Puno sam riskirala i profitirala

Bogu hvala, pregurali smo i ovo proljeće! Kiša, sunce, pa opet kiša, pa sunce… Navodno se sve budi i priroda mijenja, a ti dobro znaš kako promjene utječu na tvog oca. Kod njega se budi jedino nervoza. Halo, Daniela, čuješ li me? – mama je tako glasno povikala u slušalicu da sam poskočila.

– Ma čujem te, mama, čujem te, ali vas dvoje ne slušate mene. Lijepo sam vam predložila da dođete ovamo. Klima je suha a proljeće blago, no vi ste tako tvrdoglavi – odmahnula sam rukom kao da me majka mogla vidjeti preko žice. – E, baš si lukava. Samo da dođemo i gledamo u onu hladnu vodu! Želim se osunčati, pocrnjeti…

– Pa zašto onda ne dođete? – upitala sam je.

– Zato sam te i nazvala: tata i ja bi vam došli krajem svibnja, a do kada ćemo ostati, to još ne znam – mama se nasmijala.

– Pa to je za dvadesetak dana! Super, idem reći klincima. Kako će se veseliti! Poljubi tatu i vidimo se – spustila sam slušalicu, a čim sam se okrenula djeca su već bila pokraj mene.

– Jel’ nam to dolaze baka i deda? – bili su znatiželjni.

– Da, dolaze vam baka i deda. A što smo se mi dogovorili? Ružno je prisluškivati tuđe razgovore, zar ne? prekriženih ruku i tobože ljuta lupkala sam nogom o pod, no kada sam vidjela kako se gurkaju i smijulje, i sama sam prasnula u smijeh.

– Pojest ću vas! podigla sam ruke, a oni su uz veselu vrisku izjurili iz kuće. Znala sam kako više od svega vole jurnjavu i skrivanje, a kako sam ja živjela za njih, tako sam im sve činila po volji. Bojanu su bile četiri, a Igoru jedva tri godine.

– Gdje ste? – doviknula sam s praga, a potom se iz vrta pojavio moj suprug Marko.

– Ne smijem ti reći gdje su – rekao je glasno i pogledao prema zidu od čempresa koji se komešao, a potom me obuhvatio oko struka i povukao k sebi.

– Čujem da dolaze tvoji – pogledao me i podigao obrvu.
– Da, krajem mjeseca. Baš sam ih se poželjela, nisam ih vidjela od prošlog ljeta.

– Hmmm… Baka i deda… – opet je podigao obrvu. Znala sam što mu je na pameti. Volio ih je, baš kao što su i oni voljeli njega, ali nije uvijek bilo tako…

Zajedničko ljetovanje

Vlak je jurio kroz noć ostavljajući za sobom prijeđene kilometre. Njegovo potmulo kloparanje i karakterističan zvuk kada bi ušao u neki od mnogobrojnih tunela, nisu mi dozvoljavali da zaspim, no nije samo vlak bio kriv za moju nesanicu. Striček Vinko nije mogao spavati, morao je nešto čitati pa je svjetlo u kupeu bilo upaljeno, ali on je barem šutio, za razliku od svoje supruge.

– Eto šta ti je mladost! uzdisala je gospođa Anka glasno. – Njih dvije mirno drijemaju a ja sjedim kao na iglama. Kad samo pomislim kroz kakve gudure prolazimo i kako ova pruga nije baš najsigurnija, kosa mi se digne na glavi – gunđala je.

“Bože, kakva žalosna sova!”, pomislila sam, a ona, kao da je znala da me hvata san, svakih je deset minuta izjavila nešto slično, samo da ne zaspem.

– Napravili smo pravu stvar što smo Danielu poveli sa nama. Ideja je bila zajednička, ali si ipak ti najzaslužniji za sve – udarila je svog supruga po ruci i nasmijala se toliko glasno, da je svo salo na njoj zaigralo.

Sunčica, koja je sjedila do mene, samo je slegnula ramenima, a ja sam joj namignula i sklopila oči. Ona je bila djevojka mog rođenog brata koji je u to vrijeme služio vojsku. Prije nego što je otišao “vratiti dug domovini” izlazili su nepunu godinu dana, za koje smo vrijeme nas dvije postale dobre prijateljice. Ne samo da smo bile vršnjakinje – tada nam je bilo osamnaest godina – već smo imale i dosta toga zajedničkog. Čak nam je i prezime bilo isto, pa nas je tako njezin otac, gospodin Vinko, uspio prošvercati na godišnji odmor preko sindikata – kao da smo najrođeniji rod.

Sunčica se, inače, nakon Slavkovog odlaska u vojsku, bila uhvatila mene kao pijan plota. Bila je luda za njim i ta ideja o zajedničkom ljetovanju rodila se prvo u njenoj glavi, a jesu li me njezini roditelji zaista obožavali ili su se tom gestom samo željeli dodvoriti mojim roditeljima jer su svoju kći već vidjeli kao Slavkovu buduću ženu, u to vrijeme nisam znala. U svakom slučaju, kada vać nisam dobila dozvolu za samostalno ljetovanje, ispalo je “daj što daš” i meni je bilo drago što ipak idem na more, pa makar i sa njima. Jedva sam čekala da se raspakiramo pa da otrčim na plažu…

Sunčica i ja dobile smo dvokrevetnu sobu s ogromnom terasom kojoj sam se ja posebno obradovala. Ogromna mimoza pravila je debelu hladovinu bacajući sjenu na stolić i dvije visoke, udobne pletene stolice, a odatle je pucao pogled na pučinu koja se meškoljila u svom plavetnilu i raskoši. Tada je u našu sobu ušla teta Anka.

– Djevojke, imam prijedlog. Mislim da bismo trebali zamijeniti sobe – ispalila je kao iz topa.

– Joj mama, daj… A što nedostaje vašoj sobi? – Sunčica ju je tužno pogledala.

– Naša soba nema terasu. Vas dvije ćete ionako izlaziti u provod, a nama će biti dovoljno da navečer samo sjedimo na ovoj terasi. Što ti misliš, Daniela? – pogledala je u mene.

Smatrala sam kako nije u redu da joj proturječim jer su me ljubazno poveli sa sobom na more, a bile smo i mlađe, uostalom. Naposlijetku, meni je odgovaralo da oni sjede na terasi, a posljednje što sam željela bilo je njihovo društvo u večernjim satima. Stoga sam se, na Sunčicinu žalost, složila s njezinom majkom pa smo zamijenili sobe.

Jedini pacijent kod liječnika

Prva dva dana protekla su u najboljem redu: sunčanje, kupanje i uređivanje prije izlaska te ludovanje u velikoj diskoteci do ranih jutarnjih sati. Naravno, to je važilo i za Sunčicu, jedino se ona uzdržavala bilo kakvih komentara kada bismo se mimoišle s nekim zgodnim mladićem. Znala sam da se boji kako ću to eventualno reći svom bratu Slavku. Kada sam se trećeg dana probudila s temperaturom i užasnim bolom u grlu, prvo čega sam se sjetila bio je razgovor majke i bake pred moj polazak.

– Kćeri, poslušaj baku, tvoje je grlo osjetljivo, a morska voda je ljekovita. Kad god možeš progutaj malo vode, isperi grlo i grgljaj je kao kada pereš zube.

– Zaboga, zašto joj to govorite? – mama bi se uvijek protivila neprovjerenim metodama liječenja koje je njezina svekrva istresala kao iz rukava. – Naš grad leži na vodi – dodala je – ovdje je vlažna, a tamo suha klima i te nagle promjene nisu dobre za njezine krajnike. Daniela, molim te nemoj eksperimentirati s tom slanom vodom – završila je mama.

Naravno, i da mi to nije rekla ne bih poslušala bakin savjet. Mislim da bih umrla od srama da me neki zgodni momak vidi kako ispirem grlo “čudotvornom vodom”. No izgleda da sam se ipak previše opustila; gotovo da nisam izlazila iz vode, jela sam sladoled u neograničenim količinama i gasila žeđ ledeno hladnim gaziranim napitcima. Možda sam trebala poslušati baku, razmišljala sam pipkajući na vratu otekle limfne čvorove. Nije bilo druge, morala sam k liječniku.

Stajala sam ispred vrata jedne ordinacije i nervozno cupkala. Nisam čekala red, već liječnika. Bila sam jedini pacijent. Razmišljala sam o tome kako je ovo totalna blamaža. Barem da sam stala na morskog ježa ili da me je opekla meduza, a ja sam dobila upalu grla kao da su mi tri godine! Još kad se pojavio doktor, tamnoput, mlad i zgodan, došlo mi je da propadnem u zemlju od srama i neugodnosti.

– Hm… Daniela… – pogledao je u moju zdravstvenu knjižicu nakon što mi je pregledao grlo. Mogu ti prepisati lijekove ali tako samo “mazimo” bolest. Koliko ima da si stigla ovamo?

– Danas je treći dan – odgovorila sam.
– Onda predlažem injekcije. Pet dana, ujutro i navečer. Naravno, bez sunčanja i kupanja, i bez sladoleda! – nasmiješio se slatko, a u meni je sve zaigralo. – Jedino ćeš tako moći brzo ozdraviti i uživati u drugoj polovici svog odmora.

Zašto se nismo sreli na plaži?

Uredu – klimnula sam glavom i pomislila kako se ovakvo što samo meni može dogoditi. Kamoli sreće da sam ga upoznala na plaži, prohujalo mi je mislima. Brzo sam uzela knjižicu i kao vihor izletjela iz ordinacije.

Prva injekcija koju sam primila nije mogla učiniti da bolest nestane, naprotiv, tog poslijepodneva izgorjela sam od temperature. Teta Anka donijela mi je hranu iz restorana ali je mene grlo toliko boljelo da nisam mogla ni gutati. Nije me to ništa začudilo, slične su me boljke pratile još od najranijeg djetinjstva ali sam ipak bila ljutita na sebe što se nisam više čuvala već sam si dozvolila da mi se to dogodi na ljetovanju. I nisam bila ljuta samo na sebe, već i na Sunčicu. Upravo kad sam se vratila sa večernje injekcije, počela je fenirati kosu, mirno me upitavši zar se ne spremam za izlazak.

– Ovako bolesna? Svašta! – odmahnula sam glavom i skljokala se umorno na krevet. Stvarno mi nije bilo ni do čega.

– Pa nisam ti ja kriva što si se ti razboljela! Zar bih sada i ja trebala čamiti u sobi? – rekla je drsko.

Morala sam priznati da nije naivna igračica. Ta je njezina opaska bila odgovor na sva pitanja koja sam joj u tom trenutku eventualno mogla postaviti, pa sam joj samo rekla:
– Nisam ni rekla da si ti kriva.

Naravno da nisam očekivala od nje da po cijele dane sjedi sa mnom u sobi, ali mi je barem tih večeri mogla praviti društvo. Mogle smo slušati glazbu, kartati se ili samo razgovarati uživajući u mirisu ljetnih večeri, a ona se ponijela kao seljančica koja je po prvi puta u životu vidjela more i bila najželjnija toga večernjeg vašara. Ona je izišla, a njezini me roditelji nisu došli ni poviriti da vide kako sam, iako je njihova soba bila odmah preko puta naše.

Sutradan je sve bilo isto. Sunčica je cijeli dan provela na plaži i opet je izišla kad je pao mrak, a meni je bilo malo bolje pa sam poželjela barem malo sjediti na onoj lijepoj terasi, makar mi društvo pravili Vinko i Anka. A onda sam naišla na zaključana vrata i shvatila da su i oni otišli
u šetnju. Uletjela sam u svoju sobu i zalupila vrata svom silinom. “Ne brinite, čuvat ćemo vaštu Danielu kao da je naša”, iskrivljene grimase oponašala sam Ankin glas i ono što je kazala mojim roditeljima kada smo trebali krenuti na put. “Koji su to ulizice! Sve su to smislili samo da bi Slavka uhvatili u mrežu. Neka, izdržat ću još jedan dan, a poslije će svatko na svoj račun. Pa nisam ni ja veslo sisala!”, pjenila sam se od tuge i bijesa.

Kada sam petoga dana navečer primila posljednju injekciju, odlučila sam im se revanširati i počastiti samu sebe. Nisam otišla u sobu, već u šetnju, a onda sam sjela u jedan kafić na samoj obali mora, uživajući u pogledu na pučinu. Sve nakon toga odigralo se munjevito. Tek što je konobarica spustila limunadu ispred mene, netko je zgrabio čašu i rekao:

– Samo da provjerim je li hladna!

Podigla sam pogled i stala kao hipnotizirana. Odmah pored sebe ugledala sam svoga zgodnog liječnika.

– Ne, nije hladna. Rekla sam joj da mi je donese bez leda – promucala sam i skrenula pogled, ali mi to nije pomoglo.

Preda mnom je stajao muškarac o kakvom sam oduvijek maštala, a meni je iz želuca krenula neka čudna toplina šireći se cijelim tijelom. Činila mi se toliko jakom da je morala izbiti na moje obraze, dok mi je srce udaralo kao pomahnitalo.

– Otkud vi? – upitala sam konačno.
– Pa eto, ponekad dobijem želju pratiti svoje pacijente rekao je i nasmijao se grlenim glasom.
– Hmmm… Čudna opsesija – zavrtjela sam glavom, smiješeći se.
– Šalim se, naravo. I ja sam samo običan čovjek, ali ipak ne toliko star da bi mi govorila “vi”. Zar me nećeš ponuditi da sjednem… Daniela? Je li tako? – lupnuo se prstom po čelu.

Pomislila sam: Bože, pa on je zapamtio kako se zovem! A još kada bi znao koliko sam puta pomislila na njega dok sam ležala sama i bolesna… Ponovno sam osjetila nemir i onu toplinu kako mi se razlijeva cijelim tijelom.

– Da, izvoli, sjedni – rekla sam konačno.
Hvala. Ja sam Marko – pružio mi je ruku.
– Znam…
– Ti si iz Zagreba, zar ne?
– Da. Purgerica, ha-ha-ha…
– I to jako lijepa purgerica! – polaskao mi je. – Reci, Daniela, bi li se ti sa mnom malo prošetala? – prošaputao je.

Najljepša noć u životu

Progutala sam knedlu. Sve ono o čemu sam mašatala bilo je preda mnom, no nisam željela da Marko dobije dojam kako sam “djevojka za zabavu”, samo za jednu noć. Skrenula sam pogled ka pučini, dok su mi u glavi odzvanjale majčine riječi: “Ništa prije nego što postaneš punoljetna!” Samo nekoliko mjeseci ranije napunila sam osamnaest godina, a pored mene je sjedio najpoželjniji i najzgodniji muškarac kojeg sam ikada upoznala. Pitala sam se hoću li jednom zažaliti ako sada ne odem s njim i, s druge strane, hoće li mi netko reći “hvala”, ako ne odem. Dignula sam se sa stolice i teatralno mu pružila ruku da me povede u šetnju. Oboje smo se tome nasmijali.

Bila je to jedna od onih noći koje se pamte čitavog života. Marko je bio vješt ljuavnik, izuzetno nježan i pažljiv, a ja sam se kao pahuljica topila pod njegovim vrelim rukama. Kasnije, dok sam opušteno ležala na njegovim grudima, tiho je rekao:

– Oprosti, nisam znao da si nevina.
– Nema potrebe da se ispričavaš kada sam i ja željela da se ovo dogodi. Uostalom, sada više nisam nevina – zadirkivala sam ga.

– Predivna si – poljubio me u kosu i dodao: – Moram priznati da sam počašćen. I ja sam po prvi puta dobio titulu nečijega prvog muškarca, a to nije mala stvar, znaš?
– Stvarno? – podigla sam pogled prema njemu.

Sudbina nas je spojila

Časna riječ. Muškarci su vrlo sujetni, svi, bez obzira na to odakle su, a to što pojedinci vole samo mušku djecu, to je znak njihovog neznanja. Medicina me naučila da za takve stvari nije kriva žena. Primjerice, kada bi mi rodila djevojčicu, lijepu kao što si ti, bio bih jednako sretan…

– Marko, što to govoriš? Jedva smo se i upoznali a ti govoriš kao da ćemo se sutra vjenčati – zaprepastila sam se.

– Nemaš pojma koliko bih volio da bude tako. Imam osjećaj kao da sam čitavog života čekao samo tebe. Ti si ona prava. Daniela, ostani sa mnom i udaj se za mene kao da je izletjelo iz njega u jednome dahu, dok sam ja hvatala zrak.

– Molim? – jedva sam samu sebe čula.

– Zar ne vidiš da nas je sudbina spojila? Nisi se slučajno razboljela i nisi slučajno zakucala baš na vrata moje ordinacije. Otkad sam te ugledao, nisam ni oka sklopio. Molim te, samo mi nemoj reći kako ti treba vremena da bi razmislila, jer ako ti dozvolim da se vratiš u Zagreb, sumnjam da ću te ikada više vidjeti. Znam da si vrlo mlada, ali ako ti ne smeta ova razlika od deset godina među nama, pristani!

– Šuti, molim te – nježno sam mu spustila prst na usne. – Šuti, da ne umrem od sreće. Hoću, udat ću se za tebe – zagnjurila sam lice u njegove grudi i osjetila kako nam srca kucaju u istom ritmu. Bila sam najsretnija žena na svijetu. Ležali smo tako do sitnih noćnih sati planirajući zajedničku budućnost, uz salve razdraganog smijeha, a onda sam zaključila kako moram natrag u hotel, jer bi se moji suputnici ipak mogli zabrinuti što me nema.

– Znaš li ti koliko je sati? Skoro će zora! – povikala je Sunčica kad sam ušla u sobu, a potom su se iza mene u trenutku stvorili i njezini roditelji.

– Neću te pitati gdje si bila, to mogu pretpostaviti, ali ovo se više ne smije ponoviti – Vinko se trudio ostati miran, no to nikako nije uspijevalo njegovoj supruzi.

– Kako, molim te, nećeš je pitati gdje je bila? – vrisnula je. – Pogledaj kako joj se oči cakle, još se i smije… Pa ona je pijana! Ti si pijana unijela mi se u lice. – Želim znati gdje si bila do sada! – urlikala je i dalje.

Roditeljski “dobri savjeti”

Bože, kako je sve jednostavno kad je čovjek sretan, pomislila sam. Čak mi je i odgovralo da se posvađam s njom i konačno im svima kažem što ih ide.

– A tko si ti da se ja tebi ispovijedam? – upitala sam je hladno i mirno, s istim onim osmijehom na licu.

– Tko sam ja? Pa ovo je nečuveno! Povedeš je kao svoje dijete a ona ti tako prvom prilikom zabije nož u leđa!

– Oprosti, kao čije dijete? – nisam se dala smesti.

– Kao svoje! Tvojim sam roditeljima obećala da ću se brinuti o tebi i neću dozvoliti da me sutradan pljuju zbog tvog bezobrazluka – bila je vidno uzbuđena.

– A gdje ste onda svi nestali kad sam gorjela od temperature? Mogla sam dobiti penicilinski šok, mogla sam i umrijeti a vi ste se za to vrijeme sunčali i kupali, a uvečer paradirali!

– Pa, netko je morao biti uz Sunčicu…

– …da ja ne bih slučajno rekla Slavku kako je izlazila sama – rekla sam ironično. – A ona je baš morala izlaziti i kad sam ja ležala u krevetu bolesna, željna barem jedne tople riječi. Požrtvovana snaha, nema što! Naprosto se topim od miline kada pomislim da ćemo možda biti rod!

Istopit ćeš se ti sutra kad javimo tvojim roditeljima kako se ponašaš, neodgojeno derište! – Anka je krenula prema vratima, ali je ipak čula kada sam joj doviknula:
Ne zaboravite im reći da sam sada punoljetna!

Vjerojatno iz straha da ne pomutim sreću njezine kćeri, Anka nije nazvala moje roditelje. Nazvao ih je Vinko, i to samo stoga jer sam naredne večeri ponovila istu “grešku” i ostala s Markom do zore. Tata je urlao u slušalicu, sjećam se kako je rekao da neće prevaljivati toliki put samo zbog tri preostala dana našeg odmora, ali da ću mu po povratku morati sve objasniti. A što sve čovjek može učiniti za ta tri dana… Sljedećeg dana ispričala sam Marku sve o svojoj “brižnoj sviti”, dan nakon toga već sam bila u njegovoj kući, a kada je moje društvo krenulo put kući, moji su se roditelji zaputili u naš gradić na moru. Znali su gdje sam. Nakon svega što sam im priredila bilo je glupo da dopustim da me traže preko policije. Ipak, nisam željela iznevjeriti svog muškarca. Osjećala sam kako je on onaj pravi, kako je moje mjesto pored njega i ništa me nije moglo pokolebati u odluci da u budućnosti ostanem sa njim.

– Stariji je. Ti si mlada i nemaš pojma o životu. Dobre djevojke se ne prepuštaju tako neznancu i ne udaju se nakon tri dana poznanstva. Ne valja trčati pred rudo, to će ti se obiti o glavu, upamti. Nećeš biti jedina u njegovom životu, ovdje ima mnogo lijepih djevojaka. Stariji je, tebi treba netko tvojih godina. Obrazovaniji je, a ti imaš samo srednju školu. Ma, i taj njihov mentalitet je skroz drugačiji od našeg… – više se ni ne sjećam što su mi sve roditelji govorili kako bi me uvjerili da odustanem od Marka i vratim se s njima u Zagreb. Što je najgore, sve su to govorili u njegovoj nazočnosti, a on im nije proturječio, nije se bunio protiv neistine, niti je meni govorio što da učinim. Kada su se vratili kući bez mene, tata je psovao, a mama mi prolila more suza u telefonsku slušalicu.

Je li mi to trebalo biti važno? Ne znam. Možda sam bila isuviše mlada i previše zaljubjena da bih u Markovu zagrljaju mogla razmišljati o patnji svojih roditelja. Možda sam bila sebična ali voljela sam ga i imala sam pravo tražiti sama svoju sreću. Od njih sam očekivala da me razumiju i podrže u tome. Nisu me podržali već smo se samo udaljili jedni od drugih i prestali komunicirati. I njima i meni to je bilo teško razdoblje.

Sada je i njima žao što nisu bili na našem vjenčanju. Došao je samo Slavko koji me je razumio i mislim da je Marko već pri prvom susretu zadobio njegove simpatije. Ne znam koliko je Slavko utjecao na naše roditelje, uglavnom, nije im bilo drago što se sve odigralo onako kako nisu planirali. Planirali su prvo njega oženiti, a onda je, barem u njihovim glavama, moja sreća pomutila njegovu. Srećom, on nije mislio tako. Kada sam naredne godine rodila Bojana, Slavko ih je bukvalno potrpao u automobil i doveo ih da vide što je prava sreća, a kada je i Igor ugledao svijet, nije prošao dan a da me nisu nazvali. Naravno, oprostili su Marku što me zaveo onako mladu i sada su tako ponosni na svoje unuke, na zeta liječnika, na to što je njihova ljubimica pronašla sreću i što imaju gdje doći na more dok se drugi kupaju “u lavoru”.

Slavko i Sunčica izlazili su još vrlo kratko nakon njegova povratka iz vojske, a potom je on poželio promjenu i pronašao drugu djevojku. Ja samo mogu zahvaliti njoj i njezinim roditeljima što su me poveli na more, kao i onoj gomili sladoleda kojeg sam pojela i zbog kojeg sam se razboljela, što sam došla na vrata Markove ordinacije. I više me nitko ne može uvjeriti kako sreću treba tražiti. Ako je naša, ona nas sama pronađe, i to onda kada joj se najmanje nadamo.

93900cookie-checkPuno sam riskirala i profitiralano