Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Živio sam s kriminalkom

Dok sam promatrao izloge trgovina i crvena srca koja su se iz njih smiješila prolaznicima, sjetio sam se onih davnih dana kada mi je i samome srce treperilo. Bili su mi to najljepši dani u životu. Tada sam bio mlad, nezreo, sklon nepodopštinama, avanturama i besmislenim istraživanjima. Godine su prošle. Zaboravio sam što znači smijati se, osjetio silnu nostalgiju za prošlošću i svime što sam tada imao, a uzaludno izgubio. Nešto u meni vrištalo je na uzbunu, tjeralo me na povratak rodnoj grudi.

Alexandra je sjedila u naslonjaču i čitala neki ženski časopis. Nije ni podigla pogled kad sam ušao. Unatoč tome što je u stanu bilo iznimno toplo, osjetio sam gdje mi srce obuzima neopisiva hladnoća.

– Stigao sam – rekao sam kako bih razbio tišinu koja je već duže vremena bila najčešći gost u našem braku.

– Vidim, nisam slijepa. Što se mene tiče, isto si tako mogao ostati ondje gdje si i do sada bio – rekla je.

– Svi kolege s posla otišli su kućama, nisam jedini mogao ostati u uredu. Završio sam posao ranije i nije bilo potrebe za dužim ostankom. Smetam li ti, slobodno se spakiraj i idi gdje će ti biti ugodnije. Ako si zaboravila, ovo je moj stan – odvratio sam joj istom mjerom i odmah se pokajao. Nisam želio dolijevati ulje na vatru, ali njezina mrzovolja bila je naprosto zarazna. Po tko zna koji puta samoga sebe sam upitao što me je ikada moglo privući k njoj. Uvijek je bila potištena, depresivna ili ljutita. Rijetko kada ju se moglo zateći u lijepom raspoloženju. Nikada oko sebe nije širila pozitivne vibracije, niti je odisala toplinom, nježnošću ili prijateljstvom. Sjetio sam se bakinih riječi da joj samo nedostaje metla da poleti. U tom sam trenutku bio više nego siguran kako je baka bila apsolutno u pravu. Njezino staračko oko, toplo srce i dugogodišnje iskustvo ispravno su procijenili Alexandrinu osobnost i pojavnost.

– Samo sam čekala kada ćeš to reći. Uvijek se vraćaš na isto. Nikada nemaš argumenata za razgovor, stoga uvijek koristiš iste riječi. Znaš, neko vrijeme razmišljam o tome da te ostavim. Nisi ti muškarac za mene.

– Nisi ni ti žena za mene – dobacio sam joj ne dopustivši da do kraja završi svoje misli.

– Uvijek to radiš, uvijek me prekineš prije nego završim. Takvi ste vi priprosti Balkanci. Ne znate reda i nemate nikakve kulture. Odakle dolaziš, nije ni čudo što se tako ponašaš – ponovno me podcijenila.

– Prestani! Nemoj više nikada uvrijediti državu, ni kraj iz kojeg dolazim. Jedno je vrijeđati mene, a drugo moju domovinu. Hrvatska je najljepša zemlja na svijetu – stao sam braniti vlastite korijene i zemlju.

– Ako je ondje bilo tako lijepo, zašto si došao tražiti bolji život u Švicarsku? – podsmijehnula se.

– Alexandra, dobro znaš da mrzim taj tvoj govor mržnje. Znala si odakle dolazim, zašto si se udala za mene ako ti je Hrvatska toliko odvratna? – eksplodirao sam. Ona me uvijek znala dovesti do ludila.

– Bila sam mlada, naivna. Vjeruj mi, više nikada ne bih ponovila takvu pogrešku – odložila je časopis na stolić u dnevnom boravku. Dohvatio sam ga, bijesno joj ga bacio u lice i tim činom začudio i samog sebe.

– Zar ćeš me i fizički zlostavljati? Hajde, udari me. Ne možeš ni zamisliti kako bi mi to dobro došlo – provocirala me, ustala iz naslonjača i doslovno mi se unijela u lice. Osjetio sam miris njezinog parfema, ali više me nije privlačio. Njezina blizina i miris više u meni nisu budili strast, već ogavnost i užas.

Zašto si prihvatila bračnu poudu

Došlo mi je da je udarim svom snagom. Podigao sam i ruku, ali sam se na vrijeme predomislio. Ne ubrajam se u skupinu muškaraca koji su nasilnici, niti sam ikada odobravao bilo kakvu vrstu nasilja. Međutim, Alexandra je toliko izazivala i u meni budila zvijer željnu krvi. Bio sam svjestan što ona želi. Trebala je dokaz fizičkog nasilja kako bi me tužila i za sebe izvukla najbolju korist.

Ipak, bio sam toliko svjestan njezinih namjera da na njih ne odgovorim i tako joj olakšam ludi put koji si je zacrtala.

– Nikada te nisam udario, a neću ni sada. Svakim ti se danom sve više čudim. Ne podnosiš me, a i dalje si ovdje. Zašto, jednostavno, ne odeš? Zašto nam oboma ne skratiš muke? – zanimalo me je.

– Želim da mi platiš za svaki trenutak nesreće i tuge koje sam s tobom proživjela – otvoreno je priznala.

– Zar ti je sa mnom bilo toliko loše? Činio sam sve da te usrećim, ispunjavao ti svaku želju. Što sam još trebao? Nikada i s ničime nisi bila zadovoljna. Ništa ti nije bilo dovoljno dobro, ništa te nije radovalo. Ja nisam milijunaš. Ne mogu ti osigurati let u svemirska prostranstva, niti platiti putovanje oko svijeta. Što god sam mogao, dao sam ti. Problem je u tome što tebi nikada nije dovoljno. Znala si koliko posjedujem i prije nego smo se vjenčali. Zašto si prihvatila bračnu ponudu? – stalno sam ponavljao jedna te ista pitanja.

– Nadala sam se da ćeš se s godinama izboriti za našu sreću. Mislila sam da si ambiciozan i željan uspjeha. Prevarila sam se. Ti nisi ni ambiciozan, niti se za išta znaš izboriti. Uvijek ideš linijom manjeg otpora, ostaješ gdje te bace. Bio si i zauvijek ćeš ostati sirotinja u glavi – nastavila je nizati uvrede.

Stropoštao sam se na stolac pored nje i prekrio rukama glavu. Više je nisam prekidao, dopustio sam neka kaže sve što joj leži na srcu. Bio sam svjestan kako ona nije jedini krivac za propast našeg braka. Oboje smo, svatko na svoj način, tome doprinijeli. Ona nije bila žena kakvu sam želio, niti sam ja bio muškarac o kakvom je ona sanjala. U određenom trenutku sudbina je spojila naše životne kolnike, ali bilo je očito da su se s vremenom traci tog kolnika odvojili i svaki vodi u suprotnom smjeru.

Oglasio se telefon. Alexandra se javila. Slušala je pozivatelja s druge strane linije, a lice joj je obasjao osmijeh. Odgovorila je s nekoliko kratkih, meni nerazumljivih rečenica, a potom prekinula vezu.

– Želja ti se ostvarila, barem djelomično. Izlazim van – rekla je i potrčala prema spavaćoj sobi.

– Kamo ideš? Danas je Valentinovo. Ne bi li ga trebala provesti kod kuće sa svojim suprugom? – dovikivao sam za njom. Unatoč našem užasnom braku, nekako se nisam nadao da će otići od kuće i ostaviti me samoga. Nije to bila ljubomora, nego povreda mog ega, možda čak i strah od onoga što će se dogoditi ako ostanem sam. Alexandra nije odgovarala. Bila je, očito, zauzeta spremanjem i vlastitim planovima.

– Prije nekoliko minuta si mi rekao neka se iselim iz stana, a sad me pitaš kamo ću večeras? Idem proslaviti dan zaljubljenih – morala je prosuti svoj otrov prije nego izađe van i pokvariti mi raspoloženje.

– Imaš nekoga tko je zaljubljen u tebe? Zar je moguće da postoji takav muškarac? Jadan … – otelo mi se.

