila koliko mi on znači i koliko ga volim. Više nije u pitanju bio izazov, nekakva čudna ženska posesivnost, već prava ljubav, iskrena i postojana. Svaka moja misao bila je usmjerena prema njemu. Kad bih mogla … Da sam se potrudila više saznati o adresi njegova stanovanja, mogla sam poći za njim. Možda to i nije bilo primjereno i umjesno, ali ljubav ne poznaje nikakve zakone. Sve je bilo bolje od ovog čekanja.

Romano se vratio nakon dva mjeseca. Za to vrijeme smo se čuli nekoliko puta, ali su ti razgovori bili samo razjarivanje ljubavi koja je buktala u meni. Da, bila sam spremna učiniti sve za njega, i kada mi je javio da dolazi, nitko nije bio sretniji od mene. Ni sama nisam bila svjesna koliko sam se promijenila. Od one vesele djevojke željne zabave, postala sam pravi kućni tip koji je čeznuo samo za Romanom i njegovim nježnostima. Neprestano sam plovila valovima maštanja, i da mi je to bilo oteto, ne znam kako bih preživjela tu razdvojenost. Napokon je ljubav pokucala na moja vrata. Bio je to predivan osjećaj, a tek kada sam ga vidjela … To se riječima ne može opisati. Na svu sreću, ti su osjećaji bili obostrani.

Samo nekoliko mjeseci poslije, mi smo bili vjenčani. Nitko nije bio sretniji od mene. Imala sam sve ono o čemu sam maštala, samo što je naš brak imao malenu sjenu koja meni nije davala mira, ali sam se s vremenom pomirila s činjenicom da Romano želi pričekati s djecom. Ako sam se u početku i durila zbog toga, on je uvijek imao uvjerljiv razlog da me razuvjeri. Dobro se sjećam jednog našeg razgovora. On je bio samo jedan od mnogih. Morala sam priznati da sam se doista ponašala poput razmaženog derišta, ali tu nije bilo pomoći. Ja sam željela njegovo dijete i u tome nije bilo ničega lošeg. Plod naše ljubavi trebao je samo učvrstiti naše osjećaje, ali mi dati i osjećaj sigurnosti, garanciju da ovo nije samo san i da će potrajati zauvijek.

– Ja te želim samo za sebe – uvjeravao me je.

Bila sam razoružana njegovim objašnjenjem, ali i uporna da ostvarim naum, pa makar upotrijebila i nekakvu malenu prljavu prijevaru.

– Ne želim te dijeliti ni s kim, pa makar u pitanju bilo i naše dijete. Što je tu čudno? Mladi smo i trebamo uživati u životu.

Pogledala sam ga, a iza njegovog se osmijeha nije naziralo ništa čemu bih mogla prigovoriti.

Doista, nisam imala razloga za strah. Otac nam je pomogao da se osamostalimo, pa financijski nismo ni o kome ovisili. To je bilo ono o čemu smo oduvijek priželjkivali. Da, učili smo uživati u životu, jedno u drugome, i sve je bilo idealno. Nikada nisam bila kod njegovih roditelja, ali su oni često dolazili ovamo, a meni to nikada nije bilo čudno. No, u posljednje vrijeme kao da su njegovi odlasci učestali. Majka mu je bila bolesna, a kada je on bio odsutan, netko je morao voditi posao.

Život u bračnoj idili … Ili?

Otključavanje ulaznih vata me je trgnulo. Gotovo sam kriknula. Ovaj put sam čvrsto odlučila da ću s njim porazgovarati o djetetu. Dok je on bio odsutan, bila sam usamljena. Nije to bio nimalo lijep osjećaj. Bila sam ovisna o ljubavi, o nježnostima, i dijete bi me u potpunosti ispunilo.

– Kako si? – jedva sam uspjela promrmljati to pitanje.

Bacila sam mu se u zagrljaj u kojem sam htjela tako vječno ostati. Toliko mi je doista nedostajao da sam živjela samo za ovaj trenutak.

