moja tajna
Bahata majka zamalo mi je uništila život
Sjedim u hotelskoj sobi. Kroz zatvoren prozor promatram živopisnu ulicu Santiaga. Sve je užurbano,
Nisam se rodila kao žena
Volim te, Rafaela – glas mojeg mladića čuo se pored mojeg uha. Ukočila sam
Zavodi me suprugov brat
Licem mi se razlio osmijeh dok sam promatrala prekrasan buket ruža u Zoranovim rukama.
Dobila sam najljepši božićni dar, svoga sina
Bilo mi je šesnaest godina kad sam ostala u drugom stanju. Moj je dečko
[WATU 2]
[WATU 3]
[WATU 4]
Mnogo je razloga za to što u četrdeset i petoj još nisam u braku, a cijeli sam život okružena muškarcima. Bila sam im dobra ili najbolja prijateljica, rame za plakanje kad su ih njihove djevojke ostavljale, cura s kojom su mogli razgovarati o svemu, pa i o nogometu, s kojom su se uvijek mogli zafrkavati.
Sjećam se situacije od prije desetak godina kad je Neven, dečko moje najbolje prijateljice Vjere, rekao kako ima tri prijatelja od kojih samo jedan ima stalnu djevojku. Pričao im je kako sam simpatična i - dečki su me poželjeli upoznati. Nazvao me i ponudio da im se pridružim na njihovom muškom druženju što su ga redovito održavali jednom tjedno. Obećao je da će me on dovesti i odvesti kući. Ja sam, dakako, o tome obavijestila Vjeru i zamolila je da se i ona pridruži sat kasnije, tek toliko da se ne osjećam neugodno među četvoricom takoreći nepoznatih momaka.
Dado, kod kojeg se društvo sastalo, imao je u dnevnoj sobi kutnu garnituru. Neven me upoznao sa svima.
- Ovo je Alenka.
Kako je inače među njima bilo vrlo mnogo aluzija na seks, osobito grupni koji se, naravno, nitko od njih nije usudio prakticirati, ja sam, čim sam im upamtila imena, sjela u sredinu te kutne garniture i tako su mi po dva dečka bila sa svake strane.
- Obećali ste mi dobru zabavu sa sendvičima, ja između dvojice - bilo je gotovo prvo što sam im izgovorila, a oni su prasnuli u smijeh.
Napetost je nestala gotovo u trenuu i već pet minuta kasnije pričali smo kao da se svi poznajemo oduvijek. Kao i uvijek, dečki su me prihvatili kao sebi ravnu, kao jednu od "svojih" i, dobro bismo se zabavljali sve do kraja večeri da se nije pojavila Vjera. I ona je bila prvi put kod Dade. Za razliku od mene, nju su dečki već upoznali kao Nevenovu djevojku. Ušla je u sobu u kojoj smo svi sjedili, pružila mu je bocu pića, jer ne dolazi se nekome u posjet prvi put praznih ruku, sjela na tabure na čelo malog sobnog stolića i prvo što je upitala bilo je:
- Kakva je to glazba što je slušamo? Ako nemaš ništa bolje, možda da i to ugasiš, pa da razgovaramo u tišini - bio je njezin pozdravni govor.
Atmosfera bi se vjerojatno srozala na nulu, ali, nasreću, već smo dosta popili pa je nitko nije shvatio ozbiljno. Doduše, Dado je isključio glazbu. Do Vjerina dolaska mi smo žustro moram priznati, vrlo otvoreno razgovarali o muško-ženskim odnosima, prevarama, tko bi se i kad i kako i s kim upustio u neku vezu, bi li to bile veze na brzaka ili bi se mogle pretvoriti u nešto ozbiljnije, jesu li žene poput muškaraca sklone seksu za jednu noć i slično.
No, Vjerinim dolaskom teme su se temeljito promijenile. Sad smo razgovarali o zdravoj prehrani, o tome je li bolje biti vegetarijanac ili makrobiotičar, treba li uopće jesti meso... Uglavnom, rastali smo se poslije ponoći, metaforički rečeno, udavljeni njezinim pričama. Toliko vina da bi nam njezine "mudrosti" bile zanimljive nisu tijekom nekoliko sati u stanju popiti ni petnaestorica okorjelih pijanaca.
Osim Nevena i Vjere, koji su bili par, čovjek koji je imao dugogodišnju djevojku bio je Krešo. Nju sam upoznala tijekom kasnijih susreta s tim društvom i bila je vrlo simpatična. U međuvremenu sam shvatila da mi se sviđa i Dado, naš domaćin, kod kojeg smo se počeli redovito sastajati jednom tjedno, ali i Dražen, četvrti iz društva koji je također "solirao".
Za nijansu više, moram priznati, sviđao mi se Dado, ali on je bio od onih koji bi i ne bi. Ni sam nije znao bi li se upustio u išta više od prijateljstva.
Jedne sam večeri, kad smo odlazili od njega, zaboravila sam jaknu. Društvo me čekalo na ulici da me odvezu kući, a Dado me, kad sam se vratila po jaknu, dočekao na ulaznim vratima svoga stana i počeo bjesomučno ljubiti. Svidjelo mi se i uzvraćala sam mu poljupce. Završili bismo u krevetu te noći, ali društvo s ulice počelo je zvoniti na portafon neka požurim jer nemaju vremena čekati cijelu noć da se spustim s desetog kata.
Eh, da sam imala malo više hrabrosti, točnije da mi nije bilo neugodno svima reći da želim tu noć ostati s Dadom, tko zna što bi bilo. Tako je sve ostalo na poljupcu.
- Čujemo se sutra - rekla sam mu na odlasku. Bila sam čvrsto uvjerena da će me sljedećeg dana nazvati i predložiti mi da se nađemo u gradu. Umjesto toga, kad sam se oko podneva probudila, dočekala me na mobitelu njegova poprilično duga poruka. Pisalo je: "Oprosti, ne znam što mi je sinoć bilo. Ne bih te htio povrijediti ni na koji način. Najbolje je da ostanemo prijatelji, a ovo što se noćas dogodilo zaboravimo".
A što sam mogla? Kad smo se poslije sretali, pravili smo se da se ništa, baš ništa, među nama nije dogodilo. Pa, ako ćemo pravo - i nije.
Nekoliko tjedana kasnije spetljala sam se s drugim samcem iz društva - Draženom. Naša je avantura, jer to nije bila ljubav, trajala nekoliko tjedana, ali za nju nitko iz društva nije znao. I dandanas se pitam jesu li ti dečki doista bili prijatelji koji su se međusobno povjeravali i razgovarali onako kako mi žene to znamo kad se nađemo ili su svi bili džentlmeni. Svejedno, Dražen i ja smo nakon svoje avanture ostali dobri prijatelji. On se u međuvremenu oženio, ima dvoje djece, a otkako mu je starija kći krenula u prvi razred osnovne škole, počeo je kukati kako brak nije takav kakvim ga je zamišljao.
- Sa svojom ženom razgovaram samo o tekućim obavezama. Tko kamo razvozi djecu, što moramo platiti, kad idemo na godišnji, hoćemo li curice upisati na kakvu slobodnu aktivnost i to ti je, stara moja, sve. Ljubav vodimo kao dio bračnih dužnosti, ali kako sam ja često iscrpljen poslom, a ona obavezama oko djece, i to je sve rjeđe - ispričao mi je nedavno.
Na recepciji
Dražen je, naime, jedan od direktora u jednome hotelu. Kad se nađem u gradu, a imam kakvu stanku između dviju obaveza ili mi se jednostavno pije kava u društvu prijatelja, svratim k njemu na posao. Ona zajednička druženja odavno su prestala, a ja se s dečkima čujem samo kad im treba čestitati kakav blagdan ili rođendan. Tako se i oni meni javljaju. Češće viđam samo Vjeru i Nevena.
No, kad dođem Draženu u hotel, premda me njegovo osoblje već dobro poznaje, ipak ne mogu dalje od recepcije. Gospodina direktora tu obavještavaju da ima stranku, zapravo da ga čeka prijateljica.
U međuvremenu i ja sam se skrasila. Premda nisam udana, već nekoliko godina živim u izvanbračnoj zajednici s Marijem. On je ilustrator, radi za jednu izdavačku kuću, ali nema obavezno radno vrijeme jer mnogo toga može napraviti od kuće, a voli i putovati. Često, a financijske nam prilike to dopuštaju, on otputuje sam na kakav sajam knjiga ili u kakav grad gdje se održava neka izložba koja ga zanima. Dopušta li mi posao, ja ga pratim, ali najčešće ide sam, što meni nimalo ne smeta.
U trenutku kad je naša veza krenula nekim ozbiljnijim tokom, kad smo počeli skupa živjeti, dakako, razgovarali smo i o djeci. Ja u četrdesetima, ma kako to grozno zvučalo, baš i nisam bila zainteresirana da postanem majka, a Mario je ionako imao sina iz prvoga braka. Tako smo se oko te teme složili otprve.
Moj nevjenčani suprug je iznimno duhovit čovjek, vrlo obrazovan i pravi je užitak provoditi vrijeme s njim.
- Da ti iskreno priznam, premda uvijek imamo o čemu razgovarati, ako ni o čemu drugome onda o najglupljem filmu koji smo gledali na televiziji, ponekad imam osjećaj da se i u naš odnos uvukla monotonija - odgovorila sam Draženu kad se požalio na svoj odnos sa suprugom.
- Ne znam, Alenka, koliko ljubav traje. Tri godine, kao što tvrdi onaj Francuz u svojoj knjizi? - odgovorio mi je na to Dražen. - Znaš, čini mi se da s tobom u ovih pola sata-sat koliko pijemo kavu, a mene neprekidno prekidaju telefoni, suvislije, konciznije i zanimljivije razgovaram nego sa svojom ženom. Ti barem imaš suvislo s kim razgovarati o koječemu. Oprosti na indiskreciji, a kakav vam je seks? - ispitivao me Dražen.
- Strastven kao i na početku veze. Štoviše, rekla bih i mnogo bolji jer se već toliko dobro poznajemo da točno znamo što tko od nas voli. Ali, reći ćeš da sam bahata, no ni to ti nije uvijek idealna varijanta. Katkad mi nedostaje uzbuđenja: što će on sad iznenada napraviti? Ili čime bih ja njega mogla iznenaditi? Poželim neko iznenađenje, nešto novo - ispovjedila sam se.
- Ti barem uživaš - završili smo kavu, ispratio me do hotelskog predvorja i kao obično poljubio u obraz, a ja sam otišla.
Punih baterija
Bilo je ljeto i ubrzo smo Mario i ja otišli na more.
- Već dugo nismo nikamo zajedno putovali. Predlažem da ove godine Jadransko more zamijenimo kakvim egzotičnim grčkim otokom - predložio mi je i ja sam se oduševila.
Dva tjedna smo uživali na prekrasnom otočiću. Oboje smo već nekoliko puta bili u Grčkoj, pa nas neka razgledavanja zemlje nisu zanimala. Svratili smo, tek na nekoliko dana, u Atenu kako bih kupila nekoliko novih komada ljetne odjeće koju ću nositi do kraja ljeta u Zagrebu. A Atena, što se toga tiče, nimalo ne zaostaje za ostalim svjetskim metropolama.
Tako smo se vratili doma, što bi se reklo, napunjenih baterija. Iskreno govoreći, osim baterija ja sam dobrano napunila i ormar odjećom na kojoj su mi pozavidjele mnoge kolegice na poslu, a koja je, dakako, isticala i moju preplanulu put i moju još uvijek vitku figuru. Inače sam imala vrlo dugu kosu, ali prije tog ljetovanja odlučila sam je skratiti na gotovo mušku frizuru. Štoviše, nisam je željela ni bojiti, tako da mi je prosijedost u kombinaciji s mladenačkim izgledom davala poseban šarm.
Tog sam se dana vraćala s posla relativno rano. Odlučila sam svratiti do Dražena, ispričati mu kako sam se sjajno provela na odmoru i pitati ga gdje je on bio i kako mu je bilo.
Kao i obično, u hotelu sam prvo zastala kraj recepcije. Sasvim slučajno obratila sam se Alenu, jednom od zaposlenika koji je već znao da sam Draženova prijateljica.
- Odmah ću nazvati direktora - rekao mi je nakon pozdrava.
- Hvala, ali, molim vas, ako nije u gužvi, zezajmo ga malo. Nemojte mu reći da sam došla ja nego mu recite da je došla neka žena koja inzistira da razgovara isključivo s direktorom i ni s kim drugim - zamolila sam ga smijući se pritom.
Pristao je. A kad se Dražen pojavio, Alan se nasmiješio otkrivajući niz lijepih bijelih zuba.
- Oprostite, direktore. Gospođa je inzistirala da se našalimo s vama opravdavao se odmah.
Dražena je naša mala spačka doista razveselila.
- Prvo, da vas službeno upoznam: Alenka, ovo je Alen, Alene, ovo je Alenka. Pa, vi ste skoro imenjaci. Doći ću za koju minutu.
Dražen se vratio smijući se od uha do uha.
- Znaš što me Alen sad pitao? Počeo je s onim: oprostite, ali...
- Pa, reci već jednom što te pitao?
- Jesmo li ti i ja ljubavnici! Skoro sam se raspao od smijeha. Rekao sam da smo samo dobri prijatelji i ništa više. Prešutio sam mu onu našu davnu avanturu. A onda sam ga upitao zašto ga to zanima. Znaš što je odgovorio? Da mu se nevjerojatno sviđaš, da si jedna od najljepših žena koje je ikad vidio i da bi te volio upoznati više nego danas na recepciji. Rekao sam da ću ti prenijeti njegove komplimente - Dražen se očito dobro zabavljao zbunjenošću na mom licu.
- Zahvali mu na komplimentima, ali ti i sam znaš da sam s Marijem. Mislim da od tog boljeg upoznavanja neće biti ništa.
- No, i sama si rekla da imaš osjećaj kako ti se monotonija uvukla u vezu. Još si uvijek dobar komad. Iskoristi to što ti život pruža - inzistirao je i dalje.
- Dražene, bilo mi je predivno u Grčkoj i ovaj čas nisam zainteresirana za ponude mladih momaka, a još manje za tvoje šale - odgovorila sam.
- Ne šalim se. Časna riječ. Alen je tek koju godinu mlađi od tebe. Samac je. Živi s mamom otkako se rastao prije nekoliko godina. Brak mu je trajao možda dvije-tri godine i nisu imali djece. On nije tip ženskara. Kad on kaže da mu se neka žena sviđa - onda to misli ozbiljno. Ja te ne nagovaram ni na što, ali razmisli. Uostalom, za nekoliko dana postat će šef recepcije jer odlično radi savjetovao mi je.
Dalje smo nastavili neobavezno razgovarati, Alena više nismo spominjali. Jest da sam ja još nekoliko dana razmišljala o tome što mi je rekao, ali poslovne obaveze više mi nisu davale vremena da u svojoj glavi pišem ljubavne romane.
Pune ruke
Ljeto se bližilo kraju. Mario je na desetak dana otputovao u Italiju na prezentaciju prijevoda neke dječje knjige koju je ilustrirao. Imala sam poslije posla vremena napretek, i to samo za sebe. Odradila sam pedikuru i manikuru, bila kod frizera i obnovila svoju ljetnu frizuru. Popila sam kave sa svim prijateljicama, odgledala recentnu kino ponudu i jedino što mi je još preostalo, dok se Mario ne vrati, bilo je obaviti kupnju jesenske odjeće. Znala sam da će mi i on donijeti darove iz Italije, ali ja ipak najviše volim sama birati za sebe.
Kad sam izišla iz desete trgovine, ruke su mi već bile prepune vrećica u kojima su se nalazile i nove cipele, i nova torba, nekoliko haljina, hlača, tunika. Nikad se nisam voljela odijevati konvencionalno i zato kad sam našla ono što mi se sviđalo, nisam žalila ni novca niti truda da do toga dođem. Uglavnom, u tom sam trenutku proklinjala vlastitu glupost što sam u tako velik šoping otišla bez automobila. Naime, doma sam zaključila da ću po gradu samo imati problema s parkiranjem. Dakle, punih ruku, zastala sam na trenutak razmišljajući gdje bih mogla pronaći taksi. Iz razmišljanja me prenuo poznati glas.
- Alenka! Dobar dan, baš mi je drago što vas vidim. Trebate li pomoć s tim vrećicama, možda prijevoz do kuće, auto mi je tu iza ugla - bio je to Alen, čovjek s recepcije Draženova hotela.
- Ako vam pomognem s vrećicama, obećajte da ćete barem kavu prije toga popiti sa mnom. Onda vas vozim doma - dodao je.
- Može. Pola vrećica nosite vi, pola ja. A i kava će mi prijati jer mi noge već otpadaju od hodanja gradom - prihvatila sam njegovu ponudu.
- Vaš me prijatelj promaknuo u šefa recepcije - pohvalio mi se uz prve gutljaje kave.
- Molim vas, osjećam se glupo kad si govorimo - vi. Dajte da prijeđemo na ti - predložila sam, a on je prihvatio.
- Tako će mi biti lakše reći ono što bih htio reći. Za početak, htio sam te pozvati, ako možeš dakako, da moje promaknuće nakon ove kave proslavimo uz kakvu laganu večeru. Znam jedan odličan restoran tu u blizini. A, drugo, znam da ti je Dražen rekao da mi se sviđaš. Znam i to da si zauzeta. Shvatit ću ako odbiješ moj prijedlog - izgovorio je to u dahu.
- Ionako sam sama doma. Mario je na putu. Pristajem na večeru, ali bez razgovora o tome tko se kome sviđa - odgovorila sam.
Alen se nasmiješio na moj pristanak i taj bljesak sreće na njegovu licu i sjaj u očima neću zaboraviti dok sam živa.
Bože, pa ja mu se stvarno sviđam. Ne bih se smjela poigravati njime, pomislila sam.
Noć u hotelu
Moje smo pakete strpali u njegov automobil, a onda se odvezli na večeru. Čavrljali smo o koječemu, uglavnom o konvencionalnim temama. On se raspitivao o mom poslu, ja o njegovom, onda smo prešli na razgovor o glazbi, pa o tome tko što čita i kakve filmove voli gledati. Priznao je da nije ljubitelj klasične glazbe i kazališta, a likovne mu se izložbe sviđaju, ali najčešće ne razumije što je autor htio reći.
- A iz predgovora katalogu i obično ne razumijem ni riječi - našalio se.
To je doista bila šala. Jer Alen je u Opatiji diplomirao ugostiteljstvo, ili kako li se to već zove, i govorio pet jezika.
Proveli smo ugodnu večer i kad sam pogledala na sat, shvatila sam da je gotovo ponoć. Zamolila sam ga da me odveze kući jer me sutra očekuje naporan dan. Pred ulazom smo još brbljali, ali nikako da napokon iziđem iz auta. Ni da me rastežu na kotaču, ne bih to nikome priznala, ali očekivala sam - njegov poljubac za rastanak. Razočarana, već sam se hvatala za kvaku automobila, kad se dogodilo.
- Alenka - zazvao me tiho, ja sam se okrenula, a on mi je rukama obujmio lice i počeo me ljubiti. Isprva nježno, a onda sve strastvenije. Ja sam uzvraćala poljupce. Ali, kao što je sve u trenutku započeo, u trenu je i prestao.
- Oprosti, znam da nisam smio, ali nisam se mogao suzdržati - počeo se ispričavati, a ja sam ga ušutkala serijom novih poljubaca. Ljubio se baš onako kako sam voljela: nježno i strastveno istodobno, a da ti pritom ne zaslini cijelo lice. Kad smo se prestali ljubiti, rekla sam da napokon moram kući.
- Obećaj mi da ćemo se sutra barem čuti, ako ne i vidjeti. Ionako radim poslije podne, zapravo do ponoći - dao mi je na komadiću broj svog mobitela. Nisam ništa rekla, samo sam izišla.
Te sam se noći prevrtala po krevetu, nisam mogla usnuti. Ujutro sam izgledala neću reći grozno, ali neispavano. Vratila sam se s posla, a da ga nisam nazvala. Prvo sam malo odspavala. Kad sam se probudila i popila kavu, zaključila sam da ga ipak želim čuti. Ali, nisam okrenula broj njegova telefona. Sasvim suprotno. Istuširala sam se i pomno dotjerala.
U hotel sam ušla nekoliko minuta prije no što je Pepeljuga u bajci morala doma. Bio je iznenađen kad me ugledao. Zamolio me da ga nekoliko minuta pričekam da završi s poslom, a onda me diskretno, da njegovi kolege ne primijete, odveo u jednu od hotelskih soba. Noć je bila čarobna, iskrali smo se iz hotela tek pred zoru.
Odonda je prošlo već nekoliko mjeseci, a Alen i ja smo još uvijek ljubavnici. Mario ne sluti ništa, a Alen ne inzistira da prekinem s njim. Ljubav obojice osjećam cijelim svojim bićem i bolno sam svjesna da ih obojicu vrijeđam svojim ponašanjem. Znam da ću kad-tad morati odlučiti između njih dvojice. Ali, odgađam taj dan. Zapravo, sigurna sam da će mi vrijeme pokazati s kojim trebam i želim ostati. A dotad se tješim Draženovim riječima:
- Uživaj dok možeš u svemu što ti život nudi.
Nadam se samo da mi se neće ostvariti ona stara izreka: tko sjedi na dva stolca, nađe se na podu. Ipak sam ja klasa optimist.
[WATU 5]
Bilo je kasno. Kuća je bila prazna i hladna. Hodala sam prostorijama i svuda osjećala tišinu. Doimala se kao da u njoj više nikad neće biti života. Baš poput kuće, i ja sam se osjećala hladnom i emotivno praznom. I moj je život odnedavno zaključan u sjećanjima. Slaven mi nedostaje do boli. Zašto sam ga one večeri pustila da ode? Trebala sam mu reći kako mi Darko ne znači ništa i da mi nikad ništa ne bi mogao značiti. Nažalost, nisam to učinila. Tek sada, kad sam izgubila ono do čega mi je istinski bilo stalo, shvatila sam snagu svojih osjećaja i uvidjela kome sam dala svoje srce.
Svukla sam odjeću i otišla pod tuš. Snuždila sam se od sjećanja, a mlazovi vode izmjenjivali su se sa suzama na mom licu. Učinilo mi se da ponovno čujem Slavenove korake po kući. Nažalost, to je bila samo moja mašta, moja želja. Umjesto toga kućom je i dalje odjekivala samo zlokobna tišina. Slaven me više ne želi i to je spoznaja s kojom se moram pomiriti. Tko zna koliko je još besanih noći preda mnom dok se ne naviknem na to da trebam nastaviti život bez njega? Zašto se to moralo dogoditi baš nama?
Legla sam u krevet s mislima o nama, sjetila se kako smo još donedavno bili sretni. Nakon petnaest godina braka Slaven i ja voljeli smo se kao i kad je sve počelo. Svakog smo dana raznim sitnicama uljepšavali život jedno drugome, a svi naši prijatelji zavidjeli su nam na toj ljubavi. Govorili su kako smo živi primjer da prava ljubav ne postoji samo u filmovima. Ni on ni ja nismo mogli razumjeti ljude koji su dopustili da im brak postane rutina i da u većini slučajeva završi rastavom. Bili smo svjedoci tomu kako su mnoge velike ljubavi završile mučnim sudskim raspravama o djeci i imovini. Nismo htjeli da se to dogodi i nama te smo se trudili jedno oko drugog. Željeli smo se voljeti cijeli život.
Nekoliko se kolegica u bolnici, u kojoj sam radila kao liječnica, rastalo baš zbog monotonije u braku. Kod nas to nije bio slučaj. Čak ni moja najbolja prijateljica Vesna nije uspjela održati ljubav u koju je istinski vjerovala, pa se i njezin brak raspao. Govorila mi je kako nemam pojma koliko sam sretna što imam Slavena za muža.
- A on ne bi trebao biti sretan što je dobio mene za ženu? - šaljivo sam odgovarala u takvim prilikama.
- Mora da je divno živjeti s nekim tko te toliko voli - govorila je Vesna, a da mi nije bila najbolja prijateljica, vjerojatno bih bila i ljubomorna na nju zbog žara s kojim je to izgovarala.
Između mene i Slavena sve je funkcioniralo besprijekorno do ove godine. Bilo je dovoljno da mi uputi nježan osmijeh i da odagna moje svakodnevne probleme na koje sam, poput svih ostalih, nailazila u poslu. Sama njegova prisutnost bila mi je dovoljna da na sve zaboravim, da opet budem sretna i nasmijana žena.
Medutim, već nekoliko mjeseci nisam sretna i to vlastitom krivnjom. Otkako je Darko ušao u moj život, okrenuo ga je naopačke, a time i moj odnos sa Slavenom. Danas je pitanje vremena kad ćemo se i službeno rastati, a to je posljednje što želim. Ni Slaven još nije spomenuo rastavu, no živjeli smo odvojeno i znala sam da se to mora dogoditi. Sve upućuje na to da nema povratka na staro i da ću cijeli život snositi posljedice zbog jednog trenutka ludosti, nepromišljenosti.
Darko je iznenada ušao u moj život. Sjećam se toga dana kao da se dogodilo jučer. Bilo je ljeto, a Slaven i ja provodili smo godišnji odmor u našoj obiteljskoj kući na moru. Šetali smo rivom i zaustavili se da razgledamo slike koje je Darko izlagao. Nismo ga poznavali niti smo ga ikad prije vidjeli. Sudbina je htjela da baš ovo ljeto dođe prodavati slike u grad u kojemu ljetujemo. Dok smo te večeri Slaven i ja razgledavali njegove slike, osjećala sam na sebi njegov prodoran pogled. Iznenada me zamolio da sjednem jer me želio portretirati.
- Neću vam mnogo naplatiti, sjednite - nasmijao se i ponudio mi stolac.
Slaven me nagovarao da prihvatim ponudu te sam sjela. Primijetila sam da se zagledao u moje lice, međutim to sam protumačila nužnim kako bi portret bio što bolji. Mislila sam da me proučava, da smišlja način na koji će me najbolje nacrtati. Gledao me u oči dugo, kao da je htio proniknuti u moju dušu. Osjetila sam i da je moje srce od tog pogleda počelo brže kucati. Nisam to dosad osjetila i pitala sam se zašto me tako gleda. I što se to sa mnom događa.
Slaven, koji je stajao pokraj mene, srećom nije osjetio moju uznemirenost. Ja pak nikad neću zaboraviti način na koji me Darko malo poslije pozdravio.
- Nadam se da ćemo se opet vidjeti - rekao je dok je moju ruku nekoliko sekundi držao u svojoj. Trnci su mi prošli cijelim tijelom.
Nešto se dogodilo među nama, jako je zaiskrilo, osjetili smo to oboje. Bila je to ona kobna privlačnost za koju kažu da se dogodi samo jednom u životu. Nisam tada razmišljala o tome kako baš tako velike strasti obično ružno završavaju.
Iste večeri, dok se Slaven zabavljao na računalu, nervozno sam šetala po sobi i osjećala se kao miš ulovljen u klopci. Bila sam razdražljiva te sam htjela izaći van. Učinila sam to pod izgovorom da trebam nahraniti psa. Iako je već bila noć, krenula sam u šetnju. Kao da me vodila neka neobjašnjiva, jaka sila, hodala sam prema mjestu gdje me je Darko slikao. Još je bio tamo.
Kad me spazio, nasmijao se i odmah krenuo prema meni.
- Nadao sam se da ćeš doći - rekao je prisno kao da se znamo godinama.
- Željela sam malo prošetati - rekla sam nespretno.
Nasmijao se te sam shvatila da mi ne vjeruje, ali to nije bilo važno. Kao da je samo mene čekao, odmah je pospremio sve slike i odnio ih u auto.
- Sad možemo kamo god želiš - rekao je.
Počeli smo razgovarati kao dva stara prijatelja i zajedno nastavili šetnju uz more. Govorio mi je o sebi, a nakon deset minuta imala sam osjećaj da ga poznajem godinama. Iako mu je život bio prilično buran i zbrkan, iako je bio tip osobe koju se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep, shvatila sam da me neodoljivo privlači. Svaka njegova riječ odavala je da je riječ o pustolovu, ali nisam htjela razmišljati o posljedicama, o svemu što će uslijediti.
Nikada dotad nisam osjetila tako snažnu, neodoljivu, iracionalnu želju za muškarcem. Pozvao me da nastavimo razgovarati u obližnjem kafiću, a ja sam rado prihvatila poziv. Sjeli smo za stol u kutu. Darko je ubrzo počeo svoje prste provlačiti kroz moju kosu, a svoju je nogu priljubio uz moju. Rekla sam kako se moram vratiti kući jer me Slaven čeka, ali nisam ustala i izišla iz kafića. Shvatio je i Darko što zapravo želim, pa je prislonio svoje usne uz moje tako strastveno da mi se od siline osjećaja zavrtjelo u glavi.
Razum u meni posljednjim je snagama govorio da odem. Znala sam da moram pobjeći jer bih inače mogla izgubiti glavu za njim. To sam i učinila. Doslovce sam otrčala iz kafića, a kad sam ušla u kuću, naslonila sam se leđima na ulazna vrata i razmišljala. S jedne strane bilo me sram, jer to što sam učinila nije bilo lijepo niti pošteno prema Slavenu. S druge pak strane, nikada dotad nisam osjetila takvu sreću, zanos, strast.
Skupila sam snagu i ušla u sobu k Slavenu. Još je bio za računalom.
- Gdje si bila? - pitao me ne dižući glavu s ekrana.
- Prošetala sam malo uz more. Tako je lijepa noć - odgovorila sam.
Bila sam sretna što me nije pogledao, jer ne bih imala snage uzvratiti mu pogled. Već me pekla savjest i da sam mu pogledala u oči, sigurno bi znao da nije posrijedi bila obična šetnja. No želja za Darkom bila je jača od osjećaja krivnje i od tada sam još nekoliko večeri pranašla izgovor da sama iziđem iz kuće. Izgubila sam glavu za njim. Učinio je da se osjećam kao neodoljiva žena, najpoželjnija na svijetu, jedna od onih koje su muškarcima fatalne.
Vodili smo ljubav dugo i strastveno, a pritom nismo birali ni mjesto ni vrijeme. Najčešće smo bili u njegovoj sobi, no znali smo se zanijeti i na plaži i u obližnjem parku. Za mene kao da u to vrijeme nije postojao nitko drugi osim njega.
Slaven mi nije bio ni u primisli. Sjetila bih ga se tek kad bih skrivećki ulazila u našu kuću i bilo me uistinu sram. Darko mi je ponavljao kako njegov život nije imao smisla dok me nije sreo i kako me nikad neće pustiti da odem. Tražio je da se rastanem, da ostavim muža i zauvijek ostanem s njim. Nisam na to mogla pristati. Negdje u dubini duše bila sam svjesna da to neće dugo trajati, a tada bismo sve troje bili nesretni.
Slaven je brzo primijetio kako sam se udaljila od njega, kako sam po cijele dane zamišljena i kako navečer često izbivam iz kuće. Pitao me što se događa. Umjesto da budem poput onih koji prijevaru nikad ne bi priznali, ja sam učinila suprotno. Učinila sam najgluplju stvar koju sam mogla: rekla sam mu istinu.
Naravno da je bio zatečen, jer od mene je mogao očekivati sve drugo osim nevjere. Bio je toliko šokiran da nije znao što bi mi rekao, kako se ponašao, a moje su ga riječi silno zaboljele. Nije to ni pokušao skriti. Pognuo je glavu i šutio. Imala sam dojam kako očekuje da ću reći kako sve to nije istina, da se između nas dvoje ništa nije ispriječilo.
Bolio me je način na koji me gledao, s tako mnogo patnje za koju sam ja bila kriva, ali nisam mu mogla lagati. Naivno sam mislila kako bi bilo mnogo gore pretvarati se da i dalje volim samo njega kad to više nije istina.
Od tada, kad sam se i ja suočila s mogućnošću da bih nepovratno mogla izgubiti muža, avantura s Darkom učinila mi se nečim što nisam trebala učiniti. Darko je bio poput iznenadnog svjetla koje me zaslijepilo, ali nisam zbog toga htjela svoj brak dovesti u pitanje.
Zašto sam to učinila? Je li i moj brak upao u monotoniju kroz koju su prolazile sve moje prijateljice? Nikad više na taj način neću osvježavati svoj brak, prekorila sam samu sebe.
Tada sam u suzama obećala Slavenu da Darka nikad više neću ni pogledati, a kamoli se s njime sastati. Nadala sam se da će naša ljubav biti jača, da će mi moći oprostiti.
- Nisam te htjela povrijediti, ali blio je jače od mene. Učinila sam glupost, ponijela se kao tinejdžerica, ali ti si moja jedina prava ljubav. Možeš li mi oprostiti? - molila sam ga.
- Zašto si onda to učinila? Jesi li svjesna što si učinila? - Slaven nije mogao prihvatiti to što mu se dogodilo niti olako prijeći preko svega.
- Ne znam, nisam razmišljala ... - bila sam očajna jer sam shvatila da bi moj čin mogao imati kobne posljedice za nas dvoje. Tek sada postalo mi je jasno da bi Slaven mogao otići bez obzira na sve lijepe zajedničke godine.
Dan poslije ipak sam otišla Darku želeći mu reći kako se između nas dvoje nikad više ništa ne smije dogoditi, kako se ne želim ni sastati s njime. Na sve me je načine pokušao odgovoriti od moje odluke. Govorio mi je kako je naša ljubav prava, a to sa Slavenom samo dugogodišnja navika.
Zbunio me, jer srce je ponovno jako zalupalo. Shvatila sam tada da se sama sa sobom trebam dogovoriti. Ponajviše to da bih sa svojih četrdeset godina trebala znati razlikovati ljubav od strasti i jake privlačnosti. Darko nije dopuštao da o našoj kratkoj vezi govorim samo kao o fizičkoj privlačnosti, nego je uporno ponavljao kako njegov život bez mene više neće imati nikakva smisla. Bilo mi je teško ostaviti ga, okrenuti se i otići znajući da ga nikad više neću vidjeti. Ipak sam to učinila, jer je bilo najpametnije za sve nas.
Darko se nije lako pomirio s time. Sljedeće mi je večeri pozvonio na vrata. Slaven je otvorio vrata, a ja sam iz kuhinje slušala njihov neugodan razgovor. Darko nipošto nije htio prihvatiti razlaz te je došao da me odvede. Predbacivao je Slavenu kako nije u stanju zadržati vlastitu ženu, a ovaj je njemu govorio kako uništava tuđe brakove jer nije u stanju zasnovati svoj. Darko je htio na silu ući u kuću ne bi li me vidio, a Slaven mu nije dopustio. Počeli su se jako svađati te sam se pitala hoće li se dogoditi tučnjava.
A ja? Stajala sam u kuhinji rastrgana između osjećaja koje sam gajila prema obojici. Darko nije htio otići, pa mi je Slaven ljutito dobacio:
- Izvoli, ti odluči i neka to bude zauvijek!
Nisam mogla. Umjesto da nešto kažem bilo kojem od njih, zaplakala sam i otrčala u spavaću sobu. Zaključala sam se, legla na krevet i grozničavo razmišljala o posljedicama svoga nesmotrenog čina. Unijela sam nemir u vlastito srce, a što je još gore, povrijedila sam ih obojicu.
Nakon što je moj muž ipak izbacio Darka iz našeg dvorišta, zalupao je na vrata naše sobe i viknuo:
- Odlazim! Ne mogu ovako, sve je tako bolno. Razdvojimo se jedno vrijeme, a poslije ćemo vidjeti - rekao je, a ja sam znala da odlazi zauvijek.
Brzo je pobacao svdje stvari u kovčeg i otišao. Sljedeći tjedan iščekivala sam njegov poziv, no to se nije dogodilo. Darko je, naprotiv, zvao svakih pola sata moleći me da se nađemo i razgovaramo još jednom. U toj bolnoj tišini i iščekivanju Slavenova povratka, shvatila sam da sam učinila glupost i da mi Darko uistinu ništa ne znači. Da bih sama sebi olakšala to mučenje, spakirala sam stvari, vratila se kući i ranije počela raditi.
- Što ti se dogodilo? - pitala je Vesna čim me ugledala.
Bila sam previše iscrpljena jer sam tih dana malo spavala. Mučio me osjećaj krivnje, brak mi se raspada zbog moje nepromišljenosti. Više od toga boljela me pomisao na Slavena. Znala sam što sada prolazi i kako se osjeća. Nisam mogla podnijeti činjenicu da je zbog mene nesretan.
Umjesto da joj odgovorim, počela sam plakati te je Vesna odmah shvatila kako se dogodilo nešto uistinu ružno. Nježno me zagrlila želeći mi pokazati kako se mogu osloniti na nju. Bila sam joj zahvalna na tom činu, na njezinu prijateljstvu, jer baš mi je topla prijateljska riječ sada bila najpotrebnija.
Otišle smo na kavu te sam joj potanko ispričala što sam učinila. Priznala sam i njoj i sebi kako je Slaven jedini muškarac kojeg volim i kojeg ću svim srcem voljeti cijeli svoj život.
- Zašto ga ne nazoveš? Ti si sve skrivila pa je red da poduzmeš prvi korak, da ga potražiš.
- Ne mogu to učiniti. Strah me je da će mi reći kako me nikad više ne želi vidjeti - rekla sam pognute glave.
- Znaš koliko te voli i sigurna sam da će razumjeti, da će ti oprostiti. Malo-pomalo sve će se zaboraviti i vratiti na staro - tješila me Vesna.
- Kako vratiti povjerenje? Kako sam mu mogla učiniti takvo što! Kad bih samo mogla vratiti vrijeme unatrag ... - iskreno sam se kajala.
- Kad bi se vrijeme moglo vratiti, svi bismo mnogo toga promijenili. Međutim, ne može se vratiti, ali zato Slavena možeš potražiti. Moraš pokušati još jednom - i dalje me nagovarala.
Na kraju našeg razgovora osjećala sam se bolje. Vesna me uspjela uvjeriti da nije sve izgubljeno, a ni tako crno kako mi se čini. Predložila je da sutradan navečer dođem k njoj na večeru i da tamo u mirnijoj atmosferi nastavimo razgovor.
- Rado, ali ako se Slaven javi, a mene ne bude kod kuće, mislit će da sam s Darkom - dvojila sam prihvatiti njezin poziv odbiti.
- Ako dosad nije nazvao, onda i neće. Vidimo se sutra navečer - zaključila je, a ja sam kimnula glavom.
Nažalost, ni večera kod Vesne nije uspjela nadvladati moju depresiju. Ne bi li me malo razveselila, pozvala je nekoliko prijatelja, a ja sam se, očekujući razgovor samo s njom, osjećala nelagodno. Odmah nakon jela ustala sam i rekla kako se ne osjećam dobro i da želim kući. Njoj sam na vratima šapnula kako želim biti kući ako Slaven ipak nazove.
Nije nazvao. Telefon i dalje nije zvonio, a baš je ta tišina bila bolno nepodnošljiva. Dala je prostora sjećanjima o početku naše veze koja su opet isplivala na površinu, jača i bolnija nego ikad. Posebno ovih dana s tugom sam se sjećala kako je od prvog trenutka među nama bilo sve idilično. Sada sam ležala na krevetu, gledala u strop i sanjarila o našemu prvom susretu, o vremenu kad je sve počelo.
Dok sam studirala, dijelila sam stan s Kristinom, vrlo samouvjerenom djevojkom. Iako nisam bila poput nje, bile smo bliske i jedna drugoj ništa nismo tajile. Priznala sam joj da mi se Slaven sviđa, ali da ne znam kako se upoznati s njime, kako mu prići. Nisam znala što da učinim da ga zainteresiram za sebe, a Kristina mi je obećala pomoći.
Sjedile smo između dvaju predavanja u našem omiljenom kafiću kad je ušao.
- Eto ti prilike - rekla je moja prijateljica, a kad je vidjela kako sva drhtim, upitala je: - Čega se bojiš?
- Tebi je sve tako lako, ali nisu svi poput tebe. Meni je moja sramežljivost neopisiv problem - rekla sam.
Kristina je preuzela stvar u svoje ruke. Ustala je, otišla do šanka naručiti još jedno piće i onako usput upitala ga:
- I ti ovdje studiraš? Kad joj je kimnuo glavom, nastavila je razgovor:
- Da, poznat si mi. Mora da sam te vidjela na nekom od predavanja. Želiš li nam se pridružiti? - pozvala ga je za naš stol i ubrzo smo nas troje ugodno razgovarali o studiju.
- Bože, kako vrijeme prolazi! Kasnim već pola sata - uzviknula je Kristina nakon što je pogledala na sat i odjurila iz kafića.
Slaven i ja ostali smo sami za stolom. Malo smo šutjeli, a onda je on svojim osmijehom probio led. Ponudio je da popijemo još jedno piće i upitao bih li navečer izašla s njim. Naravno da sam prihvatila poziv, a nakon te večeri nikad se više nišmo razdvojili. Do ovog trenutka.
Prestala sam plakati te sam počela razmišljati o tome što da učinim da naša priča ima drukčiji, ljepši kraj. Znala sam da moram nešto učiniti ne bih li spasila svoj brak, no nisam znala što. Ponoć je već bila prošla, a meni se nije spavalo. Nisam mogla čekati jutro da mu pozvonim na vrata i pokušam s njim razgovarati. Odjenula sam se, uzela ključeve od auta i izašla. Sa suzama u očima vozila sam prema stanu Slavenovih roditelja. Znala sam da je tamo.
Kad sam pozvonila, on mi je otvorio vrata. Bila sam iznenađena što u to doba još nije spavao, a i on je mene gledao s čuđenjem. Kao da nije mogao povjerovati da mu u to doba zvonim na vrata.
I ja sam bila neugodno iznenađena njegovim izgledom. Vidjelo se na njemu da je patio, brada mu je bila zapuštena, oči natekle, izgledao je poput čovjeka koji je izgubio volju za životom.
- Pokušala sam, ali moj život bez tebe nema nikakva smisla. Oprosti mi, molim te, za sve što si zbog mene pretrpio - izustila sam.
Nije ništa rekao te sam se uplašila da će mi zalupiti vratima ispred nosa. Umjesto toga, učinio je jedan korak prema meni i svoje usne spustio na moje.
- Već sam ti oprostio - rekao je nježno i uveo me u kuću.
Te noći ostali smo zajedno i samo se smješkali jedno drugome. Zaspali smo zagrljeni, a Darka nikad više nismo spomenuli. Kao da smo se prešutno dogovorili da tu ružnu epizodu zauvijek izbrišemo iz našeg života. Slaven i ja željeli smo natrag svoj život, sreću koju smo imali do tog kobnog ljeta.
Sada znam koliko je malo nedostajalo da sve izgubim. Ali znam i to da je cijeli život pred nama, da imam dovoljno vremena obasipati ga iz dana u dan svojom ljubavlju, pažnjom, uvjeravati ga kako je on jedini muškarac u mom životu.
Kad se god sjetim svega kroz što sam prošla, a sjetim se često, zadrhtim cijelim tijelom. Toliko se toga dogodilo, toliko se toga promijenilo, na putu od šoka i beznađa, do onoga što danas imam. Moja je budućnost i dalje neizvjesna, ali sada čvrsto stojim na vlastitim nogama. Zahvalna sam ljudima koji su mi pomogli, bez njih, tko zna kako bi sve završilo. Naročito sam zahvalna polusestri Maji s kojom se ranije nisam naročito slagala. Zapravo mi je bila prilično strana. Danas smo, naprotiv, vrlo bliske.
Moram pošteno priznati, Maja mi je prije zaista išla na živce. Znam da treba vremena da bi se s drugom osobom izgradio dubok i skladan odnos, ali smatrala sam da s Majom u tome nikada neću uspjeti. Vjerojatno zato što smo bile različite, kao što su, po karakteru, bili različiti i naši očevi. Moj je tata umro od raka pluća dok sam još bila mala. Otkad znam za sebe, jako sam se vezala uz njega. Poslije sam od mame uzela mnoge njegove fotografije i izvjesila ih po svojoj sobi. Tako sam imala osjećaj da je uvijek tu, sa mnom. Moglo bi se reći da ga zapravo i nisam dobro poznavala kao osobu, ali za mene je bio i ostao najbolji tata na svijetu. Dobro se sjećam, i zauvijek ću se sjećati, njegove nježnosti prema meni, ljubavi kojom me je obasipao. Bio je, jednostavno, tata mojih snova i kao takvog ću ga uvijek pamtiti. Drugi muž moje majke i Majin otac, ni po čemu mu nije bio ravan. Tako sam zaključila od prvog trenutka i zacijelo bila vrlo nepravedna prema njemu. Bez tate sam se osjećala jako usamljenom, kao da nisam pripadala u tu novu obitelj.
Iako me je majka, to mi je jasno, jako voljela i trudila se da mi koliko je to moguće olakša gubitak oca, nisam joj mogla oprostiti što se ponovno udala. Doživljavala sam to kao da je izdala tatu. Jasno mi je da sam i prema njoj bila nepravedna.
- Voljela sam tvog tatu više od svega na svijetu, vjeruj mi, Mirela. Nijednog drugog muškarca nikada neću voljeti kao što sam voljela njega. Ali više ne mogu biti sama, moram imati nekoga. Josip je dobar čovjek, vidjet ćeš - objašnjavala mi je i opravdavala se kada mi je rekla da će se ponovno udati.
- Meni ne treba drugi otac, što će mi drugi otac uporno sam ponavljala i gotovo se rasplakala nemajući nimalo razumijevanja za njezina objašnjenja.
Bilo joj je teško zbog takvog mog stava, željela je svim srcem da prihvatim Josipa, ali ja sam se nastavila duriti. Išla sam u sedmi razred osnovne škole kada su se vjenčali. Očuh je potpuna suprotnost mom ocu, koji je bio tiha i mirna osoba. Josip je, naprotiv, bučan, brbljav, preglasno se smije, neprestano sav u pokretu.
- Dobro je da je toliko drukčiji od tate, nećemo ih stalno uspoređivati. Vidjet ćeš, dopast će ti se - tješila me mama poslije vjenčanja.
Tada je već bila trudna. Uskoro sam dobila polusestru. Maja je bila sva na svog oca, dinamična i živahna, dok sam ja, baš kao i moj tata, bila ozbiljna i prilično povučena. Suprotnosti se, kažu, privlače, ali nas dvije nismo uspjele uspostaviti pravi kontakt. Nismo se mrzile, nismo se svađale, ali niti voljele. Zapravo, smo se samo tolerirale. Majci i Josipu bilo bi drago da smo se zbližile, da smo bile poput istinskih sestara. Doista su se trudili oko toga, ali bez rezultata. Danas, kada o svemu mogu zrelo razmišljati, jasno mi je da smo nas dvije, iako razlika u godinama nije bila velika, na neki način pripadale gotovo različitim generacijama i da vjerojatno zbog toga nismo uspijevale naći zajednički jezik. Na mnoge je stvari gledala sasvim drukčije od mene, imale smo različite interese i sklonosti. Ja sam sve doživljavala ozbiljno, sve gledala kritički, ona je bila nesputana, slobodna, ponekad, činilo mi se, i prilično neodgovorna.
- Kako mogu s njom uspostaviti bilo kakav kontakt kad je tako vjetropirasta. Zanimaju je samo tulumi, provodi i dečki, ta u životu nije pročitala ozbiljnu knjigu, osim možda neko skraćeno izdanje - rekla sam jednom majci kada mi je po tko zna koji put predbacila da se nimalo ne trudim uspostaviti kontakt s Majom.
Razlikovale smo se, naravno, i u ljubavi. Maja se zaljubljivala brzo i često, u trenu bi se oduševila nekim dečkom, bio bi uvijek najbolji i najljepši na svijetu, ali bi se isto tako brzo i ohladila. Ja, naprotiv, dugo nisam mogla naći muškarca koji bi mi se uistinu dopadao. Uvijek sam ih uspoređivala s ocem i uvijek su gubili. Nitko nije bio ravan, nitko zapravo nije bio ni blizu mom tati. Bilo je tako dok nisam naletjela na Davora na rodenđanskoj proslavi svoje najbolje prijateljice Damire. Zapravo, u početku mi se ni on nije naročito dopadao, razgovarala sam s njim samo iz pristojnosti, iako mi se očigledno udvarao. Ohladi, frajeru, ništa od toga, mislila sam. No, ispalo je sasvim drukčije. Slučajno smo se susreli još nekoliko puta, iako ne bih dala ruku u vatru da u tim slučajnostima nije svoje prste imala Damira, jer su ona i Davor bili prijatelji od djetinjstva. Polako mi se počeo uvlačiti pod kožu. S vremenom sam ga zavoljela. Bio je prvi muškarac u mom životu s kojim mi je bio lijepo, s kojim sam se ugodno osjećala, kojega, napokon, nisam uspoređivala s ocem. Voljela sam njegove oči, njegov osmijeh, njegovu kosu. I on je meni bio sklon, u to nije bilo sumnje, ali ni sa čim nije pokazivao da gaji iste osjećaje. Družili smo se, često izlazili, ali još me nije ni pokušao poljubiti.
Ipak, bila sam sigurna da će se i to uskoro dogoditi.
A onda se u jednom trenutku sve srušilo. U posljednje su me vrijeme često pogađale nevolje s rukama i nogama, otkazivale bi poslušnost, a imala sam i smetnje vida. No poteškoće bi uvijek vrlo brzo nestale. U početku sam smatrala da su to posljedice stresa kojem sam svakodnevno bila izložena u uredu. Imali smo puno problema, tvrtki je prijetio ključ u bravu, vjerovala sam da će, kada prebrodimo teškoće, nestati i moje nevolje.
Kako tegobe nisu prestajale, otišla sam na pregled. Liječnik je posumnjao na multiplu sklerozu, uputio me na specijalističke kontrole, a nalazi su, na žalost, tu sumnju potvrdili. Bila sam očajna. Sa mnom je gotovo.
- Ne mora se bolest uvijek dramatično razvijati, vjerujem da ćemo je dugo moći držati pod kontrolom - tješio me je liječnik, a ja sam jedva razabirala što mi govori.
Sebe sam već vidjela doživotno prikovanu za invalidska kolica, ovisnu o tuđoj njezi i brizi, bez nade za ozdravljenje. Često sam čula ljude kako spominju tu bolest, ali sam mislila da se to mene ne tiče, da se tako nešto uvijek događa drugima. Kad sam se malo pribrala od šoka, na moju mi je zamolbu liječnik strpljivo, ali i sasvim iskreno, objasnio o čemu je točno riječ. Nije bilo razloga za optimizam, shvatila sam. Bolesna se žarišta, u kojima se raspadaju moždane ovojnice, stvaraju na raznim mjestima u mozgu, u leđnoj moždini, u autonomnom živčanom sustavu, bolest se odvija na mahove, može se smiriti i pritajiti čak godinama, a onda neizbježno dolazi do novog udara i pogoršanja. Smetnje se čak ponekad mogu povući i nestati, a događa se i da stanje dugo vremena bude posve stabilno. Ali tko me je mogao uvjeriti da će tako biti i u mom slučaju, da ću imati toliko sreće da bolest godinama miruje? I kakva je to uopće sreća kada svaki trenutak mogu očekivati novo pogoršanje? Tada je uslijedio još jedan udarac.
