Vidoviti RadomirSpajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.Pozivi iz Srbije: 065 3651 913 ili 064 3161 083 Pozivi iz inostranstva: +381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život! |
Ranjeno srce
Ponovo popuštam nagovoru mojih roditelja da godišnji odmor provedem kod njih na imanju koje se nalazi nedaleko od Zagreba. Ali opet ta sva ispitivanja o Tomici pomalo me nerviraju. Moram priznati da sam se malo i radovala što ću se maknuti iz te gužve, koja ponekad zna biti jako zamorna. Od tih lica koje izbezumljeno hrle gore dole ulicama, ponekad mi se čini kao da sam u nekom izgubljenom vremenu.
Tomicu sam upoznala sasvim slučajno, na tulumu kod moje najbolje prijateljice Ane. Tada sam još bila na fakultetu. Dane smo provodile bezbrižno, pričajući i planirajući gdje za vikend, nisu nas mučile nikakve brige osim ispita koje smo rješavale na vrijeme i hvala bogu vrlo uspješno. Medicina me je uvijek jako privlačila, taj kontakt sa ljudima me je ispunjavao. Onaj osjećaj da nekome možete pomoći je bio neopisiv za mene. Kao mala moje omiljene igre su bile doktorice.
Ana je riješila da svoj dvadeseti rođendan, obilježi sa nekoliko prijatelja u jednom nama omiljenom kafiću na Šalati. To su naši zajednički prijatelji sa kojima smo se često družile u srednjoj školi, a onda to druženje se ponovo nastavilo na fakultetu. Dvadeseti rođendan, bože kako vrijeme leti… do jučer smo bile klinke a vidi nas danas? Šta kupiti djevojci koja ima gotovo sve? Ana je iz bogate obitelji, njeni roditelji imaju svoju privatnu firmu, nikada je nisu mučili problemi, kako platiti studentsku sobu, ili na primjer koliko će novaca ostati kada se računi podmire. Dok ja … ja sam iz prosječne obitelji gdje je samo moj otac radio i borio se da nas poštedi one riječi “nemam”, koja je jako bolna i često neshvatljiva djeci. Ali hvala bogu, to se rijetko događalo! Borio se svim silama, radio je razne poslove da bih se ja i brat mogli školovati.
Subota večer, rođendan moje najbolje prijateljice Ane. Tako sam bila ushićena i jedva sam čekala da krenem. Obukla sam laganu pripijenu crvenu haljinu uz tijelo, koja je odlično naglašavala moje bokove. Moram priznati da sam imala sreću, nikada nisam imala problema sa viškom kilograma, sa kojima mlade djevojke često imaju problema. Bolje rečeno imala sam super liniju, i pored toga da nikada nisam pazila šta jedem. Kosu sam pustila, stavila malo rumenila na usta i bila gotova za par minuta. Ono najbitnije da sam bila zadovoljna. Kada sam stigla na Šalatu odmah sam mogla primijetiti da su svi već bili tamo, izgleda da sam zadnja, pomislih… ali nema veze, ionako imamo cijelu noć pred sobom.
Hej društvo moje, žurka neka krene! Moja prijateljica je blistala, njene plave okice su sjajile, jednostavno prekrasna haljina, frizura i nenapadna šminka. Tako dok sam joj čestitala i pružala svoj skromni poklon, ona mi je tiho šapnula na uho da me mora upoznati sa nekim. To je bio Tomo!
I prije nego što sam se snašla, pružio mi je ruku i predstavio se. Moram priznati, da to što sam vidjela je bio jedan jako zgodan i naočit mladić, onako visok oko meter osamdeset pet, kosa zalizana, ramena široka, mišići po čemu se dalo zaključiti da je sportski tip.
Tu večer smo se zaista svi lijepo zabavljali. Malo se popilo, tek toliko da se raspoloženje još više otvori. Tomo se naravno cijelu večer motao oko mene, vidjelo se da mu se dopadam. Nisam ni ja bila ravnodušna ali nikako to nisam htjela pokazati, pogotovo ne zato što smo se tek bili upoznali. No, priznajem, što je više govorio o sebi, bio mi je sve zanimljiviji. Tako smo razmijenili i brojeve telefona. Bila je to jako lijepa rođendanska zabava, puštali smo razne pjesme od sentiša, do klasike za svakoga po nešto. Nisam ni primijetila kako je već kasno i da su neki već otišli doma, ostalo nas je samo tri para i konobar koji nam je polako davao do znanja po svom smrknutom licu da je vrijeme da i mi krenemo kući. Ja i Ana smo odlučile ići taksijem do stana, jer ne bi bilo pametno da vozimo u alkoholiziranom stanju, toga smo bile svjesne. Na putu prema kući Ana se cerekala:
– “ha draga”, dalo se primijetiti da ti je večer bila jako zanimljiva. Hajde pričaj da li ti se sviđa?