– Umorno – rekao je glasom koji je doista tako i zvučao.

– Odmori se, a za večeras imam iznenađenje za tebe. Danas nam je godišnjica – rekla sam šaptom, još uvijek se nalazeći duboko u njegovu zagrljaju.

On je otišao pod tuš, pa u krevet. Odspavao je nekoliko sati, a kada je bilo vrijeme da se spremim, probudila sam ga. Znala sam da on ima iznenađenje za mene, poklon koji još nijednom nije izostao. I ja sam imala za njega. Naše su godišnjice bile gotovo ritualne. Svaka mi se urezala u sjećanje, pa će i ova, bez sumnje. Otišla sam u sobu i gotovo mi je bilo žao ga probuditi. Spavao je poput djeteta. Nekoliko sam trenutaka gledala u njegovo prelijepo lice i nisam mogla odvojiti pogled od njega. Morala sam sebi priznati da sam jedna od najsretnijih žena na svijetu. Imala sam njega, a to mi je bilo sasvim dovoljno. On je bio centar mojeg svijeta i uvijek će tako i biti, razmišljala sam. Trebalo mi je dosta odvažnosti da ga probudim, ali sam morala. Bilo je krajnje vrijeme. Restoran sam rezervirala i sve je već bilo unaprijed dogovoreno.

– Romano … – tiho sam ga zovnula.

Otvorio je oči. Trebalo mu je nekoliko trenutaka dok je shvatio gdje se nalazi, a onda mi je uputio jedan od svojih neodoljivih osmijeha koje sam obožavala.

– Ustani. Vrijeme je da se spremiš – i meni samoj je bilo žao što mora ustati, ali …

– Da se spremim? Gdje? – iako je imao otvorene oči, kao da još nije bio svjestan ničega oko sebe.

– Danas nam je godišnjica – rekla sam uz osmijeh.

Znala sam da on to jako dobro zna, ali ne znam zašto sam baš te riječi napomenula.

– Znam. I? – njegove su se riječi mogle opisati samo snenošću.

– Idemo van – njegovo čudno ponašanje mi je pomalo zasmetalo.

– Ne ide mi se – bio je nevjerojatno hladan, što me je iznenadilo. – Volio bih ovu večer provesti kod kuće – njegovo mi je objašnjenje bilo pomalo čudno.

– Bojim se da je prekasno za to – uopće mi se nije ostajalo u stanu.

– Dobro – rekao je nevoljko i ustao.

Dok se on oblačio, ja sam bila gotova. Kad sam se zadnji put pogledala u ogledalo, činilo mi se da sam nadmašila samu sebe. Doista sam izgledala prekrasno, bez lažne skromnosti. Bila sam svjesna da je priroda doista bila izdašna prema meni, a da nije tako, ne bih pored sebe imala muškarca kakav je bio Romano.

Romano, što nije u redu?

Kad smo došli u restoran i sjeli, imala sam osjećaj da se Romano ne osjeća ugodno. Bezbroj puta sam počinjala razgovor, ali on kao da me nije slušao. Svaku riječ sam izvlačila iz njega, a to mi nije nimalo sličilo njegovom ponašanju.

– Što nije u redu? – zabrinuto sam upitala.

– Molim? Što … – odsutno me je pogledao.

– Kako ti je majka? – opet sam pokušala pokrenuti bilo kakav razgovor, ali mi se činilo da neću uspjeti. Pitala sam ga isto pitanje kao i kada je došao, i mislim da me je on prozreo. Ova je večer bila osuđena na propast; ne samo da nije bilo romantike, već je i on bio odsutan kao da se ja i ne nalazim pored njega. Kao da nam je riječnik bio toliko siromašan da se sve svodilo na neko nejasno mrmljanje i gestikuliranje koje nije imalo smisla.

– Bolje je – opet je bio kratak.

