Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Umjesto slika slavlja, ovjekovječen je preljub

Jedva sam čekala da vidim naše fotografije s vjenčanja. Je li ih Damir već razvrstao, obradio, one najbolje? Moram skoknuti do njega i učinit ću to još danas popodne, nakon ručka sa svojim mužem.

Naime, moj muž Matko i ja prošli smo se tjedan vratili s bračnog putovanja s Mauricijusa, gdje smo proveli petnaest nezaboravnih dana. Topila sam se i od same pomisli na nježnosti kojima me obasipao. Bilo je to putovanje iz snova: ugodna klima, predivna priroda, neobična hrana, plavetnilo neba i oceana, pijesak koji klizi kroz prste, vrhunski hotel, naša prelijepo uređena soba u kojoj smo proveli velik dio vremena strastveno se ljubeći. Još sam čula Matkove milozvučne riječi:

– Volim te, mala, moramo ovo ponoviti.

Zatvorila sam oči dok sam se svega prisjećala, a milina mi je prožela tijelo. Bila sam tako sretna.

Lijepo sam se uredila i krenula na dogovoreni ručak. Dok sam vozila, razmišljala sam o tome kako je dobro što sam i ovaj, treći tjedan uzela godišnji odmor. Imat ću još malo vremena posvetiti se Matku koji se, istina, odmah vratio na posao, ali naša su bila popodneva i – noći. Inače, često sam znala osjećati grižnju savjesti zato što sam ga tijekom naše četverogodišnje veze često zanemarivala zbog posla. Zato sam odlučila više mu se posvetiti, a razmišljala sam i o djeci. Ni za koga u svom životu nisam bila spremna na takve ustupke, što je značilo da sam ga uistinu voljela.

Naime, ja sam, za razliku od Matka, koji je bio voditelj odjela u jednoj državnoj tvrtci s određenim radnim vremenom i stankom usred posla, radila vrlo naporan i odgovoran marketinški posao u jednom velikom privatnom poduzeću i bez radnog vremena. Moj je posao bio vezan uz proizvodnju i prodaju piva, koje se unatoč krizi još uvijek dobro prodavalo, pa su s tim u vezi dogovarani i skupi poslovi vezani uz oglašavanje. Istodobno, zahvaljujući toj istoj krizi, prodaja je bila manja od očekivane, pa je pritisak na poslu posljednjih godina dodatno rastao jer se zahtijevala štednja i racionalizacija uz istodobno širenje tržišta.

Ne vraćaj se u stvarnost, Lana, još koji dan zaboravi na posao, razmišljala sam dok sam parkirala auto pred Matkovim uredom. Uživaj! No uzalud sam to sama sebi govorila. Ipak sam osjećala kako su plaže i sunce kilometrima udaljeni od svijeta u koji sam se vratila. Osjetila sam i ono poznato uzbuđenje koje me pratilo kad god bih pomislila na posao. Jednostavno je to objasniti: voljela sam raditi i voljela sam raditi baš to što radim. Posao me ispunjavao, veselio, činio mi život uzbudljivim i dinamičnim.

– Dragi, čekam te – rekla sam kad mi se Matko javio na mobitel.

– Silazim odmah – odgovorio je i doista sam ga minutu poslije vidjela kako žuri prema meni. Uskoro sam bila u njegovu zagrljaju.

– Idemo, uzeo me za ruku i poveo prema obližnjem restoranu.

Nakon nekog vremena Matko je počeo pogledavati na sat.

– Moram ići.

– Znam, samo ti idi. Ja ću ostati još malo. Polako ću završiti objed, malo telefonirati, a na povratku ću svratiti k Damiru. Voljela bih pogledati u kojoj su fazi naši vjenčani albumi.

– I tebe je zvao?

– Nije me zvao. A tebe jest?

– Zvao je danas i rekao mi da poslije posla obvezno svratim k njemu jer mi mora nešto pokazati. No svejedno, otiđi ti, ionako će se poštovati tvoje želje kad je riječ o našem vjenčanom albumu – poljubio me i otišao.

Damir i Matko bili su prijatelji još od djetinjstva, a upoznala sam ih slučajno u jednom širem društvu. Zanimljivo je bilo da su me te večeri obojica, neovisno jedan o drugome, pozvali da iziđem s njima. Odbila sam obojicu misleći: prijatelji su, moglo bi biti neugodno da jedan dozna kako sam odabrala drugoga. Osim toga, ja sam već gazila prema šefici odjela i tada si ničim nisam htjela sebi stajat na putu. Ali, pozivi su se ponovili i ja sam odabrala Matka, državnog službenika s manirama gospodina i željom da uspije na političkoj ljestvici.

Damir je pak bio jedna od rijetkih osoba koje sam od prvog susreta iskreno prihvatila. Nenametljivost, dobrota, pristojnost, kućni odgoj kakav se rijetko sreće, s Damirom su se jednostavno rodili. Bavio se umjetničkom fotografijom i izlagao, no kako se od toga nije moglo živjeti, otvorio je i fotografsku radnju. Fotografirao je različite svečane događaje pritom ne štedeći ni svoje znanje ni trud. Kako je imao dara, vrlo brzo je postao tražen, posebno za vjenčanja. Baš zato sam i bila znatiželjna kad je riječ o našim vjenčanim fotografijama jer je Damir znao uloviti i one posebne i neobične trenutke.

– Haj! – viknula sam s vrata.

– Lana, ti si! – doviknuo je iz stražnje prostorije pa sam se uputila k njemu. – Baš radim na vašim fotografijama – rekao je.

– Samo ih već jedanput završi. Ne mogu dočekati da ih vidim.

U taj je čas netko ušao u fotografsku radnju i Damir je izišao van. Iskoristila sam trenutak i na zaslonu počela pregledavati fotografije. Pratila sam ih jednu po jednu i svaka je u meni izazivala navalu osjećaja jer sam se sjećala trenutaka sa svadbe koje je Damir svojim objektivom ovjekovječio. A tada se moj osmijeh zaledio, a srce mi je stalo. Buljila sam u fotografiju na kojoj sam u prvom planu bila ja koja sam se upravo spremala baciti buket. Iza mene su stajale djevojke s podignutim rukama. I točno između podignutih ruku jedne djevojke, u dubini koja je sezala čak do jednog sporednog hodnika, bile su uhvaćene dvije figure. Muška i ženska.

Brzo sam na ekranu povećala fotografiju. Nisam se prevarila, dobro sam vidjela, bili su to moj muž i Valentina, moja kolegica s posla. Stajali su vrlo blizu jedno drugome, odjeća im se dodirivala, u zraku je ostala Matkova ruka – poznati znak njegove nervoze, a izrazi njihovih lica izgledali su napeti. Još sam povećala fotografiju. Gubila joj se oštrina, ali mi se svaki njezin piksel bolno zabadao u srce. Jednostavno sam osjećala da taj par nešto skriva.

Čim sam začula Damirove korake, brzo sam otvorila sljedeću fotografiju.

– Nemoj, Lana – rekao je, a u njegovu sam glasu osjetila nervozu.

– Ne mogu odoljeti, samo ću na brzinu proviriti – jedva sam ostala pribrana dok sam to govorila.

– Nemoj, ne volim da itko gleda prije no što sam odaberem i obradim fotografije.

Krenuo je prema meni, no u taj su se tren začuli glasovi na ulazu.

– Samo malo – doviknuo je Damir, no jedan je nestrpljivi gospodin zakoračio ravno iza pulta.

– Ne diraj to! – rekao je – strpi se, ja ću ti pokazati one koje su gotove.

Ali čim je izišao, nastavila sam pregledavati svoje vjenčane fotografije i već nakon nekoliko njih ponovno sam naišla na jednu zanimljivu situaciju. Dobro sam se sjećala trenutka kada smo zaplesali, uz tu laganicu. Bilo je to kratko prije bacanja buketa. Osjećala sam se kao u oblacima. A sada? Naglo sam tresnula o zemlju. Na fotografiji Matko i ja u čvrstom zagrljaju, moja glava na njegovu ramenu, vidi mi se sretno i spokojno lice. Matkovo se ne vidi. No, vidim Valentinino lice. I njezina je glava na ramenu jednog muškarca s kojim pleše, našeg kolege s posla, Hrvoja, kojemu se ona već dugo sviđa, ali njezin je pogled prikovan uz Matka. On nju gleda preko moga ramena, a ona njega preko Hrvojeva.

– Zbog ovoga si zvao Matka? – upitala sam Damira čim je ušao.

Nijemo je stajao, a u očima sam mu prepoznala mješavinu nemira i sažaljenja.

– Ima li toga još? – jedva sam prozborila kroz svoje suho grlo. Oči su mi se punile suzama.

– Daj, Lana, ne znam o čemu govoriš.

– Zašto si onda uznemiren?

– Nisam uznemiren, ali vidim da ti jesi. To je samo fotografija koju pogrešno tumačiš.

– Štitiš li možda prijatelja? Znači li to da ti ja nisam prijateljica i da sam nevažna u tom vašem muškom paktu? – rešetala sam ga pitanjima.

– Ti znaš da nije tako – njegov se glas promijenio, ali sam to zanemarila i nastavila dalje po svome.

– Pa ipak si mi to odlučio prešutjeti i pozvao si Matka da ga upozoriš. I to ti nikada neću oprostiti.

Nastupila je tišina. Čulo se samo slabo zujanje uključenog računala pred nama.

Okrenula sam se prema ekranu i tek tada je Damir progovorio:

– Hajde, Lana, pusti to.

Prostrijelila sam ga pogledom, na što je on samo izišao van. Nakon toga vrlo sam pozorno proučavala ostale fotografije tražeći dokaze Matkove prijevare. Zar je moguće da mi je to učinio na vjenčanju? Zar je moguće da je to čak i dokumentirano? I tada sam naišla na još jednu. Na Matkovoj košulji jasno se vidio žarkocrveni ruž. Odlično sam se sjećala te situacije. Poslije bacanja buketa i kravate rekao je da ide s dečkima malo van, a vratio se s ružem na košulji i bradi. Kad sam ga upozorila na to da je umrljan, samo se nasmijao.

– Teta mi je još jedanput čestitala – objasnio je. – Možeš li mi pomoći da to maknem?

– Katarina je zadužena za te situacije – rekla sam brišući svojom rukom ruž s njegove brade i misleći na svoju kumu koja je u svojoj golemoj torbi ponijela sve, pa i sredstvo za skidanje šminke s vjenčanica i košulja. Sada sam znala da takav žarki ruž sigurno nije nosila njegova stara teta, a i da jest, sinulo mi je – pa pozdravili smo se s njom prije ponoći.

Ova fotografija koju upravo gledam ovjekovječila je trenutak kako rukom pozivam Katarinu. Sve je na njoj bilo dinamično, taj moj pokret i govor lica, par s moje desne strane uhvaćen u plesnom pokretu, glazbenik s moje lijeve strane koji udara u bubnjeve. Samo je Matko ukoče stajao iza mene s pogledom upućenim u daljinu, nekome. Bio je to neobičan pogled koji je odašiljao neku poruku. Sada sam ga znala i protumačiti. Bio je to u isto vrijeme i ljutit i uplašen pogled.

Kako trivijalno, pomislila sam. Sve se zbivalo kao u nekom lošem nemaštovitom filmu. Odao ga je ruž. Točno znam da je otišao bez njega, a vratio se s njim. Poslije tega samo sam spontano klikala mišem i vrtjela fotografije jednu za drugom. Više nisam tražila dokaze. Imala sam ih. A kada sam došla do kraja, nisam se mogla zaustaviti. Iznova i iznova ponavljala su se preda mnom ista lica i iste situacije. Pratile su ih iste misli. Zar su to moje vjenčane fotografije? Zar je moja sreća trajala tako kratko? Zar je mome braku kraj?

Sve je izgledalo poput ružnog sna kojem sam obamrla čekala završetak, ali sam i dalje klikala mišem i gledala u ekran sve jasnije shvaćajući da mi se dogodilo nešto užasno.

– Lana – začula sam Damirov glas iza sebe. – Razgovaraj s Matkom. Možda prerano zaključuješ.

– To i namjeravam – trgnuo me iz tog užasa. – A ti mi pošalji link. Sve ovako kako jest. Svakako ga pošalji i prijatelju kojeg si pokušao zaštititi – rekla sam ledenim glasom i požurila van iz radnje da se ne ugušim.

Neko sam vrijeme sjedila u obližnjem parku. Iz misli me prenuo mobitel. Bio je to Damir, no samo sam odbila poziv. Potom sam sjedila u svom autu. Konačno sam se uputila kući i odmah po dolasku uključila računalo. Link je bio na mom ekranu. Tada sam već bila malo sabranija. Odlučila sam ne gledati fotografije već mirno pričekati Matka. Čula sam ga kako otključava vrata i kako hodnikom žuri u dnevnu sobu.

– Ljubavi – rekao je čim je banuo, zapuhan i uznemirenog pogleda. – Damir mi je javio…

– Ne zanima me što ti je Damir javio. Zanima me je li to istina.

– Ma daj, Lana, ne vjeruješ valjda u to. I da jesam takav, zar misliš da bih to učinio na taj dan – glas mu je drhtao i umalo sam mu povjerovala, ali mi jedna druga stvar nije dala mira.

– Ako nisi takav, zašto te je Damir danas nazvao? Ja sam se slučajno ondje našla.

– Ljubavi… – krenuo je prema meni.

– Nemoj – pružila sam ruku s otvorenim dlanom prema njemu, što je značilo ne prilazi mi. – Moram dobro razmisliti, moram se sabrati.

– Vidiš, to je upravo ono što ne volim kod tebe, taj tvoj način.

– Koji moj način!? – povisila sam ton.

– Taj kao da govoriš o kakvom poslovnom problemu, taj tvoj nedostatak emocija.

U mojoj glavi tom je rečenicom Matko potpisao presudu našem braku.

– I to ti je opravdanje da emocije potražiš negdje drugdje. I to kod koga. Barem se o Valentini sve zna.

– Dobro znaš da to nije istina.

– I ti dobro znaš koliko sam emocija unijela u našu vezu. No ti prozivaš onu drugu moju stranu, onu na koju si do jučer bio ponosan i koju si obećao podržati i u braku, čak i ako ti ne uspiješ u svojoj karijeri, a koje sam se ja zbog tebe bila spremna odreći. Pokušavaš li izjednačiti krivnju? Nemoj!

Uslijedila je mučna šutnja. Nakon nekog vremena Matko je progovorio.

– Lana, znam da fotografije govore jedno, ali je istina sasvim nešto drugo. Nemam ništa s njom. Hajdemo ovo zaboraviti.

– Daj mi malo vremena – rekla sam i otišla u svoju radnu sobu.

Po automatizmu sam sjela za svoj radni stol. Bilo je to mjesto na kojemu sam se suočavala s ozbiljnim zahtjevima. Za njim sam riješila mnoge probleme i uvijek funkcionirala hladne glave. No sada, kada sam bila emocionalno povrijeđena, bilo je teško smiriti se i nešto razumno odlučiti.

Pogled mi je pao na hrpu čestitki, papirića na kojima je bilo bezbroj zapisa koji su me podsjećali na moje obveze vezane uz vjenčanje i poslije njega. Pogledala sam i svoj laptop i iPhone, i na njima su bili podsjetnici na onaj svečani dan. Osigurala sam se da ništa ne zaboravim. A sada, umjesto da pišem zahvalnice ljudima koji su nas darovali ili nam dali novac, ja ću ispisivati isprike i vraćati im darovano.

Bila sam očajna i nakon dugo, dugo vremena sam zaplakala.

Jutro sam dočekala u spavaćoj sobi. Čekajući me da iziđem iz radne sobe, Matko je zaspao na trosjedu ispred televizora. Samo sam prošla pokraj njega, otišla u sobu i zaključala se. Čula sam ga oko tri u noći kako pokušava ući, a potom se polako vraća hodnikom. Ujutro, čekala sam da ode na posao, no on je odlučio uzeti slobodan dan.

– Lana – govorio je s druge strane vrata – ne idem na posao.

– Bolje da odeš. Sve što želim je malo vremena.

– Moramo razgovarati. Molim te.

– A ja tebe molim da mi daš malo vremena – rekla sam nervozno, otključala vrata i prošla pokraj njega, odjevena i spremna za fatalni susret,

– Kamo ćeš? – gledao me u čudu.

– U šoping. Kažu da pomaže – rekla sam ironično.

I prije no što je išta uspio izustiti, izišla sam van.

Moja besana noć pomogla mi je da se saberem. Odlučila sam odgovor na svoje dvojbe pronaći ondje gdje se i skriva. Kod Valentine. Glumit ću da sam došla posjetiti svoje radne kolege. Usput moram kupiti kakve čokoladice, pomislila sam. Čak sam se sjetila ponijeti i suvenire koje smo Matko i ja donijeli s bračnog putovanja. A šlag na tortu bile su tri posebno izdvojene fotografije.

U ured sam nenajavljeno banula nešto prije dvanaest sati, kada kod nas počinje stanka za ručak. Iznenađenje je uspjelo. Dok su drugi komentirali kako sam lijepo potamnjela, pitali koješta o putovanju, Valentina je ostala suzdržana. Nije reagirala ni na opću zezanciju da sam lijepo smršavjela, koju je započeo jedan kolega:

– Pretpostavljam da je to od plivanja – rekao je, a nakon kraće stanke dodao – po krevetu.

– O, to je od puno plivanja – odgovorila sam prihvaćajući šalu.

Nakon tog komentara dobila sam odgovor koji sam tražila. Nalazio se u Valentininim očima. Bilo mi je jasno da joj se nije svidio moj komentar. Iako sam s njom planirala posebno porazgovarati, shvatila sam da to nije potrebno i na svome iPhoneu stisnula opciju “šalji”. Zatim sam rekla:

– Imam i fotografije. Valentina, pogledaj, već sam ti ih proslijedila.

– A nama!? – napali su me ostali.

– I vama ću, naravno – pogledala sam Valentinu koja je otvorila prvu, s ružem, i zaprepašteno buljila u ekran. – Ili još bolje, neka ih Valentina svima proslijedi.

Posljednje sam riječi jedva izgovorila, a nakon njih sam se okrenula i bez pozdrava otišla. Jedva sam došla do dizala i spustila se u podzemnu garažu. Ponovno sam sjedila u svom automobilu proživljavajući najteže trenutke u svome životu. Bol me posve paralizirala. Još noćas sam imala razrađene dvije opcije: prvu ispričati se Matku i Damiru otkrijem li da sam sve pogrešno shvatila i drugu ako otkrijem da se prijevara ipak dogodila. Ali sada nisam imala snage suočiti se sa svojom drugom opcijom, a kamoli je provesti u djelo.

Trebala sam nekoga da me utješi, preuzme dio moje boli i moga poraza, pa sam poželjela nekoga nazvati. Možda svoju najbolju prijateljicu i vjenčanu kumu Katarinu, mamu, sestru. Čak sam uzela mobitel u ruku, ali tada sam shvatila da je ova bol samo moja i da je ovo moj prvi pravi poraz u životu, prvi pravi neuspjeh. Oni milijunski vrijedni poslovni ugovori zbog kojih katkad noćima nisam spavala sada su mi se u usporedbi s ovim činili smiješnima. Zbog ovoga nisam samo imala nesanicu i bila iscrpljena od razmišljanja. Uza sve, ovo je nesnosno boljelo.

Kada je prošao taj prvi šok nakon izlaska iz ureda i kada mi se konačno vratila snaga u noge, opcija broj dva stupila je na snagu. Okrenula sam ključ u autu i krenula prema stanu.

– Već sam se bio zabrinuo za tebe – rekao je Matko, a kako sam šutjela, dodao je: – Moram priznati da sam se čak i uplašio – sada se u njegovu glasu čitala istinsku briga, umor, strah, a možda i krivnja.

– Uplašio si se za sebe ili za mene? – upitala sam gledajući ga ravno u oči.

– Lana, kakvo je to pitanje? – nervozno je reagirao.

– Da ti skratim muke, reći ću ti. Bila sam u uredu. Počastila sam kolege i malo popričala s njima. Naravno da sam iskoristila priliku i dobila sve odgovore koji su me mučili – rekla sam i gledala kako se Matkovo lice naglo ukočilo.

– Lana, dopusti da ti objasnim. Nije ono što misliš. Volim samo tebe. Ona je…

O, kako trivijalno i s kako malo duha, pomislila sam ogorčeno. Zar se ovako raspadaju velike ljubavi?

– Pakiraš li se ti ili ja? – postavila sam mu pitanje, ne obazirući se na njegov pokušaj da mi objasni situaciju.

– Neko je vrijeme nijemo stajao, a tada je rekao:

– Ja ću. Bit ću kod roditelja. Ti ostani ovdje.

Uzela sam još sedam slobodnih dana. Plakala sam, hodala po stanu gore-dolje, odbijala razgovarati s mužem, roditeljima i prijateljima o svom bračnom krahu. Raščistila sam i problem s darovima, a potom se u ponedjeljak konačno pojavila u uredu. Atmosfera je bila, blago rečeno, neugodna. Valentina je pokupila svoje stvari i nestala. Rekli su mi da je uzela slobodne dane. Što kad se vrati, pitala sam se i odmah smislila rješenje. Već sutra sam otišla šefu, s kojim sam bila u odličnim odnosima, i pitala ga vrijedi li ona ponuda od prije dva mjeseca koju sam zbog osobnih planova tada odbila.

– Lana, nemoj nagliti. Možda trebaš s Matkom… – počeo je šef oprezno.

– Nema veze – prekinula sam ga. – Dajem otkaz.

– Nije to, nemam nikoga za taj posao, ali sam mislio…

– Ne razumiješ, želim otići. Ugušit ću se ostanem li ovdje – opet sam ga prekinula.

Tek kada sam izgovorila posljednje riječi, shvatila sam da sam ih zapravo prošaptala, a u pogledu svoga šefa vidjela sam i iznenađenje i sažaljenje. Tada sam shvatila koliko sam teško i bolno ranjena. Noge su me izdale i naglo sam sjela u fotelju preko puta njegova stola i okrenula glavu u stranu. Oboje smo šutjeli neko vrijeme. Tada je on rekao:

– U redu, nastojat ću to srediti – njegove su riječi zazvučale očinski, iako smo bili vršnjaci.

– Samo brzo – rekla sam i izišla kako bih prekinula tu neugodnu situaciju.

Nekoliko dana poslije već sam bila na putu. Zapravo sam radila isti posao, proboj na češko, mađarsko, bugarsko i rumunjsko tržište, samo je sada moje radno mjesto s razlogom bilo u našoj podružnici izvan zemlje, u Češkoj. Tri godine poslije iza sebe sam ostavila dobro odrađen posao i prošlost. Trebala sam kao potpuno nova osoba započeti novi život na starom mjestu i ponovno početi graditi budućnost. Vrijeme zaborava, izolacije, bijega, hibernacije, ostalo je iza mene. Imala sam još samo jedan zadatak pred sobom: suočiti se s Matkom.

Slučaj je htio da već drugi dan sretnem Damira.

– Tako mi je drago što te vidim – rekao je. – Još si gastarbajter – šalio se.

– Vratila sam se – rekla sam. – Baš prekjučer. Posao je obavljen. Podružnica više nije potrebna.

– Zna li Matko?

– To ćeš mu ti reći.

– Mislim da neću. Poslije onoga nismo ostali baš u najboljim odnosima. Smatra me krivim. Nije dao da mu objasnim. Ma ne treba više o tome.

– Tako je. Idem sada – rekla sam.

– Bilo bi mi drago da se katkad nađemo.

– Vidjet ćemo. Javit ću se – rekla sam i brzo se udaljila.

Oh, Bože, koja gužva, pomislila sam kad sam već sutradan pred vratima našega stana vidjela Matka. Noge su mi zadrhtale od iznenađenja. Trebalo mi je vremena da se priberem. Mislim da je i on osjećao isto pa je početna uobičajena konverzacija isprva zapinjala.

– Pretpostavljam da znaš zašto sam došao. I zašto sam odabrao ovaj način, bez najave i natezanja – počeo je.

– Ne znam, ti mi reci.

– Htio sam te vidjeti još jedanput, nasamo i u našem okruženju. Htio sam na miru porazgovarati o svemu.

– O čemu?

– O raspadu našega braka. Mislim da nismo sve razjasnili.

– Mislim da jesmo, osim možda nekih pravnih formalnosti, poput rastave i podjele imovine.

Neko je vrijeme Matko ostao bez riječi. A tada je nakon kraćeg razgovora tijekom kojeg smo dogovorili formalnosti i otišao.

Kad sam zatvorila vrata za njim, naslonila sam se leđima na njih i odahnula. Tek je ovo bio pravi kraj među nama. Ne volim ga više, ta mi je spoznaja bila najvažnija. Ostalo je samo snažno i neugodno sjećanje na ono što mi je priredio. Nismo mogli ostati u prijateljskim odnosima i to sam mu rekla. Nisam željela zadržati naš stan. Neka se proda i podijeli novac ili neka me on isplati.

– Uostalom, sve to i sve drugo riješit će naši odvjetnici – rekla sam mu.

Još jedna godina prošla je u trenu. Puno sam radila, kupila novi stan, preseljavala se, uređivala ga. Imala sam dobar posao, mir, nove i stare prijatelje, kontrolu nad svojim životom. Dakle, bila sam zrela, samostalna, ekonomski neovisna gradska djevojka. Ali, pojavio se onaj osjećaj kojeg sam se toliko bojala – osjećaj osamljenosti kada zatvorim vrata svoga stana. Tek tada počela sam ozbiljnije razmišljati o riječima svojih najbližih da nekome moram dopustiti da mi se približi i da nekome moram vjerovati jer ću u suprotnome zauvijek ostati sama. Tek tada sam shvatila da i ja žudim za time da opet mogu voljeti i biti voljena.

U tom kontekstu jedanput sam se čak sjetila Damira. Sjetila sam se našega upoznavanja i one prve simpatije koju sam osjetila prema njemu. Ali meni je valjda trebao izazov – muškarčine, a ne muškarac, netko tko se mogao nositi s mojom karijerom, mojim uspjehom i dati mi prostora jer ga i sam zahtijeva. I pogrešno sam odabrala.

Nisam prepoznala Damirovu širinu i veliku sličnost među nama. Ma kakva sličnost, odbacila sam te misli. Već se ponašam kao očajnica koja samo traži razloge da bi bila s nekim.

Ali sudbina je uzela stvar u svoje ruke. Jednoga jutra dok sam odgovarala na brojne mailove, među njima se našao i Damirov. Kad sam ga otvorila, na ekranu je stajala moja fotografija. Shvatila sam, snimio me sinoć na povratku s posla dok sam na semaforu čekala zeleno svjetlo i telefonirala. Boje semafora i svjetla automobila lebdjeli su oko moga lika snimljenog s bočne strane automobila. Očito se našao vrlo blizu meni jer me inače ne bi mogao tako jasno fotografirati. Možda bih mu se trebala javiti i zahvaliti mu na zanimljivoj fotki, pomislila sam i nazvala ga.

– Što kažeš na to da u petak poslije posla svratiš k meni – kao je nakon uobičajenog pozdrava. – Imam novi, lijepi, veliki fotostudio. Da malo vidiš što radim.

Nakon što mi je pokazao svaki kutak svoga novog radnog prostora i neke fotografije koje su bile zapažene na izložbama, ostatak večeri proveli smo u dijelu studija koji je bio namješten kao mali kutak za druženje. I dalje smo nastavili o poslu, on svome, ja svome. No ipak, sada sam Damira gledala sasvim drugim očima i kao da sam prvi put uočila njegovu strast prema onome čime se bavi koja je izvirala iz svake njegove riječi. Iako bio glasna osoba i iako je ostao vrlo odmjeren i pristojan, kakvoga sam se i sjećala, sada je odjedanput dominirala ta novootkrivena strana njegove osobnosti.

Proveli smo vrlo ugodnu večer i dok sam se vozila kući razmišljala sam o toj novoj promjeni. Možda to i nije promjena. Možda je oduvijek bio takav, samo je ostao u Matkovoj sjeni.

– Pogriješila si, Lana – rekla sam glasno. – On je bio pravi izbor.

Sjetila sam se ponovno onih davnih dana kada me, ne znajući za Matka i mene, pozvao na kavu i njegova razočaranost kada sam mu rekla da već izlazim s nekim. Još gore je bilo kada je otkrio i s kime. Od tada kad god je mogao, izbjegavao me, ali s vremenom je njegove ponašanje postalo gotovo kao bratsko. Na koncu smo bili odlični prijatelji, što ni večeras ne bih mogla nazvati drugačijim imenom. I cijeli vikend, koji sam provela sama, bilo mi je žao zbog moje tadašnje odluke. Može li se što promijeniti, pitala sam se.

Radni je tjedan prošao u hipu. U petak navečer nisam prestajala misliti na Damira i odlučila sam ga nazvati.

– Što kažeš na to da sutra ti svratiš k meni. Imam novi, lijepi, veliki stan – nasmijala sam se.

– Zašto ne? – odgovorio je. Veselila sam se ponovnom susretu. Čak sam isplanirala skuhati nam ručak, nešto češko, što sam mislila da još nije probao. A ono što nisam planirala je da će Damir iz moga stana otići tek u ponedjeljak ujutro.

Komentiraj priču i osvoji nagradu!


Tags: