Vidoviti RadomirSpajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.Pozivi iz Srbije: 065 3651 913 ili 064 3161 083 Pozivi iz inostranstva: +381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život! |
Na mjestu mladenke trebala sam biti ja
Ivana! – glas od kojeg mi je srce zadrhtalo, isto kao i tijelo, u meni je izazvalo pravu oluju sa kojom se nisam znala nositi, niti sam na to bila spremna. Nisam se željela okrenuti, niti sam se željela susresti sa najljepšim očima koje sam pokušavala zaboraviti u posljednjih šest mjeseci. Ostala sam ukočena, u pola pokreta. Utišavala sam emocije u sebi, željela sam da samo sanjam, ali me je čvrst dodir kojeg sam osjećala na ruci podsjetio da je Ante tu, da je stvaran i da se napokon moram suočiti sa svim onim što sam pokušavala izbjeći.
Da li mi je olakšao stvar time što me je okrenuo prema sebi, ili otežao? Nisam znala odgovor na to pitanje. Znala sam samo da nisam spremna, da nikada neću ni biti. Nisam imala snage pogledati ga u oči.
Gledala sam u njegove grudi koje su se uzbuđeno spuštale i uzdizale zbog nekontroliranog disanja.
– Idi do vraga! bilo je sve što sam uspjela prošaputati.
– Tamo se i nalazim Ante je odgovorio.
– Pusti me – prosiktaia sam.
– Nemam namjeru – Ante je samouvjereno rekao. Ne dok ne popričamo – nadopunio je.
Osjećala sam kako bijes u meni raste i postaje toliko velik da mu je čak i moje tijelo postalo pretijesno.
– O čemu? – upitala sam ga sarkastično. Da, o čemu smo nas dvoje imali razgovarati? Ono što mi je učinio nadilazilo je sve strahove koje sam ikada imala. Ostavio me je nakon pet godina veze, nakon svih planova koje smo imali za vjenčanje. I oženio je djevojku koju je jedva poznavao. Nije li to bilo dovoljno rječito? Što se tome moglo pridodati? Istina se ni na koji način nije mogla uljepšati, a ja najbolje znam koliko patnje je ta ista istina izazvala kod mene.
Otkad ‘nas dvoje’ uopće postojimo?
Pričajmo o nama – rekao je ono što sam najmanje očekivala.
– O nama? – pogledala sam ga u oči. Ponosno sam zabacila glavu. Ako je mislio da će me njegovo ponašanje vječno boljeti, nije imao pravo. I ta će vječnost imati jednom kraj, to sam obećala samoj sebi.
– Da, o nama – ostao je uporan u pokušaju da me privoli na razgovor. Nisam željela ni riječi progovoriti sa njim, ipak … Jedan dio mene kao da je tražio zadovoljštinu za sve ono što mi je učinio. Što da radim? Ni sama nisam znala odgovor na to pitanje. Željela sam pobjeći, ali i biti s njim.
– Otkad nas dvoje postojimo? – upitala sam ga sa podsmijehom iza kojeg se krila sva ona bol koja me je prožimala.
– Oduvijek – njegov odgovor mi je samo rekao da sam doista trebala imati na umu da sam izuzetno sretna što se sve odigralo ovako. Što bi bilo da sam ostala sa njim? Možda bi me ostavio jednom kada bi imali djecu i kada bi situacija bila mnogo gora od ove koja je sada.
– Baš sam iznenađena – rekla sam uz usiljen osmijeh. Ni pod koju cijenu mu nisam željela pokazati koliko sam povrijeđena, ni koliko sam pogođena našim susretom.
– U razgovor bismo trebali uključiti i tvoju suprugu, ili je ona trenutno nebitna, kao što sam ja bila prije nekoliko mjeseci? – podrugljivo sam ga upitala.
– Razvodim se – rekao je mirno. Bio je red da se opet šokiram. Razvodi se nakon samo nekoliko mjeseci? Bio je rekorder u našem kraju po tom pitanju. Ako se razvodi, naravno. Ja mu ni jedne riječi nisam vjerovala. Itekako sam imala razloga za to.
– To nije moj problem. Dok si ti uživao u sreći, ja sam u tuzi.
– Želim da nastavimo tamo gdje smo stali – izrekao je najveću glupost koju je mogao.
Nisam te pitala za tvoje želje
Zagrcnula sam se. Što on misli? Da je to tako lako? Zar sam mogla zaboraviti koliko sam bila ponižena i povrijeđena. Dala sam mu srce, dušu, tijelo, a on je sve to odbacio bez okretanja. Nije ga bilo briga kako se osjećam i ni koliko je sve to za mene bolno. Mislio je samo na sebe pa sam vidjela priliku da upoznam Antu u nekom drugačijem svjetlu od onog kojeg sam poznavala. Njemu očito ništa nije bilo sveto. Sve što je želio, uzimao je, ne obazirući se ni na koga. Koliko je taj čovjek sebičan, to mi je tek u tim trenutcima postalo jasno.
– Nisam te pitala za tvoje želje – odbrusila sam mu. – Ja ne želim nikakav nastavak. Kad je kraj, onda je kraj. Ne bi li i ti to trebao shvatiti?
– Ali, naša ljubav …
Poželjela sam ga pljusnuti, počupati mu kosu … Raznorazni scenariji su mi prolazili glavom, ali sam ostala mirna, začuclujuće mirna, što je i mene samu iznenadilo.
– A joj, to je tako dirljivo. Misliš li možda da ću ti se baciti u zagrljaj? – rekla sam sa lažnom ljubaznošću.
Vidjela sam kako se njegovo lice mijenja. On je odista mislio da ću mu se vratiti, da ću biti dio trokuta kojeg je sam pokušavao oblikovati. Meni to nije bilo ni na kraj pameti. Što si on umišlja? Čak i da je jedini, ne bih pristala na to. Moj ponos je bio povrijeđen, ali nisam imala namjeru i dalje se srozavati u svojim očima, ali i u očima svih onih ljudi kojima je stalo do mene.
– Ali ti me voliš – Ante to je rekao samouvjereno.
– Toliko malo me poznaješ da je to naprosto fascinantno. To isto sam i za sebe mogla reći. Nije ti možda palo na um da si mi učinio uslugu što si me ostavio? Vidim da nije. Kad malo bolje razmislim, zahvalna sam nebesima što je Lorena upotrijebila sve svoje čari da te zavede, a to nije ni bilo teško. Prevario si me sa najboljom prijateljicom i sada uživaj u svemu tome.
– Ivana! – Antin glas se promijenio. I pogled mu je bio drugačiji. – Ona je bila moja trenutna slabost, a tebe volim – izrekao je ono za što bih sve dala da je učinio prije nekoliko mjeseci, sada je bilo prekasno.
Kako ne shvaća da me nikada više neće imati? On je bio sve ono što mi nije trebalo. Pored sebe imati lažova i nekog tko te može ostaviti na cjedilu u teškom trenutku, bila je noćna mora svih žena, a ja sam se nadala da je mojoj mori došao kraj. Ne samo da sam njegov prijedlog smatrala nerazumnim, nego sam sumnjala u njegov zdrav razum, a za to sam i imala razloga.
– Dosta sam čula gluposti od tebe – rekla sam ljutito. – Ne volim te, mrzim te – rekla sam toliko jako da su se neki prolaznici počeli okretati.
– To nije istina – Ante je i dalje bio samouvjeren.
– A što je istina? – planula sam. – Istina je da si me ostavio, nisam li u pravu? – nisam skidala pogled sa njegovog lica. Istina je i da si me ponizio i svojim postupcima uništio sve ono što sam smatrala lijepim. Odakle ti hrabrosti da mi priđeš? A ponašao si se tako okrutno kada si me ostavljao. Ne trebamo imati milosti prema onima koji je nisu imali prema nama. Mislim da ti ta rečenica sve govori – ni sama ne znam kako sam uspjela sve to izgovoriti.
– Samo si ljutita – Ante je tražio opravdanje za moje riječi.
Prasnula sam u histeričan smijeh. Da, bila sam ljutita. To je dobro uočio, ali je previdio da su se i moji osjećaji promijenili, da sam se ja promijenila, isto kao i situacija u kojoj se nalazimo. Promijenila se i moja ljubav. Više ga nisam voljela kao nekad, ne. Znala sam da će moja patnja biti mnogo manja i da će sa vremenom nestajati.
Bilo mi je teško oporaviti se od toga
Samo te molim da nestaneš iz mojeg života kao što si to nekad učinio – okrenula sam se na peti sa namjerom da pođem. I pošla sam. Nisam ostala samo na namjeri. Nije me zaustavljao, ali mi je rekao da on neće odustati. Oči su mi bile pune suza. Na sreću, kuća je bila u blizini. Sve više sam imala dojam da je on ovo planirao. Što je mislio? Da ću mu biti ljubavnica? Čak i ako se razvodio, meni to ništa nije značilo, osim što je dio mene likovao zbog te njegove situacije. Da, dobila sam malenu zadovoljštinu, ali me ni to nije ispunjavalo srećom. A tko je i mogao biti sretan u situaciji koja je bila poput moje? Ja nikako.
– Ivana! – majka me zovnula kada sam došla pred kući. Bila sam toliko zaokupljena mislima da nisam ni primjetila da je u vrtu.
– Da? – rekla sam odsutno.
– Što se dogodilo? – upitala me je. Njenom oku ništa nije moglo promaknuti.
– Ništa – odmahnula sam rukom. Trudila sam se da izgledam opušteno, ali me je ona čitala kao otvorenu knjigu. Naravno, njoj nikada nisam bila nepoznanica. Rodila me je i cijeli život je promatrala moje lice. Znala me je bolje od ikoga.
– Samo sam umorna – rekla sam i odmah krenula u kuću. Nisam imala snage ništa joj objašnjavati, iako pred njom nisam imala nikakvih tajni. Kako sam ih i mogla imati? Ona mi je bila rame za plakanje, a njeni su savjeti bili vrjedniji od bilo kojeg opipljivog blaga. Zbog nje je moja tuga bila manja, jer mi je nastojala pomoći na sve moguće načine. Sama se sa svim onim osjećajima i boli ne bih mogla nositi.
Skinula sam jaknu i krenula prema sobi. Još uvijek su mi oči bile pune suza. Mrzila sam sebe zbog njih. Mržnja je bila najčešća riječ na koju sam pomislila u posljednjih sat vremena. Nisam bila osoba sklona tom osjećaju, ali sam i ja imala trenutke slabosti koji su bili poput ovog. Skinula sam odjeću i legla. Pokrila sam se preko glave, kao da sam na taj način željela odvojiti se od ostatka svijeta. Tijelo mi je drhtalo, ali mi nije bilo hladno. Bila je to reakcija na sve ono što sam proživjela tog dana, na susret koji me je uzdrmao iz temelja. Misli su mi zaplovile u prošlost. Mjesecima sam se odupirala sjećanjima, ali sada to nisam mogla. željela sam u prošlosti pronaći snagu za budućnost, njegovim postupcima umanjiti osjećaje koji su se još uvijek nalazili u meni.
Antu znam još od srednje škole, a pred kraj mojeg školovanja smo i postali par. Bio je stariji od mene tek dvije godine, ali sam ja to nekada smatrala prednošću.
Bili smo savršen par, odlično smo se razumjell i svi koji su nas vidjeli, to su i potvrdili. Mislila sam da će tako biti zauvijek. Idila se nastavljala. Svaka iduća godina bila je sve ljepša i ljepša. Sa zrelošću, ja kao da sam više cijenila tu posebnu ljubav koja me je činila drugačijom od ostalih.
Priznao je da se zaljubio u drugu
Imali smo jedno u drugo povjerenja, a sama ljubav je bila dovoljna da mu vjerujem bezgranično. Srca su nam bila čista. Ni za kakve prijevare nišmo znali. Voljeli smo se i to je bilo dovoljno. Planirali smo vjenčanje, ali Ante kao da je odgađao, kao da se bojao obaveza koje dolaze sa brakom. Koliko puta sam ga pokušala razuvjeriti? Ni sama nisam znala broj. Sjetila sam se jednog razgovora u kojem je došlo do svađe.
– Kada ćemo sevjenčati? – upitala sam ga nestrpljivo. Upravo je govorio o našoj zajedničkoj budućnosti, o planovima koji su uključivali i mene, i to me je navelo da ga pitam to važno pitanje.
– Kuda ti se žuri? – upitao me je.
– Ne želim biti vječita djevojka – rekla sam ono što sam doista i mislila.
– I nećeš biti. Premladi smo – rekao je ono sto sam najmanje očekivala.
– Za što smo premladi? Za jedan potpis? Ništa se neće promijeniti, osim što ćemo više vremena provoditi zajedno.
– Nije to tako jednostavno. Ne želim se još vezati bračnim okovima. Imam osjećaj da bi me brak gušio, da bi se ti promijenila i da bi se sve promijenilo.
– Što? planula sam.
– Kako možeš pomisliti da bih se promijenila? Na koji način? – upitala sam ga.
– Nije važno – Ante je ustao.
– Meni je važno. Volim te, i koliko bih još vremena trebala provesti kao tvoja djevojka? Ne postoji prepreka za brak.
– Tebi ne postoji, ali ja još uvijek nisam spreman – rekao je.
– Kada ćeš biti? – ni sama nisam znala zašto sam toliko inzistirala na tome. Meni se sasvim logičnim činilo da naša veza završi brakom, a on se svim silama opirao.
Nekako u to vrijeme vratila se moja prijateljica Lorena. Zbog očevog posla stanovala je u drugom gradu. I sama sam bila zaprepaštena u kakvu se ljepoticu pretvorila. No, ni slutila nisam što mi se sprema, ni što njih dvoje rade iza mojih leđa. Bila sam sigurna da su se smijali na moj račun. lzdana sam od dvije osobe od kojih to nikako nisam očekivala. Znala sam da se nešto događa. Moja ženska intuicija je vrištala, Što? Ante je bio neprestano zauzet, viđali smo se toliko rijetko da sam se počela pitati što nije u redu. Svašta mi je padalo na um, ali ne i ono što sam doživjela. Čak ni najgora razmišljanja nisu bila ni blizu istine. Čak me i Lorena izbjegavala. U početku sam joj vjerovala da je u pitanju samo prezauzetost, a kasnije sam shvatila što je bio razlog tome.
Samo nekoliko dana kasnije, Ante me je odveo na izlet. Doista sam se radovala što je napokon našao vremena i za mene.
– Želim razgovarati – rekao mi je nakon što smo stigli.
– I ja – uzvratila sam blago. Njegovo prisustvo je bilo dovoljno da ljutnja nestane, samo jedan osmijeh sve je izbrisao.
– Znaš … – Ante je izbjegavao moj pogled. – Ovo mi je teško izustiti, ali moram slegnuo je ramenima.
Radoznalo sam ga pogledala. – Što je? – pokušala sam ga potaknuti da počne razgovor.
– Zaljubio sam se u drugu. ženim se – bio je prokleto direktan.
Ne znam kako sam izgledala u tom trenutku. Da me je pogodio meteor, sigurno bih bila manje iznenađena.
– To je neka šala? – nisam shvaćala, mada sam se svim silama trudila da dokučim što se nalazi iza njegovih riječi.
– Nije šala. Zaljubio sam se. Nisam to želio. Bilo je to neočekivano kao grom iz vedra neba, ali prokleto lijepo.
– Ne shvaćam – zamuckivala sam. Nikako nisam mogla sročiti neku rečenicu koja bi imala smisao. Koliko god da sam se trudila to mi nije polazilo za rukom. Još uvijek je dio mene želio vjerovati da je u pitanju nekakva šala, ali dio mene je znao da govori istinu. Duša mi je vrištala, ponos mi je padao u bezdan, a ja sam se trudila da moje tijelo ne krene za ponosom.
– Što se tu ima shvatiti? – upitao me je. – Zaljubio sam se – to mu je bilo opravdanje za sve, a kada sam malo bolje razmislila, tako je i trebalo biti.
– Tko je ona? – upitala sam ono što me je najviše zanimalo.
– Lorena – kratko je odgovorio. Otvorila sam usta sam. Pokušavala sam uhvatiti zrak, ali mi to nije polazilo za rukom. Imala sam osjećaj da se gušim.
– Lorena, ona koja …?
– Da, tvoja prijateljica – rekao je mirno.
– Vas dvoje … – postalo mi je mučno pri samoj pomisli na to.
Trudila sam se da ne zaplačem, da ga ne molim, da ne vičem. Stajala sam poput kipa, mada je sve u meni bilo slomljeno.
Olako me odbacio, kao staru krpu
Da. Dogodilo se. Moraš priznati da je ona najljepša žena koja hoda po ovoj planeti – uzdizao ju je do zvijezda, a gdje sam se ja nalazila, gdje sve one godine koje sam provela sa njim? Za njega više nije postojalo ništa osim Lorene.
– Kako si mogao? – nije mi bilo jasno. – Planirali smo budućnost.
– Tebe volim, ali ono što prema njoj osjećam graniči sa ludilom – slikovito je objasnio.
– Žao mi je. Ako ti ove riječi išta znače, doista mi je žao. Uvidio sam da moram misliti samo na sebe i na svoju sreću.
Ustala sam i otišla od njega. Do kuće sam imala nekoliko kilometara, ali mi je ta šetnja trebala da razbistrim misli.
– Ivana! – Ante me je pokušao zaustaviti. – Kamo ćeš? Ne budi luda.
– S tobom ne bih sjela u automobil ni za što. Gadiš mi se! – viknula sam. – Idi samo da te ne moram gledati. Idi onoj koju voliš – buncala sam. Ne znam kako sam došla do kuće. Košmar u meni bio je identičan paklu. Kad sam malo bolje razmislila, prolazila sam sve nivoe pakla. Nikako nisam mogla shvatiti da sam bila toliko slijepa, toliko naivna, da nisam vidjela ono što je bilo tako očito. On se zaljubio? A što je sa mnom? Olako je odbacio sve ono što sam mu dala. Toliko sam mu vjerovala da me je njegovo priznanje dokrajčilo. I ne samo to. Bol je bila višestruka, jer su me izdali ljudi do kojih mi je stalo. Nestala je jedna velika ljubav, barem kada sam ja bila u pitanju, ali i jedno prelijepo prijateljstvo. Što se dogodilo? Zašto? Kako je mogao? Milijuni pitanja ostajali su bez odgovora.
Kad sam stigla kući, majka je odmah shvatila da se dogodilo nešto strašno. Uhvatila me je za ruku i povela do stola.
Ante me ostavio. Ženi se Lorenom
Sjedni – rekla je blago. Nije me ispitivala. Znala je da ću joj reći kada se priberem, a ni ja sama nisam znala koliko će mi vremena za to trebati.
– Donijet ću ti čaj sa rumom – rekla je. Očito je samo govorila da popuni prazninu koja je bila između nas, koja je bila toliko teška da Re mogla usporediti sa nevidljivim teretom. Kad se vratila nakon nekoliko minuta, stavila je šalicu ispred mene. Svoju je još uvijek držala u ruci. Upitno me je promatrala.
– Ante me ostavio. Ženi se sa Lorenom – napokon sam prošaputala ono što me mučilo. I meni samoj moj je glas zvučao strano. Bio je protkan boli, razočaranjem, neshvaćanjem i tko zna čime još.
– Što? – dio čaja koji se nalazio u šalici u njenoj ruci, prolio se po stolu. – Ali, kako? – i ona je zamuckivala. Trebalo joj je nekoliko minuta da se pribere. Nije bila iznenađena ništa manje od mene. Uzela je sebi vremena da smisli poučne riječi, one koje bi umanjile moju bol, ali takve riječi u ovom trenutku nisu postojale. Nisam se htjela zavaravati. Osjećala sam se jadno, isprazno i nevjerojatno tupo. Kao da je dio mojeg srca umro sa riječima koje sam čula od Ante.
– Šokirana sam – priznala je nakon kraćeg oklijevanja. – A toliko sam mu vjerovala – priznala mi je. S tim sam se riječima i ja složila. Imao je i moje beskrajno povjerenje. Poznavali smo se godinama i isto toliko dugo dijelili sve. A onda je sve to olako odbacio kao da je bezvrijedno.
– Možda je ovako i bolje. Što bi bilo da se ovo dogodilo za nekoliko godina? Možda bih ovaj postupak mogla pripisati i njegovim godinama. Želja za uzbuđenjem, za nečim novim što nije prošao, očito je presudila vašoj vezi.
– Na što misliš? – upitala sam je.
– Previše ste mladi. Vezali ste se dok ste još uvijek bili gotovo djeca i premladi.
– To nije nikakvo opravdanje za njega – rekla sam tiho i oporo.
– Nisam ga ni imala namjeru pravdati. Jednostavno ga pokušavam razumjeti, doprijeti do misli koje su ga odvele u sasvim drugi smjer.
Željela sam umrijeti i nestati
Nije on mislio. On je samo sebično uzeo ono što mu je bilo ponuđeno – rekla sam oporo. Idem u krevet – ustala sam a da čaj nisam ni taknula. Legla sam. Činilo mi se da je moj život izgubio svaki smisao. Tuga je preplavila moje srce i u njemu nije bilo ničeg osim nje. A onda se počela miješati sa ljutnjom. Bila sam tako ljutita na njega i na Lorenu. Sve što sam u tom trenutku željela bilo je pogledati Loreni u oči i upitati je zašto mi je to učinila.
Ni sama ne znam kako sam prebrodila prvih nekoliko dana. Sve je nekako bilo obavijeno maglom, a vrijeme kao da je prolazilo pored mene. A onda sam se odvažila i otišla posjetiti Lorenu. Od nje sam željela čuti ono što sam smatrala nužnim. Željela sam iskaliti svoj bijes na nekome, a ona je bila predmet mojeg bijesa. Čak ni na Antu nisam bila ljutita koliko na nju.
Kad mi je otvorila vrata, na trenutak se vidjelo oklijevanje u njenom pogledu. Ništa nije rekla. Spustila je pogled.
– Došla sam po objašnjenje – rekla sam ljutito.
– Objašnjenja nema. Igrom slučaja ja sam ta koja je presudila vašoj vezi, a da nisam ja, bila bi neka druga. Imaj to na umu prije nego što me optužiš – rekla je jednoličnim i bezbojnim glasom.
– Ne bi se on odvažio da mu nisi dala povoda – optužila sam je.
– Nije mu ni trebao povod. Ako će ti biti lakše, on je taj koji je učinio prvi korak, a ja se nisam mogla oduprijeti osjećajima. Shvati kako god želiš, ali mi se volimo. U pitanju je posebna ljubav, ona koja zaplamti već pri prvom pogledu. Zar ti njegova djela ne govore dovoljno? Nije te volio, to je objašnjenje za sve.
– Onda me ni ti nisi voljela kada si se odvažila na takav korak.
– Prijateljstvo nisam stavila ispred ljubavi. Možda griješim, ali tko mi to može zamjeriti. Volim Antu onoliko koliko i on mene voli – rekla je. Stiskala sam prste u šaku. Željela sam je povući za kosu, ogrebati njeno besprijekorno lice, iščupati joj bezosjećajno srce iz grudi, ali ništa od toga nisam učinila. Došla sam po objašnjenje, a ona mi ga je dala.
– Oboje ste isti. Zaslužili ste jedno drugo – okrenula sam se i otišla. Nakon odlaska, nije mi bilo nimalo lakše. Čak bih se usudila reći da su moje rane postale još dublje. Sa još većim razočarenjem uputila sam se besciljnim lutanjem gradom. Pokušala sam dokučiti način na koji su oni razmišljali, ali nisam uspjevala. Oboje su tvrdili da je njihova ljubav posebna, a isto to sam i ja tvrdila prije ovoga što se dogodilo. Što da radim? Više nisam znala kako da se nosim sa situacijom koja me je zadesila. Svi su mi govorili da pronađem nešto dobrog u njihovim postupcima, ali ja tako nisam mogla razmišljati. Kako pronaći nešto dobrog u izdaji, u odbacivanju i poniženju?
Najgori dan u mojem životu bio je dan njihovog vjenčanja. Na mjestu mladenke sam trebala biti ja, a ne Lorena. Željela sam umrijeti i nestati, no to bi značilo i predaju, a ja se nikada nisam predavala. Tvrdoglavost je zamijenila bol, barem se pomiješala s njome. Željela sam nastaviti sa životom koliko god to teško bilo. Nisam smjela dozvoliti da me uništi jedna neostvarena ljubav, isto kao i neostvareni snovi. I djelomično sam uspijevala u tome. Nosila sam se sa tom situacijom kako sam najbolje umjela. Iako je teško bilo vjerovati da ću opet voljeti, čak sam i to bila u stanju učiniti. Oporavak je bio dug i bolan, i djelomično sam uspjela u tome.
A onda? Pojavio se Ante sa svojim suludim prijedlogom. Na taj način me je dodatno ponizio. To je samo pokazivalo koliko malo me poznaje, i da mi nikada nije posvetio onoliko vremena koliko je trebao. Bio je sa mnom do bolje prilike, iako mi se nekad kleo u ljubav. Tko zna, možda je samo mislio da me voli, a ako je istina ono što je rekao, ni njegova nova ljubav nije zaživjela. Očito je u pitanju bila sam,o strast, a kada je ona splasnula, ostala je samo praznina koju je on želio popuniti povratkom u prošlost. Ja na to nisam bila spremna, jer to više ne bi bila ljubav, nego možda osveta, želja da dokažem da nije imao pravo. Ako je on želio kraj, dobio ga je. Graditi nešto novo na ruševinama laži i nepovjerenja, nije imalo smisla. A uloga ljubavnice nije bila ono što sam željela.
Nekako, kao da se i moja ljubav umanjila, kao da je nestala u proteklih nekoliko mjeseci, a tome je pridonio i Antin posljednji postupak. Što je on umišljao? Zašto mu je uopće palo na um da bi naše želje bile usklađene? Sigurno je mislio da može što hoće i da će se svaka njegova želja ispuniti. Ovaj put neće, obećala sam samoj sebi. Neke se stvari mogu oprostiti, a neke nikada. A on oprost nije zaslužio.
Što si je taj idiot umislio?
U idućih nekoliko dana Ante me je neprestano zvao. Bio je toliko uporan da sam promijenila broj telefona. Bila je to kupnja privremenog mira, jer sam znala da će on pronaći način da mi se približi. I bila sam u pravu. Dočekao me je ispred zgrade u kojoj sam radila. Ne mogu reći da sam bila iznenađena, ali sam svakako bila odlučna da mu kažem sve ono što mislim. Imao me je pa odbacio, zašto se želio vratiti natrag? Ono što je napravio meni, sada radi Loreni. A kada bih pristala na njegov prijedlog, mogla sam očekivati i reprizu proživljenog, jer bih mu oprostom dokazala da su njegovi postupci u redu, na neki način.
– Zar ti ne znaš shvatiti ‘ne’ kao odbijenicu? – rekla sam mu čim sam mu prišla. Na moje iznenađenje, srce mi nije zatreptalo, nisam osjećala ništa osim bijesa, čak i neke vrste sažaljenja.
– Ali, volim te – prošaputao je.
– Veću glupost nisam čula. Ne voliš me. To si dokazao. Ne volim ni ja tebe. Napokon to mogu izgovoriti glasno, i sa srećom. Hvala ti što si otišao iz mojeg života. Vječno ću ti biti zahvalna – glas mi je bio povišen i doista sam mislila ono što sam rekla.
Promatrajući ga, shvatila sam da uz njega ne bih bila sretna. On nije znao pomoći samom sebi, a kako bi meni. Trebao bi mi biti oslonac, a on je hodao po rubu provalije, kada su osjećaji u pitanju. Kao odrastao muškarac, nije znao razlučiti dobro od lošeg, nije znao shvatiti kada je pretjerao i ni do koga mu nije stalo osim do njega samog. Tu sebičnost nisam uočavala dok sam bila sa njim. Trebao me je ostaviti da i to shvatim.
– Ne misliš to što govoriš – Ante je zamuckivao.
– Kako bi ti reagirao da sam ja tebe ostavila zbog drugog i pokušala ti se vratiti dok sam još u braku? – unijela sam mu se u lice. Vidjela sam kako se trgnuo. Očito nije sagledao situaciju i iz druge perspektive. Ništa drugo od njega nisam ni očekivala. Svaki put kada pomislimo da nekoga poznajemo, shvatimo da se varamo. Takav slučaj je bio i sa mnom. Vrijeme sam provodila sa osobom koju nisam poznavala, a njega sam optuživala za to. Oboje smo imali iste greške po tom pitanju, ali ja njega nikada ne bih iznevjerila kao što je on mene.
– Ne znam – rekao je tiho.
– Jedino želim da me ostaviš na miru – bila sam ljutita na njega.
– Dobrovoljno si otišao iz mojeg života. Nemam te namjeru primiti natrag. Tvoja ponuda nije nimalo privlačna, čak i da si razveden. Tko bi te želio natrag? Ja sigurno ne. Shvati to već jednom i nemoj me više zvati, niti me čekati u nekakvim zasjedama. Zar misliš da bih te mogla poljubiti, a ne misliti na izdaju i Lorenu?
Moja prva i najveća pobjeda
Biti s tobom bila bi kazna, a ja sam već dovoljno kažnjena kada si ti u pitanju. Preboljela sam te, odbacila sam sve snove i krenula dalje. Ne želim da mi se nađeš na putu. Ti si prošlost, a svojim ponašanjem samo izazivaš mržnju kod mene. Za našu vezu me vežu i lijepe uspomene, pa neka tako i ostane.
– Volim te – Ante je bio uporan.
Odmahnula sam glavom. Bio je tako jadan sa tim svojim tvrdnjama. On kao da nije želio shvatiti da ga ne želim natrag. Kako da mu to objasnim i na koji način? Moj život ide dalje, a ja sam odlučila ponosno koračati naprijed bez okretanja.
– Tvoja ljubav donosi samo bol. Zna li Lorena za ovo? – upitala sam ga. Vidjela sam kako se njegovo lice mijenja. – Da želim osvetu, mogla bih vam se oboma osvetiti, ali ne želim. Živi svoj život, onaj kojeg si odabrao, a ja ću svoj. Što ti tu nije jasno? – upitala sam ga.
– Pogriješio sam – priznao je.
– I ja sam što sam bila sa tobom. S tom se greškom moram nositi. Doviđenja – mahnula sam mu rukom i otišla.
Likovala sam u sebi. Ovo je bila moja prva i najveća pobjeda. Put k ozdravljenju bio je preda mnom. Napokon sam uspjela, sa ponosom sam pomislila. Preboljela sam ga većim dijelom, a ono malo boli što je ostalo, sa vremenom će nestati. Ipak, mogu zaključiti da sam sretna što se sve odigralo onako kako jest. Više nisam okružena lažima. Imam drugu priliku da budem sretna, priliku za novu ljubav. Trudim se da njegovo ponašanje ne utječe na moje mišljenje o muškarcima, i uspjevam u tome. Oko sebe imam bezbroj primjera u kojima je ljubav trajna i čvrsta, i samo na njih mislim.
Nisam mu mogla, a ni željela oprostiti. Da sam pristala na njegov prijedlog, toliko bih se ponizila da bih mrzila čak i svoj odraz u ogledalu. To mi nije bilo potrebno, to sam željela izbjeći.
Reci mužu da me prestane zvati
Novi život, novi izazovi, sve je to sada ispred mene. Sa osmijehom na licu došla sam spred kuće. Kad sam vidjela Lorenu, moje je raspoloženje splasnulo. Sjetila sam se da sam i ja nju posjetila kada sam bila ostavljena. Sada je situacija bila obrnuta.
– Što želiš? – upitala sam je nimalo ljubazno.
– Ja želim spasiti svoj brak – Lorena je bila neprepoznatljiva.
– I? – upitala sam je. – Svoje probleme riješi sa svojim mužem, a ne sa mnom. I reci mu … – prišla sam joj toliko blizu da sam vidjela kako se njene zjenice šire – … reci mu da me prestane zvati, da me ne salijeće i da me pusti na miru kao što sa ja njega pustila kad je otišao s tobom.
Lorena je samo otvarala usta. Nije očekivala takve riječi, ni da će to čuti, to je bilo očito.
– Mogu ga imati kada god poželim. Nije li to jadno od njega? Moli me da budem s njim, da se pomirimo, da me još uvijek voli, želi razvod i lako bih ti se mogla osvetiti, ali dovoljna osveta ti je što si u braku s njim. Baš ti hvala što si postupila onako kako jesi – rekla sam uz širok osmijeh.
Naravno, poljuljala sam njeno samopouzdanje. To mi je i bio cilj. Ali sam joj na kraju dala do znanja koliko njen muž vrijedi.
Otišla sam u kuću. Nisam se ni okrenula da je pogledam. Čak ni pogled nije zaslužila. Dok se ona bude nosila sa posljedicama onoga što je napravila, ja sam bila prepuna planova za budućnost, i doista sam se radovala toj istoj budućnosti. Napokon je moje srce oslobođeno okova boli i slobodno za neku novu sretnu ljubav.