Ja sam joj samo rekla da smo razmijenili brojeve telefona i da se neću opterećivati time da li će me nazvati ili ne! Ali to naravno nije bila istina! Jedva sam čekala da legnem da se naspavam, a onda kada pogledam na svoj mobitel da vidim poziv, koji će mi uljepšati dan.
– Jao bože! Koja glavobolja! Dan je bio prekrasan, sunce je bacalo svoje zrake na moju postelju, baš kao u bajci. Ana je već ranom zorom nestala, što me je jako iznenadilo, jer ona nije bila od onih koji vole rano ustajati. No meni je potrebna hitno kava da dođem k’ sebi. Odmah sam pojurila do svog mobitela da provjerim da li sam možda imala poziv, ili pak neku porukicu koju sam tako očajnički priželjkivala.
– Zvono na mojim vratima me spriječilo na putu ka mojoj radoznalosti. Kada sam otvorila vrata imala sam što i vidjeti!
– Dobro jutro, spavalice! Tomo je bio taj koji mi je poželio. Od šoka nisam znala da li ću da se onesvijestim! U glavi su mi se nizala pitanja: kako? otkud …? – ali odmah nakon početnog šoka sjetila sam se tko bi mogao biti odgovoran za to! Ana! To je jedino ona mogla tako nešto smisliti.
– Pa dobro, dali ćemo mi ovako stajati na vratima ili ćeš me pozvati u stan na kavicu?
– Oh! Oprosti, izvoli uđi.
Tomo se nije dao zbuniti, što se za mene nije moglo reći. Tako dok smo pričali uz kavicu, ja sam se malo opustila i došla k’ sebi. Bilo mi je jako ugodno razgovarati sa njim jer teme su navirale jedna za drugom kao da se već godinama poznajemo.
Tako smo ja i Tomo započeli našu ljubavnu romansu. On je bio nešto stariji od mene i radio je u policiji. Imao je dobro radno mjesto, bio je načelnik odjela kriminalističke policije. Svaki slobodni trenutak smo provodili zajedno, koristili svaku pauzu da budemo skupa. Jednom riječju to je bio san svake djevojke da ima takvu jednu ljubav o kojoj mnogi sanjaju. Ja sam zračila od sreće što su drugi mogli da primijete, čak su mi prijatelji počeli predbacivati da sam ih zapostavila, kako više nemam vremena za njih. Ja jednostavno nisam mogla drugačije – Tomo mi je bio sve.
Ja sam u međuvremenu završila fakultet. Sve ispite sam uredno i na vrijeme dala i počela sam da stažiram u bolnici. Plaća nije bila nešto velika ali mi je bila dostatna. Tomo je već neko vrijeme predlagao da se doseli k meni i da budemo cijelo vrijeme zajedno. Moram priznati da sam i ja to priželjkivala, ali uvijek je postojalo nešto oko čaga bih se ja izmotavala. Kao da nisam bila spremna dijeliti mojih pedeset kvadrata sa čovjekom kojeg zaista volim cijelom svojom dušom. S vremenom sam popustila i počeli smo živjeti skupa.
Na početku našeg zajedničkog života bilo je sve predivno, sve kućanske poslove smo dijelili na pola, nije bilo rasprave tko nosi baciti smeće ili tko će da kuha, to smo uvijek činili po potrebi. Tomo je zaista bio divna osoba.
Kako je vrijeme odmicalo i stvari su se počele mijenjati što se dalo malo primijetiti. Nismo više toliko bili skupa, njegova dežurstva, iznenadni pozivi, sve su to bili samo izgovori. Jako me je nerviralo kada bih ga htjela iznenaditi sa nekom romantičnom večerom u dvoje, potrudila bi se oko svega a on se jednostavno znao ne pojaviti, uz već dobro znane izgovore. Tada sam znala noć provesti plačući, u suzama, zovući ga ne mobitel na kojem mi se samo javljala sekretarica. Dugo sam razmišljala da li da se povjerim nekome? Ana je bila jedina kojoj sam mogla sve reći, moja sestra koju nisam imala. Odlučila sam da se izjadam i da se malo posavjetujem. No nisam tada ni primijetila da je Anu to nešto pretjerano zabrinjavalo ili možda čak da je iznenadilo. Nije me čak ni zagrlila da mi olakša moju bol.
Tada nisam ni primjećivala da su se stvari promijenile u našem odnosu. Sa Tomom sam pokušavala da pričam, ali uvijek je imao spremne izgovore “znaš ljubavi, posao, obaveze, ti si znala za to! Ja na primjer tebe nikada ne osuđujem kada ti imaš dežurstva”. Svaki put bi me ubijedio da ja to sve umišljam samo!
Sjećam se dobro, bio je prosinac i ja sam se vraćala mrtva umorna sa posla. Onako promrzla teturala sam do stana jedva čekajući da legnem u moj krevet da se malo privijem uz moju ljubav, radovala se sutrašnjem danu što sam slobodna u nadi da ćemo negdje u kino pogledati nekakav dobar film.
Ulazeći u stan primjetila sam da su vrata spavaće sobe bila zatvorena što mi je pomalo bilo čudno jer mi ih nismo imali naviku zatvarati. No, nisam tome u tom trenutku pridavala previše pozornosti. Žurila sam se što je moguće prije presvući i leći uz mog budućeg supruga jer smo već odredili datum našeg budućeg vjenčanja koje se trebalo dogoditi sljedeće godine u junu. Kako sam otvorila vrata spavaće sobe ugledala sam moju najbolju prijateljicu Anu kako leži privijena uz Tomu! Od šoka sam vrisnula! Oni su onako sneni skočili na noge a da pri tome nisu opazili da su potpuno goli. U stanju šoka nisam znala da li ću da se srušim ili da povratim!
– Ana! Povikala sam i srušila se!
Kada sam ponovo otvorila oči vidjela sam Tomu kako izbezumljeno gleda u mene a Ana je stajala pored njega.
– Zašto? Zašto ti? Ponovo sam je pitala. Ona je samo pustila suzu, usne su joj zadrhtale i istrčala je iz stana! On je počeo da mi se izvinjava, da mi se opravdava, kako nije kriv tome svemu, kako je Ana to sve planirala i uhvatila ga nespremnog. Njegove riječi su mi se gadile, gadio mi se i on!
Moja najbolja prijateljica sa kojom sam dijelila sve svoje brige i radosti i moj budući muž, čovjek za koga bih život dala!
– Odlazi! Nikada te više u svom životu ne želim vidjeti! Ne želim čuti da postojiš, mrtav si za mene!
Oprosti mi bože ali kako da podnesem ovu bol? Srce mi je puklo na pola, nemam snage da se nosim sa time, nisam toliko jaka!
Tomo je polako kupio svoje stvari, i i koristio svaki trenutak da se ponovo pokuša opravdati, molio je, ali za mene je bilo gotovo! Ne želim svoj život provesti sa nekim tko je bio u stanju to mi napraviti! Na odlasku sam mu rekla “zbogom, i zatvori vrata za sobom”!
Dani su prolazili, bilo mi je jako teško. Čak ni Anu više nisam viđala. Čula sam da je dala otkaz u bolnici i počela raditi u firmi svojih roditelja. Ja sam se posvetila svom poslu kojeg sam obožavala i to mi je bilo u tom trenutku dovoljno.
Odlučila sam provesti godišnji odmor kod mojih roditelja na njihovom imanju. Znala sam da će ih to jako razveseliti, ali znala sam isto tako da će biti opet otvorena tema o Tomi. Naime, moji roditelji nikada nisu saznali zašto više nismo skupa. Nikada im nisam htjela reći pravi razlog, pogotovo zato što je moja mama imala zdravstvenih problema pa ih nisam htjela opterećivati s tim.
Imanje mojih roditelja je bilo ono pravo seosko, sa velikim šljivikom, vrtom punim prekrasnog cvijeća sa pogledom na livade i prekrasnim malim potočićem koji je često kada su velike suše znao ostati bez vode. Moram priznati da mi je ta priroda na početku kada sam se preselila u Zagreb jako nedostajala, ali sam se brzo navikla na svjetla i ljepotu velegrada!
Nedjelja je i ja polako pakujem u moj auto ono što mi je najnužnije potrebno na selu i odlazim k roditeljima. Kada sam stigla, na ulazu u dvorište me je dočekao moj otac i moja majka. Taj roditeljski zagrljaj mi je značio sve! Vidjeti ih žive i zajedno, onako pomalo sa staračkim crtama na licu ne može se opisati nikakvim riječima. Mama je priredila moja omiljena jela i stalno me kudila da moram malo više jesti jer sam jako mršava. Naravno, mama kao i svaka druga samo se brine za svoje dijete. Bez obzira koliko imamo godina u roditeljskim očima smo uvijek ona mala djeca.
– Sada bih se samo željela dobro naspavati i poslije uživati u čistom zraku – rekla sam.
Nakon obilnog ručka nisam ni primijetila kako sam uspjela u trenutku da zaspim! Probudila sam se kasno popodne kada je sunce već skoro bilo na zalasku. Rekla sam majci kako želim da se prošetam i ponovo prođem putevima kojim sam nekada kao djevojčica znala šetati i brati najljepše poljsko cvijeće za moju majku!
Tako šetajući proplancima i stazama ugledah to biće koje je imalo prekrasne plave oči. Čini mi se da u svom životu nisam vidjela ljepše oči. Zamišljeno je gledao u daljinu kao da nije niti primijetio da sam mu se toliko približila. Kada sam ga pozdravila naglo se prenuo i čak postidio.
– Oprosti! Nije mi bila namjera prekinuti te u tvom razmišljanju – rekla sam veselo, na što se on samo nasmijao i rekao kako nema veze jer nije o ničemu važnome razmišljao – “jednostavno su mi misli odlutale”.
Pružio mi je ruku i predstavio se – ja sam Ivan, a ti? Čini mi se da te nisam do sada viđao ovdje?
– Marina, drago mi je, izustila sam.
– U pravu si, jako rijetko dolazim, jednostavno ne stignem, posao mi to ne dozvoljava.
Nastavili smo ugodno šetnju u dvoje, pričali o svemu i svačemu sve dok on nije spomenuo da bi bilo vrijeme da se vratimo jer je lagano padala večer.
Majka me je odmah po povratku zasula pitanjima gdje sam se tako dugo zadržala, kao što je to činila i kada sam bila mala djevojčica.
Rekla sam joj kako sam upoznala Ivana, na što se ona jako obradovala. Iz njenog osmijeha se dalo zaključiti da ga poznaje i da joj je drag.
– Ivan je jako pošten i vrijedan dečko i jako mi je drago da si ga upoznala. Doselio se ovamo prije dvije godine. Kupio je jedno napušteno imanje, i jako se potrudio da ga dovede u red. Mogu samo reći da je to jedno od najljepših imanja u kraju – čak su ga nagradili za najljepši botanički vrt.
Bilo mi je zanimljivo slušati sve te pohvale o njemu!
– Ivan je rođen i odrastao u Njemačkoj ali se vratio u hrvatsku potpuno sam. Naime prije nekoliko godina u teškoj prometnoj nesreći su mu poginuli roditelji i brat tako da on nije mogao da podnese daljnji život tamo i odlučio je doći ovdje kako bi pronašao svoj mir.
To me je jako rastužilo. Sjetila sam se kako je zamišljeno gledao u daljinu kada sam ga srela. O čemu je tada tako zamišljeno razmišljao, sada je bilo očigledno. Dok sam ja pomislila da ga možda muče ljubavni problemi on je vjerojatno razmišljao o svojim poginulim roditeljima i bratu.
Sljedeći dan sam ponovno otišla šetati ali Ivana nisam srela. Možda sam to potajno namjerno učinila i sljedećeg dana, ali ni tada ga nisam vidjela.
Jednu večer dok sam na terasi ispijala čašicu domaćeg vina i razmišljala kako mi je ovaj godišnji zaista prijao, primjetila sam kako se ni u jednom trenutku nisam sjetila Tome i Ane. Čak nisam više niti osjećala onu ogorčenost prema njima. Bila sam ravnodušna do te mjere da sam čak poželjela da budu skupa jer su ispali kao stvoreni jedno za drugo – onako jednako pokvareni.
Iz mog razmišljanja me je prekinuo Ivan.
– Zar ti društvo ne bi prijalo mlada damo?
Njegove plave okice i prelijepi osmijeh su me ponovo očarali.
– Mene su učili da uz času vina treba imati i nekoga za razgovor… pa ako ste zainteresirani ja bih bio počašćen da vam se pridružim.
– Hm! Da razmislim malo. Pa s obzirom da mi djeluješ bezopasno, rado ću ti pružiti priliku da se bolje upoznamo – rekla sam.
Ispričao mi je cijelu svoju životnu priču. Sa knedlom u grlu vidjelo se da mu je rana još svježa, da će trebati jako puno vremena da to preboli, ali nikada i da to zaboravi! I ja sam njemu govorila o svojoj nesretnoj ljubavi… U jednom trenutku me je privukao k sebi i zagrlio. Riječi su postale suvišne jer naši pogledi su već sve rekli.
I evo, nakon godinu dana ja i Ivan smo u sretnom braku i imamo prekrasnu kćerkicu Lanu koja je izbrisala sve tragove tuge u našim srcima. Prava ljubav je učinila svoje!