Moj sin je zvijezda filmova za odrasle

Sve je počelo iznenadnom smrću moje supruge. Bez nje sam bio izgubljen i nemoćan. Osjećao sam kako više nemam razioga za život, kako nemam ništa čemu bih se veselio ako nema nje da s njom podijelim svoju radost, kako nemam ništa čvrsto i sigurno za što bih se uhvatio. Naš sin Ivo je odavno bio odrastao čovjek. Završio je studij ekonomije i odselio se u glavni grad. Ondje je radio, ali iako je prošao tridesetu godinu, još uvijek nije bio oženjen.

– Sine, godine ti prolaze. Zar ne bi bilo pametno da nadeš nekoga s kime ćeš dijeliti život? U dvoje je sve ljepše – sjećam se kako mu je savjetovala pokojna žena, ali on nikoga nije slušao.

Govorio je kako su prošla vremena kad su se muškarci rano ženili i da ima vremena za sve. Želio je upoznati svijet, zabavu i imao potpuno drugačije razmišljanje o životu od nas. Naravno, to je i normalno, ali njegove zamisli uvijek su nam bile pomalo neobične. On se je pravdao kako je neshvaćen i jedva dočekao priliku da se odseli od nas, a mi smo strahovali kako mu njegov način života neće donijeti toliko očekivanu sreću i zadovoljstvo. Kažu kako je put do pakla popločen dobrim namjerama. Siguran sam u istinitost tih riječi, ma kako to čudno zvučalo.

Naša nastojanja i dobronamjerne savjete shvaćao je kao prigovore i na sve odvraćao s nervozom i ne razumijevanjem. Nije nam preostalo ništa drugo doli da ga pustimo neka iskuša život i isproba korake koje je sam smatrao najzanimljivijima.

Onog dana kada smo sahranili moju suprugu i njegovu majku, Ivo mi je predložio da se doselim k njemu u Zagreb.

– Hvala ti na pozivu, ali ne mogu. Ovdje je moj dom, ovdje je grob tvoje majke, a ja ne mogu zamisliti da živim zatvoren u malom stanu. Trebam zraka i mjesto koje me podsjeća na moju voljenu. Ako već ne mogu s njom razgovarati, ja ću svakodnevno obilaziti njezin grob i ondje joj prenositi sve novosti – nastojao sam mu objasniti svoje namjere, želje i htijenja.

– Tata, nikada nisi živio sam. Ne znaš kuhati, spremati i nije mi jasno kako namjeravaš živjeti sam. Bilo bi najpametnije da prodaš sve što imaš. Kupit ćemo veći stan u Zagrebu, a ja ću plaćati kućnu pomoćnicu koja će se brinuti da imamo uredan stan i objed – predložio je.

Naježio sam se od njegovih riječi. Bio sam uvjeren kako nikada neću prodati kuću koju sam stekao sa svojom suprugom i koju smo podizali s toliko ljubavi, napora i pažnje.

– Ne, to ne dolazi u obzir. Ne želim otići iz svoje kuće – odlučno sam rekao i Ivo je prestao s takvim prijedlozima. Shvatio je kako nemam namjeru popustiti. Ostao je još dva dana sa mnom, a potom otputovao natrag u Zagreb. Volio sam ga, ali nekako sam odahnuo kad je otišao. Koliko sam znao, on nikada nije imao neku ozbiljnu vezu sa ženom i bio sam uvjeren kako on ne može razumjeti moju bol, strašni gubitak koji sam osjetio.

Želio sam ostati sam, u samoći i tišini isplakati svoje suze. Bilo mi je lakše kad mu ništa nisam morao objašnjavati.

Moja Iva bila mi je pravi blagoslov

Dani su prolazili, a ja sam kopnio sve više. Ivo je u jednom imao pravo – nisam bio vješt u kućanskim poslovima, ali sam se snalazio najbolje što sam znao. Najgore od svega bilo je što mi više ništa nije imalo neki značaj. Poslove sam obavljao tek toliko da ih obavim, jeo da bih nešto ubacio u želudac, a potom žurno odlazio na grob svoje ljubavi. Satima bih ondje sjedio, promatrao mramornu ploču i svakog trenutka očekivao kako će se pomaknuti i kako ću ugledati lice svoje voljene. Sva je sreća bila da sam bio u mirovini, jer ne znam kako bih odlazio na posao da sam radio. Srce mi je bilo slomljeno. Bez Ive sam bio živ, a mrtav.