- Moram vam još nešto reći. Bez obzira na tok bolesti, čak ako se i povuče, jedno morate znati: trudnoća nije preporučljiva. Ona bi mogla pogoršati bolest - objasnio mi je.
Kada sam čula dijagnozu, već sam se vidjela u invalidskim kolicima, pa ni o čemu drugome nisam ni razmišljala. Tek kada sam izašla iz ordinacije, ta me je njegova rečenica dodatno pogodila. Ako i svladam bolest, nikada neću biti majka! A toliko sam željela roditi. Kako se sve u životu u trenutku može promijeniti. Uvijek sam mislila da još imam puno vremena pred sobom, mnoge sam stvari planirala i odgađala za budućnost: jednom ću sigurno naići na pravog muškarca, jednom ću imati svoj stan, zasnovati obitelj, roditi djecu. A sada budućnosti više nije bilo. Ostala je samo sadašnjost, iz koje, budem li imala snage volje, moram izvući maksimum, jer tko zna što mi donosi sutrašnji dan. Što mogu očekivati, čemu uopće živjeti?
U početku nikomu kod kuće nisam ni spominjala da mi je dijagnosticirana multipla skleroza. Ni Davoru. Nisam ih željela opterećivati dok se sama koliko-toliko ne stabiliziram. Noćima sam se prevrtala po krevetu, nisam mogla usnuti, puno sam razmišljala o Davoru i sebi, o našoj mogućoj vezi. Sada ona više nije imala nikakvu perspektivu. Što će mu žena u invalidskim kolicima? Zaključila sam da je najpoštenije da se udaljim od njega, da ohladim našu vezu, da se, ma koliko će mi to biti bolno, prestanemo viđati. Osjećala sam se jadno, osamljeno, trebala mi je podrška i napokon sam kod kuće rekla što se sa mnom događa. Uostalom, svi su već primijetili da nešto sa mnom nije u redu. Davoru još ništa nisam spomenula, samo sam sve češće izbjegavala naše susrete izmišljajući bezbrojne razloge. Nisam željela njegovu samilost, nisam željela da se žrtvuje zbog mene, htjela sam da se mirno raziđemo. On će lako naći drugu, a ja na muškarce i obitelj ionako mogu zaboraviti.
Onda mi je velika pomoć stigla od osobe od koje sam to najmanje očekivala. Dočekala sam Maju na aerodromu. Doletjela je iz Frankfurta s puno prtljage pa sam otišla pred nju. Došla je na proslavu očeva šezdesetog rođendana, a nakon toga namjeravala je na dva tjedna u Dubrovnik gdje joj se trebao priključiti njezin Dejan.
Iako se nismo baš ljubile, često bismo jedna drugoj učinile kakvu uslugu. Uostalom, što smo bile starije, naš se odnos, polako, ali sigurno, poboljšavao. Posljednje smo se dvije-tri godine rijetko viđale jer je Maja napokon uplovila u ozbiljniju vezu i za svojim je budućim otišla u Njemačku gdje je on radio u predstavništvu jedne naše tvrtke. Ugledala sam je čim je prošla carinsku kontrolu. Veselo mi je mahnula rukom. Zinula sam od iznenađenja. Na sebi je imala bezobrazno duboko dekoltirani sako koji je više otkrivao, nego skrivao. Istina, bio je srpanj, carevale su vrućine, ali što je previše, previše je, odmah sam joj u sebi prigovorila. Ona se, međutim, srdačno smijala i bacila mi se u zagrljaj. Zapravo, iznudila mi zagrljaj. Činilo mi se da je istinski sretna što me vidi i gotovo sam se postidjela svoje suzdržanosti.
- Vidim, tebi je stvarno vruće - nisam mogla odoljeti a da je ne podbodem.
- Nije loše, zar ne? Frajer koji je sjedio pokraj mene u avionu nije mogao odlijepiti pogled - srdačno se nasmijala, baš onako kako je to činio i njezin otac. - Znaš, moram ti priznati, ima tu malo i silikona - namignula mi je.
Nije mi bilo jasno šali li se ili ipak govori istinu. Bilo kako bilo, držala sam to i nepriličnim i neozbiljnim. Čim smo sjele u automobil, obrušila sam se na nju.
- Nadam se da se samo šališ - pogledala sam je prijekorno.
- S čim? - pravila se da ne razumije. - Pa, s tim glupim silikonima. Nisi to valjda zaista učinila?
- Naravno da jesam. Nije li cool? - razvukla je smiješak od usta do usta.
Uopće nisam bila impresionirana i rekla sam joj to prilično grubo:
- Kako ti samo pada na pamet trošiti novac na takve gluposti. Daj odrasti već jedanput!
Za trenutak je ostala bez riječi. Bila je vidno pogođena mojom reakcijom, no ubrzo se pribrala.
- Znaš što, to se tebe zapravo uopće ne tiče. Novac nije tvoj, a sa sobom i svojim tijelom mogu raditi što hoću. Mene ovo veseli, Marko nije imao ništa protiv, on mi je i dao novac za zahvat. Nemaš baš nikakvo pravo prigovarati mi - bila je iznenađujuće odrješita.
Uvijek je bila samouvjerena, a otkako je u Njemačkoj još je u tome napredovala. Možda nisam trebala tako reagirati, ima pravo uživati u životu na svoj način. Ako je već meni to uskraćeno, ne znači da se ona mora bilo čega odricati. I Maja je, očigledno, požalila zbog svojih oštrih riječi pa je brzo promijenila temu. Nismo puno pričale o mojoj bolesti, tu se ionako nije imalo što nova reći. Tu smo temu, na svoj način, načele idućeg jutra dok smo same u kuhinji ispijale kavu.
- Kako tvoja veza s Davorom? - upitala me je.
- Ništa od toga, moram ga zaboraviti - odgovorila sam drhtavim glasom.
- Kako to misliš zaboraviti? Našao je drugu? - začuđeno me je pogledala.
- Reci mi, molim te, koji bi se muškarac dobrovoljno upustio u vezu sa ženom koja boluje od multipla skleroze i koja će kad-tad ostati prikovana za invalidska kolica? - trudila sam se da mi se u glasu ne osjeti ogorčenje i očaj. Nekoliko me je trenutaka nijemo gledala, kao da smišlja što će mi odgovoriti. Tada je izgovorila rečenicu koja će presudno utjecati na moj budući život.
- Želiš li time reći da ti njega ne bi voljela kad bi doznala da ima multipla sklerozu ili neku drugu bolest? - izgovorila je mirno gledajući me ravno u oči.
Uzdrmalo me to, imala sam o čemu razmišljati. Zaista, s čovjekom kojeg volim ostala bih pod svaku cijenu, a pogotovo u trenucima kada bi mu moja pomoć i podrška bili najpotrebniji.
- Naravno, ne bih ga ostavila. Ali mi još nismo par, nikada mi zapravo nije rekao da me voli - objasnila sam joj.
- A ti, jesi li ti njemu rekla?
- Pa, nisam baš izravno - priznala sam.
- Krasan ljubavni par! Očigledno je da se volite, a šutite o tome. Zanijemite od sreće kad ste jedno s drugim, ili što? Obje smo se nasmijale. Nestalo je napetosti među nama. U tom mi je trenutku zaista bila bliska. Prvi sam se put uz nju osjećala potpuno opuštenom.
- A sada ćeš odmah nazvati Davora i dogovoriti se da se nađete u gradu. I sve ćeš mu lijepo ispričati - rekla je zapovjednim glasom.
- Ne dolazi u obzir. Moram se pripremiti za to - odbacila sam njezin prijedlog.
Ali moja je polusestra zapela i nije htjela popustiti. Uspjela me nagovoriti, gotovo prisiliti da se javim Davoru i dogovorili smo susret još istog poslijepodneva. Bio je, osjetila sam mu po glasu, prilično iznenađen zbog moje želje da ga odmah vidim jer sam u posljednje vrijeme izbjegavala razgovore s njim. Bila sam kao na iglama, čak sam dva-tri puta došla u napast da otkažem susret, ali Maja me nije puštala s oka. I tako sam stisnula zube, zaključila da je i za Davora i za mene zaista najbolje istjerati stvari na čistac.
- U posljednje sam se vrijeme malo čudno ponašala - rekla sam iskreno čim nam je konobar donio piće.
- Pa, ne znam, nisam nešto posebno primijetio - odgovorio je diplomatski jer mi je bilo jasno da je i te kako primijetio.
- Želiš reći da sam bila kakva sam i inače? - upitala sam ga gotovo ljutito.
- Znaš, Mirela, još prije nekoliko tjedana mislio sam da ćemo biti sjajan par. Priznajem, nisam bio osobito poduzetan, puštao sam da sve polako ide svojim tokom, želio sam da budeš sigurna da me želiš. Danas više u to nisam siguran, ali te i dalje volim - govorio je smireno, ali osjećala sam da je napet.
Dok sam slušala te riječi, zadrhtala su mi koljena. Da nisam sjedila, srušila bih se. Srce mi je ludo tuklo. Bože moj, voli me! Sreća koja me je obuzela potpuno je potisnula okrutnu stvarnost. U tim sam trenucima jednostavno zaboravila na svoju bolest.
- I ja tebe volim, jako te volim - nježno sam rekla i stisnula mu ruku.
Nagnuo se prema meni i utisnuo mi poljubac u usta. Bili smo na javnom mjestu, mislila sam da se nikada neću ljubiti u nekom kafiću, ali sada mi to nimalo nije smetalo. Nikada se nisam tako lijepo osjećala. Bili smo puni jedno drugog, pokupili smo se iz lokala i otišli u njegov stan. Vodili smo ljubav i bilo je prelijepo. Odjednom sam se vratila u stvarnost. On se još odijevao, a ja sam sjela u naslonjač u dnevnom boravku i glavu zarila u ruke.
- Što ti je, dušo? Nešto nije bilo u redu, povrijedio sam te? - zabrinuto me je upitao.
Nalazila sam se gotovo na rubu plača. Bilo mi je tako lijepo s njim, ali zaista nemam pravo vezati ga uz sebe. Užasno me strašila pomisao da bih ga mogla zauvijek izgubiti. Shvatila sam da nemam zašto oklijevati, ovoga mu trenutka moram reći punu istinu.
- Bolesna sam, prilično teško bolesna. Nisam ti to htjela reći da te ne opterećujem, - počela sam tihim glasom, dok je on iznenađen i uznemiren sjeo do mene i čvrsto me zagrlio.
- Polako, smiri se. Sigurno pretjeruješ. Reci mi o čemu je riječ? - govorio mi je nježno.
Sve sam mu ispričala. Kakva je bolest multipla skleroza, što mogu očekivati u budućnosti, opisala sam mu sve svoje strahove, govorila mu o depresiji koja me sve češće obuzima.
- Možda neće biti tako strašno, ali ni u što ne mogu biti sigurna. Preostaje mi samo nada da me moja sudbina neće tako skoro staviti u invalidska kolica. Zato mislim da bi bilo najbolje da prekinemo. Nađi zdravu ženu, što ćeš sa mnom - dok sam govorila, navrle su mi suze.
- Molim te, ne govori to. Nemoj mi nikada više tako nešto reći. Volim te i sav si moj život. Ne očekuješ valjda da ću ti okrenuti leđa zato što si bolesna. Pa što ti misliš o meni? - još me čvršće stisnuo u naručje i nježno poljubio.
Bilo je to lijepo čuti. Znala sam da tako zaista misli i to mi je davalo i hrabrost i nadu. No morao je znati još jednu važnu činjenicu. Napomenula sam mu da mi je liječnik rekao da bi mi eventualna trudnoća mogla pogoršati stanje. Vjerojatno nikada neću smjeti roditi. Govorila sam mu kao da je naš brak gotova stvar, a nitko ga još nije ni spomenuo.
- Koliko shvaćam, ako se bolest povuče, smjet ćeš zatrudnjeti. Budem li te sreće da se jednoga dana pristaneš udati za mene, uvijek ćemo imati mogućnost posvojiti dijete, ako ne budemo mogli imati vlastito - nježno me tješio.
Kamen mi je pao sa srca. Reagirao je zaista sjajno. Kakvu sreću imam što sam naišla na njega. U tom mi se trenutku ni moja bolest nije činila tako strašnom. Zajedno ćemo je svladati. Obasula sam ga poljupcima, rasplakala se kao kišna godina. Poslije toga sve je išlo vrlo brzo. Uskoro smo se vjenčali. Preselila sam se k njemu. Moj je život dobio smisao, radujem se svakom danu, nekako sam se naučila nositi s bolešću, ali sve više jača i nada da neće biti tako crno kako mi je u početku izgledalo. Uostalom, sada imam Davora. I Maju. S njom sam se jako zbližila. Da nje nije bilo, da ona nije navaljivala, pitanje je bih li i kada, smogla snage učiniti odlučujući korak. A da to nisam učinila, moj bi život danas vjerojatno bio poput noćne more.
Kad sam prešla pedesetu godinu života, nije me deprimirao broj godina, ali kad bih negdje pročitala da dolazi jesen života, postajala bih tjeskobna. A baš je bila jesen kad sam upoznala Marijana. Mjesto našeg upoznavanja nije bilo nimalo romantično - groblje!
Bio je četvrtak popodne, dan kad na groblju nema mnogo ljudi. Samo nekoliko starica što po navici obilaze počivališta svojih najmilijih. Podsjećale su me na slike iz udžbenika, ali i na mene samu. Tako ću ja izgledati za dvadesetak godina. Poput osušene grane, bez nade da će ikad više prolistati.
Iako mi se nije žurilo, brzo sam počistila Damirov grob, stavila novo cvijeće u vazu, upalila svijeću i krenula kući. Nebo je, što od večeri koja se prebrzo spuštala, što od prijetećih oblaka, postajalo sve tamnije i teže. Da sam barem došla automobilom, razmišljala sam. Ah, da jesam! Ali, eto, nisam. Uostalom, odlaske na groblje odlučila sam smatrati rekreacijom.
Moram li više hodati i kretati se na čistom zraku? Moram. Onda, zašto ne spojiti zdravo s korisnim? Hodanje je u mojim godinama ljekovito, i zbog kilograma koji se nemilosrdno skupljaju oko pojasa i zbog pokretljivosti zglobova. Dakle, put pod noge.
Dva-tri kilograma viška oko struka nije mi smetalo zbog izgleda, na njega sam odavno prestala paziti, ali zdravlje je važno. Njega je trebalo čuvati. Nedotjerana sam smjela biti, ali bolesna nisam. Bolest bi značila ne samo muku za mene nego i sputavanje moje djece. Pogotovo bi to Iri bilo oduzimanje dragocjenog vremena, kojeg i tako nikad nije imala dovoljno.
Goran je bio sasvim u redu. Zadovoljavao se time da bude dobar student i ništa više. Ira je zato oduvijek smatrala da mora biti dostojna kći svoga oca i postići sve što se postići može u području medicine. To joj kao supruzi i majci nije bilo jednostavno. Imala je obitelj, posao, kuću i silno je željela karijeru poput Damirove.
Damirova smrt prije nešto više od godinu dana snažno ju je potresla. On joj je bio ne samo otac nego i putokaz na poslovnom planu. Ponosila se time. Mnogi su zlobno govorili da svoje visoke ocjene na fakultetu više duguje očevu ugledu nego svom radu. Da bi im dokazala suprotno, za svaki je ispit udvostručavala napore. Damir joj je bio i otac i mentor. Obožavala ga je, a ja sam to, usuđujem se reći, pretjerano obožavanje djelomično i sama skrivila. Uvijek sam joj ga predstavljala u ljepšem svjetlu.
Njegova stalna izbivanja iz kuće ostavljala su mi dovoljno prostora za stvaranje ljepše slike o njemu nego što je on to uistinu zasluživao. Smatrala sam važnim da djeca u ocu imaj uzor u svakom pogledu. Zato sam njegovo nesudjelovanje u našem svakodnevnom životu pravdala njegovom silnom zaposlenošću, želeći im dati na znanje da se samo velikim trudom postižu vrhunski rezultati. Tako je Damir u njihovim očima postao pojam idealnog oca, supruga i stručnjaka. A to sam nastavila činiti i poslije njegove smrti.
Znala sam da se sada od mene očekivalo da budem uzorna udovica. Prihvatila sam tu ulogu koja mi i nije teško pala, jer se s njegovim odlaskom u mom životu i nije mnogo toga promijenilo. S njim ili bez njega, moj je život zapravo bio poprilično monoton. Sve je teklo po ustaljenom redu i pravilima koje je on postavio.
Ja sam odgajala djecu, održavala naš dom i "usput" odlazila na posao. Moja je karijera oduvijek bila u drugom, trećem, još bolje, četvrtom planu na ljestvici važnosti u mom životu. Zapravo ona nije ni postojala jer je za karijeru u našoj kući bio zadužen Damir. A ja sam, kako bi se to vojničkim rječnikom reklo, bila logistika. On je bio heroj na fronti, a ja nevažna osoba u pozadini. Svrha mog postojanja bila je stvaranje uvjeta za njegovo napredovanje.
Tako je bilo od samog početka. Meni, gimnazijalki, imponiralo je što se mlad i naočit student medicine zainteresirao za mene. Kad smo počeli hodati, bila sam sretna, a kad me zaprosio, presretna. I ne samo ja. Ispunio se i životni san mojih roditelja. Dobili su zeta doktora! U malim, provincijskim sredinama to je bilo najviše što jedna obitelj može poželjeti.
Svojom sam udajom ispunila i njihove i svoje snove. No brak je bio manje bajkovit nego što sam zamišljala, jer je moj ambiciozni liječnik svoju prvu veliku operaciju izveo na meni. Amputirao mi je sve ideje o mom vlastitom napredovanju i stvaranju vlastite karljere. Nije on to, doduše, nikad izričito rekao, ali je tako bilo.
Uz ambicioznog muža, koji je sve podredio svome napredovanju, nikad nisam mogla isplanirati nedjeljni odlazak u kazalište, jer on nije bio siguran kad će doći kući, niti hoće li noć provesti kod kuće. Na mnoge ispite nisam otišla jer je njegov posao bio toliko važan i nepredvidljiv da ništa nisam mogla planirati za sebe. Za razliku od moga, ništa se njegovo nije moglo odgađati jer je bio tip čovjeka koji nije želio ništa propustiti.
U početku sam se divila njegovoj ambiciji, požrtvovnosti i predanosti poslu, ali sam poslije na to počela gledati s manje poštovanja. Shvatila sam da on i nije toliko predan poslu koliko samom sebi, da je bolesno ambiciozan i odlučan da svoje ciljeve ostvari pod svaku cijenu.
Nije propuštao niti jednu priliku da se nađe u društvu uvaženih stručnjaka, ne zato da nešto nauči, nego da učvrsti svoje mjesto među njima. Ostavljao je dojam da želi učiti, da ga zanima znanost, ali sve je to manje-više bila poza. No ne želim reći da nije bio stručnjak. Bolesno je želio biti uvažavan. I bio je. Ali pod koju cijenu? I što je još važnije, tko ju je plaćao?
Njegov je život bio samo njegov, a u njega sam ja imala pristupa samo onoliko koliko mi je dopuštao. Kod kuće je boravio onoliko koliko je to njemu trebalo i kad mu je trebalo. A od mene je očekivao da ga dočekujem vedra i nasmijana.
Ne mogu reći da je bio loš otac, ali bio je to samo onda kad je za to imao vremena. Djecom se nije bavio kad su ona to željela, nego kad bi imao vremena za njih. Djeca i ja to smo prihvatili. Obožavali smo ga iz daljine, divili se njegovim uspjesima i sa zahvalnošću prihvaćali svaku minutu koju bi nam poklonio. Moje vrijeme nije bilo dragocjeno, ali njegovo jest poput zlata. Ja sam, naprotiv, uvijek i svima bila pri ruci.
Jedne sam večeri, međutim, učinila nečuvenu drskost. Dogodilo se to spontano. Najprije sam posjetila tatu koji je bio bolestan, ali ni on Damira nije želio opterećivati. No kako me njegovo zaravstveno stanje zabrinulo, poželjela sam svoja razmišljanja podijeliti sa svojim mužem. Iako je bilo kasno, nenajavljeno sam svratila u bolnicu koja mi je bila usput. Sve je bilo mirno i tiho, kako i treba biti noću u bolnici. Tiho sam došla do njegove ordinacije i pokucala. Muk.
Možda je prilegao na pomoćni krevet u susjednoj prostoriji, pomislila sam. Otvorila sam tiho vrata i provirila unutra. Prizor koji sam vidjela obilježio je cijeli moj daljnji život s Damirom. Bio je u zagrljaju s mladom i zgodnom medicinskom sestrom.
Kad su shvatili da ih gledam, ne znam tko je od nas troje bio više šokiran. Ona se, zbunjena, zakopčala i pobjegla niz hodnik, a ja sam nijemo stajala i zurila u Damira. No on se nije dao zbuniti. Zapravo, želio je pokazati da se ne da zbuniti. Popravio je odjeću, prošao rukom kroz kosu i već je bio spreman za svoj superiorni stav.
Umjesto da se on meni ispričava, ljutito me upitao što tu radim u to doba i kako se usuđujem ušetati u bolnicu bez najave. Tko me je uopće pustio. Bolnica nije birtija da ljudi ulaze i izlaze kako hoće. I što ja uopće tu tražim. Uhodim ga. Kako si dopuštam takvu slobodu. Želim možda napraviti skandal, prirediti neugodnosti ne samo njemu nego i cijeloj obitelji, nabrajao je.
Poželjela sam mu odgovoriti, izvikati se, izvrijeđati ga, reći mu sve što mislim o njegovu licemjerju, ali nisam progovorila ni riječi. Iz podsvijesti mi je naviralo sve što me godinama tištilo i imala sam potrebu izbaciti to iz sebe, ali misli nisu pronalazile odgovarajuću glasovnu formu. Željela sam vikati, vrištati, lupati, razbijati, ali nisam učinila ništa. I danas mi je drago zbog toga.
Dogodilo mi se nešto sasvim drugo. Zbunjenost i nemoć polako su popuštale, a u meni je raslo nešto novo. Ponos i inat. Drsko sam ga gledala u uči i pustila da govori. Njegove su se riječi odbijale od moj zaštitni oklop. Prvi put u životu njegove su mi riječi bile sasvim nevažne. Bile su prazne i bez težine i on je to osjećao, što ga je izluđivalo. Njegov oklop dostojanstvenoga i uvaženog supruga pucao je po svim šavovima, a moj je jačao. Komad po komad otpadale su krhotine Damira i otkrivao se onaj pravi narcisoidni slabić koji se nije uplašio za svoj brak, ni za
moje osjećaje i osjećaje svoje djece, nego za svoj ugled. Dok se njegov ugled srozavao, moje je samopoštovanje raslo. Prvi sam put u životu osjetila koliko je on zapravo malen i jadan. Poput djeteta uhvaćenog u nedopuštenoj situaciji koprcao se u velikim riječima. Sličio je psiću koji se silnim lajanjem želi zaštititi od mnogo jačeg protivnika. Bio je smiješan, a ne opasan.
Na kraju uopće nisam slušala što govori. Nemam pojma ni koliko je to trajalo. Znam samo da sam se mirno okrenula i otišla. Kući sam se vraćala razočarana i ogorčena, ali ne jadna i ponižena. Damir kakvog sam poznavala više za mene nije postojao. Bila sam ljuta na sebe što sam supruga takvog čovjeka.
Kad je sljedećeg dana došao kući, sve je bilo kao i obično. Istuširao se, sjeo u svoj naslonjač, čitao svoje knjige, činio je sve ono što obično čini. I ja sam se tako ponašala. Nisam rekla ni riječi. Nisam plakala, nisam odlazila iz kuće. Sve je bilo kao i obično. No znala sam da više ništa ne može biti kao prije jer više nisam bila ista. Bio je to čudan osjećaj. Mješavina snage, zbunjenosti, slobode i straha od nje. Osjećala sam se kao pile koje se tek izleglo iz jajeta, zbunjeno i nezaštićeno, ali bila sam slobodna i dozrela za samostalan život.
Poslije toga slijedili su dani košmara. Tuga, ljubomora, jad, osvetoljubivost, bijes, potištenost, sve je to dolazilo jedno za drugim u valovima. A nakon oluje došlo je i smirenje. More se povuklo i iza sebe ostavilo pustoš. Velikoga i poštovanog supruga više nije bilo. Iza njega zjapila je praznina, ali i osjećaj pobjede i prostora za građenje nečega novog.
Shvatila sam koliko sam bila ponižavana i potiskivana u svojoj ulozi supruge velikog čovjeka. Osjećala sam se slobodnom, ali zapravo nisam znala što bih s tom slobodom. Odjednom sam se osjećala i mudrom i znala sam da sada ne trebam učiniti niti jedan ishitren korak.
Razmišljala sam o rastavi. Bio bi to častan izlaz iz situacije u kojoj sam se našla, ali što bih time dobila? Slobodu. Za što? Više slobode nego što sam je imala i što sam je odlučila imati, nije mi bilo potrebno. A treba li sloboda Damiru? Možda se želi oženiti tom ženom? Mlada je i zgodna, muškarcima u godinama to često imponira.
On se o tome nije izjašnjavao. Je li šutio zbog toga da mu se ne naruši ugled ili mu je to bila samo prolazna avantura? Koliko to traje? Je li mu to bilo prvi put da me vara ili se već događalo? Pitanja su me mučila, ali sam ipak smogla snage i rekla sebi da mi to više uopće nije važno. To je njegov problem. Trebam pustiti vremenu da učini svoje.
Potom sam postala ravnodušna prema svemu. Toliko ravnodušna da mu uopće nisam željela niti napakostiti. Koliko sam samo toga podredila njemu i njegovoj karijeri, a što sam za to dobila! Vagala sam dano i dobiveno bez velike tuge. Bio je to najbolji znak da je moj brak doista gotov.
Pitala sam se kako bi djeca reagirala na pravu istinu o svom ocu i to mi je bilo jedino mjerilo za moje daljnje postupke. Znala sam da bi u slučaju naše rastave oni bili jedini koji bi uistinu patili. Treba li ih u ovim osjetljivim godinama izložiti takvom iskušenju, vagala sam i odmjeravala. Na kraju sam zaključila da bi rastava bila velik stres za njih, meni ne bi ništa donijela, a Damir je nije ni tražio. Dakle, nastavljamo tamo gdje smo stali, kao da se ništa nije dogodilo.
I tko zna dokad bih glumila sretno udanu ženu da Damiru nije iznenada pozlilo.
- Moždani udar ne može se predvidjeti - komentirali su njegovi kolege.
Spasa mu nije bilo. Umro je nakon tri dana. Nitko to nije glasno rekao, ali mi je bilo jasno da su svi pomislili isto: kad se već moralo dogoditi, bolje je i tako nego da je ostao vegetirati.
Onih nekoliko dana koliko je živio nakon tog udara svi smo mu pružili najbolju moguću njegu. Ispratili smo ga dostojanstveno. Pola je grada bilo na pogrebu, razni su uglednici držali govore, hvalili njegov doprinos razvoju znanosti, govorili o njegovim ljudskim vrlinama, predstavljali ga kao velikog liječnika, ali i obiteljskog čovjeka.
Ne mogu reći da mi njegov odlazak nije teško pao. Uostalom, cijeli sam život provela u njegovoj sjeni, ali kad sam u masi ljudi ugledala i lice žene s kojom sam ga zatekla u zagrljaju, ne mogu reći da sam bila shrvana udovica. Nikad mu to nisam oprostila.
O njoj nismo razgovarali, a i da jesmo, sumnjam da bi mi rekao istinu. Međutim, moj mi je ženski instikt govorio da je ta veza trajala dulje od nekoliko strastvenih susreta. Mislim da se čak nastavila i nakon što sam za nju doznala. Damir to, naravno, nije spominjao, a ja sam mislila kako je bolje da što manje znam.
Žena koja se petlja u tuđi brak nije dostojna toga da se o njoj pobliže raspitam, smatrala sam. Uostalom, ako i imam problem u braku, to je moj i mužev problem, a ne neke treće osobe. I tako je sve ostalo na tome. Do Damirova pogreba za mene nije postojala.
Materijalno sam bila dobro osigurana, a s obzirom na bivši suživot s Damirom, povratak u svakodnevicu nije bio toliko težak koliko su to ljudi oko mene mislili. Pustila sam ih da vjeruju u to kako je Damirova smrt iz temelja poljuljala moj život. Igrala sam i dalje igru koja se od mene očekivala. Držala sam obitelj na okupu, nosila crninu, odlazila na groblje. I nimalo nisam osjećala grižnju savjesti što sve oko sebe varam. Život je i mene prevario, pa se to nikoga ne tiče. Jedino mi je bilo teško što to nisam prije shvatila, a ne u jesen svoga života, kad je kasno za bilo kakav novi početak.
I tako je došla jesen i taj tmurni kišni dan. Bila bih zacijelo mokra do kože da nisam prihvatila Marijanov poziv da me poveze s groblja. Žurio je da bi pobjegao od kiše. Samo je, za razliku od mene, u ruci imao ključeve automobila.
- Gospođo, moramo požuriti ako ne želimo ovdje dočekati potop. Gadno se nevrijeme sprema. Jeste li došli autom? Ako niste, mogu vas povesti, jer samo što se nebo nije spustilo na nas.
Nije mi baš bilo do novih poznanstava, ali pogled na tmurno nebo i grane koje su se počele gibati nisu mi ostavili previše prostora za razmišljanje. Osim toga, poziv je bio upućen tako izravno i sugestivno da ga je bilo teško odbiti.
U posljednji smo tren ušli u automobil. Debele kapi kiše već su počele udarati o staklo. Moj je vozač uključio brisače. Kiša je postajala sve jača. Uskoro se pretvorila u pravi prolom oblaka. Vjetar je lupao o stakla i dodatno stvarao osjećaj nelagode. Postalo je i tamno. Nismo bili jedini koji su se nastojali spasiti od nevremena. Kiša, vjetar, svjetla drugih automobila, sve je to otežavalo vožnju.
- A što kažete na to da se sklonimo u prvi kafić, gostionicu ili bilo kamo, popijemo kavu i pričekamo da ovaj smak svijeta protutnji pokraj nas?
Imali smo sreće te smo ubrzo naišli na našu Noinu arku. Ne samo da je imala svoje parkiralište nego je bila i vrlo ugodna. Kapučino im je bio zanosan, topao i mirisav. I cijela atmosfera odisala je mirom i decentnošću.
- Često ovuda prolazim, a nisam znao da je ovdje tako ugodno. Idete li često na groblje?
- Prilično često. Prošlo je tek nešto više od godinu dana kako mi je muž umro pa mi baš i nije do kafića.
- Potpuno vas razumijem.
Kad mi je žena umrla, mislio sam da će se svijet preokrenuti. Ali nije. Život ide dalje iako sam mislio da ga nikad više neću uspjeti dovesti u red. Poginula je u prometnoj nesreći u Italiji. Tamo smo živjeli. Pokopali smo je ipak ovdje, jer sam znao da ću se kad-tad vratiti.
- I sada živite ovdje sami? Imate li djece? - upustila sam se u razgovor.
- Troje. Već su odrasli i žive samostalno. Prosuli su se po Europi. Svijet je uistinu postao veliko selo. Ja sam se vratio i sada živim sa sestrom. Tako je u jednoj životnoj fazi bilo bolje i meni i njoj, ali sada namjeravam nešto promijeniti. Imala je i ona svoje probleme, bila je u nekim krizama, tako da je za oboje bilo bolje da smo zajedno. Trenutačno, međutim, razmišljamo o odvojenim kućanstvima. A vi?
- Moj je suprug bio poznati liječnik. Da ste živjeli ovdje, znali biste cijelu priču. Bio je vrlo ambiciozan, pun ideja, poleta, radoholik. Ponekad pomišljam da ga je to i ubilo. Bio je to veliki šok za sve koji su ga poznavali, ali kao što znate iz vlastitog iskustva, život mora ići dalje. Imam kćer koja je također liječnica i to vrlo ambiciozna, a sin završava fakultet. Oboje me na neki način još trebaju.
Razgovor s Marijanom potrajao je i kad je kiša prestala. Bilo je ugodno, a nije nam se žurilo. Znala sam kako smatra neprimjerenim da mi odmah predloži novi susret, ali sam bila uvjerena da će se to brzo dogoditi.
Tako je i bilo: Iako se nismo dogovarali, već sljedeći tjedan ponovno smo se sreli na groblju. Kiša nije padala, ali smo svratili u kafić. Uskoro je to već postao "naš kafić", a počeli smo se dogovarati i o drugim izlascima. Bili smo dvoje zrelih ljudi i nismo trebali filozofirati o tome kamo to naše druženje vodi. Ipak nije sve teklo glatko. Ja sam bila udovica kratko vrijeme, i to ne obična udovica, nego udovica uvaženoga i poznatog liječnika. Moje pojavljivanje s drugim muškarcem ne samo da bi izazvalo sablazan znanaca nego bi teško pogodilo i moju obitelj.
Bila sam uhvaćena u vlastitu klopku laži. Godinama sam pomagala Damiru kako bi izgradio sliku savršenog čovjeka, stručnjaka, oca, supruga. Bila sam sudionik u njegovoj farsi i to mi se sada obijalo o glavu. Uspomenu na takvog čovjeka nisam smjela okaljati izlascima s drugim.
S druge pak strane znala sam da je samo pitanje dana kad će Marijanu dosaditi ta igra skrivača. Upoznavanje s njegovom sestrom shvatila sam kao prvi korak prema izlasku u javnost. Pozvao me jednog dana k njima na ručak. Nisam željela ići, ali nisam imala valjan razlog za odbijanje.
Ustreptala poput mlade djevojke, spremala sam se za taj susret. O njoj nisam znala ništa više osim da se zove Mirjana i da je imala nekakvu životnu traumu poslije koje se povukla u sebe. Detalje nije povjerila ni bratu. Sada je svoj život ponovno dovodila u red i Marijan se želio diskretno izvući iz njihove roditeljske kuće. Bio je trezven, situiran muškarac koji je želio da novo poglavlje u njezinu i njegovu životu započne što prije.
Sve je to bilo u redu, ali ja sam se bojala da bi ona mogla poznavati moju obitelj i osuđivati me što se tako brzo nakon muževe smrti sastajem s drugim muškarcem, pa makar to bio i njezin brat. Nastojala sam taj susret izbjeći i zbog toga što sam znala da je on značio ulazak u Marijanovu obitelj. Nisam to željela, ali nisam ga željela ni izgubiti.
Otkad sam ga upoznala, moj je život dobio novu dimenziju. Nasuprot Damiru, kojemu sam trebala za ostvarenje njegovih ciljeva, Marijanu sam trebala kao životni partner s kojim će podijeliti sve svoje lijepe i tužne trenutke. Iako smo tolike godine proveli zajedno, Damir mi nikad nije dopustio da mu budem bliska koliko sam to željela. Marijan je, naprotiv, trebao moju bliskost. Ponekad bi me sačekao poslije posla, kupnje, odlaska frizeru ili bi jednostavno nazvao tijekom dana, tek toliko da mi nešto kaže. Želio je sa mnom dijeliti sve brige, radost i tugu.
Mučilo me i to što sam znala da bih poslije tog upoznavanja s njegovom sestrom trebala ja njih upoznati sa svojom djecom, a strepila sam i od same pomisli na to. No naša je veza ušla u tu fazu da se to jednostavno moralo dogoditi. Morali smo se maknuti s mrtve točke, krenuti naprijed ili se prestati viđati. Bilo je glupo u tim godinama odugovlačiti s odlukom.
Nisam ga željela izgubiti, pa sam odlučila skupiti hrabrost i doći na taj ručak. Možda pretjerujem i umišljam da smo poznata obitelj. Jedan ručak kod prijatelja ne mora značiti ništa, tješila sam se. Da sam samo znala što me čeka.
Kad su se otvorila vrata, našla sam se licem u lice s ljubavnicom svoga muža. Da mi se noge nisu odsjekle, okrenula bih se i otišla. Ni ona nije bila manje iznenađena. Zurile smo jedna u drugu ne uspijevajući izustiti ni riječi.
Marijan je vidio našu zbunjenost, ali nije znao o čemu je riječ. Iz njezina pogleda izbijali su iznenađenje i strah. Ona je obitelji tajila da je bila ljubavnica svog šefa, oženjenog muškarca, i u tom joj je trenutku bilo teže. Ja sam o nekim stvarima mogla šutjeti, ali ih se nisam morala sramiti.
- Vas dvije kao da ste se negdje već srele - šutnju je prekinuo Marijan.
- Pa, nazdravimo tome susretu.
Godine i iskustvo ipak imaju svoju vrijednost. Prva sam se sabrala i odlučila ublažiiti napetost.
- Točno, no ne sjećam se više detalja - rekla sam.
Mirjana me zahvalno pogledala, ali joj zajednički ručak nije bio baš doboar događaj. Prolila je juhu po stolu, zapinjala je za čaše, zaboravila je iznijeti na stol sve što je pripremila. Kaos je vladao njome. Ja sam, za razliku od Marijana, znala i zašto, ali ta me situacija nije zabavljala.
Došavši kući, pitala sam se kako to da mi je sudbina od svih mogućih muškaraca poslala baš brata ljubavnice moga muža. Te noći nisam zaspala. Razmišljala sam što nam se sve dogodilo od onog trenutka kad sam je zatekla u Damirovu zagrljaju. Ja sam od tog trenutka postala sasvim druga žena, a ona?
Ali dani koji su došli nisu mi ostavljali prostora za razmišljanje o njoj. Marijan je s pravom očekivao da sada i ja svojoj obitelji dam na znanje kako u mom životu postoji muškarac koji mi je više od prijatelja. To je bilo lakše reći nego izvesti.
Goran, koji je još uvijek živio sa mnom, slutio je da se u mom životu nešto zbiva, ali zaokupljen svojim ljubavima, ispitima, planovima, meni nije posvećivao osobitu pozornost. S Irom je bilo drukčije. Ona je vijest primila vrlo teško. Za nju je to bilo poput bogohuljenja ili veleizdaje. Ona je oca idealizirala i nikako nije mogla prihvatiti činjenicu da bi ga ikad itko u mom životu mogao zamijeniti. Osobito ne tako brzo. Plakala je, bjesnjela, pale su i ružne riječi i uvrede. Čak me je nazvala ženom nedostojnom njezina oca.
Teško su mi pale te riječi i suze. Lomila sam se. Osjećala sam da i ja imam pravo na svoj život, ali odmah sam pomišljala i na to, ali ne pod cijenu da unesrećim svoju djecu. Pokušala sam joj objasniti kako mi je teško samoj proživljavati jesen života.
Da sam mlada i da sam na pragu života, mogla bih i čekati, odgađati neke stvari, sačekati da vrijeme učini svoje, i da Damirova smrt postane manje bolna. Da sam mlada, imala bih mnogo vremena i velik izbor mogućnosti što da učinim sa svojim životom. Da sam mlada, mnoge bi stvari bile drukčije. Ali nisam. Moje vrijeme istječe, nemam ga za razbacivanje. Na vezu s Marijanom mogu gledati kao na Božji dar. Bila je to prilika da moj život ne prestane s Damirovim.
- Ti već imaš svoju obitelj, posao, karijeru. Pitanje je dana kad će me Goran napustiti. To je normalno i prirodno. Vi ćete živjeti svoj život, a ja? Mislite li na mene? Hoćeš li biti sretnija ako znaš da živim ispraznim staračkim životom i samujem u kući čuvajući uspomene, ili kad bih našla nove motive i sadržaje?
Sve sam joj to pokušavala objasniti, ali nije išlo. Njezino obožavanje oca poslije njegove smrti još se pojačalo. Na kraju me stavila pred dvojbu: Marijan ili ona!
Pokušala sam Marijanu objasniti u kakvom sam se procjepu našla i on je to isprva s velikim razumijevanjem primio. Nadali smo se da će se smiriti kad prespava prvi šok, ali nije. Ira je postala nervozna, razdražljiva, čak zla. Naprosto me kinjila svojim zahtjevima i posesivnošću. Sve me češće molila za pomoć u kući, da joj vikendom pričuvam kćer, da je odvedem na sate jezika. Svoju sam unučicu obožavala, ali sam shvatila zašto to Ira čini. I uspijevala je u svojim nakanama.
Marijanu su moje nagle promjene planova počele ići na živce. To mi je čak otvoreno rekao te je tražio od mene da se u nekim stvarima postavim čvršće. Lako je to bilo njemu reći. Njegova su djeca bila daleko. Nije imao nikakvih obveza, a ja sam cijeli život bila na usluzi svojoj obitelji. Teško je to sada promijeniti. Znala sam da ima pravo, ali Ira je ipak moja kći.
U tom natezanju prošlo je cijelo ljeto i došla divna rana jesen. Najpogodnije doba za putovanja. Marijan je već dugo sanjao o tome da zajedno posjetimo Egipat te je u jednoj agenciji našao atraktivno putovanje po povoljnim cijenama. Veselio mu se poput malog djeteta. Ja sam unaprijed strepila od Irine reakcije. Bila je gora nego što sam mogla i zamisliti.
U svojoj ludoj opsesiji da me odvoji od Marijana otišla je toliko daleko da ga je nazvala kući. Ne znam što mu je planirala reći, ali se, na moju sreću ili nesreću, umjesto njega javila Mirjana. Kako je tekao taj razgovor, nikad nisam otkrila, ali mu znam posljedice.
Mirjana je očito bila dobro upoznata s mojom i Marijanovom situacijom. Lukavo je Iru namamila u njihovu kuću. Slijepa od bijesa što se Marijan drznuo i pomisliti da bi mogao zauzeti mjesto njezina oca, oholo je stupila u tu kuću u nadi da će tamo zateći Marijana i zauvijek ga se riješiti. Umjesto njega, dočekala ju je Mirjana. Ponudila ju je kavom i navela da prva kaže što ima reći.
Moja luda Ira s visoka je počela govoriti o tome kako neće dopustiti da se itko useli u kuću njezina oca. Ispalo je kao da je Marijan lakom i pohlepan čovjek koji želi iskoristiti moju dobrodušnost i naivnost te se dočepati kuće koju je gradio njezin otac. No nije bila riječ samo o materijalnim dobrima, govorila je o društvenom ugledu, spominjala moral i tko zna što sve još. Mirjana ju je saslušala, a potom spustila na zemlju.
- Draga moja Ira, sada je red na meni da kažem ono što nikad nikome nisam rekla, što od srama, a što od straha. Da je tvoj otac bio tako divno, moralno i uzvišeno biće, ti i ja danas ovdje ne bismo razgovarale u ovim okolnostima, nego bih s tobom razgovarala kao tvoja maćeha barem kao majka tvoga polubrata ili polusestre.
Tvoj divni otac bio je sebična i narcisoidna osoba koja je ugađala samo sebi. Što je najgore, znao je sve to odlično prikrivati. Ljudi su ga voljeli jer ga nisu poznavali, ali ja i tvoja majka najbolje znamo tko je i što je on bio. Ili još bolje, ja znam više nego tvoja jadna mama, jer sam mu bila ljubavnica. Ona je sjedila kod kuće i brinula se o vama dok je on vodio dvostruki život. Znam da to s moje strane nije bilo lijepo, ali nije bilo ni lako. Mlada i naivna, obožavala sam ga. Iskoristio je moju mladost, svoj ugled i svoj položaj.
U početku mi je pričao bajke, obećavao brda i doline, a ja sam mu vjerovala. Mislila sam da će se rastati, barem nakon onog događaja kad nas je tvoja majka zatekla u zagrljaju, to više što sam ostala trudna s njim. Aii ništa od toga. Nije mario ni za moje ni za njezine osjećaje. Natjerao me je da pobacim.
Plakala sam i molila, obećavala da ću se maknuti iz njegova života i da nikad nikome neću reći čije je dijete. Nije mi dopustio. Zaprijetio mi je gubitkom posla, i to ne samo u našoj bolnici. A kad sam to učinila, ponašao se kao da me jedva poznaje.
Bila sam na rubu sloma živaca. Mi smo iz patrijarhalne i čestite obitelji. Moji nikad nisu saznali da sam mu bila ljubavnica, a kamoli da sam pobacila. Godine su mi trebale da se vratim u život. Ne možeš ni zamisliti kako sam živjela. Izbjegavala sam dio grada u kojemu je postojala mogućnost da sretnem tvoju majku.
Koliko god sam prije umirala od ljubomore, poslije sam umirala od srama. Da mi je barem rekla jednu ružnu riječ kad nas je zatekla, da me izvrijeđala, da me ikad igdje ogovarala, bilo bi mi lakše. Ali nije, ponašala se kao dama, što je mene srozalo na razinu drolje.
Zbog tvog oca i trauma koje mi je nanio, prošle su mi najljepše godine kad sam trebala izlaziti, zabavljati se, imati mladiće, udati se. Da, uništio mi je velik dio života. Ali ne samo meni. Nisam ja bila jedina. Tvoja majka i ne zna sve i ne treba ni znati.
Ona je održala vaš dom, podigla vas i dostojanstveno pokopala supruga kojemu ne duguje previše. Dala mu je više nego što zaslužuje. I zato sad ja tebi kažem: pusti je da nastavi svoj život ili ću javno progovoriti o drugom licu tvoga oca.
Od tih riječi Ira je zanijemila. Nije mogla vjerovati u to, poput lavice se bacila u obranu očeve časti. Bila je spremna optužiti Mirjanu za laži i klevetu. Mirjana se nije dala smesti, detaljno joj je pričala o Damirovim navikama, koje je mogao poznavati samo netko tko mu je bio blizak. Znala je kakve je pidžame volio, koje mirise upotrebljavao, koje knjige čitao.
Moja se ohola lavica vratila kući podvijena repa. Dugo je plakala i razmišljala treba li mi reći što joj se dogodilo. Došla je tek nakon nekoliko dana, sva izobličena od neprospavanih noći, i upitala:
- Je li istina da te tata varao?
Soba se okrenula oko mene kad mi je postavila to pitanje. Odmah mi je bilo jasno na koga misli, ali kako je doznala? Pokušala sam izbjeći odgovor, ali moja zbunjenost pitanjem već je bila odgovor. Nisam je imala snage upitati ni odakle joj to. S obzirom na to koliko je bila protiv moje veze s Marijanom, bojala sam se da će se stvar dodatno zakomplicirati. Idućih nekoliko noći nisam spavala ni ja.
Iako bolno, Ira je prihvatila činjenicu da joj otac nije bio savršen i razumjela je moju odluku da ostatak života ne želim potrošiti na njegovanje Damirove imaginarne slike.
Svečani ispraćaj Marijana i mene na putovanje u Egipat bilo je nešto najljepše što mi se u životu moglo dogoditi. Doček je bio još ljepši. Mirjana i Ira priredile su ručak za cijelu obitelj. Iznenađenje je bilo utoliko veće što su tu bila i Marijanova djeca.
Ljiljana, što si mi spremila za večeru? - upitao me moj muž Drago, udobno zavaljen u naslonjač.
To je već bilo poput svakodnevnog rituala. Čim bi se vratio s posla, presvukao bi se, zavalio na kauč pred televizorom, a zatim upitao što ima za večeru. Svaki put kad bih pogledala toga prerano ostarjelog i trulog muškarca, činilo mi se da gledam stranca koji se uvukao u moj život ni sama ne znam kako.
Više nisam u tom neznancu srednjih godina, za kojeg sam se udala prije dvadeset pet godina, prepoznavala onog mladića punog poleta, planova, mašte, strasti i nježnosti. Pitala sam se kad se zapravo pretvorio u ovog anonimnog, umornog pedesetogodišnjaka s kojim ništa nisam dijelila osim djece koju smo donijeli na svijet. Da, istina je da smo zajedno stvorili divan dom, osigurali svoju egzistenciju i odgojili dva krasna sina koji su imali već više od dvadeset godina, ali u svemu tome izgubili smo jedno drugo, naše snove i sklad koji je vladao prvih godina našeg braka. Odavno je nestalo uzbuđenja, strasti i sitnih znakova pažnje kojima me nekoć obasipao. To nisam mogla oprostiti svome Dragi. Nekadašnju maštu i strast zamijenio je sivilom monotonog, svakodnevnog života.
No činilo se da je on savršeno zadovoljan onim što ima. Živio je svoj život uronjen u neku vrstu lijenog uživanja u malim stvarima, zadovoljavajući se samo dobrom večerom ili zanimljivim televizijskim programom. Meni, naprotiv, to nije bilo dovoljno. Žalila sam za uzbudljivijim životom koji sam nekoć vodila i u srcu sam se još uvijek osjećala mladom i poletnom.
Ali, imaš pedeset godina! Što još hoćeš? Zar u toj dobi još sanjaš o drhtajima prve ljubavi? predbacivala sam si, ali glas razuma nije mogao nadjačati moje osjećaje. Drago i ja zajedno smo sazreli, ali na različite načine, tako da se više uopće nismo mogli razumjeti. On se s vremenom posve smirio i izgubio interes za osjećaje koji su meni još uvijek bili važni i za kojima sam žudjela. Već se ponašao poput umornog starca, a ja sam se u srcu osjećala poput djevojke.
Nema smisla tajiti, naš brak već dugo nije bio sjajan, iako to Drago uopće nije primjećivao. Budući da se nikad nismo svađali, smatrao je da je među nama sve u redu. Moju šutnju nije shvaćao kao oblik negodovanja niti je slutio da od života želim mnogo više od dosadne svakodnevice. A meni bi bila dovoljna samo mala gesta s njegove strane, znak da nije sve nestalo, da je u nama ostalo još nešto od onih mladih ljudi punih poleta kakvi smo nekoć bili, no taj znak nikad nije došao.
- Juhu, pečenu kokoš i salatu - odvratila sam mehanički na njegovo pitanje, a on je po običaju zadovoljno kimnuo i rekao: - Odlično!
Kad se samo sjetim da je sutra Valentinovo, pomislila sam ogorčeno. Što bih sve dala da se barem jednom sjeti i iznenadi me nečim!
Znala sam dobro da je Valentinovo potrošački praznik i da se pravi osjećaji ne mjere bombonijerom ili buketom cvijeća kako je uvijek govorio moj muž, ali unatoč tome, neki mali znak pažnje s njegove strane, samo cvijet ili lijepa riječ zagrijali bi mi srce. No znala sam dobro da od Drage ne mogu ništa takvo očekivati. Činilo se da je on posve zaboravio što su to osjećaji, strast, ljubav. Čak su i naši intimni odnosi postali vrlo rijetki i automatski, a njegovi poljupci ostavljali su me ravnodušnom. Sve mi se češće događalo da pomislim kako bi možda s nekim drugim bilo drukčije, ali odmah bih se zasramila takvih maštarija.