Poslužili su nam aperitiv, a dok smo naručivali jelo, neprestano sam ga pogledavala. Da, nešto ga je mučilo. Dobro sam poznavala svojeg muža, što i nije bilo nimalo čudno s obzirom da smo skoro neprekidno bili zajedno, ako izuzmemo njegove odlaske u domovinu.

– A što je s tobom? Jesi li ti dobro? – tiho sam ga upitala, obuhvativši njegovu ruku.

Gledao me je bez riječi. Nije to bio pogled kojeg sam poznavala, već pogled kojeg nisam mogla definirati. Tuga se nazirala u njemu, nekakva sjeta ili žal za nečim što je meni bilo potpuno strano. Potvrdno je klimnuo glavom. Ni ja više nisam znala kako da se ponašam. Da li da plačem, ili da se smijem? Imala sam osjećaj kao da sam imala sastanak na slijepo sa potpunim strancem, jer Romana kakav je bio večeras nisam poznavala. Do kraja večeri nismo izgovorili previše riječi. Romano je bio u nekom svojem svijetu, a i meni je dosadilo da se bezrazložno trudim oko nečeg što neće donijeti nikakve rezultate. Romantična večer je završila potpuno neočekivano. U meni je sve kipjelo od bijesa. Trebalo mi je uložiti mnogo truda u samosvladavanje, inače sam mogla postupiti nepromišljeno na javnom mjestu. Ako sam ikada išta mrzila, bila je to ovakva situacija. Mogao mi je barem pružiti objašnjenje koje bi me zadovoljilo, a on je svojim durenjem i šutljivošću samo izazvao revolt u meni. Mogao se barem potruditi pa odglumiti da mu je stalo, a ne se ponašati kao izgubljeno dijete.

To me je jako povrijedilo, kao osobu, ali i kao ženu. Ipak, ovo je bilo sjećanje na dan koji je promijenio naše živote i nije mi bilo jasno njegovo ponašanje.

Kada smo došli kući, okrenula sam se prema njemu.

– Mislim da mi duguješ objašnjenje – više se nisam niti trudila da sakrijem koliko sam ljutita i povrijeđena, ali njega kao da se to nije nimalo dojmilo.

– Znam – rekao je tiho, a izraz lica mu je bio poput maske. – Trebamo razgovarati – pogledao je u moje usne, ali ne i u oči.

– Napokon nešto razumno i od tebe. Lijep poklon za godišnjicu – promrmljala sam sebi u bradu, ali sam znala da me je on čuo.

Nisam mogla skriti da se osjećam tužno, jadno i poniženo kao nikada ranije u životu.

– Znam da ovo nije vrijeme za takav razgovor, ali nemam izbora – gledao je u pod, nervozno stiskajući prste u šaku, toliko jako da su mu članci pobijelili.

Još ga nikada nisam vidjela u takvom stanju. Očito mi je nešto pokušavao reći, a ja sam samo pogoršavala situaciju svojim zajedljivim primjedbama.

– O čemu se radi? – tiho sam upitala.

Nisam imala nikakvu predodžbu o tom razgovoru. Očekivala sam poklon, ali je bilo očito da će on ovaj put izostati. Nešto nije bilo u redu, ali što? Odgovor mi je on pokušavao reći, samo sam ja bila loš slušatelj.

– Znaš, ja … – nije mogao pronaći prave riječi.

Nije ni glumio da mu je stalo

Pogledao me je u oči. Očaj mu se nalazio na licu, očaj kakav može izazvati samo bezizlazna situacija.

– Želim razvod – napokon je rekao u jednom dahu.

Zastala sam u pola pokreta. Nisam čak bila sigurna da je on izgovorio te riječi, ili mi se samo učinilo. Razvod? Ne, to nije bilo moguće. Romano me voli onoliko koliko sam i ja njega voljela. Toliko mi je puta rekao da sam mu potrebna poput zraka kojeg je udisao.

– Jesam li te dobro čula? – u šoku sam upitala.

