Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Šarmantni susjed bio je pravi tata za mog sinčića

Andrej je bio savršen zaručnik. Pomogao mi je izići iz automobila, otpratio me sve do ulaznih vrata moje kuće, a zatim nježno poljubio u obraz.

– Hvala ti na prekrasnoj večeri, draga – rekao mi je. Krenuo je prema svom autu, no zatim se naglo okrenuo i dodao: – Ne zaboravi na nedjelju. Obećala si mojoj majci da ćeš doći na ručak.

Uzdahnula sam. Nedjeljni ručak s obitelji mog budućeg muža predstavljao mi je pravu muku. Atmosfera je uvijek bila vrlo službena i cijelo sam se vrijeme osjećala kao da sam pod povećalom.

– Oprosti – rekla sam – ali potpuno sam zaboravila na to. Obećala sam Tinu da ću ga odvesti u zoološki vrt. Na svu sreću, dodala sam u sebi.

On je zastao i namrštio se.
– Mama će biti baš razočarana.
– Žao mi je, Andrej. Ne želim je razočarati, ali kad nešto obećam Tinu, uvijek se trudim održati to obećanje.

Magdalena, moja buduća svekrva, uvijek je bila zbog nečega razočarana. Naročito kad se nešto ne bi odvijalo onako kako je ona to zamislila.

Nakon smrti muža njoj je pripala uloga glave obitelji i očekivala je da svi udovoljavaju njezinim prohtjevima. Ja sam imala problema s ulogom poslušne buduće supruge njenog sina jedinca, kakvu mi je očigledno namijenila. Ponekad mi se činilo da se nikad neću uspjeti uklopiti u njihovu obitelj.

– U redu, Larisa – uzdahnuo je Andrej. U tom mi je trenutku jako nalikovao svojoj majci. – Prenijet ću mami tvoje isprike. No pokušaj ne zaboraviti na ručak iduće nedjelje, u redu? Laku noć, ljubavi.

Ostala sam ga promatrati dok je hodao prema svom autu. Bio je visok, zgodan, elegantan i vjerojatno bi sve slobodne žene koje sam poznavala bile presretne da mogu biti na mome mjestu. No ja sam na trenutak došla u iskušenje da ga pozovem i kažem mu da nisam više sigurna da se želim udati za njega.

Bojim se da smo zajedno iz sasvim pogrešnih razloga. Imamo posve drukčije poglede na svijet. Njemu je potrebna supruga, netko tko bi ga pratio na njegovim pojavljivanjima u javnosti. Meni je potreban muškarac koji bi bio dobar otac mom Tinu, netko uz koga bih se osjećala sigurno i tko bi mi pomogao da riješim svoje probleme.

Takavje bio moj brak s Robertom. Nas smo se dvoje jako voljeli i uvijek smo se dobro zabavljali. Bili smo vrlo bliski, pravili zajedničke planove za budućnost i bili jedno uz drugo, kako se kaže, i u dobru i u zlu. Ali, ako sam se namjeravalaudati za Andreja, trebala sam ga prestati uspoređivati s Robijem, najdivnijim muškarcem na svijetu, koji je nesretnim slučajem poginuo jedne noći, sletjevši sa zaleđene ceste.

Financijska sigurnost

Ostala sam stajati na kućnom pragu sve dok Andrejev auto nije nestao iza zavoja, a zatim sam namjestila osmijeh na lice i ušla u kuću. Tin i ja smo nakon Robertove smrti stanovali s mojim roditeljima. Moj je otac bio odlučan u namjeri da se preselimo k njima. Ja sam se isprva protivila, no ipak sam duboko u sebi osjetila olakšanje što nećemo biti sami. A otkad sam bila u vezi s Andrejem, više se nisam morala brinuti za financije i znala sam da će mom sinu biti osigurano lagodno djetinjstvo i kvajitetno obrazovanje.

Osjećala sam malu grižnju savjesti zbog takvog kalkuliranja, ali ionako sam, zapravo, sve što sam radila, radila zbog svog djeteta.

– Andrej je upravo muškarac kakav ti treba – zadovoljno je ustanovila moja majka prije mjesec dana kad sam joj pokazala zaručnički prsten koji mi je poklonio.

Imala sam dvadeset i osam godina, bila sam još mlada i lijepa, no imala sam i osmogodišnjeg sina, i ni sama ne znam čime sam to privukla najpoželjnijeg neženju u gradu. On je bio nasljednik imućne obitelji i nije mi bilo sasvim jasno što je tog muškarca natjeralo da se odluči oženiti mnome?

Jadni Andrej, imao je toliko dobrih osobina. Bio je veliki radnik, aktivan u brojnim humanitarnim organizacijama i živio je sa svojom majkom udovicom. Pratio ju je svake nedjelje na misu, zatim bi ručao s njom, a svakog bi je utorka vodio na većeru u kakav ekskluzivni restoran. On je bio taj koji ju je vodio k doktoru, zubaru, pratio je na sve važne događaje. Boljeg sina Magdalena zaista nije mogla poželjeti. No, bilo je i mnogo stvari koje su mi smetale kod njega, sitnice, nevažne gluposti. Na primjer, držao je kovanice u malom kožnom novčaniku kako ne bi deformirale džepove njegovih skupocjenih hlača. Uvijek je nosio odijela i kravatu i nikad ga nisam vidjela u trapericama ili razbarušene kose.
Ja sam ipak željela više od toga. Željela sam osjetiti strastveni poljubac na svojim usnama kao dokaz ljubavi i iskrenih osjećaja nekog muškarca. Željela sam da me netko uvjeri da je život predivan i da sam mu ja najvažnija osoba na svijetu. Uz Roberta sam se tako osjećala. Možda to nije bilo u redu od mene, no nikako nisam mogla prestati uspoređivati Andreja i svog pokojnog muža.

Ušla sam u dnevni boravak i majka je podigla pogled s knjige koju je čitala i nasmiješila mi se.
– Jesi li se večeras lijepo provela, Larisa? – upitala me. Nasilu sam zijevnula.

– Jesam, mama. No jako sam umorna i idem odmah leći.
Znala sam da bi ona najradije da ostanem s njom i pričam joj o Andreju, našim zarukama i skorom braku. Bila je uzbuđena zbog priprema za vjenčanje i željela je da sve isplaniramo do najsitnijeg detalja.

Turobna kućerina

Dok sam izlazila iz dnevnog boravka, primijetila sam očev zabrinut pogled. Nas smo dvoje uvijek bili na istoj valnoj duljini i vjerojatno je naslućivao da nisam sretna smjerom kojim je krenuo moj život. Nekoliko je puta pokušao razgovarati sa mnom, ali ja bih uvijek spretno promijenila temu. Imala sam osjećaj da nije fer da se žalim. Barem sam to dugovala Andreju.

Požurila sam u svoju sobu. Bila je mala i udobno namještena, baš kako sam je ostavila kad sam se udala za Roberta. Ispružila sam se na krevet i zagledala kroz prozor, promatrajući zvjezdano nebo. U srpnju, nakon vjenčanja s Andrejem, Tin i ja trebali smo se preseliti u njegovu ogromnu vilu. Bila je to mračna kuća, s
antiknim pokućstvom, a osim toga, i Andrejeva je majka trebala ostati živjeti s nama. Andrej mi je rekao da se unutarnje uređenje kuće nije mijenjalo otkad zna za sebe. Bila sam sigurna da mi Magdalena neće dopustiti da išta promijenim u njoj. Meni bi bilo draže živjeti u malom stanu, s puno svjetla, koji bih mogla urediti po svom i natrpati ga svojim drangulijama, kako ih je nazivao Robert. Užasavala me i sama pomisao da će moj živahni Tin uskoro živjeti u toj turobnoj kućerini.

Idućeg sam jutra, stojeći ispred kuhinjskog prozora i pijući kavu, opazila našeg novog susjeda u vrtu kuće pokraj nas. Na sebi je imao izblijedjele traperice i ispranu plavu majicu, a kosa mu je bila poprilično razbarušena. Zastao je zamišljeno promatrajući vrt, s rukama u džepovima. Zatim je izvadio ruke iz džepova kao netko koga očekuje hrpa posla, protrljao ih i ušao u kuću. Zapitala sam se gdje su mu žena i djeca. Ponovno sam ga ugledala te večeri, dok sam sjedila u vrtu ispred kuće, čekajući da Andrej dođe po mene. I on je sjedio vani i čitao.

Idućeg je jutra bila subota i ugledala sam svog susjeda kako izlazi iz kuće elegantno odjeven. Sjeo je na svoj veliki motocikl i odjurio. Ponovno sam se zapitala gdje su mu žena i djeca i kako to da vozi motocikl, a ne automobil.

Odlučna u namjeri da se pokažem kao dobra susjeda i da u isto vrijeme zadovoljim svoju znatiželju, ušla sam u kuhinju i počela mijesiti kolač. Tin mi se pridružio i promatrao me dok sam mijesila tijesto.

– Imaju li novi susjedi djecu? – upitao me.
– Ne znam, Tine. Vidjela sam samo jednog muškarca.

On je napravio razočaranu grimasu i gurnuo prst u čokoladnu kremu.

– Volio bih imati susjeda s kojim bih se mogao igrati – rekao je polizavši prst. – Ovdje su svi tako stari.

Prijekorno sam ga lupnula po ruci kad je ponovno htio umočiti prst u čokoladu.
– Znam kako se osjećaš, srce. Ovdje je sve previše mirno, zar ne?

Dok sam ja bila mala, naša je ulica bila puna djece i neprestano je odzvanjala smijehom. Igrali smo se skrivača, graničara, dečki su znali zaigrati nogomet, a često smo znali sjediti na zidiću i razgovarati. Sada su u tim kućama ostali samo stariji ljudi.

Kolač dobrodošlice

Tog poslijepodneva, kad sam začula zvuk motocikla kako se zaustavlja ispred kuće, uzela sam kolač i krenula upoznati našeg novog susjeda. Stigla sam upravo u trenutku kad je spremao motocikl u garažu. Čim me ugledao, zaustavio se i nasmiješio. Imao je lijepo, izražajno lice i djelovao vrlo srdačno.

– Dobra večer! – veselo me pozdravio.
Bio je vrlo privlačan, na sasvim drugačiji način od Andreja, možda malo muževniji.

– Dobra večer, zovem se Larisa – predstavila sam se. – Stanujem u kući do vaše. Donijela sam kolač vama i vašoj obitelji u znak dobrodošlice.

Bio je vrlo visok i to mi se sviđalo, budući da sam i ja bila visoka metar i osamdeset. Na licu mu se ponovno pojavio osmijeh.

– Vrlo ljubazno od vas. Puno vam hvala. Dođite, uđite pozvao me.

Pošla sam za njim u kuću i ušli smo u staromodnu kuhinju. On je nešto tražio po ladici, a zatim je izvadio nož i tanjure i odmah počeo rezati moj kolač. Sa smiješkom sam ga promatrala.

– Takav radi i moja majka – oduševljeno je primijetio. Zatim je pokazao na lončić za kavu. – Radite li i tako dobru kavu?

– Pa kažu da radim – nasmijala sam se.
Uzeo je posudu i stavio je na štednjak.

– Htio bih se presvući. Ako vi skuhate kavu, dotle ću se presvući i odmah se vraćam.

Bio je već na vratima kad se naglo okrenuo.
– Nisam se ni predstavio, zovem se Sven – rekao je vrativši se i pruživši mi ruku. – Nadam se da vas nisam probudio svojim motociklom. Dogodio mi se kvar na automobilu dok sam se selio ovamo. Nije ga imalo smisla popravljati, tako da moram početi razmišljati o kupnji novog.

Vratio se malo kasnije odjeven u traperice i majicu od jučer. – Vaša supruga još nije stigla?
– upitala sam.
On je raširio oči, a zatim je sa smiješkom odmahnuo glavom, uzevši još jedan komad kolača.
– Nisam oženjen. Živim sam.
– Kako to onda da ste kupili ovako veliku kuću? Ima četiri spavaće sobe – nisam mogla izdržati, a da ga ne upitam.
– Pa pretpostavljam da neću zauvijek ostati sam – vragolasto se nasmiješio i ulio kavu u šalice.
– Čekam onu pravu. Eto zašto s trideset i pet godina još nisam oženjen. I dalje je tražim, ali izgleda da dosad nisam imao sreće – objasnio je. – Što se čudite? Samo vam govorim istinu.

Voli djecu

Uzvratila sam mu smiješak. Taj je muškarac zaista bio vrlo zanimljiv. Odložila sam šalicu i bacila pogled na vrt.
– Mislim da Tinu to neće biti drago – rekla sam.
– Tinu?
– Mom osmogodišnjem sinu. Silno želi imati prijatelja za igru
– objasnila sam i pokazala na vrt obrastao korovom. – Uvijek se u ovom vrtu igrao s djecom para koji je prije vas stanovao ovdje.
On je nemoćno podignuo ramena.
– To je logično. Kad imaš osam godina, vrt je mjesto u kojem možeš doživjeti razne avanture. Zašto niste doveli i Tina i svog muža? Volio bih ih upoznati.

Izišli smo u vrt.

– Nemam muža – priznala sam i na trenutak sam imala osjećaj kao da flertujem s njim. Bilo mi je neugodno. –

Udovica sam.

On me pažljivo pogledao.

– Onda dovedite samo Tina. Ja jako volim djecu.
– Pretpostavljam da i žena vaših snova voli djecu – našalila sam se.

– U to sam duboko uvjeren – uozbiljio se on. – Ja ne bih mogao živjeti bez njih.

I tako sam otišla po Tina. Nešto kasnije sjedila sam na stepenicama pred svojom kućom i promatrala Tina i Svena kako igraju nogomet. Bilo je tako divno čuti mog sina kako se smije. Već dugo ni s kim odraslim nije igrao nogomet, a da ne spominjem da mu je Sven promijenio i gume na biciklu!

Andrej nije bio za te stvari. On je očekivao da dijete od osam godina cijeni skupe restorane u koje nas je vodio. No, Tinu je bila draža kriška pizze ispred televizora nego trosatno sjedenje uz probrana jela.

Iduće nas je večeri Sven pozvao k sebi na roštilj. Dok smo sjedili i promatrali Tina kako umače krumpiriće u kečap, Sven mi je podigao lijevu ruku. Dlan mu je bio topao i hrapav. Za nekoga tko se bavio poslom komercijalista imao je previše ožiljaka. Ali vjerojatno ih je zaradio radom u vrtu i kući.

– Tko je on, Larisa? – upitao me.
Uznemirena njegovim dodirom, povukla sam ruku i zagledala se u prsten koji sam nosila.
– Zove se Andrej – odgovorila sam, dodavši da je njegova obitelj jedna od najimućnijih u gradu.

Moj je prsten bio prekrasan i skupocjen: mali blistavi dijamant na tankom obruču od bijelog zlata.

– Nevjerojatno, ne živim dugo ovdje, ali već sam čuo za tu obitelj. – Zatim me iznenada ponovno uhvatio za ruku. – Voliš li ga?
To je pitanje bilo neprimjereno i odmah sam reagirala.
– Nemaš mi pravo postavljati takva pitanja.
– Oprosti – ispričao se i pustio moju ruku.

Svekrvino upozorenje

Odmah sam požalila što sam ga prekorila. Iduće je nedjelje Sven pozvao Tina da zajedno odu na izlet. Bilo mi je žao što i mene nisu pozvali da pođem s njima. Ja sam toga jutra bila na misi s Andrejem i njegovom majkom, a zatim kod njih na ručku. Sve bi žene koje sam poznavala prodale dušu vragu samo da budu na mom mjestu. Ali ne i ja. Nisam mogla prestati razmišljati o Svenu i Tinu i izletu koji su isplanirali za to popodne.

Dok su nam posluživali čokoladni mousse za desert,Andrej se ispričao i otišao pozdraviti poznanika za susjedni stol. Magdalena me pažljivo promatrala, poigravajući se slasticom u svom tanjuru. Na kraju je odložila vilicu i strogo me pogledala.

– Čula sam da imaš novog susjeda.
– Ah, da. Tek se nedavno doselio u naš grad – objasnila sam joj, pitajući se zbog čega je on zanima.
Stisnula je usnice i salvetom dotaknula rub usana. Na licu joj se pojavio izraz neodobravanja.

– Znaš, Larisa, ne bi bilo dobro da krenu govorkanja o tebi i tvom novom susjedu.
Zbunila sam se.

– Molim? – upitala sam i dohvatila čašu s vodom.
Skliznula mi je iz ruke i voda se prolila po stolnjaku. Konobar je odmah dotrčao obrisati stol, a ja sam osjećala kako u meni raste bijes. Kako se usudila izreći takvu glupost?

– Bojim se da ne shvaćam o čemu to pričate.
– Viđena si s njim, Larisa. To ne možeš poreći – rekla je, a zatim je, udaljivši tanjur od sebe, dala znak konobaru.

I ja sam odgurnula svoj tanjur. Nisam bila gladna i bila sam ljuta. Nisam se željela raspravljati s njom, ali sasvim sigurno nisam željela ni šutke slušati njezina predbacivanja.

– Moj sin i ja smo viđeni s njim. I nismo radili ništa neprimjereno. Jeli smo hamburger i on je igrao nogomet s Tinom. Uvjeravam vas da je to sve što smo radili.

Osvrnula sam se oko sebe, tražeći pogledom Andreja. On je to primijetio i vratio se za stol.
– Je li sve u redu? – upitao je pogledavajući čas majku čas mene.
– Sve je u redu – promrmljala sam. – No, sada bih se vratila kući, ako nemaš ništa protiv.

U autu nismo progovorili ni riječ. Ja sam sjedila odostraga, a Magdalena sprijeda, uspravna i ohola poput kakve kraljice. Andrej me otpratio do ulaznih vrata.

– Nazvat ću te kasnije, može?
– U redu – odgovorila sam. Tin je odabrao upravo taj trenutak da istrči van.

– Bok, mama. Sven i ja smo čekali da se vratiš da te pitamo hoćeš li s nama.
– Znaš što, Tine? Mislim da je jedna lijepa šetnja šumom upravo ono što mi sada treba – odlučno sam odgovorila.

Jadni Andrej. Nije imao pojma zašto smo se njegova majka i ja držale tako rezervirano. Ali bila sam sigurna da će se ona pobrinuti servirati mu svoju verziju čim ostane nasamo s njim.

Ugodna šetnja

U svakom slučaju, ta mi je šetnja baš prijala. Popravila mi je raspoloženje nakon one mučne diskusije s Magdalenom. Pomogla mi je da zaboravim na zabrinute Andrejeve poglede dok smo se vraćali. Bilo je divno promatrati Tina kako pun energije trči šumom i neprestano zapitkuje Svena o biljkama, cvijeću, životinjama. I bilo je divno vidjeti s koliko strpljenja mu Sven odgovara na naizgled banalna pitanja. Tin i ja smo se već bili prilično vezali uz Svena i nisam željela svog sina lišiti njegova novog prijatelja. Ignorirala sam činjenicu da ni ja više nisam mogla bez njega.

Bio je prekrasan sunčani dan, nebo je bilo bez oblačka i pri kraju šetnje osjetila sam neopisivo blaženstvo i spokoj. Fizički zamor me oslobodio briga i nakon posljednjeg uspona zaustavila sam se i sjela na travu da dođem do daha, primijetivši da mi je odjeća mokra od znoja. Sven se zaustavio pokraj mene.

– Ne uspijevam pratiti tvog sina – rekao je sav zadihan.
– Ni ja – priznala sam.
– Larisa… – promrmljao je i naglo se uozbiljio.
Skočila sam na noge i zamakla za jedan rascvjetali grm. Trudila sam se ostati pribrana, ali nešto se u meni uznemirilo, nešto što je mirovalo još od Robertove smrti.
– Larisa – ponovio je on, približivši mi se.
– Ne – rekla sam i pobjegla niz puteljak na kojem nas je čekao Tin.
Morala sam pobjeći od Svena. Nisam bila spremna čuti ono što mi je mogao reći.

Te večeri, nakon što smo se Tin i ja vratili kući, nazvao me Andrej.

– Moja majka ti se ispričava. Imala je užasnu glavobolju i nije željela biti neugodna prema tebi – objasnio mi je.

Ma kakva glavobolja! Počela sam vjerovati da mu je majka prava vještica!

Nekoliko dana poslije Tin je sav zadihan dotrčao kući.
– Mama, Sven želi da mu pomogmem odabrati novi auto! Smijem li? Ha? Smijem? – od silnog uzbuđenja nije mogao dočekati moj odgovor.

Raznježio me pogled na njega. Zaista je uživao sa Svenom.
– Naravno da možeš – odgovorila sam mu.
On je već poletio prema vratima, no zatim se naglo okrenuo prema meni.
– Zašto i ti ne bi pošla s nama?
– Ja? – iznenadila sam se. – Zašto? Mislim da vam moje mišljenje nije potrebno.
– Oh, mama! – nestrpljivo je uskliknuo moj sin. – Bit će nam zabavnije u troje, a i lakše ćemo izabrati auto za Svena!
– Oh – promrmljala sam, pokolebana njegovim molećivim pogledom.
Tin me tada uhvatio za ruku i natjerao da ustanem s kauča.
– Hajde, mama! Znaš da će Svenu biti drago.

Dvosjed ili džip?

Čim smo ušli u autosalon, Tin je počeo proučavati jedan džip, a zatim je prešao na crni sportski dvosjed. Zadivljeno je rukom prelazio po njegovoj sjajnoj karoseriji, a Sven je stajao uz njega.

– Što kažeš, Tine. Baš je lijep, zar ne?
– Da, jako – odgovorio je moj sin. -Ali ne treba nam takav – zaključio je odlijepivši se teška srca od sportske jurilice.

– Tine – prekorila sam ga. Zabrinulo me što je govorio u množini. – Ne možeš…
Sven me prekinuo pokretom ruke.
– Što ti misliš, što nam treba? – upitao me.
– Ne želim se miješati u to – odlučno sam odgovorila.
– Evo ga – pobjedonosno je uskliknuo Tin. – To je to!
Pogledala sam sivo vozilo sa zatamnjenim staklima. Sven se okrenuo prema meni.
– Što misliš, Larisa? Sviđa li ti se? – ponovno me upitao.
– Već sam ti rekla – nestrpljivo sam odgovorila. – Moje mišljenje nije važno.
– Hajde, molim te – nije se predavao. – Želim čuti tvoje mišljenje.
– Mislim da je preglomazan! Sven je prasnuo u smijeh.
– U pravu si.

Tin mi je dobacio ljutit pogled.
– Preglomazan? Nije uopće preglomazan. Pogledaj koliko ima mjesta u njemu – rekao je, obišavši vozilo sa svih strana. – U njega može stati šest osoba, a ima mjesta i za psa i za stvari.

– Tine – odvratila sam smirenim glasom – Svenu ne treba mjesta za šest osoba, a nema ni psa. On je sam.

Moj sin je odmahnuo glavom i zakolutao očima, a zatim se okrenuo prema Svenu kao da mu se želi ispričati što ima tako blesavu majku koja ništa ne shvaća.

– On će se oženiti, mama. Rekao mi je. I imat će puno djece i psa. Velikog psa kojeg će nazvati Reks, jer mu se tako zvao pas kojeg je imao kad je bio mali. Osim toga, jako voli pse i…

Sve to izrekao je u jednom dahu.
Zbunila sam se. Zar se Sven doista ženio? Trudila sam se suzdržati da ne zaplačem jer sam bila svjesna toga da me Sven promatra. Jadni moj Tin. On je toliko želio imati braću i sestre i psa za igru. No kako su trenutno stajale stvari, Andrej i ja mu nikad nećemo pružiti ništa od toga. Već smo razgovarali.

– Imaš Tina – rekao mi je Andrej. – Nema potrebe da imamo još djece.
– Ali, dragi, pa barem si ih mi možemo priuštiti još.
– Larisa, ne misliš valjda da na djecu gledam kao na novčani izdatak? Znaš da financije uopće nisu u pitanju. Stvar je u tome da djeca kompliciraju život. Ne, mislim da nam je Tin sasvim dovoljan.

Obiteljska zabava

Sada kad sam saznala da se Sven uskoro ženi, imala sam osjećaj kao da me netko ošamario posred lica. Bila je to potvrda da sam si utvarala stvari koje nisu postojale. Morala sam se pomiriti s tim. Udat ću se za Andreja, a Svenov me se život uopće nije ticao.

– Mislim da je ovaj karavan najbolji izbor za veliku obitelj – procijedila sam na kraju na jedvite jade.

Idućeg popodneva, kad sam se vratila kući s posla, počela je padati kiša. Upalila sam radio i stojeći uz prozor i čekajući da kiša prestane ugledala Svena. Parkirao je svoj novi automobil na pločnik i utrčao u kuću, pazeći da previše ne pokisne. Nešto kasnije glasno kucanje na vratima prekinulo me u razmišljanju što ću kuhati za ručak. Otvorila sam vrata i zatekla Svena potpuno mokre kose.

– Dođi, moraš nešto vidjeti – pozvao me uzbuđenim glasom.
– Što? – upitala sam.
Dođi – ponovio je nestrpljivo. Poveo me prema stražnjem dijelu vrta.
– Pogledaj! – zadovoljno je usmjerio prst prema nebu, na kojem su se pojavile dvije duge.
– Oh, moj Bože! – zadivljeno sampromrmljala. – Dvostruka duga.

On je uzdahnuo.
– To je vrlo rijetka pojava, znaš li?
Izraz lica bio mu je ushićen. I dalje mi je čvrsto stiskao ruku i činilo mi se kao najprirodnija stvar na svijetu stajati ondje s njim i oduševljeno promatrati dugu. U tišini smo stajali sve dok duge nisu nestale, a zatim smo se pogledali i nasmiješili jedno drugom. On mi je ležerno prebacio ruku preko ramena.

– Hvala ti što si podijelila sa mnom ovaj trenutak – rekao je, a zatim smo se rastali i krenuli svatko prema svojoj kući.

U nedjelju poslijepodne Sven je priredio roštilj u vrtu za svoju obitelj, koja mu je došla u posjet. Ja sam stajala na prozoru kuhinje i brojala ih. Bilo ih je osam odraslih i jedanaestero djece različite dobi. Smijali su se, šalili i pravili veliku galamu. Otišla sam u dnevni boravak i pokušala čitati. Zatim sam odlučila gledati televiziju sa svojim ocem, ali nikako se nisam uspijevala usredotočiti na program.

Ne mogu reći da mi je smetala buka iz Svenova dvorišta, već se činilo da se on i njegovi odlično zabavljaju, a ja sam se iz nekog glupog razloga osjećala isključenom.

Netko je pozvonio na vrata. Pošla sam otvoriti i ugledala Svena s osmijehom od uha do uha.

– Vaše veličanstvo – rekao je teatralno se naklonivši – biste li vi i vaš sin bili tako ljubazni i pristali pridružiti nam se u odbojci?

Nasmiješila sam se sva sretna.
– Dolazimo odmah.

Svi su bili potpuno obuzeti igrom. Jedna o Svenovih sestara slučajno me srušila na travu.
– Hej, izgleda da u tvojoj obitelji baš i nisu najnježniji – kroz smijeh sam spočitnula Svenu.

Skidam prsten

On je bio zadihan, a majica mu je bila mokra od znoja.
– Znaš što, Larisa? Fantastična si – promrmljao je.
Maknuo mi je lišće iz kose i odmaknuo pramen sa čela.
– Većina žena uvijek brine o frizuri i odjeći. Tebi to uopće nije važno.
– Je li to kompliment?
– Nego što! – odgovorio je vrativši se u igru.

U tom mi je trenutku prišla Sonja, jedna od njegovih šogorica.
– Divan je, zar ne? Ne ispuštaj ga iz ruku.
– Na žalost, zauzeta sam – rekla sam, pokazavši joj zaručnički prsten.
– Prsten se lako da skinuti odvratila je.

Nakon što sam te večeri stavila Tina na spavanje, izašla sam u vrt. Pomislila sam na Andreja. Mog dragog, ozbiljnog, zgodnog Andreja. Kad god bih pomislila na njega, osjetila bih sažaljenje. Jesam li zaista bila spremna provesti ostatak života s muškarcem kojeg nisam voljela, samo zato jer sam se uz njega osjećala sigurno?
Iznenada sam shvatila da to neću moći. To ne bi bilo pošteno prema nijednome od nas. Nervozno sam okretala prsten na svom prstu. Zatim sam uzdahnula i zagledala se u mjesec. Iako me Sven doživljavao samo kao prijateljicu, ja se više nisam željela udati za Andreja. Nisam željela život satkan od dosadnih nedjelja u restoranu, nisam željela svekrvu koja će me kontrolirati i neprekidno kritizirati. Nije mi trebao sav taj novac. Željela sam se igrati u vrtu sa svojim sinom, željela sam da bude sretan. I željela sam, da, željela sam Svena.

On je izašao upravo u tom trenutku i okrenula sam se da ga pogledam. Nakon nekoliko trenutaka krenuo je prema meni. Skinula sam prsten i stavila ga u džep.

– Razmišljam o tome da se ponovno preselim – rekao mi je nakon što je sjeo do mene na stepenice.
– Zašto? – zbunjeno sam ga upitala.
On je uzdahnuo.
– Bio sam uvjeren kako ću uskoro pronaći onu pravu i imao osjećaj da se sve odvija kako treba, ali kad sam konačno pronašao ženu s kojom sam poželio provesti ostatak svog života, otkrio sam da je ona zaručena za drugog.

Srce mi je od radosti poskočilo u grudima. Govorio je o meni!

– Svaki put kad sam te poželio uzeti u naručje i ne ispuštati te, ugledao bih taj prokleti prsten, koji je poput disko kugle blistao na tvom prstu! Taj muškarac ti može pružiti sve ono što ti ja ne bih mogao ni da se još jednom rodim.

Pokazala sam mu svoj prstenjak bez prstena.
– Ne nosim više taj prsten, Svene. Nisam to još rekla Andreju, ali ne mogu se udati za njega. Skinula sam prsten kad sam te ugledala kako dolaziš k meni.

Strastveni poljubac

S uzdahom olakšanja privukao me k sebi. Usne su nam se konačno spojile u strastveni poljubac za kojim smo oboje toliko žudjeli. Kad smo se konačno uspjeli odmaknuti jedno od drugoga, on me nježno uhvatio za ruku i dobacio mi tobože ozbiljan pogled.
– Postoji samo jedan mali problem, kad se budemo vjenčali.
– Koji problem? – zbunila sam se.
On je prasnuo u smijeh.
– Što si antitalent za odbojku. Inače bi bila savršena.
– Morat ćeš me naučiti kako se igra – mazno sam mu prošaptala na uho. – Ne želim te razočarati …

Naše su se usne ponovno potražile i ovaj nam se put bilo puno teže odvojiti. Sven je teška srca ustao.
– Bolje da sada odem, inače bih mogao zaboraviti da sam pristojan i odvući te u svoju kuću i voditi ljubav s tobom sve do jutra.
Osjetila sam ugodnu toplinu pri pomisli na to i shvatila da sam ludo zaljubljena u tog muškarca koji je, šaljući mi rukom poljupce, koračao prema svojoj, uskoro našoj kući.