Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Novi život poslije četrdesete

Do četrdesete živjela sam sasvim prosječnim, rekli bi mnogi – normalnim životom. Nisam uvijek bila najzadovoljnija, ali nisam ni među onima koji trebaju plakati nad svojim životom.
Dakle, što sam onda imala? Četrdeset godina, sina od dvanaest godina, muža, oboje visoko obrazovani, zaposleni, relativno dobrih primanja, sa životom srednje klase, ničeg previše, ali niti ničeg premalo. Mogli smo si priuštiti dva auta, poneko putovanje i sinu puno različitih aktivnosti. Mogla sam si kupiti cipele koje su mi zapale za oko, iako mi i nisu bile neophodne. Isto tako, ako sam si zamislila neku suknju, tražila sam je i kupila bez obzira na cijenu. No, nismo imali apartman na moru, vikendicu u planinama, super skupe i opremljene aute, niti stan namješten luksuzno.

Sve prosječno, reklo bi se, normalno i uobičajeno. Ali ja nisam bila baš zadovoljna. Uglavnom je nezadovoljstvo proizlazilo zbog neslaganja s mužem. Često se nismo mogli složiti niti o tome je li ručak koji sam pripremila dobar i zdrav. On koji nije imao pojma o kuhanju, često si je uzimao za pravo da mi pridikuje o zdravlju. Jednom je slušao nekog zakletog neprijatelja mlijeka i odmah je htio uvesti restrikcije i u našoj kuhinji. Bez imalo razmišljanja i razumnog argumentiranja. Htio je da sinu više ne dajem mlijeko! A naš sin je baš ljubitelj mlijeka i svih mliječnih proizvoda i odrastao je u zdravog dječaka upravo zbog mlijeka!

I što sad, da uskraćujem dijetetu i kompliciram život svima jer je tamo netko izjavio da je ‘kravlje mlijeko za krave, a ne za ljude’? Jer eto, odjednom smo shvatili da su ljudi bili u krivu svih ovih stoljeća pa i tisućljeća. Eto, to je samo mala crtica iz našeg života. Takvih neslaganja bilo je svakodnevno. Nije to ništa veliko, ali je iritantno, pogotovo na duge staze. Nije niti pio, niti previše izbivao iz kuće, no nije ni puno pomagao u kućanskim poslovima. Rekle bi mnoge žene – većina njih – da je prosječan muškarac. Pa i ja sama kažem: sve je kod mene bilo prosječno, uobičajeno. Sve do četrdesete.

Ugodan razgovor s Lukom

Radila sam jedan honorarni posao kao stručni suradnik na jednoj publikaciji. Posao mi je bio zanimljiv, a i unosan. Uglavnom bilo je nekoliko suradnika na tom projektu iz jako različitih domena. Ja, matematičarka po struci, odjednom sam se našla u krugu sa filozofima, muzičarima i umjetnicima. Sve su to bili ljudi stručni i predani u svojim domenama. Desilo se tako da jednog suradnika nisam upoznala, profesora violine, jer on nije bio na tom prvom sastanku. Morali smo razmijeniti neke materijale pa smo se dogovorili da je nabolje naći se ipak oči u oči i uživo prodiskutirati o poglavlju koje moramo zajedno napisati.

Ušla sam u dogovoreni kafić i pomalo zbunjeno pokušala odlučiti koji je od tri sama muškarca moj suradnik. I dok sam tako stajala i razmišljala kome da krenem, jedan se od trojice digao i prišao mi.

– Dobar dan. Vi mora da ste Nina. Ja sam Luka – širok osmjeh i pomalo sanjarski pogled.

To se i moglo očekivati od muzičara. I da, moram priznati da mi je od trojice ‘ponuđenih’ on bio prvi izbor. Nekako smo odmah uspostavili kontakt. Nije bilo onih neugodnih, tihih razdoblja u razgovoru kad se razmišlja što slijedeće reći i prekinuti šutnju. Ja sam oduvijek lako razgovarala s bilo kime. U svim sam temama donekle potkovana osim u sportu. No ni Luka ni ja za tu temu nismo bili zainteresirani. Razgovor koji je trebao biti stručan odjednom je postao razgovor dvoje prijatelja koji se podudaraju u puno mišljenja. Bilo mi je ugodno s njime razgovarati. Čak jako ugodno. Previše ugodno – razmišljala sam o tome kad sam došla kući. A onda opet – zašto da se osjećam krivom?

Veselim se suradnji s vama

Zar je grijeh razgovarati pa i s nepoznatima? Samo smo ugodno razgovarali. To što smo u tome očigledno oboje uživali, nije bilo nešto za osudu. A zašto se ja onda nekako krivom osjećam? To su predrasude kojima sam i ja očigledno podlegla – što udana žena ima razgovarati s nepoznatim muškarcem satima!?

Tako sam razmišljala do sutrašnjeg dana. Kad sam otvorila mailbox, iznenadila sam se našavši poruku od Luke. Kako je znao moj e-mail? Ja mu ga nisam dala. ‘Dobro jutro. Samo toliko da znate da se veselim suradnji s vama i da se veselim slijedećem susretu. Luka.’ – bilo je sve što je pisalo. Odjednom mi je jutro bilo prekrasno. Takva poruka može biti samo izraz pristojnosti, ali meni je značila puno više. Cijeli taj dan osmijeh mi nije silazio s lica. Ipak, nisam mu odgovorila na poruku. Činilo mi se da bi to bilo prenapadno. Htjela sam pripremiti nešto materijala za zajedničko poglavlje i onda mu to poslati. Taj sam cijeli dan samo na tom materijalu, a i pozicija na poslu mi dopuštaju da si to mogu priuštiti. Što mi se to događa? Meni, ženi u srednjim, zrelim godinama? Uvijek sam za sebe mislila da čvrsto stojim na zemlji, i što mi se sad desilo pa sam postala sanjarka? Jasno je meni bilo da sam ja sve to umislila, da se on meni sviđa, a ostalo je napravila moja mašta. Možda on mene uopće ne doživljava kao zanimljivu ženu već samo kao zanimljivu osobu? Možda je u sretnom braku s djecom, ali je predan tom radu, kao i ja konačno? O svemu tome sam razmišljala. Mnogo različitih situacija sam zamislila i uglavnom bih na kraju zaključila da sam sve umislila i da sanjarim. A sanjarenje nije još nikoga ubilo. Onda? Zašto ne?

Drugo jutro otvorila sam mailbox a tamo je bila njegova nova poruka. Naravno da sam osjetila lagano podrhtavanje i leptiriće u trbuhu. ‘Želim vam dobro i ovo jutro. Recite riječ i moje će jutro isto biti dobro…’ Morala sam sjesti jer sam osjetila navalu vrućine u glavi. Morala sam razmisliti. Možda je on osjetio da mi se sviđa i sad jednostavno postavlja zamku da ja padnem u nju? Ne smijem mu pokazati da mi je previše stalo. Samo toliko koliko traži naša poslovna suradnja.

Je li on moja srodna duša?

Nikad nisam imala avanturu izvan braka i nisam na to pomišljala. Pa i tada nisam na to pomislila, jedino sam si dopuštala zadovoljstvo da mi je s nekim ugodno i da sam ja ugodna njemu. To mi je bilo dovoljno. Ali kako održati taj nivo komunikacije? Kako ga ne odbiti, a opet neprodubljivati, ne ponuditi previše?

‘Jutro je dobro, bar meni, a vama možda i neće biti kad vidite da vam u privitku šaljem skoro megabajt teksta na engleskom koji biste morali pročitati. Mislim da se moramo držati premise koju ovaj autor plasira u tom svom radu. Srdačno, Nina.’

Jesam li bila preodrješita? Jesam li uništila moguće lijepo prijateljstvo? Ili sam se možda spasila zakletog osvajača? Ako mi se ne javi nekoliko dana, pokušat ću malo ublažiti svoj nastup. No slijedećeg jutra ponovo me čekala poruka u sandučiću.

‘Nisam spavao cijelu noć… Naravno, zbog tolikog gradiva koje ste mi zadali. Pročitao sam više od pola. Može sastanak oči u oči kad dođem do kraja? Ja ću gledati da to bude sutra.’

Imala sam opravdani razlog za sastanak s njim. Nitko to ne može poreći. Sve sam uredila doma, zakasnit ću jer imam sastanak u vezi jednog projekta. To što sam prije sastanka skoknula frizerki i manikirki, nisam nikome spominjala. Nakon još jednog našeg druženja, bila sam uvjerena da je on moja srodna duša. Ali… Bio je mlađi od mene deset godina! To sam doznala kroz razgovor, ali ja svoje godine nisam otkrila. On je, pak, mislio da smo negdje vršnjaci. I sada sam bila sigurna da ima neka kemija između nas. Ali i velika razlika u godinama. A konačno, ja sam i udana, odgovorna majka i supruga.

Uskoro smo prešli na ‘ti’ i on je sve češće nekim dvosmislenim izjavama davao do znanja da ga zanimam i kao žena. Ja nisam skrivala da sam udana i da imam dijete, ali njega kao da to nije smetalo. Rekao mi je da je svježe razveden.

Kad sam o tome malo razmislila, shvatila sam da je vjerojatno povrijeđena duša koja sada brže bolje traži nekog da se izliječi. Brže bolje, bez puno razmišljanja i prebiranja. To znači da sam ja samo došla u pravi trenutak i očigledno pokazala da mi je ugodan, makar sam ja mislila da se to ne vidi. Ali… Ja se ne mislim upustiti u seks i avanturu takvog kalibra! Samo želim povremeno popričati i razmijeniti razmišljanja. Njega možda zanima samo ono prvo.

Nemoj otići iz mog života!

Da bih otklonila sumnje i nedoumice, najbolje da mu izložim svoju situaciju i svoje stavove. Ali kako kad nije još ništa tražio od mene? Odlučila sam da ću tokom naših poslovnih druženja, više puta spominjati svog sina i muža. Usput, poslovna druženja više i nisu bila poslovna jer smo posao davno završili i objavili. Tako će valjda shvatiti da nisam dobar materijal za ljubavnicu. Međutim, on je bio uporan, točnije sve uporniji. Što sam ja više otkrivala iz svog života, o braku i djetetu, to je on bivao izravniji.

– Nina, ja znam da si ti uzorna majka i supruga. Ali baš zato si mi neodoljiva. Priznajem da si mi se na prvi pogled činila kao idealna žena. Zrela, samosvjesna žena koja zna što hoće i što neće u životu. – odjednom je potpuno otvoreno progovorio o svojim osjećajima. Nisam na to bila spremna. Do tada mi je samo uvijeno davao do znanja da mu se sviđam, a sada je to otvoreno i rekao. I pri tom me gledao direktno u oči ni ne trepnuvši. Ja sam samo htjela da se i dalje igramo mačke i miša. Nisam bila spremna na otvoreno izjašnjavanje. Ja sam se potpuno izgubila i zbunila te sam samo promucala:

– Luka, ja nisam materijal za avanturu. Žao mi je ako sam ti davala nekog povoda. Priznajem, jako si mi ugodan sugovornik, ali ja to ne mogu – na to sam se digla od stola, brže bolje pokupila svoje stvari i izjurila ne okrenuvši se.

Drugo jutro, naravno, čekala me poruka u sandučiću. Do podneva sam se mučila i nisam je otvarala. Znala sam kako bi bilo najbolje da je obrišem i jednostavno tako zatvorim to poglavlje. Nisam je obrisala već sam je otvorila.

‘Oprosti, oprosti, oprosti! Nemoj samo tako otići iz mog života. Molim te!’ – pisalo je.

Nisam odgovorila. Onda mi je poslao SMS. Već prije smo se prešutno dogovorili da ćemo izbjegavati komunikaciju telefonima. Meni je tako odgovaralo – da moj muž ne bi počeo postavljati suvišna pitanja. Ako Luka nastavi s SMS-ovima, bit će to jako rizična situacija. Morat ću mu odgovoriti i ipak se još jednom suočiti s njim.

‘Želim te samo vidjeti. Zar mi ni to ne možeš dati?’ – bio je uporan. Odgovorila sam mu i dogovorili smo se da ćemo se naći na starom mjestu. Bila sam odlučna da ću svemu stati na kraj. Bila sam odlučna tako dugo dok ga nisam ugledala u polumračnom kutu. Bio je blijeda, ispijena lica. Bio je uplašen i patnja je izvirala iz svake pore njegova bića.

– Nina! Nina, nemoj ništa govoriti, molim te. Prvo me samo saslušaj. I nemoj pobjeći prije nego kažem sve – govorio je tiho i nekako umorno. Sjela sam bez riječi i sve što sam prije odlučila, tada sam zaboravila. Vidjela sam samo njegovo patničko lice i jedva sam se othrvala porivu da ga zagrlim i utješim.

– Rekao sam ti da sam se razveo pred više od pola godine. Taj moj brak bio je promašaj od samog početka. No onda se ona činila nekako prikladna. I bilo je nekih osjećaja među nama, barem na početku.

No, problemi sa stanom, nedostatak novca… I onda glavni problem, udaljili su nas. A glavni problem bio je taj što nismo mogli imati djecu, zbog mene. Ja sam neplodan i to znam još od vojske. I ona je to znala od samog početka, ali valjda je mislila da će se moći tome prilagoditi. Ali nije. Nismo to uspjeli prevladati i razveli smo se. Nisam uopće bio zbog toga nesretan. Čak štoviše, jedva sam čekao da se izvučem iz te nesretne veze. I onda sam se glavom bez obzira bacio ‘u promet’. Svaki vikend druga žena, sve su lijepe i voljne. Ali sve su plitke i površne. Ne nude ništa osim svog tijela. Shvatio sam nakon kratkog vremena da ja to ne želim. Trebam više od ženskog tijela, trebam ženu s dušom. I onda sam upoznao tebe. Sto posto odgovaraš mojoj predodžbi idealne žene. Jedino si udana. Ali ni to za mene nije neka prepreka. Ako mi ne možeš ponuditi tjelesnu ljubav, barem me nemoj lišiti svojeg prijateljstva. Ne garantiram da ti se neću nabacivati s vremena na vrijeme, ali ne moraš mi dati ništa što ti sama ne želiš. Samo me nemoj potpuno izbaciti iz svog života – tu je malo zastao, a ja sam vidjela priliku da dodam još jednu otežavajuću okolnost.

Iznenada udovica

Luka, bila bih neiskrena kad bih rekla da mi to nije lijepo slušati. To što sam se dopala jednom tako zgodnom i zanimljivom muškarcu. I konačno, toliko mlađem od mene.

Ja sam te držala svjesno u zabludi. Ja imam četrdeset godina, uskoro četrdeset jednu i od tebe sam starija cijelo desetljeće. Da si to znao na početku možda ne bismo došli do ovog razgovora – uz veliku krivnju sam zastala, zašutila a on me samo gledao, duboko u oči, kao da mi gleda u dušu.

– Gle, znao sam da si starija od mene od samog početka. Nisam znao da je razlika tolika, pretpostavio sam nekih četiri-pet godina. Ali ništa mi ne znači ni pet-šest pa ni deset godina kad te osjećam kao svoju drugu polovicu – rekao je.

Razgovor smo nastavili još nekoliko sati. Ja sam zaboravila da imam dom i obitelj. I konobar nas je već čudno pogledavao. Otvorila sam se potpuno, rekla mu sve o svom braku, svojem nezadovoljstvu i što osjećam prema njemu. On je meni pričao o izgubljenim godinama, o traženju, o muzici s kojom se jedino osjeća potpun i ispunjen. Pristala sam na platonsku vezu. Mislila sam da je to moguće. Nismo se često nalazili, uglavnom po danu jer tako je manje sumnjivo. A i teško bih objasnila mužu zašto izlazim navečer. Dok sam bila s Lukom, kao da sam bila u paralelnom svijetu gdje je sve lijepo i intenzivno, boje, mirisi, oblici. Sve se uglavnom svodilo na komunikaciju e-mailovima, ugađali smo si toplim pismima, iskrenim i ljudskim. A fizički, jedino dodiri rukama i duboki, dugi pogledi. Ozbiljno smo se poljubili samo jednom – kad me autom prebacio do posla – stao je uz cestu na ugibalištu i jednostavno me privukao sebi i poljubio dugo i strasno. Nisam se opirala već sam se prepustila. Taj mi je poljubac bio neopisivi užitak. Ali odlučila sam da se više neću dovesti u napast jer ako se ljubiti s njim tako neopisivo ugodno, kako bi bilo nešto više?

Onda mi se opet sve okrenulo naglavce. Postala sam udovica. I to iznenada jednog popodneva. Muž se vraćao sa službenog puta i poginuo u prometnoj nesreći, koju usput nije on skrivio. Bio je sudionik lančanog sudara i zadobio tešku ozljedu glave i na putu za bolnicu preminuo. Što da kažem o tome osim da su mi ti dani i dalje kao mora koju sam proživjela u snu. Makar je od toga prošlo već dosta vremena, još uvijek mi se ponekad čini da se to nije nama desilo. Valjda je to obrambeni mehanizam koji mi je sačuvao zdrav razum pa sam sve nekako preživjela. Osjećala sam se samo, uplašeno, tužno, nekako ‘konačno’. Odjednom sam se našla sama s djetetom na pragu puberteta. Sin je s tatom bio jako vezan i morala sam uložiti puno snage da mu olakšam to teško razdoblje. A i ja sama sam odjednom postala svjesna da, koliko god sam mislila da muž ne radi dovoljno po kući, sada se pokazalo da je ipak dosta toga radio i da neke stvari ja uopće nisam percipirala.

Primjerice, svi kućni popravci su odjednom postali moja briga. S financijama sam nekako izlazila na kraj. A sa sinom sam postala još povezanija i iako je postao uobičajeni pubertetlija, nije bilo toliko strašno. On je osjećao neku odgovornost prema meni, ustvari za mene i pokušavao mi je pomoći. Dobro je učio, što je meni bilo jako važno. No ono najvažnije – osjećala sam se krivom. Iako mi je razum govorio da ja nikako nisam kriva za tu nesreću, osjećala sam se kao da me neka viša sila kaznila za grijeh.

Da odmah razjasnim, ja nisam uopće vjernik i taj tip krivnje me nije mogao pogoditi. Ali osjećala sam da plaćam za neispravno ponašanje. I ponavljam, moja veza s Lukom bila je samo platonska.

Oko mene su bili sami predatori

Loading...

Kad sam ostala bez muža, činilo mi se nekako neispravno da se nastavim družiti s Lukom. Nije li to čudno? Dok sam bila u braku, održavala sam platonsku vezu, a sad kad sam bila sama, odbijala sam ikakvu vezu. Jednostavno, nisam bila u stanju biti ona žena koju je Luka htio. Bila sam opterećena svakodnevicom, budućnošću svog sina, kako uopće organizirati život nanovo. Odbijala sam se sastajati s njim, na pozive nisam odgovarala, na e-mailove povremeno. Shvatio je da mi mora dati prostora i vremena da se snađem u novim okolnostima. Mislila sam da će sigurno odustati od mene dok čeka da se je snađem i nađem.

Ja sam već zaboravila kako je to biti slobodna žena. Ubrzo sam se podsjetila, odnosno podsjetili su me svi muškarci oko mene.

Kad sam bila u braku, bio je to jedan odnos pun poštovanja i uvažavanja prema kolegici, a sad su me odjednom počeli gledati kao ‘žensku’. Velika je razlika biti kolegica ili ‘ženska’. Postala sam potencijalna kandidatkinja za eventualne avanture i zabavu. A ja definitivno nisam bila za to zainteresirana. Svi su bili uviđavni prema meni prvih nekoliko mjeseci, no kako sam polako izlazila iz tog razdoblja žalovanja, kolege su počele pokazivati drugo lice. Oduvijek sam držala do sebe: šminka, frizura, garderoba i moderan stil. Uz to su mi uvijek davali manje godina nego sam ih imala. To, pak, moram zahvaliti dobrim genima, valjda.

Onda sam shvatila: ako želim imati mira, moram biti zauzeta. Ja jesam emocionalno bila zauzeta, ali to nitko iz moje okoline nije znao. A i osuđivanja sam se bojala. Mislila sam da će me osuđivati da sam prerano zaboravila muža i žalovanje. Žalovanje je stanje duha i ne može se vremenski odrediti. Neke žene žaluju do kraja života. Ali ja mislim da tako samo gube, i one i njihova djeca, i njihova bliža okolina. Biti u žalosti je kao biti nekompletna osoba. I da, i ja sam bila prvih nekoliko mjeseci nekompletna, bila sam izgubljena, prestrašena. Ipak, shvatila sam da sam borac i da moram krenuti dalje.

Vikend s Lukom u planinama

Do sada je uvijek Luka bio taj koji je potencirao sastanak, no ovaj put sam ja bila ta koja je ugovorila sastanak. Nismo se vidjeli više od osam mjeseci. Mislila sam da možda neću osjetiti ništa kad ga vidim, a možda ću na njegovom licu ugledati razočarenje kad me ugleda. Znala sam da je pretrpljena tragedija ostavila traga na meni, u fizičkom i duhovnom pogledu. Ugledala sam ga u već poznatom kutu, ali jedva sam ga prepoznala. Bio je puno mršaviji i ispijena lica. No najviše me zapanjilo to što je potpuno obrijao glavu. Prije je imao – moglo bi se reći – umjetnički podužu frizuru, a sada je odjednom imao ćelavu glavu! Valjda je vidio čuđenje na mojem licu i odmah me uhvatio za ruku i krenuo objašnjavati zašto je tako.

– Nina, da, ja sam taj kojeg tražiš. Vjeruj mi, i bez kose na glavi i dalje jednako mislim na tebe. Povremeno sam bio toliko jadan i nesretan bez tebe da sam morao učiniti nešto da ne poludim. Mislio sam da ću, ako se fizički promijenim, i početi razmišljati drugačije pa te možda i zaboraviti. Nije uspjelo!

– No pa da, ni ja nisam više ona ista. Mislim da sam i drugačija osoba. – nisam to onda rekla, ali sam mislila da mu se možda više i neću sviđati. Kad vidi da sam manje bezbrižna, da i ja imam probleme možda će ga opterećivati moji problemi i možda ode. Nije bilo tako. Opet smo ostali do kasno, razgovarali satima, smijali se, plakali. Iznenadila sam i samu sebe – ja sam i dalje bila ista, željna života, i dalje sam se znala smijati, i dalje sam znala biti duhovita. I on je bio isti – moja srodna duša. Sve je ostalo isto. Ali i razlika u godinama je ostala ista!

Iako sam sada bila slobodna da uđem u bilo kakvu vezu, ja sam ipak bila nekako suzdržana. Ali, kao što sam već prije rekla, muška me okolina nekako tjerala da budem što prije zauzeta jer će me samo tako ostaviti na miru. Željela sam biti s Lukom, ali… Prije su me mučile dileme oko bračne nevjere, a sada je li prirodno biti u vezi s nekim toliko mlađim. Stalno sam nalazila uspješne veze s tolikom razlikom među poznatim osobama i njihovi uspjesi su me hrabrili. Onda bi opet pročitala negdje o tome kako takve veze nemaju izglede na duge staze pa bih se obeshrabrila. Sve u svemu, Luka i ja smo se nalazili sve češće i sve slobodnije smo se pokazivali.

Dva vikenda uredila sam da mi sin provede kod djeda, a ja sam otputovala na vikend s Lukom u planine. Što da kažem? Bili smo potpuno opušteni, posvećeni samo jedno drugome i bilo mi je kao u snu. Postala je to veza u punom smislu te riječi. I bilo nam je prekrasno zajedno. Ja sam mislila da to može biti tako dovijeka. Mislila sam da ne treba ništa mijenjati jer nam je tako dobro. Ali Luka nije tako mislio. On je htio da to ne bude samo veza od izlazaka i vikenda. On je htio da to postane brak.

Nije to odmah otvoreno rekao, ali me stalno navodio na to da bi htio upoznati mog sina, da bi ga mogla pozvati u svoju kuću, da je vrijeme da ga predstavim svojim prijateljima. Ja sam pak stalno nalazila nekakve isprike da to ne učinim: sad sin ima gripu, sad je na izletu, sad imam puno posla s nekim projektom pa nisam baš spremna za takve izazove, moram prijatelje pripremiti na zajednički susret, nisam još stigla, moram tati to reći polako… I tako, odugovlačila sam. Zašto? U stvari, jako sam se bojala te naše razlike u godinama i bojala sam se da ću biti jako razočarana ako mu se prepustim sto posto, a on me onda napusti. Nisam bila uvjerena da je moguće da me voli na duže staze, mene, ‘staru’ gospođu, kad može imati djevojke koje bi meni mogle biti kćeri. Tim više što je on muzičar, sa čestim gažama. A zna se kakav su magnet muzičari za djevojke. Mislila sam da ako se ne predam potpuno, patnja će u slučaju raskida, biti manja. Da mi pokaže kako on misli ozbiljno, upoznao me sa bratom, koji je usput bio skoro mojih godina, ali ipak mlađi, kao i sa svojim roditeljima. S bratom sam se još nekako našla, ali s njegovim roditeljima je bio pravi fijasko. Oni su isto mislili da ja nisam nikako dobra partija za njihovog sina – udovica, s djetetom, i to još starija. Nisu mi to otvoreno rekli, ali su mi davali do znanja svojim držanjem.

Rekao je da me voli najviše na svijetu

Za našu vezu pročulo se i u mojim krugovima, a mogu reći da sam naišla na neodobravanje od ljudi od kojih to nisam nikako očekivala. A od drugih, od kojih sam očekivala osudu, dobivala sam podršku. U svoj to zbrci u kojoj sam se našla, od podsmješljivih pogleda i sumnji koje sam i sama gajila na dalje, odlučila sam prekinuti tu vezu. U naumu me učvrstio telefonski poziv njegove majke, u kojem mi je neugodnim riječnikom i tonom dala do znanja da prestanem tratiti život njenom sinu.

Zar je to doista tako? Kad malo bolje razmislim, ona je bila u pravu! On bi trebao tražiti puno mlađu ženu. Volim ga i želim mu dobro i baš zbog toga moram se maknuti iz njegovog života, odlučila sam. Ja sam starija i očekuje se od mene da budem ta koja donosi zrelije odluke. Sve sam prekinula tokom jedne večere na koju je on došao bezbrižan, ništa ne sluteći. Odmah je vidio da sam nekako odsutna i tiha.

– Što je Nina, nešto si jako zabrinuta? Podijeli to sa mnom, bit će ti lakše.
– Luka, ja… Mi… – nisam ga mogla gledati u oči dok to izgovaram. – Žao mi je, ja ne mogu dalje s tobom.
– Kako, o čemu se radi? Nina, što to govoriš?
– Pokušavam ti reći da prekidam s tobom, ovo više nema…
– Što to govoriš? Ti ništa ne shvaćaš ! Pa ja te volim najviše na svijetu i želim život provesti s tobom! Nina, što se dogodilo? – oči su mu bile širom otvorene i nevjerica se ocrtavala na njegovu licu.

Izdržala sam još nekoliko minuta jer htjela sam mu pokazati koliko sam odlučna u namjeri. Da sam ostala duže i slušala njegovu nevjericu i preklinjanja, pokleknula bih i priznala da i ja njega volim najviše na svijetu i da mi je uz njega život konačno imao smisao. Ali ne, ja sam morala biti jaka za oboje, za njega je bolje da me nema u životu. A i za mene, dugoročno, jer sigurno bi me ostavio prije ili poslije i onda bih samo teže patila. I sad ću sigurno patiti, ali možda manje ako se ne naviknem na život s njim. Nakon nekoliko minuta sam se jednostavno digla usred njegove rečenice i rekla konačno:

– Zbogom, nemoj me više zvati i tražiti. Ovako je najbolje!

Nisam se okrenula jer su mi navrle suze na oči i susprezala sam glasan jecaj. Kad sam već trčeći ušla u auto, pustila sam kriku da provali.

Plakala sam kao nikad u životu i osjećala sam i fizičku bol u srcu. Mislila sam da ću umrijeti. Naravno, nisam umrla, ali sam se opet pogubila. Samo me sin održavao živom i voljnom živjeti. On je odmah shvatio da se nešto loše dogodilo. Znao je za moju vezu s Lukom i nije se protivio tome. Čak je nekako zrelo poticao moja druženja i izlaske, misleći da mi tako pomaže. I jest, pomagao mi je. I sad kad sam prekinula s Lukom, moj sin je ostajao sa mnom navečer, gledao sa mnom televiziju, pokušavao me nasmijati. Naravno da nisam mogla njemu ispričati što me muči i zašto, ipak je on bio samo tinajdžer koji o životu ne zna još ništa. Ali nisam mogla niti sakriti da sam nesretna i da me nešto muči.

Slučaj je htio da sam u tom još jednom dosta traumatičnom razdoblju mog života, dobila posao iz snova, godinu dana u Americi. Vidjela sam to kao savršenu priliku za mene da pobjegnem iz ovog života i od Luke. A i to što ću raditi, jako me zanimalo i privlačilo. Uzela sam sina, malo prtljage i otputovali smo u nepoznato. Neću tu sada o toj godini puno pričati, osim da je ispalo bolje nego sam očekivala.

Luka je potpuno odustao od života

Dobro sam se snašla na poslu, moj sin također u školi, pronašla sam par dobrih ljudi i jednu prekrasnu ženu koja mi je postala životni savjetnik. Puno je starija i s puno više životnog iskustva i za neke stvari otvorila mi je oči. Kad sam joj ispričala moju tužnu priču s Lukom, rekla mi je da sam pogriješila što sam podlegla predrasudama i osudi okoline. Trebala sam uzeti ono što je bilo lijepo, ma koliko trajalo. Kad ću imati drugu priliku? Možda više nikada.

Ali sada je već bilo kasno. Luka mi se više nije javljao. Imala sam novi broj telefona, novi e-mail, novi život. Tko zna – sigurno se već utješio. Prošla je već skoro godina. Moja studijska godina produžila se za još jednu godinu, a ja sam to objeručke prihvatila. Međutim, tog smo ljeta sin i ja ipak doputovali u domovinu na praznike, posjetiti malobrojnu rodbinu i pogledati kako nam je kuća.

Jednog dana jurila sam po dućanima nabavljajući namirnice i doslovno naletjela na Lukinog brata. Prepoznali smo se i kad sam ja već krenula dalje, on je došao za mnom i uhvatio me za ruku:

– Nina, čekaj.
Stala sam iznenađena. Što mi to on ima za reći?
– Vidim da si se vratila. Znam da si radila u inozemstvu.
– Da, samo smo na praznicima, vraćam se – nisam znala što bih još rekla, a da ne pitam kako je Luka. A znala sam da nemam pravo raspitivati se o njemu, on je sigurno već bio posložio svoj život.
– Ah, tako – zastao je i vidjela sam da intenzivno razmišlja o tome što da mi dalje kaže.
– Moram žuriti, dolaze mi neki prijatelji na večeru – pokušala sam pobjeći, ali on me opet zadržao uhvativši me za ruku
– Čekaj Nina. Moram ti to reći. Tražio sam te i onda doznao da si vani pa sam odustao.
– Zašto si me ti tražio?
– Zato jer otkako nema tebe u Lukinom životu, on se potpuno promijenio. Odustao je od života, odao se alkoholu, možda čak i drogama, to ne znam sigurno ali neprepoznatljiv je. Uništava se, čini mi se – namjerno.

Ostala sam zapanjena. Ja sam ga zamišljala kako sigurno sretan šeće s nekom djevojkom i da je već zaboravio epizodu sa mnom.

Crni dani su napokon iza nas

0vo mi je sada bilo nemilo saznanje. On i alkohol – to mi se činilo nespojivo jer nikada nije pio. I to zato jer sam ja otišla! Uglavnom, njegov brat mi je ispričao kako sada živi, kako mu prijeti i otkaz na Muzičkoj akademiji zbog problema s alkoholom, kako više ne svira u bendu jer su ga izbacili. To više nije bio isti Luka.

– Gle, Nina, ti možda imaš novi život i možda nemam pravo tražiti od tebe da išta uradiš. Ja sam pokušao svašta, ali nisam uspio. Možda da samo razgovaraš s njim i pokušaš mu objasniti da opijanje nije rješenje. Ne tražim ništa drugo osim da samo jednom još s njim porazgovaraš – vidjela sam da voli svog brata i duboko pati zbog njega.

Otišla sam kao omamljena. Sve mi se opet vratilo: i osjećaji za i osjećaji protiv. No i osjećaj krivnje. Što ja mogu tu učiniti? Ne mogu mu reći da sada samo nastavimo tamo gdje smo stali. Pitanje je da li ja to još želim? Možda ni on to više ne želi? Možda me sada mrzi? Ako iskreno priznam sebi, ja njega još volim, uvijek ću ga voljeti. Jedino njega sam iskreno i voljela. No, možda baš zato ne bih trebala bježati od odgovornosti, trebala bih razgovarati s njim. Lomila sam se tako nekoliko dana i onda odlučila i otišla k njemu.

Pozvonila sam mu na vrata, ali ništa. No čula sam glasnu muziku iz stana. Vrata su bila otključana i ja sam jednostavno ušla. Muzika je bila glasna, stan zamračen ali nigdje nikog. Zazvala sam ga, i ništa. Pogledala sam u kuhinju i vidjela brdo neopranog posuđa i kojekakvog smeća razbacanog svuda, po sobi razbacano rublje i svuda okolo teški nered. Luke nigdje. Vrata spavaće sobe bila su otvorena i ugledala sam ga izvaljenog preko kreveta. Bio je to moj Luka, ali zarastao u bradu i očigledno na mrtvo pijan. Nešto je mrmljao u alkoholnom snu. Pripremila sam se na svašta, ali na ovakav nered i zapuštenost nisam.

– Luka, Luka! Probudi se!

On je samo nešto mrmljao i nije pokazivao volju da se osvijesti. Očigledno neću moći tako prizvati ga. Otišla sam u kuhinju i uz malo snalaženja skuhala jaku kavu. Onda sam se vratila u sobu, podigla rolete i ponovo počela s buđenjem. Opirao se i kao da nije vjerovao da sam stvarna, kao da sam ja utvara u njegovim pijanim snovima. Ipak sam ga prisilila da popije tu kavu. To ga je onda natjeralo na povraćanje. Uneredio je sobu, ali je tako barem dio alkohola izišao iz njega. Napola sam ga vukući odvela pod tuš i natjerala da se istušira skoro hladnom vodom. Polako je dolazio k svijesti.

– Nina, ti si zaista stvarna? Mislio sam da ja umjesto bijelih miševa vidim tebe.- prvo nevjerica na njegovom licu, a onda i bol.

– Zašto si došla? Da zakucaš posljednji čavao na mom lijesu? Možda i bolje tako. Ionako cijelo ovo vrijeme samo želim umrijeti, ali sam kukavica da se ubijem sam.

– Luka, daj ušuti! Prestani! Pogledaj što si učinio od sebe, samosažaljevajući se! Umjesto da uživaš u životu, ti si se pretvorio u vampira u mračnom stanu, ali umjesto krvi piješ alkohol. Ako misliš da su svi ti ljudi koji se ne ubijaju opijanjem sretni, varaš se. Devedeset posto ljudi se ne opija, ali nisu sretni. Uglavnom, žive život.

– Pokušao sam. Htio sam sebe uvjeriti da nisi vrijedna ni jedne moje misli. A opet sam mislio samo na tebe. Pokušao sam spavati s drugim ženama i govoriti si da su mlađe, ljepše, ali ni s jednom nisam doživio ekstazu kao s tobom. Trudio sam se družiti s intelektualkama i voditi učene razgovore, ali nikad nisam bio tako nadahnut kao u razgovorima s tobom. Nitko i ništa nije bilo kao s tobom! Ja sam živi primjer da je istinito ono prokletstvo: ‘Da Bog da, imao pa nemao!’

Luka je sve manje bio pijan, i sve očajniji u pričanju o svojim osjećajima. Bez sustezanja se otvorio prema meni, kao i uvijek do sada, samo što sam sada ja bila uzrok njegova jada, no i to mi je bez sustezanja rekao. Zašto sam ja mislila da to nije moguće? Ja sam mislila da on dalje živi svoj život. Zbog predrasuda i straha od osude, uništila sam njegov život, ali i svoj. Ja isto nisam mogla razgovarati s drugim muškarcima kao s Lukom. Nisam uživala u seksu kao s njim, nisam se osjećala potpuna cijelo to vrijeme bez njega.

Uglavnom, crni dani su bili iza nas. Pogriješila sam što nisam uzela ono što mi se nudilo, a nudila mi se velika, iskrena ljubav: Bojala sam se što će drugi reći i što će biti za godinu, dvije, pet, petnaest. Nisam imala hrabrosti stati iza sebe, svojih osjećaja i svojih postupaka i sada mi je zbog toga neizmjerno žao jer sam time naškodila samo nama dvoma koji smo se voljeli. Nije bitno što će biti, već ono što je sada. Jer možda se desi veliki potres, možda treći svjetski rat, možda nas osvoje zlonamjerni svemirci … Svašta može krenuti krivo bez moje krivnje ili utjecaja, a ja sam onda krivo odlučila tu gdje sam mogla odlučiti. Toga dana sam odlučila pružiti nam novu šansu. I nije važno koliko će trajati. Ja ću se truditi kao da je za cijeli život – jer Luka je to zaslužio, voli me.

Loading...