Nije odgovorila. Prostrijelila me pogledom, zalupila vratima i otišla. Ostao sam sam. Neko vrijeme sjedio sam, razmišljao, a onda me čežnja potpuno savladala. Ustao sam, upalio računalo i na Internetu potražio telefonski broj obitelji Mikhić. Dohvatio sam telefon i žurno birao telefonski broj u Hrvatskoj. Linija je bila uspostavljena. Srce mi je zadrhtalo od radosti. Telefon je zvonio i zvonio, činilo mi se dugim poput vječnosti. Sa svakim zvonom na koje se nitko nije javljao, plamen radosti u meni se polako gasio. Pomislio sam, to je znak sudbine. Upravo u trenutku kada sam mislio odustati, netko je podigao slušalicu.

– Molim? Halo? Halo? Tko je s druge strane linije? – javio se promukao, dubok, muški glas.

– Zvonimir pri telefonu. Molio bih vas Danijelu ako je kod kuće – jedva sam promucao.

– Ona više ne živi ovdje. Nemojte je više tražiti kod mene – muškarčev glas bio je izrazito strog.

– Oprostite, jeste li vi njezin suprug Igor? – nastavio sam se raspitivati, jer nisam znao drugog načina kako bih pronašao Danijelu. Bio je to trenutak kad sam morao igrati na sve ili ništa.

Vaša je supruga pokušala pljačku

Ja sam bio njezin suprug. Ostavila me prije nešto više od pet mjeseci. A, tko ste joj vi? – zanimalo ga je.

– Stari prijatelj. Oprostite što vas uznemiravam. Stvarno nisam znao da više niste zajedno. Živim u Švicarskoj. Večeras sam se s društvom prisjećao prošlosti, te sam se tako sjetio i Danijele – slagao sam.

– Žao mi je, ne mogu vam pomoći. Nadam se samo da je imate u ljepšem sjećanju od mene.

– Znate li, možda, na koji bih je telefonski broj mogao dobiti?

Ovdje su neke njezine drage prijateljice i rado bi je čule – ponovno sam slagao, jer nisam želio raspirivati dodatne sumnje i neprijateljstvo između bivših supružnika. Iskreno, bez obzira koliko će možda čudno zvučati ove riječi, Igor me razveselio svojim izjavama. Vijest o Danijelinoj slobodi radovala me više nego što sam si htio i smio priznati. Igor mi je rekao broj, a ja sam ga zapisao, zahvalio mu i još jednom mu rekao da mi je žao što sam ga ometao. Bio sam siguran da nije posumnjao u moje riječi, niti da je mogao naslutiti moje namjere. Sjećanje na Danijelu izazvalo je u meni mnogo lijepih emocija. Ona mi je uvijek znala izmamiti osmijeh na lice, ohrabriti me u bezizlaznim situacijama, uvjeriti da je sutra novi dan i da će sve biti bolje. Sjedio sam, televizor je bio uključen, ali nisam mogao pratiti program. Vijest da je Danijela slobodna, dirnula me ravno u srce. Prevrtao sam u rukama dobiveni telefonski broj. Ne mogu reći koliko je točno vremena prošlo, ali kad god sam razmišljao o njoj, činilo bi mi se da vrijeme doslovno leti.

Prije nego što sam uspio birati Danijelin broj telefona, oglasio se zvuk mog telefonskog aparata.

– Dobra večer, jeste li u Srodstvu s Alexandrom S.? – pitao me nepoznati glas s druge strane linije.

– Dobra večer, Alexandra mi je supruga – odgovorio sam i bio zbunjen nepoznatim ženskim glasom.

– Inspektorica Sabine pri telefonu. Žao mi je što vam moram priopćiti lošu vijest. Tijelo vaše pokojne supruge upravo je prevezeno u bolnicu kako bi se utvrdile sve pojedinosti vezane uz slučaj. Možete li doći u bolnicu i potvrditi da je riječ o vašoj supruzi? Čekat ću vas ondje – govorio je glas iz slušalice.

– Gospođo, što govorite? Kakve su to ludosti? Ne vjerujem niti jednu jedinu riječ.

– Žao mi je, iskreno žao. Vaša supruga stradala je u oružanoj pljački koja se dogodila prije nekoliko sati – rekla mi je i dodala u kojoj se bolnici i na kojem odjelu nalazi moja supruga. Dvojio sam oko istinitosti tih informacija, ali ipak sam pošao na rečeno mjesto. Na patologiji me primio ljubazan liječnik. Pokazao mi je mrtvo žensko tijelo. Potvrdio sam istinitost inspektoričinih riječi. Imala je prostrijelnu ranu kroz sljepoočnice. Bila je blijeda i da nije bilo prostrijelne rane, izgledala bi kao da je upravo zaspala.

– Što se dogodilo? Hoće li mi netko napokon objasniti što joj se dogodilo? – odjednom sam u sebi osjetio neopisiv očaj. Nikada u životu nisam vidio mrtvo tijelo, a Alexandrino je u meni pobudilo neopisivu tugu i žalost.

Urlao sam poput luđaka, zahtijevao objašnjenje. Liječnik me smirivao, uvjeravao kako će mi inspektorica objasniti sve pojedinosti. Uskoro se pojavila naočita, mlada žena koja me primila pod ruku i izvela van s patologije. Ophodila se prema meni kao da smo stari poznanici koji se izvrsno razumiju.

– Gospodine Zvonimir, žao mi je. Vaša supruga je s trojicom lopova pokušala opljačkati zlatarnicu u centru grada. Pri tome su se njezini prijatelji i ona koristili vatrenim oružjem. Zlatar, vlasnik radnje, imao je pištolj i pucao u samoobrani. Nažalost, nije vješt strijelac.

Pogodio je vašu suprugu, koja je preminula na licu mjesta. Trebat ću neke informacije od vas, stoga vas molim da krenete sa mnom u moj ured – bila je jasna.

Novo saznanje dodatno me potreslo. To, da bi moja supruga bila pljačkašica, a još k tome da se služila oružjem, bilo je potpuno nezamislivo. Da nisam vidio tijelo, bio bih uvjeren da je sve neslana šala.

– Alexandra nije mogla biti pljačkašica. Nije imala razloga nekome činiti nažao. Ja sam mešetar na burzi. Dobro zarađujem, imala je pristojan život – na glas sam iznio vlastito razmišljanje, a onda mi je u jednom trenutku sinula naša prepirka i sve riječi koje mi je te večeri rekla. Njezino razmišljanje kosilo se s mojim.

Dopustio sam pretres kuće

Gospodine, vaša žena ima dosje. Tri puta joj je suđeno za pokušaj pljačke, ali svaki puta se uspjela izvući zbog nedostatka dokaza. Vaša supruga bila je prava kriminalka. Žao mi je što nije preživjela kako bi odgovarala za sva nedjela koja je počinila – rekla je inspektorica, a potom mi pokazala Alexandrin dosje. Šokirao sam se svime viđenim. Ništa mi nije bilo jasno. Osjećao sam se izdanim, prevarenim na sve moguće načine. Istina, Alexandra je bila optuživana prije deset godina, ali tada se nismo ni poznavali. Ipak, to mi nije bila nikakva utjeha. Saznanje da sam živio s jednom kriminalkom bilo je neopisivo, strašno.

– Trebam li tražiti nalog ili ćete mi dopustiti pretres vaše kuće? – zanimalo je inspektoricu.

– Dopustit ću vam. Nemam što skrivati. Sve me ovo zateklo. Upravo večeras smo se prepirali oko našeg lošeg braka. Netko ju je nazvao, uredila se i otišla. Kad samo pomislim da sam zbog toga još bio ljut!

– Jeste li joj pomagali pri planiranju zločina i nabavci potrebnog oružja? – opet me zatekla pitanjem.

– Gospođo, šokiran sam svime što sam čuo. Nikada mi na pameti nisu bile zločinačke akcije. Došao sam u Švicarsku kao siromah, znanjem i trudom namučio se za sve što imam. Nikada ne bih ni mrava zgazio.

– To ćemo još vidjeti. Možda govorite istinu, a možda ste samo vješt glumac kojeg je pokojna supruga izvrsno podučila lopovskom i prevarantskom zanatu – gledala me pravo u oči i tražila istinu.
Znao sam da se s njom ne isplati prepirati. Ona je imala svu moć, a ja sam bio nitko i ništa. Pristao sam na pretres stana i bez naloga.

Uz moju nazočnost, Sabine i trojica muškaraca ispreturali su mi stan. Kako sam se samo iznenadio kad su u Alexandrinom ormaru pronašli kovčeg pun novca i raznovrsnog zlatnog nakita.

– Vjerujte mi, ovo vidim prvi puta – stalno sam se čudio svakom novom otkriću.

Inspektorica mi je non-stop postavljala neka suluda pitanja. Tražila je dlaku u jajetu, a ja nisam bio siguran što uopće želi da joj kažem. Na mnoga pitanja stvarno nisam imao odgovora i poput nje, i meni su bila puka nepoznanica. Obzirom na način na koji me je ispitivala, bio sam siguran da će me privesti kad završi s pretresom. Srećom, prevario sam se. Rekla mi je, istragom će utvrditi kolika je moja krivnja. Prošla je ponoć kad sam napokon ostao sam u stanu koji je izgledao kao da su svinje rovale po njemu. Tisuću misli prolazilo mi je glavom. Planirao sam se rastati od Alexandre, a sada kad sam bio slobodan muškarac nisam osjećao nikakvo olakšanje. Upravo suprotno, osjećao sam se kao da me pregazio vlak.

Alexandra nije imala roditelje, niti obitelj kojima sam mogao javiti što se dogodilo. Po onome što sam ja znao, a očito to baš nije bilo puno, bila je sirota koja je odrasla u domu za nezbrinutu djecu. Nisam poznavao nikoga od njezinih prijatelja, a to me sada više nije ni čudilo. Upoznali smo se u jednom kafiću gdje je u to vrijeme radila kao konobarica. Bio sam silno nostalgičan za roditeljima, bakom i djedom, rodnom kućom i domovinom. Sjeo bih za šank, naručio kavu ili pivo i gledao u jednu točku. Zamijetila me, počeli smo razgovarati, a ja bih je često čekao dok bi završila s poslom. Potom bismo prošetali ulicama Züricha, otpratio bih je kući i vratio se u svoj stan. Jedne večeri me poljubila.

Bio sam usamljen i trebao nečiju toplu ruku u svojoj. Poljubac nas je odveo do kreveta, a krevet do braka. Čim smo se vjenčali, prestala je raditi. Govorila je kako želi imati sretnu obitelj, a životni cilj joj je bio postati suprugom i majkom. Nisam se protivio njezinoj zamisli. Pristojno sam zarađivao, a u to vrijeme sam ionako već otplaćivao kredit za stan. Nisam navikao na luksuze i vjerovao sam da je i ona zadovoljna životom kakvim živimo.

Bio sam zbunjen što se ne trudi previše da bude dobra domaćica, ali ona me uvjerila da imam pogrešna očekivanja od nje po tom pitanju. Govorila je da se u Švicarskoj ne jedu jela kao u Hrvatskoj, te da moderne žene ne provode život za štednjakom. Za svaki moj prigovor pronalazila je opravdanje, a ja se i nisam previše bunio sve dok nisam shvatio koliko je sve izmaknulo kontroli. Nakon dvije godine braka ona se potpuno promijenila. Do tada je bila samozatajna i tiha, a onda je odjednom počela tražiti sve veće i sve skuplje stvari kao dokaz ljubavi. U početku sam nasjedao na te trikove i ispunjavao joj želje, ali što sam se ja više trudio, to je ona više izmišljala. Prepirke su postale dio naše svakodnevice, a svaki idući dan pretvarao se još jednu novu patnju. To što nisam shvatio da je Alexandra kriminalka, ne znam čemu bih uopće pripisao, vlastitoj gluposti, naivnosti ili tek vještoj prevarantici koja me uspješno obmanjivala od prvog dana. Uglavnom, još jedno Valentinovo bilo je iza mene, a ništa lijepoga nije mi se dogodilo.

Idućih dana bio sam na rubu živaca. Sve što se događalo s Alexandrom, brojni policijski pozivi, posjeti inspektorice, kao i zanimanje susjeda što se to zbiva kod nas, sahrana, sve mi je to bilo previše. Inspektorica me nizašto nije optužila, dopustila mi je putovanje izvan Švicarske. Objasnio sam direktoru kako mi je život zatrpan problemima i zamolio godišnji odmor. Srećom, gospodin Hans bio je prilično uviđavan čovjek. Odobrio mi je korištenje godišnjeg odmora. Spakirao sam kovčege i krenuo u posjet obitelji u domovini. Iznenadili su se kad su me ugledali i odmah naslutili kako se nešto loše događa čim sam nenajavljen došao u posjet.

– Zvonimire, vidim ti u očima da se dogodilo nešto loše – rekla mi je majka čim sam sjeo.

– Poznaješ me, ne mogu te prevariti sve i kada bih htio. Alexandra je mrtva – rekao sam.

Znaš li koliko je Danijela patila

Mrtva? To ne može biti istina. Reci mi, prklinjem te, reci kako se radi o nekoj ludoj šali – majka se rukom primila za rub stola kako se ne bi srušila. Drhtala je cijelim tijelom.

– Ne šalim se. Nisi se samo ti šokirala. I meni je sve bilo previše. Naš brak odavno je bio u krizi, ali nisam ni naslućivao kakva je podloga svom zlu koje me iznenada snašlo. Bila je kriminalka – polako sam obitelji objasnio sve što mi se dogodilo i zašto im nisam javio da je sahranjena.

Mama i baka prolile su more suza. Otac je teško uzdisao, tapšao me po ramenu i hrabrio kako život ima bolje planove za mene, te kako se ne smijem pokolebati. Uvjeravao me, moram pozitivno razmišljati i biti zahvalan što se sve otkrilo. Gorko sam se osmjehivao na račun vlastitog života. Dani koje sam provodio s obitelji brzo su mi prolazili. Kad smo baka i ja jedne večeri ostali sami, upitao sam je zna li gdje je Danijela. Baka me pomilovala po obrazu i pogledala očima mudraca.

– Znam. Nisi je zaboravio, zar ne? Iako ti je užasna cijela ta stvar s Alexandrom, zapravo si sretan što si je se riješio. Možda možeš zavarati oca i majku, ali mene ne možeš. Vidjela sam sjaj u tvojim očima kad si pitao za Danijelu. Bila sam sigurna da je nisi zaboravio. Vratio si se ovamo zbog nje? – upitala me.

– Ti si moja sova mudrica. Sve što si rekla je istina. Te večeri, na Valentinovo, kad se sve dogodilo s Alexandrom, nazvao sam Danijelinog muža u nadi da ću joj čuti glas. On mi je rekao da su se rastali, čak mi je dao i telefonski broj na koji je mogu dobiti. Dok sam razmišljao što ću joj reći i prisjećao se starih dana, nazvala je inspektorica i javila mi strašnu vijest. Policija mi je pretresla stan. U tome metežu izgubio sam njezin broj. Ne mogu ponovno zvati njezinog bivšeg muža, ne bi imalo smisla – priznao sam joj.

– U pravu si, ne bi imalo smisla. Vidiš kako si prošao, a sve zbog toga što si razmišljao donjom, umjesto gornjom glavom. Ti si prevario Danijelu, a život ti je stostruko naplatio taj grijeh. Misliš li još uvijek da je jedna noć s lakom ženom bila vrijedna dugogodišnje ljubavi s Danijelom? Misliš li još uvijek kako su sve žene iste i ako ti Danijela neće oprostiti da ćeš lako naći drugu koja će biti bolja od nje? Život ti je pokazao da ne znaš i nisi mogao dobiti bolju od nje. Alexandra je varala tebe na tko zna kakve sve načine. Znaš, na neki mi je način drago što si i ti prevaren. Sada ćeš valjda znati cijeniti poštenje, iskrenost i pravu ljubav, ako ti jednom ponovno pokuca na vrata. Pretpostavljam da ne očekuješ da ti potrči u zagrljaj i kaže da je samo tebe čekala? – baka je uvijek bila britkog jezika i svakom rekla što ga ide.

– Bilo bi lijepo kad bi se to dogodilo, ali sumnjam da bi ona to učinila. Bako, moram je vidjeti. Moram joj reći koliko se kajem zbog svega. Tada sam bio lud i mlad. Silno mi je nedostajala. Vjerujem da ona ima svoj život, ali moram joj reći što mi leži na srcu. Došao sam u Hrvatsku s tim razlogom.

– Sada si zbog toga došao? Prije toliko godina si upravo zbog toga pobjegao glavom bez obzira. Čekaj, tko je tu lud? Ti, kakav si bio u prošlosti ili ti kakav si sada? Možeš li samo zamisliti koliko je Danijela patila kad se saznalo s kime si je varao? Možeš li naslutiti kako se osjećala nakon što si joj to pred svima javno priznao? Jesi li ikada pomislio koliko je suza prolila kad si dva mjeseca kasnije otputovao, a da joj se nisi ni javio? Unuk si mi, silno te volim, ali i danas se sramim zbog pogrešaka koje si počinio i povreda koje si nanio toj divnoj ženi. Bila bi prava luda kad bi ti oprostila – baka me nastavila kritizirati.

– Imaš pravo, ali molim te, reci mi kako da dođem do nje. Gdje je? Obećavam ti, neću je ponovno povrijediti. Bako, samo ću je preklinjati za oprost. Moram je vidjeti. Možeš li to shvatiti? Tek sada, nakon toliko godina, svjestan sam što znači istinski voljeti. Od dana kada sam otišao u Zürich, nisam prestao misliti na nju. Svakog dana sam se je prisjećao barem na trenutak. Uspoređivao sam nju i Alexandru, sjećao se Danijeline jednostavnosti, topline i dobrote. Valentinovo me podsjetilo na dan zaljubljenih koji sam proveo s njom. Jedino tada sam bio istinski sretan. Reci mi, gdje je? – preklinjao sam baku sve dok napokon nije popustila. Bila je tvrd orah, ali je na kraju ipak popustila i dala mi Danijelinu adresu. Idućeg jutra, sa svježim pecivom u ruci, pozvonio sam na vrata Danijelinog stana.

Otišao sam joj se ispričati za sve

Bila je u kućnom ogrtaču kad mi je otvorila. Razbarušene kose, još pomalo snena, bila je ljepša nego što sam je pamtio. Godine su joj očito godile i išle u prilog. Došlo mi je da je poljubim. Zbunila se kad me ugledala.

– Zvonimire, odakle ti? Što te je dovelo na moj prag? – nasmijala se nakon kratke stanke.

– Donio sam svježe pecivo. Hoćeš li skuhati kavu? – pokazao sam na vrećicu koju sam držao u ruci.

– Naravno, uđi – pozvala me u svoj stan. Ono što sam odmah mogao vidjeti i osjetiti, bila je toplina s kojom je Danijela uredila svoje prebivalište. Svaki pojedinačni predmet bio je iskaz njezine osobnosti. Loš znak bio mi je što mi nije ni ruku pružila kako bi me pozdravila, ali bio sam svjestan da nisam bolje ni zaslužio. Zapravo, u tom sam trenutku bio presretan što me je uopće pustila u stan.

– Sigurno se čudiš što sam došao. Morao sam. Sinoć sam nekoliko sati preklinjao baku da mi kaže gdje se nalaziš. Znaš i sama kakva je ona. Možda sam trebao telefonirati prije nego sam došao, ali bojao sam se da me ne bi željela vidjeti. Znam, nisam ti ostao u lijepom sjećanju – priznao sam pognute glave.

– Prošlost ne možemo vratiti, što je bilo – bilo je. Kako si? Kako tvoja supruga? Sigurno imate prekrasan život u Švicarskoj. Zašto i nju nisi doveo na kavu? – pitala me dok je servirala pecivo na stol.

– Alexandra je mrtva. Stradala je pri pokušaju pljačke – iskreno sam priznao što se dogodilo.

Danijeli je ispala šalica iz ruke. Pogledala me, u očima su joj blistale suze. Potom se sagnula i šutke pokupila komadiće porculana. Nisam znao što bih učinio. Najradije od svega, privukao bih je k sebi.

– Žao mi je. Ne znam što bih ti rekla – promucala je kad je pokupila sve komadiće s poda.

– Danijela, ne moraš ništa reći. Došao sam da bih ja govorio. Došao sam ti se ispričati zbog svega. Alexandra mi je uvijek bila tek utjeha zbog svega što se dogodilo među nama. Nikada je nisam istinski volio. O onoj s kojom sam te prevario, nije vrijedno ni riječi trošiti. Bio je to samo fizički odnos i ništa više. Bio sam mlad i lud, željan avantura. Dobio sam avanturu, a tek kad sam otišao u Švicarsku, shvatio sam da sam zauvijek izgubio ljubav. Niti jedna žena mi nije značila poput tebe. Volio sam te i danas sa sigurnošću mogu tvrditi da ću te zauvijek voljeti. Nitko ti nije ravan. Oprosti mi zbog svega – još jednom sam joj se ispričao, a potom objasnio kako sam zvao njezina bivšeg supmga i što se sve dogodilo te večeri.

Danijela me je pozorno slušala i šutjela. Zajedno smo doručkovali i popili kavu, a potom me zamolila neka je ostavim samu jer ima obveza unatoč tome što je subota. Nisam se želio ustati s njezinog stolca, nisam želio napustiti njezin stan, ali ništa drugo mi nije preostalo. Bio sam razočaran što ni jednom riječju nije nagovijestila da joj je važna naša prošlost, ali u neku ruku mi je laknulo što sam joj otvorio dušu i povjerio sve što mi je godinama ležalo na srcu. Prije nego sam otišao, pitao sam je pristaje li da se ponovno vidimo prije nego se vratim natrag u Švicarsku. Rekla je, javit će se.

Godišnji odmor je prošao. Vratio sam se u Zürich bez da sam se ponovno vidio s Danijelom. Nije se javila, a ja nisam bio osoba koja bi preklinjala za ljubav. Osim toga, to što smo se rastali bila je moja krivnja. Morao sam živjeti s posljedicama vlastitih pogrešaka. Posvetio sam se poslu. On mi je bio najbolji prijatelj i jedini lijek za slomljeno srce.

Mjeseci su prolazili. Preko ljeta sam ponovno otišao u Hrvatsku. Vrag mi nije dao mira. Ponovno sam potražio Danijelu. Međutim, u vrijeme kada sam ja bio u Hrvatskoj, ona je bila na odmoru u Španjolskoj. Mislio sam, sudbina mi i na taj način poručuje koliki je jaz među nama. Nije mi izlazila iz misli, ali ništa mi nije išlo u prilog, posebno ne to što sam ja živio u Švicarskoj, a ona u Hrvatskoj. Jedne kasne večeri, baš kad sam se vratio s posla, ispred mojih vrata u Zürichu pojavila se Danijela. Nisam je pitao zašto je došla, niti što želi. Raširio sam ruke i primio je u zagrljaj. Njezine usne dotaknule su moje, a ja sam se od tog poljupca vinuo u nebesa. Unatoč svemu, i ona je mene još uvijek voljela. Bio mi je to najljepši dar na svijetu. Ostala je nekoliko dana kod mene. Znao sam, ne smijem više gubiti vrijeme. Zaprosio sam je, a prije negoli mi je dala potvrdan odgovor, rekla je kako je uvjet našem braku moj povratak u domovinu. Nisam dvojio niti trenutka. Ostavio sam sve što sam imao. Napustio sam Švicarsku, ostavio dobar posao, prodao stan i vratio se u najljepšu zemlju na svijetu.

Tu, u krilu domovine i voljene žene sada s oduševljenjem čekam svako novo jutro. Moja prošlost s kriminalkom zauvijek je iza mene, a dok se i ove godine bliži Valentinovo, ja za svoju jedinu ljubav kujem predivne planove. Znam, bit će nam to oboma najljepše Valentinovo u životu.


Tags: