Zatočenica u braku

Lucija – glas mojeg muža Roberta trgnuo me je. Ni o čemu nisam razmišljala, već sam samo buljila u prazno. Nisam ni bila u stanju misliti. Potpuna bezvoljnost potpuno me je obuzela. – Kamo si odlutala? – upitao me je uz osmijeh.

Slegnula sam ramenima. Lice mi je bilo potpuno bezizražajno, promatrala sam ga kao što bih promatrala nekakav predmet koji mi se nalazio na putu.

– Nikamo – rekla sam kruto.
– Ručak je odličan – pohvalio me je. – Uvijek sam želio savršenu ženu, a ti si spoj svih savršenstava koja sam želio. – Ipak… – pogledao me je s pozornošću, kao što je to uvijek činio kada bi se našao u mojoj blizini. – Imaš izrast na kosi – upozorio me je.

Da sam mogla iskočiti iz kože, u tom bih trenutku to učinila. On kao da nije bio svjestan koliko me je iritirao sitnicama koje su bile potpuno nevažne. – Znaš da želim da uvijek izgledaš besprijekorno. Na raspolaganju su ti svi mogući stručnjaci za ljepotu. Kada dođem s posla, izići ćemo na večeru – obrisao je usne ubrusom i otpio gutljaj svoga omiljenog vina.

– U redu – uzvratila sam tiho. – Uvijek mi je ugodno izići s tobom – riječi sam jedva prevalila preko usana.

– Znam – Robert je ustao i prišao mi. Obuhvatio je moje lice rukama i spustio nježan poljubac na moje usne. Izdržala sam taj maleni dodir nježnosti, iako sam imala strašan poriv da okrenem glavu. Jedva sam čekala da ode. Bijes se nataložio u meni i ključao je, bolje rečeno, bio je blizu točke vrelišta. Kad se odmaknuo od mene, ustala sam i pošla po njegov sako. Pomogla sam mu da ga odjene i iščekivala trenutak kada ću ostah sama, potpuno sama.

– Želim da budeš neodoljiva, najljepša – rekao mi je na odlasku.

Potvrdno sam klimnula glavom. Kad su se vrata za njim zatvorila, odahnula sam. Uklonila sam posuđe sa stola i spremila ga u perilicu. Skuhala sam si kavu i sjela. Prekrižila sam nogu preko noge. Čak ni prvi gutljaj kave nije mogao sprati gorčinu koja se nalazila u mojoj usnoj šupljini. Pripalila sam cigaretu, uživajući u njoj sa svim svojim čulima. To mi je bilo jedino zadovoljstvo, iako sam se oduvijek užasavala tog poroka koji ni u kojem slučaju nije bio dobar. Utjecao je na ljepotu, no ja i jesam željela poružnjeti. Koliko god čudno zvučalo, to je bila istina.

I sama sam uvidjela koliko su mi misli nepovezane. Otpila sam još jedna gutljaj kave, pokušavajući se smiriti, i to mi je donekle pošlo za rukom. Sama spoznaja da Robert nije tu bila je dovoljan razlog da se razveselim. Već sam ga mjesecima mrzila, ali sam to vješto skrivala. Bože, pomislila sam u sebi. Samu sam sebe dovela u situaciju u kojoj sam se nalazila…

Sjećanja su počela navirati. Otvarala sam pretince svoje prošlosti koji su bili mnogo ljepši od sadašnjosti, ali ja to tada nisam shvaćala, pa nisam ni znala uživati u tim trenucima. Sjetila sam se vremena kada sam iz djevojčice izrastala u djevojku. Što je vrijeme više odmicalo, moja je pojava privlačila sve više pogleda. Ako do tog vremena nisam bila svjesna svojeg izgleda, sve više sam pazila na njega. Izgledala sam doista prekrasno. Visoka i vitka figura, pune grudi, duge vitke noge i blago zaobljeni bokovi, bili su glavne karakteristike mojeg tijela. A lice? Ono je bilo najljepše na meni.

Robertova prosidba

Doista je bilo savršeno, to sam mogla reći bez lažne skromnosti. Poprilično sam sličila Angelini Jolie, a tu sam usporedbu bezbroj puta i čula. Imala sam prekrasne zelene oči oivičene dugim trepavicama, malen nos, pune usne koje su skrivale moje savršene zube i lice koje je bilo pomalo duguljasto, ali i harmonično sa svim dijelovima ostatka lica. Znala sam da sam mogla imati momka kojeg sam željela i imala ih podosta. Bila sam poput leptira koji je letio od cvijeta do cvijeta, a većinu tih veza sam prekidala prije nego što bi postali bliskiji.

S vremenom sam shvatila da ono što tražim nikada neću pronaći u muškarcima koji su bili samo malo stariji od mene. Zato sam se okrenula onima koji su bili zreliji. No, nailazila sam na problem koji mi se činio nepremostivim. Većina njih je bila oženjena, a svi oni koje sam željela vrlo brzo su otpali zbog te pojedinosti koja mi je smetala. Ipak, nisam odustajala. Kada sam naišla na Roberta, shvatila sam da je on spoj svega onog što sam željela. Bio je stariji od mene dvadesetak godina, osoba koja je bila uspješna i bogata, a k tome je znao kako da se ponaša prema jednoj ženi. Iako je bio oženjen, upustila sam se s njim u vezu. Doista se prema meni ponašao kao da sam kraljica, a tko bi tome mogao odoljeti? Svakodnevno me je obasipao skupocjenim poklonima i obećavao razvod od supruge, ali mu ja ni jedne riječi nisam vjerovala. Nemalo sam se iznenadila kada mi je rekao da je zahtjev za razvod na sudu. Iako sam sumnjala u to, on mi je dokumentirao sve ono što je rekao.

Te me je večeri zaprosio. Naravno da sam pristala. Robert možda nije bio najljepši muškarac, ali je bio onaj koji mi je mogao pružiti sve ono što bih poželjela: sigurnost i stabilnost. Imao je dvoje već odrasle djece, no to me se nije nimalo ticalo. Bilo mi je jedino važno da je zaljubljen u mene, i to beskrajno. Sa zadovoljstvom sam promatrala smaragd koji se nalazio na mojem zaručničkom prstenu.

– Kada sam ga vidio, podsjetio me je na tvoje oči i morao sam ga uzeti – priznao mi je. – Jedino se njegova ljepota može usporediti s tvojom – dodao je laskavo, promatrajući svaku pojedinost na mojem licu.

Koliko je bio opčinjen mnome, nije skrivao ni u jednom trenutku. Za njega sam bila božanstvo i neprestano me je držao na pijedestalu svojih prioriteta. Laskalo mi je sve to. Kod kuće sam imala cijelu kolekciju vrijednih poklona. On nije samo pokazivao ljubav, on ju je i dokazivao na sve moguće načine. Nedugo zatim je kupio stan u centru grada u koji smo zajedno uselili. Otišao je od supruge, ostavivši joj svoju prekrasnu kuću, ali meni to i nije bilo važno. Doista sam mislila da je on sve ono što želim. Da sam slutila barem djelić istine, pobjegla bih glavom bez obzira. Ni slutila nisam koliko me voli i koliko će mi zagorčati život svojom ljubomorom.

U početku mi je doista bilo drago što je bio ljubomoran. Tu sam ljubomoru smatrala začinom ljubavi, dokazom da me nesebično voli. Uvijek je volio znati gdje sam i s kime. Kontrolirao je svaki moj pokret, a da ja toga nisam ni bila svjesna. On je dobro znao što radi, no ja nisam znala što me očekuje. Jedina isprika mi je bila mladost, neznanje i nepoznavanje muške psihe.

Samo nekoliko dana nakon što smo počeli živjeti zajedno, posjetili su me moji roditelji. Oni su znali da imam dečka, ali ne i tko je on. Kada su čuli da se rastaje zbog mene, pobijesnili su, prijeteći da će me se odreći u svakom pogledu.

– Što to činiš? – otac mi se unosio u lice. On je moj vršnjak. Zar nemaš oči? Osoba koja je u stanju napraviti ono što je on, nije vrijedna ni pogleda, a kamoli nečije ljubavi. Njemu se i ne čudim toliko, ali ti? Odgajao sam te kao što su mene moji roditelji odgajali, a ti si se drznula razoriti nečiji brak! Smjesta da si se pokupila i otišla kući! – naredio mi je, ali sam ja odmahnula glavom. Prišao mi je i pljusnuo me.

– Nećeš? pjenio se, dok je njegov glas grmio stanom u kojem smo se nalazili. – Više nikada nećeš biti dobrodošla u mojoj kući. Jesi mi kći, ali te se sramim. Ponekad sam u stanju misliti da bi bolje bilo da te nema, nego da sam ovo dočekao – njegovi staromodni stavovi kao da su došli iz nekoga drugog vremena.

– Ja ga volim – samo sam rekla.

– Voliš ga? – pogledao me je s gnušanjem. – Mislim da su temelji te ljubavi ništavni i da ćeš dočekati sudbinu njegove supruge. Ako nije bio dobar prema njoj, zašto bi bio prema tebi? Ti zaslužuješ mnogo boljeg muškarca od njega – pokušao me je uvjeriti, ali sam ja ostajala pri svom. Napadao me je verbalno, ali ga ja nisam željela ni slušati, tako da njegove riječi nisu dopirale do mene onako kako su trebale.

– Ako si rekao što si imao, onda otiđi – rekla sam hladno.

Zbog njega sam dobila otkaz

0tac me je preneraženo pogledao. Spustio je glavu, pokuša- vajući kontrolirati svoje osjećaje. Vjerovala sam da mu nije nimalo lako, ali nije bilo ni meni. Nije me smio tjerati da biram između njega i ljubavi prema Robertu. I sam je trebao biti svjestan da će on biti taj koji će izgubiti. On je svoju roditeljsku ulogu odigrao, a ja sam raširenih krila krenula u novi život. To je bio put koji sam izabrala i on mi nije smio postavljati uvjete koji su bili nemogući da se ispune.

– I hoću. Muka mi je od pogleda na tebe – prostrijelio je majku pogledom, a ona me je pogledala s tugom u očima. Znala sam da je njoj teško, ali mi ispred oca nije mogla reći ono što je mislila da bi trebala. Ona je oduvijek bila tiha i povučena žena. Čak je i njena ljepota bila skromna kao i ona, što na sreću nije slučaj bio i kada sam ja bila u pitanju. Ne znam od koga sam naslijedila ljepotu, ali sam se smatrala izuzetno posebnom zbog nje.

Kada su otišli, najprije sam bila ljutita, a onda sam briznula u plač.

Cijena moje ljubavi bila je velika. Zašto su moji roditelji bili toliko nemilosrdni? Tjerali su me od sebe. Zašto? Ništa lošeg nisam napravila. Samo sam voljela, a to je bio moj jedini grijeh. Znala sam da ni na moje vjenčanje neće doći. Znam da bi majka htjela, ali joj otac to nikada ne bi dozvolio. Bit ću tužna mladenka u bijelom. Zajednički put moje obitelji odvajao se od mojeg. Bilo mi je strašno teško zbog toga, a znala sam da je i njima. Koliko god očeve riječi zvučale sterilno i optužujuće, ipak mu je bilo teško. Trudio se to skriti, no… Činilo mi se da sam satima plakala. Kada je Robert došao i vidio me u tom stanju, bio je strašno ljutit.

– Zaboravi na njih – gotovo mi je naredio. – Ti si slobodna, oni ne mogu odlučivati za tebe. Što će ti oni? Ja sam ti dovoljan, isto kao i ti meni – rekao je blago, tješeći me.

– Možda bi bilo najbolje da prestaneš raditi. Ja ti mogu pružiti sve što poželiš – koristio je moju ranjivost da ostvari svoj cilj, a to je bio samo jedan od mnogih koje je kasnije ostvario.

– Ne! – odmahnula sam glavom. Radila sam u butiku i taj posao sam voljela. Nije bio dobro plaćen, ali sam ja voljela raditi s ljudima. To mi je bio jedini doticaj s vanjskim svijetom i to nisam željela izgubiti. Kako bi bilo da ja njega pokušam odgovoriti od posla? Znala sam kakav bi odgovor bio, pa sam i ja njemu ponudila takav.

– Kako želiš – rekao je pomirljivo. I sama sam bila iznenađena njegovim ponašanjem. Bilo je lijepo od njega što mi je dozvolio da radim, iako je često spominjao da me želi samo za sebe. Sve svoje slobodno vrijeme provodila sam da bih njemu ugodila. Jedino što je tražio je da uvijek izgledam besprijekorno, da budem lijepa samo za njega i da obroci budu gotovi na vrijeme. Sve me je to ispunjavalo u početku, ali sam se s vremenom zasitila. Dok sam ja žudjela za zabavom, on je žudio za romantikom. Ipak mi je popuštao, sve dok se nismo vjenčali. Kada smo postali bračni partneri, čim sam se vratila s medenog mjeseca, dobila sam otkaz. Nije bilo nikakvoga jasnog obrazloženja. Samo mi je uručena knjižica, i to je bilo to. Bio je to jak udarac za mene. Mrzila sam dane koje sam provodila u dokoličarenju.

U to vrijeme, i Robert je počeo pokazivati svoje pravo lice. Sve manje je radio ili je posao donosio kuči, a sve više vremena provodio uz mene. Njegova ljubav poprimila je sasvim drugačiji obris. Bio je poput moje sjene. Čak ni u dućan nisam mogla otići bez njegovog znanja. Sve više sam uviđala da sam upala u klopku. Iako sam ga slijepo voljela, isto kao i status koji sam dobila vjenčanjem s njim, postajala sam sve manje sretna. Moja sreća je kopnila, a Robert me je taktički i proračunato odvojio od svih mojih prijatelja. On je bio i uzrok mojeg otkaza. Jednostavno je ušetao u butik bez mojeg znanja i zahtijevao da mi se dade otkaz, ne libeći se ucjena. Kada sam to saznala, potpuno sam pobjesnjela.

– Dobila sam otkaz zbog tebe? – unosila sam mu se u lice.

– Ne – Robert je odlučno domahivao glavom. – To nije bilo zbog mene – pokušao me je uvjeriti, ali sam ja znala da laže i da prave razloge svojeg postupka vješto skriva.

– Nego? – nikako nisam mogla stišati svoj bijes.
– Ne znam. To sam ja mislio tebe pitati – nevino me je pogledao.

Lupnula sam nogom u pod. Osjećala sam ljutnju, ali i nemoć. Srce mi je uzbuđeno tuklo u grudima. Dojam da sam prevarena i izigrana, nikako me nije napuštao. Moja velika ljubav smanjivala se iz dana u dan.

Robert je bio posesivan čovjek, ljubomoran toliko da tu svoju ljubomoru nije mogao kontrolirati ni u kojem pogledu. Činilo mi se da je previše iskompleksiran i previše nesiguran. A tko i ne bi bio na njegovu mjestu? On je bio zreo muškarac, a ja tek djevojka u cvijetu mladosti koja je plijenila poglede svojom ljepotom.

Bila si sklona avanturama

Čini mi se da ovako nećemo dugo – kruto sam rekla. – O čemu ti to pričaš? – Robert je ustao i unio mi se u lice. – Znam što si željela od mene, a to i dobivaš. Ja nisam glup. Ne možeš mi reći da si se zaljubila u mene. U to nitko ne bi povjeravao, pa nisam ni ja. Tu smo zato što nadopunjujemo jedno drugo. Ti meni daješ ono što meni treba, a ja tebi ono za čim žudiš. Svojim novcem sam kupio ljepotu, što je jedina istina u tvojem slučaju. Kupio sam tebe i ti si moja svojina na neki način. Ipak, časno sam to ozakonio. A možda nisam ni trebao, jer pokazuješ nezahvalnost.

S užasom sam slušala njegove riječi. Nisam znala što bih mu odgovorila. On nije bio u pravu, barem ne u potpunosti. Istina je bila da sam kao opčinjena padala pod utjecaj njegovih skupocjenih poklona. Nitko mi nije posvećivao pažnje koliko je to on činio i nitko se prema meni nije odnosio kao da sam posebna, osim njega. To me je i osvojilo. Idila se raspršila, a ja sam shvatila da sam bila samo predmet kojeg je kupio i kojeg je želio pored sebe. Moja vjera u ljubav bila je narušena, isto kao i ljubav koju sam nekad osjećala prema njemu.

Pogledala sam ga u lice. Istina, nije bio oličenje ljepote, ali je njegov cjelokupan dojam bio izrazito povoljan. Mislila sam da ću dobiti sve uz njega, a on mi je sve otimao. Izgledao je poprilično istrošeno. I sama sam se začudila kako to ranije nisam primijetila. Sve njegove vrline kao da su se pretvorile u mane. Tako to valjda s vremenom biva. Bore su mu postajale izraženije, a kosa sve rjeđa. On je trebao činiti sve da me zadrži uz sebe, ali na drugi način, a ne na silu. Osjećala sam se kao ptica u krletci, što sam na neki način i bila. Zarobljena ljubavlju, sputana njegovom ljubomorom, a što je bilo najgore, bila sam sama, prokleto sama. Od svih sam se udaljila. Svi su me prijatelji napustili. Neki su osuđivali moje ponašanje, a neke on nije želio vidjeti u mojem društvu. Kako god bilo, ja sam bila ta koja je snosila posljedice svojih postupaka.

U čemu sam nezahvalna? – upitala sam ga nakon razmišljanja koje me je prizemljilo.

– U čemu? – ponovio je moje pitanje uz podrugljiv osmijeh.

– Da. U čemu? Što bih trebala raditi? – nije mi bilo jasno. – Ponašaš se prema meni kao da sam… – petljala sam s riječima, ali nisam znala kako da nastavim rečenicu.

– Ponašam se onako kako zaslužuješ. Nikada nisi zadobila moje povjerenje. Ako ti nije smetalo biti s oženjenim čovjekom, zašto bi se sada ponašala drugačije? Očito si bila sklona avanturama, a ja ne želim da mi se netko smije iza leđa. Ti bi bez kontrole bila smo objekt kojim bi se mnogi poslužili – sipao mi je njegovu verziju istine u lice, a ja nisam znala kako da se obranim.

– To nije istina – uspjela sam prošaputati.

– Ako imaš novac, imaš i moć. Ja imam oboje. Nisi ti prva koja me je pokušala zavesti, ali je rijetkima uspijevalo. Nikome kao tebi. Sve sam ostavio zbog tebe, a tako ćeš i ti postupiti – njegove riječi su bile van svake pameti.

– Ljubav bi nas trebala ispunjavati, a ne sputavati – pokušala sam mu objasniti, ali se on samo osmjehnuo.

– To su bajke u koje nitko ne vjeruje. Ljubav? – odmahnuo je rukom.

– Ako nemaš jasnu viziju onog što ja želim od tebe, objasnit ću ti. Ujedno ću ti objasniti i posljedice ako ne bude sve onako kako ja želim – rekao je sigurno.

Tu mi je noć pričao mnoge besmislice, barem sam ja vjerovala da je tako. Na kraju sam shvatila samo jedno: ja nemam izbora, niti imam kamo, a za sve sam sama bila kriva. Ako i potražim posao, nitko me neće zaposliti, a ako to i učini, uskoro bi me otpustio pod Robertovim utjecajem. Nisam bila dovoljno pametna da pokušam sagledati kako bi mi budućnost trebala izgledati. Mislila sam da ću vječno hodati laticama ruža, ali je trag te ljepote ostao iza mene, a ja sam bosonoga hodala po trnju.

Oduvijek sam voljela osjećaj slobode. Ta sloboda je kolala mojim venama, a sada sam bila u zatvoru, a da ništa nisam skrivila. Da jesam, možda bih se ljepše osjećala. Više me nikakvi pokloni nisu ispunjavali, niti sam ih željela. Ono što me je nekada oduševljavalo, sada mi je izazivalo gnušanje. Ništa nije bilo vrijedno toliko koliko su mu ljudi pridavali važnosti. Najviše sam pogriješila što sam tražila nešto što sam imala u sebi, a da to nisam primijetila sve dok nije bilo prekasno. Imala sam slobodu, a prokockala sam je, prodala! Imala sam roditelje, a oni su se ponašali kao da ne postojim.

Osjećala sam se kao lutka

Imala sam prijatelje, a svi su pobjegli od mene. Na kraju mi je ostao samo Robert. Kada sam pokušala zamisliti budućnost uz njega, uhvatila me je jeza kakvu nikada nisam osjetila. Kako sam shvatila, činilo mi se da sam njegovoj bivšoj ženi napravila samo uslugu. Ako se ovako ponašao prema njoj, onda mi je sigurno bila zahvalna što ga je izgubila jer ga se napokon riješila. A kako i ne bi bila? Ostavio joj je dio bogatstva, materijalno ju je zbrinuo u svakom pogledu i ona je mogla živjeti kako je željela, ali ne i ja. Sama sam upala u klopku. Bila sam potpuno slijepa.

S vremenom, sve je postajalo sve gore i gore. Robert je postajao sve posesivniji, tako da ni u grad nisam mogla bez njega. Istina, imala sam sve što sam poželjela u materijalnom smislu, ali nisam bila sretna. Sa stvarima nisam mogla pričati, nisam im se mogla povjeriti, niti su mi one mogle dati savjet. Nijedna me ta stvar nije mogla ispuniti toplinom, niti me je mogla zagrliti. Žudjela sam za svim onim što sam prije tako olako shvaćala i prihvaćala kao nešto što se podrazumijeva da imam. Brak mi se pretvorio u tamnicu, ljubav u mržnju, a želja u tupilo. Samoj sebi sam bila neprepoznatljiva. Robert je od mene napravio ono što je on želio. Čak mi je i boju kose odabrao, isto kao i način šminkanja. Kada smo išli u kupnju, on mi je birao odjeću, čak me nije ni pitao želim li ja to nositi. U sobi mi se nalazila cijela hrpa donjeg rublja koje je trebalo služiti da bih njega zavodila, a ja sam to sve češće izbjegavala. Samoća me je pritiskala. Činilo mi se da me iz dana u dan sve više opsjeda. Jedini izlaz mi je bilo dijete, ali on ga nikada nije spomenuo. Da, dijete me je moglo izvući iz svega ovog. Ne bih bila usamljena, imala bih živo biće pored sebe, ali ono koje bih iskreno voljela. Ta me je misao pomalo oraspoložila. Bila sam sigurna da me Robert neće odbiti. Neće ni moći. Ja sam bila njegova jedina slabost, što mi je sam priznao i postupcima dokazao.

Odmah sam ustala i nazvala svoju frizerku koja je uvijek dolazila kod mene. Skratila sam svoju kosu, ali tek neznatno. Novo bojanje ju je osvježilo pa sam doista bila zadovoljna rezultatom. Znala sam kada Robert dolazi. Istuširala sam se i odabrala odjeću koju ću odjenuti. Bila je to malena crna haljina koja je isticala sve najljepše na mojem tijelu. Odložila sam je i preko tijela prebacila lagani ogrtač koji mi je uvijek bio nadohvat ruke nakon kupanja. Posvetila sam se šminkanju. Znala sam da sam nadmašila samu sebe. Još ako ga uspijem nagovoriti da proširimo obitelj, to će biti moj najveći uspjeh.

Kad je Robert došao, ja sam bila spremna. Pogledao me je s izrazom lica kojeg ja nisam mogla definirati.

– Ta haljina je prekratka – te su riječi značile da sam je trebala zamijeniti i ja sam ga poslušala. Presvukla sam se i izišli smo u restoran. Večera je protekla u zategnutoj atmosferi. Uvijek je bilo tako kada smo izlazili. Morala sam paziti kamo da gledam da on ne bi krivo protumačio moj pogled, kako da se ponašam, jer bi drugi to mogli protumačiti kao izazov. Bila sam njegova i svu svoju pažnju sam njemu trebala i posvetiti. On je upravljao mojim životom i mojim postupcima. Kada smo krenuli kući, u automobilu sam se okrenula prema njemu.

– Što misliš o djeci? nisam postavila direktno pitanje.
– Što bih mislio? – kruto je upitao.
– Ja želim dijete – rekla sam odlučno. Robert je šutio sve dok nismo došli kući. Kada smo ušli, on se okrenuo prema meni.

– Ja znam što znači imati djecu. Nije mi ni na kraj pameti da svoj život ravnam po dječjem plaču. Rekao sam ti da te želim samo za sebe, — tako da te ni s djetetom ne želim dijeliti. Ti si moja supruga, moja si. Odakle ti ideja da bih želio dijete? – ponašao se kao da sam mu predložila put na Mjesec, a ne nešto što je uobičajeno u braku.

– Ako me voliš… – petljala sam, jer nisam bila nimalo

– Ljubav je jedno, a roditeljstvo nešto sasvim drugo. Nije li ti palo na um da sam prestar da bih glumio oca malenom djetetu? Zašto bih to činio? Izigravao klauna? Sutra bi me se moje dijete sramilo, jer bih bio prestar za oca, mislili bi da sam mu djed. Ne želim se izvrgavati tom ruglu. Volim te, ali neću dijete s tobom. Mislio sam da ga ni ti ne želiš, zato nismo nikada ni razgovarali o tome. Znaš li što sam shvatio tijekom godina? – okrenuo se prema meni, uz osmijeh kojeg sam prvi puta vidjela kod njega.

– Što? – upitala sam.

Mogu li ga promijeniti?

Život je jednostavno prekratak da bih ga tratio na nešto što ne želim. Djecu imam, novac također, a život je tako varljiv. Želim uživati u životu i sve podrediti sebi, nikom drugome. Žao mi je ako sam te razočarao, ali ćeš shvatiti da imam pravo – skinuo je sako i pružio ga prema meni. Prihvatila sam ga, nesposobna da se pomaknem. Još jedan poraz u nizu kojeg sam doživjela ne bi me trebao začuditi, ali ipak jest. Očekivala sam nešto sasvim drugo, no već sam trebala naučiti da su očekivanja kod mene neostvariva.

– Ja ipak želim dijete – rekla sam očajno.

– Ne – odrješito je rekao. – To ne dolazi u obzir. Mislim da sam bio dovoljno jasan. Mogu ti pružiti sve što želiš. Odlučio sam da ću smanjiti obim posla i prebaciti ga na svoje pomoćnike.

– Što će biti sa mnom? – upitala sam ga suznih očiju.

– Željela si ovakav život. Ono što sam ja cijeli život stvarao, ti si dobila pomoću svoje ljepote. Novac ti je dostupan, kao i sve ono što se njime može kupiti.

– Ja se ne bih složila s tim. Većina mojih želja je…
– Odrasti – Robert je gubio živce.
– Život nije ni nalik na dječje maštarije, kao ni na snove mlade djevojke. On je nešto sasvim drugačije. Zašto želiš dijete? – iznenadio me je tim pitanjem, a ja mu nisam mogla reći ono što sam mislila.

– Nije važno – odnijela sam sako u ormar.

Opet sam otišla u kupatilo. Kad sam se vratila, Robert je već spavao. Laknulo mi je. Očito je bio previše umoran da bi se posvetio mojem tijelu, a meni je to i te kako odgovaralo. Pokušala sam pronaći izlaz iz ove situacije, ali mi to nije polazilo za rukom. Na koji god način da sam pokušala misliti, ulazila bih u labirint i samo bih lutala njime. Doista sam pogriješila kada sam se udala za Roberta. Trebala sam razmišljati na drugačiji način, a riječi mojeg oca su se pokazale istinitima. Robert je pleo mrežu oko mene i ona me je sve više pritiskala. Jesam li bila samo žrtva svojih snova, kako je to Robert volio opisati? Je li me zaslijepila pažnja koju je on pokazivao prema meni? Skupi pokloni koje sebi nisam mogla priuštiti, ispunjavali su me u početku, a moje mišljenje o Robertu bilo je potpuno izobličeno i nerealno. Bio je moj princ na bijelom konju. Činilo mi se da sam oduvijek željela nekog poput njega, ali sam se prevarila. On svoju ljubomoru nije mogao kontrolirati, a ja nisam znala što da učinim. Razvod? To mi se činila gora opcija od ove u kojoj sam bila.

Nije postojala mogućnost da bilo što promijenim, ali se nisam mogla pomiriti ni sa zatočeništvom koje je imalo i svojih lijepih strana. Robert je bio dobar prema meni, ugađao mi je na mnogo načina, ali me je gušila njegova ljubomora, želja da sve ima pod kontrolom, pa tako i mene. Bilo je trenutaka kada sam bila van sebe od bijesa što se tako ponaša, ali i onih u kojima sam ga mogla razumjeti. On je bio u zreloj dobi, a ja vrlo mlada. Naravno da se bojao da me ne izgubi, ali je previdio jedno: na način na koji se on ponašao, najprije će me i izgubiti. Trebao mi je dati dio slobode, trebao je imati povjerenja u mene i sve bi bilo drugačije, ali se on nikada neće promijeniti. Što bude stariji, njegovo će ponašanje biti sve gore. Koliko ću moći izdržati? Kavez, makar on bio i zlatan, ipak je kavez. Nisam imala pravo na ono što mi je kao osobi bilo zagarantirano rođenjem. Pod izgovorom ljubavi izgubila sam slobodu, svoju osobnost i postala sam samo marioneta u Robertovim rukama.

Što me čeka? Godine osamljenosti, kontrole, posesivnosti i ljubomore? Nemam se razloga radovati budućnosti, ali se nadam da će se s vremenom sve promijeniti. Robert bi trebao shvatiti da treba imati povjerenja u mene. Želim raditi. Da, to sam želim. Možda trebam biti više zainteresirana za ono što Robert radi, možda bih mogla raditi s njim? On bi ipak s time trebao biti zadovoljan. Imat će me blizu sebe, moći će me kontrolirati, a ja ću prekraćivati vrijeme na drugačiji način od ovog. Sigurno će mi biti zanimljivije. Ipak, ima i mnogo gorih situacija, a ja samo trebam biti dovoljno mudra da sve okrenem u svoju korist. Bit će to borba za djelić slobode, no vjerujem da i ja mogu pobijediti. Tražim tako malo, pa se nadam da ću barem to malo i dobiti.

Možda nikada nije onako kako očekujemo, a nikada neće ni biti, ali mi samo trebamo iskoristiti to što imamo da bi nam bilo bolje. Ja znam da ću to pokušati na sve načine i nadam se uspjehu. Na svoj način dobit ću ono što želim, a Robert neće imati razloga da se buni.

95410cookie-checkZatočenica u brakuno