Tata je silovao mamu

Svog sam oca pokopala prošle zime, dok su snježne pahulje polako prekrivale humke gradskog groblja. Promrzlih prstiju bacila sam ružu na njegov lijes, čvrsto držeći majku pod ruku. Obje smo se tresle, što od zime, što od nevjerice da se njegov život tako naglo ugasio. Još neki dan sve je bilo uobičajeno, a onda je jedan telefonski poziv sve promijenio. Zvali su me da dođem hitno u bolnicu jer mi je otac pretrpio srčani udar. Kad sam ušla u sobu, ležao je sklopljenih očiju, teško dišući, no odmah je osjetio moju prisutnost. Nikad neću zaboraviti njegov pokajnički pogled i suze što su mu zaiskrile u očima:

– Hoćeš li mi ikada oprostiti, Renata? – njegove posljednje riječi odzvanjale su mi u sjećanju dok sam se s majkom polaganim koracima udaljavala od groblja. Oštar zimski zrak parao mi je pluća, a u srce mi se uvukla duboka tuga. Kako je sve moglo biti drugačije da su samo smogli snage reći mi istinu na vrijeme. Toliko smo nesporazuma i gorkih trenutaka mogli izbjeći! Teško sam uzdahnula i jače se privinula uz majku koja me zabrinuto pogledala.

– Dobro sam, mama. Ne brini – utješila sam je.

***

Kad smo stigle u naš stan, majka je odmah otišla leći, a ja sam utonula u misli, shrvana uspomenama na svoju tešku i bolnu mladost.

Bila sam srednjoškolka kad me otac izbacio iz kuće i otada više ništa nije bilo isto među nama. Mada su mi rane s vremenom zacijelile, nisam mu mogla oprostiti. Bila je to strašna nepravda i kazna koju nisam zaslužila, a tek sam na njegovoj smrtnoj postelji doznala da je pravi krivac bio on, a ne ja.

Djetinjstvo su mi obilježila stalna očeva predbacivanja i vrijeđanja jer što god učinila nikad nije bilo dovoljno dobro za njega. Kad sam stasala u djevojku, znao me držati pod ključem, samo da ne bih izišla iz kuće.

– Pokupit ćeš putem nekog propalicu koji će ti napraviti dijete i onda te odbaciti kao staru krpu – govorio bi.

Nikad nisam mogla shvatiti zašto se tako ružno izjašnjava o meni, a još me više čudilo što majka uvijek staje na njegovu, a nikad na moju stranu. Znala bi mi reći:

– Renata, budi dobra. Nemoj ljutiti tatu. Znaš kako je osjetljiv na tvoju tvrdoglavost i neposlušnost.

– Ali, mama – skočila bih u svoju obranu. – Zašto dopuštaš da me tako vrijeđa? Osim toga, ne činim li sve onako kako on zahtijeva?

Bili su to uzaludni razgovori jer je ona uvijek bila više njegova supruga nego moja majka. Često mi se činilo da ga se boji i da je ropski ponizna prema njemu. Kao da nosi neku veliku krivnju, stoga dopušta da on gospodari i njezinim i mojim životom. Nekoliko godina kasnije doznala sam o čemu se radi i tada sam napokon sve mogla shvatiti.

***

One večeri kad me izbacio iz kuće i zauvijek mi promijenio život, školski prijatelj Vjeko dopratio me nakon kina do moje ulice. Nekoliko zgrada niže od naše opraštala sam se s njim kad se odnekud stvorio moj otac i iskočio pred nas.

– A tako! Mlada dama se povlači uokolo s muškarcima – zaurlao je i pljusnuo me tako jako da sam zateturala, a onda je pograbio Vjeku i odvukao ga niz ulicu.

– Tata, tata! – vikala sam kroz plač. – Pa ništa nismo učinili. Pusti ga, molim te!

Dotrčao je natrag, bijesno me zgrabio za ruku te pun mržnje počeo potezati prema našem stanu.

– Evo ti tvoja divna kći! – viknuo je majci, nakon što je treskom zalupio ulazna vrata.

Mama je dotrčala iz kuhinje i počela ga smirivati, objesivši mu se oko vrata kako je to uvijek činila.

– Viktore, smiri se. Pa što je opet učinila da si se tako uzrujao?

Gledala sam u nju, osjećajući istodobno stid, bol i prezir, ne shvaćajući kako njezino srce može biti tako hladno prema meni. Trebala mi je njezina ljubav, razumijevanje i toplina, no njoj je tada bio važan samo moj otac, a ne i ja.

– Renata, sigurno si nešto gadno zgriješila kad se tata tako naljutio – okrenula se prema meni, i dalje čvrsto grleći oca.

– Nisam, mama – zaustila sam susprežući jecaje. – Vjeko i ja samo smo se opraštali na ulici.

– Ne laži! – zaderao se otac. – Dobro sam vidio što šte radili. Ponašaš se poput kakve drolje i još se usuđuješ u oči nam lagati.

Koraknuo je prema meni i podigao ruku, spremajući se na šamar ako zucnem još samo jednu riječ. No, ovoga puta nisam željela šutjeti, bila sam sita njegovih optužbi i sumnjičenja.

– Zašto uvijek vjeruješ njemu, a nikad meni, mama? – povikala sam tako glasno da sam se i sama prepala svoga glasa.

Oboje su razrogačili oči u čudu, ne vjerujući da još imam smjelosti za takvu drskost.

– Renata, smjesta idi u svoju sobu, a idućih mjesec dana nema izlazaka – mamin oštar glas odjeknuo je prostorijom.

– A ne, ne, draga – odmah je skočio tata. – Ovaj put prevršila je mjeru i neće se izvući samo tako.

Netremice je zurio u mene, a onda nastavio pakosnim glasom:

– Ne samo da moram trpiti njezina vucaranja i laži, nego se još usuđuje i urlati na nas. Takvu kćer ne trebam i ne želim u svom domu! – zaurlao je.

Zaplašeno sam gledala u njih, osjećajući da mi se sprema nešto strašno.

– Samo se nemoj prenagliti, dragi. Ipak je ona naše dijete i sigurno nije mislila ništa loše – mama je rekla.

– A ti baš želiš da završi poput tebe – obrecnuo se ljutito na nju.

***

Nisam razumijevala o čemu govore. Pribojavala sam se pogledati u očevo lice, znajući da mi od njega dolazi najveća opasnost.

– Spakiraj svoje stvari i od sutra da te više nisam vidio ovdje! – njegove riječi zarile su mi se u srce poput oštrice noža.

Panično tražeći pomoć, okrenula sam se prema majci koja je i sama ostala zatečena očevom odlučnošću. Ipak, nije rekla ni riječ.

– Mama, reci nešto – preklinjala sam je.

– Renata, slušaj oca da ne napraviš nešto još gore.

– Ali, mama, kamo da idem? Pa, ovo je moj dom.

No ostala je neumoljiva, a moja je sudbina time bila zapečaćena. Te noći nisam oka sklopila, zamišljajući mračnu budućnost koja me čeka. Kamo ću ići, kako živjeti, gdje ću naći drugi dom? Bila sam u četvrtom razredu srednje škole i još me nekoliko mjeseci dijelilo od mature. Na sreću, imala sam prijateljicu Martinu čija me majka obožavala i uvijek primala poput vlastite kćeri. Bez mnogo riječi i bez propitkivanja uzela je moje stvari i smjestila me u Martininu sobu.

– Kod nas si uvijek dobrodošla – zagrlila me i poljubila u obraz.

Premda mi kod Martine ničega nije nedostajalo, ipak sam čeznula za svojim domom. Svaki sam dan nazivala majku, nadajući se da će mi reći kako se tata predomislio te mi dopušta da se vratim kući. Ipak, bile su to uzaludne nade jer mi je uporno ponavljala uvijek isto – da se još malo strpim. Nakon tjedan dana mojih stalnih zapitkivanja predložila mi je neka dođem kući i sama zamolim oca da se vratim. Nisam ga mogla moliti.

– Mama, pa tata zna da se želim vratiti kući.

– Ti znaš, kćeri moja. kako bih ja voljela da si s nama. Pokušat ću urazumiti tatu – obećala mi je.

Bila sam mmnjičava prema njezinim izjavama, ali se nisam prestala nadati. Prošao je još jedan tjedan, pa još jedan, a tata me nije pozvao natrag. Mama mi je dostavila nešto novca, a kad sam ih ponudila Martininoj majci, nije htjela hi čuti za to.

– Renata, kupi si što trebaš.

***

U škola sam se trudila zadržati odlične ocijene jer mi je bilo jako važno izboriti stipendiju kojoj sam se nadala. U novim životnim okolnostima sve mi se to činilo gotovo nemogućim, no nisam posustala s učenjem. Kad sam odlučila potražiti honorarni posao kako bih barem malo nadoknadila Martininoj obitelji za njihovu brigu i pažnju, sreća mi se vrlo brzo nasmiješila. Gospođa Nada, mlada udovica i majka, tražila je nekoga tko bi čuvao njezine dvije djevojčice dok ona navečer radi. Kad je čula moju priču, ponudila mi je sobu, hranu i malu novčanu naknadu. Bila sam oduševljena i već sutradan preselila svoje stvari u njezin stan. Martina i njezini roditelji s tugom su me otpratili. No, znala sam da moram stati na svoje noge.

Često sam razmišljala zašto me otac ne voli i što ga je tjeralo da me stalno vrijeđa. “Od tebe nikad ništa” – bila mu je omiljena uzrečica, a nebrojeno sam puta čula kako mami govori: “To mi dijete tako malo nalikuje da se pitam je li mi uopće kći.”

U školi nitko nije znao što sam prolazila tih mjeseci, a ja sam se polako navikavala na život bez roditelja. Nadine djevojčice bile su oduševljene mojom prisutnošću, a mlađa, Valentina, nije se odvajala od mene. Godila mi je njezina ljubav i toplina s kojom bi mi djetinje prostodušno govorila kako sam za nju “lijepa kao princeza”. Kako je bilo ugodno čuti tako nešto nakon godina očeve grubosti i neprimjerenih riječi!

***

Jednoga dana, u trgovini s Nadom, naletjela sam na svoju tetu, očevu sestru. Nikad nisam bila s njom bliska jer je o mojoj majci uvijek govorila s omalovažavanjem.

– Čula sam što se dogodilo, Renata. I ništa me to ne čudi – pogledala me s visoka, a onda je odvukla Nadu na stranu, prenemažući se od ljubaznosti. Premda je govorila u pola glasa, čula sam svaku njezinu riječ.

– Tako je lijepo što ste je uzeli k sebi. Ali znate, od nje ne treba previše očekivati. Završit će poput svoje mame: s trbuhom do zuba i u prinudnom braku prije nego što uopće završi srednju školu – likovala je zlobno.

Nada se odmaknula od nje i hladno joj odvratila: – Mislim da se varate, gospođo. Renata je puno bolja nego što mislite.

Moja je teta samo frknula nosom, a nas smo se dvije nasmiješile i ruku pod ruku nastavile svojim putem.

Prvi put nakon mnogo vremena netko se zauzeo za mene i pokazao mi da vrijedim. Koliko sam čeznula da moja majka učini tako nešto, no slutila sam da nju izjeda nešto duboko što je priječi da stane na moju stranu. Istodobno, mislila sam koliko se moja teta vara jer nema tog muškarca zbog kojega bih zanemarila školu. Ako je moja mama zatrudnjela još prije mature, meni se to neće dogoditi.

Vjeko je bio moj prijatelj, znala sam da me voli, ali s njim nikad nisam otišla dalje od poljupca. Imala sam cilj, a to je bio studij i diploma, i ništa me nije moglo zaustaviti na putu do njegova ostvarenja.

Dani su prolazili između škole i obveza u Nadinoj kući, dok bi noću počinjale uvijek iste more. Opetovano sam sanjala isti san: trčim ulicama posve naga, dok ljudi upiru prstom u mene: “Drolja, drolja!” U glavi su mi odjekivali njihovi glasovi dok bih panično tražila čime ću prekriti svoju golotinju. Netko bi mi napokon dobacio deku, a ja bih se probudila sva okupana znojem. Još dugo potom ne bih se mogla osloboditi mučnog osjećaja stida i pomisli kako sam uistinu zla, kako je znao govoriti moj otac.

– Kažem ti, to je dijete prokleto. Ali ništa čudno kad je začeto u grijehu – govorio je.

***

Nisam razumijevala očeve riječi, ali su me strašno zaboljele. Htjela sam pobjeći da ne čujem što govore, kad se začuo mamin užasnut glas:

– Viktore, kako možeš govoriti takve grozote o vlastitoj kćeri? Pa začeta je kao svako drugo dijete.

– Ne bi se baš reklo – očev zagonetan odgovor ostavio me u još većoj nedoumici.

Otada sam znala da sam “drukčije dijete”, da ima nešto po čemu se razlikujem. I to nešto nije na hvalu, već na sramotu i zlo. Mnogo godina kasnije “sramota” je izišla na vidjelo, oslobađajući me trauma koje su obilježile moje djetinjstvo i mladost.

Napokon je došao i posljednji dan škole, a moja je završna svjedodžba bila uzorna. Majka nije uspjela suzdržati suze, pokazujući da se ponosi mnome, dok se otac i dalje držao hladno i na distanci kao da mu nisam kći. Stipendija mi je bila osigurana i gledala sam s velikim optimizmom u svoju budućnost. Nada je htjela da i dalje ostanem kod nje, mada sam se pribojavala kako ću spojiti studij i brigu oko djevojčica.

Na sreću, sve se sretno posložilo pa sam uredno polazila predavanja na fakultetu i pomagala Nadi oko kuće i djece. Vjeko je uporno nastavljao oblijetati oko mene, pa sam popustila i postala mu djevojkom. Premda sam bila svjesna da ga ne volim onako kako on voli mene, bio mi je drag i godila mi je njegova ustrajnost. Ipak. studentske kolege s vremenom su mi postale mungo zanimljivije od njega koji je samo znao pričati o automobilima i radionici što će je preuzeti od oca. Često je navaljivao na mene pokušavajući me privoljeli da vodimo ljubav. No, pribojavala sam se i istodobne gnušala intimnosti te sam se zarekla da me neće imati nitko do moga muža. I to ne prije nege šte se vjenčamo.

***

Majku sam viđala s vremena na vrijeme, najčešće nakratko jer je naše susrete tajila od oca. Pribojavala se njegove reakcije, a na sve moje upite što sam mu to skrivila, samo bi šutjela ili tiho rekla: – Pusti ga još malo. Proći će ga ljutnja pa ćemo opet svi biti skupa.

– Ma daj, mama, kome ti to pričaš! Dobro znaš da ništa nisam skrivila.

Bile su mi smiješne njezine izlike i to što nije željela vidjeti koliko je otac nepravedan i okrutan. Preboljela sam što me odbacio, ali mu nisam mogla oprostiti i samo sam htjela znati zašto je to učinio. Razgovori s njom nisu mi nosili utjehu, ali su barem održavali kakav-takav privid obitelji iz koje sam potekla.

Vjeko se s vremenom počeo udaljavati od mene, a onda je naglo prekinuo vezu i zaručio se s drugom djevojkom. Na fakultetu sam se zbližila s nekoliko kolega i kad su me pozvali na svoju zabavu, nisam puno dvoumila. Činili su mi se pristojni i zabavni, a kad sam čula da dolazi i Martina, objeručke sam prihvatila poziv. Bila je to večer koju ću pamtiti cijeli život, večer koja me smrtno prepala i zauvijek zbližila s majkom. Među okupljenima bilo je i meni posve nepoznatih ljudi. Jedan od njih od početka me nije puštao na miru. Bio je to tip mladića kakvom je teško odoljeti, a koji je itekako svjestan svog šarma i magnetske privlačnosti. Iznenadilo me što ne skida očiju s mene, no godilo mi je njegovo društvo i pažnja. Nakon nekoliko pića i plesa postajao je sve prisniji sa mnom pa sam mu jasno dala do znanja da me nikakav flert ne zanima.

– E, mala moja, sve si pogrešno shvatila. Nisam ti ja tako laka lovina. Morala bi se ti dobro pomučiti da bi zaslužila biti sa mnom – bahato je rekao.

Od tog trenutka više nije obraćao pažnju na mene pa sam odahnula i s Martinom krenula lutati prostranim stanom. Prošla su još barem dva sata kad sam poželjela otići kući. Martina je bila u žaru razgovora s nekim društvom pa me zamolila da odem sama. Mislila sam kako to nije ništa strašno jer je Nadina zgrada bila samo tri ulice dalje.

***

Izšetala sam u noć i krenula užurbanim hodom, kad se pokraj mene gotovo nečujno zaustavio automobil. Iz njega je iskočio onaj mladić sa zabave i ugurao me na stražnje sjedalo. Obuzeo me paničan strah, a kad sam pokušala viknuti, grubo mi je začepio usta. Za volanom je sjedio neki nepoznat mladić i samo se zlurado cerekao. Odvezli su me do zabačenog parka gdje nije bilo ni žive duše. Srce mi je kucalo kao ludo, a od siline straha počela me hvatati nesvjestica.

– Sad će mlada dama vidjeti što čeka umišljene cure poput nje. Pa će dobro razmisliti prije nego što ponovo odbije nekoga tako dobrog poput mene.

Izvlačeći remen iz hlača, upio mi se u lice te sam osjetila opori miris duhana koji se miješao s alkoholom. “Mlada dama” – tako mi je govorio i otac kad me htio poniziti i iskaliti se na meni. Bila sam u stupici iz koje nisam vidjela izlaza te sam prestravljena počela moliti da se netko pojavi i spasi me. Premda sam bila na smrt prestrašena, u meni je buktala silna odlučnost da se borim i pokušam im se oduprijeti. No, bila su dvojica i samo me čudo moglo spasiti.

Nasilnik mi je već zderao košulju i počeo otkopčavati hlače kada su nas odnekud zabljesnuli farovi. Na prozoru se pojavilo lice policajca s uperenom baterijskom svjetiljkom. Obojica mladića skamenila su se na sjedalima, a meni su odmah stale teći suze olakšanja. Bila sam spašena, samo ta mi je misao strujila glavom dok su me policajci obazrivo izvlačili iz automobila i odvezli me potom u postaju. Pozvali su moje roditelje, a za nekoliko minuta pojavila se majka, vidno zabrinuta i uznemirena.

Kad je shvatila da sam zamalo bila silovana, samo je teško uzdahnula i čvrsto me privila na grudi. Nakon što su uzeli sve podatke mogle smo ići kući, a ja sam je zamolila ako mogu tu noć provesti s njom. Smjestila me na stražnje sjedalo automobila i zamotala u deku, kao što je to činila kad sam bila sasvim mala djevojčica. Prvi puta nakon mnogo vremena osjetila sam se kao njezino dijete te sam je zahvalno zagrlila i poljubila u obraz.

– Jadno moje dijete – tiho je prošaptala i pogladila me po kosi.

***

Odvezle smo se do naše zgrade i ušuljale u stan jer smo se obje plašile očeve burne reakcije. No, njega nije bilo pa sam potiho otišla do kupaonice i potom se uvukla u svoj nekadašnji krevet. Ujutro su me probudili povišeni glasovi:

– Kako ti je palo na pamet dovesti je ovamo?

– Pa što je tebi, Viktore! To je tvoje dijete!

– Jesi li sigurna? Ja ne!

– Daj prestani već jednom igrati tu farsu. Dobro znaš da je tvoje dijete, pa čije bi bilo?!

Zastala sam na vratima, skamenjena od svega što sam čula.

Dakle u tome je stvar, on mi nije otac?! Povukla sam se na prstima natrag u sobu i čekala da utihnu njihovi glasovi. Uskoro se začuo snažan tresak ulaznih vrata, a nedugo potom mama je provirila u moju sobu.

– Renata, jesi li budna? Što hoćeš za doručak?

– Mama, je li istina što je tata rekao? Ako nisam njegova kći, tko mi je onda otac?

Gledala je u mene zbunjeno, kao da nešto skriva, a onda me povukla za ruku i sjela sa mnom na krevet.

– Vrijeme je, dijete drago, da ti ispričam pravu istinu. Vidiš, kad smo tvoj tata i ja hodali nisam htjela da stupimo u intimne odnose. On je navaljivao, ali ja sam ustrajala na svome, želeći da najprije završimo škole pa se onda vjenčamo. Jednom zgodom, da ga napravim ljubomornim jer mi je radio svakakve psine i izlazio s drugim djevojkama samo da mi napakosti, izašla sam s drugim mladićem. Kad je to tata saznao, poludio je od ljubomore i da mi se osveti jedne me večeri silovao. Kasnije si nikad nije mogao oprostiti što je to učinio, ali isto tako cijeli me život sumnjiči da možda nisi njegova kći. Sve je to ludo, a njegova me zlobna sestra još optužuje da sam ga “upecala” na trudnoću jer me nikad ne bi oženio.

– Jadna moja mama, sve sam vrijeme slutila da se zbog nečega osjećaš krivom – pogladila sam je po ruci, zaboravljajući koliko sam se često ljutila na nju jer me nije branila pred ocem.

***

– Uvijek sam voljela tvog oca, Renata, i za mene nikada nije postojao drugi muškarac. No, sada sam već umorna od našega braka i vrijeme je da se maknem. Jer otkad si otišla ništa nije bolje; on meni stalno predbacuje, a sebi ne može oprostiti što me je silovao. Zato je i tebe stalno kažnjavao jer se nije znao nositi sa svojom krivnjom.

Toga jutra majka je odlučila napustiti oca te je unajmila stan kako bismo zajedno živjele. S Nadom sam dogovorila da ću joj priskočiti u pomoć oko djevojčica, tako da ipak zaradim štogod novca i ne prekinem vezu s njima. Nastavila sam redovito studirati, a majka raditi svoj uredski posao. Počele smo odlaziti i kod psihijatra jer nam je objema trebala pomoć kako bismo zaliječile rane i povratile izgubljeno samopouzdanje.

Za oca je nisam pitala, a ona ga nije spominjala. Što se mene tiče, načinio nam je dovoljno štete i željela sam zaboraviti da postoji. Teško sam mu mogla oprostiti što me kažnjavao za svoje grijehe i mislila sam često o tome kako bi mi život bio sretan da on nije bio takav slabić.

A onda, jednog jutra, iznenadio me neočekivan poziv. Zvali su iz bolnice da mi otac nije dobro i da me želi vidjeti. Ležao je u bolničkoj sobi, blijed poput zida, a liječničke prognoze u oporavak nisu bile optimistične. Njegovo srce umorilo se od stalne grižnje savjesti, a mamin odlazak sve je samo ubrzao. Nisam osjećala tugu, možda mi je samo bilo krivo što smo tako dugo živjeli zatrovani lažju. Gledala sam njegovo umorno lice, prazna i bez emocija, kad je otvorio oči i zazvao me po imenu.

– Psst, ne govori, tata. Moraš se odmarati i štedjeti snagu – rekla sam gotovo mehanički.

***

Primila sam ga za ruku, koja je bila neugodno hladna, a on mi je stisnuo prste i prošaptao:

– Gotovo je. Neću se izvući. Srce mi je još bilo ledeno dok sam ga promatrala, no riječi koje je potom smogao snage izreći razbile su sve bedeme koje sam sagradila oko sebe. Sporim glasom, punim pokajanja, pričao mi je kako je silovao moju majku jer je bio slab i nezreo mladić. Uvijek se bojao da ću i ja naletjeti na nekog takvog pa je zato i Vjeku tjerao od mene jer mu je bio previše nalik.

– Hoćeš li mi ikad oprostiti, Renata? Uvijek sam volio i tebe i tvoju majku. No, bila si plod moga grijeha i nisam te znao voljeti onako kako zaslužuješ. Kažnjavajući tebe kažnjavao sam i sebe jer nam nisam dopustio da budemo sretna obitelj.

Odjednom, sve su brane popustile, a dugo susprezane suze potekle su mi niz lice.

– Tatice, sve će biti dobro. Vidjet ćeš – zgrabila sam ga za obje ruke i počela ih mahnito ljubiti kao da poljupcima mogu otjerati njegovu bolest i vratiti nam izgubljeno vrijeme. Lice mu se iznenada izobličilo i počeo je hvatati zrak.

– Tatice, tatice, što ti je? – panično sam ga zazivala, no nije reagirao.

Ispustio je čudan hropac te sam istrčala na hodnik i počela dozivati liječnike. Dotrčala je sestra, pa dežurni liječnik. Izgurali su me na hodnik i rekli mi neka ondje čekam. Kad su se opet otvorila vrata, po izrazu njihovih lica znala sam da je gotovo. Mama je stigla baš u trenutku kada su mi izražavali sućut. Obje smo ušle u sobu dršćući, bojeći se kakvog ćemo ga zateći. Ležao je posve smirena lica, kao da se u smrti pomirio sam sa sobom i sa svima nama.

Nikada sebi ne bih oprostila da ga nisam posjetila toga dana i uvijek ću pamtiti lekciju koju me naučio moj umirući tata. Nikad ne čekajmo sutra da nekome pokažemo svoju ljubav. Možda ne dočekamo novi dan pa bude prekasno za to. Premda je on čekao do svoga posljednjeg časa, priznanjem da me voli ostavio mi je najljepši dar i zauvijek me oslobodio zamjeranja, mržnje i nepraštanja.

280800cookie-checkTata je silovao mamuno