– Da, jesi. Želim razvod. Ovaj brak ionako nema smisla. Oboje smo imali nekakav interes, a u ovih pet godina samo ga i ispunili. Meni je ovaj brak bio potreban zbog papira, jer si ipak strana državljanka, i to mi je bila posljednja slamka koja će me izvući iz one bijede u kojoj sam odrastao. Ne mogu reći da te nisam volio, to nikako. Bolje rečeno, u pitanju je bila strast koja je s vremenom ugasnula. Spojio sam ugodno i korisno, isto kao i ti. Tebi je trebao netko tko će rasplamsavati plamen tvojih strasti, tko će ti služiti kao nešto vrijedno na čemu će ti drugi pozavidjeti. Nikada ti ništa nisam obećao. To je bio prešutan ugovor kojeg sam ja poštivao sve dok se nisam zaljubio u drugu ženu u tolikoj mjeri da mi sve ono što mi ti nudiš ništa ne znači. Samo želim biti s njom, a ipak … Ne želim te povrijediti. Volio bih da ostanemo prijatelji – njegove su riječi bile pravi šok za mene i moju ljubav koju sam mu tako nesebično i bezrezervno poklanjala.

Zar je on moje osjećaje smatrao dogovorom? On za mene nije bio tijelo kojim sam se ja šepurila, nije bio trofej kojeg sam pokazivala. Bio je osoba koju sam voljela, bio je osoba kome sam poklonila svoje srce, svoj djelić života i cijelu sebe. On mi je bio sve, a ja njemu samo potez, stepenica koja će ga odvesti u neki bolji život. A nisam ni slutila. Dolazilo mi je da vrištim, da plačem, da ga molim … Ne, to nisam mogla. Bila sam previše ponosna. Ako on mene nije želio, kakva bih ja osoba bila kada bih na silu htjela zadržati ono što više nije bilo moje. Šutjela sam. Nekako sam došla do stolice i sjela. Imala sam osjećaj da sjedim na krhotinama svojeg života, a svaka od njih mi se zabadala u srce, ostavljajući ranu koja nikada neće zacijeliti.

– Žao mi je. Znam da si dobra kao osoba i iznad svega te cijenim. Zbog toga mi je ovo toliko teško i palo. Da sam mogao narediti srcu da te voli, učinio bih to, ali nisam. Opirao sam se koliko sam mogao iz poštovanja prema tebi. Bolje je i ovako, nego da te zavlačim. Ne želim da ovo čuješ od drugih. Uskoro ću postati otac – kao da sam se trgnula na te njegove riječi.

Imala sam osjećaj da su me one zaboljele više od svih do sada. Uskoro će dobiti dijete, a nije ga želio sa mnom?

Kako sam mogla biti toliko slijepa? Nikada me nije smatrao dovoljno dobrom da bi sa mnom stvorio potomke. On je od samog početka znao da naša veza nema budućnosti, da je naš brak s rokom trajanja, a ja sam naivno mislila da nas jedino smrt može rastaviti. Nisam se mogla načuditi svojoj gluposti i naivnosti.

– Zar očekuješ da ti čestitam? – napokon sam se toliko pribrala da sam mogla izgovoriti rečenicu koja ima smisla, ali i dozu otrova iza koje se krila moja beskrajna povrijeđenost.

– Pa … – bilo mu je neugodno, a i trebalo mu je biti. – Samo sam želio biti fer prema tebi – petljao je.

– Fer? – ne znam zašto sam se histerično nasmijala, kada mi nimalo nije bilo do smijeha. – Zar ti smatraš da si bio fer dok si me varao, dok si stvarao drugu obitelj pored one koju si imao, ni u jednom trenutku niti ne pomislivši na mene i moje osjećaje? A što po tvojoj ljestvici nije fer? Doista dojmljiv poklon za godišnjicu – nisam se mogla savladati.

I ja sam njega željela povrijediti, iako sam sada znala da njemu nimalo nije stalo i da samo zavaravam samu sebe. Namjerno sam naglasila riječ “godišnjicu”. Da, dobila sam poklon, poklon kakvog ni u snu nisam očekivala, ali me nije obradovao.

– Ne želim se svađati. Ono malo stvari što imam ovdje spakirat ću i odlazim. Vraćam se u domovinu, a ti pokušaj riješiti sve u vezi razvoda, i kada budem potreban, doći ću.

Ja sam ostala sjediti, a on je otišao u sobu. Spakirao je svoje stvari, a da ja toga nisam ni bila svjesna. Kad se napokon pojavio s koferom u raci, stao je ispred mene.

– Zbogom – rekao je ne ispuštajući kofer.

– Ma otiđi već jednom! – bijesno sam rekla. Ostavio je ključ na stoliću i otišao. Gotovo da i nisam bila svjesna što mi se događa. Sve se nekako prebrzo dogodilo, prebrzo i neočekivano. Činilo mi se da sanjam i da ću se uskoro probuditi iz ove noćne more.

Da bih se uvjerila, ustala sam i otišla u sobu. Otvorila sam njegov ormar koji je bio avetinjski prazan. Slomila sam se u tom trenutku. Bacila sam se na krevet i počela neobuzdano plakati. Činilo mi se da sam satima plakala, ali nisam osjetila nikakvo poboljšanje. Bol je još uvijek bila tu, bol koja je iz trenutka u trenutak postajala sve veća, bol koja mi je parala srce. Nije to bila fizička bol koja se je mogla izliječiti ili ublažiti tabletom. Ova je bila mnogo gora, mnogo podmuklija, i za nju nije bilo lijeka, osim vremena koje će barem ublažiti sve ovo, svu gorčinu. No, u tom trenutku u to nisam mogla ni povjerovati.

Moje je osjećaje potpuno zgazio

U idućih nekoliko dana bila sam potpuno izolirana od svega. Znala sam da sam se morala trgnuti, ali nisam mogla. Utapala sam se u moru samosažaljenja, iako sam znala da zbog mojeg takvog stanja pati posao, ali i moja obitelj. Jednostavno nisam mogla shvatiti. Gdje sam pogriješila? Znala sam da tako ne smijem razmišljati, da ne smijem kriviti sebe, jer to je bila najgora moguća stvar koju sam mogla napraviti. Takvo je optuživanje bilo ubojito za moje samopouzdanje koje je ionako bilo skoro na nuli. Trebala sam se trgnuti, ali nisam mogla. Razum mi je govorio jedno, ali ga tijelo nije slušalo.

Jednostavno sam bila zatečena, a i samoća mi nimalo nije išla u prilog. Imala sam sve simptome ostavljenih, a i ponašala sam se kao da je s Romanom prestao postojati cijeli svijet. Za razliku od mene, on je sebi već stvorio uvjete za novu obitelj, a ja sam tugovala za onim što njemu ništa nije ni značilo. U tome smo se mi žene uvelike i razlikovale od muškaraca. Idealizirale smo ono što je njima bilo samo usputna stanica …

Znam da će mi trebati vremena da sve ovo prebolim, da povratim vjeru u muškarce, vjeru u ljude. Ovo posljednje mi je bilo i najneophodnije. Nakon ovog što mi je učinio Romano, komu sam mogla vjerovati? Po mojem mišljenju proveli smo pet predivnih godina, ali su one nakon njegovog prijedloga za razvod potpuno izgubile sjaj i značenje koje su imale za mene.

Borim se protiv nepovjerenja koje raste u meni, i nadam se da ću izvojevati pobjedu. Poznajem ja sebe. Kada prođe ovo razdoblje krize, trgnut ću se ja i početi udisati život punim plućima. Izgubila sam bitku, ali nisam rat. Pogriješila sam, ali se nadam da će mi život pružiti priliku da tu grešku i ispravim. To mi je u ovom trenutku nezamislivo, ali vrijeme sve mijenja, pa će tako i moja uvjerenja.


Tags: