Vidoviti RadomirSpajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.Pozivi iz Srbije: 065 3651 913 ili 064 3161 083 Pozivi iz inostranstva: +381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život! |
Svoj je ego hranio mojom patnjom
Kažu da je zajedničko ljetovanje velik ispit za svaku vezu, a Darijevo i moje ljetovanje započelo je katastrofalno. Prvi problemi iskrsnuli su prije nego što smo počeli planirati ljetovanje, odnosno prije nego što sam ga ja počela planirati. Bila sam uvjerena da toga ljeta neću vidjeti more. Po pravilniku o radu, pravo na godišnji odmor stjecalo se nakon šest mjeseci rada, a ja sam se zaposlila prije samo četiri mjeseca. Nije mi ni padalo na pamet tražiti godišnji, ali Dario je navaljivao na mene. Moljakao me da barem pokušam, govorio da bez mene nema volje nikamo ići i žalostio se što ćemo propustiti jedinstvenu priliku da budemo sami, a vikendica njegovih roditelja čitav će kolovoz biti prazna.
– Barem pitaj. Čovjek koji ništa ne traži, ništa i ne dobije.
Doista nisam namjeravala tražiti taj prijevremeni godišnji, ali on je postajao sve uporniji, uvjeravao me da si sama stvaram problem tamo gdje ga ne bi smjelo biti. Čak se i ljutio na mene, govorio mi da ću u životu loše proći ako budem dopustila da drugi vode brigu o mojim interesima.
Veza nam je zapadala u krizu, istina, ne i prvu u osam mjeseci koliko smo bili zajedno, ali zato ozbiljniju od svih dosadašnjih. Dario je često bio loše raspoložen, smetala ga je svaka sitnica i stalno mi je nešto zanovijetao. Udaljavali smo se jedno od drugog. Osjećala sam hladnoću s njegove strane, a to me je boljelo. Kada bih ga pitala što mu je, odgovarao bi mi:
– Ti najbolje znaš. Nemoj me to više pitati. Mislio sam da si hrabrija.
Možda sam mu mogla slagati da sam pitala i da su me odbili, ali ja nisam osoba koja lako laže. Zacrvenim se na samu pomisao da nešto slažem. Istina često puta komplicira život, ali laži ga mogu još više zakomplicirati. Nisam mu htjela lagati, htjela sam da između nas sve bude iskreno i čisto. I Dario se doimao iskrenom osobom. Njegova iskrenost često puta mi je bila bolna, kao kada bi mi govorio da sam nesposobna kukavica.
Zato sam prikupila svu svoju smjelost i stidljivo zapitala šeficu bih li mogla dobiti barem tjedan dana godišnjeg. Nije bilo tako teško i neugodno kao što sam očekivala. Pokazalo se da je Dario bio u pravu. Da nije bilo njegovoga poticaja, nikada ne bih dobila ta dva slobodna tjedna u kolovozu. Ali, na žalost, time kriza nije bila riješena. Pojavio se nov problem. Dosjetio se da bismo umjesto u subotu na more mogli krenuti u petak ujutro. On si je već osigurao slobodan petak pa je očekivao da isto učinim i ja.
To je ipak bilo previše. Nakon dva poklonjena tjedna, bilo me je sram pitati još i za petak. Dario je govorio da dan više ili manje ionako nikomu ništa ne znači, ali meni se to ipak nije činilo tako jednostavno. Bila sam zatrpana poslom i nastojala što više toga riješiti prije nego što odem na godišnji. Zbog toga sam svaki dan ostajala dulje raditi i nije mi preostajalo previše vremena za obilaske trgovina te ostale putne pripreme. Povrh svega tu je bio i Dario koji je svaki slobodni trenutak htio provoditi sa mnom kvareći ga uvijek istim pitanjem:
– Što je s petkom?
Od tog pitanja dizala mi se kosa na glavi. Rekla sam mu da nije riječ samo o tome mogu li ga dobiti ili ne, već da je problem u tome što neću stići obaviti sve što sam planirala. Nije imao razumijevanja za tu vrstu predanosti poslu.
Misliš li da će ti zbog toga netko biti zahvalan, da će te cijeniti? Daj odrasti već jednom. Što se više budeš trudila, samo će te više iskorištavati – izazivao me.
Nikad zadovoljan
Nisam mu mogla objasniti da samo radim posao za koji sam plaćena i da to nema veze s iskorištavanjem. Uopće me nije htio slušati. Prekidao bi me govoreći da se tako ne napreduje u poslu, da je najvažnije posjedovati znanje i koristiti ga u pravom trenutku, a ne rasipati energiju kao što ja to radim. Zasuo bi me takvom tiradom da bih se osjećala kao prava guska. U nekoliko navrata zapitala sam se što mi to treba i zašto podnosim sve to maltretiranje, ali kada bi Dario spustio svoju lijepu glavu u moje krilo i zagledao mi se u oči, sva bih protrnula. Ponekad je stvarno znao biti težak, ali isto je tako znao biti predivan. Nas smo dvoje mogli zajedno dosegnuti nebo. Ponekad bismo tresnuli o tvrdu zemlju, a od siline udarca u meni bi sve zamrlo, ali nakon toga uslijedilo bi munjevito uzlijetanje i ja ne bih imala vremena prebrojiti polomljene košćice.
Kobni petak nije bio trinaesti, ali da je i bio, nije mogao biti jezovitiji. Noć uoči puta dugo smo ostali vani. Bili smo u kafiću s Darijevim prijateljima i on se opraštao od njih kao da ga neće biti najmanje pola godine. Dosađivala sam se i nekoliko puta htjela otići, ali on bi me svaki put spriječio govoreči da će me odvesti, samo da popije piće. Prije nego što bi ga stigao popiti, netko bi naručio novu rundu i tako u nedogled. Uvrijedio se kada sam htjela pozvati taksi. Zadnje što mi je trebalo bilo je njegovo durenje. Stisnula sam zube i naoružala se strpljenjem. Kafić smo napustili nakon što se zatvorio, a konobar je napravio obračun. Dariju se nije išlo kući, ali kako više nitko nije bio raspoložen za nastavak tulumarenja, počeo je navaljivati na mene da prenoćim kod njega.
– Stvarno ne mogu. Moram se još spakirati, oprati kosu, srediti noge …
– Pa što si čekala do sad?
I ja sam se to pitala. Gubila sam vrijeme u onom kafiću, uopće nisam trebala biti tamo, ali on je zvučao tako razočarano kad sam mu rekla da se ne mogu naći s njim.
– Nisam stigla – odgovorila sam.
– Najlakše je reći, nisam stigla. Zašto vi žene nikada ništa ne stignete?
– Tako smo programirane – rekla sam pokušavajući sve okrenuti na šalu.
Nasmijao se i zaprijetio mi prstom.
– Ovaj si se put izvukla, ali sutra budi točna. Čekat ću te pred ulazom. Pet minuta ranije valjda možeš izaći.
– To mogu.
Mislila sam da ću to stvarno moći, ali ništa nije ispalo kako sam zamislila. Legla sam pred zoru svjesna da se neću naspavati, ali da bih izdržala dan, svaki trenutak sna bio mi je dragocjen. Nisam računala da ću tako čvrsto zaspati i da neću čuti budilicu. Kasnila sam na posao vukući za sobom tešku torbetinu za koju čak nisam bila ni sigurna sadrži li sve što će mi trebati u iduća dva tjedna. Kao da neprospavana noć i kašnjenje nisu bili dovoljni, na poslu se sve urotilo protiv mene. Tog dana krivo je pošlo sve što je moglo. Potkradale su mi se pogreške, u arhivi su zametnuli dokumente koje sam trebala, pokvarilo mi se računalo … Nisam stigla ni jesti. Nije bilo šanse da izađem točno u četiri, a Dario me već petnaest do četiri zvao na mobitel i pitao gdje sam. U četiri je ponovno zvao i upozorio me da kasnim. Namjeravala sam još skoknuti do nužnika, ali mi se učinilo da je bolje da to obavim kada prvi put stanemo.
Mučno putovanje
S teškom torbom nisam mogla trčati i trebalo mi je vremena da siđem i dođem do automobila. Dario je stajao pokraj otvorenog prtljažnika. Lice mu je bilo bezizražajno. Nije mi pošao u susret, niti se potrudio smjestiti moju torbu u prtljažnik. Shvatila sam da se ljuti.
– Oprosti, nisam mogla sići brže. Ovo je zbilja teško.
– Dobar izgovor zlata vrijedi – cinično mi je dobacio.
Čim smo sjeli u auto, pogledao je na sat i ustanovio:– Šest minuta, trideset i dvije sekunde. Što imaš za reći u svoju obranu?
– Već sam ti rekla da nisam mogla biti brža.
– To sam već čuo.
– Zar ćemo se sada svađati zbog šest minuta?
– I trideset dvije sekunde. Nije riječ samo o kašnjenju. Problem je u tome što ne poštuješ dogovor. Još nisam uspio shvatiti činiš li to zato da me iživciraš ili si osoba bez principa.
– Samo malo, o čemu ti sad govoriš?
– Nemoj se pretvarati da ne znaš o čemu govorim. Dobro znaš koje su ti slabe točke. Ako baš hoćeš, podsjetit ću te. Obećala si da danas nećeš raditi, a što si po tom pitanju napravila? Nisi čak mogla ni izaći pet minuta ranije? Što si to toliko važno morala ili mogla napraviti u tih pet minuta?
– Stani, stani, ništa ti nisam obećala.
– Ne skreći s teme, odgovori mi na pitanje.
– Ne, prvo ti odgovori meni. Kada sam ti obećala da danas neću raditi?
– Stvarno brzo zaboravljaš. Želiš da sada nazivam ljude pred kojima si to rekla i da ti oni potvrde što su čuli iz tvojih usta.
– Zovi.
– Želiš da svi znaju za tvoje probleme s pamćenjem?
– S mojim je pamćenjem sve u redu, ali čini se da ti imaš problema s umišljanjem.
– Sada smo se počeli i vrijeđati. Ja izmišljam i lažem, a ti se samo povremeno ne držiš dogovora.
– Kada smo već kod vrijeđanja, ti čitavo vrijeme vrijeđaš mene.
– Ja ti samo pokušavam skrenuti pozornost na tvoje propuste, ne zato što mi je to zabavno ili zato što se želim svađati, radim to za tvoje dobro. Nedostaje ti discipline, a bez toga se ne može napredovati u životu.
– A ti se očito smatraš pozvanim da me naučiš disciplini.
– Prestara si da bi te netko učio disciplini, to su ti trebali ucijepiti roditelji u djetinjstvu, ali koliko sam čuo od tebe, njima je taj pojam poprilično nepoznat. Vidi se da si iz razorene obitelji i da o tebi nitko nije vodio brigu.
Dario je uvijek iznova vadio iskrivljene argumente koji su svjedočili o mom nemogućem karakteru. Više nisam bila ni sama sigurna što sam rekla, a što nisam. Da stvar bude gora, nismo zapeli samo u komunikaciji, već i u prometnoj gužvi, uobičajenoj za petak poslijepodne. Naravno da sam i zbog toga ja bila kriva.
– Pogledaj ovo – rekao je pokazujući zakrčenu ulicu kojom su se kolone automobila jedva micale. – Sve smo to mogli izbjeći, ali gospođica je morala raditi, pa onda još i kasniti.
Bilo mi je na vrh jezika da mu kažem kako nas pet minuta ne bi spasilo od gužve, ali sam zaključila da mi je bolje šutjeti i ne poticati ga da me dalje mrcvari. Nisam mu htjela dati materijala za dodatno maltretiranje.
Dario kao da uopće nije primijetio da čitavo vrijeme šutim. Nastavljao je svoj monolog, a ja sam ga prestala slušati.
Već smo prošli Karlovac kada je konačno primijetio da publika ne prati predstavu.
– Slušaš li ti mene uopće? – ljutito se obrecnuo na mene.
– Oprosti, ne mogu te pratiti. Sila mi je. Hoćemo li uskoro negdje stati?
– Stati! Što je tebi? Prekasno smo krenuli, a ti bi još stajala. Jesi li svjesna da moramo stići na zadnji trajekt u devet i trideset ili ćemo morati čekati do jutra? Nikakvo stajanje ne dolazi u obzir. Trebala si to obaviti na vrijeme.
– Pet ili deset minuta igra toliku ulogu?
– Znam ja kakve ste vi žene kada se dokopate toaleta. Dok se operu rukice, popravi šminka i sam Bog zna što sve ne, prođe pola sata.
– Stvarno mi je sila – molećivo sam izjavila. – Neću se zadržavati dulje nego što je nužno.
Povrijeđena i ponižena
Iznenada je skrenuo u zaustavni trak uz autocestu i stao.
– Hajde, požuri.
– Ovdje? – zaprepašteno sam pitala ogledavajući se na sve strane.
– Ne namjeravam silaziti s auto ceste. Ako ti je stvarno sila, obavit ćeš to ovdje ili ćeš se strpjeti do trajekta.
Nisam imala izbora. Pokušala sam naći najbolju poziciju s bočne strane automobila. Osjećala sam se užasno poniženo i žalila što nemam suknju koja bi mi barem donekle olakšala neugodnu situaciju. Dario me požurivao.
– Molim te, nemoj me gledati – zatražila sam.
– Što ti smeta ako te ja gledam kada te mogu vidjeti iz svakog auta koji prođe.
Progutala sam sram, spustila hlače i čučnula. Isplatilo se, olakšanje je bilo veliko, ali moja glad se udvostručila. Pridružila joj se i žeđ. Obično nikada ne idem na put bez bočice vode, no ovaj put se toga uopće nisam sjetila. Mutilo mi se pred očima, brujalo u ušima. Osjećala sam se malaskalo, a Dario je ustanovio da sam pomaknula bočni retrovizor kada sam izlazila iz auta i tražio od mene da to popravim. Spustila sam prozor i pokušala namjestiti retrovizor. Ni jedan položaj nije bio dobar. Dario je živčanio:
– Zar baš ništa ne možeš napraviti kako treba? Ako kažem mrvicu desno, onda je to samo mrvicu desno. Zar ti nemaš nikakav osjećaj za mjeru? Vrati lijevo. Da mi ovo netko priča, ne bi mu vjerovao. Još lijevo. Previše. Trebali su te nazvati Biserka. Što ću ja s tobom, Kristina? Jesi Ii sigurna da se zoveš Kristina?
Oči su mi bile pune suza. Ovo je prešlo sve granice.
– Namještaj si sam svoj retrovizor.
– Ti si ga pomaknula.
– Briga me. Dosta mi je. Hoću da odmah staneš, dalje više nikamo ne idem s tobom.
– Što ti je odjednom? Ponašaš se djetinjasto.
– Pretjerao si. Ne želim to podnositi.
– Eto, to je tvoj problem, tipično djetinjasto ponašanje. Čim nešto nije po tvom, udaraš u dreku, lupaš nogom o pod i ne želiš se više igrati. E pa, život nije igra koju možeš prekidati i nastavljati kako ti se svidi. Treba imati strpljenja i upornosti, odrasla osoba mora biti odgovorna za svoje postupke.
– Hoću van!
– Evo još jednog očitog primjera tvoje neodgovornosti prema samoj sebi. Srećom po tebe, ja sam odgovoran i mislim na tvoju sigurnost. Ne dolazi u obzir da te ostavim samu nasred ceste. Što bi učinila? Stopirala? Jesi li uopće svjesna što ti se može dogoditi? Nikada si ne bi oprostio da moram čitati o tebi u Crnoj kronici.
Doista, što bih radila sama u pustoši, u sumraku koji će se uskoro pretvoriti u noć. Sada nikako nije pravo mjesto i vrijeme za prekid putovanja i povratak kući, ali čim se ukaže prva prilika, odlazim i s nama je gotovo. Zatvorila sam oči i borila se sa suzama koje su uporno htjele poteći. Stiskalo me u grlu i grudima. Osjećala sam se kao da kidam sa sebe živo meso, a samo sam pokušavala otkinuti Daria. Je li moguće da mi se toliko zavukao pod kožu? Bezbroj puta sam si rekla da nikada neću biti kao moja mama, da nikada neću dopustiti nekom muškarcu da me maltretira kao moj očuh nju. A što mi se sada događa? I nije prvi put, samo je intenzivnije i gore nego prije. Ako dopustim da se ovako nastavi, sljedeći će put biti još gore. Naposljetku ću postati onakvom kakvom me Dario prikazuje kao što je i moja mama postala onakvom kakvom ju je očuh oblikovao.
Život poput majčina
Nije oduvijek bila smušena i neorganizirana, bezvoljna i zapuštena, bez pravih prijatelja, bez života izvan kuće. Sjećam se da je bila potpuno drugačija dok smo nas dvije živjele same. Znam da joj nije bilo lako s malim djetetom i bez stana, ali ona je nekako uspijevala pokriti sve troškove, kvalitetno organizirati svoje i moje vrijeme, sve stići. Odlazile smo na izlete, posjećivale muzeje i dječje predstave … Imala je prijatelje koje sam obožavala, mnogi od njih imali su djecu moje dobi. Bilo je to doba smijeha i veselih igara. Bila sam ponosna na svoju mamu, ljepšu i vedriju od svih drugih mama. Za mene je ona predstavljala sve najbolje.
A onda je u naše živote ušao očuh i sve se počelo polako mijenjati. Prvo joj je počelo ponestajati vremena, sve manje smo se družile s ljudima koji su nam prije mnogo značili, sve rjeđe posjećivale djeda i baku. Mama više nije bila vesela kao prije. Često bi bila zamišljena, ponekad bi krišom plakala. Osjećala sam da je on kriv za to. Uvijek bi joj rekao nešto zbog čega bi se snuždila. Ništa nisam shvaćala. Zašto ga mama poziva na večeru kada nam s njim nije ni upola lijepo kao s tetom Zrinkom ili ujakom Filipom? Jedno vrijeme nije dolazio, čula sam kako je mama rekla teti Zrinki da ga više nikada ne želi vidjeti. Poveselila sam se, ali on se ponovno pojavio, a mama je sva blistala od sreće. Bila sam posve zbunjena. Mama se mijenjala kao vrijeme, bivala čas vesela, čas tužna. Osjećala sam da njezina sreća više ne ovisi o meni, da joj nisam dovoljna. On je bio taj koji je vedrio i oblačio.
Nikada neću zaboraviti dan kada mi je rekla da ću dobiti brata ili sestricu i da će se vjenčati s Markom. Srce mi je na trenutak prestalo kucati, a mama mi je opisivala kakva me divna budućnost čeka:
– Idući mjesec selimo se u naš novi dom. Sviđa ti se Markova kuća? Imat ćeš svoju sobu i veliko dvorište za igranje.
S obzirom da o meni nije ovisila mamina odluka, usredotočila sam se na pogodnosti novog života. Taj novi život bio je za mene poput horora u kojem ništa nisam razumjela, u kojem su idilične slike u svakom trenutku mogle biti prekinute Markovim urlanjem, razbijanjem stvari i treskanjem vratiju. Mislim da je i mama shvatila da je pogriješila, da nam je bilo ljepše u malom unajmljenom stanu, ali njezin trbuh je rastao i činilo se da nemamo kamo.
Kada se rodio Damir, postalo je još gore. Dotad je Marko svoj bijes usmjeravao samo na mamu, ali tada sam se i ja našla na meti. Razlog je mogao biti bilo što, zaboravljeno svjetlo u kupaonici, čaša ostavljena na kuhinjskom stolu, prebučan silazak stepenicama, krivi pogled ili samo činjenica da postojim. Mama nikada nije stala na moju stranu. Nikada me nije pokušala zaštititi od njegovih napada. Samo mi je davala znakove da šutim, njezine su mi oči govorile da će ga proći. Najstravičnije je bilo što je tražila od mene da nikomu ne govorim o onome što nam se događa. Ni tati nisam smjela reći, a osobito sam morala paziti da nešto ne odam pred djedom i bakom. Uzrujali bi se, a tata bi likovao i najvjerojatnije me uzeo od nje, a njoj bi tada puklo srce od žalosti.
Jedne noći istjerao nas je sve troje iz kuće. Bilo je hladno. Drhturila sam samo u spavaćici. Nagovarala sam mamu da se sklonimo kod susjeda. Nije htjela. Užasavala se ogovaranja. Bilo joj je milije da se svi razbolimo. Te noći sam je mrzila. Sutradan dok je Marko bio na poslu, ujak Filip je došao po nas i odvezao nas k sebi s nešto najnužnijih stvari. On i ujna Višnja morali su se zakleti da nikome ništa neće reći dok mama ne sredi rastavu. Bili smo kod njih tri dana. Mama je stalno plakala. Treći dan pojavio se Marko. Ujak i ujna nisu ga htjeli pustiti u kuću, ali mama je rekla:
– On je otac moga sina, za mene je mrtav, ali ne mogu mu uskratiti da vidi dijete.
Marko je plakao. Bio je živa slika pokajanja. I mama je plakala. Sljedeći me je dan obavijestila da se vraćamo kući. Nisam mogla vjerovati. Ujak i ujna su se razljutili na nju. Izbila je svađa. Kada ju je ujna pitala što će učiniti kada nas ponovno izbaci ili ako se dogodi nešto još gore, mama joj je odgovorila:
– Nešto takvo više se neće dogoditi. Ja sam kriva, izazvala sam ga.
Ponovilo se još mnogo puta. Nikada nisam uspjela razumjeti zašto ga mama ne ostavi. Jednom mi je bila rekla da ću to moći razumjeti tek kada budem istinski voljela nekog muškarca. Mislila sam, ako je to ljubav, onda je nikada ne želim upoznati, neka me radije nitko ne voli, nego da me voli ovako. A vidi sada ovo. Volim muškarca koji me maltretira i govori mi da je to za moje dobro. Ne znam kako prekinuti s njim, boli me pomisao da više neću osjetiti toplinu njegovog zagrljaja i vrelinu poljubaca, osjećam da ću nepovratno izgubiti dio sebe ako izgubim njega.
Zašto sam s njim?
Kao da je osjetio o čemu razmišljam, Dario je nježno prislonio nadlanicu uz moje lice.
– Ljubavi, što si se tako snuždila? – zapitao je mekim glasom. – Još malo pa smo na trajektu. Dobri smo, tek je osam. Samo da ne bude gužva. Zucni nešto. Nije valjda da si još ljuta na mene?
– Gladna sam.
– Baš si pravo dijete. Piški ti se, gladna si, žedna, pospana …
– I ti bi bio gladan da si cijeli dan pojeo samo jednu krafnu.
– A zašto nisi jela?
– Nisam stigla.
– Nemoj mi govoriti da nisi stigla, opet ćemo se posvađati. Sve se stigne kada se hoće.
Ništa mu nisam odvratila. Postalo mi je teško govoriti. Dario nije ustrajao na razgovoru i bila sam mu zahvalna na tome. Samo bi me povremeno nježno pomilovao po licu ili uzeo moju ruku i poljubio mi vrhove prstiju. Zbunjivao me. Činilo se da mu je žao, baš kao što bi i Marku nekada bilo žao kada bi pretjerao, no on već godinama ne pokazuje kajanje jer je sve što ima protiv mame nekako postalo istina. Ali ja nisam moja mama, a Dario nije poput Marka. Dario je sofisticiraniji, barem zasad.
Ipak, ne bih ga smjela na brzinu osuditi: Oboje smo pod stresom. Zajedničko ljetovanje velik je korak. Uspješna veza podrazumijeva kompromise. Vidjet ćemo kako će se dalje stvari razvijati. Možda nam je danas bio samo loš dan, jedan od onih koje je najbolje zaboraviti. Sutra će sve biti drugačije. Bit će drugačije čim nečime napunim želudac.
Znala sam da pokraj trajektnog pristaništa postoji kafić i trgovina. Čim smo se zaustavili na kraju dugačke kolone automobila koji su čekali na ukrcaj, rekla sam da ću se prošetati i kupiti nešto za jelo.
– Znaš li koliko imaš za hodati do tamo? Sigurno dva kilometra. A čini mi se da voze izvanredni trajekti pa će to brzo ići. Bolje da ostaneš u autu. Jest ćes kad prijeđemo prijeko.
Bio je tako nježan prema meni, pustio je glazbu koju volim, nije bilo ni traga od one zatrovane atmosfere od prije. Nisam htjela uništiti te čarobne trenutke. Naslonila sam glavu na njegovo rame i prepustila se ugodi ignorirajući kruljenje želuca. Vožnja trajektom bila je najromantičniji i najopušteniji dio toga dana. Nas dvoje zagrljeni na palubi, vjetar u mojoj kosi, nebo obojeno rumenilom zalazećeg sunca … Ali nakon iskrcaja s trajekta, nisam više mogla živjeti samo od ljubavi. Navaljivala sam da što prije negdje stanemo i pojedemo bilo što. Više nismo morali žuriti jer je brod koji nas je trebao odvesti do krajnjeg cilja polazio tek ujutro u šest. Dario nije htio stati bilo gdje.
– Odvest ću te na posebno mjesto.
– Samo ako je blizu.
– Za jedan sat smo tamo. Možeš toliko izdržati?
– Nisam sigurna. Zadovoljit ću se sendvičem, jogurtom, bilo čime.
– Cijeli dan nisi jela. Moraš pojesti nešto pošteno.
Njegovo posebno mjesto nalazilo se nadomak gradića iz kojega je polazio brod. Bio je to sasvim običan restoran u kojem je najposebnije bilo što su vlasnici poznavali Daria. Ponuda je bila uobičajena, meso s roštilja i preskupa riba. Nakon gladovanja najviše bi mi prijalo nešto jušno, a toga na jelovniku nije bilo. Odlučila sam se za ribu, ali Dario mi je šapnuo:
– Nemoj naručiti ribu, ne znaju je pripremiti, a i preskupa je. Ćevapi su im odlični.
Bila sam toliko gladna da mi je postalo svejedno. Prepustila sam mu izbor. Nadala sam se da će nam dalje biti podjednako lijepo kao i na trajektu, ali Dario se ponašao kao da me nema. Razgovarao je s vlasnicima te se ubacivao u razgor s društvom na šanku koje dotad uopće nije poznavao. U jednom trenutku ostavio me samu za stolom i pridružio im se. Večera mi je prisjela. Više nisam mogla jesti. Bila sam umorna i borila sam se sa suzama. Kada me se Dario napokon sjetio, pitao me zašto sam opet objesila nos.
– Osjećam se zapostavljeno.
– Draga moja, znaš li ti koliko se često ja osjećam zapostavljenim?
Što misliš kako mi je danas bilo dok sam te čekao kao budala.
Nikada se neće promijeniti
Opet je počelo. Nastavilo se u autu, zatim u klubu gdje smo trebali provesti dobar dio noći. Više se ne mogu ni sjetiti za što sam sve bila kriva i što mi je sve zamjerao. Bila sam sva izmoždena. Više to nisam mogla trpjeti. Plakala sam, a on mi je govorio da prestanem plakati na silu i da ga ne sramotim pred ljudima, zar hoću da svi pomisle da je nasilnik.
– A što si drugo? Psihički me siluješ i zlostavljaš još od Zagreba.
– To mi je hvala što te vodim sa sobom na more.
– Ti si htio da idem. Da sam znala da će biti ovako, nikamo ne bih išla.
– Da sam znao da si takva cendravica, nikada te ne bih pozvao. Pun mi te je nos. Ne mogu disati, trebam zraka.
Otišao je ohladiti glavu, a ja sam ga ostala čekati. Klub se praznio, a on se nije pojavljivao. Isključio je mobitel. Najavili su zatvaranje. Ovo je kraj, odlučila sam. Ako se nakon ovoga pokolebam, ne zaslužujem ništa drugo nego da mi bude isto kao i mojoj mami. Otišla sam do šanka i raspitala se kako mogu najlakše doći do autobusne stanice.
Darijeva auta nije bilo na parkiralištu ispred kluba, a šetnja do stanice nije bila ni kratka ni ugodna. Na nesreću, stanica se nalazila blizu pristaništa. Na vrijeme sam primijetila Darijev automobil. Skrila sam se u jednu uličicu i pritajila. Shvatila sam da ga se bojim. Podrazumijeva li ljubav strah? Strah od gubitka ili rastanka da, ali strah od blizine voljene osobe, strah od agresije i verbalnog napada, od zlostavljanja bilo koje vrste? To ne može imati veze s ljubavlju. To je nešto sasvim drugo. Možda neka vrsta ovisnosti jer ja još uvijek želim biti s njim kao što narkoman žudi za novim šutom iako dobro zna da će mu nakon toga biti još gore. Gledam ga kako pokreće automobil i odlazi, znam da ide po mene, uvjeren da ga čekam pred klubom. Koristim priliku da pogledam vozni red i ponovno se skrivam. Zvoni mi mobitel. On je.
– Gdje si?
– Na sigurnom.
– Nije vrijeme za igre skrivača. Ne želim da ti se što dogodi.
– Otkud odjednom tolika briga? Malo je prekasno već mi se dogodilo.
– Za jedan sat polazi nam brod.
– Tebi polazi. Ja ne idem s tobom.
– Prestani s glupostima. Najkasnije za pola sata da si se nacrtala ispred broda.
– Ja ne idem s tobom nikamo.
– Ići ćeš.
– Ovo je slobodna zemlja i ti me ni na što ne možeš prisiliti. Nemaš to pravo.
– Torba ti je u mom autu.
– Ostavi je na obali, ispred broda.
– Netko će je ukrasti.
– Ne brini se za to.
– Torba ide sa mnom na brod, možeš za njom.
– Ne budi glup. Želiš da s policijom dođem po svoju torbu?
– Nemoj me nasmijavati. Što bi rekla policiji? Da sam ti ukrao torbu? Tko će povjerovati? Misliš da policija nema pametnijeg posla nego se gnjaviti s histeričnim ženskama?
– Policija je dužna štititi građane i njihovu imovinu. Možemo ovo riješiti u tišini ako ostaviš torbu i odeš na brod, možemo i drugačije. Meni svejedno.
– Dogovorit ćemo se.
– Znaš što, idem ja ipak prijaviti policiji da si nestao s mojom torbom pa ako se uspostavi da je došlo do zabune lijepo ću ti se ispričati.
Napokon slobodna
Prekinula sam vezu i isključila mobitel. Nisam znala što dalje. Zar ću se zbilja morati obratiti policiji? Gradić se u međuvremenu počeo buditi i riva je živnula, ljudi su se počeli ukrcavati na brod. Pojavio se i Dario. Izvadio je iz prtljažnika naše dvije torbe. Brod je uskoro trebao krenuti, a on je još uvijek stajao na obali i ogledavao se. Zatim je podignuo obje torbe i krenuo na brod. Pomislila sam, to su samo glupe krpice, mogu bez njih. U tom sam trenutku ugledala dva policajca i bez razmišljanja, potrčala prema njima.
– Molim vas, možete li mi pomoći. Moj bivši dečko ima kod sebe moju putnu torbu i ne želi mi je vratiti. Ako vam ne bi bilo teško poći sa mnom, samo do ovog broda, dovoljno je samo da vas vidi i neće biti problema.
Malo su se zbunili, ali su ipak pošli sa mnom. Dario mi je počeo mahati, čim me ugledao.
– Kristina, ljubavi, požuri! Kasniš!
– Samo mi daj moju torbu.
– Što ti je? Zar se još nisi otrijeznila? Što si opet izvela? Nemoj mi reći da si uhapšena? Što je sad učinila? Cura mi ponekad ima čudan smisao za humor.
– Sa mnom je sve u redu, samo mi daj moju torbu.
– Vratite gospođici torbu – obratio mu se policajac.
– Kristina nemoj da policija sređuje naše trzavice. Nepotrebno kradeš ljudima vrijeme. Riješimo to kao zreli ljudi.
– Koliko sam shvatio, gospođica ne želi ići s vama, a njezina torba je kod vas – ponovno se umiješao policajac. – Nemojte da zbog toga moram pisati prijavu.
– Torba joj je tu, što je ne uzme? Zbilja mi nije jasno čemu sav taj cirkus? Drugi put pazi gdje ostavljaš svoje stvari.
– Bez brige, hoću.
Bilo me je strah da će sići s broda i poći za mnom, ali ipak nije. Policajac mi je odnio torbu do stanice, kupila sam kartu i spavala do Zagreba. Mama se začudila kada me je ugledala.
– Što se dogodilo? Zar ste se posvađali.
– Prekinuli smo.
– Tako naglo. Nisi trebala odmah otići. Sigurna sam da ćete se uskoro opet pomiriti, još ćete se vi puno puta posvađati i pomiriti. Što si mu učinila?
Gorko sam se osmjehnula. Mama. mama, rekla sam u sebi, kakve mi to životne priče pričaš?
Dva tjedna godišnjeg iskoristila sam da pronađem stan i odselim se. Mama je plakala i moljakala da ju ne napuštam, radila mi je sve ono što mi je radila i kao djetetu kada je postojala opasnost da odem k ocu. Mogla sam se i sada preseliti k njemu, čekala me moja soba, ali odlučila sam biti samostalna. Podstanarstvo je za mamu bila ipak malo manja izdaja. Predugo sam nosila njezin teret na svojim leđima, upila u sebe previše ozračja njezinog lošeg braka i zamalo završila u istom začaranom krugu. Znala sam da će mami bez mene biti još teže, da od sina ne može očekivati nikakvu podršku jer je moj polubrat isti kao i njegov otac. Od najranijeg djetinjstva uz očev je blagoslov učio omalovažavati mamu. Ni prema meni nije puno bolji.
Prekinuti vezu s Darijem bilo je iznimno teško. Dugo me proganjao, molio oproštenje, obećavao svašta, slao mi cvijeće i romantična pisamca, proklinjao me i optuživao da sam mu razorila život i da mu bez mene više ništa nema smisla. Molio me da budemo samo prijatelji ako ne možemo biti više od toga, da samo povremeno popijemo zajedno kavu i malo popričamo, ništa drugo, ali ja sam znala, ako budemo samo prijatelji, kad-tad ćemo ponovno završiti u krevetu i opet biti na početku. Naposljetku, komu je potreban prijatelj koji će ga stalno kritizirati? Kako biti prijatelj s nekim tko se ponio kao što se on ponio prema meni? Govorio je da će se zbog mene promijeniti, da se već promijenio, ali zar se ljudi doista mogu toliko promijeniti?
Previše sam puta čula očuha kako obećava majci da će se promijeniti. Promijenio je samo nju. Dugo sam ga još voljela i patila za njim. Otkidala sam si komadić srca svaki put kada sam ga odbila od sebe. Na jedan papir zapisivala sam sve za i protiv veze s njim. Ispunjavala sam taj papir mjesecima. Još uvijek ga čuvam. Izvadim ga kada se nađem u opasnosti da ponovno zaglavim u sličnoj vezi. Svaki put se zgrozim. Kako sam mogla voljeti nekoga tko mi je na tako iskrivljen način pokazivao ljubav. Darijeva je ljubav bila puno sličnija mržnji i neprijateljstvu. Ono što smo dijelili, bila je početna zaljubljenost kojoj smo se stalno iznova vraćali. Nakon svake krize ponovno smo bili na početku, s leptirima u trbuhu i svime što ide uz to. Da smo ostali zajedno, dalje od toga ne bismo se maknuli. Ono što je postojalo između nas, nikada se ne bi razvilo u istinsku, zrelu ljubav. A ja znam da takvu ljubav zaslužujem i da ću je dobiti. Možda to neće biti danas ili sutra, ali jednom će biti. Sigurna sam da se isplati biti strpljiv i izbirljiv.