Moja supruga Iva nije bila obična žena. Za mene je ona bila najljepše i najmilosrdnije biće na svijetu, blažena vila koja je sišla s nebesa samo kako bi oplemenila moj život. Uz nju sam shvatio kako nije važno što i koliko imaš, već koliko si u stanju dati i darivati. Uz nju sam naučio slušati cvrkut ptica, šum valova, gledati kako se zeleni pup pretvara u prekrasan cvijet. Ona me poučila kako su svako svitanje i svaka noć veliki blagoslovi. Iva me naučila da je zadovoljstvo u malim stvarima i da onaj, tko ih u njima ne zna prepoznati, neće biti zadovoljan ni sa svim blagom ovoga svijeta. Uvijek sam joj govorio kako ima staru dušu i beskrajno veliko srce. Ona je bila moja učiteljica, a ja sam se trudio biti pažljiv učenik i slušati svaki njezin savjet. Naši susjedi često su se čudili što tako pažljivo primjenjujem njezine riječi u svakodnevnom životu i poslu, a ja im, bez obzira koliko se trudio, nisam mogao opisati koliko sam sretan kad znam da sam postupio pravilno. Iva je uvijek u svemu vidjela dobro, pa čak i u najtmurnijim životnim danima lako je iz zla izvlačila dobro i tjerala me na smijeh. Naš brak stvarno je bio prekrasna simfonija. S njezinim odlaskom, stube do vlastitih, prekrasnih rajskih prostranstava svakim su se danom urušavale sve više.

Kad sam se probudio, ugledao sam sumorne bolničke krevete. Nisam se mogao sjetiti što se dogodilo. Pogledom sam kružio po prostoriji, a tada je u sobu ušao moj sin i mahnuo mi.

– Tata, znao sam ja da si ti jak i čvrst. Drago mi je što si napokon otvorio oči – veselo je rekao.

– Što se dogodilo? Zašto sam ovdje? – zbunjeno sam upitao, a potom osjetio svoje bolne ruke.

– Imao si strašnu prometnu nezgodu. Tjedan dana si bio u komi. Liječnici nisu vjerovali da ćeš se ikada probuditi. Ja znam da ti možeš izdržati najveću bol – odvratio je i primio me za ruku.

Zabolio me i njegov dodir, te sam drugom rukom odgrnuo plahtu. Tijelo mi je bilo u zavojima, a obje noge u gipsu. Nije bilo dijela tijela u kojem nisam osjećao snažne bolove.

– Da sam barem umro – svoju sam želju izrekao glasno, ne misleći pri tome na osjećaje svog sina.

– Tata, nemoj to više nikada reći. Ne budi sebičan. Zar ne misliš da te ja trebam? Dosta je bilo tuge i žalosti. Moraš se oporaviti i biti uz mene. Mislim da bi i mama tako željela.

Tata, moraš već jednom pustiti mamu

Na spomen supruge, iz oka mi je potekla slana izdajnica. Sin je također pustio suzu.

– Tata, moraš već jednom pustiti mamu. Ne bi bila sretna da te takvog vidi. Prošle su tri godine od njezine smrti. Živ ne možeš u grob. Suze i očaj ti je nisu vratili. Moraš iskoristiti ostatak života koji ti je preostao. Nisi sam. Ja te trebam. Moraš mi pomoći – tiho je govorio.

– Kako bih ti mogao ovakav pomoći? – upitao sam tužan, iako svjestan da on ima pravo.

– Zato ćeš se oporaviti. Ja ću biti uz tebe. Liječnici su te već ionako otpisali, ali ja nikada nisam izgubio vjeru. Izdržljiv si ti čovjek – hrabrio me i bodrio. Kad je otišao, razmišljao sam o svemu što mi je rekao i odlučio poslušati njegov savjet. Moja supruga ne bi željela da sam zbog vlastitog očaja toliko zanemario našu najveću vrijednost, plod naše velike ljubavi.

I tako, dani su prolazili, a ja sam nenamjerno ipak završio u Zagrebu. Ivo me svakodnevno posjećivao i polako smo gradili izvrstan odnos. Povjeravao mi je svoje poslovne probleme, a ja njemu svoju tugu. Tješili smo jedan drugog i već kad smo obojica pomislili da ću uskoro biti pušten kući, liječnici su došli sa užasnim vijestima. Nalazi su pokazivali da imam opaku bolest. U tom trenutku, u meni se probudila iznenadna želja za životom. Prizivao sam smrt sve dok mi nije došla tako blizu, a sad kad je već kucala na moja vrata, bio sam siguran da joj neću vlastitim rukama otvoriti vrata. Po svaku cijenu, zajedno sa sinom, odlučio sam se boriti.

Liječnici su sinu preporučili izvrsnog specijalista u njemačkom gradu Müenchenu. Kad mi je predložio kako bi bilo najbolje da otputujemo, nisam se protivio. Pristao sam i prepustio se u liječnikove i Božje ruke. Znao sam da ne bih preživio takvu prometnu nesreću da nisam imao dobar razlog za život. Dok nisam postao bliskiji sa sinom, zapravo nisam znao koliko je on divan na svoj specifičan način. Uvijek sam ga doživljavao kao čudaka, a nekako je ispalo da je moj sin puno mudriji od mene. Pokazao se u trenucima kad sam to najmanje očekivao.

Otac je odlučio prodati kuću

Troškovi inozemne bolnice, baš kao i lijekovi, bili su iznimno visoki. Znao sam da je Ivo podigao kredit kako bi mi omogućio dolazak ovamo, ali isto tako bio sam svjestan da taj novac neće biti dovoljan. Nakon svega, i unatoč davnom protivljenju, sada mi je palo na pamet kako bih možda stvarno trebao prodati kuću i pomoći svome sinu. Smislio sam cijeli plan i čekao ga da mi dođe u posjet. Po izrazu njegovog lica vidio sam koliko je umoran.

Tri mjeseca smo već bili u Müenchenu, a on je cijelo to vrijeme bio sa mnom. Uzeo je neplaćeni godišnji odmor i svakodnevno bio uz mene i na svoj šaljivi način pomagao mi da lakše podnesem strašne terapije kojima su me gotovo svakodnevno podvrgavali.

– Sine, donio sam odluku. Želim prodati kuću. Nije pošteno da ti sam financiraš moje lijekove i liječnike. Nakon ovoga sigurno neću biti sposoban živjeti sam. Moram prodati kuću rekao sam mu.

– Ni slučajno! Ta kuća tebi previše znači da bi je se sada samo tako riješio – odrješito je rekao.

– Što će mi hladni zidovi? Ti ionako ne možeš ostaviti posao i preseliti se sa mnom. Poslušat ću tvoj davni prijedlog. Prodat ću kuću, a kad me puste iz bolnice, preseliti se k tebi.

– Tata, ne brini se. Ja ću se pobrinuti da ne trebaš prodavati kuću. Ovdje sam si pronašao posao. Istina nije neki, ali zarađujem prilično dobro – iznenadio me svojim odgovorom.

– Zar si dao otkaz u poduzeću gdje si prije radio? Ja te samo mučim – zabrinuo sam se.

– Ne mučiš me i nisam dao otkaz. Ovo je samo privremeni posao. Uostalom, poludio bih da baš ništa ne radim, a i imat ću vremena da te svakodnevno mogu obilaziti – objasnio mi je.

– Oprosti što zbog mene ispaštaš. Nikada ti nisam htio biti na teret. Tvoja mama i ja toliko smo se brinuli zbog tebe, a sada vidimo da je sva naša briga bila uzalud. Ti si sposoban, odgovoran i poduzetan čovjek. A, što radiš? Čime se ovdje baviš? – radoznalo sam ga upitao.

– Posao nije neki, ali se dobro plaća. Ti o tome ne trebaš razmišljati. Nije mi teško. Za tebe sve rado činim. Tvoja je briga jedino da slušaš sve što ti liječnici kažu – odvratio je i nastavio se šaliti i smijati.

Bez obzira na sve, Ivo se preda mnom uvijek trudio biti raspoložen i nasmijan. Divio sam se njegovoj hrabrosti i snazi, zbog njega otvarao oči i u trenucima kad sam se bio spreman predati. Često sam ga ispitivao kakav je taj njegov novi posao, ali nikada nisam dobio nikakav konkretan odgovor. Ivo je bio dovoljno mudar i uvijek bi nekako izbjegao odgovor i prebacio razgovor na drugu temu. Govorio sam mu da se ne treba sramiti posla kojeg radi, bez obzira što to bilo, a on je nehajno odmahivao rukom i namigivao mi. Pretpostavio sam da radi u nekom restoranu ili noćnom baru kao konobar, te ga zapravo nisam želio gnjaviti glupim pitanjima. Osim toga, bio sam mu beskrajno zahvalan na svemu što je činio za mene. Da nije bilo njega, zasigurno bih se već odavno pridružio supruzi.

Prošlo je šest mjeseci, a ja sam još uvijek bio u Müenchenu. Nalazi su svakodnevno bivali sve bolji i za nekoliko dana liječnici su mi obećali otpustiti me. Bio sam presretan, a Ivo također.

Bilo je kasno poslijepodne kad je moj sin napustio bolesničku sobu i otišao u iznajmljeni stan nedaleko bolnice. Vrata od sobe ostala su odškrinuta, a ispred sam začuo dva ženska glasa.

– Ulrike, jesi li vidjela ovog muškarca koji je upravo izišao iz sobe? Što kažeš, kako ti se sviđa? – pitala je jedna veselim, nasmijanim, pa iako je nisam poznavao, raspoznao sam pomalo vragolasti ton glasa. Iako nije u redu prisluškivati tuđe razgovore, pozorno sam nastavio slušati. Kao i svakog oca, zanimalo me što žene misle o mome sinu, mome ponosu.

– Naravno, to je gospodinov sin. Jako je ljubazan, kulturan i fin – odgovorio je drugi glas.

– Ha, ha, ha! – glasno se nasmijala osoba koja je upitala je li zamijetila moga sina.

– Što treba značiti taj smijeh? Gotovo svakodnevno razgovaram s gospodinom Ivom. I on i njegov otac su dragi ljudi i za razliku od mnogih koji ovamo dolaze, govore njemački. Tko god da ti je rekao nešto drugo, vjeruj mi, nije u pravu. Bila bih sretna kad bih imala takvog muža. Zgodan je i lijep, pravi naočit muškarac, a vidi se i da je obrazovan. Koketiram svaki puta kad dođe, ali on mi ne uzvraća. Sigurno ima suprugu – druga žena branila je mog Ivu.

On je zvijezda u porno filmovima

Dok sam ih tako slušao, bio sam zahvalan ženi koja ga je tako doživljavala. Prepoznao sam joj glas. Bila je to medicinska sestra koja se svakodnevno brinula o meni. Bila mi je jako draga, simpatična, a bila je i prilično lijepa. Sada kad sam čuo da joj se sviđa moj sin, shvatio sam da ne bih imao ništa protiv da mi ona bude snaha.

Osmjehnuo sam se u sebi, ali i odlučio i sam na neki način pripomoći da Ivo na nju bolje obrati pažnju. Već sam u sebi smišljao plan.

Drugi glas nisam poznavao, ali su me počele zanimati njezine riječi. Nisam mogao shvatiti kako i zašto bi netko imao nešto protiv mog jedinca, tim više što joj je ton glasa bio nekako čudan.

– Ne znam ima li suprugu, ali jedno je sigurno: ima mnoštvo žena – odvratila je druga.

– Kako ti to znaš i odakle ti takva informacija? Što podrazumijevaš pod “mnoštvom žena”?

– On je porno zvijezda. Glumi u filmovima, znaš već kakvim. Moja susjeda je s njim glumila u filmu. Pokazala mi ga je. Ludo se zaljubila u njega. Njezin producent ga je slučajno sreo u noćnom baru i kad ga je vidio, ponudio mu je posao. Ivo se najprije nasmijao na takvu ponudu, ali je svejedno nekoliko dana kasnije potražio producenta i pristao. Susjeda kaže da su sve žene lude za njim. Osim što zajedno glume u porno filmovima, Ivo uopće ne obraća pažnju na nju. Očajna je. Kaže da je frajer i pol, a ja joj vjerujem na riječ. Takvi sigurno znaju zadovoljiti ženu. Eto, tako ti ja znam kakav je taj mladi gospodin – objasnila je cinički.

Srce mi je kucalo kao ludo. Nisam mogao vjerovati ovome što sam čuo. Pokojna supruga i ja uvijek smo držali do visokih moralnih standarda. Nikada nisam ni pogledao takav film, a moj sin je očito bio glavna zvijezda. Čak ni kao muškarcu, a pogotovo ne kao ocu, to mi nije laskalo. Bio sam ljutit, povrijeđen, razočaran svime što sam čuo. Vjerovao sam da mi je sin mudar i sposoban, pošten i radišan, a ispalo je da snima najgore smeće i bavi se stvarima od kojih mi se dizala kosa na glavi. Došlo mi je da iskočim iz kreveta, potrčim za sinom i počupam mu svu kosu na glavi, ali osim što sam znao da mu je stan u blizini, nisam sam točno znao gdje i kako do tamo doći. Osim toga, nakon toliko liječenja bilo bi potpuno ludo da poput naivnog dječaka istrčim iz bolnice i ponašam se prema trenutnom nahođenju i raspoloženju.

– Ne mogu vjerovati, a činio se tako pristojan i fin – čuo sam razočarenje u Ulrikinom glasu.

– Što pristojnost ima s tim? Zar nisi rekla da ti se sviđa? Ovo mu je samo dodatni kompliment. Vidimo da je jep, zgodan, kažeš da je i pametan, a čujemo i da zna biti vatren u postelji. Koja bi žena mogla poželjeti bolji primjerak muškarca od ovog koji je upravo prošao ovim hodnikom?

– Sviđa mi se, ali ne mogu si zamisliti život s takvim čovjekom tiho je rekla Ulrike.

– Ne budi luckasta! Ne bih voljela znati koliko je zaradio tim ulogama. Vidiš da ocu plaća tolike silne bolničke troškove. Takve liječničke tretmane si ne mogu priuštiti ni liječnici koji ovdje rade i pristojno zarađuju. Barem bi uvijek bila sigurna da će ti muž lako zaraditi novac ako mu negdje zaškripi. Osim toga, posao je posao – opet se javila i nasmijala ova druga.

Moj sin je jako dobar čovjek

Riječi koje je upravo izrekla dotaknule su i moje moždane vijuge. Do tada mi to uopće nije palo na pamet. U meni se javilo silno kajanje zbog prvobitnog razmišljanja. Moje dijete je sebe ponižavalo da bi meni spasilo život. Nije mogao postojati uzvišeniji način da mi dokaže koliko me voli. Vidio sam po njemu da ne izgleda dobro, ali sam pretpostavljao da je to jer radi noću, u zadimljenim prostorijama. Sada mi je sve bilo puno jasnije, posebno zašto Ivo nije želio razgovarati o poslu kojim se bavio. Moj sin se stidio, a očito nije imao drugog izbora. Znao sam da su troškovi visoki, ali nikada nisam mogao ni približno naslutiti koliko.

– Pst, pogledaj, vrata su odškrinuta. Mogao bi nas čuti njegov otac – začuo sam Ulrikin glas, a potom su se udaljile i otišle. Što su još razgovarale, nisam mogao čuti, ali više mi ni nije bilo važno. Sada sam znao koliko je snažna i beskrajna ljubav moga sina. Tijekom cijele večeri, ali i noći, nisam mogao usnuti. San mi naprosto nije dolazio na oči. Moje misli bile su uz mog jedinca. Ne znam što bih ja učinio da sam bio na njegovom mjestu, ali sigurno ne bih bio jak poput njega. Mislio bih na svoje dostojanstvo i možda prokockao priliku za pomoć čak i ako bih je imao. Što sam više razmišljao, više sam se divio svome sinu. Nisam mogao dočekati da napokon dođe k meni u posjet. Nisam mu planirao prigovarati, već se zahvaliti. Naravno, rijetko kada ispadne onako kako to čovjek planira i želi. Tako je bilo i ovom prilikom.

Prije moga sina, u sobu je ušla medicinska sestra Ulrike i pozdravila me. Sjetio sam se njezinog jučerašnjeg razgovora i odlučio odmah stati u obranu moga sina. On je toliko žrtvovao za mene, bilo je u redu da i ja njemu pomognem sa svoje strane.

– Gospođice Ulrike, malo mi je neugodno, ali ipak vam nešto moram priznati – započeo sam.

– Slobodno recite – odvratila je ljubazno i nastavila mi davati tablete koje sam primao.

– Jučer sam čuo vaš razgovor o mome sinu. Želim vam reći da je on jako dobar čovjek. Posao kojim se bavi, nije njegov izbor. Znate koliki su troškovi. Porno zvijezda je zato što mora plaćati moje liječenje i lijekove. Svakog puta prije nego krene na taj prokleti posao, popije pola tablete za smirenje.

Mrzi taj posao, ali se ni toga ne ustručava samo da mi spasi život. Moj sin je veliki čovjek. Koliko bi lju di postupilo poput njega?

Biste li vi prodali svoje tijelo da biste spasili majčino? – mudro sam upitao i gledao je pravo u oči. Ulrike se postidjela.

– Žao mi je što ste čuli naš razgovor, oprostite. Nisam vas željela po vrijediti – ispričala se.

Uvijek bih sumnjala u njega

Ulrike, nemate se zašto ispričavati. Meni je drago da sam čuo vaš razgovor. Iz njega sam shvatio koliko vam je stalo do mog sina. On je diplomirani ekonomist. U Hrvatskoj radi u svojoj struci i njegovi šefovi ga jako cijene i poštuju. Nije oženjen, a siguran sam da se i vi njemu sviđate. On je zapravo povučen čovjek. Nikada nije sali jetao niti napadao žene. Uvjeravam vas da mu se i samome gadi ovo što mora raditi. Mislim da ga ne biste trebali zbog toga otpisati. Ne hvalim ga zato što je moj sin. Samo vam govorim istinu. Vas dvoje bili biste savršen par. Ako vam se moj sin stvarno sviđa, nemojte zbog moje bolesti i ovoga što čini kako bi me spasio, odbaciti priliku da budete sretni. On je čovjek koji može puno ponuditi pravoj ženi.

– Možete li me razumjeti? Susrećem ga gotovo svaki dan. Pokušala sam biti draga, brižna, uređivala se samo kako bih se njemu svidjela. Uvijek je bio kulturan, ali to je sve. Nikada ničime nije pokazao da mu se sviđam, a onda sam čula da snima porno filmove. I ne samo da ih snima, on je glavna zvijezda. Uvijek je u društvu lijepih, zgodnih i privlačnih žena. Ja nemam tijelo manekenke, niti božansko lice s reklama. Mislim da me nikada nije zamijetio kao ženu. Uostalom, ne znam bih li se mogla nositi s tim njegovim poslom. Izjedala bi me ljubomora. Uvijek bih sumnjala da mi radi nešto iza leđa – govorila je najprije brišući pokoju suzu, a tada je nastavila jecati iz sveg glasa. Znao sam što znači biti zaljubljen, a i dovoljno sam živio kako bih znao kako se osjeća čovjek kad na njega ne obrati pažnju onaj, tko mu je najviše prirastao srcu. Ulrike mi se stvarno sviđala i bio sam odlučan učiniti sve, kako bi njih oboje bili sretni. Možda nije lijepo što sam se ja kao otac petljao u odnos dvoje mladih, ali bila je to takva prigoda kad jednostavno nisam mogao dopustiti da za koji dan otputujemo i ništa se ne dogodi. Pametni ljudi kažu, sudbina treba pomoć da se dogodi.

– Ulrike, nemojte plakati. Vjerujete mi, stariji sam od vas, sve će biti dobro. Do koliko sati danas radite? Jeste li slobodni za večeru s mojim sinom? ozbiljno sam je upitao.

Rekla mi je do koliko sati radi, pa kako je trebala završiti prije nego moj sin dođe, zamolio sam je da pričeka dok mi ne dođe u posjet.

Naravno, učinila mi je tu uslugu, te smo oboje strpljivo čekali da se napokon kod mene pojavi i moj sin. Stigao je u isto vrijeme kao i uvijek.

Molim te sine, pozovi je na večeru

Sine, liječnik mi je danas rekao kako su nalazi dobri. Zadovoljan je mojim oporavkom i idući tjedan sigurno će me otpustiti. Zbog tebe sam preživio. Ti si mi spasio život. Uvijek ću ti biti beskrajno zahvalan na tome.

Tvoju pažnju i ljubav nikada ti ničime neću moći nadoknaditi. Znam da si za mene učinio jako puno, ali imam još jednu malenu zamolbu.

– Slobodno reci. Ne trebaš se ustručavati. Učinit ću sve što mogu – ohrabrio me.

– Znam, ne volim zanovijetati. Nije mi drago što te pored svega još i time moram gnjaviti, ali naprosto ne mogu se vratiti kući, a da to ne učinim – namjerno sam oklijevao.

– Tata, reci već jednom o čemu se radi. Nemoj se ustručavati – odvratio je Ivo.

– Ne znam poznaješ li ti sestru Ulrike? Ima dugu, plavu kosu, koja joj je uvijek spletena u pletenicu, lijepe, plave oči? – polako sam izgovarao svaku riječ i promatrao mu lice.

– Znam, mislim, znam o kome govoriš – odvratio je žurno, a obrazi su mu se zarumenjeli kao dječaku kad bi ga se uhvatilo da radi neku nepodopštinu. Srce mi je zaiskrio od sreće. Sada sam bio siguran da se nisam prevario. Nije mi morao reći, a da bih znao da mu se sviđa.

– Sine, ta mlada djevojka mi je jako pomogla od prvog dana kada sam ovamo došao. Ne znam kako bih sve podnio da nije bilo nje. Uvijek je bila tako draga i dobra. Brisala mi je znoj sa čela, držala me za ruku kad su bolovi bili nepodnošljivi. Silno sam je zavolio s vremenom. Prirasla mi je srcu kao da je moja kći. Ja znam da je ona obavljala svoj posao i da je za to plaćena, ali plaćene su i druge medicinske sestre, a niti jedna nije bila poput nje. Uvijek bih jedva čekao da ona dođe u smjenu. Sada, prije nego što odem, želim joj se primjereno zahvaliti. Znaš da ovdje nije kao kod nas. Sestre ne smiju primati poklone, ni znakove pažnje. Unatoč tome, htio sam te zamoliti da je pozoveš na večeru i zahvališ joj se u moje ime. U njoj je toliko dobrote i to je najmanje što mogu napraviti poslije svih usluga, pomoći i ljubavi koju mi je pružila – govorio sam i dodao još nekoliko lijepih rečenica o Ulrike.

– Misliš da će pristati? Ako ne smiju dobivati znakove pažnje, sumnjam da će prihvatiti večeru i to još sa mnom. Nisam joj ja bio pacijent, već ti, ali ako pristane, nema problema – rekao je, a u glasu mu je titrala nesigurnost. U trenutku sam pomislio kako je uopće moguće da se osoba poput njega bavi pornografijom. Bio je tako stidljiv kad su u pitanju bile žene. Bilo mi je važno to što je pristao. Znao sam da će se sve ostalo već polako dogoditi.

– Sada ću ja pozvoniti. Ulrike radi i sigurno će ona doći – rekao sam smišljeno.

Po našem planu i dogovoru, unatoč tome što joj je smjena već bila završila, u sobu je ušla sestra Ulrike.

– Taman sam namjeravala krenuti kući. Smjena mi je gotova, ali za vas ću učiniti sve što treba. Jeste li dobro? Nešto vas boli? – upitala je upravo onako, kako sam joj predložio.

– Ulrike, sa mnom je sve u redu. Toliko ste puno učinili za mene, a ja vam to nikada neću moći uzvratiti. Moj sin bi vam se rado zahvalio večerom ako ste slobodni i nemate ništa u planu?

– Gospodine, to stvarno nije potrebno. Ja samo radim svoj posao – odvratila je stidljivo.

– Ako ste slobodni, bit će mi čast odvesti vas na večeru … – napokon se javio i moj sramežljivi sin.

Ljubav je između njih procvjetala

I tako, dogovor je pao i još iste večeri Ivo je prekrasnu djevojku poveo na večeru. Bio sam sretan. Nešto u meni govorilo je da će ova večer završiti upravo onako, kako sam se nadao.

Te noći zaspao sam sretan i s velikim očekivanjem. Jedva sam dočekao da svane i Ulrike dođe u svoju smjenu. Obećala je odmah me izvijestiti kako je protekla večer i kakav je bio moj sin.

– Dobro jutro. Kako ste spavali? – veselo je zacvrkutala čim je zakoraknula u moju sobu.

– Nemoj ti meni kako sam ja spavao! Reci mi što je bilo – po izrazu lica znao sam da je sve u redu.

– Nije bilo ništa. Odveo me na prekrasnu večeru, u prekrasan restoran … Ugodno smo pričali, lijepo objedovali, prošetali, a potom me dopratio kući – govorila je dok mi je mjerila temperaturu.

– I? to je sve? Vidiš, rekao sam ti kako je on stidljiv. Nije na svog oca – ljutio sam se.

– Pozvao me da se vidimo i večeras – rekla je sva ushićena, a meni je laknulo. Još mi je ispričala neke sitnice, a potom napustila sobu i posvetila se drugim pacijentima. Iako se još ništa konkretnog nije dogodilo, znao sam da će njihova srca pronaći put jedno do drugoga.

I Ivo mi je istog dana priznao da mu je bilo ugodno i da ju je ponovno pozvao na večeru.

– Ah, što je jedna večera za sve što ti je učinila? – pokušavao se pravdati preda mnom.

U sebi sam se zadovoljno smješkao, a pogotovo idućeg jutra kad mi je Ulrike priznala da ju je poljubio. U tjedan dana njihova je veza napredovala jako dobro. Ivo joj je čak priznao što radi i čime se bavi da bi platio troškove bolničkog liječenja. Rekao joj je da će prestati čim ja iziđem i da više nikada nema namjeru baviti se takvim poslom. Oduševio ju je svojom iskrenošću. Dva srca sada su kucala jedno za drugo i ljubav je cvjetala. Bio sam ushićen.

– Ulrike, želim te nešto zamoliti. Moj sin ne zna kako ja znam da je bio porno zvijezda. To sam čuo od tvoje prijateljice, ali s njim nikada nisam o tome razgovarao. Želim da i dalje ostane u tome uvjerenju kako ja ništa ne znam. Mislim da bi nam obojici bilo neugodno. Molim te da čuvaš moju tajnu – iskreno sam je zamolio i bio siguran da je neće odati.

Onog dana kad sam napuštao bolnicu, moj sin Ivo je došao po mene u sobu i poljubio me u obraz.

– Tata, znaš li što je ovo? – upitao je i pokazao na crvenu, baršunastu kutijicu koju je držao u ruci.

Naravno da sam odmah znao, ali nisam mu namjeravao pokvariti iznenađenje.

– Odakle bih mogao znati? Nadam se samo da nije neki lijek? – luckasto sam bubnuo i napravio čudan izraz lica.

Imam najboljeg sina i najbolju snahu

Zaprosit ću Ulrike – veselo je izjavio, a ja sam mu čestitao. Pričekali smo i nju, a kad je kleknuo i zaprosio je, suza radosnica krenula je niz moje lice. Bio sam najponosniji i najsretniji otac na svijetu. Znao sam da bi i moja pokojna supruga bila jednako ushićena i sretna zbog njih dvoje. Bili su prelijep par.

Ulrike je prihvatila prsten i dva mjeseca kasnije došla za nama u Zagreb. Kako bih im barem malo pomogao, prodao sam svoju kuću i dobiveni novac dao sinu. U lijepom restoranu, u društvu pedesetak ljudi, proslavili smo njihov svadbeni pir. Porno karijeru svoga sina nikada nisam spomenuo, a tako će zauvijek i ostati. Dovoljno je što znam koliko je veliki čovjek.

Uz najboljeg sina na svijetu, dobio sam i najbolju snahu. Ivo je prodao svoj stan i kupio veći. Naravno, u njemu se našla i sobica za mene. Bolest je iza mene, a Ulrike i Ivo redovno me vode na kontrole u Müenchen i u posjet prijateljima, to jest Ulrikinim roditeljima. I oni su, baš poput mene, zadovoljni kad vide kako se jako vole.

Dok ih promatram, znam koji je razlog što sam preživio prometnu nezgodu – morao sam povezati dva srca koja su oduvijek čekala jedno na drugo i znam da mi supruga ne zamjera što više ne mogu svakodnevno posjećivati njezin grob. Sreća na zemlji rezervirana je za žive ljude, a nema mi dvoje dražih od sina i snahe.

191900cookie-checkMoj sin je zvijezda filmova za odrasleno