Nedavno se u našu zgradu doselio jedan mladić kojega sam često sretala na stubištu ili u dizalu jer su nam se satnice izgleda poklapale. Primijetila sam da iz dana u dan sve više mislim na njega kao na tog "drugog" iz moje mašte. Užasno sam se sramila zbog toga, ali nisam si mogla pomoći. Govorila sam sama sebi kako nije u redu što tumačim njegove poglede i osmijehe kao znakove njegova zanimanja za mene, jer vjerojatno je samo bio ljubazan prema susjedi koja bi mu mogla biti majka.
Predstavio mi se jednostavno kao Crni, a taj mu je nadimak savršeno pristajao jer je bio prekrasan crni muškarac markaritnih crta lica i preplanule puti. Čim sam ga vidjela, očarale su me njegove divne crne oči. Povremene maštarije o njemu duboko su me uznemirivale. Na kraju krajeva, imao je tek trideset godina, dakle dvadeset manje od mene.
Ipak, činilo mi se da je Crni zaista zainteresiran za mene. Promatrao me na poseban način, s očitim zanimanjem te sam imala osjećaj da naši susreti nisu posve slučajni, već da namjerno izlazi iz kuće u isto vrijeme kad i ja. Nakon posla obično bih ga vidjela kako iziazi iz svog sportskog auta i često sam zamišljala kako bi bilo lijepo odvesti se nekamo s njim, na neko lijepo mjesto, a zatim provesti noć pod zvijezdama u njegovu zagrljaju. Ljiljana, prestani! Zar si posve poludjela, predbacivala sam si i nastojala prekinuti takve misli.
No mjesec dana poslije dogodilo se nešto neočekivano. Te večeri padala je jaka kiša nošena vjetrom. Brzo sam koračala ulicom pokušavajući se nekako zakioniti kišobranom, izbjegavajući veće lokve i pazeći da me automobili ne poprskaju kad sam čula da me netko doziva.
- Ljiljana! Ljiljana!
Okrenula sam se i ugledala Crnog kako mi maše kroz prozor svog auta.
- Želiš se utopiti ili da te povezem kući? - doviknuo mi je kroz smijeh, vidjevši da sam se ukipila na mjestu ne znajući što da radim. Tada sam potrčala prema njegovu autu i sjela do njega. Nisam imala izbora, jer već sam bila mokra kao miš.
- Zašto pješačiš po ovoj kišetini? - upitao me.
- Stariji sin zamolio me da mu posudim auto. Nisam ga mogla odbiti jer je išao na aerodrom po svoju djevojku - odvratila sam.
- Skroz si mokra - primijetio je i nježno mi maknuo mokri pramen kose s čela. - Prehladit ćeš se.
- Oh, nema veze! - odvratila sam nastojeći zvučati opušteno, iako sam osjećala da cijela gorim od njegova dodira. Krajičkom oka vidjela sam da se smiješi.
- Što je tako smiješno? - upitala sam ga. - Ništa, samo sam sretan što si tu sa mnom... Dugo sam sanjao o ovome.
Protrnula sam od tih riječi koje je on taka ležerno izrekao. Tijekom dvadeset pet godina braka s istim muškarcem odvikla sam se od udvaranja.
- Jako ljubazno od tebe što si me povezao, ali ... - promucala sam zbunjeno.
- Zar misliš da sam samo bio ljubazan i da sam stao samo zbog kiše? - prekinuo me. - Nemoj mi reći da nisi primijetila koliko me zanimaš.
- Ne razumijem što želiš reći... - rekla sam praveći se naivnom.
Iskoristivši crveno svjetlo na semaforu, okrenuo se prema meni i ozbiljno rekao:
- Ljiljana, zar ti moji pogledi nisu ništa otkrili o mojim osjećajima. Ta proždirao sam te pogledom. Ne glumi, dobro znaš da mi se sviđaš. Prekrasna si žena. Osvojila si me čim sam te vidio u dizalu. Znam da si udana i zato ti se nikad nisam usudio prići iako sam žudio za tobom.
Drhtaj uzbuđenja prostrujao mi je leđima. Na trenutak sam imala osjećaj da sam upola mlada i da sam još uvijek djevojka puna poleta pred kojom je cijeli život. Osjećala sam se tako opuštenom i odjednom mi se činilo kao da je
najnormalnije što sam s njim.
- Ali, o čemu govoriš? - promucala sam pocrvenjevši i pokušavajući osloboditi ruke koje su se, ni sama ne znam kako, odjednom našle među njegovim toplim, snažnim rukama. Već me dugo nitko nije držao za ruke i gledao s toliko topline i želje.
- Vrlo dobro znaš o čemu - rekao je tihim, ali sigurnim i mirnim glasom.
Uto se na semaforu upalilo zeleno svjetlo i on je pustio moje ruke, ali sam i dalje osjećala njegov pogled na sebi. Željela sam što prije doći kući, a istodobno sam željela da vožnja nikad ne završi i da što dulje budemo zajedno. Njegova me blizina opijala.
- Zašto ne želiš priznati da ni ti nisi ravnodušna prema meni? - upitao me.
Zaboga, pomislila sam, zar je bilo tako očito!
- Mislim da ne bismo smjeli razgovarati o tome - rekla sam brzo.
- Zašto? - upitao me začuđeno podigavši obrve.
- Zato što sam udana i gotovo dvostruko starija od tebe.
- Dobro znam da si udana - ironično se nasmijao - ali nemoj mi reći da, se držiš tih predrasuda. Besmisleno je da skrivamo svoje osjećaje.
- Nisu to predrasude - usprotivila sam se. - To su činjenice. I odakle ti uopće pomisao da me zanimaš?!
On se glasno nasmijao. Bio je prilično samouvjeren. Sigurno je slomio mnoga srca, pomislila sam gledajući toga prekrasnog muškarca.
- Mene ne zanimaju tvoje godine i bračno stanje, već samo jedno: jesi li sretna?
- Naravno! - odvratila sam pretjerano glasno i neuvjerljivo. - Imam divnu obitelj.
- Muža koji te voli... - nastavio je ironičnim tonom.
- Da, moj muž me voli - odvratila sam.
- Ne ostavljaš dojam da si voljena žena - rekao je ozbiljno.
- Što želiš time reći? - upitala sam pomalo uvrijeđeno.
- U tvojim očima nema onog sjaja tipičnog za žene koje su sretne i voljene. Oči ti zablistaju samo kad si sa mnom. Ostala sam bez riječi, zbunjena tolikom sigurnošću, ali morala sam priznati da je u pravu.
U međuvremenu smo stigli do garaže. Čim je parkirao na svoje mjesto i ugasio motor, htjela sam pobjeći iz auta ali nisam uspjela. Zgrabio me za ruku prije nego što sam uspjela otvoriti vrata, stisnuo me uza se i strastveno poljubio. Taj me poljubac duboko uznemirio. Pokrenuo je lavinu osjećaja za koje sam mislila da više ne postoje i da ih više nikad neću doživjeti. U tim trenucima činilo mi se da ponovno proživljavam mladost.
Uzalud sam se pokušala osloboditi njegova zagrljaja. Posve sam mu se predala prepustivši se njegovim milovanjima i poljupcima. Trgnula sam se tek kad sam čula da se približava neki auto.
- Pusti me! - povikala sam bez daha. - Netko će nas vidjeti!
Djelovala sam poput tinejdžerice na prvom sastanku s mladićem i opet sam se na trenutak izgubila u dubini njegovih divnih crnih očiju koje su me promatrale s toliko želje. Zatim sam izjurila iz auta i pobjegla kući, a sljedećih dana nastojala sam ga izbjegavati, ali ne uvijek uspješno. On me čekao, presretao, pokušavao pod svaku cijenu ostati nasamo sa mnom i čim bi ugrabio priliku, grlio me i tada bih mu se prepustila posve nemoćna da mu se oduprem. Ipak, jednom sam mu jasno dala na znanje kako nema smisla da me napada jer bih mu mogla biti majka, ali on je samo slegnuo ramenima i nasmijao se.
- I što s tim? Zar to mijenja išta? Kakve veze imaju godine s ovim što osjećamo? - obasuo me pitanjima.
- Ali, Crni...
- Ja volim tebe i ti voliš mene. Pokušaj to poreći ako možeš.
Na kraju bih mu opet popustila. Ne mogu, naravno, okriviti samo njega za to što se zbilo među nama, jer ja sam bila daleko zrelija i iskusnija od njega i znala sam da ne bih smjela ni započinjati takav odnos. Pa ipak, ni danas se ne kajem zbog svega. Uz njega sam se nakon mnogo godina opet osjetila živom. Bila sam voljena i željena i ponovno sam otkrila značenje riječi "strast", riječi za koju sam vjerovala da je zauvijek izbrisana iz mog rječnika.
Sastajali smo se uvijek u njegovu stanu: bilo je dovoljno da siđem dva kata niže i pozvonim na vrata. Kad bi mi otvorio, bilo je dovoljno da pogledamo jedno drugo, nikakve riječi nisu bile potrebne. Nisam osjećala niti dan-danas osjećam grizodušje zbog Drage. Ništa mu nisam uskratila, samo sam sebi darovala posljednju ludost prije nego što me život pregazi.
Nikad nisam ni pomislila da bi ta avantura mogla potrajati ili se pretvoriti u nešto ozbiljnije. Bila je to lijepa bajka koja nije mogla potrajati više od nekoliko tjedana. Nisam htjela da kraj našeg odnosa bude bolam i tužan, niti sam se htjela pretvoriti u patetičnu stariju ženu koja se očajnički drži svoga mladog ljubavnika, koji će prije ili poslije poželjeti natrag svoju slobodu. Zato sam mu prije deset dana priopćila da je sve gotovo. Rekla sam to smiješeći se dok me još stezao u svom naručju.
- Zašto, Ljiljana? - upitao me zbunjeno. - Mislio sam da nam je lijepo zajedno.
- Bolje je da prekinemo sada dok još možeš imati lijepa sjećanja na mene - odvratila sam nasmiješivši se pomalo tužno.
- Uvijek ću imati lijepa sjećanja na tebe! - odvratio je brzo.
- Vjeruj mi, bolje je tako. Otpočetka smo znali da naša veza nema budućnosti. Ja sam u braku, a ti si mlad i cijeli je život još pred tobom.
- Ali, nema potrebe da baš odmah prekinemo. Možemo...
- Ne! - odvratila sam odlučnim glasom. - Odmah! Nema smisla nastaviti s ovim. Poslije će biti sve teže. Meni će biti teško.
Nisam htjela dalje raspravljati o tome, a on je bio tako uviđavan da je to prihvatio bez daljnjih rasprava. Iz zaista je poštovao moju odluku, jer od tog dana rijetko sam ga sretala, a kad bismo se slučajno sreli, samo bi me nježno gledao, nasmiješio se, pozdravio me i otišao. Iako me boljelo srce, znala sam da je tako najbolje. Snovi ne mogu predugo trajati jer se lako pretvore u noćnu moru.
Danas je opet Valentinovo. Drago po običaju ignorira dan zaljubljenih i nije mi ni čestitao. On i djeca izišli su odmah nakon doručka, a ja sam na brzinu dovršila neke kućne poslove, odjenula se i zaputila u trgovinu po namirnice.
Kad sam prošla pokraj poštanskog sandučića, primijetila sam da je u njemu neka omotnica. Začudila sam se, jer poštar obično nije prolazio tako rano. Otvorila sam sandučić i izvadila omotnicu na kojoj nije bilo ni marke ni adrese, već je samo pisalo: "Za Ljiljanu". Srce mi se uzlupalo i drhtavim sam prstima otvorila kuvertu. Na običnom, bijelom listu papira pisalo je: "Zauvijek u mom srcu. Tvoj Crni". I datum: "Valentinovo 2004."
Oči su mi se ispunile suzama i čvrsto sam stisnula poruku na srce, a zatim sam iza sebe začula glas:
- Ljiljana, volim te i uvijek ću te voljeti. Poštujem tvoju odluku iako se ne slažem s njom. Uskoro se selim i više se nećemo vidjeti. Jedino tako moći ću te preboljeti.
Nisam se okrenula, jer da sam to učinila, bacila bih mu se u zagrljaj i ne bih ga pustila da ode, a prije ili poslije on bi ipak otišao i slomio mi srce. Zato sam samo kimnula ne rekavši ni riječi, jer nisam htjela da čuje kako sam na rubu plača. Prošlo je nekoliko beskrajno dugih trenutaka tišine, a zatim sam čula njegov uzdah i korake kako se udaljavaju. Kad sam se napokon okrenula, lica mokrog od suza, još sam dugo stajala na mjestu gledajući prazan haustor. Bila sam slomljena, ali znala sam da sam donijela najbolju odluku za sve.
Navečer, kad se Drago vratio kući, po običaju se presvukao, ispružio na kauč pred televizorom, a zatim upitao što ima za večeru.
- Riža, šnicle i salata - odgovorila sam kao iz topa.
- Sjajno! - odvratio je on zadovoljno.
Sve je bilo tako banalno i obično i da nije bilo one poruke koju sam brižljivo skrila u ladici ispod donjeg rublja, možda bih povjerovala da se zapravo nikad ništa nije ni dogodilo, već da je sve bilo samo slatka maštarija, stvorena kako bi ublažila sivilo mog života.
Pogledala sam muža, tako mirnog i nesvjesnog svega, i u tom me trenutku preplavio val nježnosti prema njemu. Nisam više osjećala ljubav, jer to je nestalo prije mnogo godina, već samo neizmjernu nježnost. Nikad mu neću reći za Crnog. Znam da bi ga to samo povrijedilo i nikad ne bi shvatio zašto sam to učinila. On je smatrao da mi je dobar muž i na neki je način to i bio, samo što me nije razumio. Uz njega mi ništa ne nedostaje, dobar je prema meni i poštuje me, ali ne pruža mi dovoljno ljubavi i pažnje i ne shvaća da zbog toga patim. Za njega je ljubav njegov mir, navike, sigurnost, nešto što nema nikakve veze sa strašću koju sam ja, na sreću, ponovno otkrila s Crnim, koji je ponovno zapalio iskru strasti u meni. Duboko sam uzdahnula ne primijetivši da me Drago ispitivački promatra.
- Je li sve u redu, Ljiljana? - upitao me. - Naravno. Zašto pitaš?
- Nekako si mi drukčija u posljednje vrijeme.
- Kako to misliš? - upitala sam ga.
- Ne znam, nekako izgledaš mlađa, ljepša, veselija...
Nasmijala sam se blago se zarumenjevši zbog tajne koja mi je grijala srce i dušu.
- Tko zna - odvratila sam. - Možda zato što je danas Valentinovo.
"Zauvijek u mom srcu!"
Odrasla sam u malom mjestu nedaleko našeg glavnog grada. Uz majku Milenu, udovicu, koja čitavog života nije skidala crnu maramu s glave, žaleći za suprugom, mojim ocem Jožom koji je u najboljim godinama stradao u prometu kao vozač kamiona pa je u mom djetinjstvu nedostajalo radosti i smijeha. Radeći po kućama i tuđim njivama, majka je zarađivala novac kojim me školovala, pa sam odabrala medicinsku školu kako bih se kao medicinska sestra što prije zaposlila i zarađivala da se izvučmo iz bijede i siromaštva. No, umjesto zaposlenja nakon završene škole, našla sam se među tisućama nezaposlenih, a tada se moja mama naglo razboljela i umrla pa sam ostala sama, očajavajći nad svojom sudbinom.
Svakog sam dana pratila oglase ne bih li pronašla bilo kakav posao pa kad sam naišla na oglas kojim se tražila njegovateljica nepokretne osobe, odmah sam se prijavila. Bila sam presretna što sam baš ja dobila to radno mjesto između mnogobrojnih kandidata. Naime, uvjet obvezatnog boravka u kući njegovane osobe mnoge je odbijao, dok je meni to najviše odgovaralo. Nepokretna osoba kojoj je bila potrebna cjelodnevna briga bila je žena četrdesetih godina, gospođa Darija, stradala u prometu pa je život provodila u invalidskim kolicima ili u krevtu. Njezin suprug, gospodin Marko, bio je građevinski poduzetnik, nasljednik svojih imućnih roditelja od kojih je naslijedio vilu u elitnom dijelu grada, a i sam je stekao pravo bogatsvo unosnim poslovima u zlatno doba graditeljstva, dok i u našoj zemlji nije zavladala kriza. Od prvog se dana prema meni odnosio s uvažavanjem pa sam se u njihovoj kući osjećala poput člana obitelji koju nisam imala.
Nema prepreke za slobodan dan
Šteta je što niste studirali medicinu, jer se u vama krije veliki talent za tu struku - godilo mi je mišljenje tog šarmantnog četrdesetgodišnjaka koji se - izgleda - zbog stalne zauzetosti poslom rijetko kada upuštao u privatne razgovore. Na licu mu je bio stalni grč ili nešto poput pečata tuge utisnute među prerano stečene bore. Takav sam dojam stekla o njemu prvih dana dok još nisam doznala za pravi razlog njegove "noćne more". Naime, on je bio za volanom u vrijeme prometne nesreće kad je poginula mama njegove supruge, a ona doživjela teške povrede vratne kralježnice i ostala nepokretna.
Ništa nisam znala o tome dok mi jednom prigodom nije ispričao svoju nevolju. Bližio se blagdan Svih svetih pa sam ga zamolila za slobodan dan kako bih otišla na groblje da očistim grobove svojih pokojnika, kako to tih dana čine i svi ostali.
- Nemojte se ispričavati, Marijana! Nema nikakve prepreke za slobodan dan jer će Dariju pripaziti domaćica Magda koja je brinula o njoj dok vi niste došli. Poslužite se autom koji vam inače stoji na raspolaganju, samo vas molim, pazite u prometu da ne stradate. Tih se dana pred blagdan događa najveći broj nesreća jer vozači voze poput sumanutih. To vam govorim iz vlastitog iskustva, jer sam pred dvije godine upravo pred blagdan Svih svetih doživio nesreću na jednom raskrižju samo zato što nisam propustio vozača koji je vozio na crveno. A mogao sam izbjeći tu nesreću samo da se nisam držao prava prvenstva - prvi je put spomenuo dio krivnje u toj nesreći, pa sam tek tada shvatila da ga razara neopravdano kajanje.
- Zašto okrivljavate sebe zbog tuđe nepažnje? Da ste mogli izbjeći nesreću, sigurno biste to i učinili pa nemate razloga opterećivati svoju savjest zbog tuđe bahatosti - pokušala sam mu olakšati teret koji je natovario na svoja leđa.
Možda se nikad neću udati
Moja supruga se zbog svog stanja posve odvojila od vanjskog svijeta i ne želi među ljude. Medicinska sestra koja je brinula o njoj, nije izdržala život ograničen na prostor ograđen parkom i visokom ogradom pa se bojim da ćete i vi otići čim nađete normalan posao, u nekoj bolnici ili Domu zdravlja. Ja sam s vašim angažmanom zadovoljan i mogu vam ponuditi radno mjesto na neograničeno vrijeme i prije isteka probnog roka, naravno, ako to i vama odgovara - slušala sam zadovoljna ne vjerujući vlastitim ušima da se i meni jednom sreća osmijehnula.
- Vi ste, Marijana, zanimljiva djevojka puna vedrine u čijem se društvu dobro osjeća i moja supruga, ali i ja lakše podnosim svoju mučnu svakodnevicu pa vas želim što dulje zadržati u svojoj blizini. Nadam se da nas nećete napustili i kad se jednog dana udate.
- Kad se udam! Pa ja se možda nikad i neću udati jer sam doživjela razočarenje u svojoj prvoj ljubavi, dečku kojeg sam poznavala od prvog razreda osnovne. Naime, mislila sam da ga poznajem, ali sam se prevarila. Iznevjerio me kad mi je bilo najteže - s mukom sam zadržala suze kad sam se sjetila tih najtežih trenutaka u svom životu kađ mi je umrla majka, a Tomislav, od koga sam očekivala podršku i razumijevanje, okrenuo mi je leđa.
I kad sam se osjećala sama na svijetu, naišla sam na pruženu Markovu ruku. Ne samo što me zaposlio, već mi je godinu dana kasnije ponudio stan u centru grada nedaleko svog ureda, stan koji mu je služio za predah i opuštanje u vrijeme intenzivnih poslova u proteklim godinama.
- Kad je zgrada bila dovršena, jedan sam stan ostavio za sebe jer, kao što vidite, trebam proći gradskom gužvom da dođem do svoje kuće. Bilo je to na početku moje karijere, kad sam očekivao potomstvo koje mi Darija nije mogla podariti. Otkad je postala invalid, umrla je i posljednja nada da ću postati otac pa su moje zamisli o posjedovanju stana u centru grada postale bespredmetne. Zato bih rado prepustio taj stan vama, Marijana, ako ste uopće zainteresirani.
- Kao da čitate moje misli, gospodine Marko! Upravo sam dobila ponudu da prodam moju rodnu kuću u selu, a za razliku u cijeni stana, uzet ću kredit. Stan mi je svakako potreban, samo što sam se bojala o tome i razmišljati. Ponuđena mi cijena, za kuću je povoljna u odnosu na današnje prilike, a ja se više ne namjeravam vratiti u selo i kad jednog dana prestane potreba za mojim poslom u vašoj kući... - rekla sam s knedlom u grlu od pomisli da će Darija prema liječnikovoj prognozi poživjeti najviše šest, sedam godina. Jer, uza svu njegu i redoviti boravak u toplicama svakih pola godine, njeni su organi polako otkazivali.
- Nije li vam žao prodati rodnu kuću? - upitao je Marko. Što se tiče ugovora o kupnji, dovoljno je da uplatite vašu ušteđevinu i obvežete se na daljnje mjesečne rate, recimo, u visini trećine vaše zarade. To vam je mnogo povoljnije nego se zaduživati u banci.
Ipak sam odlučila uzeti stan
Ja nikad ne bih mogao otuđiti ovu kuću, jer je to moj rodni dom za koji me vežu uspomene na djetinjstvo, roditelje, moje odrastanje, prve simpatije i ljubavi. Imam osjećaj da su u toj kući zarobljene sjene mojih pokojnih roditelja, pa nigdje drugdje na ovoj Zemlji ne želim živjeti.
- Razmislit ću o vašem neočekivanom prijedlogu pa možda i odustanem od prodaje roditeljske kuće. U svakom slučaju, zahvalna sam vam što mi nastojite pomoći da osiguram svoju budućnost.
- Nisam završio priču o stanu koji sam vam ponudio. To je stan u novoj zgradi koju je gradila moja firma, na posve drukčijoj poziciji nego ova moja kuća. Kad mi ovdje dosadi tišina, odem u stan kamo dopire buka grada jer je zgrada interpolirana među postojeće kuće u vrlo prometnoj ulici. Zadržao sam ga, ne samo zbog momentalnih potreba, već sam računao na potomke. No, moja su se očekivanja u vezi potomstva izjalovila, a pokušaj da u samoći zaboravim na probleme u kući, pokazao se promašenim. Shvatio sam da meni nije potrebna samoća, već netko s kim bih mogao iskreno porazgovarati. Jer, ima dana kad osjećam tjeskobu koju mogu odagnati samo ako je podijelim s nekim poput vas, Marijana. Ovo što sam vama povjerio - priznao je da se ponekad borim s vlastitom savješću - nikad još nikome nisam rekao. Prema vama osjećam toliku bliskost kao da se poznajemo čitavog života, i to je osnovni razlog zašto vas želim zadržati u svom životu kao prijatelja. Je li me razumijete, Marijana? Ako je vaš odgovor da, onda ćete bez sustezanja uzeti ovaj stan.
- Da, uzet ću ga i uplatiti dio cijene svojom ušteđevinom, a po ugovoru ćete mi odbijati dio zarade - rekla sam nakon kraćeg razmišljanja. Marko je kanalizirao, a ja sam prihvaćala njegove zamisli o svojoj budućnosti, uvjerena da to čini iz altruističkih pobuda, a možda i sažaljenja što sam tako rano ostala bez roditelja. Uskoro me odveo da pogledam stan koji mi se činio poput raja u odnosu na moju skromnu roditeljsku kuću. Stan je bio namješten skupocjenim namještajem i funkcionalan zbog ugrađenih ormara i raznih polica. Na raspolaganju sam u prvo vrijeme imala kuhinju s blagovaonicom i sobu, a njegova soba za opuštanje ostala je, na moj zahtjev, i dalje u istoj namjeni.
Nagovorio me na studij medicine
Raspitao sam se o mogućnostima nastavka vašeg obrazovanja. Bilo bi šteta zanemariti mogućnost da završite studij medicine za fizijatra - iznenadio me Marko prijedlogom o kojem sam ponekad samo sanjarila.
- Što se upisa tiče, pomoći će vam moje poznanstvo, a vremena za učenje imate dovoljno uz posao koji obavljate. Iskoristite šansu koja vam se pruža da postanete liječnica jer će vam život biti mnogo lakši, a vi to i zaslužujete. Trebate samo napisati zamolbu uz obrazloženje svojih motiva zašto želite studirati i sigurno ćete biti primljeni - rekao je s takvom sigurnošću da sam mu povjerovala kako će se moji tajni snovi jednog dana ostvariti.
- Predajte zamolbu i priloženu dokumentaciju što prije kako biste ove jeseni mogli započeti studije - rekao je Marko.
Kad smo te jeseni odveli Dariju u toplice, obavila sam sve formalnosti oko upisa i često dolazila u stan još uvijek ne shvaćajući da je stvarnost sve ovo što mi se događa. Na stolu me jednog dana nakon povratka s predavanja dočekalo prijenosno računalo koje mi je doista nedostajalo, a nisam si ga mogla priuštiti. Sjela sam i zaplakala od sreće, ali i tuge koja me odjednom snažno obuzela jer, postala sam svjesna da volim tog čovjeka svim svojim bićem, ali zbog svojih emocija osjećam veliku krivicu pred njegovom jadnom suprugom. Nakon svega što je učinio i još uvijek čini za mene, više nije bilo sumnje da taj sredovječni muškarac svojim postupcima iskazuje ljubav koju više ne može skrivati iza službenog odnosa. Pogled njegovih sivomodrih očiju ga je odavao, a mene je sve više plašilo rađanje tih uzajamnih osjećanja koji bi nas mogla odvesti na pogrešan put. Ne samo što mi je po godinama mogao biti otac, već i zbog njegovog braka, žene invalida koja je ustvari samo vegetirala, ali postojala je tu poput graničnog stupa koji opominje da je svako prekoračenje granice nedopustivo.
Sjedila sam zadubljena u misli u polumraku sobe u koju je kroz prozore dopirala škrta svjetlost uličnih svjetiljki, kad sam čula okretanje ključa u bravi ulaznih vrata. Čula sam korake koji su se približavali kuhinji u kojoj sam sjedila za stolom na kojem je još neraspakiran bio Markov poklon.
- Pomislio sam da još niste stigli. Zašto sjedite u mraku, Marijana? Mislio sam da će vas moj dar razveseliti, a on još uvijek stoji neraspakiran. Mogu li upaliti svjetlo? - upitao je glasom u kojem se nazirala napetost.
- Sjedim u mraku da lakše sredim dojmove. Doista sam dirnuta vašom pažnjom i nemam riječi kojima bih vam mogla zahvaliti za sve ovo što činite za mene.
- Učinio bih ja i mnogo više da nisam vezan brakom koji je samo na papiru. Ovog bih vam trenutka ponudio da sa mnom provedete ostatak godina, da mi budete žena s kojom ću dijeliti istinski život... - odjednom mu je glas prepukao, a iz njegovih grudi se vinuo duboki jecaj. Ustala sam i prišla mu da ga utješim prijateljskim zagrljajem, ne sluteći da će tih trenutaka iz nas provaliti emocije koje smo do tada tako vješto skrivali. Umjesto prijateljskog zagrljaja, dodirom naših tijela, osjećaji koje smo dugo skrivali su se razbuktali, pa se taj zagrljaj pretvorio u buktinju strasti koja nas je odvela u krevet, a nakon toga više nije bilo povratka na naš službeni odnos. Priznala sam mu da ga volim, a da on voli mene nije me trebao uvjeravati. Znala sam to, jer se to vidjelo u njegovom čeznutljivom pogledu, osjećalo u glasu i svakom pokretu već nakon izvjesnog vremena boravka u njegovom domu.
Nakon događaja te prosinačke noći osjećala sam nelagodu pri svakom njegovom pogledu, pa čak izgovorenim riječima u čijoj se boji glasa osjećala ljubav obojena žudnjom, kao što gladan čovjek ne može sakriti pohlepu za hranom. Marko je bio gladan ljubavi, kao što sam uostalom i sama bila željna nježnosti i pažnje. Početkom nove godine, kad sam odlazila na predavanja, naša domaćica Magda bi me ispraćala zagonetnim smiješkom iz kog se mogla naslutiti njena sumnja da je ona naš odnos "pročitala". Budući da su poslovi u gradnji splašnjavali, Marko je imao sve više vremena pa smo se često družili dijeleći sreću u našem ljubavnom gnijezdu. Bilo je doduše trenutaka kad sam zavidjela kolegicama na fakultetu na njihovoj slobodi, dok bi poslije predavanja odlazile zajedno s kolegama u kafiće gdje bi uvijek nešto proslavljali, a ja sam žurila u svoj stan, a potom u kuću gdje me čekala Darija.
Željela sam živjeti punim plućima
Bilo je mladića koji bi mi prilazili s namjerom da budemo u vezi, ali sam ja izbjegavala i odbijala svaki takav pokušaj, kao što to i priliči ženi s obavezama kakve sam ja imala. Za mene je postojao samo Marko pa iako nismo bili vjenčani, smatrala sam se obveznom kao prema bračnom drugu. U trenucima zanosa, Marko bi maštao o našoj zajedničkoj budućnosti, uvjeren da njegova Darija neće još dugo poživjeti, iako o tome nismo nikad otvoreno progovorili. Prošle su tako godine za koje sam vrijeme diplomirala i postala liječnica fizijatrije, i sva stečena znanja savjesno primjenjivala na svojoj pacijentici.
- Budeš li me čekala, čim budem slobodan, vjenčat ćemo se i nastaviti život u našoj kući na brdu, sa čije se terase vidi cijeli grad kao na dlanu - govorio bi gledajući kroz prozor jurnjavu automobila našom ulicom.
- Budeš li me čekala? - ponovila sam ljutito. - Ništa ja više ne čekam - naglasila sam posljednju riječ - već jednostavno živim s tobom punim životom i bez vjenčanja koje je ustvari samo formalnost. Nije li tako?
- Upravo je ta formalnost smetnja punini života, priznali mi to ili ne, draga moja! Da te nisam ja zarobio, sigurno bi našla dobrog muža kome bi rodila djecu, jer nas dvoje čekajući, bližimo se posljednjoj granici... Meni je četdreset sedma...
- A meni je tek trideseta! No, ako želiš potomstvo, ne moramo čekati. Spremna sam i na vanbračnu djecu! I nemoj strahovati za svoj ugled jer će ime oca ostati nepoznato.
Dva mjeseca nakon tog razgovora, osjetila sam prve simptome, te nakon ginekološkog pregleda, obavijestila sam Marka o trudnoći. Da sam znala s koliko će me pažnje obasuti, sputavati me u poslu i brinuti o mojoj prehrani, ne bih mu rekla dokle god bi mi bilo moguće skrivati trbuh. Osjećala sam se poput princeze kojoj se ispunjavaju sve želje. U drugoj polovici trudnoće, Marko je angažirao fizioterapeuta koji je uz domaćicu Magdu pred moj porođaj preuzeo svu brigu o Dariji kojoj je najpotrebnija bila masaža kako bi se koliko-toliko mišići očuvali od potpune atrofije.
Poznanstvo s jutarnjim trkačem
Nakon rođenja djevojčice Saške, bila sam najsretnija žena na svijetu i posvećivala joj svaki svoj slobodni trenutak. U odgoj djeteta bio je uključen i Marko, mada službeno nije bio nigdje upisan kao otac. Naš uži krug poznanika je prešutno prihvaćao naš nedefinirani odnos, a supruga Darija nije propadala samo fizički već i mentalno pa nije postavljala nikakva pitanja. Uoči Uskrsa, tog je proljeća preminula i nakon mučnih godina vegetiranja našla svoj mir. Vjenčali smo se šest mjeseci kasnije, u nazočnosti samo dvoje svjedoka, a u kuću sam preselila tek godinu dana nakon Darijine smrti. Budući da je domaćica Magda vodila domaćinstvo, predložila sam mužu da se zaposlim kao liječnica.
- Nemoj ni pomišljati na zaposlenje, Marijana! Zar bi moj društveni status okrnjila traženjem zaposlenja među onima koji nemaju sredstava za život. Zar tebi nešto nedostaje u našoj kući? - upitao je uvrijeđenim glasom. - Meni je najveće zadovoljstvo kad me ti dočekaš kod kuće, a ja sam sretan što mi je žena fakultetski obrazovana osoba - i nehotično je prizano svoj poriv da me nagovori na studiranje. Pristala sam.
Do osnovne škole Saška je izrastala u lijepu i pametnu djevojčicu pa se uključila u mnoge slobodne aktivnosti na koje sam je ja odvodila, a najviše je voljela plivanje. Zato smo svakog ljeta odlazili na more i ostajali čitave ljetne praznike u Markovoj kući na samoj obali mora. U početku mi je smetalo što Marko nije s nama ostajao više od dan-dva, jer je njemu posao bio iznad svega, ali sam se i na to navikla. Tako je bilo i te godine kad je naša kći završila osnovnu školu i postala prava tinejdžerica koja je obožavala svog oca. Zato ga je nagovarala da ostane s nama na moru u čemu sam je i ja podržala, govoreći suprugu:
Zar ne bi bilo korisnije da plivaš sa Saškom, da se barem na godišnjem odmoru družite, jer za to kod kuće nemaš vremena. Osim toga, ona se najozbiljnije priprema za natjecanje u plivanju, u čemu joj ti možeš pomoći jer ona kaže da si ti njezin najbolji trener. Budući da sam odrastala bez oca, najbolje znam da jedino uz oba roditelja svako dijete stiče samopouzdanje, a pogotovo uz oca koji ženskoj djeci u pubertetu daje sigurnost. Da ne spominjem i svoju želju da barem jedno ljeto provedemo zajedno.
- Ti zaboravljaš da novac treba zaraditi, a momentalno su poslovi u graditeljstvu postali profitabilni pa ne bih rado propustio priliku da nadoknadimo izgubljeno u vrijeme krize. Priznam da bi mi odmor dobro došao, ali ja jednostavno nemam ljeti vremena. Spominjanjem zarađivanja novca najlakše bi mi zatvorio usta jer sam i ja trošila njegov novac pa mu ni ovom prilikom nisam rekla što mi je tog trenutka palo na pamet, da novac nije jedini izvor sreće. Pomirila sam se s njegovom odlukom da se vrati kući. Iako su mi moje znanice zavidjele na statusu supruge imućnog poduzetnika, ja sam sve više osjećala da život prolazi pokraj mene. Vrlo smo rijetko upražnjavali nježnosti u krevetu, pa sam se sve češće s nostalgijom sjećala onih dana prije službenog braka kad je Marko pronalazio vremena i za ljubav. Nakon takvih sam razmišljanja često zapadala u depresiju, pa da mi se to ne dogodi i na ljetovanju, odlučila sam svoje slobodne vrijeme ispuniti rekreacijom na suhom, jer sam plivanje izbjegavala zbog čestih grčeva u stopalu. Čim bih ušla u vodu, prste na desnoj nozi, uhvatio bi bolni grč.
Ustala bih prije izlaska sunca i pošla na trčanje borovom šumicom pokraj mora. Jednog jutra, ubrzavajući korak u lagano trčanje, iznenadio me muški glas:
- Mogu li vam se pridružiti? - upitao je jutarnji trkač što se stvorio pokraj mene.
Na trenutak se zaustavio i uz široki osmijeh, poželio mi dobro jutro. Tamnokosi mladić, očaravajućeg osmijeha, atletski razvijenih ramena i mišićavih dugih nogu, u laganoj sportskoj odjeći, kretao se nečujno gotovo poput pantere.
- Ako namjeravate trčati, skinite sve do majice jer ćete se u protivnom uznojiti i prehladiti - ljubazno me posavjetovao.
- Vi ste uistinu spasilac? - upitala sam pročitavši tu riječ na njegovoj majici.
- Da, spašavam plivače koji precijene svoje mogućnosti. To mi je posao preko ljeta, a inače sam nastavnik tjelesnog odgoja u srednjoj školi. Goran - izgovorio je svoje ime uz čvrsti stisak ruke.
Goran mi se učinio vrlo bliskim
I dok sam ja razmišljala kako je ovo neobično mjesto za upoznavanje, on je dodao prije nego što sam izgovorila svoje ime: - Vi ste gospođa Marijana! Znam vašu kći Sašku što se druži s djevojčicama iz kampa. Pazim na nju jer se često upušta u rizično plivanje daleko od obale. Na moru najčešće stradavaju oni najhrabriji. Znate, moja je dužnost paziti na sve plivače, a pogotovo one koji podcjenjuju opasnosti na moru. Ne kažu Dalmatinci uzalud: "Voli more, drž' se kraja!"
- Hvala vam na brizi! Mada je moja kći dobra plivačica, opreza nikad dosta. Opomenut ću je da ne čini gluposti.
- Nemojte joj, molim vas, reći da ste to doznali od mene! Još bolje, nemojte je uopće opominjati da se ne obeshrabri, a ja ću je upozoriti da ne pliva predaleko od obale jer najveća opasnost plivačima prijeti od glisera. - Goran mi se učinio bliskim kao da se oduvijek poznajemo, pa smo bez ustručavanja nastavili razgovor.
- Marijana! Lijepo ime za lijepu ženu - rekao je Goran promatrajući me svojim dubokim tamnim očima koje su me posve paralizirale.
- Moram se vratiti - naglo sam se okrenula i pošla u želji da se što prije udaljim od tog privlačnog muškarca. Pridružio mi se bez riječi kao da je slutio zašto želim pobjeći od njega. Kad smo stigli do ruba šume, požurila sam prema kući gdje me na terasi čekala Saška.
Naš prvi poljubac bio je presudan
Nisam te našla u tvojoj sobi pa sam se zabrinula. Gdje si bila? - upitala je, znatiželjno čekujući odgovor. - Bila sam na rekreacijskom trčanju! Sutra ćeš mi se i ti pridružiti - izgovorila sam neplanirano, svjesna da to ustvari ne želim.
- Da ustajem u zoru i s tobom trčim!? Ne pada mi na pamet, mama! Čuvam snagu za plivanje i veslanje s prijateljima iz kampa.
- U redu, Saška! Da ubuduće ne brineš gdje sam, svako ću jutro na trčanje, jer ću se inače ulijeniti i udebljati od mirovanja - nastojala sam unaprijed opravdati svoje jutarnje izlaske. Sljedećeg sam jutra krenula u isto vrijeme nošena željom da se susret s Goranom ponovi, a on me, kao po dogovoru, čekao na rubu šume. Čim me ugledao, njegovim se licem razlio osmijeh zadovoljstva, a meni je srce življe zakucalo. Samo uz kratki pozdrav, krenuli smo prema šumi i potrčali. Zadihani od tempa kojeg sam sama diktirala, zaustavili smo se kod klupe ispod bora. Pažljivo me ogrnuo svojom vestom, nježno mi dodirujući ramena, a od svakog njegovog dodira moje je tijelo nekontrolirano zadrhtalo što nije izmaklo njegovom pogledu. Bila sam iznenađena silinom želje za tim dodirima, željom kakvu nisam osjetila uz Marka posljednjih desetak godina. No, i sama pomisao na muža na mene je djelovala poput hladnog tuša, pa sam ustala u namjeri da pođem, ali su me zaustavile Goranove riječi:
- Opustite se, Marijana! Ostavite ružne misli za neko drugo vrijeme! Tu smo samo nas dvoje, divna žena i muškarac koji je želi od prvog trenutka kad ju je ugledao - govorio je u trećem licu kao da se to ne odnosi na nas dvoje, a ja sam se tog trenutka postidjela svoje neodlučnosti da odem. - Znate, bio sam začuđen kad sam vidio da se vaš muž vraća, a vas ostavlja s kćeri koja se brzo uklopila u društvo iz kampa, pa ste vi prepušteni samoj sebi. Jesam li u pravu? A znate li zašto smo se sreli? Zbog moje snažne želje da se to dogodi - govoreći, nježno me zagrlio, a ja, nemoćna da se oduprem njegovoj blizini, pružila sam mu usne na poljubac, posve nesvjesna što mi se događa. Bio je to presudni trenutak za moj daljnji život. Po prvi sam se put, nakon mnogo godina, ponovno osjećala vrijednom pažnje, i poželjnom ženom. Zadovoljstva kojeg sam osjećala u Goranovom zagrljaju, nisam se željela odreći niti pod cijenu svojih moralnih načela o preljubu, pa sam pristala na njegov prijedlog da se sretnemo te večeri u njegovoj kamp kućici.
Ne znam hoće li ti kći oprostiti
Otada su mi dani postali beskrajno dugi u iščekivanju večeri, kad sam se pod okriljem noći izvlačila iz kuće čim bi Saška zaspala. Prošla su tako dva tjedna mojih noćnih izleta, kad mi je Goran rekao očajničkim glasom:
- Marijana, zaljubio sam se u tebe iako to nisam želio! Vjerovao sam da će mi naš susret biti samo jedna od lijepih uspomena s ljetovanja, ali sad osjećam da više ne bih mogao živeti bez tebe. Reći ćemo tvom mužu što nam se dogodilo i vjerujem da će nas razumjeti.
I ja sam znala da će mi život biti prazan nakon spoznaje kako je lijepo biti žena u zagrljaju strastvenog muškarca mojih godina, ali nisam pomišljala na rastavu. Nisam mogla ostaviti muža prema kome sam osjećala veliku zahvalnost što me izvukao iz bijede. Kao ni kćerku koja je emotivno više vezana uz oca nego uz mene, mada je u razdoblju kada joj je majka najpotrebnija. Goranov se odmor s učenicima u kampu bližio kraju pa sam posljednje noći, ležeći uz Gorana, uz koga sam upoznala i onu drugu, ljepšu stranu života u dvoje, razmišljala o silini strasti koja me dovela u njegovu kamp kućicu. Pokušavala sam u mislima opravdati svoj grijeh suprugovom nezainteresiranošću za mene kao ženu. Za njega sam bila samo majka njegova djeteta, netko
o kome se on mogao brinuti, davati savjete i pokazivati svojim poslovnim partnerima kao suvenir. Pogleda uprta u dubinu zvjezdanog neba, nisam željela zaspati kako ne bih izgubila ni djelić sretnih trenutaka kakvi se mogu doživjeti samo jednom ili ni jednom u životu. Pitala sam se, što bi učinio moj muž da slučajno dozna za moju ljubavnu vezu s muškarcem kojeg sam slučajno srela na ljetovanju. Čudno, ali u tim trenucima nisam uopće pomislila na Sašku, kako bi ona reagirala da sazna za moja noćna izbivanja. Po Goranovom ravnomjernom disanju zaključila sam da spava, dok sam ja i dalje posve budna od uznemirenosti i tuge zbog rastanka, kroz prozorčić gledala zvijezde koje mi se nikad nisu učinile tako blizu kao te noći. Bila sam svjesna da moram ustati i vratiti se u svoju kuću, uvjerena da kćerka, izmorena cjelodnevnim aktivnostima, spava. Potiho sam otvorila vrata i pažljivo se spustila preko onih nekoliko stepenica, kad me uhvatila nečija ruka od čijeg sam stiska skoro vrisnula.
- Čekam te da ti pomognem pronaći put do kuće - užasnuta sam prepoznala glas svoje kćeri. - Znala sam da si tu, kao i proteklih noći, ali sam morala doći da me vidiš, jer bi me inače uvjeravala da mi se samo činilo kako nisi u svom krevetu - izgovorila je drhtavim, isprekidanim glasom, očito već unaprijed osmišljene riječi. Niti sam mogla, ali niti stigla bilo što reći, kad je Saška odlazeći, prosiktala: - Ostani sa svojim ljubavnikom, jer nama više nisi potrebna! Poslat ću tati poruku da dođe po mene - izrekla je presudu i u ime svog oca, odmjerivši me prezrivim pogledom, dok sam ja ostala naslonjena na kućicu jer me noge nisu držale. Tu me zatekao Goran koji se ubrzo probudio.
- To se moralo dogoditi! Sad barem znamo na čemu smo - rekao je, uvjeren da me muž neće primiti u kuću. Marko je stigao tog dana predvečer. Već po njegovom držanju zaključila sam da je o svemu obaviješten. Umjesto bijesa kojeg sam od muža opravdano očekivala, prišao mi je kao bolesnom djetetu, a ne ženi koja ga je iznevjerila. Svojom mi je nadmoćnom milostivošću ponudio da porazgovaramo o "incidentu" zbog kojeg ga je Saška pozvala da hitno dođe.
- Ja ti mogu oprostiti, kao i tom mladiću kojemu nemam pravo zamjerati što je prišao lijepoj ženi da se zabavi, ali se pitam hoće li ti kći ikada oprostiti. Od mene zahtijeva da se bez tebe vratimo kući, no to ne dolazi u obzir. Vraćamo se svi troje, i zato te molim da spakiraš stvari kako bismo mogli odmah krenuti. Imam sutra prijepodne jedan važan sastanak - govorio je s takvom mirnoćom kao da je od svega jedino i najvažnije na vrijeme stići na sastanak. Bilo bi mi mnogo lakše da je pobjesnio od ljubomore, da me čak i udario, ne bih mu mogla zamjeriti. Očekivala sam da će mi zaprijetiti rastavom, ali je on nije ni spomenuo. Sve bi bilo normalnije od njegova velikodušnog praštanja. Dapače, trudio se da pred okolinom ostavimo dojam normalne obitelji koja se zbog nekih razloga mora prije završenog odmora vratiti kući. Čak je prisilio Sašku da zajedno večeramo. Tek sam se za istim stolom našla oči u oči s kćerkom koja me potpuno ignorirala.
On je samo siromašan učitelj
Drago mi je što si svakodnevno plivala pa možeš nastaviti u bazenu kad se vratimo - pokušavao je Marko zapodenuti razgovor, ali ga je kći u tome grubo prekinula:
- Ja se kući ne vraćam ako i ona ide s nama! - rekla je blijeda, stisnutih usta, jedva čujnim, ali odlučnim glasom.
- Vraćamo se svi troje! Ne zaboravi, kćeri, da smo mi obitelj čiji članovi moraju jedni za druge imati razumijevanja - rekao je Marko gledajući Sašku ravno u oči.
- Mi više nismo obitelj! - procijedila je ona, onako kako to može samo jedan pobunjeni pubertetlija, ošinula nas prezrivim pogledom i otišla od stola.
- Bojim se da će sa Saškom biti problema, barem dok ne odraste u ženu. Možda će tada moći shvatiti...
- Prestani, Marko! - morala sam ga prekinuti, jer to njegovo mirno izlaganje, neprirodno u našoj situaciji, nisam mogla više podnijeti, pa sam mu pokušala mirno objasniti svoj prijedlog.
- Otiđite vas dvoje kući, kako to želi Saška, a mene ostavite da se suočim sama sa sobom, da se saberem i promislim što mogu učiniti sa svojim životom bez tvoje velikodušne pomoći i razumijevanja.
- Očekuješ da te Goran povede sa sobom? Razgovarao sam s njim o tome. On to doista i želi, iako sam pomislio da je to za njega bila samo ljetna avantura kakva se obično zaboravlja bez tuge i žaljenja. No, on je samo siromašni nastavnik koji si može priuštiti ljetovanje na moru kao odgajatelj učenika sa svoje škole i uz to obavlja posao spasioca izlažući se opasnosti. Živi u malom provincijskom gradu kao podstanar. On ti nema što pružiti osim ljubavi, ali ne zaboravi da siromaštvo ubija i najveću ljubav! Osvijesti se, Marijana! Tebi je potrebna sigurnost kakvu imaš u našem domu koji bez tebe ne bi više bio isti. Zato se sutra vraćamo svi troje, je li tako? Ne obaziri se na Sašku i njene pubertetske mušice. Ona će brzo zaboraviti događaj s jednog ljetovanja! Odrast će i otići svojim putem, a mi ćemo ostati skupa do kraja. Uostalom, nismo li tako i obećali jedno drugome? U dobru i zlu, pa ovo zlo što nas je sustiglo, moramo prebroditi. Bio je to najdulji Markov monolog otkad smo u braku, a kojeg sam saslušala s pažnjom i priznala da je u pravu. Nije naređivao, ni predbacivao ili me bilo koiom riječju povrijedio. Samo je predlagao, pa sam ga zato i poslušala.
Emotivno sam potpuno otupjela
Nova era našeg života započela je povratkom u našu kuću. Kći me izbjegavala, a kad bismo se i susrele, osjećala sam se kao pred strogim sucem koji ne prihvaća pomilovanje dato bez njegove volje. Saška je polazila gimnaziju i kao iz nekog inata, luđački je učila ne izlazeći iz svoje sobe,
a za sve što je trebala obraćala se teti Magdi kojoj je od prvog dana bilo jasno da se nešto ružno među nama dogodilo, pa je to prešućeno objašnjenje i među nama dvjema stvorilo nepovjerenje. Svoje poslove je obavljala poput automata i žurila iz naše kuće. Takva me situacija tjerala u još veći očaj, a budući mi je jedina Magda do tada bila najbliskija, odlučila sam joj povjeriti se kao što bih to učinila majci. Moju je ispovijest primila s razumijevanjem i otada je naš odnos ponovno bio blizak i prijateljski, dok se moja kći i dalje trudila da preziranjem oca i mene, stvara zatrovanu i napetu atmosferu. Naš odnos nije promijenila ni Saškina punoljetnost. Upisala je studij prava i preselila u podstanarstvo s jednom cimericom. Otada je kontaktirala samo s ocem, koji me tri godine kasnije obavijestio da Saška odlazi u Njemačku gdje će nastaviti studije. Prihvatila sam svoj usud bez protesta, ugađajući čovjeku kojemu sam dugovala veliku zahvalnost, posebno zbog toga što me nikad nije okrivljavao za raskid odnosa s kćerkom. S navršenih sedamdeset i pet godina povukao se u mirovinu i bavio se uređivanjem parka oko kuće, istim onakvim žarom s kakvim se nekad predavao svom poslu. Doduše, brzo bi se umarao jer je imao povišeni tlak i šećer, pa je često lješkario na suncu unatoč mojim opomenama da mu to može naškoditi.
Jednog mu je dana pozlilo pa je na putu do bolnice preminuo od srčanog udara. Emotivno potpuno otupjela, nisam mogla ni zaplakati za čovjekom koji mi je u životu činio samo dobro, doduše, na način koji me nije usrećio. Obudovjela u šezdesetoj, bila sam prestara da maštam o budućnosti, a premlada da u samoći čekam svoj kraj. Bila sam zdrava, izgledom mlađa od svojih godina, materijalno zbrinuta nasljedstvom, a nisam bila u stanju odlučiti što da učinim sa svojim životom, jer sam po prvi put morala sama donositi odluke. Jer, Marko me svojom nadmoćnošću ustvari osakatio, onesposobio za samostalan život, za donošenje odluke da nešto prormjenim, ako ništa drugo, da iz kuće odvojene od ostalog svijeta parkom i visokom ogradom preselim u stan, ili da se vratim u svoj rodni dom. Ili da se uključim u neku od udruga koje se bave humanitarnim radom. Da učinim bilo što, da se izvučem iz letargije koja me priječila u pronalaženju izlaza.
Poslala sam pismo otuđenoj kćeri
Smatrala sam svojom dužnošću da kćer obavijestim o ostavinskoj rasparvi, jer na pogreb nije došla.
Dugo sam osmišljavala pismo u kojem sam joj željela napisati sve ono što joj nisam uspjela izreći dok je još bila s nama. Nikad me nije htjela saslušati, ali će pismo vjerojatno pročitati. Bila je to ispovijest bez zadrške i opravdavanja za učinjeno, sažetak svih proteklih godina života uz njenog oca Marka, nesebičnog čovjeka velikog srca koje je znalo praštati, a koji mi je svojom dobrotom stvorio kavez iz kojeg nisam imala izlaza. Nisam je molila za oprost. Bilo mi je najvažnije što sam samoj sebi oprostila i okajala svoj grijeh darujući najljepše godine života svom suprugu, pomažući mu kad mu je to bilo najpotrebnije. Saški je trebalo mnogo vremena da odluči odazvati se mom pozivu. Kad mi je stigao brzojav da dolazi, bila sam posve smirena i spremna za susret sa kćeri koju godinama nisam vidjela. Više nisam strahovala pred njenim optužujućim pogledom. Ona nije više povrijeđena djevojčica u čijim je mislima njena majka trebala biti nepogrešiva. Sad je i ona žena koja je i sama iskusila život, pa je vraljda shvatila da je i griješiti ljudski. S takvim sam razmišljanjima očekivala dolazak svoje kćeri.
Ugledala sam je kad je izlazila iz taksija. Visoka i vitka, uspravnog, pomalo ukočenog držanja, djelovala mi je poput stranca. Otvorila sam vrata prije nego je pozvonila.
- Dobar dan! - izgovorila je pružajući mi ruku, ne pokazujući namjeru da me zagrli. Kako uz pozdrav nije izgovorila očekivanu riječ "mama", uzvratila sam na isti način. Glas joj je bio visok, a izgovor sa stranim naglaskom. Na licu joj se nije moglo ništa pročitati, osim nelagode. Kad smo izmijenile nekoliko konvencionalnih rečenica o putovanju i vremenu, razgovor je zapeo, a budući da sam unaprijed odlučila njoj prepustiti teme razgovora, ja ih nisam nametala.
- Vidim, ništa niste mijenjali u kući. Sve je isto kao nekad - bila je njena prva primjedba.
- Da, sve je isto osim nas. Marko je rapidno propadao otkad se razbolio.
- U današnje vrijeme sedamdesete nisu za umiranje. Očekivala sam da će doživjeti barem devedesetu - mućkajući led u čaši s viskijem, podržavala je kakav-takav dijalog.
- Čini mi se da nakon umirovljenja nije imao motivacije za život. Nikad nije prebolio tvoj odlazak! To sam znala mada nikad nismo o tome razgovarali. Mislim da se od tuge i razbolio. O svemu sam ti opširno napisala, no želim ti ponoviti samo ovo: "Tvoj otac je bio divan čovjek!"
Na Saškinom se licu pojavio ukočeni osmijeh, pa sam naivno pomislila da ćemo premostiti ponor koji nas je dijelio. No, njene su me riječi ubrzo razuvjerile u mogućnost zbližavanja.
- Divan čovek, kažeš! Očekuješ da ćeš me u to uvjeriti?
- Ne, ne želim te uvjeravati. Da si ga željela upoznati, ne bi napustila svoj dom - odgovorila sam oštrije no što sam namjeravala.
Saška je, izgleda, uživala u mojoj ljutnji. Promatrala me škiljeći kroz dim cigarete, sa zagonetnim cerekanjem čim bih spomenula očevo ime.
- Red je da posjetim očev grob prije nego odemo kod advokata u vezi nasljedstva. Ne želim prisustvovati ostavinskoj raspravi.
- Kako god želiš! Mogu poći s tobom - ponudila sam.
- Idem sama. Neke stvari moramo obaviti bez tuđeg prisustva.
- U pravu si - rekla sam, pomislivši da će na očevom grobu zamoliti oproštenje, jer je u meni još uvijek tinjala nada u pomirenje. No, njeno se raspoloženje nije promijenilo niti po povratku s groblja. Učtivo je zahvalila na ponuđenom ručku, čime mi je dala na znaje da od mene ništa ne želi primiti, da je došla uzeti samo ono što joj po zakonu pripada. Nestrpljivo je čekala odlazak u kancelariju našem odvjetniku da sredimo formalnosti oko nasljedstva jer se istog dana vraćala. Činjenica da u svojoj rodnoj kući ne želi prespavati, zaboljela me do dna duše, a budući da sam znala kako je ona upravo to i željela, nisam prigovorila kako joj ne bih dala prilike da me još više povrijedi.
- Dobro ste napravili što ste prodali stan i kuću na moru, jer će mi gotovina dobro poslužiti, a za polovinu vile što mi je pripala, nisam zainteresirana pa ću je se službeno odreći. Ti si je doista zaslužila - rekla je prije odlaska.
Hladan susret bez imalo osjećaja
Oprosti, Saška, možeš li mi barem reći jesi li udana, imaš li obitelj ili živiš sama?
Nemam obitelj, ali ne živim sama. Živim s prijateljicom - rekla je uz izazovni osmijeh.
- Idem! - pruživši mi ruku, hladno i službeno kao i pri dolasku, izašla je iz kuće. Pogledom kroz prozor ispratila sam taksi i ostala sjediti u naslonjaču do kasno u noć. Tupa od bola, posve sam izgubila pojam o vremenu, osjećajući se kao odbačeni predmet. Tumarajući velikom obiteljskom kućom, svaki je kutak u meni oživljavao sjećanja, budio bolne uspomene na odrastanje moje kćeri, na dane kad su se u njoj čuli glasovi ljudi umjesto gluhe tišine koja me okruživala. Odjednom sam osjetila veliku potrebu da odem na Markov grob, da vidim je li mu kći barem svijeću zapalila. Zadubljena u misli stajala sam pokraj mramorne grobnice, zaprepaštena spoznajom da moja kći nije ni svom mrtvom ocu oprostila, jer na grobu nije bilo znaka bilo kakve posjete. Ta tvrdokorna bezosjećajnost mog djeteta, toliko me pogodila da mi je pozlilo. Na trenutak mi se zacrnilo pred očima, a tlo mi je izmaklo ispod nogu. Kad sam se osvijestila, osjetila sam nečije snažne ruke koje me drže u sjedećem na položaju na hladnom mramornom rubu nadgrobne ploče, te sam začula zabrinuto pitanje muškarca koji me vjerojatno poznavao jer me oslovio imenom:
- Marijana, je li ti bolje?
Pokraj nas se našla i neka žena koja mi je ponudila vode i također me upitala osjećam li se bolje.
- Trebate li pomoć da gospođu nekamo odvedete?
- Hvala vam najljepša i ne brinite! Mi smo stari prijatelji pa ću je odvesti kući - slušala sam, ali nikako nisam mogla odgonetnuti koji je to moj stari prijatelj što se našao pored mene u tom trenutku. Čim su nam se pogledi susreli, prepoznala sam oči koje su jedino izgubile mladenački sjaj, i lice zabrinuto kao i pred mnogo godina kad sam mu rekla da se vraćam s mužem.
- To si ti, Gorane, ili mi se nakon nesvjestice samo priviđa slika nekoga koga sam poznavala u prošlosti?
- Da, prošlo je otada dosta godina, ali nedovoljno vremena za zaborav. Dozvoli da te odvedem kući jer te ne mogu po drugi put pustiti u neizvjesnost - rekao je Goran, pružajući mi svoju ruku za oslonac. I dok je jesenji vjetar šumorio grobljem, dvoje se starih poznanika laganim korakom kretalo prema izlazu, ne samo sa groblja, već prema izlazu iz svoje usamljenosti.
- Možda se čudiš što sam se u kritičnom trenutku našao pokraj tebe, Marijana! Pratio sam tvoj život otkad živimo u istom gradu bojeći se kraha u tvom braku. Često sam bio u tvojoj blizini, nevidljiv poput anđela čuvara, pogotovo otkad si ostala sama. Čekao sam povoljni trenutak da ti priđem, a tada se uplela sudbina i ubrzala naš susret.
- Idemo tvojoj kući ili u moj stan, ili svatko svojim putem? - pitao je Goran kad smo sjeli u taksi.
- Idemo našoj kući! - rekla sam odlučno. - Bojim se da imamo premalo vremena da ga trošimo na glupe formalnosti. Toliko sam proteklih godina mislila na tebe i zamišljala kakav bi mi život bio da se one noći nismo rastali, a sad je došlo vrijeme da to doznam. Ako si slobodan, a ja to jesam u punom smislu te riječi, ništa nas više neće razdvojiti - bila sam sigurna da donosim pravu odluku.
- Naravno da sam slobodan. Bio sam oženjen i rastavljen prije nego smo se sreli onog ljeta. Otada sam jedino tebe želio i da te nisam ponovo sreo, svoj bih život smatrao promašenim. Nevjerojatnim mi se činilo da se toliko toga izdogađalo u jednom jedinom danu, da ponekad događaji sustižu jedni druge tako da se čovjek jedva stigne na njih priviknuti. Nas dvoje smo se priviknuli na zajednički život bez problema, našu ljubav nije ugasilo vrijeme, a kad se voli, zajednički život ima svoj puni smisao.
Prije nego što sam započela razgovor, još sam jednom pogledala Pavla, koji je posljednjih dana stalno bio namrgođen.
- Ne ide ti u posljednje vrijeme? Možda bismo zajedno trebali riješiti te probleme? - obratila sam mu se i čekala da mi objasni što se događa.
Pavle je bio moj zaručnik, a u posljednje je vrijeme stalno bio zamišljen. Kao ulje na vatru došla je spoznaja da ću prvi vikend u osam godina naše veze provesti bez njega. Nije mu bilo drago što ću na nekoliko dana otputovati na rođendansko slavlje svoga budućeg zeta, u njegovu obiteljsku vikendicu. Sandro i moja kći Martina željeli su obznaniti točan datum svojega vjenčanja, pa su pozvali užu obitelj. Takav bi događaj trebao biti radostan, no Pavle je ipak bio uznemiren, vjerojatno stoga što i on nije bio pozvan.
Gledala sam ga prilično iznenađena, jer u našim godinama ne bi smjelo biti mjesta osjetljivosti, ljutnji zbog takvih stvari. Međutim, daljnji tijek našeg razgovora pokazao mi je da sam u krivu, da nije moj odlazak na selo bez njega pravi razlog nezadovoljstvu i uznemirenosti.
- Zaista me zbunjuješ svojim ponašanjem. Objasni mi već jednom što se događa - bila sam nestrpljiva.
- U redu. Prihvatio sam ponudu za posao o kojemu dugo maštam. Trebao bih na nekoliko godina u inozemstvo - započeo je.
- Pa to je sjajno! - čestitala sam mu od srca.
- Problem je u tome što sam sanjao o Njemačkoj, a šalju me u Japan.
Uistinu predaleko, pomislila sam, ali nisam to izrekla naglas.
- Možeš li odbiti? Želiš li to uopće? - pitala sam oprezno.
- Radije bih da se vjenčamo i zajedno otputujemo u Japan. Što kažeš? Bi li išla sa mnom? - pitao je i pogledao me pun iščekivanja.
Iznenađena, širom sam otvorila oči. Iako sam željela brak i naš zajednički život, nisam očekivala da će započeti u Japanu. To je zemlja o kojoj ništa nisam znala, nisam poznavala njezine običaje te nisam tako brzo mogla reći bih li tamo mogla živjeti ili ne bih.
- Ti zaista znaš život učiniti uzbudljivim - bilo je jedino što sam mogla odgovoriti.
- Samo te želim učiniti sretnom - zagrlio me i nježno poljubio.
- Pa sretna sam i ovako: imam divnu kćer, nas smo dvoje u skladnoj vezi. Put u Japan moj bi život okrenuo naopačke. Nisam sigurna bih se snašla u tolikim promjenama.
- Budi realna. Tvoja kći uskoro će se udati te ćeš ostati sama. Zapravo, nas ćemo dvoje ostati sami, a onda je svejedno živimo li ovdje ili u Japanu - nagovarao me.
Uspio me sasvim zbuniti. Pogledala sam ga i u očima pročitala da od mene očekuje da odem s njim. Nisam mogla tako važnu odluku donijeti tek tako. Ona ipak podrazumijeva da se preselim na drugi kraj svijeta.
- Molim te, daj mi malo vremena da razmislim - rekla sam mu nakon nekoliko minuta šutnje.
Razmišljala sam o tome koliko bi se time promijenio moj život, a nisam bila sigurna jesam li spremna na tako velike promjene. Teško sam podnijela rastavu. Život koji sam tada počela ispočetka, sama sa svojom kćeri Martinom, nije bio onakav kakav sam željela. Od tada je prošlo deset godina, ali meni se čini kao da je bilo jučer.
Martina je bila u u najluđim, tinejdžerskim godinama, kad joj je bilo potrebno mnogo ljubavi i pažnje, a njezin otac obje nas je napustio. Tada sam po cijele dane morala raditi ne bih li nas prehranila, kupila joj sve što imaju i njezine prijateljice, da makar u tom smislu ne osjeti posljedice rastave. Otac joj je nedostajao, a mene je imala samo u večernjim satima, kad sam stizala kući iscrpljena od posla. Ipak, uvijek sam našla strpljenja i ljubavi da saslušam što ju je sve mučilo i da podijelim s njom radosti prve ljubavi. Danas je ona odrasla žena koja se rado sjeća toga razdoblja baš zbog tih naših večernjih razgovora. U dugogodišnjoj je vezi sa Sandrom i čini se da ništa ne stoji na putu njihovoj sreći.
Međutim, grozila sam se i pomisli da bih trebala otputovati na drugi kraj svijeta, jer sam joj i dalje željela biti pri ruci. Iako se uskoro treba udati, uvijek će me trebati. Kako bih je mogla napustiti kada će posebice u prvim danima braka trebati sto savjeta, mislila sam.
Činilo mi se najpametnijim samoj sebi dati malo vremena i u tih nekoliko dana koje ću provesti na selu donijeti odluku. Zaljubila sam se u taj veličanstveni krajolik čim smo stigli: priroda, brežuljci i livade bili su više nego dojmljivi, a vikendica dražesna, sagrađena u planinskom stilu i sva okružena cvijećem.
Kristina, majka moga budućeg zeta, primila me srdačno.
- Sretna sam zbog toga što će se Sandro i Martina uskoro vjenčati. Što mislite o tome da svadbeni pir napravimo baš ovdje? - pitala me.
- Nisam o tome razmišljala, ali čini mi se dobrom idejom - odgovorila sam.
Nisam očekivala da će mi odmah s vrata početi govoriti o piru i organizaciji vjenčanja, to više što nam djeca još nisu rekla točan datum. Vjerojatno je Kristina bila uzbuđenija od mene iako smo obje vjenčavale djecu i obje ih se u tim trenucima prisjećale kao djece koja su nas vukla za suknje. No došao je i dan kad su naša djeca odrasla, a ja sam valjda bila realnija od Kristine te sam njihove planove o zajedničkom životu i odlasku iz roditeljskog doma prihvatila kao neminovni dio života. Nisam poput nje nastojala da to bude što prije, niti sam išla u onu drugu krajnost koju roditelji obično rade, odugovlačila s vjenčanjem ne bi li moje dijete što dulje ostalo sa mnom.
Tijekom ručka obje smo uživale gledajući kako Martina i Sandro izmjenjuju nježne, zaljubljene poglede.
- Ništa još nismo odlučili. Sve će ovisiti o našim poslovnim obvezama. Osim toga, još nismo pronašli ni stan u kojem ćemo živjeti - rekla su nam djeca kad ih je Kristina pitala kamo će na medeni mjesec.
- Morali biste požuriti. Mogli bismo pir organizirati do kraja ljeta, kada je prekrasno vrijeme i sve možemo ugostiti u našem vrtu - Kristina je uistinu bila nestrpljiva.
Djeca su nam otkrila kako su dogovorila vjenčanje posljednje subote u srpnju, ali su rekla i to da ne žele veliki pir, nego samo skromnu večeru nakon toga svečanog čina na koju će pozvati najužu obitelj i kumove. Kako je tek bio svibanj, Kristina nije mogla razumjeti zašto čekaju do srpnja, odnosno zašto se ne vjenčaju što prije, po mogućnosti početkom lipnja. Postavljala im je sto i jedno pitanje, pokušavala utjecati na njih da promijene svoju odluku i ubrzaju vjenčanje. Nikome nije bilo jasno zašto joj je to toliko važno.
Njezino je nagovaranje išlo na živce mojoj Martini, koja je ustala od stola s isprikom da treba nešto uzeti iz auta. Kristinin brat Marko očito je osjetio našu nelagodu, pa je razgovor skrenuo u drugom smjeru.
- Sandro, mi je rekao da Martina radi unikatna djela od keramike i da ima vlastiti izložbeni salon - obratio mi se.
- Da, njezina su djela uistinu posebna, no, na žalost, loše se prodaju. Ljudi dolaze, gledaju sa zanimanjem, ali nemaju novca da ih kupe - odgovorila sam i pozvala sve da zajedno dođu razgledati naš mali salon.
- Rado ću doći, zajedno sa svojim sinovima. Možda nađu nešto što bi lijepo pristajalo u njihove domove - nasmiješio mi se.
Ustali smo od stola i otišli u vrt popiti kavu. Dan je bio sunčan, pravi proljetni, i bila bi šteta provesti ga među četiri zida. Dok smo udobno uvaljeni u vrtnu garnituru čavrljali o našoj djeci i njihovoj budućnosti, odjednom smo čuli galop konja. Ubrzo je do nas dojahala mlada lijepa žena.
- To je Roberta, naša susjeda. Jaše odmalena i svojedobno je postizala zavidne uspjehe na natjecanjima - upoznao nas je Marko pošto je vezala konja uz našu ogradu i prišla k stolu.
Bila je uistinu lijepa. Duga, ravna plava kosa sjala je na suncu, a njezine nebesko plave oči doimale su se nekako tužnima. Preozbiljna je za svoje godine i nekako hladna, bilo je prvo što sam pomislila kad sam je vidjela izbliza.
Roberta, međutim, nije obraćala pozornost ni na koga od nas. Sjela je pokraj Sandra i upitala ga:
- Kako si?
- Odlično čim sam ovdje sa svojom zaručnicom - odgovorio joj je nasmijan i odmah zagrlio Martinu.
- Upravo se dogovaramo o vjenčanju - uključila se Kristina.
- Onda ja idem, ne želim vam smetati. Sandro, ti znaš gdje ćeš me naći kad završite - rekla je znakovito, a u meni se probudio crv sumnje.
Zajahala je svoga konja i brzo se udaljila. Njezino ponašanje bilo je veoma neobično, da ne kažem nepristojno. Tako se ne ponaša djevojka koja je samo susjeda ili prijateljica iz djetinjstva, pomislila sam i zabrinula se. Kako Sandrova obitelj na to uopće nije obraćala pozornost, procijenila sam to postupkom hirovite djevojke i nastavila razgovarati s ostalima.
Nakon kave svi smo otišli u posjet obližnjem dvorcu. Marko nam je cijelo vrijeme pričao o povijesti dvorca, sudbinama koje su prolazili njegovi vlasnici i nakon uistinu dojmljivog poslijepodneva, koje nas je u mašti vratilo u srednji vijek, otišli smo na piće u obližnji restoran.
- Samo se u tom dvorcu i u našoj vikendici osjećam zaista mirnim - priznao mi je Marko kad smo na trenutak ostali nasamo, jer su Kristina i naša djeca otišli razgledati ribnjak u kojem su vlasnici restorana uzgajali pastrve.
Nastavio mi je govoriti kako je nakon smrti svoje supruge dugo vremena bio potresen, da više nije mogao živjeti u njihovu stanu u gradu jer ga je svaka sitnica podsjećala na nju. Tada je odlučio napustiti grad i preseliti se na selo. Kupio je zemljište pokraj njihove obiteljske vikendice i sagradio manju kućicu. Smirivale su ga duge šetnje prirodom, a uređivanje okućnice smanjilo je njegovu bol.
- Previše sjećanja, a svako je bolno. Vrijeme kao da je stalo onog trenutka kad sam je izgubio - rekao je, a oči su mu zasuzile.
U tom sam trenutku pomislila kako smo oboje prošli bolno razdoblje u životu, puno ružnih stvari i suza, i na trenutak sam ga doživjela kao nekoga vrlo bliskog. Počela sam i ja njemu govoriti o svom životu, o bivšem mužu koji me napustio zbog svoje mlade tajnice, o Pavlu i odluci koju trebam donijeti. Ubrzo smo nas dvoje razgovarali poput dvoje starih prijatelja, a ja sam naprosto znala da razumije sve o čemu mu govorim, da dijeli sa mnom svu tugu ovog svijeta.
Te večeri nazvao je i Pavle.
- Kako je na selu? - pitao je trudeći se djelovati veselo.
Znala sam da to nije bio razlog njegova poziva. Htio je čuti što sam odlučila, iako me nije izravno pitao o tome. Nijednom riječju nije spomenuo Japan i zbog toga sam mu bila zahvalna. Očito nije želio požurivati moju odluku, ali bio je previše nestrpljiv da bi čekao moj povratak kući kad bih mu trebala reći što sam odlučila.
Sljedećeg jutra Sandro nije doručkovao sa svima nama i to mi je bilo neobično. Moja Martina kao da je naslutila o čemu razmišljam te ga je odmah opravdala.
- Morao je odvesti auto mehaničaru - rekla je mirno kao da je to sasvim normalna stvar.
Nitko od nas nije to htio komentirati jer u tome nije vidio ništa neobično. Nitko osim mene. Svi su se pravili kao da je sve u redu, ali ja sam bila nemirna. Kakav mehaničar, i to vikendom? Još jučer s autom je sve bilo u redu, sumnjala sam da joj Sandro nije govorio istinu i to me zabrinjavalo. Laže joj već na početku, pitala sam se puna sumnji.
Marko mi je predložio da odemo u šetnju te sam poziv rado prihvatila.
- Ovuda sam šetao sa svojom ženom. Držali smo do obiteljskih okupljanja i gotovo svaki vikend dolazili na selo. Nas dvoje voljeli smo ukrasti malo vremena samo za sebe i zagrljeni šetati ovim livadama - govorio je tužnim glasom.
Dugo smo hodali i nismo ni primijetili da smo ponovno došli do onog dvorca. Neugodno sam se iznenadila kad sam pred njim ugledala dva svezana konja. Odmah sam prepoznala jednoga, onoga na kojemu je jučer dojahala Roberta. Bila sam sigurna da drugi pripada Sandru te sam zbog toga osjećala nelagodu. Osjećala sam da se između njih dvoje nešto događa, a nisam znala što. Zabrinjavalo me kako će to Martina prihvatiti, bojala sam se da joj Sandro svojim lažima ne slomi srce.
- Oboje vole jahati? - pitala sam praveći se da ništa ne naslućujem, kao da mi je u redu to što Sandro jutro provodi s Robertom umjesto da je s Martinom.
- Da, još od djetinjstva.
Njegov je odgovor još više produbio moje sumnje. Uopće mi se nije svidjelo to što moj budući zet jaše s prijateljicom iz djetinjstva, a moja kći misli da je kod automehaničara.
Kad smo se vratili, zamolila sam Martinu da izađe sa mnom na dvorište.
- Znaš li da je Sandro jutros otišao na jahanje? upitala sam je.
- Ne znam. Rekao je da ide k mehaničaru jer s autom nešto nije u redu - raširila je oči od iznenađenja, ne znajući o čemu joj govorim.
- Dakle, ja ti moram reći. Nije bio kod mehaničara, nego je jahao s Robertom i mislim da je ružno od njega što ti je lagao. Daj, kćeri, razmisli malo. Koji mehaničar radi vikendom? I zašto ti je lagao?
- Što mi pokušavaš reći, da je Sandro lažljivac? - odmah se rasplakala te sam osjetila grižnju savjesti zbog načina na koji sam joj to priopćila.
Njezin me stav zatekao, nisam mislila da će tako reagirati. Martinin ton govorio mi je da ne vjeruje u ono što sam joj rekla i da će se, ako treba, i sa mnom posvađati ne bi li obranila Sandra. Očito ga je jako voljela i smetalo joj je čak i majčino upozorenje. Protiv njega nije dala reći ni riječ.
- Mislim da bi na taj način trebala razgovarati s njim, a ne sa mnom. Zanima me samo zašto ti muškarac za kojeg ćeš se udati ne govori istinu. Nema ništa loše u tome što je otišao s prijateljicom iz djetinjstva na jahanje, ali zašto ti to nije rekao? - upozoravala sam je u najboljoj namjeri.
Nagovarala sam je da o tome razgovara s njime, jer sam uistinu bila uvjerena kako su povjerenje i istina temelj svake veze. Martina je, međutim, reagirala sasvim suprotno.
- Ne, uopće o tome neću razgovarati niti s njim niti s tobom. Uskoro ću se udati, a o takvim glupostima ni ti ne bi trebala razmišljati - rekla je grubo i otišla.
Ostala sam sama na dvorištu i osjećala se jako loše. To više što sam primijetila da odlazi od mene sa suznim očima. Sjela sam u vrtnu garnituru i htjela razmisliti o svemu što je snašlo i nju i mene.
Što taj muškarac želi od moje kćeri? Zašto se želi s njome vjenčati ako u njegovu životu postoji neka druga žena? Što da kažem Pavlu? Kako da odem s njime u Japan i ostavim Martinu da sama rješava ovako grubu životnu situaciju? Ne, u ovom je trenutku ne mogu ostaviti samu makar to značilo da ću prekinuti svoju vezu s Pavlom, razmišljala sam.
- Može neki sok? - čula sam glas iza sebe.
Okrenula sam se i ugledala Marka kako s čašom u ruci prilazi stolu. Sjeo je nasuprot meni, upitno me pogledao i upitao:
- Djeluješ zabrinuto. Možda bi ipak htjela biti sama? - bio je pun razumijevanja.
- Ne, baš suprotno, voljela bih s nekim razgovarati - odvratila sam.
Nasmijao mi se i odjednom sam se osjećala mirnijom. Možda i nije sve tako crno kako mi se čini, pomislila sam.
- Morala bih prihvatiti činjenicu da mi je kći odrasla osoba i da me više ne treba, a ne mogu jer mi se čini da me baš sada treba više nego ikad - počela sam govoriti.
- Sve se u životu mijenja osim osjećaja - rekao je znakovito, a ja nisam mogla razumjeti što mi želi reći.
Kao da je pročitao moje misli, nastavio je:
- Hoću reći da Martina dobro zna koliko je voliš i zatreba li tvoju pomoć, tražit će je. Možda i ne treba u onoj mjeri u kojoj ti to zamišljaš. Odrasla je osoba i sigurno je u stanju sama riješiti svoje probleme, ako ih uopće ima. Možda bi bilo pametnije da je pustiš. Vrijeme će najbolje pokazati tko koga treba i koliko. Do tada, uživaj u radosti svog života umjesto da se opterećuješ problemima iz njezina - bio je tako mudar.
Nastavili smo ugodno čavrljati sve dok nas Kristina nije pozvala na ručak. Postavila je stol prepun raznih jela, jer za rođendan njezina sina sve je trebalo biti besprijekorno. Ručak je uistinu protekao u ugodnoj atmosferi. Martina i Sandro izmjenjivali su zaljubijene poglede pa sam se pitala jesu li moje crne slutnje uistinu opravdane.
- Sandro i ja ćemo izaći. Nemojte nas čekati s večerom, nemamo pojma kad ćemo doći - rekla je Martina.
Nakon što smo popili kavu, ustala je od stola, prišla k meni i nježno me zagrlila. Više nije bila ljuta na mene. Sandro je otišao u garažu po auto, a ja sam izašla da udahnem svježeg zraka i opet se opustim na tom krasnom proljetnom suncu. Ponovno sam osjetila potrebu za malo samoće: i nalaktila se na trijem. Međutim, ugledala sam kako u dvorište ulazi Roberta, a u tom mi se trenutku u mom lješkarenju na trijemu pridružila i Kristina. Obje smo bile neugodno iznenađene onim što smo vidjele. Moja žaruljica za uzbunu opet se upalila. Nisam joj mogla dopustiti da dobije ono što je htjela, a to je - Sandro.
- Zar odlazite? Baš sam ti donijela rođendanski dar - obratila mu se mazno dok je stajao ispred kuće i čekao da Martina uđe u auto.
- Hvala, nisi trebala. Martina i ja upravo odlazimo - Sandro je nespretno pokušao izbjeći tu situaciju.
Kristina se doimala kao da se odjednom razljutila i njezina me reakcija jako iznenadila.
- Što radiš ovdje? Ostavi mog sina na miru! - obratila joj se grubo.
Roberta je zauzela arogantan stav i uzvratila:
- Ne možeš spriječiti da se Sandro i ja viđamo. Uostalom, i jutros smo bili zajedno i lijepo smo se proveli - rekla je pobjedonosno.
Čim je to izgovorila, okrenula se i otišla. Kristina je stajala sva crvena u licu. Osjećala sam se grozno. Jedina svijetla točka u toj situaciji bilo je to što Martina nije čula razgovor. Njih dvoje ubrzo su sjeli u auto i otišli, a ja sam se tada obratila Kristini:
- Hoće li mi netko objasniti što se događa između Roberte i tvog sina?
Kristina je shvatila da neću popustiti dok ne doznam istinu, da mi mora sve reći jer sam osjetila da se između njih dvoje nešto događa. Oprezno je počela govoriti:
- Sandro je dugo bio zaljubljen u nju, a ona mu je uvijek nanosila samo patnju. Govorila mu je kako ga voli, a istodobno je izlazila sa svima drugima. Sandro je bio tužan i teško je to podnosio. Zapravo je to bilo vrlo ružno razdoblje za sve nas. Mislili smo da nikad neće preboljeti trenutak kad je doznao da ga je prevarila s najboljim prijateljem. Sandro ih je vidio kako se nježno ljube, a nijedno od njih dvoje nakon toga nije osjetilo potrebu da mu kaže ikakvo objašnjenje. Tada je izgubio vjeru u ljubav, ljude, prijateljstvo i bio je očajan. U isto vrijeme izgubio je i djevojku i najboljeg prijatelja. Činilo se da nikada to neće preboljeti, međutim nakon nekog vremena upoznao je Martinu i tada se njegov život počeo mijenjati na bolje. Ali Roberta kao da ga ne želi pustiti ni sada kad je uistinu zaljubljen u tvoju kćer - pričala je.
- A ti si se uplašila da bi Roberta mogla uspjeti u svojoj nakani pa zato toliko navaljuješ da se Martina i Sandro što prije vjenčaju? - htjela sam razjasniti cijelu tu neugodnu situaciju.
Kristina nije ništa odgovori1a, no njezina mi je šutnja sve rekla. Bila sam još zabrinutija za budućnost svoje kćeri i pitala sam se je li Sandro uistinu prebolio Robertu ili mu moja kći služi samo kao utjeha. Možda samo želi Roberti vratiti milo za drago, izazvati njezinu ljubomoru, a kad shvati da ga ona voli, ostaviti Martinu. Što ako opet zavoli Robertu? Hoće li Martina to izdržati, pitala sam se dok je moja zabrinutost rasla.
Te sam noći loše spavala, razmišljala sam kako će sve to završiti. U misli mi se opet vraćao Pavle i naš mogući život u Japanu. Osjećala sam se jako osamljenom i nesretnom i ponovno sam se pitala trebam li otići s njim ili napraviti još jedan prekid u svom životu. Nikako nisam mogla ostaviti Martinu da se sama nosi s emocijama svoga budućeg muža prema drugoj ženi.
- Mama, nisam ti dosad imala hrabrosti reći jer doista nisam znala kako bi to prihvatila, ali sada moram. Sandro i ja nećemo ostati ovdje nakon vjenčanja. On je prihvatio ponudu da bude predstavnik tvrtke u Italiji, a ja ću ići s njim. Život tamo čini mi se mnogo boljim i mislim da ćemo biti sretni - rekla je drugo jutro nakon doručka.
I meni se činilo da njih dvoje trebaju otići odavde, posebice od Roberte, i započeti zajednički život. Ipak, postojalo je još nešto što me uznemiravalo, a o tome sam odlučila razgovarati s njime.
- Sandro, moram te pitati. Što si prekjučer ujutro radio s Robertom u dvorcu? - upitala sam ga čim smo ostali sami.
- Ništa posebno. Vozio sam auto mehaničaru kad je Roberta dojahala vodeći još jednog konja sa sobom. Pozvaia me da kao nekada jašemo zajedno.
- Kakvom mehaničaru vikendom ujutro? - sumnjičavo sam ga prekinula.
- Ovo je selo i svi se ovdje znamo cijeli život. On je moj prijatelj i pogledao bi mi auto bez obzira na radno vrijeme - odgovorio je uvjerljivim tonom koji me posramio.
- Možda sam pogriješio što sam prihvatio Robertin poziv. Pokušala je razgovor okrenuti na nas dvoje, no kad sam shvatio da želi obnoviti našu vezu, razdvojiti me od Martine, rekao sam joj da je među nama odavno završeno i otišao. U mom životu postoji samo jedna žena, vaša kći - nastavio je govoriti.
Nakon toga razgovora bila sam mnogo mirnija, a vikend na selu zaista je bio potpun, razmišljala sam dok sam zadovoljna pakirala svoj kovčeg.
- Nadam se da je ovo tek početak našeg druženja - rekao mi je Marko na rastanku.
Možda je baš ovo trenutak u kojem treba reći kako mi je žao što među nama nema ništa više od prijateljstva, pomislila sam i odmah odustala od toga. Marko je zaista divna osoba, ali u njegovu je srcu još uvijek bilo svježe sjećanje na njegovu pokojnu ženu. S druge strane, u mom je životu postojao Pavle, draga osoba, puna ljubavi i pažnje, koja mi je sve ove godine nesebično davala podršku, prijateljstvo i ljubav. Marko i ja zaista možemo biti samo prijatelji, pomislila sam i od srca ga zagrlila i poljubila u obraz.
- Voljela bih da nastavimo naša ugodna druženja, ali bojim se da za to sljedećih nekoliko godina neće biti prilike. Odlučila sam, naime, s Pavlom otići u Japan - rekla sam, a on se blago nasmijao i odobravajući kimao glavom.
Shvatila sam da jedva čekam zagrliti Pavla te da sam umalo pustila da mi izmakne sreća koja se napokon i meni nasmiješila. Postalo mi je jasno da uopće nije bitno na kojem ćemo kraju svijeta živjeti. Bitno je bilo samo to da Pavle i ja budemo zajedno i da se volimo i poštujemo kao i dosad. Moja kći uvijek će imati potrebu za mnom, kao i ja za njom, uostalom to su normalni odnosi među osobama koje se vole. No to ne znači da moramo živjeti zajedno, postoji telefon i možemo čuti jedna drugu s bilo kojeg kraja svijeta. Došlo je vrijeme da započnemo novi život. Ona sa Sandrom u Italiji, a ja s Pavlom u Japanu.
Kaže se da se dobre stvari ne događaju preko noći, ali u mom slučaju nije bilo tako. Mada, pomalo je neprimjereno dobrom nazvati prometnu nesreću u kojoj je moj suprug mogao izgubiti život. Antine ozljede glave bile su toliko ozbiljne da su liječnici sumnjali da će preživjeti, ali uspio je i vratio se kao posve drugačiji čovjek. Naš je brak bio u krizi već nekoliko godina. Zašto smo Ante i ja usprkos svemu ostali zajedno toliko dugo, ne mogu objasniti. Čak ni dobrobit djece nije mogla biti opravdanje. Djeca su vjerojatno patila gotovo jednako koliko i mi, možda čak i više. Da se nije dogodila prometna nesreća, vjerojatno ne bismo izdržali zajedno više od mjesec dana.
Djeca su već bila u krevetu, a i ja sam baš odijevala spavaćicu kad je zazvonio telefon. Sućutan glas medicinske sestre javio mi je da je moj suprug doživio prometnu nesreću. Nisu mi bili spremni dati više informacija telefonom. Rekli su samo da je živ i zamolili me da dođem što prije.
Bilo mi je odmah jasno da se dogodilo nešto ozbiljno. Nazvala sam svoju najbolju prijateljicu kako bih je zamolila da ostane s djecom dok ja odem u bolnicu. Iako su Jan i Maja bili dovoljno veliki da ostanu sami, nisam željela da se sutradan probude i ne zateknu nikoga kod kuće. Nisam znala kada ću se vratiti niti sam ih željela buditi iz prvog sna da im kažem da im je otac stradao.
Renata je došla za manje od pola sata. Već sam bila odjevena kada je pozvonila i ispričavši joj u nekoliko riječi ono što sam doznala od bolničarke, sjela sam u auto i pojurila pustim ulicama.
Sva ta žurba nije mi pomogla jer je liječnik koji mi je mogao prenijeti informaciju o Antinu stanju bio u operacijskoj dvorani pa sam ga morala čekati. Vrijeme se pretvorilo u beskonačnu neizvjesnost. Prolazio je sat za satom, a liječnik se nije pojavljivao, operacija se otegla dulje nego što su planirali.
Zora je već zarudjela kada je liječnik umorna koraka izašao iz operacijske dvorane. Spustio se na stolac pokraj mene i duboko uzdahnuvši rekao:
- Ne mogu vam ulijevati lažnu nadu - bio je izravan. - Vaš suprug je još uvijek u kritičnom stanju. Ako preživi, trebat će proći neko vrijeme kako bismo sa sigurnošću mogli otkriti kolika su oštećenja na mozgu. Nekoliko dana držat ćemo ga u umjetno izazvanoj komi. Kada ga povratimo, učinit ćemo pretrage koje će nam dati jasniju sliku o njegovu stanju.
Njegove su me riječi ostavile posve praznom i tupom. Vjerojatno se svatko osjeća tako u takvim situacijama. Nije to posljedica bezosjećajnosti, već šoka i osjećaja potpune bespomoćnosti.
- Sestra će vas otpratiti u šok sobu da vidite supruga, a nakon toga pođite kući i pokušajte se odmoriti. Sada možemo samo čekati - rekao je liječnik.
Sućutno me je potapšao po ruci, pozvao sestru i pozdravivši se, nestao iza vrata odjela.
- Gospođo, pođite sa mnom rekla je tiho medicinska sestra.
Osjetila sam kako mi noge podrhtavaju dok sam je slijedila poput izgubljena djeteta. Ustuknula sam ugledavši muža na bolničkom krevetu prikopčanog na brojne aparate. Vidjela mu se samo glava, ali i ona je bila sva u zavojima. Oči su mu bile sklopljene, ležao je nepokretno kao da u njemu nema ni tračka života. Da aparati nisu otkucavali njegove životne funkcije, pomislila bih da nas je zauvijek napustio. Ostala sam tako stajati nekoliko trenutaka pokraj njegova kreveta ni sama ne znajući što bih. Od šoka čak nisam mogla ni plakati. Teško je zamisliti da netko s kime ste još prije neki dan sjedili za stolom, smijali se, pričali ili se svađali, odjednom leži beživotno pred vama. Vrata su se otvorila i ušla je medicinska sestra.
- Pođite se odmoriti. Cijelu ste noć proveli na hodniku. On još nekoliko dana neće biti pri svijesti. U dobrim je rukama, možete biti sigurni.
Djeca su bila budna kad sam se vratila. Renata im je već pripremila doručak. Kad sam se pojavila na vratima, sa zebnjom su podigla glave.
- Kako je tata? - poletjeli su mi u zagrljaj.
- Teško je ozlijeđen, ali je živ - rekla sam ljubeći ih. - Sigurna sam da će mu uskoro biti dobro. A sada požurite u školu, samo što nije osam.
Trudila sam se da ne osjete paniku u mome glasu i činilo mi se da je najpametnije da nastave s dnevnom rutinom kako se ne bi previše uplašili. Za strah i bol uvijek ima vremena ako dođe do najgorega.
- Što je s Antom? - upitala je Renata kada su djeca otišla.
- Ima teške ozljede lubanje koje su vjerojatno uzrokovale ozbiljna oštećenja mozga. Kolika su, liječnici mi ne mogu sa sigurnošću reći. Čak nisu sigurni hoće li preživjeti.
Osjetila sam kako su mi suze potekle niz lice. Iako je bilo trenutaka kada sam mislila da u svom srcu za Antu više ne mogu pronaći tople osjećaje, odjednom me preplavila tuga. Bilo je strašno to što mu se dogodilo, nitko to ne zaslužuje.
Kada je Renata otišla, javila sam na posao što se dogodilo i da me neće biti izvjesno vrijeme. Koliko, ni sama nisam znala. Spustivši slušalicu, počela sam mehanički spremati stan iako mi je u glavi sve zujalo od umora. Moram se odmoriti, pomislila sam. Odvukla sam se u spavaću sobu i legla u krevet.
Pokušala sam zatvoriti oči, ali san mi nikako nije dolazio. Kroz glavu mi je prolazilo toliko misli. Najgore od svega bilo je to što uopće nisam razmišljala što će biti ako Ante umre. Za to sam imala već odgovor. Prije nesreće već sam bila donijela odluku da ću ga napustiti, bilo je samo pitanje dana kada ću to učiniti. Bila sam sigurna da ću se nekako snaći.
Umjesto misli o budućnosti, navirala su sjećanja na prošlost. Ante i ja upoznali smo se čistom igrom slučajnosti. Tog dana dogovorila sam se s prijateljicom za izlazak u kino. Kako je ona imala neke obveze, ponudila sam se da ću kupiti karte. Zvono je već najavilo posljednji poziv za ulazak u dvoranu, a nje još uvijek nije bilo. Snuždeno sam stajala pred opustjelim ulazom ne znajući bih li ušla sama ili se vratila kući. U tom času ugledala sam mladića kako prilazi blagajni na kojoj je blagajnica već brojila novac.
- Trebate li kartu? - izletjelo mi je. Začuđeno me je pogledao.
- Da, trebam.
- Imam jednu viška. Prijateljica mi nije došla - objasnila sam zamuckujući i pružila mu ulaznicu.
Mašio se za džep da izvadi novčanik.
- Ah, pustite, ne trebate mi platiti. Ionako bi propala - odmahnula sam rukom.
- Hvala - rekao je kratko i ušli smo u kino.
Sjeo je do mene, a ja sam cijelo vrijeme intenzivno osjećala njegovu blizinu. Nisam ga se usudila pogledati. Kad je film završio, nakašljao se i rekao:
- Mogu li vas u zamjenu za kartu, pozvati na piće.
Iako sam bila izenađena njegovim pozivom, ipak sam ga prihvatila. Nikada prije nisam izašla s nepoznatim muškarcem. Pretpostavljala sam da ćemo sjesti negdje u središtu grada gdje ima puno ljudi pa mi se to činilo u redu.
Te večeri Ante se pokazao kao simpatičan mladić i ugodan sugovornik. Doznala sam da je podrijetlom iz Dalmatinske zagore gdje mu žive roditelji, a on već nekoliko godina živi u Zagrebu i radi kao vozač u velikoj transportnoj tvrtki. Na kraju smo izmijenili brojeve telefona rastavši se s onim tako uobičajenim: čujemo se.
Ante je doista ubrzo nazvao i pozvao me na večernju šetnju koja je završila laganom večerom u simpatičnom podsljemenskom restoranu. Iziazak po izlazak i među nama se rodila ljubav koju smo nakon godinu dana odlučili okruniti brakom.
Prve godine prošle su nam kao i mnogim drugim mladim obiteljima. Ljubav nam je pomogla da prebrodimo probleme prilagođavanja na novi život, pa je došla trudnoća, rođenje Jana i Maje. Uz sve to trebalo je kupiti neki stan i stvoriti dom kako ne bismo do kraja života bili podstanari. Ante je tu najviše povukao. Često je odlazio na duge ture u inozemstvo koje su donosila više novca, a ja sam se trudila što više uštedjeti kako bismo imali za učešće, a poslije i za otplatu kredita.
Život nam je ubrzo upao u monotonu rutinu odlazaka na posao, brige oko djece, trčanja za obvezama. Ponekad smo imali manje razmirice, ali to je bilo posve zanemarivo.
Pokušala sam se sjetiti kada se sve promijenilo, kada je moj i Antin bračni brod ušao u nemirne vode. Sjetila sam se prvih većih sukoba među nama koji su započeli promjenama u Antinoj tvrtki. Nagla i stihijska privatizacija poduzeća u našoj zemlji nerijetko je završavala otpuštanjem velikog broja radnika. I Antina tvrtka našla se u tom procesu, a radnici su pokušali zaštiti svoja prava štrajkom. Nisu imali previše za izgubiti. Plaće su im stalno kasnile, pred mnogima je bio gotovo siguran otkaz i štrajkom su pokušali spasiti što se spasiti može. Živjeli smo od moje plaće kojom smo jedva pokrivali račune i najnužnije troškove. Svaki mjesec klizili smo u veći dug.
Ante je postajao sve nervozniji. Napetost i bijes koji su se skupljali u njemu dok je s ostalim štrajkašima tražio svoja prava najviše su se oslobađali kod kuće. Otresao se na mene i djecu više nego inače. Nije bila rijetkost da smo bili sretniji kada ga nije bilo kod kuće. Primijetila sam i da djeca traže izlike kako bi izbjegla boravak u kući kada je u njoj bio njihov otac.
Još kad je sve počelo, rekla sam Anti da je možda bolje da odmah potraži novi posao. Sumnjala sam da će tim štrajkom radnici išta izboriti. To ga je strašno razjarilo. Počeo je vikati da su on i drugi radnici stvorili tu tvrtku i da im je nitko sada neće oduzeti. Nakon toga suzdržavala sam se od komentara prepustivši mu da sam donosi odluke.
I ja sam se sve teže nosila s novonastalom situacijom. Znam da sam se na dan vjenčanja obvezala biti s njim u dobru i zlu, ali morala sam priznati sama sebi da se sve teže nosim s teškoćama u kojima smo se našli. Potpuno sam razumjela u kakvoj je situaciji Ante i mogla sam zamisliti kako se osjeća. Nije mi bilo teško ni raditi od jutra do mraka da uspijemo preživjeti od prvog do prvog, ali jednostavno nisam imala snage biti dežurni krivac za sve loše što mu se događa. Umjesto da se u svemu tome još jače povežemo, budemo jedno drugome podrška, počeli smo se udaljavati.
Situacija je postala još gora nakon završetka štrajka. Iako su dobili neka blijeda obećanja, prava stvarnost je bila da plaće nisu stizale, a nakon nekoliko mjeseci zaredali su otkazi. I Ante je dobio pismenu obavijest o otkazu. Tog se dana vratio kući pijan urlajući da ga je cijela ulica čula. Kad sam mu iduće jutro prigovorila zbog toga, grubo se obrecnuo na mene:
- Gledaj svoja posla, Ida.
Prijavivši se na burzu, neko je vrijeme sjedio kod kuće, ali kada jedan mjesec nismo mogli platiti račune jer su djeca krenula u školu i trebala nove knjige, a minusi na računima dosegnuli plafon, odlučio je potražiti posao. Kao vozač kamiona našao je privremeni posao u privatnoj tvrtki čiji ga vlasnik nije htio prijaviti i plaćati mu zdravstveno i staž, već je morao raditi na crno.
Ante nije imao previše izbora, morao je prihvatiti što mu se nudilo kako bismo barem malo smanjili dugove i lakše živjeli.
Znala sam da u njemu ključa vulkan nezadovoljstva, ali ni ja nisam mogla reći da uživam u svom poslu i da mi tamo cvatu ruže. Jednostavno sam prihvaćala situacije kako su dolazile i pokušala plivati u njima najbolje što sam mogla. Uvijek sam imala na umu staru poslovicu "Kolo sreće se okreće" i nadala se da će doći bolja vremena.
Bila sam svjesna da Antin poslodavac iskorištava svoje radnike do maksimuma i da umor i iscrpljenost još više povećavaju živčanu napetost moga muža. Djeca i ja već smo počeli hodati po kući na vrhovima prstiju jer mu je sve smetalo. Govorio je da će sve poslati k vragu, a ja sam ga preklinjala da se smiri i ne napušta ovaj posao dok ne pronađe drugi. Svaki put bi me nakon takvih razgovora pogledao s mržnjom i stisnuvši zube, odlazio zalupivši vratima.
Kao da se nad našim domom i obitelji nadvio tamni oblak kroz koji nije prodirala ni jedna svijetla zraka. Sada mi se čini da je sve ukazivalo na nesreću koja je bila pred nama. U svom očaju ozbiljno sam razmišljala da napustim Antu. Ni djeca ni ja više nismo mogli podnosti toliki pritisak. Strahovala sam od posljedica koje bi cijela situacija mogla ostaviti na njima. Oboje su popustili u školi, a primijetila sam da u bijesu sve češće preuzimaju obrasce očeva ponašanja. Za njihovo dobro morala sam ih maknuti.
Tada je stigao kobni telefonski poziv iz bolnice. Ante je iduće jutro trebao krenuti na put. Kad sam se vratila s posla, pripremila sam mu toplu odjeću i večeru, ali večer je bila dobro odmaknula, a on nije dolazio. Nisam znala kamo je otišao jer je izašao prije moga povratka s posla, a nije ostavio nikakvu poruku. Bila sam uvrijeđena tolikom neuviđavnošću. Iako sam bila svjesna da se zapravo izbjegavamo više nego što se trudimo razgovarati, ipak sam smatrala da bi bilo u redu da je barem došao na vrijeme da bude malo s djecom i sa mnom. Kad je prošlo deset sati, poslala sam djecu u krevet i sama se spremajući leći. Ni u snu nisam očekivala da ću za samo sat vremena gledati svog supruga posve nepokretnog na bolničkom krevetu ne znajući hoće li se ikada probuditi.
Bacila sam pogled na sat i vidjela da je gotovo podne. Zaspati ionako nisam mogla pa je bilo bolje da ustanem. Nazvala sam bolnicu da provjerim ima li kakvih vijesti, ali medicinska sesu koja se javila nije mi mogla reći ništa novo. Je li to dobar ili loš znak, pomislila sam smeteno.
Pripremila sam ručak, a kada su se Jan i Maja vratili kući, rekla sam im da ćemo popodne zajedno otići u bolnicu. Za ručkom su bili neobično tihi. I dok smo se vozili u bolnicu jedva da su progovorili riječ. Vidjela sam kako su izmijenili poglede ugledavši oca prikopčanog na aparate.
- Mama, čuje li nas tata? - upitao je Jan.
- Ne znam, zlato, liječnici kažu da je u komi.
- Ja sam čitala da ljudima u komi stalno treba pričati - umiješala se Maja. - Pisalo je da čuju glasove, ali ne mogu reagirati.
- I ja sam to čitala. U svakom slučaju tati ne može štetiti ako mu pričamo nešto lijepo.
Maja je prišla krevetu i primila oca za ruku. Jan je još uvijek stajao na pristojnoj udaljenosti. Nagonski sam osjećala da u njemu još uvijek postoji bijes i neprijateljstvo prema ocu koji u posljednje vrijeme nije bio najugodnija osoba. Bliskost koju su nekad imali gotovo se istopila. Ne sjećam se kada je Ante zadnji put poveo sina na nogometnu utakmicu ili izašao s njim na školsko igralište gdje su nekada s Janovim prijateljima i njihovim očevima znali igrati mali nogomet.
Šutke sam sjedila pokraj Antina kreveta prepuštajući djeci da prema vlastitim osjećajima priđu ocu. Maja je sjela na krevet i nešto mu pričala, Jan je cijelo vrijeme stajao pokraj vrta. Čula sam kako je glasno uzdahnuo kada sam rekla da bi bilo dobro da pođemo.
U razgovoru s policijom doznala sam kako se dogodila nesreća. Pijani vozač izgubio je kontrolu nad vozilom i izletio na Antinu stranu. S instinktom profesionalca Ante je učinio sve da izbjegne nesreću, no naš već pomalo dotrajali automobil nije mogao reagirati onako brzo kako je Ante želio. Snažno je udario u zid zadobivši po život opasne ozljede glave. Zahvaljujući njegovoj reakciji, vozač drugoga automobila prošao je samo s modricama.
Neizvjesnost je potrajala nekoliko dana. Svako jutro nazivala sam bolnicu, a poslijepodne dolazila bih neko vrijeme posjediti kraj Antina kreveta. Djeca su nekad išla sa mnom nekada nisu.
Nakon tjedna dana liječnici su smanjili lijekove kojima su izazivali stanje kome i Ante je prvi put otvorio oči. Bila sam pokraj njega kada se to dogodilo, ali njegov je pogled bio potpuno prazan. U njemu nije bilo ni tračka prepoznavanja. U nekoliko navrata razgovarala sam s liječnikom koji mi je rekao da ni on sam nije siguran što od Ante možemo očekivati.
- Siguran sam da će patiti od amnezije. U takvim nesrećema gubitak pamćenja vrlo je čest. Jedino nikad ne znamo koji će dio nestati iz njegovih sjećanja. Vi ćete to najbolje procijeniti.
Kimnula sam glavom u znak razumijevanja.
U slučaju vašeg supruga bojim se da taj gubitak mogao biti prilično velik.
- Mislite li da se uopće neće sjećati djece i mene?
- To još ne možemo znati. Možda se samo neće sjećati nekog vremenskog odsječka prije nesreće. No ima još jedan problem. Postoji mogućnost i gubitka sposobnosti govora te ograničenja nekih motoričkih funkcija.
Protrnula sam.
- Kolikih ograničenja?
Slegnuo je nemoćno ramenima.
- To ćemo saznati tek kada posve dođe k sebi.
Suze su mi potekle niz lice.
- Pokušavam se pripremiti na sve što nas može očekivati.
- Pripremite se na najgore, sve ostalo shvatite kao božji dar - zakimao je glavom.
Prošao je još cijeli tjedan prije nego što se u Antinu pogledu pojavio bljesak prepoznavanja. Djeca i ja redovito smo ga posjećivali, pričali mu o svakodnevnim stvarima, a on je prazno zurio u strop ne reagirajući ni na što.
Maja je bila najupornija. Sjedila bi ocu na krevetu i brbljala sve što joj je palo na pamet. U jednom je trenutku povikala:
- Mama, tata nam nešto pokušava reći.
Okrenula sam se prema Anti i primijetila promjenu u njegovim očima. Počela sam mu postavljati jednostavna pitanja na koja je mogao odgovoriti s da ili ne. Odgovarao je kimanjem ili okretanjem glave. Svi smo uskliknuli od radosti. Bio je to doista veliki napredak. Odmah sam javila liječniku što se dogodilo.
- To je zaista dobar znak, gospođo - odvratio je liječnik žureći prema Antinoj sobi kako bi ga pregledao.
Radost zbog spoznaje da nas vidi i čuje pomutila je činjenica da je njegovo tijelo i dalje bilo mrtvo. Fizikalni terapeut svakodnevno je vježbao s njim kako mu ne bi atrofirali mišići. Liječnik me je upozorio da gledam kako to čini jer je postojala mogućnost da Ante zauvijek ostane takav. Čak su se i djeca ponudila da vježbaju s tatom što mi je bilo posebno drago. Strahovala sam da će ga izbjegavati, bojati se njegova nepokretna tijela.
Pretrage su potvrdile liječnikova strahovanja. Ante se nije sjećao velikog vremenskog odsječka prije nesreće. Reagirao je s prepoznavanjem na spomen roditelja, prijatelja i kimao je glavom kada sam ga pitala zna li što je prije radio.
Oporavljao se sporo, ali napredak se pak pokazivao. Proslavili smo kada je prvi put samostalno sjeo, pomaknuo nogu, izgovorio prvu riječ. Poput malog djeteta morao je učiti sve ispočetka. Nakon što je otpušten iz bolnice na kućnu njegu, svakodnevno smo morali dolaziti na govornu i fizikalnu terapiju jer bez invalidskih kolica nije mogao nikamo: U to mu je vrijeme bilo najizražajnije lice. Sve što nije mogao reći ili učiniti odražavalo se kao frustrirajuća grimasa.
Jednom prilikom dok se mučio dohvatiti viljušku, izletjela mu je psovka.
- Odlično, ako možeš opsovati, ubrzo ćeš i koješta drugo reći - nasmijala sam se dok me je on smrknuto gledao.
Drugi put je u nemoćnom bijesu odbacio rolu toalet papira nekoliko metara od sebe što je bio dobar znak da mu se vraćaju motoričke sposobnosti. Sa svakim tjednom koji je prošao sve je više napredovao. To mi je bilo drago jer sam iskoristila već sve mogućnosti bolovanja i godišnjeg odmora. Morala sam se vratiti na posao jer smo ovisili samo o mojoj plaći.
Dok sam ja bila na poslu, dolazila je naša umirovljena susjeda koja bi skuhala ručak i pomagala Anti. I djeca su uskakala koliko su mogla, ali ipak je bilo sve na meni. Kad bih se vratila kući, nisam znala čega bih se prije prihvatila. Dok bih obavljala kućanske poslove, svako malo bih zastala pokraj Ante pitajući ga treba li mu što dodati, je li gladan, žedan ili slično, U jednom trenutku uhvatio me je za ruku.
- Ida, ja...ko mi je žao - teško je prevalio preko jezika.
Iznenađeno sam ga pogledala. Bila je to prva cjelovita rečenica koju je izgovorio nakon nesreće. Kleknula sam pokraj njegovih kolica uzvrativši mu stisak.
- Sve je u redu. Ne brini se ni o čemu. Sada je najvažnije da se ti oporaviš.
Vidjela sam kako su mu suze potekle licem.
- To...li..ko se tru..diš - s mukom je izgovarao slogove.
- I ti bi to učinio za mene, zar ne?
- Bio sam loš muž? - u očima mu se pojavio upitan pogled.
Prisilila sam se na smiješak.
- Zaboravi. Nije sada vrijeme da razgovaramo o tome.
- Hva..la, Ida - glas mu je nestao u šaptu.
Nježno sam ga pomilovala po glavi i odvezla do kreveta. Uvijek bi navečer rano zaspao. I najjednostavnije dnevne aktivnosti su ga prilično iscrpljivale.
Nakon tog razgovora Ante se činio odlučnijim nego ikada da se oporavi. S nekom novom voljom i energijom radio je fizikalne vježbe. Poput poslušnog školarca s djecom je vježbao pisanje i govor. Te su ih zajedničke aktivnosti ponovno zbližile i sve sam češće čula kako se smiju. U tom čovjeku što je s Janom i Majom ležao na podu sobe i igrao se "Čovječe ne ljuti se" nije više bilo ni traga agresije i grubosti kojima ih je nekada zasipao.
Tri mjeseca nakon nesreće Ante je već mogao tečno izgovarati jednostavnije rečenice, a fizioterapeut je smatrao da je na najboljem putu da stane na svoje noge.
- Idući tjedan počinjemo učiti hodati! - izjavio je svečeno potapšavši Antu po leđima.
- Bio je vozač kamiona. Hoće li ikada više moći raditi svoj posao? - pitala sam liječnika koji je tog dana pregledao Antu.
- I to će morati ponovno naučiti. Možda je bolje da ne očekujete previše.
Kimnula sam glavom osjećajući se kao da je netko isisao svu energiju iz mene. Čak i ako se moj muž oporavi, neće moći raditi. Egzistencija cijele obitelji bit će na meni i to me je pomalo strašilo. Hoću li imati snage da izdržim?
- Što je rekao liječnik? - upitao me Ante kad smo se vratili kući.
- Da ćeš ponovno morati učiti voziti od bicikla do kamiona - pokušala sam se izvući šalom.
Ante je tužno kimnuo glavom.
- Nikad više neću biti čovjek kakav sam bio.
Trgnula sam se na te njegove riječi. Zagledala sam mu se duboko u oči.
- Nadam se da nećeš. Onoga Antu prije nesreće željela sam napustiti jer više nisam mogla podnosti nervozu i gnjev koji je širio oko sebe. Vratio si se posve drukčiji, sličniji onomu čovjeku kojeg sam upoznala i s kojim sam bila spremna dijeliti dobro i zlo.
Podignuo je ruku i nježno mi dotaknuo obraz.
- Više te nikada neću iznevjeriti, Ida, samo mi daj još jednu priliku.
Obavila sam ruke oko njega osjetivši nakon dugo vremena da me ispunjava ljubav prema mome mužu.
Pusti me na miru! - otrla sam suprugov pogled sa sebe. Nisam željela s njim razgovarati. Željela sam se zatvoriti u sebe i pronaći mir i utjehu u tišini. Tako mi je silno trebala tišina. I suze koje samo što nisu krenule. Da isplačem bol za koju sam njega okrivljavala. Jer mi je branio da živim punim plućima. Onako kako smo se u samom početku naše veze dogovorili da ćemo živjeti. Tog mi je dana to zabranio. Plakala sam te noći, sklupčana na kauču u dnevnom boravku i nisam željela otići k njemu u naš bračni krevet. Nisam ni k djeci u sobu željela otići, jednostavno sam morala ostati sama. U mislima s Ljubanom.
Upoznala sam ga ljetos dok smo svi zajedno - suprug i ja, naša djeca te naši i njihovi prijatelji - ljetovali na Murteru. Već smo nekoliko ljeta unazad iznajmljivali istu kućicu u kojoj smo provodili tri ili četiri tjedna zajedno. Suprug Drago i ja, te naši prijatelji još iz studentskih dana, bračni par Ivana i Robi. Oni nisu imali djece, no naša su djeca svake godine pozivala svoje prijatelje koji su rado s nama provodili praznike.
Ljubana sam primijetila već prvog dana kad smo se nakon dugog putovanja do Jadrana spustili na obalu u "naš" kafić. Radio je kao konobar, bio je izuzetno ljubazan i nasmijan, ali pristojan i distanciran. Čim me pogledao, imala sam potrebu popraviti frizuru i izgledati što bolje, a ne onako izgužvana i podbuhla od putovanja. No suzdržala sam se od pretjeranog pokazivanja osjećaja jer Robi i Ivana nisu znali za naš dogovor, a ni djece se to nije ticalo.
Ljubomoru sam uspješno prevladala
Zapravo, kako smo Drago i ja živjeli u dvije države kada smo se upoznali, već smo tada, kada je naša veza bila "veza na daljinu", sklopili sporazum o tome da ako nam se netko svidi, da se možemo upustiti u vezu, ali obavezno to moramo reći onoj drugoj strani. Da ne bi ispalo da čujemo tako nešto od neke ne baš naklone osobe. S vremenom, kada smo već bili u braku i djeca bila tu, dogovorno smo si obećali da ćemo živjeti punim plućima čak i u ljubavnom, seksualnom smislu.
- Kao Skandinavci! - digli smo čaše i zapečatili naš dogovor jer su nam uzor bili ljubavni odnosi za koje smo smatrali da su u Skandinaviji uobičajeni. Odnosno, uobičajeniji nego u ostatku Europe i svijeta. Meni su čak i odgojne metode Skandinavaca bile uzor kod odgoja naše djece. I bile su uspješne, priznajem. Pa zašto i ljubavne ne bi bile jednako uspješne?! Ni Drago ni ja nismo namjerno tražili druge partnere i meni se samo jednom u toku braka dovoljno svidio neki drugi muškarac s kojim se na kraju nisam upustila u vezu jer on nije imao petlje upustiti se sa udatom ženom. Bojao se. A ja sam bila razočarana. Naročito zato što je Drago već bio u vezi s jednom djevojkom. No ni ta veza nije bila baš sretnog tijeka jer je djevojka koja mu se svidjela postala ljubomorna i čangrizava, željela je da se on rastane iako joj je na samom početku objasnio da do toga nikada neće doći.
Tada sam se s voljom, ljubavlju i predanošću nosila sa svojom ljubomorom i uspješno je prevladala. Bila sam zadovoljna i ponosna i imala osjećaj da je naš brak nakon toga postao kvalitetniji i čvršći. Povjerenje jedno u drugo bilo je bezgranično. No falilo je samo još jedno - da se i ja zaljubim i nađem osobu koja bi se bez bojazni upustila u vezu sa mnom, ženom u braku, majkom dvoje već povelike djece. A to uopće nije bilo lako.
Odakle je kemija među ljudima?
Nisam se zaljubila toliko puta da bih mogla bilo što striktno tvrditi, no muškarci su se uglavnom bojali ući u vezu sa ženom čiji muž zna za tu njenu vezu. Jer preljub, onaj klasični preljub kada partneri jedno od drugoga kriju svoju vanbračnu vezu, s moje strane uopće nije dolazio u obzir. A iz nekog razloga, muškarci su se toga bojali. Smiješno i apsurdno, no nisu se bojali poskrivečki ljubovati, ali otvoreno, da.
Nitko nikada nije shvatio zašto jedna osoba privuče drugu, zašto i odakle dolazi ta kemija, jer sigurno nije odgovor ni u izgledu ni u obrazovanju, materijalnom stanju niti bilo što drugo glupo. Od svega toga izgleda da je najvažnija ona prva iskrica koja plane neočekivano. A mene je Ljuban privukao od prve. Jako. Kao da je moja duša samo čekala da netko popuni dio koji je bio spreman za još jednu ljubav. Jer ni jednog trena nisam prestala voljeti Dragu.
Dok sam tog prvog popodneva u kafiću na obali gledala Ljubana, dok su mi morski zrak i povjetarac budili čula, nisam ni slutila što me sve čeka u budućnosti.
- Dobar dan, izvolite - prišao nam je i uzeo narudžbu. Glas mu je bio snažan i jasan, a ruke u kojima je držao blokić duge i žilave. S dugim prstima, koji su me privukli i nisam skidala pogled s njih. Jer sam, svjesno ili nesvjesno, izbjegavala pogledati njegovo lice i oči, kako se ne bih otkrila pred drugima i pred njim. Činilo mi se da bi mi sa lica sve mogli pročitati. Kad smo svi naručili neko piće, pitao nas je želimo li što pojesti. Djeca su navalila da žele pržene krumpiriće. I mi odrasli bili smo raspoloženi za neko grickanje, tako da se ubrzo na stolu našla ogromna plata puna krumpirića i uz njih majoneza i ajvar. Kad je spuštao platu na stol, Ljubanu je mali dio palca dotaknuo majonezu a on je, kada je odlazio, polagano, gotovo potajice polizao prst, što je u meni izazvalo burnu reakciju. Imao je lijepa usta. Naravno, u tom je trenu meni bilo lijepo sve što sam na njemu primijetila.
U toku popodneva pratila sam ga dok se kretao po terasi poslužujući druge goste, a osim njega radile su još jedna mlađa djevojka i vlasnica lokala koju smo tokom svih ljeta koje smo provodili na Murteru, dobro upoznali. I ona nas je došla pozdraviti, a kada smo odlazili ona je bila ta koja je došla naplatiti račun. Krumpirići su na kraju bili gratis, na račun kuće. Svi su bili oduševljeni, osim mene koja sam bila razočarana jer nije Ljuban došao do nas i nisam više imala priliku čuti njegov glas.
Što više radim - veća je lova!
Navečer kada smo pošli na spavanje, željela sam o njemu pričati s Dragom, no nekako, jednako sam željela biti sama u mislima sa sobom i slikom privlačnog konobara. I tako su dani prolazili, svakodnevne kavice u tom kafiću donosile su mi radost i uzbuđenje, a trenuci kada smo bili na plaži često su mi bili prazni i pusti iako je bilo puno ljudi oko mene. Bila sam rastrojena, ne sjećam se kada sam se tako osjećala jer sam uglavnom uživala u životu punim plućima. Čežnja da ga vidim postala je pomalo opsesivna. A još uvijek nisam ništa rekla svom mužu. Čudilo me da još nije ništa primijetio, valjda je bio toliko zauzet zabavom s društvom, kartanjem bele i ispijanjem piva s Robijem i Ivanom da nije obraćao pažnju. Jer inače je bio pravi stručnjak da otkrije promjenu u mom ponašanju čim bi mi se netko svidio, uostalom, kao i ja u njegovom. Ipak smo se poznavali dvadeset godina i bili vrlo bliski.
Jednog smo kasnog popodneva ljenčarili na plaži, dečki su se kartali, Ivana je čitala knjigu a ja sam potrbuške ležala na prostirci i kroz koprenu kose koja mi je pala na lice gledala kupače rumene od skorog zalaska sunca. Vjerojatno sam zadrijemala kad su me naglo trgli povici. Drago i Robi su vikali uglas.
- Ljubane, čovječe, dođi k nama na belu! Treba nam četvrti!
Uspjela sam ostati mirna. Primijetila sam da se naš sin Matko, dok sam ja spavala, pridružio kartanju, a onda i visokog, tankog Ljubana koji je, sav mokar od kupanja, krenuo u našem smjeru.
- Hej, društvo - pozdravio je i sjeo na oblutke tik do mojih nogu. Nekoliko je kapljica s njegovog tijela palo na moje. I dalje sam mirno ležala, glumeći da drijemam.
- Nemam puno vremena, moram se vratiti na posao - rekao je odbijajući kartanje.
- Al' te te ta tvoja gazdarica iskorištava! Nemaš ni trena slobodnog vremena.
Ljuban se nasmijao. - Nije baš tako, ja želim da me iskorištava - rekao je, no na taj su mu se komentar muškarci narugali pa se Ljuban brzo ispravio. - Što više radim, veća je lova, a zbog toga sam i počeo konobariti.
Željela sam da me primijeti
Još se nekoliko minuta zadržao u razgovoru, obećavši da će jednog popodneva ipak otkartati belu s njima. Ja sam se i dalje skrivala iza svoje kose. Vidjela sam kad je ustao a onda se začudila jer sam primijetila da me odmjerio od glave do pete. Nisam mogla po izrazu lica otkriti sviđa li mu se što vidi ili ne, a onda je već nestao iz mog vidokruga.
Slijedećih sam ga dana svakog jutra na kavi ljubopitljivo gledala da vidim hoće li me opet odmjeriti i pogledati na neki poseban način, no kada smo bili u velikom društvu, ništa se nije događalo. Vjerojatno je bio samo muškarac koji nije mogao odoljeti da ne "baci oko" na izloženo žensko tijelo. Bila sam razočarana i već sam osjećala kako se povlačim u sebe, kako se zatvaram prema mogućem razočaranju. Još jedna uzaludna nada. Uz to, počeo me mučiti PMS pa sam narednih nekoliko dana ostala u kućici i tamo u miru i tišini pijuckala jutarnji čaj. Pokraj naše je kućice vijugao puteljak kojim se moglo doći do jedne od plaža i jednog sam jutra s čuđenjem na toj stazici ugledala Ljubana. Žurio je u smjeru centra, a ne prema plaži. Letimično me pogledao već kada je odmaknuo, a onda se vratio i pozdravio me.
- Nema te ovih dana na kavici - nasmijao se široko.
- Ženski problemi - rekla sam otvoreno, izazivajući, da vidim njegovu reakciju.
- Aha - nije se ni malo zbunio. Zanimljivo. Muškarci se obično malo trgnu čim se spomenu "ženske stvari", zato sam to tako napadno i rekla. Željela sam ga zbuniti, ali nije mi uspjelo.
- Ne radiš danas? - pitala sam ga svjesna da lagano drhtim.
- Radim, radim, zaspao sam, kasnim, no ovako rano ujutro obično nije velika gužva. Vidim da je tvoje društvo već dolje, ne?
- Požuri, možda ih još uloviš.
- Ma nema veze. Vidjet ću ih već... U stvari, idem, danas bih popodne mogao ipak svratiti do plaže, na belu pa da se dogovorim s tvojim mužem. Bok!
"Mojim mužem!" Kako je to ravnodušno rekao! Iako sam opet osjetila beznađe, taj me kratki razgovor s njim razbudio, odnosno opet je razbudio moju želju. No po glavi su mi se vrtjela sva ona razočaranja od prijašnjih godina kada sam i pomišljala da ću možda, možda, naići na muškarca koji će mi se jako sviđati i kojem neće smetati što sam u braku, dobrom, kvalitetnom braku s mužem kojeg volim i kojeg nemam namjeru napustiti. Zašto je, pobogu, to svima tako čudno i teško prihvatiti?!
Primila sam se kuhanja ručka iako sam znala da moji ukućani neće doći još satima, no skuhala sam brdo tjestenine i napravila hladnu salatu a onda i ja otišla na plažu. Predvečer, kad je Ljuban stigao na kartanje, ja sam bila u moru, daleko od obale, ali sam primijetila kad je prišao našoj grupici. Okrenula sam se i otplivala još dalje. No osjetila sam umor i krenula natrag. Odjednom je ispred mene izronio Ljuban. Uhvatio me oko struka i povukao ispod vode. Kad sam izronila i došla do daha, podviknula sam na njega:
- Jesi li ti normalan? I Jako si me prepao! Mogla sam se utopiti!
- Ne bi ti se ništa dogodilo - nasmijao se bez suzdržavanja. - Uostalom, ja bih te spasio, masaža srca i disanje usta na usta moja su specijalnost. Prošlih sam godina radio kao spasilac na nekoliko plaža.
Pogledala sam ga mrko, kroz slapiće slane vode koja mi se slijevala niz lice. Prilično se smjelo ponašaš.
- Ma jel'? Hoće li me tvoj muž nokautirati kad izađem van? pitao je i dalje neozbiljan.
- Neće. Nije on takav. Ali svih si ovih dana suzdržan, odakle sad ovo? - zanimalo me.
- Ja sam ti takav, volim zezanciju i poprilično sam otkačen, no kad radim, moram biti ozbiljan, zar ne?
Bila mi je to dragocjena informacija zbog koje mi je utroba zaigrala. Kad smo se vratili do obale, odmah je krenulo kartanje i tek sam tada upoznala pravog Ljubana. I sve sam se više zaljubljivala u njega. Koji je on vrag bio, prostak, ponekad lascivan, a to mi se tako sviđalo kod njega. Kod nekih muškaraca je to ružno, vulgarno, kod njega je bilo šarmantno. On, Drago i Robi su se našli na istoj valnoj dužini, kao da su prijatelji već godinama.
Zar nije bio zainteresiran?
No kad se spustio mrak, Ljuban se morao vratiti na posao a praznina u meni je opet bila ogromna. Kad smo i mi krenuli s plaže u kućicu, hodala sam uz Dragu i započela razgovor, no očito nije bilo ni vrijeme ni mjesto da mu pričam o Ljubanu jer su nas djeca prekinula samo što sam otvorila usta. "Ma uostalom, o čemu da mu pričam?" opravdala sam si svoju šutnju.
Slijedećeg jutra u kafiću se poveo razgovor o odlasku na neku nogometnu utakmicu. Svi su bili "za" osim mene tako da sam slijedeće večeri nakon plaže ispratila društvo koje je automobilima otišlo do Šibenika, a ja sam krenula u kafić na večeru. Ljuban me posluživao gledajući me iskričavo, ali je opet bio pristojan i fin, ugodan konobar. Pijuckala sam vino nakon jela i pratila njegovo kretanje terasom. Tako sam primijetila kako mu je jedna djevojka, kad je plaćala račun, uzela kemijsku iz ruke i na računu nešto napisala. Zavjerenički mu je račun tutnula u dlan. Pretpostavila sam da mu je dala svoj broj telefona. Oh, tada sam osjetila snažnu ljubomoru. Bila je mlada, privlačna, slobodna. A ja? Starija od Ljubana, u braku, prosječnog izgleda... Steglo me u području solarnog pleksusa. Moje se dobro raspoloženje istopilo.
Vidjela sam Ljubana kako odlazi prema unutrašnjosti, kako je pogledao u papirić, nezainteresirano ga izgužvao i bacio u koš. Opet mi je srce zaigralo. Nije bio zainteresiran za djevojku! Ili? Ili je zapamtio broj i papirić mu više ne treba?! Tada me opet obuzela bezvolja i neraspoloženje. Shvatila sam da izjedam samu sebe i odlučila otići čim prije. Pozdravila sam se s gazdaricom i mahnula Ljubanu koji je, zbog nesnosne gužve, imao i previše posla da bi obraćao pažnju na mene. U kućici sam se osjećala kao u zatvoru, pokušavala sam zaspati no nije mi uspijevalo pa sam izašla na terasu. Tu sam dočekala društvo kada su se vratili iz Šibenika, no ubrzo su svi oni, umorni od puta i uzbuđenja, pozaspali a ja sam i dalje sjedila na terasi, u mraku, u buci pjesme cvrčaka, sama sa svojim mislima. Znala sam da za ljubav nikada nije kasno, no te sam noći razmišljala o tome da odustanem od očekivanja. Osjećala sam se starijom nego što sam bila, bezvolja i apatija su me pomalo zahvaćale, duh mi je klonuo. Ni ljeto ni godišnji odmor više mi nisu bili tako zabavni i zamamni kao što je to nekada znalo biti.
Ljetne avanture događaju se nekome drugome, meni očito ne. Možda Ljubanu i onoj djevojci? Mnogima se događaju, mnogi ljeto koriste da bi otpustili kočnice i uradili ono što se u ostatku godine ne usude. A ja, koja sam cijeli svoj život bila spremna za ljubavnu avanturu, čak sam našla i muža koji je to prihvatio, ja jedina nisam imala nikoga "sa strane".
Rekla sam mu za naš otvoreni brak
Iako nikada nisam s Ivanom i Robijem o tome razgovarala, bila sam gotovo sigurna da je Ivana prije dvije godine bila zaljubljena u jednoga svog kolegu, nekoliko je puta bila na poslovnim sastancima za koje sam pretpostavljala da nisu bili baš poslovni, no istinu nisam znala. Ona o tome nije nikada govorila. Za Robija nisam bila sigurna, pomislila sam da ću pitati Dragu zna li on što. Sjetila sam se i svoje sestre koja je svako ljeto imala nekog ljetnog udvarača s kojim bi provela nekoliko dana i onda bi sve palo u zaborav. No zato je danas moralna propovjednica koja ne propušta priliku da izrazi svoje neslaganje s vanbračnim vezama i koja je u svom braku, iako već napola istrošenom, uzdanica i vjerna supruga za koju ne postoji ništa osim muža i djece. Uh...
Padala sam u očaj, počela sam i druge gledati s prezirom samo zato što sam ja sama bila nesretna i nezadovoljna. Zaljubljenoj osobi takve gluposti ne padaju na pamet. Zaljubljene su osobe vedre, optimistične, zrače srećom i nema mjesta kritičnosti. Zato sam i voljela to stanje. Zato sam te večeri i bila tako razočarana i osjećala se odbačenom. Dok sam u mislima čangrizala na sve i sva, shvatila sam da me ipak hvata san. Ušla sam u kućicu, oprala zube i umila se kad sam shvatila da sam torbicu s novčanikom i dokumentima ostavila na stolcu. Mala je bila vjerojatnost da će mi ju netko po noći ukrasti, kućica je bila povučena od glavnih puteva, ali ipak sam krenula po nju. Čim sam izašla, začula sam da me netko tiho zove.
- Žana!
Prepala sam se i stisnula uz zid, gotovo sam vrisnula kad se pojavila crna sjena ispred mene.
- Pssst, ne boj se.
- Oh, kako si me prepao - odahnula sam.
Čula sam da se Ljuban smije. - Nisam htio. No vraćao sam se kući i vidio te na terasi, mislio kako ću malo sjesti s tobom i popričati, da se odmorim od one gungule dolje, a onda si nestala u kući. Baš sam razmišljao što da radim, da li da ti kucnem na vrata, hoću li nekog probuditi, hoće li me tvoj muž zaskočiti, i evo tebe natrag. Imaš malo vremena za mene?
- Imam, sjedni.
- Uhhh - spustio se u stolicu uz uzdah olakšanja. - Ovaj je posao vraški naporan, no moja se ušteđevina fino nadebljala a do kraja ljeta što će još biti - opet se vragolasto nasmijao.
- Ostavljaju ti dobre napojnice?
- O da, itekako. Ima ih baš široke ruke, ne žalim se. Moći ću još dugo živjeti s ovom lovom koju ću zaraditi preko ljeta, naravno, ako ne počnem luđački trošiti.
- Što ti uopće radiš ostatak godine?
- Pišem, slikam, pumpam mišiće, haha! - smijao se glasno.
- Da, vidim da sav pucaš koliko si se nabildao - i ja sam se nasmijala jer je bio tako žgoljav i mršav.
- Ma to me žene potroše, jadan ja, žalio se samodopadno.
- Ma da, a gdje su te žene? - pitala sam okrećući se oko sebe.
- Jedna je ovdje - počeo mi se nabacivati. Nije me mogao vidjeti no očito je čuo moj glasan uzdah.
- Jesi li raspoložena za jedno noćno kupanje? Ja sam i krenuo na plažu kad sam završio, dobro mi dođe da se malo osvježim, lakše zaspim i lakše se ujutro razbudim. Ili bi ti se muž naljutio?
- Baš rado spominješ mog muža.
- Pa da, da ne zaboraviš da si u braku. Jer ja tako djelujem na žene, da zaborave na to - opet se smijao.
Neodoljiv je bio tako neozbiljan. I kao da mu zaista uopće nije bilo važno što sam udata. Počela sam se pitati, trunka želje se počela buditi... Otišli smo do plaže i okupali se, bio je to za mene jedinstven doživljaj. Iako nije ništa pokušavao, ipak mi se na neki način nabacivao, onako šarmerski, onako kako to muškarci diljem svijeta svakodnevno rade. Kad smo se vraćali kući, malo se uozbiljio.
- A kakav ti u stvari imaš odnos s mužem?
- Otvoren - rekla sam šturo.
- Otvoren brak? - pitao je radoznalo.
- Da - bilo je tako lijepo to mu priznati.
- Guba, nasmijao se. Šutio je sve do naše kućice. Poljubio me u obraz na rastanku a onda se okrenuo i pitao me hoću li i sutra biti na terasi kada će ići na kupanje. Potvrdila sam da hoću, što je njemu očito značilo da pristajem na nešto više od druženja.
Ljeto u ljubavnikovu zagrljaju
Ujutro sam bila sva "našpanana" kad smo dolazili u kafić. Ljuban se neprimjetno promijenio jer je, kada nam je donosio kavu, kao slučajno okrznuo moje bedro, što nikada prije nije napravio. I nitko osim mene to nije primijetio. Čekala sam ga te noći pa smo ponovo otišli na noćno kupanje, no ovoga puta vodili smo ljubav na ručniku, na oblucima koji su šuštali ispod nas. Malo me pekla savjest jer Dragi još nisam uspjela ništa reći, no opet sam se utješila mišlju da ću mu već reći kad malo budemo sami. A Ljubana je zanimalo kako to kod nas funkcionira.
- Zar vi jedno drugome sve pričate? Sve detalje?
- Ne baš sve detalje, no da me zanima kako je vodio ljubav sa svojom curom, ja bih ga pitala.
- S njegovom curom - smijao se. - Kako smiješan izraz.
- Jesam li ja sada tvoj dečko?
- Naravno, zar nisi?
- Haha, zamisli, jesam. Smiješno. A hoćeš li mu ispričati sve što smo radili noćas?
- Ako će htjeti... Samo... On još ništa ne zna za tebe.
- Kako to, zar nije tvoja obaveza da mu kažeš?
- Da, je, samo što nikada nismo sami pa još nisam uspjela. A željela sam mu to reći već onog prvog dana.
- Stvarno? Već tada si me poželjela?
- Da - sad sam se i ja nasmijala. - Kako super!
- A ti? Kada si se ti odlučio upustiti u vezu sa ženom u braku?
- Pa nemam ti ja nekih predrasuda prema braku, ako je žena "za", i ja sam.
- Znači već si imao iskustva sa udatim ženama?
- Jednom, dvaput - odgovorio je nehajno.
Opet sam osjetila malo ljubomore, no znala sam da se s tim mogu nositi, već sam to preživjela s mužem.
- No, htjela sam te u stvari pitati kada si ti odlučio da ćeš se upustiti u vezu sa mnom? Nisam ti se ni nabacivala niti ti dala povoda da bilo što pokušaš.
- Varaš se. Primijetio sam kako me gledaš, možda ne baš prvog dana, ali ubrzo nakon toga. Svidjelo mi se to, i ti si mi se svidjela - priznao mi je.
- Ma da? Tko bi rekao. A jel' još netko primijetio kako te gledam? Gazdarica ili ona druga konobarica? - pitala sam s malo straha. Odmahnuo je glavom. Ja sam se malo umirila, no bila sam i dalje radoznala.
- A jesu li te žene s kojima si bio bile u otvorenom braku ili su svoje ljubovanje krile od svojih muževa?
- Ove s kojima sam do sada bio su krile, no iskreno, bilo mi je to gnjusno. Skrivati se, strahovati da nas netko ne vidi, razmišljati hoće li mi se neki bjesni muž pojaviti na vratima... A znaš što? Nisam bio baš zadovoljan dok sam slušao priče o tome kako ih muževi zanemaruju, kako su se ohladili, kako one žele nešto više od života. Samo su kukale i mrzile te svoje muževe. Nije mi to uopće u redu. Mislile su da sam ja nešto više i bolje od njih, da ću ostvariti neke njihove neostvarene snove, što ja znam, a ja sam isto tako samo jedno muško koje će jednog dana zapostaviti svoju ženu i otići s društvom na pivo i nogomet rekao mi je.
Bio je gotovo brutalno iskren, no to mi se tako svidjelo da sam ponovo poželjela voditi ljubav s njim. Suzdržala sam se jer je već bilo prošlo tri sata ujutro a on je trebao u devet već biti u kafiću. Ponovili smo naše susrete još nekoliko noći sve dok se naš godišnji nije završio. Jutro prije povratka u Zagreb bilo mi je najtužnije ikada. Rastati se od svog ljubavnika jako mi je teško padalo.
Poludio je zbog moje ljetne veze
Uhvatila sam trenutak da platim račun kada je Ljuban otišao za šank. U kafiću je bilo pusto, ni gazdarice nije bilo, tako da mi je brzim pokretom poljubio ruku.
- Vidimo se u Zagrebu.
- Zaista? - pogledala sam ga zahvalno. No to će biti tek u listopadu, zar ne?
- Nažalost - promrmljao je dok mi je vraćao kusur. - Ali svakako me nazovi krajem rujna - napisao mi je broj na papirić koji sam brzo sakrila jer je neki gost ušao i naručio kavu. - I reci mužu - šapnuo je kad sam već odlazila. Naježila sam se. Kako savršen muškarac za mene!
No u Zagrebu se sve zakompliciralo. Prvu večer kad smo bili sami kod kuće, počela sam pričati Dragi o svojoj zaljubljenosti.
- Ma hajde! - uzbuđeno, ali i malo namrgođeno je komentirao. - Pa u koga si se zaljubila?
- U Ljubana.
- U onog konobara? Onog koji hoda kao federbeba? - sve se više mrgodio.
- Da, pa u čemu je problem? - pitala sam, osjećajući da ovo neće proći baš onako glatko kako sam se nadala.
- Pa on je obični žigolo. Ljeta provodi na Jadranu i zavađa žene, a zimi planduje i ništa ne radi. On je jedan obični niškoristi!
- Nije on takav - počela sam.
- Ma kako nije?! Uostalom, odakle ti znaš kakav je? Nisi ga pošteno ni upoznala.
- Jesam, jesam pošteno sam ga upoznala.
Ispričala sam mu pojednostavljenu verziju našeg "poznanstva" a Drago je sve više bjesnio.
- Ti si se je.... s njim meni iza leđa?! A ja k'o tukan družio se s njim i pozivao ga na belu i davao mu velike napojnice! Kao da sam mu plaćao seks s mojom ženom!
- Drago, zaboga, daj se sredi i smiri, što ti je? Pričaš gluposti. Sve si izokrenuo i sve sada ispada tako prljavo. Ja se nikada nisam ponašala tako dok si ti bio s Violetom. Još sam te i podržavala i tješila kada si bio razočaran. Koji ti je vrag sada?
- Koji mi je vrag? To što me moja žena prevarila kao da nije dovoljan razlog da budem bijesan - derao se.
Hoćeš li ga nazvati za koji dan?
- Nisam te prevarila, imamo taj dogovor oduvijek. I zašto me sada maltretiraš s tim svojim napadajima ljutnje? - i ja sam podigla ton.
- Jesi, prevarila si me. A dogovor je da kažemo unaprijed ako nam se netko sviđa. Da popričamo o tome. Da vidimo gdje smo, kako se ono drugo osjeća zbog toga. Tako sam ja postupio kada sam se zaljubio u Violetu. Ti si imala prilike malo-pomalo se pripremiti na ono što slijedi. A mene si stavila pred gotov čin. "Ja sam to napravila, a tebe ko je **** !"
- Uopće nije tako. Dobro, jednim dijelom jest - priznala sam pokunjeno, sa suzama u očima. Htjela sam ti reći još prvog dana, no nisam imala prilike. I svaki dan nakon toga sve je bilo puno ljudi, nikada nismo bili sami.
- Pa mogla si me probuditi u dva u noći i sve mi ispričati - viknuo je na mene - ali ne, u dva u noći ti si se vucarala okolo s njim!
- Prestani, molim te, smiri se o tome ćemo razgovarati sutra. Okej?
- Ne, nije okej - gledao me kao da sam neko smeće. Bilo mi je grozno, nikada se prije nisam tako osjećala. - Izdala si me, izigrala si moje povjerenje i ja ti više neću moći vjerovati!
- Pretjeruješ! - povikala sam histerično.
Iako je jednim dijelom bio u pravu, nije trebao tako reagirati i mogli smo sve riješiti na civiliziraniji način. No Drago nam nije dao priliku. Otišao je u spavaću sobu i kad sam htjela mirnije porazgovarati s njim, tražio je da izađem i ostavim ga samog. A navečer kad sam došla spavati, on se premjestio u boravak. Trajalo je to nekoliko dana. Onda se smirio i ispričao za svoje ponašanje pa smo opet bili u korektnim odnosima. Ali kao da ga je neka furija opsjedala, svakih nekoliko dana imao je takve napadaje ljubomore da mi je zagorčavao život i ja sam požalila što sam ikada i pomislila o nekom drugom muškarcu. Sva se teorija o otvorenom braku kao kula od karata samo urušila u bezdan. I ja sam se osjećala izdanom jer sam ja sama, dok je on bio u vezi, uložila puno truda da pređem preko svih neugodnih emocija koje su me tada mogle svladati pa da i ja padnem na ispitu zrelosti.
Bila sam i ljuta jer sam smatrala da je licemjer, da je muškarac koji za sebe smatra da ima pravo raditi što želi "sa strane" a meni je to pravo uskraćivao. Dobar dio kolovoza i skoro cijeli rujan plutali smo čas na mirnim, čas na uzburkanim vodama. Kada je Drago bio miran, pomalo smo mogli razgovarati o mojoj ljubavi, no svaki je puta iz tih razgovora izvlačio neke zaključke koji bi ga ponovo doveli u stanje bijesa. Ja sam postajala sve umornija i apatičnija. Borila sam se za svoju ljubav, za naš odnos koji je do tog perioda bio i više nego dobar, no on je sva moja nastojanja nekako poništio. Jednostavno, nije mi dao da dišem punim plućima i koliko god da sam razumjela s čim se on to nosi, nisam mu mogla dati za pravo. No ipak, gušilo me to. Bila sam zaista nesretna, plakala sam skoro svakoga dana i razmišljala kako možda Ljuban ipak nije moja sudbina. Kada se približio kraj rujna, a znajući za dogovor da nazovem Ljubana krajem rujna, Drago je postajao sve nesnosniji.
- Hoćeš li ga zvati za koji dan? - počeo je s pitanjem tog popodneva.
- Da, nazvat ću ga, obećala sam - rekla sam, a glas mi je podrhtavao od nesigurnosti.
- Ne, nećeš ga nazvati! Zahtijevam od tebe da ga se kloniš, da prekineš svaku komunikaciju s njim!
- To je nešto što ne možeš TI zahtijevati od mene i neću na to pristati!
- Onda ja odlazim iz ove kuće. Selim se istog trena!
- Daj budi razuman! - vikala sam. - Prestani se ponašati kao idiot! Ubio si mi volju za bilo čim, a kamoli za time da ga zovem. Rasplakala sam se kao nikada prije. - Pokvario si mi užitak ljubavi koju sam dugo čekala. Sada, u ovakvom stanju, ne mogu uživati u odnosu s Ljubanom. Nikada ne bih bila sretna znajući da si ti zbog moje veze s njim ljut i razočaran. Znao si to, sigurna sam. Znao si da ne mogu uživati u ljubavi ako si ti nezadovoljan. Potčinio si me svojoj volji. Izmanipulirao si me. Ne možeš podnijeti da volim nekog drugog uz tebe. Želiš biti jedina važna osoba u mom životu. Ti si sebičan, sebičan, uskogrudan, licemjerni Balkanac - ridala sam a on kao da se u tom trenu slomio. Kao da je tek tada shvatio što čini i meni i sebi. U očima sam mu vidjela da se pokajao. No nisam mu vjerovala. Koliko li je samo puta u ovih mjesec i pol dana naoko prihvatio moju ljubav, pa bi me opet brutalno napao. Nisam više mogla tako. Bilo je izluđujuće očekivati njegovu bijesnu reakciju ili pak očekivati da napokon prihvati ono što se događa.
Pusti da budem bolji od njega
Potonula sam u neki hladan i mračan bazen i kada me htio dotaknuti, kada me pogledao gotovo pseće vjerno, otrla sam taj njegov pogled sa sebe i rekla:
- Pusti me na miru.
I tu se vraćam na početak ove priče. Te se noći nisam uvukla u bračni krevet, prvi puta otkada su problemi počeli. Drago je shvatio da je pretjerao. Ujutro, kad me našao skvrčenu na kauču, kleknuo je na pod ispred mene i obećao mi da više nikada neće reći ništa protiv moje ljubavi. Da će se šutke nositi sa svojom ljubomorom, da sam bila u pravu kad sam rekla da je Balkanac i da će se on potruditi da bude Skandinavac.
- Ne vjerujem ti - promrmljala sam tupo.
- Znam da mi ne vjeruješ, ali mislim ozbiljno. Nazovi Ljubana, budi s njim, samo te molim da mi pomogneš kada me uhvati ljubomora.
- Kako da ti pomognem? - tračak nade zasjao je na dnu tunela.
- Pusti da budem bolji od njega. Bar za sada. Ako je i u čemu bolji od mene, nemoj mi reći. Mislim da će mi biti najlakše ako što manje znam. Prešuti, ne moraš lagati. Nisam bila sretna s takvim rješenjem i potrajalo je još desetak dana dok sam se smirila i uvjerila se da se i Drago smirio. I nekako, uspio je ostati pribran, iako sam mu vidjela stalnu borbu na licu. Boljela me njegova bol, ali moja je želja da budem s Ljubanom ipak bila jača. Kad sam ga napokon nazvala, već je bio listopad.
- Hej, bok, Žana je - javila sam se nesigurno.
- Oh, mislio sam da si odustala od mene - rekao je rezervirano.
- Oprosti, jesam li zakasnila? Jesi li ti odustao od mene?
- Pa pitao sam se da li da krenem dalje, ali ipak sam se nadao da si još uvijek...
- Jesam! - brzo sam mu upala u riječ - A ti?
- Naravno! - napokon sam začula njegov osmijeh.
Našli smo se već slijedeće večeri i nakon pića otišli do njegovog stana. Dok je on tražio neku muziku na velikom televizoru, pogled mi je pao na dva plakata na suprotnom zidu. Nasmijala sam se zbog nevjerice. Na njima su bila odštampana dva baš prikladna latinska izraza: "Varietas delectat" (Raznolikost veseli) i "Amor omnia vincit" (Ljubav sve pobjeđuje).
- Šališ se! - uzviknula sam.
- Ne kad je latinski u pitanju - namignuo mi je. - Ipak sam ga studirao bolnih pet godina. Okrenula sam se i počela razgledavati knjige bačene na pod pokraj fotelje.
- Oho, imaš Stiega Larsona! - zadovoljno sam primijetila.
- Da, čitajući njegove knjige... Ček, jesi li ih ti čitala?
- Nisam još, ali želim to već neko vrijeme. Kažu da su odlične.
- Haha, i trebaš ih pročitati. Glavni lik je u vezi s udanom ženom a njen je muž suglasan s tim.
- Vau, Sad si me još više zaintrigirao.
- Da? Nakratko sam pomislio da ste ih ti i tvoj muž pročitali i da ste se nakon toga odlučili na otvoreni brak. Meni se definitivno to urezalo u pamćenje i ja sam poželio imati vezu kao taj glavni lik. I onda sam upoznao tebe i zaključio da moja želja nije jalova - gledao me sa širokim osmjehom.
- Zamalo ti se izjalovila jer se Drago, kad sam mu napokn sve ispričala, počeo ponašati kao luđak, optuživati me za prevaru i ... Uglavnom, bio je grozan. No smirio se. Zato te nisam tako dugo nazvala.
- O, pa hvala mu što se urazumio! - zadovoljno je sjeo duboko u kauč i pozvao me k sebi. Zagrlio me kao da me želi utješiti i umiriti, a ja sam napokon bila mirna. Znala sam da ova sreća neće biti vječna, da će se Ljuban jednog dana oženiti i imati svoju obitelj, no nisam o tome sada željela razmišljati. Udahnula sam život punim plućima i odlučila mu se prepustiti ...
Katarina, ej Katarina, probudi se! - drmusao me suprug tvrdeći da me već dugo pokušava probuditi, dok sam ja zaprepašteno gledala u njega ne shvaćajući o čemu priča. Bila sam uvjerena da sam već neko vrijeme budna, ali mi je prerano za ustajanje.
- Dobro Dejane, zašto me praviš budalom, da se poslužim tebi omiljenim izrazom? - skočila sam ljutito iz ležećeg u sjedeći položaj, očajna što mi on odmah ujutro, još prije ustajanja, na tako banalan način kvari raspoloženje.
- Kako te pravim budalom? Trebao bih te pustiti da vrištiš, koliko dugo?
- Vrištim? Ja vrištala? Šta je tebi? Pa budna sam već neko vrijeme! Ako si čuo vrištanje, onda ti je ponovo potrebna psihijatrijska pomoć! - žustro sam namještala svoj dio ogromnog bračnog kreveta kako bih što prije napusila spavaću sobu. Zaista mi je bilo dosta tog njegova neprestanog okrivljavanja mene za gluposti koje on radi. Godinama je on imao noćne more, vrištao u snu i gledao nekim staklenim luđačkim pogledom dok bismo ga ja i djeca budili. Nakon buđenja srce mu je snažno udaralo i trebalo mu je najmanje desetak minuta da dođe k sebi. Uzaludno smo ga molili da ide liječniku sve dok mu se lupanje srca nije počelo javljati i u budnom stanju. Sada pije lijekove za živce, ne konzumira alkohol i nema više noćne more. Već godinama nam je brak u krizi, krizi koja očito neće nikada ni prestati. Moglo bi se reći da nam je brak zapravo totalno propao i svodi se na zajedničko stanovanje u prostranoj kući. Oboje smo u radnom odnosu, s tim što sam uvijek ja obavljala sve kućne poslove i odgajala djecu. Financije su isključivo moja briga, dok mu njegova plaća služi samo kao džeparac i za kojekakve njegove hobije. Komunikacija nam je na nuli. Mnogo puta sam započinjala razne konstruktivne razgovore, a on bi svaku moju riječ krivo protumačio i uvrijeđeno napušao prostoriju. U par navrata sam predlagala razvod, pa bih odustala nakon njegova uvjeravanja da nam je zapravo dobro. Nikada se za ništa nije ispričao i meni nije bilo dobro, ali linijom manjeg otpora ostala sam u braku.
Uvijek je bio sklon svoje pogrešne odluke pripisati meni, a mojim dobrim odlukama se kasnije pred djecom i prijateljima hvaliti kao svojima. Konkretno, kada smo kupovali novi automobil, predložila sam jedan određeni model, a on je predložio drugi.
Zašto me praviš budalom?
Uvažavajući njegovo široko poznavanje kvalitete svih tipova vozila, bez problema sam prihvatila njegov prijedlog. Nismo imali sreće pa se automobil, iako nov, još u garancijskom roku učestalo kvario. Prvo je rekao pred našom djecom, a zatim pred susjedima:
- Eto, tako ti je to kada žena bira auto.
U početku sam mislila da se šali, međutim svojem bratu je još malo detaljnije "pojasnio": - Vidiš, novi auto, a skroz neki problemi. Nisam trebao poslušati Katarinu prilikom kupovine.
- Dejane, ne mogu vjerovati svojim ušima! Kako možeš tako šta govoriti?! Pa to je bio tvoj izbor! - suzdržavala sam se od plakanja, tim više što je postalo učestalo to njegovo svaljivanje svojih pogrešaka na mene. Nakon mojih riječi, kao i uvijek kada bih mu se suprotstavila, pao je u neko nenormalno stanje izbezumljenosi, kao da nije svjestan okoline i ponavljao:
- Zašto me praviš budalom, stvarno misliš da sam lud!?!
Isto tako se ponašao i kod običnih sitnica, kao što je jesmo li gledali neki dobar film. Ja bih tvrdila da smo ga gledali zajedno, a znam i kada, podsjećam ga na naše zajedničko komentiranje filma, ali ne, on tvrdi da ga nije gledao, a ja njega pravim budalom. I što mogu zaključiti, nakon što me budnu budi, nego da me namjerno pravi budalom. Imala sam osjećaj kako ne može podnijeti činjenicu da ja uvijek vladam situacijom, a on ne. Uz jutamju kavicu, na moje veliko iznenađenje, započeo je razgovor:
- Čuj, ja jesam bio napola lud, no već duže vrijeme sam dobro i nemoj mi servirati takve stvari kao što je da te budnu budim. Ako si bila budna, zašto si vrištala? - upitao je.
Sestra mi je sve više nedostajala
Nisam znala što bih rekla pa sam samo bespomoćno slegnula ramenima. Tijekom dana sam neprestano razmišljala o navodnom vrištanju i gotovo prihvatila kao istinu Dejanovu verziju događaja. Valjda su mi se tijekom godina nagomilale frustracije zbog lošeg braka i usamljenosti, jer su djeca otišla od kuće, a tu je bila i neizvjesna situacija na poslu.
Djeca studiraju u Zagrebu, roditelji su umrli prije par godina, sa susjedama se baš ne družim jer nemam ništa zajedničko s njima, a na poslu smo svi loše volje zbog nelikvidnosti firme. Zapravo sam jako usamljena. Najkvalitetnije druženje ostvarujem kroz beskonačne telefonske razgovore sa svojim kćerima, zahvaljujući povoljnim tarifama mobilnih mreža. Uvijek smo bile jako bliske, na čemu mi zavide i prijateljice i suprug.
U zadnje vrijeme, kada me obuzme osjećaj osamljenosti, sve više mi nedostaje moja sestra Marijana. Cijeli život, do prije par godina kada je otišla u inozemstvo, intenzivno smo se družile smatrajući jedna drugu najboljom prijateljicom. Starija od nje svega četrnaest mjeseci, ne pamtim svoj život bez nje. Kao male zajedno smo se igrale, naročito navečer kada sva djeca odlaze svojim kućama. Suosjećala sam se s djevojčicama koje nemaju sestru pa duge zimske večeri kada se rano smrači, moraju provoditi s dosadnim roditeljima. Pripreme u kući za moj polazak u osnovnu školu doživjela je kao svojevrstan šok, svjesna razdvajanja koje predstoji, pa su roditelji pristali da i ona krene u školu. Super smo se slagale, nikada se nismo svađale i uvijek smo jedna drugoj bile podrška. Kada bi bilo koja od nas napravila neku nepodopštinu, ona druga ju je tako zdušno opravdavala, da su roditelji pred nama bili naprosto nemoćni.
Naš savršeni sestrinski odnos odgojem sam prenosila na svoje kćeri i mogu se pohvaliti da sam izvanredno uspjela. Moje kćeri, Sara i četiri godine mlađa Dora, izvrsno se slažu i međusobno uvažavaju.
Moja sestra Marijana i ja završile smo istu srednju školu, čak i isti fakultet, prehrambenu tehnologiju, unatoč usmjeravanjima od strane roditelja i profesora da se ne povodimo jedna za drugom nego da dobro razmislimo što zapravo želimo raditi cijeli život. Prijatelji su nam uvijek bili zajednički, na ista mjesta smo voljele izlaziti, istu glazbu slušati, istu hranu jesti. Mama je često izražavala zadovoljstvo zbog našeg odnosa, uz malu strepnju da se ne bismo jednoga dana i zaljubile u istoga dečka. Takvo što se nije moglo dogoditi jer su nam se sviđali totalno različiti dečki, kako izgledom tako i ponašanjem. Još smo se u jednoj sklonosti razlikovale, a to je što sam ja oduvijek obožavala sunce i more, a ona snijeg i planine.
Prvo razdvajanje uslijedilo je prilikom zapošljavanja. U našoj struci bilo je nemoguće pronaći posao u istom gradu. Nismo to traumatično doživjele, tim više što smo obje imale dugotrajne veze s dečkima, sve manje vremena smo provodile zajedno, svjesne da ćemo se uskoro udati i zasnovati svaka svoju obitelj. Vikende smo obavezno provodile kod roditelja, koji su nam uporno prigovarali kako smo previše usmjerene jedna na drugu, a njih zapostavljamo. Sve je to uglavnom bilo u šali, jer smo zapravo bili jedna jako složna obitelj.
Prije pet godina ostala je Marijana bez posla. Propala je firma u kojoj je radila. Nedugo zatim, suprug joj je počeo pobolijevati, da bi nakon godinu dana umro od teške i opake bolesti. Kad god se prisjetim njezine tadašnje situacije, stegne me oko srca, a često se i rasplačem.
Vidiš, konačno je i meni krenulo!
Ostati bez posla i bez supruga u tako kratkom roku, zaista je teško izdržati. Od atraktivne, šarmantne, komunikativne i razdragane žene, kroz godinu dana se pretvorila u zapuštenu, oronulu i bezvoljnu osobu. Uz dvoje djece srednjoškolske dobi i bez posla, zapala je i u tešku financijsku krizu. Patila sam zajedno s njome, tim više što ni sa mnom više nije imala volje razgovarati. Imala sam osjećaj da je i moja Marijana umrla, a ova osoba koja živi da je samo mali dio nje koji tek tako tumara i životari. A onda, iznenada, prije dvije i pol godine, nazvala ju je naša zajednička prijateljica s fakulteta koja živi i radi u Švicarskoj.
- Hej Katarina, zamisli, nazvala me Anita iz Švicarske, našla mi je tamo posao i zove me! - došla je Marijana kod mene sva razdragana odmah nakon tog razgovora. Još od kada je ostala bez posla, nisam je vidjela nasmijanu. Poziva i moju djecu, sreća što su završili srednju, i to usmjerenu školu. Uvjerena je da će i njima naći poslove! - nastavila je u istom tonu.
Ne znam što me više razveselilo: to što je našla posao ili to što je živnula! Već sam razmišljala o tome kako je najvjerojatnije nitko ne bi ni primio onako bezvoljnu i zapuštenu, da se i pojavi kakav adekvatan posao. Sada sam se uvjerila da joj je bio dovoljan zapravo mali pozitivan poticaj kako bi opet bila ona stara. Zagrlila sam je od sreće, uz suze radosnice. Ona mi je prepričavala cijeli njihov dugački telefonski razgovor, popravljajući frizuru i namještajući suknju. Odavno joj je bilo svejedno kako izgleda, sve do sada.
- Katarina, moram obnoviti garderobu, sve mi je veliko i staromodno, moram i kosu srediti! Ne mogu ovakva na novi posao! - oduševljeno je klicala. Meni je došlo da skačem od sreće gledajući svoju normalnu Marijanu. Već sam se bila uplašila da više nikada neće biti vesela i zainteresirana za neke osnovne stvari i događaje. Dodatno se veselila klimi mjesta kamo odlazi. Kako je oduvijek voljela snijeg i skijanje, gradić u blizini poznatog skijališta, gdje veći dio godine ima snijega, bio je pravo mjesto za nju.
- Vidiš, konačno je i meni krenulo! Samo mi je žao što se odvajam od tebe i tvoje djece.
- Ma ne žali molim te! Više ćemo se družiti nego sve ovo vrijeme kada si mi fizički bila blizu, a samo si tugovala i bila totalno otuđena. Komunicirat ćemo putem e-maila i Facebooka. Poslat ćeš mi i fotke svojeg novog okruženja! A što ti kažu djeca? Njima se sigurno ne ide. Ovdje imaju društvo.
- Ide im se, itekako! Kada su me vidjeli ovako sretnu, rekli su da će ići sa mnom i na Mars ako treba, ha-ha-ha!
Rado sam se prisjećala tog dana kada je Marijana ponovo nastavila živjeti ... A sada bih se trebala uhvatiti posla, dolazi mi moja kći Sara preko vikenda, dosta je razmišljanja o Marijani. Za mene je dolazak mojih kćeri uvijek veliki praznik!
Poslije obilnog ručka Sara i ja smo još neko vrijeme ostale ugodno ćaskati za stolom, kad sam odjednom nakratko osjetila strahovitu hladnoću, kao da sam se našla u nekoj hladnjači! Stresla sam se od hladnoće, a Sara me čudno pogledala.
Što je mama, što ti se dogodilo, nešto te zaboljelo?
- Ne, nije ... Ne znam šta mi je. Prošlo je. U djeliću sekunde kao da sam se zaledila, jako kratko je trajalo. Nikada nisam ništa slično osjetila - bila sam iskrena. Dok smo se nas dvije tako čudile, prisjetila sam se jutrošnjeg buđenja i navodnog vrištanja. Pomislila sam da možda zaista gubim razum. Sari nisam htjela ništa pričati da nam ne pokvarim doživljaj njezinog dolaska kući, jer to nam je uvijek puno značilo. Sljedeće jutro je uslijedila repriza s buđenjem i vrištanjem. Sada sam, zbog onog osjećaja hladnoće, bila uvjerena da suprug nije ništa izmislio. Situacija me plašila. Što mi je činiti? Bojala sam se sama sebe. Subota je, ne mogu ni liječniku otići. Kako je Sara primijetila da sam šutljiva, sve sam joj ispričala.
- Mama, nedostaje li ti jako teta Marijana? - pitala me nakon kraćeg vremena.
- Pa, šta ja znam, nedostaje, ali ne toliko da bih zbog toga imala psihičke probleme. Pišemo si opširne mejlove, o svemu i svačemu; tako da mi zapravo nije problem što je daleko i što je nisam skoro vidjela. Više mi je nedostajala dok je ovdje bauljala onako jadna i depresivna, onda se s njom uopće nije moglo pričati.
- Znam da ti nisi sklona povjerovati u ono što ću sada reći, ali ipak razmotri situaciju. Možda je u pitanju telepatija?
- Ma da ...? Otkud ti takva ideja? Jutros i jučer ujutro nisam je se ni sjetila. Dok smo pričale jučer poslije ručka, zaista mi nije pala na pamet! A i nismo blizanke ...
- Kakve sad to ima veze? Znala sam da ćeš sve unaprijed negirati! - Sara se već pomalo ljutila.
- Dobro, saslušat ću te. Kako ti to objašnjavaš? Koliko ja znam, snagom volje je navodno moguće ostvariti neku komunikaciju na daljinu s osobom s kojom si emocionalno povezana, ali ja nisam ništa pokušavala. Kažem ti, nije mi bila ni u mislima kada su se dogodile te čudne pojave.
- Ja mislim - nastavila je Sara - da ima više oblika i načina takvih pojava. Može se dogoditi da osjetiš isto što i ta osoba, iako se to što osjetiš ne uklapa u tvoju situaciju. Mislim, to s hladnoćom. Pokušaj se sjetiti, kada si navodno vrištala, jesi li osjetila strah, bol ...? Kada si zadnji puta kontaktirala s tetom?
- O, pa prošlo je već četiri dana. Idem je nazvati.
Nije se javila na telefon, a subota je, ne radi. Nisu se javila ni njezina djeca, ni prijateljica Anita. Uporno sam ih pokušavala dobiti, ali bez uspjeha. Zabrinula sam se da im se svima zajedno štogod ružno dogodilo, možda neka prometna nesreća?! S druge strane, pitala sam se zašto sada paničarim, a do maločas apsolutno nisam vjerovala u takve, po meni nadnaravne pojave.
Moja je sestra imala prometnu nezgodu
Napisala sam Marijani e-mail. Neću sada, kada mi je kći kod kuće, cijelo vrijeme provesti u neuspjelim pokušajima telefoniranja. Odgovor na e-mail nisam dobila. Ponovo sam zvala sve telefonske brojeve koje imam, ponovo pisala, i tako tri dana. Sara se morala vratiti na fakultet a da nismo ništa razjasnile oko eventualne telepatije.
Konačno sam dočekala odgovor! Oduševljenje je za tren zamijenio strašan šok! E-mail je pisala Marijana objašnjavajući kako bi se radije čula sa mnom, ali na žalost ne može pričati. Imala je tešku pometnu nesreću. Ne može hodati, ima raznovrsne teške ozlijede i oporavak će dugo trajati. Od šoka i suza koje su navirale, teškom mukom sam razabirala napisane riječi:
"Draga moja Katarina!
Rado bih se čula s tobom, ali ne mogu pričati. Imam povredu lica i ne mogu otvarati usta. Odmah na početku ti moram reći da sam dobro, kako te ne bih previše šokirala, jer znam koliko me voliš i koliko ti je stalo do mene. Imala sam tešku prometnu nesreću. Kako je moglo biti, sve je dobro prošlo! Jedva sam namolila ovu dežurnu medicinsku sestru da mi dozvoli pisanje na laptopu. Vozili smo se prema skijalištu, uživala sam u prekrasnim snježnim pejzažima, znaš koliko ih obožavam! Okruživala nas je crnogorična šuma prekrivena čistim bijelim snijegom ispod kojega se tek naziru grane, lijevo planinski masiv, desno provalija! U susret nam je dolazio neki kombi i činilo se da ne vlada situacijom. Krivudao je uskom cestom, udario nas i otišao, a mi smo se prevrnuli i zamalo završili u provaliji. Skoro smo se smrznuli prije nego je došla hitna pomoć. Tada sam razmišljala da, ako je ovo kraj mojeg života, barem je u okruženju kakvo sam uvijek obožavala. Znaš, ona naša prepucavanja još iz djetinjstva, je li ljepše more i vrućina iii snijeg i hladnoća? Za sada ne mogu ustati, ne mogu pričati, no sve će biti u redu. Oporavak će dugo trajati, ali kažu, bit ću kao nova. Svi smo dobro. Evo, moram završiti.
Voli te tvoja Marijana."
Prelazila sam pogledom preko monitora bezbroj puta kako bih shvatila što se zapravo dogodilo. Ona je očito u teškom stanju. Tko je još bio s njom? Piše u množini! Njezina djeca? Što je s njima? To što su joj rekli da će biti kao nova, tko zna kako je to rečeno, možda samo kao nekakva neutemeljena nada? Što ako ostane invalid? Kako će se s tim nositi, a tek joj je krenulo! Zašto nju prati tako nesretna sudbina, a meni zapravo sve ide kao po loju? Ovih njezinih tragičnih okolnosti, zaista mi je bilo previše. Nisam mogla potpuno uživati u vlastitoj sreći kada se Marijani neprestano događaju sve sami crnjaci.
Izbezumljeno sam praznim i tupim pogledom buljila u monitor bez mogućnosti koncentracije i usmjeravanja misli u nekom određenom pravcu. Kako sam religiozno vrlo umjerena, nikada nisam Boga okrivljavala za bilo što, a sada mi je svašta letjelo mislima, nesuvislo i zastrašujuće. Svjesna da Marijana željno očekuje moj odgovor i vjerojatno neku utjehu i poticaj da se hrabro bori u procesu oporavka, još više sam se gubila u koncentraciji na bilo kakvo suvislo pisanje. Da me barem uhvati bijes pa porazbijam štogod po kući, možda bi se ovaj kaotični emocionalni naboj rasplinuo!
Zašto mi odjednom vjeruješ?
U takvom stanju me zatekao suprug koji je odmah s vrata počeo prepričavati zanimljive događaje što su se zbili prilikom registracije automobila. Ugledavši me ovako jadnu, uplašio se:
- Što se dogodilo? Nisu valjda naše kćeri nastradale? Vidim da je nešto strašno!
- Pogledaj - promumljala sam jedva nekako pokazujući prstom na monitor. Isplakala sam se u njegovom naručju, nakon čega smo zajedno napisali e-mail Marijani, pun podrške i nade u potpuni oporavak. Izrazila sam želju da je dođem posjetiti, što prije. Najradije bih isti čas sjela u bilo kakvo vozilo i otišla vidjeti sestru. Nije napisala kakve konkretno povrede ima. Uz toplu kavicu, kada sam se malo smirila, obratila sam se suprugu:
- Dejane, želim ti se ispričati što ti nisam vjerovala za svoje vrištanje u snu.
- Hm, otkud sad to? Zašto mi odjednom vjeruješ? - pitao je sumnjičavo.
- Ne znam. Onaj prvi dan kada sam navodno vrištala, osjetila sam iznenada neobično jaku hladnoću koja je trajala vrlo kratko, poslije ručka kada sam sjedila za stolom sa Sarom. U to vrijeme je Marijana već bila promrzla čekajući hitnu pomoć nakon udesa. Sara je prva spomenula da je možda u pitanju telepatija ili kako se već zove ...
- Ja stvarno ne znam što se to s tobom događa! Hajde što Sara o tome trabunja, ona vjeruje i u tarot i u horoskop, ali ti? Otkada ti vjeruješ u takve gluposti? Koliko znam, ni u Boga baš ne vjeruješ naročito! - dok je govorio, glas mu se pojačavao sve do izderavanja.
Rasplakala sam se ponovno i otišla u drugu sobu.
Dugo sam ležala buljeći u strop, nesretna što nemam nikoga pored sebe tko bi me razumio. Razmišljala sam o svojoj sestri, prisjećala se sretnog djetinjstva od prvih sjećanja pa sve do dana kada je ostala bez posla i doznala da joj je suprug neizlječivo bolestan. Uporno sam se vraćala na same početke sjećanja i pratila ih do prvih tragedija, i tako nekoliko puta. Prisiljavala sam se u mislima vidjeti Marijanu veselu, lijepu i duhovitu, čuti njezin smijeh i originalni humor na vlastiti račun. U tome je bila pravi stručnjak! Jednom prilikom kada smo bile na moru i ušle u vodu, ona je stajala u plićaku gdje joj je voda bila do koljena. Već sam otišla daleko, zaplivala i pozvala je da mi se pridruži. Ona je složila tužnu faci i doviknula: "Ja u tako hladnu vodu ne ulazim!", a voda u plićaku je imala oko četrdeset stupnjeva. Zapravo je jela sladoled i čekala da ga dokrajči.
Priznala sam joj telepatsko iskustvo
Utonula u prekrasne uspomene, spontano sam shvatila da se smijuljim i sasvim dobro osjećam! Odjednom mi se dogodilo nešto što je teško objasniti. Oba stopala istovremeno su mi utrnula i osjetila sam kao da me ubolo na tisuće sitnih iglica isti čas. Bila sam uvjerena da ću spontano vrisnuti, no čuo se samo neki tihi neartikulirani glas, jer mi se istovremeno i vilica zakočila! Presjekla me i nekakva snažna bol posred lijevog bedra. Sve je jako kratko trajalo, ali dovoljno dugo da pomislim kako je to valjda umiranje. S druge strane, zašto bih umrla tako odjednom, očito srce nije u pitanju, a zapravo sam zdrava i nemam nikakvu dijagnozu. Prestalo je prije nego što sam shvatila što sam zapravo osjetila. Tek kasnije sam mogla definirati ta tri snažna osjećaja. Trebalo mi je vremena za povezivanje ovoga neobičnoga doživljaja s Marijaninim tegobama koje je navela. Pa to je telepatija, ili nešto slično! Osjetila sam nakratko ono što moja jadna sestra osjeća! Kakav užas!
Pod snažnim dojmovima novog iskustva, morala sam s nekim o tome pričati. Ne dolazi u obzir suprugu govoriti o tome, svakako mi ne bi povjerovao, još bi pomislio da sam skrenula sa zdravog uma! Pisala sam svojoj Marijani dugo i opširno o ovome događaju ili pojavi, ne znam ni sama kako to nazvati. Pisala sam joj o lijepim uspomenama koje me vežu za nju, o svemu što mi je palo na pamet sada i mnogo puta ranije, ali iz nekih razloga nisam imala dovoljno vremena za pisanje. Odlučila sam da ću pisati cijelu noć ako treba pa makar ne otišla sutradan na posao. Znala sam da ću joj na taj način najviše pomoći. Bit će sretna i pored silnih bolova koje trpi dok bude čitala o hvatanju leptira u našem cvijetnjaku, o prvim simpatijama, prvim poljupcima, o našim tajnama koje još uvijek čuvamo.
Pred zoru sam završavala e-mail i pred kraj predložila da joj dođem u posjet sljedeći vikend. Suprug je par puta tijekom noći provjeravao je li sa mnom sve u redu, hoću li uopće spavati. Na kraju je bio zadovoljan što ne plačem, ne očajavam, nego provodim vrijeme onako kako meni odgovara. Na posao sam otišla bez prethodnog spavanja. Smirena i staložena ispričala sam kolegicama što se dogodilo Marijani. Gledale su me začuđeno i s nevjericom sve dok me jedna od njih nije pitala jesam li se možda nakljukala nekim tabletama za smirenje, jer djelujem neobično zadovoljno s obzirom na situaciju. Tim više su se čudile zato što su znale koliko mi Marijana znači i da nikada u životu nisam popila nikakav lijek za smirenje.
Jedna od njih, Lidija, s kojom sam se najviše družila, obratila mi se vrlo neobičnom izjavom:
- Znaš li ti Katarina kako ti meni izgledaš? Kao netko tko je vidio Majku Božju ili neku drugu svetinju, nekako ozareno, blaženo. To sam vidjela samo u filmovima. Pričaš o tragediji sestre koja ti puno znači, a zračiš zadovoljstvom, nirvanom. Ja to ne razumijem. Ako nisi pod lijekovima, da nisi možda napušena?
- Ha-ha! Sada kad čujem što govoriš, jasno mi je da se upravo tako i osjećam. Mislim kako je to zbog telepatije koju sam doživjela i prihvatila je konačno kao nešto normalno.
- Što??? Pričaj mi o tome! Baš želim čuti iz prve ruke kakav je to osjećaj - Lidija me oduševljeno poticala na razgovor. Provele smo ugodnu večer razmjenjujući mišljenja o neobičnoj pojavi, ja iz osobnog iskustva, a ona temeljem svega onoga što je čula i pročitala. Zanimljiv spoj osobe koja poriče da nešto neobično postoji a onda to doživi, i osobe koja slijepo vjeruje a nikako da to doživi.
- Znaš Lidija koliko mi znači što mi vjeruješ? Ne znam što bih bez tebe sama sa ovim iskustvom.
- Kako ti ne bih vjerovala! Što raditi da i ja osjetim tako nešto? - pitala me.
- Pa već sam ti relda da ništa nisam radila. Možda ti jednostavno do nikoga nije stalo toliko kao meni do Marijane.
- Kako? Nekoliko osoba jako volim.
- Očito ljubav nije dovoljna. Koliko god ja voljela Marijanu, svoju djecu volim još više, pa nisam s njima takvo što doživjela. Možda je potrebna ta neka cjeloživotna povezanost i neograničena bliskost, otvorenost?
- Bit će da je tako složila se Lidija.
Prekrasno provedeni dani
Moja "ozarenost" tijekom dana se još više povećavala kad god bih pomislila, da Marijana upravo sada čita moj kilometarski e-mail. Čak je i suprug komentirao:
- Imaš neke dobre vijesti o sestri? Nekako si čudno zadovoljna.
- Nemam, ali sam uvjerena da će ona ipak biti dobro - zagonetno sam mu odgovorila.
Konačno sam dočekala i njezin odgovor. Pravi melem za dušu. Pisala je razdragano i prpošno, nadovezujući se na moje lijepe uspomene, prisjećajući me detalja koji prošlu noć meni nisu pali na pamet. Mnogo bolje se osjeća a i liječnici kažu da zacjeljivanje teče brže nego što su očekivali. Zamolila me da ne dolazim još dva tjedna kako je ne bih gledala tako ružnu, nego da je liječim svojim dugačkim pismima i meditacijom.
Nakon par dana, kada sam se javila na telefon, skoro sam pala u nesvjest od sreće! Začula sam njezin ugodan glas! Izgovor je bio jasan kao i prije nesreće. Nakon što je izašla iz bolnice, otišla sam kod nje na tjedan dana. Vrijeme smo provele u prekrasnom druženju. Ispričala mi je da je i ona, kada je bila bez posla i bez supruga, u dva navrata osjetila nešto slično, ali u blažem obliku, pa je sama sebe uvjerila kako se zapravo ništa nije dogodilo. Jednom prilikom, dok je kuhala ručak, na trenutak je imala osjećaj kao da je cijela u vodi, čak da joj je i kosa mokra. Ja sam tada bila na moru, a ona je taj osjećaj pripisala tomu što joj zapravo nedostajem. Drugi puta je osjetila vjetar na licu u zatvorenoj prostoriji, dok sam ja vozila motocikl bez kacige.
Svojim kćerima sam radosno ispričala sve o svojem i Marijaninom "nadnaravnom" iskustvu, a one su odmah skovale plan kako će i tatu uvjeriti da je ovakav vid komunikacije zapravo sasvim normalna pojava.
Ivoni su bile četiri godine kad smo se Igor i ja razveli. A na to su se nadovezali i egzistencijalni problemi. Firma u kojoj sam radila je propala i kao tisuće drugih žena u ovoj zemlji ostala sam bez posla. Od srednje situirane udane žene odjednom sam postala razvedena nezaposlena žena i samohrana majka. Da mi nije bilo roditelja, i socijalni slučaj. Gore nije moglo, zar ne?
Sreća je bila što su moji roditelji ljudi staroga kova koji su se znali osigurati za starost. Njihov frizerski salon je imao ugled i svoje stalne mušterije pa je uspijevao uzdržavati nas sve.
Nisam se dobro osjećala bez vlastitih prihoda, a to da mi je nerad ostavljao previše prostora za razmišljanje i depresiju, da i ne govorim. Kad se pojavila Renata s prijedlogom da preko ljeta odemo raditi na more kao sobarice, najprije sam malo dvojila zbog Ivone, no brzo me nagovorila.
- Baš zato što imaš dijete moraš se trgnuti i početi razmišljati pozitivno. Ivona više nije beba. Može ostati kod tvojih roditelja, a i oni mogu doći s njom preko vikenda ili čak kasnije na par dana ljetovanja. Pa ne idemo na drugi kontinent.
- Ma lako je tebi to reći, ali ...
- Ništa ali prije nego što probaš. Ako ne bude išlo, uvijek se možeš vratiti kući. Za tri sata vožnje u svom si dvorištu - Renata je bila uporna.
Moji su roditelji podržali njezina nastojanja da se malo trgnem, izađem iz sredine koja me podsjećala na bračni brodolom i počnem ponovno živjeti normalnim životom.
I tako smo se Renata i ja našle na moru s metlama, kantama i krpama u ruci. To baš nije bio moj normalan život, ali da je bio otklon od svakodnevnice, to stoji, a i da mi je financijski dobrodošao, također.
Nijedan početak nije lak, pa tako ni meni nije bilo lako prvih dana. Što god radila, moje su misli bile vezane uz Ivonu: sad je ustala, sad doručkuje, sad se igra, sad ruča. Zvala sam mamu svaki čas i molila ju da mi ju da na mobitel. Na prve pozive se javljala bez problema, ali kasnije ...
ZGODNI KONOBAR
Bilo je tužno, ali i dobro čuti da ne želi sad doći razgovarati jer se igra s prijateljicama u dvorištu. Moje dijete nema potrebu čuti me?! Znači da joj uopće ne trebam!
- Eto! Što sam ti rekla. Praviš probleme tamo gdje ih nema - veselo je zaključila Renata. - Znači, večeras možemo krenuti u život.
To njezino "kretanje u život" i nije bio baš neki provod, ali ona se zna vesliti malim stvarima i tu svoju radost prenositi na druge. Nakon šetnje rivom otišle smo u jedan restoran na samoj obali. More samo što nam nije prskalo po tanjurima.
- Dvije pizze molim, jednu miješanu, a jednu s četiri vrste sira. I dvije čaše hladnog bijelog vina - naručila je u velikom stilu, kao da naručuje jastoge.
Konobar koji nas je posluživao bio je visok i stasit, nismo mogle to ne primjetiti. Pogledale smo jedna drugu i odmah znale što mislimo. On je očito bio svjestan svoje privlačnosti pa nas je tako i poslužio. Sve je dakle bilo za dvije stepenice podignuto: i Renatino naručivanje i njegovo posluživanje. No nema veze, važno je smo se mi osjećale važno.
Večer smo provele čavrljajući o raznim temama i htjele ne htjele bacajući poglede prema zgodnom konobaru. Kretao se među stolovima gotovo virtuozno. A onda mi se u jednom trenutku učinilo da s kolegom razgovora o nama i kad nije bilo vezano uz našu narudžbu.
Prije spavanja sam se sjetila tog pogleda, ali su mi misli opet odjurile Ivoni. Bila sam joj zahvalna što nije dotrčala na mobitel s pitanjem kada ću doći kući.
Sljedeće večeri smo ponovno poželjele negdje sjesti nakon šetnje. O tome gdje, nismo trebale ni razmišljati. Zgodni konobar nas je požurio poslužiti.
- Večera? Ne hvala, već smo večerale, samo nešto za popiti.
Iako smo večer prije djelovale kao žene koje su došle na odmor s dovoljno novca da prije narudžbe ne moraju gledati cijenu, takvo si ponašanje nismo mogle priuštiti svaku večer. Mi smo došle zarađivati, a ne trošiti novac. Čaša piva bila je sav naš trošak te večeri. To mu, naravno, nismo rekle.
Restoran sa zgodnim konobarom postao je naš prirodni odabir i sljedećih dana. Ustvari, naši su se izlasci pretvorili u odlaske u taj restoran sa šetnjom prije ...
Konobari su nam uskoro postali poznanici, a kako je vrijeme odmicalo, i prijatelji. Drago i Branko bili su sezonski radnici kao i mi. Razlika je samo u tome što njima ovo nije prva sezona. Rade to već godinama i ovdje su kao kod kuće. U stvari, pola godine provode ovdje, pola kod kuće, a u nekoliko navrata su radili i na krstarenjima.
- Krstarenje?! Ah, moj neispunjeni životni sam! - uzviknula sam - Pričajte nam kamo ste sve plovili.
ŠETNJE UČETVERO
Pa, san je za putnike, ne za nas. Doduše, nije ni nama bilo loše, vidjeli smo svijeta, a i zarada je dobra.
Večeri s Dragom i Brankom bile su zanimljive i ugodne. Navečer kad bi oni zatvorili lokal, sjeli bismo na obali i pričali. More, mjesečina, toplina, romantika, slučajan dodir ruku, kao iz filmova.
Renata i Drago su se značajno pogledali kad smo im jednu večer diskretno dali do znanja da bismo rado prošetali bez njih. Ostavši sami, najprije nismo znali što bismo si rekli, o čemu razgovarali. Toliko toga nas je zanimalo, a nijedno da postavi ono pravo pitanje. A onda je Ivona riješila slučaj. Željela je mami reći laku noć i olakšala mi posao. Nakon razgovora s njom ispričala sam Branku da imam kćer, neka odmah zna da ja nisam posve slobodna žena. Bila je to priča mame koja obožava svoju mezimicu.
Tek nakon polusatnog monologa o njoj shvatila sam da umjesto da se predam romantici trenutka, ja pričam o svojoj kćerkici. Očekivala sam da će Branku već ovaj naš prvi "romantični" izlazak prisjesti i da me više nikad neće pozvati van, no to se nije dogodilo. Umjesto toga, kao da je jedva dočekao da i on nekome ispriča što ga tišti.
Njegova Ivana je bila krasna cura, ljubav na prvi pogled. Bili su jako zgodan par i sve je bilo u redu dok ona nije ostala trudna. Njegovoj sreći nikad kraja, ali ona nije dijelila taj osjećaj, bila je nesretna i nezadovoljna.
- Pa svijet je pun neplanirane djece. Zar misliš da su nas naši roditelji planirali? Nek nam je živo i zdravo, a za sve ostalo ćemo lako ... - bile su njegove riječi.
Nije mogla to prihvatiti. On je mislio da je to samo trenutno stanje, da se iznenadila, uplašila, da se boji odgovornosti. Nastojao ju je smiriti, ohrabriti, biti joj podrška. Osjećao se čak krivim zbog njezine tuge i sažalijevao ju je. Vjerovao je da je u stvari vrlo emotivna i krhka, da se boji. Vrijeme je međutim vrlo brzo pokazalo da ona uopće nije slaba i emotivna ni bespomoćna žena. Vođena feminističkim načelom da ona ima pravo odlučivati o svom tijelu otišla je bez njegova znanja na abortus. Bio je ne samo žalostan, nego i uvrijeđen. Zar je to bila samo "njezina stvar"? Zar se on ništa ne pita? Zar je on samo anonimni donator sperme, sporedni igrač u stvaranju novog života, nema li i on prava na emocije prema nerođenom djetetu? Na sva ta pitanja imala je vrlo jasan odgovor. Ona ga voli, rado bi s njim provela život, imala djecu, ali ne sad. Sad nije planirala.
BAŠ JE OSJEĆAJAN
Slušala sam ga otvorenih očiju i ušiju. Nikad nisam bila u prilici čuti muškarca koji tako razmišlja o tom problemu. Divila sam se njegovoj osjećajnosti, iskrenosti, humanosti. Neki ni o rođenoj djeci tako ne misle, a kamo li o nerođenoj. Nakon tog razgovora znali smo jedno o drugome ono što drugi ne znaju i to je svemu dalo neku posebnu dubinu.
Uživala sam u Brankovoj blizini, ali željela sam imati i svoje dijete pokraj sebe, a nisam znala kako bi Branko reagirao. Često su očevi ljubomorni i na vlastitu djecu, ne mogu podnijeti da ženina pažnja bude posvećena bilo kome osim njima, a što onda reći za one koji nisu očevi.
Branko kao da je čitao moje misli. Jednoga dana upitao me zašto ne pozovem mamu i Ivonu k sebi da barem vikend provedem s Ivonom. Oduševio me tim prijedlogom, ali i doveo u nezgodnu situaciju. Željela sam zagrliti svoje dijete, ali kako Branka predstaviti roditeljima i Ivoni? Zar im reći da imam dečka? Ne, ja to ne mogu ...
- Zašto ne bi mogla? - upitala je Renata - pa ne moraš uopće reći da ti je on dečko.
Možeš ga predstaviti kao prijatelja.
- Baš si čudna, kako da kažem da mi je prijatelj?
- Fino. Zar bi slagala? Zar ti je on neprijatelj?
- Ma nije mi neprijatelj, ali ...
- Zrinka, a možeš li Dragu bez problema upoznati s mamom i Ivonom? Možeš. Pa zašto onda ne bi mogla Branka? Ne piše mu na čelu da ti je on nešto više, a možda ti i nije više. To još ne znaš, tko zna što donosi budućnost ...
HIROVITA GOŠĆA
Te su me riječi posebno dirnule. Nisam bila naviknuta na kratkotrajne veze, ali ništa mi nije davalo za pravo ni da ovu smatram nečim više. To što se mi lijepo slažemo, što smo otvorili jedno drugome dušu još uvijek nije garancija da će ona potrajati i kad ljeto prođe i kad se svatko od nas vrati u svoj grad. Izblijede i dugotrajnije i ozbiljnije veze, a kako ne bi ova morska. Svoja razmišljanja izrekla sam naglas pred Renatom.
- Eto vidiš kako ti prizivaš nevolju. Ne smiješ misliti negativno. Ne uništavaj nešto već na početku, nego lijepo gledaj naprijed u najljepšim bojama.
Odlučila sam ju poslušati. Ivona je jedva dočekala dan kad će s bakom doći na more. Ja sam ju sa zebnjom iščekivala, ali kako je vrijeme odmicalo, u meni je prevladala majka i ništa drugo osim da ću uskoro zagrliti svoju mezimicu, nije bilo važno. Onog trena kad mi se objesila oko vrata nije postojalo ništa drugo osim nje.
Došla je na svega nekoliko dana. Valjalo je stoga iskoristiti svaki trenutak da joj boravak na moru učinim što ljepšim. Planirala sam s njom tražiti školjke, loviti rakove ... U svim tim maštarijama bio je prisutan i Branko, ali trebalo ih je prvo upoznati.
Radno vrijeme se bližilo kraju, uskoro su trebali stići i moji, svakog trenutka sam očekivala da mi se jave. Umjesto njih, na mobitelu je bio čovjek iz agencije. Javlja da u apartman A6 stiže nenajavljena gošća. Gospođa je prilično zahtjevna pa ako mogu prekontrolirati još jednom je li tamo sve u redu. Znala sam da je sve besprijekorno čisto, ali svejedno sam odlučila provjeriti.
Čovjek iz agencije je unio stvari mladoj i dotjeranoj ženi neodredivih godina. Očima mi je dao znak da je s njom već imao problema, ali da se prisiljava biti strpljiv i ljubazan. Gosti su uvijek u pravu, geslo je svakog dobrog turističkog djelatnika. Kod ove dame je, međutim, bilo teško držati se tog pravila. Tek što je ušla u apartman, našla mu je nekoliko zamjerki: te joj se baš ne sviđa pogled, te je oprema kuhinje skromna, te bi ležaj mogao biti udobniji.
- Ako bilo što trebate u kuhinji, samo recite, donijet ću vam sutra ujutro. Koliko dugo ostajete?
- Nisam još odlučila. Zavisi od nekih razgovora, ali tri dana sigurno.
- Dobro, lijepo se odmorite i pogledajte što vam nedostaje pa javite.
- Prije nego što odete, možete li mi samo reći gdje se nalazi restoran Riva, je li daleko?
- Nije daleko, na samoj je obali. To je jako dobar restoran, imaju dobru hranu i vrlo ljubazno osoblje.
- U to ne sumnjam, zato i želim tamo.
- Ako idete odmah, mogu vas odvesti, ako ne, objasnit ću vam kako stići do njega.
- Hvala, moram se prvo osvježiti i malo dotjerati, ne mogu ovakva.
Što se mene tiče, nije mi se činila ni umornom ni neurednom. Kakvog li to posla ima tamo kad se još mora dodatno urediti. Slegnula sam ramenima, pozdravila se s gošćom i požurila kući dočekati Ivonu.
Te smo se večeri samo grlile i mazile. Našoj sreći nije bilo kraja. Sljedećeg jutra tiho sam se iskrala da ju ne probudim. Požurila sam na posao kako bih što prije sve obavila i vratila se kući. Pred kraj radnog vremena nazvala sam Branka željevši mu reći da je Ivona stigla i da ću je popodne voditi na plažu. Mobitel je dugo zvonio, ali se nije javljao. Pokušala sam ponovno kasnije, opet ništa. Kasno navečer stigao mi je SMS: Imao sam nekih problema pa se nisam mogao javiti. Čujemo se i vidimo sutra. Volim te.
POGUBAN RAZGOVOR
Nije mi se javio odmah ujutro, ali nisam željela biti dosadna. Vidjet ću ga popodne i čuti o čemu se radi.
Drago i on sjedili su na klupi okrenuti moru. Ivoni sam rekla da ćemo se tiho prikrasti i iznenaditi ih, a onda sam zastala čuvši dijalog:
- I tako znači, izgubio sam i okladu i prijatelja. Otkad se ona pojavila, postao si izvanzemaljac, a još ćeš postati i tata ...
- Da si izgubio okladu, izgubio si, spremi se na plaćanje. A za ovo drugo čekaj, vidjet ćemo.
- Dobro, platit ću bez pogovora, ako je to sav trošak. Ako me želiš za kuma, reci to odmah da se psihički pripremim na to da će mi sva zarada otići na kumstvo.
Pojavila se ona, postat će tata, spominje se neko kumstvo - ispod mene se zemlja zaljuljala kada sam čula te riječi. On će postati otac, a meni je prodavao neke druge srcedrapajuće priče! I još se radilo o nekoj okladi. Drago, dakle, zna nešto što ja ne znam. Ne, to je previše! Zgrabila sam Ivonu za ruku, okrenula se i otišla. Nisu nas ni primijetili.
NE ŽELIM DETALJE
Ljudi su i dalje mirno šetali rivom, more se prekrasno ljeskalo, ali meni se rušio svijet.
Mozak mi je počeo munjevito raditi. Samo da to nije naša gošća iz apartmana A6? Pa naravno, ona je. Tražila je restoran u kojem Branko radi, morala se specijalno dotjerati za susret s njim, ne zna koliko će ostati jer možda seli k Branku.
Očiju punih suza jedva da sam čula što mi Ivona govori dok smo jele sladoled. Te sam večeri isključila mobitel i čvrsto ju privinula uza se. Ništa ne sluteći, ona se smiješila u snu, vjerojatno sanjajući ribice koje sam obećala loviti s njom. Ujutro sam se probudila sva podbuhla.
- Pa kamo si ti sinoć nestala, kao da si u zemlju propala. Tražili smo te. Znaš li da se kao grom iz vedra neba pojavila ona Brankova - upitala me Renata čim me ugledala.
- Znam, ali me ne zanima. Ne želim čuti ništa ni o njoj ni o njemu.
- Kako znaš, odakle si mogla znati kad ...
- Molim te bez detalja. Ne zanima me i točka.
Što se mene tiče, sve je bilo jasno kao dan. Brankova djevojka se predomislila što se raskida tiče i došla je za njim. I izgleda da je opet trudna. U svakom slučaju, ja ispadam iz igre. Što sam drugo i mogla očekivati? Baš je netko lud za razvedenom, nezaposlenom samohranom majkom. Svijet je pun krasnih slobodnih djevojaka.
Odijevala sam Ivonu spremajući se izaći s njom dok je Renata uporno željela ispričati detalje sinoćnjeg događaja: zašto su me tražili, što je rekao Branko, što Drago, kako ta Dijana izgleda. Nisam htjela slušati. Dovoljno sam i čula i vidjela. Uzela sam Ivonu za ruku i otišla na plažu. Radila sam popodnevnu smjenu i nisam željela tratiti vrijeme na tuđe priče dok me dijete čeka s kanticom i mrežicom za lovljenje riba u rukama.
- Ti nisi sva pri sebi, majke mi mile bilo je zadnje što sam čula kad sam odlazila. Renata je u čudu vrtjela glavom i dalje nešto govorila.
Na plaži sam nastojala zaboraviti sve: i Branka, i lijepe trenutke provedene s njim, a posebno moje glupo vjerovanje da mu je stalo do mene. Kako sam se mogla i nadati da će me prihvatiti zajedno s djetetom. Pala mi je na pamet ideja da spakiram svoje stvari i vratim se kući. Ali, ostaviti posao usred sezone, ne bi baš bilo u redu.
RAZJAŠNJENJE SUMNJI
S tim mislima spremala se sam se kući. Žurilo mi se jer sam znala da me Ivona nestrpljivo čeka. Obećala sam joj šetnju i sladoled. Ali kad se čovjek žuri, onda mu pažnja popušta i događaju mu se stvari koje mu se inače ne događaju. Prvo sam zapela za jednu teglu s cvijećem, pala je i razbila se. Valjalo je, dakle, pokupiti prosutu zemlju, zbrinuti cvijet da ne uvene do sutra. I tako se već počelo mračiti kad sam stigla do apartmana.
- Evo je napokon! - uzviknuli su svi uglas kad sam se pojavila.
- Mobitel ti je isključen, ne javljaš se, a mi čekamo li čekamo, evo smo i večeru spremili, a tebe nema - govorili su u isti glas mama, Renata, Ivona, Drago i Branko. Tata je šutio i samo značajno popravljao naočale na nosu. Sa stola su mirisale svježe pržene ribe. Čaše su bile već napola prazne i raspoloženje prilično zagrijano.
- Odakle vi svi u ovakvom sastavu? - upitala sam, grleći Ivonu.
- Pa, ravno s obale. Kupili ribe i došli ih ovdje ispeći, a ni vina nam manjka.
- A zar ti ne radiš? - upitala sam Branka.
- Uzeo sam slobodan dan u čast dolaska gošće.
- A je li? Pa što onda nisi s njom?
- Jesam, kako da nisam, vidiš da sam tu. Upoznali smo se, lijepo se družimo i već smo te htjeli ići potražiti.
- Nisam mislila na tu gošću, nego na tvoju.
- Na koju si mislila? Onu koja se nepozvana iznenada pojavila? E ta je kako došla, tako i prošla. Vidjela je da ovdje nema mjesta za nju i otišla.
Tema nije bila za širu publiku. Nismo više razgovarali o tome. Zanimljivije je bilo odakle su se i zašto svi našli na okupu.
- E baš si ti neko čudno stvorenje. Znali smo da je Ivona ovdje pa smo ju došli pozdraviti. I tako si ju kanila upoznati sa svima, zar ne? - Renata je dala vrlo logično objašnjenje.
- Ovakva večera za ovoliku količinu ljudi u restoranu bi stajala čitavo bogatstvo, a pijani milijunaši nismo. Osim toga, domaće je domaće, a to kakva je teta Mira kuharica poznata je stvar i zato smo sve što nam treba lijepo kupili i pozvali se k tebi na večeru. I baš nam je fino, samo nam ti sada nemoj nepotrebnim pitanjima kvariti raspoloženje.
Riječ po riječ, večer je brzo odmicala. Kad su se svi razišli, uslijedilo je objašnjenje.
- Kao prvo, za okladu bi se možda i imala pravo ljutiti. Istina, postojala je oklada između Drage i mene, ali vezana uz tebe. Drago je već druge večeri kad ste ti i Renata došle u naš lokal primijetio da mi se sviđaš. Zadirkivao me govoreći da me nisi ni pogledala i da kod tebe nemam nikakve šanse. Tvrdio je da ćeš me otpiliti po kratkom postupku ako ti se odvažim približiti.
SVI PAZE NA IVONU
A ono da ću postati "tata", Drago je mislio na Ivonu kad sam mu rekao da dolazi i da joj želim prirediti nešto lijepo. Jedino što nije bilo planirano je dolazak njegove bivše. Ona se pojavila nenajavljena i nepozvana, ali njoj nije stalo ni do mene ni do naše veze. Učinilo joj se zgodnim provesti nekoliko besplatnih dana na moru. Ona je vrlo pragmatična osoba, nema kod nje puno emocija. Vidjela je da je nepoželjna i otišla. Uvalit će se ona već nekome ...
Bio je to rasplet jedne u mojoj glavi krivo posložene priče koja me bacila u depresiju i umalo natjerala da spakiram kovčege i odem. A koliko dobrih ljudi imam oko sebe, shvatila sam kad se društvo usprotivilo da Ivonu pošaljem natrag kući s bakom kraj nas toliko. Pa ne radimo svi u istoj smjeni, a ona je tako dobro i milo dijete da im neće smetati. Čak naprotiv, sve nas uveseljava svojom dječjom razigranošću. Dok se s njom igramo u pijesku ili skupljamo školjke po obali, i sami postajemo djeca. Zar to nije divno?
[WATU 6]
Šakama sam prehranjivala obitelj[/caption]Prvih nekoliko dana Andy me teoretski poučavao borbama. Naučio me je što je kroše, što aperkat, a što direkt. Odgledali smo mnoge borbe, on je objašnjavao prednosti i nedostatke pojedinih boksačica, a ja sam upijala svaku njegovu riječ. U podrumu svoje kuće imao je i dvoranu s ringom i nakon savladane teorije, započele su i praktične vježbe. U početku mi je bilo iznimno teško, ali sam brzo napredovala. U potpunosti sam se posvetila boksu, te sam i slobodno vrijeme provodila vježbajući. U prilog tome govori i kako sam prvu borbu imala samo mjesec dana nakon što sam stigla u Frankfurt. Prva borba bila je gotova u drugoj rundi. Nakon što sam protivnicu bacila na pod, te se nije uspjela ustati ni nakon deset sekundi, pobijedila sam nokautom. Kakav je to samo osjećaj bio! Bila sam presretna, a pogotovo kad mi je Andy nakon borbe na ruke isplatio tisuću i tristo eura. Već idućeg jutra sestri sam poslala tisućicu. Bilo je dana kada me je sve boljelo, ali ja sam bila uporna, željela sam uspjeti. Nisam u boksu vidjela ništa loše, a osim što sam bolje zarađivala, uspjela sam i lijepo oblikovati svoje tijelo. Bila sam zadovoljna izgledom, odjećom, stanom i hranom, ali i Andyjevim načinom ophođenja prema meni. Uvijek je bio korektan i pošten, a osim što mi je bio trener, u njemu sam počela gledati i najboljeg prijatelja. Iza sebe sam imala već pet borbi kad me Andy šokirao gorkom istinom, istinom koju se nikada ne bih usudila ni sanjati u morama.
- Ana, pretpostavljam da si svjesna kako ove borbe nisu legalne rekao je hladno jedne večeri.
- Nemoj se ni šaliti na takav način - odvratila sam s osmijehom na licu ništa ni ne sluteći.
- Ne šalim se. Do sada si mogla shvatiti tko su naši posjetitelji. Pretpostavljam da si mnoge od njih prepoznala s televizije i iz novina. Svi su oni bogataši i uživaju. u takvom načinu zabave.
Kako sam umjesto djeda postao otac[/caption]Eto tako, mama je rekla da je trudna kako bi mene zaštitila, ali to nije u redu. Nije ispravno da se vaš brak raspadne zbog mog grijeha. Mama neće roditi, a niti te ikada prevarila. Znaš i sam kakva je mama. Sramila sam se tebi priznati istinu, strahovala od tvoje reakcije, preklinjala majku da ti ništa ne kaže. Kako bi me zaštitila, ona je smisla laž koju si čuo. Planirale smo otići u Njemačku k njezinoj teti. Mama je već razgovarala s njom. Ona će nas primiti. Ne mogu ubiti život kojeg nosim u sebi. Znam, premlada sam da budem majka, ali ne mogu ubiti svoje dijete. Planirale smo, rodit ću, dati ondje dijete na posvajanje, a potom nastaviti obrazovanje. Znaš i sam, uvijek sam govorila kako želim živjeti u inozemstvu, pa sam mamin prijedlog prihvatila kao spas. Eto, to je istina. Ja sam ta na koju se trebaš ljutiti, a ne mama.
- Tko je taj koji je okaljao moju djevojčicu? Tko se usudio, iskoristiti te i odbaciti? Ubit ću ga, ubit ću ga kao bijesnog psa, nikada više neće ugledati svjetlo dana ni tamu noći - urlao sam sav izvan sebe.
- Smiri se, dobit ćeš 
Petnaest godina nisam izašao iz kuće[/caption]Nekoliko dana kasnije sam otišao na brod. Iz luke u luku, iz jednog zagrljaja u drugi, ali me čak ni to nije moglo ispuniti. Neprestano sam mislio na Dominu, nikako je nisam mogao izbaciti iz svojih misli. Ona kao da se nastanila u njima. To je izazvalo pravu salvu ljutnje kod mene. Borio sam se sam sa sobom i osjećao sam da gubim bitku. Iz svake luke slao sam joj pismo, no ako je moje srce i bilo zauzeto, tijelo nije. Ljubav me nije sprječavala da uživam u čarima drugih žena, ako sam ono što sam osjećao mogao i nazvati ljubavlju. Jesam li ili nisam, to ni sam nisam shvaćao. Znao sam samo da se osjećam drugačije i da je Domina, svojim odbijanjem, kod mene probudila nešto što mi je bilo potpuno nepoznato, nešto za što nisam ni znao da postoji.
Nastavio sam sa starim životom. Čak i kada bih se oženio, ništa se ne bi promijenilo, osim spoznaje da bi me kod kuće čekala supruga, znao sam. Postajao sam sve poznatiji. Moja ljepota, darežljivost, moj odnos prema ženama, sve je to rezultiralo da sam bio prepoznat u svakoj luci. U onima u kojima nisam bio, glas o meni stizao je prije mene. Uživao sam u reputaciji "Casanove", u neobičajenoj i čudnoj slavi u kojoj se na pijedestal stavljala moja ljepota, moje savršeno tijelo i sva raskoš koju sam dijelio. Nisam bio od onih koji su marljivo skupljali novac. On je za mene bio da se troši, a u skladu sa tim sam se i ponašao.
Kad sam se nakon dugo vremena vratio, trudio sam se da sretnem Dominu, ali ona kao da je u zemlju propala. Nije joj bilo ni traga. Pokušao sam nešto doznati, ali mi ni to nije polazilo za rukom.
Moj dalmatinski dišpet kao da se penjao prema vrhuncu. Obećao sam samom sebi da će biti moja ili ničija, i bit će. Kada sam nešto želio, uvijek bi i napravio sve da predmet moje želje bude moj, nisam poznavao nikakve prepreke u takvim situacijama.
Mjesec dana nakon dolaska sam je susreo. Činilo mi se da je mnogo ljepša nego prije, da je njena ljepota postala profinjenija, da se iz djevojke pretvorila u prekrasnu ženu. Krenuo sam prema njoj, uz širok osmijeh na licu.
- Domina - osjećao sam kako mi srce treperi. Bio sam u zanosu, u nekoj vrsti ljubavne sumaglice. Trudio sam se da se to ne vidi na mojem licu. Nadao sam se da mi je to i pošlo za rukom.
- Dobar dan, Vicko - čuo sam ljubazan i suzdržan glas.
Prelijepa si - nisam gubio vrijeme. Vidio sam kako se boja njenog lica mijenja. Vidio sam da nije ravnodušna, a to kao da mi je dalo neku novu snagu da nastavim sa svojim naumom.
- Ljepša žena od tebe ne postoji - nastavio sam sa laskanjem, a uistinu sam to i mislio. Možda nije bila najljepša, ali je svakako bila najposebnija.
- Primila si moja pisma? - gledao sam je poluzatvorenim očima.
Znao sam kakav utisak ostavlja moj polusnen pogled. Žene mu nisu mogle odoljeti, no pravilo koje je vrijedilo za ostale žene, za nju nije. Odavno sam to shvatio. Ona je bila spoj strogoga odgoja koji ju je ograničavao i stvarao ukočenost, ali i ponosa koji je iz nje izvlačio prkos koji je za mene bio izazov.
- Primila sam ih - rekla je kruto. Nije me ni pogledala. Gledala je u pod. Osmjehnuo sam se. Želio sam da njena reakcija bude drugačija, ali ... Zar sam tražio nemoguće od nje? Shvaćao sam kako funkcionira sredina u kojoj sam odgojen. Upravo zato sam i pobjegao od nje.
Ovdje sam bio ograničen, skučen, a želio sam slobodu, onu koju sam dobio navigavanjem.
- I? radoznalo sam je upitao.
- Ništa - odmahnula je rukom. - Moje mišljenje i nije važno. Prije mene, moji su roditelji pročitali pisma. Ne slažu se sa tobom, a sada kada bi me vidjeli da razgovaram sa tobom, osjetila bih veličinu njihova bijesa. A to želim izbjeći - rekla je tiho.
Bila je prelijepa, sa plahim očima u kojima se vidjelo sve ono što je osjećala.
- Doći ću kod tvojih zaprositi te - ni sam ne znam kako sam te riječi prevalio preko svojih usana. Ako je to bio način da je imam, i na to sam bio spreman. I ja sam želio obitelj, djecu i toplinu koja će me čekati kada se vratim, a i bilo je vrijeme da uplovim i u bračnu luku. Ženu poput Domine nisam smio izgubiti. Ona je bila ta koja je promijenila moje mišljenje o ženama. Za mene su one bile samo sredstvo užitka, a ja sam se doista nauživao njihovih tijela.
Prešućena tajna[/caption]Od njezinih riječi odmah mi je toplije oko srca. Njezine ručice, njezino lice, dječje poštenje i ljubav beskrajno su mi vrijedni, to je najdragocjeniji dar kojeg sam ikada dobio. Kad sam Ivu ispustio iz zagrljaja, pridružila mi se supruga, te me i ona grli i ljubi. U tome trenutku ponovno sam beskrajno sretan što mi ego nije uništio ovu svetinju, divnu obitelj koju imam. One su moje djevojčice, moje ljubavi i to je jedino što je važno. Ako za išta u životu treba podnijeti žrtvu, tada se svaka žrtva isplati za ljubav.
Ima li nade za nas?[/caption]Uselili smo u stan koji su nam poklonili njegovi roditelji. Oni su bili bolje situirani od mojih. Dar mojih roditelja bio je puno skromniji od njegovih, no Mateo me uvjeravao da mu to ne smeta. Blistala sam od sreće zaljubljeno piljeći u svog izabranika. Malo je reći da sam ga voljela, obožavala sam ga. Bio je ispunjenje mojih snova. Nije mi bilo važno što smo se često razilazili u mišljenjima, smatrala sam da će sve one "sitnice" koje su me izbacivale iz takta s vremenom postati nevažne i da će se on promjeniti.
Problemi su se javili već na samom početku našega zajedničkog života. Iako smo bili dobro situirani, Mateo je pretjerivao u svom snobizmu. Bio je opsjednut kupovinom i markiranom odjećom. Kao takvom uvijek bi nam na kraju mjeseca nedostajalo novca, usprkos dobrim primanjima. Mateo je bio informatičar u poznatoj renomiranoj tvrtki. Bio je sposoban i s vremenom je dobio unaprijeđenje.
- Želim da moja supruga bude najljepša sutra navečer. Neka se vidi da u ničemu ne oskudijevamo - rekao je jednom prilikom kad smo se spremali na doček Nove godine.
- Ja bih radije provela novogodišnju noć u tvom zagrljaju, daleko od mase pijanih i glasnih ljudi prošaputala sam neraspoloženo.
- Ma hajde, tamo će biti i Franovi. Znaš da se oni natječu s nama - narugao se.
- Ne, ti se natječeš s njima - pogledala sam ga namrgođeno.
- Svejedno, što ćeš obući?
- Haljinu, kao i prošle godine - slegnula sam ramenima.
- Ne dolazi u obzir. Moja žena za doček nove godine treba imati novu haljinu. U novu godinu sa novom haljinom! - blebetao je.
- Ne odlazi mi se sada u trgovinu zbog haljine, gužva je - požalila sam se.
- Ja ću je kupiti za tebe - ponudio se.
- Mateo, znaš da smo kratki s novcem. Do plaće je još punih deset dana. Dali smo cijelo bogatstvo za taj doček - pokušala sam ga urazumiti.
- Ne birini ti za novac - poljubio me u obraz neprirodno sretan. Nisam se mogla oteti dojmu da mu je kupovina poput droge, stalno je želio kupovati kao da na taj način ispunjava neku nezadovoljenu emotivnu potrebu. Na koncu sam popustila i složila se da kupi novu haljinu, koja je izgledala gotovo isto kao i prošlogodišnja, crne boje, jedino je bila nešto duža.
Moji roditelji - sakupljači[/caption]Dan nakon te naše kavice malo sam pretraživala Internet u potrazi za onim emisijama o ljudima koji skupljaju nered i zatrpavaju kuće stvarima. Malo sam se mučila s engleskim izrazima jer što god sam utipkala, vodilo me na stranice o korisnom zbrinjavanju otpada, u biti na pozitivne i ekološke stranice. No to nije bilo ono što sam tražila. Još sam se malo mučila s izrazima i napokon sam našla. Probajte i vi, utipkajte u tražilicu "compulsive hoarding" i zaprepastit će vas ono što ćete vidjeti. Nekoliko sam internetskih stranica poslala mailom sestri i ona mi se ubrzo javila zgrožena slikama koje je tamo vidjela.
- Čovječe, pa ovo je strašno! Pa ti ljudi žive u takvoj prljavštini, možda spavaju i sa žoharima ili još nekim gadnijim čudima! Znaš kaj, naši roditelji su mala djeca spram ovih stručnjaka! - u glasu joj se čulo istovremeno gađenje i olakšanje.
- Pa jesu, da - složila sam se. - No sad bih najradije dodala jedno "ali" - nasmijala sam se - ali neću.
- I nemoj jer bih ja dodala još puno tih "ali" i više nego ti, recimo jedan "ali zašto ne odneseš one vreće s plastikom i papirom nego ti stoje tamo u sobi kao smeće na podu ..."
Naravno da nije uopće trebala reći taj "ali" jer sam odmah osjetila lagani bijes, no udahnula sam i smirila sam se za sekundu, dvije. Prešutjela sam odgovor i pitala ju je li za šetnju koji dan da joj nešto pokažem. Složila se.
Naime, dok sam službeno obilazila neke lokacije po gradu, vidjela sam dvije kuće potpuno zatrpane smećem, ne smećem kao smećem već skupljenim stvarima koje "se mogu iskoristiti za nešto". Ne znam koliko ti ljudi vjeruju u to, ali rekla bih da oni to kompulzivno gomilanje ozbiljno shvaćaju. Kao i naši roditelji. Voljela bih saznati psihološku pozadinu toga i potrudit ću se makar je sve što nađem na engleskom, ali radoznala sam. Ako ništa drugo, ako ću i ja jednog dana početi gomilati stvari, da znam barem neki način prevencije.
Kad sam se našla sa sestrom, bila je malo nepovjerljiva jer sam je vodila u nepoznato. Dovela sam je do prve kuće. Teško je bilo reći kakva je to kuća, no bila je velika dvokatnica, vidjele smo krov i prozor na drugom katu, no sve je ostalo bilo nevidljivo našim očima. Drveće, šipražje i grmlje sasvim su je obrasli. A svaki slobodni prostor malenog dvorišta bio je prekriven stvarima koje smo prepoznale kao suncobran, okvir od starog televizora, dječja kolica bez jednog kotača, noćni ormarić s ladicama, bubanj od perilice rublja, jelove daske već pune mahovine, lavor u kojem se močilo nešto crno, milijarda drugih stvari i sve to još okruženo vrećama u kojima je bilo bogzna što i kartonskim kutijama koje su se već raspadale od vlage ali su još uvijek bile pune pitaj boga čega.
Naša je ljubavna avantura bila prekratka da bismo išta zajednički podijelili. Nismo znali jedno o drugome skoro ništa, on je priznao da želi uživati u životu, a ja sam to prihvatila pa sam i ja uživala. Zaboravila sam na svoj monotoni isprazni život i popustila kočnice. "Samo jednom se živi" je bio njegov omiljeni moto. Našla sam u tome nešto i za sebe iako nisam voljela tu uzrečicu. Ali sa svakom godinom bliže pedesetoj, sa svakom godinom samoće, uviđala sam da toj izreci ipak treba dati važnost. Počela sam shvaćati prolaznost. Možda prekasno, no kratka ljetna avantura s mlađahnim kolegom učinila me poniznom, ali živom. Nisam ja planirala da to kratko traje, ne, i pitanje je koliko bi trajalo da jednog jutra ...
- Ivan nam se ženi - uzbuđeno je rekla Lela u pušioni.
- Ma daj!? Pa kad prije? - pitala je Dragana.
- Izgleda da mu je buduća tu iz Zagreba pa je zato preseljen k nama - posprdno je dodala Željka.
- Joj, kako je to lijepo! - cvrkutala je Štefica, smijuljeći se. - Kako je lijepo biti mlad i zaljubljen. Eh, da su meni njegove godine!
Nitko nije primijetio moj šok nevjerice. No možda se nije ništa ni vidjelo na meni izvana. Ali iznutra ... Ma bio je to takav udar za mene da sam sigurna da sam se i izvana raspala. Ali eto, nitko od njih nije obraćao pažnju na mene jer sam šutjela. Potonula sam. Pitanja i urlici su mi fijukali kroz misli. Zašto mi nije rekao? Kreten! Zašto mi je to napravio? Što je on time dobio? Pa je li on normalan? ! Što mu je to trebalo? A što je tek meni to trebalo?!
Kroz moju je glavu tornado uzburkao i svaku stanicu mog tijela oštetio. Plakala sam za danima monotonije i praznine, gdje su nestali? Ova je bol bila tako nemilosrdna da sam mislila da neću preživjeti dan. Ne želeći to, zaljubila sam se kao nikada u životu. Tako mi se činilo. U svakom slučaju, zaljubljenost se pretvorila u takvu bol za koju znam da još nikada nisam osjetila. Ma rastava je bila mačji kašalj prema tome što sam tada osjećala. Nitko nije baš ništa posumnjao kada sam rekla da odlazim ranije doma jer moram ići s Klarom. Ne sjećam se što sam slagala.
Onog trena kada sam zatvorila vrata našeg stana, počela sam plakati i vikati, vrištati, ridati. Bila sam sretna što sam u stanu opet sama i što nema ni kučeta ni mačeta da me gleda u ovakvom stanju. Jecala sam i jecala, ne sjećam se koliko dugo. Sada shvaćam da ima puno toga čega se ne sjećam nakon tog popodneva. Ne sjećam se što je bilo s Klarom, kada je došla i u kakvom me stanju zatekla. Jesam li se smirila? Valjda jesam, bar se nadam. Nije nikada bilo nikakvih komentara s njene strane pa sam vjerojatno uspjela iz sebe izvući ljudsko lice i uljuđeno ponašanje. A slijedećeg sam dana nazvala Petru na posao i rekla joj plačnim glasom da sam razmicala neke proklete ormare po stanu i da me uhvatilo u kičmi.
- Luda sam, što ćeš, i neoprezna ... I da, ma piši mi godišnji, ne da mi se na bolovanje, manja mi je lova a ionako mi je ostalo još starog godišnjeg ... Da, da, čuvam se, pazit ću na sebe, ne brinite, sve će biti dobro samo da se odmorim.
I eto, sjećam se da sam danima samo ležala i buljila u prazno, a najviše što sam uspijevala uključiti mozak je bilo kada sam kuhala za Klaru i razgovarala s njom.
- Dragi kolega otišao je u zasluženu mirovinu i neće se vratiti. Vjerujte mi na riječ, barem do daljnjega, i ja znam svoj posao. Istina, nemam još onoliko bora i sijedih vlasi, ne kašljucam svakih nekoliko trenutaka i ne prijetim kažiprstom ako me ne budete slušali kao moj dobri, dragi kolega - odvratila je, a osmijeh joj se razlio licem. Taj osmijeh nije bio umjetan ni lažan, nego iskren i doslovno zarazan tako da sam se i sam morao nasmijati na njezine riječi. Ruku na srce, osim onog što je ona navela, bilo mi je znatno draže gledati lik prelijepe žene nego starog liječnika. Time je nekako odmah osvojila moje povjerenje, a njezini savjeti i terapija napokon su počeli djelovati pozitivno na mene i to doslovno na cijeli moj život.
Prije nego sam stigao u Ivinu ordinaciju, prošao sam kroz mnoge liječničke ruke. Jedni su govorili jedno, drugi nešto potpuno suprotno, svatko je tvrdio kako je baš on u pravu, a meni je svakim danom postajalo sve gore i nekako više nisam bio siguran koliko ću moći izdržati u vlastitoj koži. Od samog djetinjstva bio sam jadan i nesretan. Život s ocem alkoholičarom i majkom preljubnicom nije bio nimalo ugodan niti je nudio išta lijepo za maleno dijete. Majci sam najčešće bio teret, a otac gotovo i nije obraćao pozornost na mene. Jedini trenuci kada bi on uopće zamijetio da sam i ja živ, bili su kada bi se u kasne noćne sate vratio kući pijan kao letva. Tada bi ulazio u moju sobu, budio me ako sam već usnuo, gurao i tjerao van iz kuće. Slao me je neka idem u trgovinu i kupim mu lozovaču. Plakao sam, preklinjao ga neka me ne tjera bosog i onako u pidžami van na zimu, jer trgovine ionako više ne rade, ali pijanoj glavi nije se moglo dokazati. On je tupio po svome, zatvarao vrata i ostavljao me u dvorištu neka se smrzavam. Dok ne bi zaspao, najčešće bi lupao po kući i svađao se s majkom, a bez obzira koliko god je pijan bio, uvijek je vidio ako sam pokušao ući natrag u kuću. Tada bi me ponovno dohvatio, snažno udario još nekoliko puta i ponovno izbacivao van.
Znam da sam mu zagorčavala život, ali on je napravio još odvratniju stvar. Jednog dana kad sam se vratila s posla, šokirala sam se jer sam svu svoju odjeću našla pobacanu ispod prozora naše spavaće sobe. Mojih je krpica bilo posvuda, po grmlju, po ružama, ležale su u blatu. Kako sam tada pobjesnila! Uletjela sam u kuću kao furija i tako ga napala da smo se skoro potukli. No uspjela sam se uvući u naš stan dok je on ostao vani, na hodniku. Zaključala sam se a naša se rasprava nastavila s obe strane vrata.
- Da si sutra otišla iz ove kuće, je li to jasno?! - zaurlao je i udario šakom o vrata.
- I otići ću! - derala sam se. - No neću otići praznih ruku! Sa sobom nosim sav namještaj i umjetnine!
Nije bilo šanse da mu sve to ostavim. Puno sam truda uložila u sve to, stan je bio lijep mojom zaslugom i nisam željela da neka mala kurvinska balavica uživa u svemu tome. O, nee! N-e-m-a! Š-a-n-s-e!
- Ti ćeš s namještajem izaći iz ove kuće samo preko mene mrtvog - odbrusio mi je prijeteći.
- Što se mene tiče, može! - histerično sam se proderala. - Ti si za mene ionako mrtav!
- O ne, nisi ti takve sreće. Odjeća ti je ionako sva vani, samo pokupi neke sitnice koje ti još trebaju i GUBI SE IZ OVE KUĆE!
Derao se s takvom odlučnošću da sam napokon zašutjela. Ipak sam ga se bojala, morala sam si to priznati. Klonula sam na pod pokraj vrata i suzdržavala suze. Nisam mu željela pružiti priliku da vidi moju slabost i nemoć. A ne, to neće doživjeti od mene!
Motala sam se amo-tamo po stanu ne znajući što da radim. Pregledavala sam stvari procjenjujući što moram ponijeti sa sobom, što mi je dovoljno bitno a da me ne optereti. I što će biti sa Tatjanom, počela sam se pitati. Željela sam da ide sa mnom jer nisam im željela priuštiti to zadovoljstvo da je imaju za sebe. Ako se mene pita, nikada je više neće vidjeti ni on ni nitko njemu blizak. U meni se ponovo razbuktao bijes.
- Što da radim, što da radim? - hodala sam amo-tamo dok su se navale bijesa izmjenjivale s navalama abnormalnog straha i očaja. Nakon nekoliko sati, kad se već spustio mrak, na vrata mi je zakucala Tatjana.
Pokojni sin doveo me do ljubavi života[/caption]- Dinko, tvoje dijete više ne može gledati tvoju tugu. On te zove u bolji život i moraš se odazvati tom zovu. Ako to ne želiš učiniti samoga sebe radi, tada to učini kako bi duša tvog djeteta imala mira. To što se s drugog svijeta nitko nije vratio, ne znači da on ne postoji. Duše naših pokojnika odozgo paze na nas. Uvjerena sam kako Marko pazi na svaki tvoj korak i kako želi da napokon postaneš sretan čovjek. Tvoj očaj priječi Markov mir - govorila mi je sestra. Nisam vjerovao u njezine riječi ni u zagrobne živote. Sve mi se to činilo pukom budalaštinom i besmislicom, ali nastavio sam stalno sanjati iste snove. S jedne strane sam bio sretan što barem u snu gledam lice svog sina, a s druge su me ti snovi sve više uznemirivali. Koliko god sam žurio kako bih napokon dostigao sina, nikako i ni u jednom snu nisam uspijevao. Sestra mi je savjetovala neka se odvezem u Berlin, u ulicu koju učestalo sanjam. Nisam tu zamisao držao pametnom, ali sam ipak poslušao sestrin savjet.
Bez problema sam pronašao dotičnu ulicu. Gledao sam svugdje oko sebe ni sam ne znajući što očekujem vidjeti. Znao sam, što god bilo to neće biti moje dijete. Sestra je bila toliko uvjerena kako je taj san znak, kako ga trebam slijediti i u trenutku kad sam hodao tom ulicom, pitao sam se što trebam vidjeti; koji znak prepoznati i shvatiti mu značenje.
Da. Dogodilo se. Moraš priznati da je ona najljepša žena koja hoda po ovoj planeti - uzdizao ju je do zvijezda, a gdje sam se ja nalazila, gdje sve one godine koje sam provela sa njim? Za njega više nije postojalo ništa osim Lorene.
- Kako si mogao? - nije mi bilo jasno. - Planirali smo budućnost.
- Tebe volim, ali ono što prema njoj osjećam graniči sa ludilom - slikovito je objasnio.
- Žao mi je. Ako ti ove riječi išta znače, doista mi je žao. Uvidio sam da moram misliti samo na sebe i na svoju sreću.
Ustala sam i otišla od njega. Do kuće sam imala nekoliko kilometara, ali mi je ta šetnja trebala da razbistrim misli.
- Ivana! - Ante me je pokušao zaustaviti. - Kamo ćeš? Ne budi luda.
- S tobom ne bih sjela u automobil ni za što. Gadiš mi se! - viknula sam. - Idi samo da te ne moram gledati. Idi onoj koju voliš - buncala sam. Ne znam kako sam došla do kuće. Košmar u meni bio je identičan paklu. Kad sam malo bolje razmislila, prolazila sam sve nivoe pakla. Nikako nisam mogla shvatiti da sam bila toliko slijepa, toliko naivna, da nisam vidjela ono što je bilo tako očito. On se zaljubio? A što je sa mnom? Olako je odbacio sve ono što sam mu dala. Toliko sam mu vjerovala da me je njegovo priznanje dokrajčilo. I ne samo to. Bol je bila višestruka, jer su me izdali ljudi do kojih mi je stalo. Nestala je jedna velika ljubav, barem kada sam ja bila u pitanju, ali i jedno prelijepo prijateljstvo. Što se dogodilo? Zašto? Kako je mogao? Milijuni pitanja ostajali su bez odgovora.
Kad sam stigla kući, majka je odmah shvatila da se dogodilo nešto strašno. Uhvatila me je za ruku i povela do stola.
No nije mi išlo tako lako kako sam se nadala. Tata je u razgovoru sa mnom uvijek bio onaj stari, nikakve čudne ispade nisam primjetila. Nije otkrivao ništa neobično, to zato jer nismo provodili puno vremena zajedno kao prije. Jedne nedjelje predložila sam mu da prošetamo oko jezera. Nakon dužeg nagovaranja je pristao. Nisam puno okolišala, osjećala sam da nemam puno vremena. Tata je bio nekako dalek i zamišljen.
- Što ti je tata? Meni možeš sve reći, sve mogu podnijeti - rekla sam u jednom dahu strepeći od odgovora.
- Znam, ti si jaka, nisi kao Miha. On je slab - zagonetno se nasmiješio.
- Ma Miha je samo navikao da ti sve napraviš umjesto njega - rekla sam raznježeno.
- Da, samo što neće uvijek biti tako. Ja neću uvijek biti tu i neću moći pomagati... - zateturao je nesigurno dok je govorio.
- Tata, molim te, reci mi što se događa. Zašto te stalno boli glava? Jesi li išao liječniku? Pa pogledaj, hodaš kao da ćeš pasti - pokrenula sam bujicu svojih zabrinutih riječi. Šutio je.
Sudbina ima svoj put, bez obzira što jesmo ili nismo učinili.[/caption]Nervozno je prošao rukom po kosi i tada rekao: - Žao mi je zbog svega kroz što smo prošli do sada. Ali ta operacija zvuči optimistično. Zar ne?
Potvrdila sam. - Doktor Buljan je isključio bilo kakve probleme.
Ponovno je nastao tajac, a tada sam se usudila pitati: - Jesi li bio kod advokata zbog rastave, Ivice?
- U stvari, ja to ne želim.
Buljio je u vrata. - Nikada nisam ni htio, dušo. Bio sam užasno ljut na tebe što ne želiš pokušati još jednom. Krivo sam shvatio simpatije prema onoj ženi, a mislim da ni ona mene u stvari nije voljela. U stvari me sažaljevala. Dala je otkaz i odselila iz Zagreba. Već nekoliko tjedana je prošlo otkako sam je posljednji put vidio - spustio je glavu.
Prožeo me val nade, sličan onome kada mi je doktor Buljan pričao o toj čudesnoj operaciji. Ivica ne voli tu ženu, ali to ne znači da voli mene, palo mi je na pamrt.
Nagnuo se nad mene i stavio mi ruku na obraz. Njegovu ruku pokrila sam svojom. - Prošli smo kroz mnoge svađe, Marina. Ne mogu zaboraviti što si mi jednom prilikom rekla: kako te ne bih oženio da nisi u drugom stanju. Nikada nisi vjerovala da te dovoljno volim da bih te oženio i nakon završenog studija. Ali, vjeruj mi, Marina, da bih te oženio, trudnu ili ne.
- Drago mi je da si to rekao - rekla sam tiho boreći se sa suzama. Obećala sam sama sebi da se više neću mučiti s prošlošću.
Pokušavam te zamoliti - nastavio je Ivica - da mi ponovno vjeruješ. Želim da opet budemo zajedno. Ne zbog tvoje trudnoće - jer unatoč operaciji, ti opet možeš izgubiti dijete - već zato što te volim i što sada znam da si postala žena. Nisi više dijete i spremna si se suočiti sa životom. Mislim da bismo ovaj put mogli uspjeti. Znam da nisi planirala ovu trudnoću i doktor mi je rekao za tvoju prvu reakciju. Ali mi je također rekao kako si promijenila mišljenje i kako sada želiš to dijete. Želiš li me natrag nakon što sam te onako ostavio? Ako želiš, ja bih se vratio i kunem ti se da te više nikada neću napustiti.
- Oh, da! Želim te natrag.
Ovila sam ruke oko njegovog vrata. - Želim te zauvijek!
Tada sam dopustila suzama da počnu teći jer to nisu bile suze žalosnice, već radosnice. A to je velika razlika!
Ovo sve pišem iz bolničkog kreveta. Čekam da mi kćer donesu na dojenje. Prije četiri dana rodila sam zdravu djevojčicu. Još uvijek sam slaba, ali imala sam potrebu napisati svoju priču. Možda postoji neka mlada žena koja prolazi kroz sve što sam i ja prošla i koja misli da je kažnjena zbog nečega što je učinila u prošlosti. Shvatila sam, a nadam se da ćete i vi shvatiti, da je život takav. Sudbina ima svoj put, bez obzira što jesmo ili nismo učinili. Uvijek se trebate nadati i imati vjere u sebe, u Boga i u muža koji vas voli. Nadam se da ćete svi pronaći mir i radost koji sada mene okružuju.
[WATU 8]
Ovisnica sam o golfu i ispraznom seksu[/caption]Moj stan je kao kolodvor: gotovo nema golfera, barem zgodnog, koji nije bio u njemu. Koračajući po asfaltu, ja vidim zelenu šišanu travu, na nogama su mi dvobojne cipele s niskom petom, vječno sam u hlačama i majicama, a muškarce što guraju loptice pratim pogledom kao objekte bez lica. Kao po dogovoru Vedran uči igrati žene, a ja muškarce. Svi su oni naš plijen, ali me fascinira kako on uživa u tome, a ja sve radim nekako bezvoljno, kao da me sutra više neće biti.
Više volim kad Vedran nije prisutan jer me dekoncentrira, a on to primijeti. Neki dan sam već pomislila da mu se ipak sviđam kad je iznenada, pred mojim očima, prilično ružnu “učenicu” odveo u svoj auto. Bila sam tako ljuta da bih ga najradije slijedila. Nisam mogla vjerovati da baš svaku od tih žena vodi u svoj stan. Bilo je predvečer pa sam otišla umorna kući. Ovaj put sama, bezvoljna za bilo što i bilo koga. Izvadila sam omiljeni plavac, visoku čašu i tablete za spavanje. Tako sam željela spavati, i to dugo, dugo. Da sve zaboravim i da se probudim u nekom novom, drukčijem životu.
Kako se majci nisam javljala na mobitel, došla je u moj stan. Imala je ključ i našla me na kauču u čudnom položaju. Odmah je pozvala liječnika i ja sam se našla u bolnici na ispumpavanju želuca. Ujutro je nazvala golf klub i rekla čovjeku, a bio je to Vedran, da sam u bolnici.
Kad sam se napokon probudila, pokraj mene su sjedili i pričali moja majka i Vedran. Bila bih najradije opet zatvorila oči. Tog tipa najmanje želim vidjeti. A kad me iznenada primio za ruku, nisam znala što da mislim. Dosad mi se rugao, a sad me, evo, drži za ruku. Zamolila sam ih oboje da odu, uz obrazloženje da sam beskrajno umorna.
Drugi dan majka je došla sama, a ja sam već očito bila bolje, samo mi se nekako nije išlo kući.
- Onaj tvoj stariji kolega je baš drag i tako pun razumijevanja - rekla mi je mama.
Nisam baš bila sigurna u ono što priča, ali kako sam bila iscrpljena, šutjela sam.
- Čim sam mu rekla da si u bolnici, doletio je. Imao je i on sličnu situaciju kod kuće. Njegova mlada supruga je tako zaspala zauvijek. On se nada da to nije učinila namjerno, ali od tada luta, seli se iz grada u grad i ne želi misliti ni na što. Kaže da mu je golf već godinama jedina ljubav.
Razbudila me majčina priča i sad mi je mnogo toga postalo jasnije.
- Ne znam zašto si to napravila i sada to i nije važno, ali je važno da odmah promijeniš svoj život. Znaš da u meni imaš podršku za sve svoje odluke, ali ne i ovako glupe postupke.
Nisam joj stigla ništa odgovoriti jer se na vratima sobe pojavio Vedran. Inače se pravio važan, glupirao, smijao, bahatio. Sad je bio tih i fin. Donio mi je buketić sitnog plavog i žutog cvijeća. Od koga je, puno je. Znam da on nikad ne bi donio veliki buket pa da slučajno pomislim da mu se sviđam. To nikako ne bi bio njegov stil. Ovo je moglo proći kao pažnja prema mlađoj kolegici.
- Kažu da možeš kući, pa ću vas obje odvesti. Dok se ne oporaviš, zaposlio sam Blažu.
Odmah sam pomislila kako sada Blažu vodi u svoj stan, a meni tu glumata, ali samo sam pitala:
- Samo ne znam u koji stan? - i pogledala majku.
- Mislim da ti je više od svega potreban mir. I Vedran misli isto.
Nisam im proturječila, mada ne znam kako se on nenadano našao u mom životu. Tko zna što je rekao majci.
U bivšem bakinom stanu kočoperio se nasred sobe novi žuti trosjed. Pogledala sam majku, a ona će:
- Znam da voliš žuto, a ja sam onaj stari i tako već gotovo uništila, pa sam ti kupila novi.
- Mama, prekrasan je, ni ja ne bih našla ljepši.
Otišla je po vazu s vodom i stavila Vedranovo cvijeće na stol. Pogledala sam ih oboje, pa žuto-plavo cvijeće. Bio je to lijep prizor. Prizor koji je smirivao i davao novu nadu u život. Osjetila sam da će mi njih dvoje biti oslonac, i to stabilan.
Kako je majka kanila otići, Vedran je rekao:
- A ja bih malo ostao, ako nemaš ništa protiv.
Majka se, zatvarajući vrata, nasmiješila. Poznavala sam tu vrstu smiješka. Bila je zadovoljna što postoji Vedran, a on je odmah počeo pričati:
- Žao mi je, možda sam bio pregrub prema tebi, ali ti si se tako čudno ponašala da sam ti htio dati lekciju.
- O, dobra ti je bila lekcija, štošta sam naučila - nisam mogla ne biti sarkastična.
- Ne želim da više ikoga vodiš kući, to sam ti htio reći.
- Pa ni ja ne želim da ti svaku ženu iz kluba vodiš kući.
- A tko ti kaže da sam ih sve vodio k sebi? Neke sam jednostavno samo povezao i iskrcao.
- Ne vjerujem ti, ali to je sad iza mene, možda i iza nas.
- Volio bih da je daleko iza nas. Zaslužila si bolji život, a i ja.
Morala sam se nasmiješiti. On na žutom trosjedu, a cvijeće pred njim. Posve nova slika u mom životu. Ustala sam, zaslužili smo popiti u miru dobru kavu.
- Kakvu kavu voliš, da nam pripremim?
- Kakvu i ti piješ.
Bila sam zadovoljna odgovorom.
Unuk je moja jedina utjeha[/caption]- Bako, ja bih jako želio doći živjeti s tobom i tatom - tužno mi je rekao jednog dana.
- Zlato bakino, kad malo porasteš, slobodno ti dođi - pomilovala sam ga nježno po glavi.
- Mama sada ima nekog stričeka. On mi se baš ne sviđa - požalio se.
- Moraš razumijeti da je mama ponekad usamljena i treba društvo. Ona je mlada - uvjeravala sam Petra.
- Djed i baka tamo kod kuće jako su strogi. Ponekad ne smijem izaći iz sobe cijeli dan - rekao je.
- Žao mi je, zlato.
- Ne možeš li ti nešto učiniti, bako? - pitao je.
- Na žalost, ne mogu. Ne može ni tata, strpi se još koju godinu, pa onda dođi živjeti kod nas. Tada ti sud više ne može braniti ako tako odlučiš jer ćeš biti stariji. Zagledao se u pod i ušutio.
Nikad nas nije prestao posjećivati i nije propuštao vikende kod nas. Jednog dana Marko je došao zamišljen i tužan u dnevni boravak prizemlja.
- Melita želi da se pomirimo - rekao je nekako odsutno.
- I što ćeš učiniti? - pitala sam nesigurno.
- Ne znam, ne želim da se vrati - slegnuo je ramenima.
- Možda bi trebao misliti na svog sina - upozorila sam ga.
- Ovo su druga vremena, mama! Ne želim biti žrtveno janje. Ne želim je više pod svojim krovom. Ne želim trpjeti njene ispade.
- U redu, kako hoćeš - uplašila sam se njegove nagle naravi. Često me znao podsjetiti na oca i bojala sam se. Zato sam pomislila da je pametnije da se povučem. Bila sam svjesna da je i njegovo djetinjstvo bilo teško pored oca pijanca.
Nikada se nije pomirio s Melitom, a ona ga je uvijek preko malenog pokušavala izmanipulirati i razbjesniti. Bilo mi je teško gledati kako moj sin propada. A onda se iznenada nešto promjenilo i ja sam pomislila kako je napokon došlo njegovih pet minuta. Marko je pronašao novu ženu, ljubavnicu. Živjela je izvan grada i imala je nešto stariju kći od našega Petra. Prvo su satima razgovarali na telefon, a dokaz tome bili su ogromni telefonski računi koje sam ja plaćala.
Alkohol mi je bio važniji od braka[/caption]Osjećala sam da se u posljednje vrijeme pomalo udaljavamo i da je svatko na neki način živio svoj život. On je bio po poslovnim putovanjima, a ja sam sama provodila večeri s čašom u ruci. Morat ću s njim porazgovarati o tome. Dijete bi bilo idealno rješenje, i ja sam u posljednje vrijeme sve češće razmišljala o njemu. Ono bi mi popunilo prazninu i na neki način bi bio kruna ljubavi koja mi se činila da će biti vječna.
U idućih nekoliko dana skoro da i nisam izlazila iz kuće, osim onda kada sam morala uzeti nešto za pojesti i popuniti zalihu pića koja se je opasno smanjivala. Kad je Janko došao, ja sam već bila više nego opuštena. Došao je nenajavljen, tako da nisam uspjela oprati zube, a nisam mogla izbjeći ni poljubac koji je bio toliko strastven i pun želje. Nakon samo nekoliko sekundi se odmaknuo i pogledao me izravno u oči.
- Pila si, Renata? - u glasu mu se nazirala ljutnja kojoj ja nisam mogla znati razlog.
Klimnula sam glavom, jer nisam mogla poreći ono što je bilo očito. Odmaknuo se od mene i lagano me odgurnuo. Lice mu je postalo crveno od ljutnje. Kao da nije mogao vjerovati da mu se ovo događa. Već me je nekoliko puta upozoravao da malo pripazim, jer bi sve moglo izmaći kontroli, a ja bih mu se samo nasmiješila kada bi to spomenuo. Ispijanje pića prije spavanja je bio način da se malo opustim, a on to kao da nije želio shvatiti. Za njega je to bio korak k pijanstvu, a ja sam bila daleko od toga, tako sam se barem tješila. Ništa lošeg nisam vidjela u tome. On se opuštao uz večere i izlaske, a ja sam ostajala kod kuće. Kao da po tom pitanju nije imao razumijevanja za mene.
- Samo dvije čašice - rekla sam mirno, pažljivo promatrajući svaku promjenu na njegovom licu. Činilo mi se da se ukočio i da mu nije nimalo drago to što je čuo. Imao je strašnu averziju prema piću, možda stoga što je kao dijete morao podnositi torture pijanog oca. To je sigurno i bio razlog njegove netolerancije.
- Znaš kako to ide kod pića, kao i kod svake ovisnosti. Jedna čašica je dovoljna neko vrijeme, pa zatim dvije, pa tri, i to prelazi u naviku bez koje se ne može. Ne želim da piješ - bio je čvrst u odluci da me na vrijeme spriječi.
Supruga je upoznala moju ljubavnicu[/caption]Dok sam te gledala s Lukom u naručju, prisjetila sam se svih naših snova. Možda ću se pokajati, ali dat ću ti još jednu jedinu priliku. Naš sin zaslužuje obitelj. Želim da se još večeras zajedno vratimo kući - iznenada je promijenila mišljenje, a ja sam pao na koljena ispred nje i ljubio joj ruke i zahvaljivao.
Pomogao sam joj da se spakira i žurno, kako se ne bi predomislila, uzeo sam sina i nju uhvatio pod ruku. Više se nikada nisam želio odvajati od nje. Ona je za mene stvorena.
- Sonja, jesi li ti poludjela? Kamo ćeš s tom budalom? Zar ćeš mu oprostiti svu sramotu koju ti je nanio? I Zar ćete sada svi zajedno živjeti uključujući njegovu ljubavnicu i kopile? - punica je bila bijesna poput risa. Trčkarala je za nama i stalno nešto prigovarala, ali potpuno sam je razumio i sam bi tako postupio da se radilo o mojem dijetetu.
- Punice, obećavam da ću je paziti poput kapljice rose na dlanu. Ako više ikada pogriješim, slobodno mi vi sudite i učinite s mojim životom što god želite. Volio bih da i vi pođete s nama. Stan je velik i ima dosta mjesta za nas sve. Siguran sam da biste Sonji puno pomogli. Naša vrata će vam uvijek biti otvorena. Molim vas da mi i vi date još jednu priliku - rekao sam, ali ona se nije dala smiriti. Sonja mi je dala znak da krenem i ja sam dao gas.
Dok su Sonja i Luka ulazili u stan, osjećao sam ljubav, mir i ispunjenje. Nikada do tada nisam doživio nešto tako lijepo. Moja obitelj napokon je bila uz mene, a iste noći u našem krevetu konačno je bilo ugodno i toplo. Konačno sam sretan legao u postelju. Stisnuo sam se uz Sonjino tijelo i čvrsto je zagrlio, zahvalan za njezin milosrdan oprost i veliko srce.
- Hej, nemam zraka koliko me čvrsto grliš - našalila se, ali ja je nisam mogao pustiti.
- Ne želim da mi pobjegneš. Bez tebe sam izgubljen i očajan. Oprosti mi ljubavi - zavapio sam iz sveg srca.
Cijele noći slušao sam njezino disanje. Bilo je tako dobro biti pored nje. A, kad sam poslije ponoći začuo dječji plač, blaženi osmijeh zatitrao mi je na licu.
- Bočica čaja je pored njega. Treba mu dati i onaj sirup iz bočice kad se već probudio - prošaputala je Sonja sneno, a ja sam je samo pomilovao i zamolio da nastavi spavati. Ustao sam se, dao sinu lijek i čaj, a potom ga držao u naručju dok ponovno nije mirno usnuo.
Dani koji su uslijedili, bili su pravi primjer bračne idile. U najkraćem roku završio sam i kip, te ga odvezao galeristu. Bio je zadovoljan radom, a ja sam znao da će sada sve biti u redu. Moja muza ponovno je pored mene i svakog se dana trudim biti što bolji suprug, neprekidno joj pokazujući koliko je volim i koliko su mi važni ona i naš sin.
Od tada je prošlo tri godine, a Elvira se više nikada nije ni javila. Iskreno se nadam kako će tako zauvijek i ostati. Ne želim da se Sonja ponovno podsjeća na najgori dio života. I, kako bi naša sreća bila potpuna, k nama se uskoro doselila i punica. Naravno, Sonja je često puta ljutita zbog njezinih savjeta, ali znam da voli svoju majku i da joj je ona velika pomoć. Zbog nje sam i sa punicom spreman živjeti do kraja života. Sve, sve ću učiniti za Sonjin osmijeh i sreću.
Izazov u susjedstvu[/caption]I tako je počelo naše druženje. Već smo to prvo poslijepodne, cijelo proveli zajedno. Šetali smo prvo mojim povrtnjakom, cvjetnjakom i voćnjakom. Onda me pozvao da vidim njegov voćnjak, da ga savjetujem u vezi rajčica koje misli posaditi i kupinjaka koji je već posađen, ali jako obrastao i zapušten. Upoznao me i sa svojim konjem Šahom. Prekrasna životinja, riđan. Oduvijek sam se divila konjima ali nikad nisam vidjela konja iz takve blizine. Prišla sam mu s povjerenjem pa je i Šah meni poklonio povjerenje. I s njim sam postala prijateljica.
Što da kažem, osim da sam jedva čekala da dođe slijedeći vikend, jedino sam se plašila da možda moj muž ne pokaže zanimanje da idemo zajedno. Cijeli sam tjedan prikriveno širila antipropagandu o odlasku u vikendicu. I upalilo je. A i neki sportski događaj mi je pomogao. Opet sam otišla sama. Vrijeme nije bilo tako idealno kao prošlog vikenda, ali ja bih otišla i da su sjekire padale. No malo sam se ipak mučila. Što ako nije tamo? Nismo se ništa dogovorili. Susjedi se ne dogovaraju, pogotovo ako se poznaju tek jedan tjedan. Što ako počne padati kiša i ne bude se moglo izaći i raditi nešto vani? Što ako ... Što ako ...? Ja sam ponijela namirnica za pravu rimsku gozbu. Odlučila sam da ću mu pokucati na vrata i pozvati ga da mi se pridruži na ručku, pa ako želi i na samu pripremu ručka.
Ali što da kažem. Kad sam tako puna očekivanja i planova, obično mi nešto sve to pokvari. Tako je bilo i te subote. Čim sam se parkirala vidjela sam još jedan auto parkiran ispred njegove kuće. Valjda sam stotinu puta provirila van da vidim je li taj auto još parkiran. I bio je. Mučila sam se razmišljanjima što da učinim. Sve sam tako u detalje isplanirala i sad će sve pasti u vodu! A možda mu je to samo neki prijatelj koji će otići ako ja pokucam na vrata? I tako sam pokucala.
Vrata je otvorila prekrasna brineta, mlađa od mene, visoka, savršene linije i s besprijekornom šminkom.
- Izvolite?
- Dobar dan. Tražim gospodina Roberta. Htjela sam samo ...
- Otišao je na jahanje. Imate poruku?
- Ovaj, ne. Sve je u redu - mislim da sam mucala i bila izgubljena poput šiparice.
Moja sudbina: voljena a ostavljena![/caption]Otvorio sam ti račun. Pronaći ćemo stan koji ti odgovara. Ne mogu ovo podnijeti - grčevito me je zagrlio. - Imam osjećaj da umirem iznutra. Da, umirem - rekao je kroz jecaje. Ostala sam u tom položaju. Bili smo dvoje očajnika, dvoje ljudi koje je sudbina na silu razdvojila. Da sam u tom trenutku umrla, ne bih požalila. Činilo mi se da bi to bilo i olakšanje za mene. Ali život nam ponekad ne daje mogućnost izbora, a ni nas dvoje ga nismo imali u tom trenutku.
Shvatila sam da me voli i da se ni on ne osjeća bolje od mene. To mi je dodatno otežalo situaciju.
- Vrijeme je da krenem - okrenula sam se oko sebe.
Nisam se čak mogla ni ljutiti na njega. Dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Da mu je stalo do mene, pokazao je time što je želio da mi osigura sigurnost kada je novac u pitanju. Znala sam da će održati svoju riječ. Bilo je trenutaka kada sam sumnjala u to, ali me je razuvjerio na samom kraju. Pogriješila sam. Samo je želio dijete, a nisam ga mogla kriviti zbog toga. Ni on mene nije krivio što mu ga ja nisam mogla dati, a željela sam.
Izvukla sam se iz njegova zagrljaja. Pogledala sam ga s tugom. Vidjela sam da plače. Nisam mogla podnijeti pogled na njegovo slomljeno biće. Izišla sam u noć, u neizvjesnost koju mi je donosila budućnost. Uzela sam sobu u hotelu i legla u krevet koji je bio hladan, bezličan, Imala sam osjećaj kao da sam sama na svijetu, prokleto sama.
Što Dario radi? Nisam željela misliti na njega. Znala sam da ni on ne spava, da se lomi u sebi, ali sam ga ja voljela previše, i upravo zbog toga nisam željela biti na putu njegove sreće. Mogla sam mu otežati, zagorčati život, ali se to ne može raditi osobi koja se voli. Osjećala sam da me ljubav prema njemu guši. Nisam znala kamo da krenem s njom. Voljela sam i bila voljena, ali me je ta ljubav unesrećila. Ako sam imala namjeru krenuti dalje, onda sam trebala sjećati se onih lijepih trenutaka i njih čuvati poput najveće dragocjenosti. Dogodilo se ono što je moralo. Naša staza ljubavi račvala se i svatko od nas je krenuo svojim putem. Nije to bila naša želja, već smo bili jednostavno okolnostima primorani na to.
Ustajala sam bezbroj puta. Teško je bilo pronaći svjetlo u tami života, u sumraku ljubavi, ali sam znala da ću ga pronaći jednom u budućnosti. Koliko god da je situacija bila bezizlazna, izlaz je svakako postojao. Nisam znala gdje se on nalazi, ali ću ga ja pronaći. Sve se događalo s razlogom. To su me oduvijek učili. Uvijek se iz sjemena i zla rađalo i neko dobro, a ja sam samo trebala biti strpljiva, da to i dočekam.
Samu sebe uvjeravam kako ne smijem dozvoliti da me beznađe savlada. Podići ću glavu i malenim koracima krenuti naprijed. Drugog izbora nemam. Imam samo vjeru da će jednom sve biti u redu i koliko god mi to bilo nezamislivo u ovom trenutku, znam da ću i ja jednom pronaći svoju sreću, jer sreća postoji za sve nas, samo je trebamo naći, pričekati je strpljivo i s nadom.
Oprostila sam majci prestrog odgoj.[/caption]- Odavno nisam ovo učinila, ha? - primijetila je. - Mislim, sjela ovako pokraj tebe. Žao mi je, Mihaela, jako mi je žao. Bila sam užasna majka, napravila sam puno više pogrešaka nego dobrih stvari ... Uopće ne shvaćam kako si ti ispala ovako slatka i uzorna, trebala si postati čudovište. Bila sam toliko obuzeta svojim strahovima i manama da nisam uspijevala naći ravnotežu. Žao mi je. Otkad sam s Eduardom opet otkrila životno veselje, tek sad sam postala svjesna svega na što sam te silila i sramim se toga. Ti nisi ništa bila kriva, to sam dobro znala, ali nisam znala kamo bih drugdje usmjerila svoje frustracije ...
Plakala je, a ja sam je pustila da isplače sve suze koje su joj se nataložile tijekom svih onih mračnih godina.
- Pustimo sada prošlost, mama - rekla sam joj nježno - i potrudimo se stvoriti novu budućnost, lijepu i vedru kakvu smo oduvijek željele.
Od te večeri moj se život još jednom promijenio. Moje nebo više nije bilo oblačno. Robert i ja vjenčali smo se prije dvije godine i uskoro dobili našeg malog Darija. Moji su roditelji postali djed i baka, a naročito je baka bila oduševljena prinovom. Stalno mazi svog unučića i kad god ima priliku, dođe u posjet s Eduardom.
- Propustila sam tvoje najljepše godine - rekla mi je jednog dana - i ne želim da mi se isto dogodi i s mojim unukom.
Iskreno govoreći, nikada nisam mislila da me moja majka ne voli, ali otkad je rođen Dario, još sam više uvjerena da me je uvijek voljela, kao što svaka majka voli vlastito dijete. Moja je majka mene voljela na svoj način i dok je bila u lošoj životnoj fazi nije znala kako biti nježna i uviđavna pa je postala oštra i neumoljiva od straha da sama neće uspjeti ili da će joj situacija izmaći iz ruku. Sada znam koliko je patila i nema potrebe da joj opraštam jer joj nemam što ni oprostiti.
U podne sam vodila ljubav s ljubavnikom, u ponoć s mužem[/caption]Kad god sam mogla, trčala sam Miranu i s njim vodila ljubav: brzo, strastveno, predajući mu se potpuno i besramno, onako kako to s Jakobom nikad ne bih mogla. Potom sam mirno uzimala Janu iz vrtića, kuhala, pospremala i kada bi to Jakob zatražio, nježno vodila ljubav s njime. Isprva sam još imala neke zadrške prema svojim postupcima i malo mi je bilo neugodno izmjenjivati nježnosti s Jakobom. No kad sam se uspjela naviknuti na tu situaciju, potpuno sam se opustila.
Prošla je godina, naša strast nije jenjavala. Bio je onaj kamenčić u mozaiku moga života koji je popunjavao baš onu kockicu koja je, dok ga nisam upoznala, bila prazna. Upravo tada, prolazeći uredskim hodnikom, načula sam razgovor svojih dviju suradnica.
- Ima nekoga, sigurna sam.
- I ja to mislim. Stanka za ručak idealno je vrijeme za tajni seks.
Brzo sam produžila u svoj ured. Kako sam samo naivna bila kad sam mislila da će moja avantura završiti nakon samo nekoliko susreta. Više nisam mogla zamisliti svoj život bez iščekivanja kada ću uloviti slobodno podne ili kada će on moći biti u svom uredu. Katkad, kada se zbog posla danima ne bismo sreli, doslovce smo izgarali od želje jedno za drugim. Jedanput je čak čekao da moje suradnice nakon radnog vremena odu i upao mi u ured znajući da ja ostajem posljednja. Bio je to dan za pamćenje.
Uz to, zbližili su nas naši telefonski razgovori koji su počinjali ponedjeljkom i prestajali petkom. Uslijedio bi vikend s obiteljima, a potom smo oboje jedva čekali strastveni ponedjeljak u njegovu uredu, koji je sada bio obogaćen čak jednim trosjedom. Ali nama potpuno nevažnim. Znali smo mnogo toga jedno o drugome i na neki se način i voljeli unatoč tome što je temelj našoj vezi bio seks.
Nakon tog trača mojih kolegica, prvi sam se put zapitala je li vrijeme za prekid, za to da spasim sebe i svoju obitelj. Jer ubrzo će se priča proširiti. Nekoliko sam dana razmišljala o tome trebam li to uopće reći Miranu, jer on nema nikakve veze s mojim odlukama. No, bojala sam se i onoga što bi uskoro moglo uslijediti - skandala. Ipak sam progovorila.
Očekivala sam da će on znati neko rješenje. Meni je svašta padalo na pamet, da se uključim na neki “jezični tečaj” na koji bih redovito odlazila točno u podne. Čak sam pomišljala dati tim djevojkama otkaz i zaposliti nove koje ne poznaju moje navike. Očekivala sam da će i on predložiti nešto slično, ali nisam očekivala da će izgovoriti ono što nekim prešutnim dogovorom nikad nijedno od nas nije spomenulo.
- Ostavi Jakoba i preseli se k meni. Povedi i Janu, nemam ništa protiv. Iskreno, već dugo me muči to što iz moga kreveta trčiš u njegov.
Pogledala sam ga zaprepašteno. Znači, smeta mu!
- O tome s tobom ne želim razgovarati - rekla sam odrješito i počela skupljati svoje stvari po podu.
Minutu poslije već sam bila u autu. Suze bijesa frcale su mi iz očiju. Takva nisam mogla natrag na posao pa sam javila da Jani nije dobro i da moram po nju u vrtić. Uznemireno sam hodala gore-dolje po praznom stanu suočena s onim što sam dugo potiskivala u sebi i što je Miran konačno izrekao. Bila je to istina. Znalo se dogoditi da u podne vodim ljubav s Miranom, a u ponoć s Jakobom.
Na površinu je isplivao taj osjećaj odvratnosti prema samoj sebi koji sam katkad znala naslutiti i brzo ga i duboko potisnuti. Ali danas to nikako nisam uspijevala. Uz to, na površinu su izbili i svi drugi moji postupci, poput površno odrađenog posla u uredu, površne brige o Jani, lažnog odnosa prema mužu, roditeljima, susjedima, svojim divnim prijateljicama. Da znaju, što bi svi oni mislili o meni? Priznat ću sve Jakobu, odlučila sam u jednom času, a već u sljedećem to nikako nisam mogla učiniti. Povrijedila bih ga, uništila bih sretni svijet svojoj kćeri, nanijela bol roditeljima, možda izgubila prijatelje. Ne, nisam se mogla odreći Jakoba.
Rastanemo li se, logično bi bilo da se preselim Miranu.
Kakav bi to onda bio odnos, brak, veza - što li već? Bi li u novoj situaciji nestalo one strasti i želje? Bi li, poput ove s Jakobom, završila mlakim dodirima nakon napornog radnog dana?
Strah; da, tako bi se najbolje moglo opisati ono što sam tada osjećala. Strah da će se sve otkriti, da ću izgubiti ili Jakoba ili Mirana, ili obojicu, strah od osude bližnjih. Taj me strah izjedao toliko da sam poput očajnice padala u Miranovo naručje želeći makar nakratko, za vrijeme strasti, zaboraviti na njega. Zbog toga straha danju bih grlila Janu, a noću se privijala uz Jakoba jer me jedino njegov zagrljaj mogao smiriti. Zbog toga straha vikendima bih im ispunjavala svaku želju i pazila da ni u jednom trenu ne povisim glas, ne pokažem nervozu ili bilo koji drugi negativni osjećaj. Donedavno sam samo lagala mužu, ali sada je cijeli moj život s njim postao laž, a moji osjećaji gluma.
Taj me strah na kraju i natjerao da progovorim.
- Marta, već dulje vrijeme znam da nešto nije u redu i želim da mi sama objasniš o čemu je riječ - započeo je jedne nedjelje Jakob.
- Ma sve je u redu - no kako sam znala da me on izvrsno poznaje i da neće prihvatiti to kao odgovor, dodala sam: - Na poslu baš ne ide sve kako treba. Izgubila sam dvije važne tvrtke za koje sam radila, što mi je bitno smanjilo prihode - slagala sam. - Ali nije riječ o minusima, ne brini se.
- Ne brinem se za tvoj posao, brinem se zbog tebe. Vidno si mršavija, manje govoriš, manje se družimo s prijateljima, zatvaraš se u sebe, vikendima želiš da ostanemo doma, noću kao da tražiš da te zaštitim od nečega. Promijenila si se.
- Valjda me to na poslu pogodilo više nego što mislim.
- Ili ima još nešto?
- Nema, Jakobe - rekla sam i na tome je ostalo, iako sam znala da je jedini pravi put sve priznati. Ali to nikako nisam mogla. I na samu pomisao osjećala sam golem sram. Nisam bila od onih žena koje na seks ili preljub gledaju kao na nešto što je danas gotovo normalno. Stoga me to uništavalo kao osobu, gubila sam samopouzdanje i tlo pod nogama. U jednom sam trenutku shvatila da se sama više ne mogu nositi sa situacijom, trebala mi je pomoć. Ne muževa jer sam znala rasplet toga razgovora, ne Miranova jer sam njemu trčala samo po zaborav.
Između psihologa i prijateljice odabrala sam Teu. Bila je vrlo moralna osoba (uostalom kao i ja nekad), uvijek je znala što u određenom trenutku treba poduzeti, diskretna. Uz to, živjela je u Puli i nisam je morala gledati u oči. Nazvala sam je i sve joj priznala. Od one večeri kad smo izišle nas pet do današnjeg dana.
- Žao mi je, Marta, jako mi je žao. Ne znam što drugo da ti kažem. To se nije trebalo dogoditi, ali kad već jest ... Ne znam. Hajde, strpi se do vikenda. Posjetit ću te. Može?
Jedva sam dočekala Teu. Nije pitala više ništa od onoga što sam joj rekla telefonom, a to mi je olakšalo razgovor.
- Što da učinim, što bi ti učinila? - pitala sam je.
- Ne znam. Ne mogu se uopće zamisliti u toj situaciji. Mislim da to nikad ne bih učinila, a kad i bih, najprije bih raščistila prethodnu vezu, a potom se upustila u novu. Najradije bih ti rekla da budeš iskrena i sve priznaš Jakobu. On te voli, oprostio bi ti. No, dobro razmisli tko će sve biti povrijeđen. Razmisli i o tome želiš li brak u kojem si do sada živjela i što je pravi razlog koji te nagnao da iz njega otrčiš drugom muškarcu. Mislim da je to ključno.
Tea nije mogla odlučiti umjesto mene, ali mi je pomogla da razmotrim situaciju u kojoj sam se našla.
Raskinula sam vezu s Miranom i otišla na ljetovanje s mužem kako bismo se zbližili. Nastavila sam svoj prethodni život, onaj prije Mirana. Bilo je teško, bolno. Svaka pomisao na njega činila mi je dan gorkim, na svako Teino pitanje kako se osjećam htjela sam vikati iz svega glasa da nisam dobro. Ipak, vrijeme je učinilo svoje. Sve sam se rjeđe sjećala Mirana, sve se više iscrpljivala na poslu. I sve je nekako išlo dok Jakob nije počeo spominjati drugo dijete.
- Jana je već krenula u školu, mislim da je zadnji čas za drugo dijete.
- Ne mogu sada, Jakobe, moram najprije smanjiti obujam posla - bio je to samo jedan od izgovora koje je on neko vrijeme i prihvaćao.
Na kraju sam mu morala reći da ne želim drugo dijete.
- Jednostavno ne želim više biti trudna, rađati, prolaziti sve to.
Nije mu bilo svejedno. Najprije je tražio kompromis, da još malo pričekamo i slične ali ja sam i tu mogućnost potpuno otklonila.
- Zašto? - pitala je Tea.
- Zato što to ne bi bilo dijete ljubavi - rekla sam iskreno konačno i sebi priznajući one “ključno” na što me Tea davno upozorila. - Tea volim ga, ali više nisam zaljubljena u njega. Više mi je kao potpora, suputnik, brat, a ja čeznem za ljubavlju koja me obara s nogu. Onakvom kakvu smo imali na početku naše veze.
- Ne možeš zaboraviti Mirana - dirnula je u bolnu točku.
- Ne mogu - priznala sam joj.
Iako je naš brak bio okončan vrlo brzo. zapravo se raspadao dugo. Jakobu nisam priznala što sam učinila. Kao razlog rastave navela sam da smo se udaljili. Danas sam još uvijek sama. Moja predivna kći Jana upravo se namjerava preseliti svome dečku. Jakob je protiv toga i misli da se te stvari ne čine prije zaruka. No ja ne mislim tako. Poučena vlastitim iskustvom, tu i tamo joj natuknem da ne treba žuriti u brak prije no što završi studij i ne zaposli se. Do tada bi već trebala znati što želi od muškarca i braka.
Mirana srećem redovito. Nakon prvoga bijesa što raskidam vezu, jer bio je vrlo temperamentan muškarac, strasti su se smirile i jednoga je dana došao u moj ured. Razgovarali smo. Tada sam već četiri godine bila rastavljena. Pitao je i objasnila sam mu:
- Više nisam mogla voditi dvostruki život. Morala sam nešto riješiti pa sam zbog Jane i roditelja odlučila ostati s Jakobom. No dvije godine nakon našega prekida shvatila sam da više ne volim svoga muža i odlučila sam se rastati.
- Zašto mi se tada nisi javila?
- Kakvog bi to smisla imalo? I sam znaš na čemu se temeljila naša veza - rekla sam prešućujući mu da ga jesam potražila jer sam shvatila da sam uz njega bila iskreno zaljubljena, ali da se on tada već bio vratio bivšoj ženi.
- Nije ti palo na pamet da bismo unatoč svemu možda uspjeli. Uostalom, predlagao sam ti da ostaviš Jakoba.
- Mirane, to je sada prošlost - odbacila sam tu mogućnost. Ti si sada sa ženom i djecom, a i ja sam u stabilnoj vezi - slagala sam. - No, što si ono rekao da trebaš, ili je to bio samo izgovor da dođeš - nasmijala sam se.
- Bio je izgovor - stavio je neke dokumente na stol - ali sada vidim da bih ti mogao prepustiti svoje pravne poslove.
Kad je otišao, naslonila sam se u radni stolac i zaklopila oči. Što bih dala za još jedan susret u njegovu uredu! Ali nisam mogla uništiti još jedan brak. Sada njegov. Zato sam radije i dalje glumila sretnu i uspješnu poslovnu ženu koja u svojim rukama čvrsto drži sve konce svoga života. A zapravo je bilo suprotno. Već su odavno bili potrgani pa sam ih svaki dan sabirala i ponovno vezala oko jedine čvrste niti u svom životu - Jane.
Umjesto suparnice postala mi je najbolja saveznica[/caption]Nekoliko smo trenutaka sjedile u tišini i gledale se. U njezinim sam očima pokušala otkriti pravi razlog za ovako drastičnu promjenu, a ona je pak očekivala bilo kakvu moju reakciju. Kad je shvatila da joj ne vjerujem i da samo čekam njezin sljedeći korak, nastavila je:
- Zaista bih voljela da Ozren shvati da si ti žena njegovog života, da se vjenčate i imate djecu - iznenadila me.
- Vi biste htjeli biti baka? I to djeci koju bih ja trebala roditi? - upitala sam s nevjericom.
- Da. Došla sam te zamoliti da mi oprostiš za onakvo ružno ponašanje. Želim se ispričati i reći da nisam bila u pravu. Ti si ta koja Ozrena zaista voli i koja ga zaslužuje - rekla je.
- Bojim se da je za to kasno. Ozren ima drugu - tuga je bila jača od želje za bilo kakvom raspravom.
- Znam da mu se Elene silom želi vratiti, a on očito ne zna što učiniti. Pomiriti se s njom ili nastaviti s tobom - priznala je.
- Možda je najpametnije da se pomiri s njom. Ako ne zna s kojom bi bio, to znači da ne voli ni jednu - jako me boljelo to što sam izgovorila.
- Ne znači da te ne voli. Prije bih rekla da prolazi kroz neku krizu. Rekao ti je da je Elena postojala prije tebe i da se s njom namjeravao vjenčati.
- Da, ali nikada mi nije rekao zašto su prekinuli. Zapravo priznao mi je da ga je razočarala jer je koketirala sa svima, i to je bilo sve. Nikad o njoj zapravo nije puno pričao - bila sam tužna.
- Elena je veoma vješta lažljivica i uvijek je znala svakoga pridobiti za sebe. Kad mi je Ozren rekao da misli da ga vara, branila sam je jer je i mene uspjela uvjeriti u svoju ljubav prema mom sinu. Međutim, na svoje sam je oči vidjela zagrljenu s drugim i tek sam tada shvatila da ga nikada nije voljela. Naprosto je kalkulirala, željela za sebe najbolje što je mogla uzeti. Onaj drugi joj se učinio boljom prilikom i ostavila je Ozrena. Sada se ipak vratila, a ja ne želim da bude u njegovoj blizini. Prije svega jer je u braku i ima dvoje djece, a i stoga što ta žena ne zna voljeti. Ti si sasvim drugačija. Kod tebe se osjeća da voliš Ozrena više od sebe.
Opet smo šutjele, no ne zadugo. Preplavili su me osjećaji i počela sam plakati. Govorila sam joj kako je život nepravedan. Boljelo me što Elena može ušetati u Ozrenov život kad god poželi i očito dovesti našu vezu u pitanje, a ja koja ga volim najviše na svijetu, mogu samo izgubiti.
- Nije tako, vidjet ćeš - tješila me Irena.
Kad sam se malo pribrala, obrisala sam suze s lica i pokušala joj se nasmijati. Bilo mi je zaista neugodno što pred Irenom, koja bi do jučer ovakvu situaciju jedva dočekala, plačem poput malog djeteta pokazujući joj svu svoju slabost. No ovaj je dan bio zaista težak, pun neočekivanih događaja i obrata. Ispričala sam joj što se dogodilo jutros Prije nego što smo otišli na posao, Ozren me zagrlio i rekao:
- Oprosti mi!
- Što da ti oprostim? - bila sam zaista iznenađena.
- Što te ne volim dovoljno.
Otišao je, a u meni su te riječi pobudile nemir. Vjerojatno je to bio samo uvod, možda me htio pripremiti za razgovor koji će uslijediti. Sigurno nije imao srca povrijediti me, pa je taktizirao. Cijeli sam život sanjala o muškarcu koji će me voljeti, a Ozren je bio drugi koji mi nije mogao uzvratiti osjećaje. Glavom mi je prošla i moja prva veza koja je završila katastrofalno.
Samoća je bila moj najbolji prijatelj[/caption]Dani su prolazili, a ja se nisam mogla izvući iz depresije. U veljači je bio Karlov rođendan. Da je bio živ, navršio bi trideset i dvije godine. Neutješno sam plakala ne uspijevajući se smiriti. Kaže se da nesreća zbližava ljude s njihovim bližnjima, no kod mene je bilo upravo obrnuto. Moja je bol bila poput zida koji me odvajao od ostatka svijeta. Otkad je Karlo poginuo, nisam više imala volje živjeti.
Iz tog me je očaja trgnuo Bruno. Neočekivano me posjetio jednog dana krajem veljače. Nisam mu imala što reći, samo sam odsutno sjedila na rubu kauča i otpijala gutljaje kave povremeno briznuvši u plač. Bruno mi je prišao i pokušao me utješiti.
- Sandra, moraš se prestati prepuštati boli i očaju. Moraš se pokrenuti, ponovno početi živjeti. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog djeteta.
Njegove su me se riječi duboko dojmile i na trenutak spustila sam pogled na svoj sada već golem trbuh. Iako to vjerojatno zvuči čudno, gotovo sam zaboravila da sam trudna. S Karlovom smrću umro je i moj san o obitelji. Ali u mojoj je utrobi to malo biće i dalje raslo i uskoro je trebalo ugledati svijet. Shvatila sam da sam u zadnje vrijeme vodila neuredan život, malo sam spavala, loše se hranila i sve je to moglo ostaviti posljedice na razvoj djeteta.
Moj se život pretvorio u pravu bajku.[/caption]Tjedni su prolazili, a ja nisam primjećivala da Jeff koristi svaki trenutak da bi bio uz mene. Kako je moj posao u ovoj obitelji bio čuvati djecu, mislila sam da su njegovi nećaci razlog zbog kojeg je stalno s nama. Po cijele smo dane plivali, sunčali se, zabavljali u luna parkovima ...
Kad je jednom prilikom otišao s ocem u ribolov i dugo se nisu vraćali, silno sam se zabrinula. Tada sam prvi put shvatila koliko mi znači. Nisam znala osjeća li išta za mene, no u svoje sam osjećaje bila sigurna. Preko ušiju zaljubila sam se u Jeffa.
Moraš prestati s time, ne smiješ se zanositi, pokušala sam samu sebe spustiti na zemlju sa svojih ružičastih oblaka.
Do sada sam uvijek s obje noge stajala čvrsto na zemlji. Moj život nije bio lak i još kao studentica morala sam puno raditi. Vremena za snove nikada nije bilo jer moja je stvarnost bila sasvim drugačija od svijeta u kojemu je on odrastao. Jeff je za razliku od mene bio iz bogate obitelji, završavao je pravo na uglednom američkom sveučilištu i njegov se život uveliko razlikovao od mojega.
Nije bilo lako to odlučiti, ali počela sam izbjegavati njegovo društvo. Nas smo dvoje bili dva različita svijeta i nisam htjela dopustiti da mi slomi srce. Svaki put kada nas je nekamo pozvao, ja sam odbijala poći. Pronalazila sam sto razloga zašto ne mogu biti s njim, sto poslova koje trebam obaviti. Kad me je navečer pozivao da izađemo, imala sam uvijek isti izgovor - bila sam preumorna od napornih dana.
Usprkos mom odbijanju i hladnoći Jeff kao da nije htio odustati. Ustrajao je da izađemo, a ja sam sve teže pronalazila izgovore.
Što bih mu drugo mogla reći osim da sam preumorna? Da mu kažem da sam izgubila glavu za njim i da ne želim za koji tjedan biti sama i uplakana na drugom dijelu svijeta? Sigurno bi mi se smijao, mislila sam.
I dalje sam ga odbijala i izbjegavala njegovo društvo sve dok me jednom Miriam nije upitala zašto se tako ponašam.
- Što ti se dogodilo? Vidim da si prema svima topla i ljubazna osim prema njemu. Je li te čime povrijedio? - započela je.
- Ne, baš naprotiv. Jeff mi se jako sviđa, ali za koji tjedan se vraćamo kući. On će ostati ovdje i zato se ne želim previše vezati uz njega - priznala sam.
- Možda imaš pravo. Bolje je pustiti neka se stvari odvijaju svojim tokom - zagonetno je rekla.
Njezine su me riječi sasvim spustile na zemlju. Miriam je drugim riječima rekla da Jeff i nema neke ozbiljne namjere sa mnom i riječima 'možda imaš pravo' podržala me u odluci da ga ne viđam. No što joj je značilo ono 'neka se stvari odvijaju svojim tokom', bila sam puna dvojbi.
Došlo je do toga da sam jedva čekala dan kada ćemo se vratiti kući. Njegovu blizinu sve sam teže podnosila. Bila sam uistinu sretna kad je Jeff umjesto s nama dane počeo provoditi sa svojim ocem u ribolovu. Odlazili su rano ujutro i vraćali se kasno navečer.
I bolje da je tako, mislila sam i bila uvjerena da sam postupila ispravno.
Svoj je ego hranio mojom patnjom[/caption]Čim smo sjeli u auto, pogledao je na sat i ustanovio:
- Šest minuta, trideset i dvije sekunde. Što imaš za reći u svoju obranu?
- Već sam ti rekla da nisam mogla biti brža.
- To sam već čuo.
- Zar ćemo se sada svađati zbog šest minuta?
- I trideset dvije sekunde. Nije riječ samo o kašnjenju. Problem je u tome što ne poštuješ dogovor. Još nisam uspio shvatiti činiš li to zato da me iživciraš ili si osoba bez principa.
- Samo malo, o čemu ti sad govoriš?
- Nemoj se pretvarati da ne znaš o čemu govorim. Dobro znaš koje su ti slabe točke. Ako baš hoćeš, podsjetit ću te. Obećala si da danas nećeš raditi, a što si po tom pitanju napravila? Nisi čak mogla ni izaći pet minuta ranije? Što si to toliko važno morala ili mogla napraviti u tih pet minuta?
- Stani, stani, ništa ti nisam obećala.
- Ne skreći s teme, odgovori mi na pitanje.
- Ne, prvo ti odgovori meni. Kada sam ti obećala da danas neću raditi?
- Stvarno brzo zaboravljaš. Želiš da sada nazivam ljude pred kojima si to rekla i da ti oni potvrde što su čuli iz tvojih usta.
- Zovi.
- Želiš da svi znaju za tvoje probleme s pamćenjem?
- S mojim je pamćenjem sve u redu, ali čini se da ti imaš problema s umišljanjem.
- Sada smo se počeli i vrijeđati. Ja izmišljam i lažem, a ti se samo povremeno ne držiš dogovora.
- Kada smo već kod vrijeđanja, ti čitavo vrijeme vrijeđaš mene.
- Ja ti samo pokušavam skrenuti pozornost na tvoje propuste, ne zato što mi je to zabavno ili zato što se želim svađati, radim to za tvoje dobro. Nedostaje ti discipline, a bez toga se ne može napredovati u životu.
- A ti se očito smatraš pozvanim da me naučiš disciplini.
- Prestara si da bi te netko učio disciplini, to su ti trebali ucijepiti roditelji u djetinjstvu, ali koliko sam čuo od tebe, njima je taj pojam poprilično nepoznat. Vidi se da si iz razorene obitelji i da o tebi nitko nije vodio brigu.
Dario je uvijek iznova vadio iskrivljene argumente koji su svjedočili o mom nemogućem karakteru. Više nisam bila ni sama sigurna što sam rekla, a što nisam. Da stvar bude gora, nismo zapeli samo u komunikaciji, već i u prometnoj gužvi, uobičajenoj za petak poslijepodne. Naravno da sam i zbog toga ja bila kriva.
- Pogledaj ovo - rekao je pokazujući zakrčenu ulicu kojom su se kolone automobila jedva micale. - Sve smo to mogli izbjeći, ali gospođica je morala raditi, pa onda još i kasniti.
Bilo mi je na vrh jezika da mu kažem kako nas pet minuta ne bi spasilo od gužve, ali sam zaključila da mi je bolje šutjeti i ne poticati ga da me dalje mrcvari. Nisam mu htjela dati materijala za dodatno maltretiranje.
Dario kao da uopće nije primijetio da čitavo vrijeme šutim. Nastavljao je svoj monolog, a ja sam ga prestala slušati.
Već smo prošli Karlovac kada je konačno primijetio da publika ne prati predstavu.
- Slušaš li ti mene uopće? - ljutito se obrecnuo na mene.
- Oprosti, ne mogu te pratiti. Sila mi je. Hoćemo li uskoro negdje stati?
- Stati! Što je tebi? Prekasno smo krenuli, a ti bi još stajala. Jesi li svjesna da moramo stići na zadnji trajekt u devet i trideset ili ćemo morati čekati do jutra? Nikakvo stajanje ne dolazi u obzir. Trebala si to obaviti na vrijeme.
- Pet ili deset minuta igra toliku ulogu?
- Znam ja kakve ste vi žene kada se dokopate toaleta. Dok se operu rukice, popravi šminka i sam Bog zna što sve ne, prođe pola sata.
- Stvarno mi je sila - molećivo sam izjavila. - Neću se zadržavati dulje nego što je nužno.
Vruće igre sa susjedima[/caption]Neću opisivati što smo radili, nije to važno u ovoj priči. Važno je što se sve toga dana slomilo u meni. Kada smo se u jedanaest sati našli svo četvero u predvorju hotela, izbjegavala sam pogledati Dariu u oči, a opet, bila sam silno radoznala da vidim što mu piše na licu. Prvo što sam zaključila bilo je da je zbunjen, ali i blažen. Ok, pretpostavljam da sam i ja bila u istom stanju. Zbunjena zbog toga što me moj vlastiti muž vidi nakon seksa sa drugim, a i obratno, ja njega nakon odnosa sa Sarom. Mislim da sam mnogo toga u tom trenu počistila u svojim mislima. I da sam slomila sva svoja zahrđala vjerovanja. Nikada u biti nisam vjerovala da je monogamija moguća, jer da jest, ne bi bilo toliko preljuba i razvoda. S druge pak strane, do te večeri nisam znala da sam sposobna voljeti dvojicu muškaraca u isto vrijeme. I nisam znala da mogu izdržati nalete takve snažne ljubomore kakva me počela opsjedati nakon te večeri.
Ne znam kako bih opisala što se tada sa mnom događalo. Pada mi na pamet berba grožđa. Kada se poberu grozdovi i ubace u ogromnu kacu, a onda snaše gaze i muljaju tu smjesu pa se cijedi slatki sok. Tako sam se ja osjećala: kao puna kaca, puna najrazličitijih osjećaja u rasponu od blaženog osjećaja ljubavi do već spomenutih gadnih napadaja ljubomore. I kao da me netko dobro izgazio pa se nakon toga osjećam slatko i zrelo. Pročišćeno. Slatki sok sam skupljala, a nepotrebne ostatke bacala. Bar sam se trudila. Jer ljubomoru sam uspjela prevladati. Istina, ni Dariu nije bilo lako, no nekako, to je njemu puno bolje sjelo. Nije se opterećivao suvišnim mislima kao ja. Život je primao jednostavnije, a ja sam bila sretna i zahvalna zbog toga. Bila sam zadovoljna jer sam shvatila da sam izabrala pravog muža za sebe. I eto, upravo sam preko njega pronašla i krasnog ljubavnika. Naravno, i on je imao lijepu ljubavnicu. Ne mislim pritom na fizičko poimanje ljepote, već na ljudskost i toplinu i razumijevanje koju smo pronašli u druženjima s našim dragim susjedima.
Kada sam spominjala ljubomoru, nije to bila samo ljubomora zbog činjenice da je Dario s nekom drugom ženom. Bila sam ljubomorna i na činjenicu da je Želimir sa svojom ženom. Znam da je smiješno, pa i ja sam bila sa Želimirom, ali tako je bilo. I razmišljanje o tome, i razgovori s Dariom i sa Želimirom su mi pomogli da to prevladam.
Kakva crna sudbina, ljudi svojim postupcima kroje vlastite živote![/caption]Preostala četiri dana odmora proveo sam isključivo u društvu Anđele. Lutali smo ulicama Venecije, odlazili u moju sobu ili hotelsku u kojoj je ona bila smještena. Koliko god sam nastojao saznati nešto o njoj, uglavnom je izbjegvala odgovore. Uvjeravala me kako želi uživati u trenutku i ostati neopterećena budućnošću. Kad sam joj rekao da je stigao dan mog odlaska, te je upitao za bilo kakvu vrstu kontakta, ostala je jednako tajanstvena kao i ranije. Uživao sam s njom kao ni s jednom djevojkom ranije i bio siguran: ponovno je želim vidjeti. Anđela nije dala ni pozitivan ni negativan odgovor. Rekla mi je neka je pamtim po lijepom, a ako je suđeno da se ponovno vidimo tada će se to dogoditi i bez našeg utjecaja. Ako sam išta mrzio, bilo je to spominjanje sudbine. Kakva crna sudbina, ljudi svojim postupcima kroje vlastite živote! Najjednostavnije je vlastite pogreške pripisivati sudbini i nečemu iznad naše moći.
Nikada nisam niti ću u to vjerovati. Isto sam rekao Anđeli, ali ona nije dijelila moje mišljenje. I, tako sam se iz Venecije umjesto odmoran vratio kući umoran i bez velikog dijela srca koje mi je ukrala djevojka kojoj čak ni pravo ime nisam znao.
Paul se smijao mojoj zanesenosti, uvjeravao me kako na sve trebam gledati kao na ludi provod i ništa više. Nadao sam se, Anđelina slika izblijedit će s vremenom, ali to se nažalost nije dogodilo. Ja sam i dalje izlazio s društvom i skitao s djevojkama, ali s kojom god da sam bio misli su mi uvijek bježale k Anđeli s kojom sam proveo anđeoske trenutke. Pokušavao sam na sve moguće načine saznati nešto o njoj, ali ona kao da nikada i nigdje nije ni postojala. Ne mogavši učiniti baš ništa kako bih joj ušao u trag, na kraju sam odustao, nastavio jedino sanjati snove koje je ona krasila. Neki su mi se snovi činili toliko stvarni da sam joj gotovo mogao osjetiti miris, čuti glas, osjetiti njezin vreli dah na svojim obrazima ...
Godinama sam radio na istom poslu računovođe u privatnoj tvrtki. Nisam uživao u svome poslu, ali kako sam po struci bio ekonomist zadovoljio sam se time što radim i svakog mjeseca primam redovitu plaću. Davnih dana razmišljao sam o promjeni zvanja jer naprosto nisam mogao zamsiliti da ostatak života sjedim u uredu i budem okružen tek računalom i knjiženjima. Oduvijek sam volio prirodu i želio studirati nešto u vezi s prirodnim znanostima, ali roditelji su me usmjerili na studij ekonomije i tu sam i ostao. Kako sam bivao stariji posao mi je bio sve mrži, ali sam se ulijenio i nisam poduzimao ništa da bih nešto novo naučio i stekao preduvjete za bavljenje bilo kakvim drugim poslom. Nakon raskida s Vesnom i spoznaje da mi život neće ići tijekom kako su išli životi mojih prijatelja, sve sam nekako obavljao rutinski i po navici ni ne trudeći se promijeniti nešto u sebi ni za sebe.
O braku više nisam ni razmišljao. Bilo mi je previše tuge koju sam doživio i odlučio sam ostati vječni mladić. Kolege s posla govorili su da će se moj stav jednom promijeniti kada rane potpuno zacijele, ali nisam u to vjerovao. Živio sam od danas do sutra, obavljao što sam morao preko volje i samo čekao kraj radnog vremena.
Okrutna oklada[/caption]No kao i svatko i ona je imala svoju slabost. Njezina su slabost bili liječnici. Uvijek je žudjela za tim da je primijete. Ne znam iz kojeg razloga joj je to bilo potrebno. Činilo se da time hrani svoju taštinu, što joj po mojem mišljenju uopće nije bilo potrebno jer je ionako bila privlačna djevojka. Veoma mi je žao što je na koncu postala obična marioneta u rukama dva moćnika u bolnici.
- Anđo, mama iz apartmana pet moli novi toplomjer. Razbio se - rekla sam joj jednom prilikom u prolazu dok je stavljala pribor na sterilizaciju. Jedva vidno je prevrnula očima. Činila se uzrujanom, no nije ništa odgovorila.
- Jesi dobro? - pitala sam je sumnjičavo.
- Jesam, samo mi je završila smjena - namrštila se.
- Ako se baš žuriš, ja ću ga odnijeti - koraknula sam u njezinom smjeru.
Neobično Facebook prijateljstvo[/caption]Kasnije sam shvatila da se često upetlja u svoje objave, izjave i komentare, naročito kada detaljno opisuje svoje osjećaje. Tvrdi jedno, a kasnije nešto suprotno! Počela sam mu se suprotstavljati kroz komentare na njegovom zidu, što je ponekada trajalo i satima. Bilo je čak i vrijeđanja, jer užasno je tvrdoglav. Kada bi naša komunikacija tako završila, odlazila sam na spavanje pod dojmom izrečenog, to jest napisanog. Nisam mogla zaspati govoreći sama sebi: zašto sam ga naljutila?. Zatim bih razmišljala: "pa našli smo se po osnovi istomišljeništva, čemu lagati preko fejsa osobi koju nikada neću vidjeti, tim više što nikada ne lažem?"
Kada bi naša komunikacija završila smajlićima i željama za laku noć i lijepim snovima, odlazila bih na spavanje sretna, ponavljajući u mislima lijepo izgovorene komentare, pa čak ponekada i razgovore kroz inboks. Ujutro, kada zateknem "Dobro jutro" s njegove strane, dan mi je zaista započinjao lijepo i sretno. Ako je vrijeme bilo loše, manje mi je smetalo, ako je bilo lijepo, meni je bilo još bolje! Osjećala sam se kao zaljubljena šiparica! Nisam to htjela sama sebi priznati, tim više što sam u zreloj, čak i prezreloj dobi. Nisam ga nikada željela pored sebe, da nestanu moj suprug i njegova Ona. Željela sam samo da lijepo komuniciramo, da on nije kontradiktoran sam sebi, da je on zapravo onakva osoba kakvu sam sliku o njemu izgradila u početku. Savladat ću ja te svoje nepoželjne emocije, pa imam iskustva u tome! Na koncu, ako i ispoljimo neke ljubavne osjećaje, pa što onda, završit će na očijukanju, a to ipak može proći da se ne tretira kao preljub. Iako o tome koliko je tko zaslužio preljub, moj supmg i njegova Ona, bolje ne raspravljati. S druge strane, zašto se ne prepustiti jednoj ljubavi koja će, bez dileme trajati kratko i završiti platonski, pa to mi je zadnje u životu.
Janoša sam tješila kada je poludio zato što je neki tip pod imenom i prezimenom napisanim hijeroglifima, njegovoj Ona "isprao mozak", pa ona njega više ne voli. To je bilo strašno! Objavljivao je takve prijetnje i takve uvrede tom "Kinezu", za kojeg se ispostavilo da je Crnogorac, pljujući po skrivanju iza hijeroglifa. Meni se srce slomilo. Zar je to moj Janoš, onako profinjen i intelektualan? Iz njega je izvirala agresivnost, želja za premlaćivanjem i svašta nešta. Molila sam ga da se makne s fejsa, da trči oko kuće ili radi sklekove kako bi izbacio negativnu energiju iz sebe. Ili neka se napije toliko da ne može koristiti tipkovnicu! Nije pomoglo! Čak i kada se smirio, jedno vrijeme se vraćao na uvrede i prostačenja prema "Kinezu", onako usput, uz neke lijepe komentare.
A onda, jednoga dana oglasila se Janoševa Ona, s nekim komentarima, dubokoumnim i filozofskim do te mjere da sam ja zaključila kako ni sama ne zna šta piše, nego se prenemaže da bi se prikazala pametnom! To nije osoba kojoj netko može isprati mozak! Ona je ispiračica mozgova, kao prvo Janoševog! Manipulatorica ljubomorna na njegov status omiljen kod žena. Nisam ja jedina kojoj se Janoš svidio preko Facebooka, naprotiv, zatekla sam masu njegovih prijateljica kada sam se pridružila. Sve su drage, ali mnoge samo lajkaju ili ne lajkaju, ne dajući komentare. Ja se oglasim i kada imam suprotno mišljenje od Janoša. To me vjerojatno i izdvojilo iz mnoštva njegovih prijateljica. Postala sam mu draga, to je tako očito! Na kakav način? Voli samo Nju, to uvijek govori, a većina prijateljica pišu da ona nije vrijedna njegove tako velike, vječne, neograničene ljubavi, neka se osvrne oko sebe i nađe drugu, jer očito je da ima simpatije mnogih žena!
Nakon toga Janoš nam daje komplimente, i što pomisliti nego da je odlučio zavoljeti neku drugu. Kada nešto odlučiš, naročito čovjek snažnih uvjerenja i volje kao on, možeš i ostvariti! Već bih pomislila da je s nekom od nas prijateljica dogovorio spoj, držala mu fige, nesebično, da zavoli drugu ženu i bude sretan, jer s Onom očito ne može biti, kada bi se sve vraćalo na staro. Nesretan je što mu Ona ne uzvraća ljubav i još prosipa misli da nije bitno je li ljubav uzvraćena ili ne, nego on voli i to je bit postojanja!?
Ispovijest jedne striptizete[/caption]Koliko znam, sa mojih pedeset godina, ja sam najstarija striptizeta u Hrvatskoj. Kasno sam i ušla u sve to. Nas nekoliko cura dugo smo se držale skupa. Zajedno smo išle po klubovima i odrađivale sezone. No sad je druga priča, došle su mlađe. Ja se tu više baš ne snalazim. Mnoge prijateljice su prestale plesati, neke su mame, neke su počele raditi nešto drugo. Uglavnom, nismo mi više na hrpi. Ekipa nam se raspala i sve je drugačije. Zato sam odustala od plesa po klubovima, sada odrađujem samo svoje privatne gaže. Pritom, isključivo plešem po feštama, ne za pojedince. Međutim veliki problem imam s oglasnikom. Među nas nekoliko striptizeta uglavnom se oglašavaju i prostitutke. Ljudi ne pročitaju oglas do kraja i to je užasan problem. Zovu me svakakvi manijaci. To se već dugo događa, a zadnjih pet godina postalo je strašno. Da vam ostavim svoj telefon na jedan dan, znali bi o čemu pričam. Zgadio bi vam se život. Iskreno kažem kako mene pokreće novac. A s obzirom na to da se u klubovima zarađuje deset puta manje nego prije, ne vidim zašto bih se tamo patila cijele noći. Znam što se događa ovim jadnim curama koje danas plešu po Zagrebu. Gazde ih izrabljuju. Znaju im ostati dužni po deset tisuća kuna, nikada ne vide svoj novac. Ja im to ne bih dozvolila. Da me ne plate tri dana, četvrti se ne bih pojavila. Zato plešem samo svoje dogovorene gaže i eventualno odradim sezonu na moru. No htjela bih prestati sa striptizom. Ne osjećam se više kao striptizeta. Izgubilo je to svaku čar.
Danas je puno prostitucije, nije mi više posao drag. Ako mi prođe sve što planiram, više ni neću morati plesati po klubovima. Napisala sam knjigu o svom životu. Plan mi je uskoro objaviti je. Prije tri godine otvorila sam i svoju firmu. Zastupnica sam za jedan njemački brend.
Za sada imam web shop, no paralelno radim na novom biznisu. Intenzivno razvijam novu vrstu 
Je li moj sin opsjednut?[/caption]Svi su u panici zurili u njega. Pa u mene. On je postajao sve glasniji, a ja sam izgubljeno hodala u krug. Zabuljila sam se u stari stol i stolce, televizor iz prošlog stoljeća, skromni namještaj koji je nekad činio moj dom. Kuću u kojoj sam se uvijek osjećala sigurno. Moj mlađi sin Petar tada je imao sedam godina, kći Viktorija deset. Skutrili su se u kutu sobe blijedi, znojni, uplašeni. Petar je počeo povraćati od straha. Preda mnom je stajalo moje troje djece. Luka koji je trebao pomoć i dvoje mlađih koji su trebali zaštitu. Zgrabila sam Vikicu i Petra za ruke, odvela ih u spavaću sobu i vratila se Luki koji se polako smirivao. Od tog dana, a prošla je godina, moj muž Davor i ja pokušavamo vratiti svoj stari život. Običan život zagrebačke obitelji s periferije. S troje male djece i kreditom za adaptaciju stana.
Čim se Luka primirio nakon tog prvog napadaja, uzela sam mobitel i počela nazivati sve doktore koje poznajem. A poznajem ih puno, jer radim kao medicinska sestra. Bili su zbunjeni, nitko mi nije znao objasniti što mu se to dogodilo. Pogubila sam se. Sjećam se da me Luka jedan dan nazvao na posao. Vrištao mi je nešto nesuvislo u slušalicu, nisam ga ništa razumjela. Ali shvatila sam da me treba. Poletjela sam prema autu i za nekoliko minuta stigla pred naša vrata. Odvela sam ga na Rebro i pokušavala umiriti dok nas nije primio dežurni doktor. Neugodan čovjek.
U svakom sam muškarcu tražila njegov osmijeh[/caption]Marin je našao slobodno mjesto preko puta mene. Svi su bili oduševljeni njegovim dolaskom i željeli izmijeniti s njim pokoju riječ. Kad se počeo prisjećati svih naših nepodopština terasa se orila smijehom. Činilo se kao da je zapamtio svaki trenutak koji je proveo s nama. Kako su sve oči bile uprte u njega, mogla sam ga nesmetano promatrati. Vrijeme kao da ga doista nije nimalo promijenilo. Kad bi govorio, iz očiju bi mu zračila ona zanesenost i gorljivost kojom nas je motivirao na rad. Nekadašnja duhovitost koja mu je pomagala da prebrodi neiskustvo prvog susreta s profesorskim pozivom, sada je djelovala profesionalno opušteno, njome se s lakoćom koristio da privuče pozornost slušatelja kako bi pratili što govori.
Varanje, pohota i strast[/caption]Poveo me uskim hodnikom do spavaće sobe i polegao me na krevet. Počeo me ljubiti, pazeći da ne propusti bilo koji djelić moga tijela. “Je li ti itko pokazao kako se sama možeš najbolje pomaziti?” - upitao me. Pomalo iznenađena tim pitanjem, odgovorila sam niječno. Nastavio je: “Vidiš, trebamo uzeti tvoj prst i početi crtati njime daleko izvan tvoje vagine široke krugove. To moramo raditi jaaaako sporo i nježno, ocrtavajući pune krugove, pomičući se sasvim malo bliže svaki put kad ocrtamo puni krug.” Svojim prstom počeo je pokazivati kako bi to trebalo raditi, a ja sam ga samo gledala. Bilo je veoma erotično. Znao je da ima punu kontrolu i koristio je to saznanje u potpunosti. Pogled mu je stalno bio uperen među moje noge. Doveo me do ekstaze i prije negoli je stigao do moje unutrašnjosti. Bila sam spremna eksplodirati u klimaksu, a tada je odjednom stao.
“Čekaj malo. Nismo gotovi. Ne još” - progovorio je, šireći moje noge, kako bi potpuno otvorio moj potopljeni ulaz.
Prinio je lice mojemu klitorisu i počeo lizati sokove kao što pas lapće vodu po vrelom danu. Klonula sam na plahte, tresući se od strasti. Ponovo je zastao. Mislim da mu je namjera i bila mučiti me na taj način, a činio je to tako dobro. “A sad mi pokaži što si naučila.” Poljupcima sam skinula svoje sokove s njegove brade, a zatim sam se nagnula prema naprijed, stimulirajući klitoris kao što mi je pokazivao. “Jesam li dobra?”, zapitala sam. “Jesi, ali ne poput mene”, odgovorio je, pograbivši me otraga i zabijajući svoju batinu u mene.
Probijao se sve čvršće i čvršće, sve žešće. Batina mu je bila toliko kruta i tvrda da sam to jedva izdržavala. Gurao ga je sve dublje i dublje. Nastavljao je bez prekida, ubrzavajući u kontinuitetu tempo, sve dok oboje iscrpljeni nismo klonuli na krevet. Osim nas, činilo nam se, nije više nikoga bilo na ovome svijetu. Znoj je tekao našim tijelima. Obrisao je malo znoja sa svojih prsiju i nanio ga na moj trbuh. Njegov prodorni pogled spojio se s mojim. To je bio trenutak koji sam željela zauvijek zadržati. Odvezao me je natrag na parkiralište. Opraštajući se, poljubio me je kao i kad me poljubio prvi put. Željela sam znati: “Kad ću te opet vidjeti?”. “Ubrzo” - rekao je gotovo odsutno.
Slijedećeg jutra nestrpljivo sam krenula na posao. Tek što sam se koncentrirala na projekt pred sobom, začula sam njegov glas. “Dobro jutro”, rekao je. Podigla sam pogled s papira pred sobom, a on je bio ondje. Bez dodatnih riječi, spustio je zatvorenu omotnicu pred mene i nestao brzo kao što je i došao. Poruka je glasila: “Ono što možeš uraditi svojim usnama me izluđuje. Tvoje oči, lice, tijelo, stršeće bradavice i zamamna "mačkica" ne izlaze mi iz glave. Možemo li se sresti poslije posla?” Toga trenutka definitivno sam znala da sam se nepovratno zakačila za oženjenog muškarca. Duboko uzdahnuvši, krenula sam za njim. Uhvatila sam ga na ulasku u njegovu kancelariju. Diskretno sam prebacila omotnicu s odgovorom na poruku i svojom adresom u njegovu ruku. Kad sam se uvjerila da nas nitko ne promatra, stegnula sam rukom vidljivu izbočinu pod njegovim hlačama, zatim sam prosto odjurila na svoje radno mjesto.
Otvarajući vrata stana, začula sam poznate zvukove iz dnevnog boravka. Provirivši kroz staklena vrata, ugledala sam svoju cimericu i njezinog momka u ljubavnom zagrljaju. Iznenađena, nastavila sam ih promatrati. Još nikad nisam ju vidjela potpuno golu. Duga, sjajno plava kosa, djelomično je prekrivala njezine savršeno čvrste, okrugle dojke. Spustila sam pogled preko ravnog trbuha do gustog grmlja među njezinim nogama. Frajer je stajao iza nje, ljubeći joj vrat i milujući joj leđa jednom rukom. Ona se naslonila leđima na njega, trljajući se o njegova prsa, a zatim se sagnula prema naprijed, gotovo se prelomivši u struku, šireći noge. Objema rukama razvlačila je svoje usmine u drhtavom iščekivanju. Nije mu trebalo dugo da prihvati poziv. Jednom rukom prihvatio ju je za stražnjicu, drugom namještajući čvrsti ud za ulazak. Prihvatio ju je i drugom rukom, a zatim se silovito zabio u nju. Toliko silovito da je glasno kriknula, zabacivši glavu, tako da sam se pobojala da će slomiti vrat. Nastavila je glasno stenjati dok se momak sklopljenih očiju, napetih mišića, divlje zabijao u nju. Odlučila sam otići prije nego se osvijeste i primjete me. Istoga trenutka kad sam izišla iz zgrade, pojavio se i čovjek kojega sam očekivala.
“Ne možemo unutra” - rekla sam razočarano. “Nemoj mi samo reći da je to zato što netko već vodi ljubav u tvome stanu?!”. “Paaaa, moglo bi se reći da ima neke veze s time” - odgovorila sam začuđeno.
I tada mi je nešto palo na pamet. Uzela sam ga za ruku i povela prema garaži koju smo koristile kao spremište. “Hm, i ovo je nešto” - prokomentirao je. Provukli smo se uz naslagane kutije. Stajala sam pokraj njega.
“Prekrasna si” - progovorio je. Njegovi prsti dotakli su moje usne, nježno je prstima pratio njihove rubove. Nisam mogla to mirno izdržati. Rastvorila sam usne, pozivajući njegove prste unutra, dražila ga jezikom. “Sjećaš se, zadnji put kad smo se vidjeli, stegla si mi jaja prije odlaska. Imaš li štogod protiv da nastaviš gdje si stala?” - rekao je.
Raskopčao je hlače i pojavio se njegov već okamenjeni ud. U radosnom iščekivanju počela sam se skidati. Gledao je pun žudnje. Polako, izazivajući ga, svukla sam gaćice ispod svoje kratke suknje i prinijela mu ih pred nos. Pohlepno je onjušio moj miris na njima, liznuo trag vlažnosti. Uzverala sam se na njega. Njegova batina ispunila je u trenutku moju nutrinu dok mi je pritom žestoko sisao bradavice. Čvrsto sam stezala njegov ud svojim bedrima. Ritmički se pomicao kako bi olabavio moje mišiće koji su ga čvrsto i sigurno držali u zarobljeništvu. Mogla sam sasvim osjetiti svoju vlagu kako mi se slijeva niz bedra. Istovremeno, dok je zabijao svoja debelu batinu u mene do krajnjih granica, povukao me za kosu. “Zadovoljava li te ovo?” - upitao me. Uhvaćena u klimaksu, nisam mogla odgovoriti. Osjećala sam njegovo sjeme kako brizga u meni, a tada je ritam počeo splašnjavati.
“Zaljubljujem se u tebe” - prišapnula sam mu. Pogledao me rekla bih sažalno i odgovorio: “Znam.” Posegnuo je za mojom bluzom i navukao mi je na ramena. Čovjek kojemu sam upravo otvorila svoje srce i dušu, počeo me oblačiti. Bez riječi, navukao mi je gaćice i popravio mi suknju. “Mislim da moramo napraviti pauzu u svome viđanju” - rekao je.
Prihvatio me za ruku i pokrio njome svoje grudi na mjestu gdje sam jasno mogla osjetiti otkucaje njegovog srca.
“I ja se zaljubljujem u tebe” - rekao je. Završio je oblačiti me i nježno me poljubio u sam vrh glave. “Ne smijemo nastaviti ovako” - bile su posljednje riječi koje mi je uputio.
Ostala sam sjediti na kutijama suznih očiju dok je on odlazio. Intenzivni osjećaji razarali su me ali znala sam da je u pravu barem zasad. Nadam se ne i zadugo.
Tihi nemir[/caption]Ako sada preispitam osećaj u sebi kada bih te srela, lagala bih kada bih rekla da se radilo o ravnodušnosti.
Konverzacija je varirala od nekakvih melanholičnih razgovora, preko ironičnih prepucavanja, pa do potpunog izbegavanja.
I zašto se sve vreme pitam u čemu je naš problem ako sam uspevala da ostanem ravnodušna?
Hm, reklo bi se:
Tiha patnja
To je ona patnja koja se većinom uspešno kontroliše i teško nestaje, zar ne?
Ono nešto čisto u čoveku na šta ne može da se obruši nikakva prljavština, jer je naprosto Nema.
Poslednje što me je uznemirilo su dva sna:
Od prvog mi se oduzeo mozak, od drugog me je potpuno nestalo, kao da više ništa nisam osetila.
Onda, treća nesreća ili?
Čudno je to da te u toj meri uznemiri neki san nakon koga mesecima ne prestaješ da razmišljaš...
I tako, nadam se da se ova priča neće nastaviti, ili se pak možda nadam da hoće, ostaje da vidimo.
Sve zavisi od odluke podsvesti.
:D 
Dječak kome je vuk bio čovjek, a čovjek vuk.[/caption]
Harisovo porijeklo je ostalo misterija. Možda se jednostavno odšetao ka šumi od roditelja, možda su ga mjesecima tražili i nisu uspjeli pronaći. Možda je bio ostavljeno dijete, a možda su roditelji imali saobraćajnu nesreću, a on je jedini preživio i izgubio se negdje u gustim šumama. Možda… Niko ga nije tražio, a nije ni on. O njegovom životu zna se samo onoliko od kad su ga pronašli pa do dana kada je kao prilično socijalizovano dijete, četiri godine kasnije napustio beogradsko Centralno prihvatilište za djecu i omladinu. Ime su mu dali lovci i tako mu odredili i naciju i vjeru. Odakle je došao i gdje je poslije otišao i danas je misterija. Neki tvrde da su čuli kako je poginuo negdje na ratištu u Bosni. Uglavnom, nikad se više nije javio nikom.
Treba napomenuti da je sama socijalizacija išla jako teško. Nije se bojao ljudi, ali jeste tehnologije. U početku je odbijao kuhanu hranu i jeo s poda ili kante za smeće. Nije imao higijenske navike. Često su ga nalazili u čučećem položaju ispod stola. Nakon mnogo truda uspio je naučiti govoriti, a poslije i čitati i pisati. Uprkos svemu djeca su ga prihvatila i pomagala mu na sve načine. Vraćen je tamo gdje je pronađen. Obukli su mu uniformu i poslali ga u šumu. Imao je tada 17 godina i više se nije vratio. Tu je zatvoren krug njegovog života. Kažu da ga je ubio zalutali metak, a tko zna, možda još i danas pleše sa vukovima.