S 18 sam rodila profesorovo dijete

Svojim sam se roditeljima rodila kad su već pomislili da neće imati djece. I onda sam ipak došla ja. Naravno da sam im bila najveće blago. Tako su se oduvijek odnosili prema meni, kao prema princezi dostojnoj sve raskoši. Nisu imali mnogo, ali ja sam imala sve što sam poželjela. Rasla sam u lijepom predgrađu i družila se s prijateljicama koje su mi bile slične po socijalnom statusu. Mama je radila kao knjižničarka, a tata je bio financijski direktor jedne male, stabilne firme. Danas bi se reklo da smo bili viša srednja klasa. Ali ja nisam bila samo razmažena jedinica. Ja sam bila i mala genijalka. Svirala sam violinu od svoje pete godine i svi su mi govorili kako sam talentirana i da samo moram biti uporna i ustrajna. I voljela sam svirati, još uvijek volim.

Ali bila sam dobra i na drugim područjima.

Učila sam s lakoćom, čitala gomilu knjiga na tjedan, imala i još puno dodatnih aktivnosti. Učila sam dva jezika u školi, engleski i njemački i još se upisala na talijanski u jednu školu stranih jezika. I tu sam bila sjajna. Kažu da muzikalni ljudi lako svladavaju strane jezike – ja sam valjda živi primjer za to. I kako sam rasla i odrastala, bila sam sve neodlučnija čime se u životu želim baviti. Sve mi je išlo jako dobro, sve sam s lakoćom svladavala i sve mi se činilo zanimljivim. Želim li u umjetničke vode kao muzičarka? U prirodnjake? U jezičare? Onda sam se ipak odlučila i upisala u jezičnu gimnaziju. Da sam izabrala nešto drugo i moj život bi krenuo drugim tokom i danas ne bih bila tu gdje jesam. Ali nisam. Izabrala sam to što jesam i to je to.

Isprva me se nije dojmio

Upisala sam se u jezičnu gimnaziju, kao i moja najbolja prijateljica Jasna. Bila sam sretna zbog toga. Znala sam po pričanju starijih da je srednja škola puno teža i da treba učiti više i biti odgovorniji. No, kako meni učenje nije bilo teško i nisam se bojala dodatnog rada, nekako i nisam osjećala veliki strah od novog razdoblja u mom životu. Čak sam jedva čekala da se suočim s novim izazovima.

I krenule smo u novu školu. Ja sam iz predgrađa putovala autobusom. Svaki dan desetak minuta vožnje i još nekoliko minuta pješačenja. Jasna bi se ukrcala na slijedećoj stanici i odmah bismo započele pričanje, diskutiranje, ogovaranje. I tako do kraja nastave. Uglavnom, bile smo nerazdvojne i jako smo se dobro slagale i nadopunjavale. I ona je bila dobra učenica. Jest da je bilo teže i zahtjevnije, ali ubrzo sam se snašla i pronašla. Učila sam više i predanije i problema nije bilo. Prvi razred prošao je samo tako. Već smo bile u drugom razredu. Onda se desilo da nam je profesorica iz matematike oboljela od teške bolesti. Došao je novi profesor. Isprva se mislilo da će to biti samo kratkotrajna zamjena, međutim, bolest se pokazala jako ozbiljnom. Do kraja školske godine profesorica je umrla, a profesor na zamjeni postao je stalni.

Isprva me se i nije nešto dojmio. Jest da je bio ugodne vanjštine, ali nekako nije bio moj tip. Ja sam više padala na tipove poput Johnnya Deppa, raskuštrane vragolane.

A profesor R. bio je sušta suprotnost tom tipu muškaraca – visok, plavokos i plavook, uvijek uredne frizure i dosadnjikave odjeće. Baš onako profesorski neugledan. Jedino što bi me se uvijek dojmilo, bio je njegov osmijeh. Kada se smijao iskreno, bio je baš onako filmski dojmljiv. Ali nije se često smijao. Bio je više ozbiljan i strog, zahtjevan, ali ne mogu reći i nepravedan.

– Vedrana, izađi na ploču. Donesi zadaću.

Na ploči kod zgodnog profe

Radili smo jednadžbe s dvije nepoznanice. Bilo je tu svega, razlomaka, potencija, korijena, x i y. Ja se nisam pretjerano mučila. Malo vježbanja, nekoliko dodatnih zadataka i znala sam. Profesor je pogledao rješenja i odmahnuo glavom. Bila sam zatečena. Što, zar je nešto krivo?

– Vedrana, drugi zadatak ti je krivi. Rješenje nije točno. Hajde počni na ploči ispočetka. Ako pravilno riješiš taj zadatak, dobivaš peticu. Ako ne, četvorka – bio je ozbiljan profesor.

Ja sam počela i mislila da sve držim pod kontrolom. Međutim, napravila sam istu grešku. Na jednom mjestu trebalo je podijeliti 33 sa 3. I ja sam opet napisala da je to 13. Naravno da mi je rezultat opet bio netočan. Profesor je vidio gdje sam pogriješila. Činjenica je da ta greška ne govori o mom neznanju već o mojoj brzopletosti.

– Koliko je 33 podijeljeno s 3?

– 11.

– A koliko si ti napisala? Tamo u četvrtom redu, gore.

– 13 – uvidjela sam grešku i bila iznenađena sama sobom i svojom brzopletošću.

– Dakle, što da ti kažem? Bit će onako kako sam rekao, vrlo dobar! I znam ja da ti znaš ali si toliko sigurna u sebe, presigurna, tako da ispadaš čak nemarna. Malo više koncentracije i pažnje. To ti je pouka za ubuduće.

Matematika ne trpi brzopletost. Možeš na mjesto. Sjedni. Dalje, da vidimo… Martina, izađi.

Ja sam pokunjeno krenula na mjesto i bila neugodno iznenađena. Nikako nisam očekivala ocjenu manju od petice. Mislila sam da to sve znam. I znam, ali eto, kaznio me jer sam bila nepažljiva. Mislila sam da me nepravedno kaznio! Mogao mi je zadati još koji zadatak i vidio bi da sve to znam i razumijem. Kaznio me nepravedno! Tako sam se samosažaljevala do kraja sata. Poslije sam se potužila Jasni i ona se složila sa mnom da je to bilo nepravedno. I drugi kolege iz razreda su se složili. Ali ja sam nekako u podsvijesti znala, osjećala, da je ta ocjena bila za moje dobro. Bila je to ocjena za trgnuti se i poraditi na koncentraciji. On je to jasno vidio, ja nisam. Na putu kući, Jasna i ja i dalje smo razglabale o matematici i profesom R. I onda je odjednom Jasna izlanula:

– Meni se on sviđa.

Kako ga prije nisam primijetila?

Tko? Profesor R.? Ma daj! – bila sam u čudu jer nikad takvo što ne bi očekivala od nje.

– Pa da. Ne znam kako, ali mi je onako, baš dobar tip.

– Nikad ga nisam gledala kao dobrog tipa. Uz to što je strog, nekako je i staromodan.

– Baš zato. Ima neki stav i drži se toga. Ne podilazi nam nekim modernim imidžom i… I ne znam, sviđa mi se. Eto! – bila je neodređena Jasna.

– Hm. Da. Dobro, meni se sviđa kako se on smije. Samo što se rijetko smije.

– Čula sam od susjede Marice da ima problema u braku. Nešto kao žena mu je stalno na putu po inozemstvu i jednostavno brak baš ne funkcionira na daljinu.

– A imaju djecu?

– Ne, koliko ja znam. Pa kad nje nema nikad doma! Bolje mu je ovako – komentirala je Jasna kao da zna svo znanje ovog svijeta i muško-ženski odnosi su Joj u malom prstu.

Stavila mi je bubu u uho. Slijedeći dan imali smo matematiku i zatekla sam se kako gledam profesora i procjenjujem ga. Nisam uopće slušala što govori. Po povratku kući, načela sam istu temu.

– Što ti misliš, koliko profesor R. ima godina? – onako kao usput pitala sam Jasnu. A ona je s razlogom bila dobro informirana.

– Trideset jednu – ispalila je kao iz topa.

– Kako to znaš?

– Rekla mi je susjeda Marica.

– Pa valjda si ju pitala? – pomalo u čudu sam nastavila.

– No, pa jednom se tako poveo razgovor o njemu, a ona zna i njegovu mamu koja stanuje u istoj zgradi kao i njezina baka. Eto… A zašto si ti tako znatiželjna?

– Pa i ti si bila znatiželjna kad si sve to saznala. Ima li neki razlog?

– Ma ne. Ne, nema razloga – pogledala je kroz prozor i nekako prekinula tu temu.

Činilo mi se da je nekako naprasno prekinula taj razgovor. Je li istina to što slutim? Uvijek smo si o svemu pričale i povjeravale se. Zašto sada šuti?

Sutradan sam promatrala Jasnu na satu matematike. Sjedila je ispred mene lijevo. Ona je bila zaljubljena! Gledala je profesora sanjivim pogledom, odsutna, bez sumnje zaljubljena. Razmišljala sam o tome i pitala se zašto mi ništa ne govori. I kad malo bolje razmislim, profesor je zaista komad i pol. Kako se samo graciozno kreće po učionici. Kako to prije nisam primijetila?

Osvojila sam drugo mjesto

Njegov osmijeh sam primijetila i prije, ali sad sam bila očarana. Tog sam popodneva radila samo matematiku, sve sam druge predmete zanemarila. Htjela sam ga zadiviti, bude li me prozvao da odgovaram. A noću sam ga sanjala. Prvi put.

Nisam odmah bila svjesna, ali sve češće sam sanjala o njemu i na javi. I ja sam se zaljubila. Zaljubila sam se u profesora, četrnaest godina starijeg od mene. Znam da je to česta pojava. Svaka se učenica bar jednom u životu zaljubila u nekog učitelja ili profesora. Ista je stvar i sa dečkima. Uglavnom svi uzdišu za mladim profesoricama. I profesori to znaju. Neki uživaju u tome, neki to ignoriraju, a neki čak zloupotrebljavaju. Kako? Pa na primjer profesorica iz povijesti je dobar komad žene i znam da Šaša, kolega iz razreda koji sjedi tik iza mene, uzdiše na njenom satu. Odjednom je popravio sve ocijene iz povijesti, sve zna i uvijek je spreman na satu povijesti. Ne trebam reći da je takav jedino na povi jesti. Ostali predmeti – dobar. Profesorica M. to očigledno zna i vidi i već ga je nekoliko puta poslala sa sata da joj obavi nešto u gradu. To sigurno ne bi smjela i nije pedagoški, ali ona to redovito čini.

Zna da se Saša neće nikome žaliti i da u stvari, jedva čeka da učini nešto za nju. Iskorištava ga.

Profesor iz tjelesnog bio je pun sebe i mislio da zaslužuje da ga sve djevojke obožavaju. U stvari je bio umišljeni pametnjaković. No, ipak, dobro je izgledao i znam da su mnoge djevojke ‘slinile’ za njim. Nisam čula da je ikad to zloupotrijebio, ali vidjela sam da uživa u društvu zadivljenih djevojaka.

Takva je bila moja gimnazijska svakodnevica. Bila sam pronicava i kao da sam bila iznad tih srednjoškolskih problema – dok se i ja nisam zaljubila u profesora iz matematike. Bilo mi je neugodno to priznati Jasni. Tim više što je ona već otprije zaljubljena u njega i što mi je ona nekako to sugerirala to da je zgodan i vrijedan pažnje. Da mi ona to nije rekla, možda ga nikad i ne bih pogledala na takav način i počela o njemu razmišljati. I ona ga je gledala sanjarski, a i ja.

Htjela sam mu se pošto-poto približiti. Radila sam matematiku satima i naravno da sam briljirala. Toliko sam bila dobra da mi je predložio neko natjecanje među gimnazijama. Pristala sam jer je to bio način da radim s njim u njegovom kabinetu, samo nas dvoje jer drugih kandidata nije bilo.

Bila sam u sedmom nebu. Njegova blizina je djelovala je na mene tako da bi mi srce htjelo iskočiti iz grudiju. A često je sjeo kraj mene u klupu i pokazivao mi što i kako i zašto. Bez obzira na uzbuđenje, mogla sam ga pratiti. Moram priznati da sam se za te konzultacije posebno uređivala: dublji dekoltei, kraća suknja, poseban miris. Uglavnom, nakon nekog vremena primijetila sam da on to primjećuje. Znala sam naglo pogledati u njegovom smjem, a on bi gledao u mene i naglo skrenuo pogled. Bila sam još neiskusna u igrama zavođenja, ali sam nekako intuitivno zadržavala pogled dulje nego je trebalo, osmjehivala mu se i kao slučajno mu dodirnula mku ili bi posegnula za nečim preko njegovog ramena ili ruke. Znala sam da on zna kako mi se sviđa. No, on je ipak bio profesor i to si nije mogao dopustiti. Ni kao profesor, ni kao odrasli muškarac, jer ja sam ipak još bila maloljetnica. I nije poklekao cijelo to vrijeme dok smo radili za natjecanje. Nije, iako sam se ja svojski trudila.

Natjecanje je prošlo, osvojila sam drugo mjesto, svi su mi čestitali, i sam profesor R. i ravnateljica. No, meni je bilo krivo zbog svega. Kako ču se sada dmžiti s njim? Kako da mu se opet približim? Razmišljala sam i onda sam smislila. Jedno sam popodne samo pokucala na vrata njegovog kabineta. Znala sam da ima mpu u rasporedu i da je sigurno tamo. I bio je, sam.

Došla sam mu kući na vrata

Dobar dan profesore. Mogu li?

– Naravno, uđi Vedrana – nasmiješio se onim svojim neodoljivim pogledom. I činilo mi se da se baš razveselio što me vidi.

– Imam neko pitanje. Više pitanja. Ne smetam?

– Ma ne. Samo uđi.

– Ovaj… Ovo kako sam intenzivno radila matematiku, priznajem da me jako zainteresirala. Mislila sam da su jezici moj izbor, ali možda bih sad ipak na PMF-u pokušala s matematikom.

– Trebala si onda početi s općom gimnazijom. Tamo bi dobila bolju podlogu.

– Ma da. Znam to. Ali mislila sam da su jezici moj izbor. Zar nije moguće promijeniti mišljenje?

– O da. Kako da ne! Mišljenja se često mijenjaju kroz život. Vidjet ćeš .to tokom života. Samo treba biti dovoljno hrabar i to priznati, priznati da sad misliš drugačije.

– Ljudi često ne priznaju da su promijenili mišljenje jer misle da je to znak nestabilnosti. To je samo znak tvrdoglavosti – raspričao se. -No, da. Ja sam se raspričao. Ti si me nešto htjela pitati u vezi s tim. Reci, slobodno.

– Biste li mi dali neku literatum da se pripremam za prijemni? Da nekako nadoknadim to što nisam u općoj gimnaziji – gledala sam ga netremice cijelo vrijeme pogledom koji sam vježbala doma pred ogledalom. I on je mene gledao sve dulje i dublje.

– Svakako. Moram pogledati što imam ovdje i što imam doma. Donijet ću ti sutra na sat – odjednom se nekako povukao i zatvorio. Kao da se ulovio u nedopuštenoj radnji i brzo se povukao.

I zaista mi je sutradan donio neke skripte i vježbe. Jasna me samo gledala s velikim upitnikom iznad glave jer o mojim namjerama joj ništa nisam govorila. Sad je bilo očigledno da imam nešto na umu. No ja sam se pravila kao da jedino što imam na umu je spremiti se za prijemni.

Onda sam jedno predvečerje sjela na bicikl i odvezla se do profesorova stana, kao vratiti neke knjige.

Naravno da sam mu ih mogla vratiti u školi, ali to nisam htjela. Htjela sam biti nasamo s njim. Postojala je opasnost da mu je ipak supruga u stanu.

Ali koliko sam čula, više nisu živjeli zajedno.

No sve su to mogle biti samo glasine; o njegovom privatnom životu nisam znala ništa pouzdano.

Pozvonila sam. Pozvonila sam opet i onda je netko počeo otključavati s druge strane. Pojavio se on, u sebi sam ga već odavno zvala samo Jurica, a ne profesor. To mu je ime. Bio je iznenađen, svakako, ali nisam zamijetila neodobravanje ili neugodnost na njegovom licu.

– Vedrana! Otkud ti?

– Pa prolazila sam i odlučila da ću vam vratiti knjige. Usput, ako imate nešto dalje da uzmem.

– Ti si čvrsto odlučila, dakle? Dobro. Uđi. Pronaći ću ti nešto za dalje.

Ne smijemo to… Ja sam odrastao

Ušla sam i ogledala se po lijepoj, svijetloj, prozračnoj dnevnoj sobi. Bio je otvoren izlaz na veliki balkon na kojem je očigledno on čitao nešto. Samo sam produžila na balkon i sjela za stol. Bio je sam, a to sam i željela. Kad se pojavio s jednom knjigom u ruci rekla sam:

– E da. Zaboravila sam. Donijela sam vam kroasane. Kao mali znak zahvale što toliko radite sa mnom i pomažete mi.

– Oh! Nisi trebala. Eto, upravo imam svježi capuccino. Piješ to?

– Da. Da, naravno.

Donio je još jednu šalicu vrućeg mlijeka i preda mnom mi složio capuccino. Kroasane je stavio na tanjurić, donio salvete i ugodno smo se smjestili u toploj proljetnoj večeri. Razgovor je tekao sam od sebe, bez previše truda. Kao da smo stari prijatelji, a ne profesor i učenica. I onda se desilo da je puhnuo vjetar i salvete su poletjele zrakom, a mi smo ih oboje počeli loviti. Odjednom su se njegove ruke našle na mojima. Stali smo i pogledali se.

Slijedeći korak bio je moj: nagnula sam se preko stola i poljubila ga u usta. Bio je to kratki i nevini poljubac, ali sve je govorio. Nije protestirao, niti se odmaknuo, ali nije ni učinio ništa. Kad sam se odmaknula, vidjela sam da ima zatvorene oči i blaženi izraz lica. Je li to on zamišljao svoju ženu da ga ljubi?

– O, oprosti. Ja, ja… Ne smijemo to. Ja sam odrasla osoba i tvoj profesor i ne smijem… – mucao je i udaljio se na drugi kraj balkona i gledao preko ograde, tako izbjegavajući pogled na mene. A ja sam odlučila da idem do kraja. Osjetila sam takvu navalu energije i sigurnosti da to želim. Osjećala sam da imam pravo na njega jer ga beskrajno volim. To što smo učenica i profesor, nije mi ništa značilo. On je bio muškarac mojih snova i bila sam spremna poduzeti što treba da ga dobijem.

Prišla sam mu s leđa i zagrlila ga. Ni sama ne znam odakle mi sve to jer dotadašnja moja ljubavna iskustva svodila su se na nekoliko nespretnih poljubaca, uglavnom meni neugodnih. Odakle mi sve to, ni sama nisam znala. Jednostavno sam činila i govorila ono što sam osjećala. A osjećala sam silnu ljubav prema njemu. Još me jednom odgurnuo govoreći mi kako ne smijemo, da nije u redu.

A ja sam se odmaknula i otkopčala bijelu bluzu i pokazala zrele grudi u čipkastom grudnjaku. Tu je pokleknuo. Dalje se sjećam samo silne strasti…

Bio mi je prvi muškarac, ali svega se sjećam kao silno lijepog i ugodnog. Nije bilo nikakve neugode i traume zbog moje nevinosti. Predala sam mu se i dušom i tijelom, a on mi je vratio beskrajnom pažnjom i osjećajima.

Profesor i ja kao ljubavnici

Postali smo ljubavnici. Nalazili smo se u njegovom stanu. Ne prečesto. Znao bi ponekad reći da to ne bismo smjeli činiti, da on to ne bi smio činiti, ali ja bih ga uvijek ušutkavala poljupcima i strastvenim zagrljajima. Nisam mu dala da trezveno razmišlja.

– Vedrana, Vedrana. Zaludila si me svojom mladošću, ljepotom duha i tijela. Lud sam, znam to. Griješim. Trebao bih biti iznad toga. Trebao bih…

Nisam mu dala da završi rečenicu. Uvijek je bilo tako. Kad bi on počeo sa sumnjom i dvoumljenjem, ja bih mu se približila, svježa, mlada, namirisana i znala sam da će se obeznaniti i pokleknuti.

Veza nam je trajala već nekoliko mjeseci. Bili su praznici i bližio se moj osamnaesti rođendan. Postajala sam punoljetna i činilo mi se da ću tim danom postati nešto drugo, odrasla osoba koja može sama odlučivati. O kako sam bila, u stvari, nezrela i djetinjasta! Ne stiče se zrelost samim osamnaestim rođendanom, zrelost je nešto što obično dolazi sa životnim iskustvom i to puno poslije osamnaestog rođendana.

Jurica zaista nije živio sa svojom ženom. Ona se odselila u drugi grad zbog posla, ali još uvijek su bili u braku. Po njegovim riječima, nikako da nađu vremena da taj brak privedu kraju. Djece nisu imali. To je za mene bio dobar znak, vidjela sam sebe kao majku njegove djece u budućnosti.

A onda odjednom spoznaja! Nisam dobila menstruaciju. Kad sam razmislila unatrag, nisam je dobila već drugi mjesec. Ljeto i bezbrižan život, jednostavno sam zaboravila na to. Postala sam sumnjičava. Makar neiskusna po tom pitanju, znala sam da nismo uvijek koristili zaštitu. Jednostavno, bili smo toliko strastveni da bismo na sve zaboravili. Oboje. JeL moguće da sam trudna? Nisam valjda! Kome da se povjerim? Mami? Ona bi doživjela infarkt? Jasni? Nekako smo se udaljile u ovom razdoblju kako sam bila s Juricom u vezi. Ona nije ništa znala, ali možda je primjećivala nešto i sumnjala. Uglavnom, počela se više družiti s Majom, a ja nisam imala ništa protiv. Tako nisam morala ništa objašnjavati i opravdavati se. Dakle, Jasna ne dolazi u obzir. A Jurica nije u gradu. Odlučila sam da ću sama kupiti tester u ljekarni. Hoće li mi ga prodati? Navršila sam osamnaest pred tjedan dana, ali još nisam imala osobnu iskaznicu. Hoće li me nešto pitati u ljekarni? Pokušala sam se obući zrelije i našminkati jače da izgledam starije. Upalilo je. Prodali su mi tester bez pitanja. Sad samo da bude negativan.

Ali nije bio. Ostala sam frapirana. Pa zar je moguće da mi se to događa. Sad kad sam tako sretna. Što ću i kako ću? Osjećala sam se kao zvijer u kavezu. Morala sam nekome reći. Do Jurice nikako da doprem. Onda još nije bilo mobitela. Nekako sam se tješila da će on sigurno znati što nam je činiti. Bila sam spremna uraditi što god on odlučio. U svoj toj nesmotrenosti, tester sam samo bacila u koš u kupaonici. I kad je mama čistila koš, pronašla ga je. Bila je subota ujutro kad je sva blijeda i drhtavih ruku donijela tester u kuhinju gdje smo tata i ja bili na doručku.

– Vedrana! Je li ovo tvoje? – mama je bila na rubu histeričnog plača.

– Ivo, pogledaj što sam našla u našoj kupaonici!

– Ana, pa što je to? Pa smiri se malo. Što je to?

– Zar ne vidiš? To je test za trudnoću! A kako je to dospjelo u našu kupaonicu, ne znam. Vedrana?

Ja sam samo ostala razrogačenih očiju i bez riječi. Pronašla je to prije nego sam bila spremna i prije no što sam se čula s Juricom. Što sad da kažem? Da lažem da nije moje? Ali doznat će ipak jer znam da moja mama to neće samo tako pustiti.

– Vedrana! Što je to i čije je to? – sad je oštriji bio i tata.

– Ja.. Ovaj.. – mucala sam i nisam znala što da kažem. Tako sam samo potvrdila očiglednu istinu. Tester je moj i pozitivan je.

– Vedrana! To je pozitivno! Vedrana, pa zar ti, moja pametna i lijepa djevojčica da budeš tako glupa!? – bio je neumoljiv tata. A mama je samo sjela za stol i vidjela sam da joj teku suze.

– Ja sam mislila da mi se to neće dogoditi. Mislila sam da…

– Tko je on? Da čujem tko je taj bijednik. Zavrnut ću mu vratom. Klipan koji je iskoristio moju djevojčicu, stradat će!

– Čekaj tata, sve ću ti objasniti – bila sam prestrašena jer čitava je situacija izmicala kontroli i išla u smjeru koji nikako nisam zamišljala i željela.

Oh ne! Ostala sam trudna!

Slijedio je zaista ružan dan, pun predbacivanja, optužbi, jadikovki i ružnih riječi. Na kraju sam ipak sve rekla. Rekla sam tko je on. Mislim da su nakon tog saznanja moji roditelji bili još ljući i zatečeni. Bilo bi im jasnije da je to bio neki nezreli klinac kao i ja. Ovako, bili su uvjereni da me iskoristio pohotni profesor. Ja sam ga branila, ali nije to dopiralo do mog tate. Meni nije ništa govorio, ali otišao je u školu u ponedjeljak i prijavio profesora. Bili su praznici ali u školi je ipak bilo nekoga. Nisam bila više maloljetnica, no taj čin se očigledno desio dok sam još bila maloljetnica, za to nije trebala viša matematika da se to izračuna.

To ljeto za mene je bilo kao noćna mora. Sve se događalo bez mog znanja i htjenja. Roditelji su sve uzeli u svoje mke, mene ništa nisu pitali. A ja sam bila bespomoćna, zbunjena i uplašena. Jurica se nije javljao. Nije ga bilo u stanu. Nekoliko puta sam se iskrala i zvonila na njegova vrata. Nije ga bilo. Na telefon še isto nitko nije javljao. Pred polazak u školu, počeo mi se i trbuščić primjećivati. Sada ću priznati da sam pomišljala i na pobačaj. No moji su strogo kršćanski odgojeni i drže se tih načela i nisu mi dali ni da razmišljam u tom smjeru. Sama se, pak, nisam usudila, a i nisam imala novaca. A Jurica je nekako nestao iz mog života, a čini se i iz grada. Koga da pitam gdje je i zašto se ne javlja?

Onda mi je palo na pamet da je Jasna jednom spomenula kako njegova mama živi u zgradi gdje živi i njezina baka. Morala sam samo doznati tu adresu. To se ljeto nisam uopće ni s kim družila, nisam izlazila, nisam bila društvena. Bila sam kao u nekom limbu, zarobljena. I kad sam nazvala Jasnu, ona se iznenadila.

– Hej, pa gdje si ti? Uopće te nema. Što se događa, nitko te nije vidio tjednima, niti u gradu, niti u kinu – bila je začuđena.

– Ma eto, neka bolest me spopala, ne mogu sad o tome. Pričat ću ti kad se sretnemo – brzo sam se nastojala izvući od brojnih pitanja. Znala sam da za moje stanje još nitko ne zna. A i kako bi znali kad uopće nisam izlazila?

– Zaista? Pa o čemu se radi?

– Oprosti, ali ne mogu preko telefona i žuri mi se. Htjela bih samo pitati gdje stanuje tvoja baka? Jednom si mi rekla da u istoj zgradi stanuje mama profesora R. Trebam ga nešto hitno, a nikako da ga dobijem telefonom.

– Pa ti nisi čula?

– Što to?

– Izgleda da je nešto jako zgriješio. Tako se priča, da ga je odvela policija, da je bio u školi kad se to desilo i da je bio u zatvoru nekoliko dana.

Ostala sam zapanjena. Zar zbog mene?

– Dobio je otkaz i više neće raditi u našoj školi. A priča se da je razlog neka veza s nekom učenicom. A tko je ona, to se jako taji. Možda ona Ana, iz 3. C? Ona se uvijek onako izazovno oblači i nameće profesorima. Ne znam sigurno, ali tako se priča. Sve će biti jasnije kad se vratimo u školu.

– I gdje je sad? – uspjela sam promucati.

– Mislim da se odselio jer, pričaju da više ne može raditi kao profesor.

Ipak sam dobila adresu njezine bake. Objasnila sam da mu trebam vratiti neke skupe knjige, pa ću to odnijeti njegovoj mami. Bila sam još više zbunjena. Izgleda da je moj tata sve poduzeo kako je i rekao. Zašto mene nitko ništa ne pita? Zašto, pa ja sam već punoljetna, zar nemam pravo glasa? Ja bih im svima objasnila da se mi volimo i da on nije ništa kriv. Zašto me nitko ništa nije pitao? Kada bih mogla nekako s Juricom stupiti u vezu…

Odlučila sam da ću to popodne otići do njegove mame. Iskrala sam se i odjurila biciklom.

– Dobar dan. Trebala bih profesora R. – počela sam.

– Da? A tko si ti? Zašto ga trebaš? – strogo je pitala njegova mama.

– Ja sam njegova učenica. Vedrana Jerković. I… – nisam uspjela završiti rečenicu kad me napala.

– A ti si ta besramnica! Smradu jedan! Zbog tebe je moj sin morao otići! – gledala me s mržnjom.

– Ali gdje je! Recite mi, molim vas!

– očajno sam vikala dok je ona zatvarala vrata usprkos mojim molbama.

– Što sad hoćeš još? Besramno si mu se nabacivala i tako ga uništila. Gubi se! – čula sam još dok je zaključavala vrata.

Ne znam kako sam se vratila kući i kako sam preživjela sve dalje. Ali dok sam se nekako osvijestila već sam bila u Njemačkoj kod tete Marine, mamine sestre. Roditelji su me odveli u Njemačku i tamo sam rodila. Mama je bila tu godinu sa mnom. Uzela je neplaćeni dopust od više mjeseci. Poslije se vratila, uzela dijete, a mene su upisali u školu u Njemačkoj. To je bilo moguće jer teta tamo živi i udata je za Nijemca. Uglavnom, bila sam sva nekako izvan svog tijela i duha. Radila sam ono što mi kažu. Valjda zato što sam bila toliko načitana i što sam lako učila, sve sam svladavala i dalje s lakoćom. Ali nekako nisam to doživljavala kao stvarno. Kao da glumim u nekom filmu, i da to u stvari nisam ja.

Tako sam upisala i fakultet, njemački i talijanski jezik, usput i filozofiju. Jezik sam svladala perfektno u tim godinama koje sam tamo provela. Studij sam završila prije roka. Odlučila sam se vratiti u svoj mali gradić. Sina sam viđala za praznike i ljetni raspust. Uglavnom su oni dolazili u Njemačku.

Ja sam samo jednom bila doma, kad je tata imao moždani udar. No, oporavio se jako dobro, ali otišao je u mirovinu.

A sada nešto o mom odnosu sa sinom. Priznajem da tu silnu ljubav nisam osjetila odjednom. To se u meni rađalo. Valjda zato jer nije bio uz mene. Ali sve sam češće razmišljala o njemu i tražila da mi šalju slike, jer nije onda bilo interneta, da ga čujem kako guguće. Poslije toga danima bih bila sretna. I onda sam shvatila da želim biti uz njega. Trebala sam samo diplomirati i vratiti se. To mi je bio cilj koji me pokrenuo i vratio u život.

Konačno smo se ponovno sreli

O Jurici sam razmišljala sve rjeđe. Zamišljala sam gdje je i kako je, ali boljelo me što nikada nije pokušao stupiti u vezu sa mnom. Je li uopće znao za Dina? Ako jest, onda je to još gore.

Danas imam trideset godina, a moj sin dvanaest. Vratila sam se pred par godina u svoj gradić, živimo kod mojih roditelja, mirno i skladno. Svi smo se posvetili Dini. Prekrasan je dječak. Plav i plavook. Ali pametan i voli čitati i istraživati, upravo kako sam i ja voljela u njegovom dobu. Emocionalno sam dobro, ali nikad nisam osjetila onu ljubav i onu strast kao s Juricom. Imala sam nekoliko kratkotrajnih veza, no sve bi uskoro završile. Znam da je žena s vanbračnim djetetom druga opcija. Makar sam ja profesorica na Filozofskom fakultetu, ali sam žena s diskutabilnom prošlošću. Kako netko tako mlad ima tako veliko dijete? Znam da se svi to pitaju. A ja ne želim pričati o tim danima. Ne još.

Ove sam godine otišla na nekoliko dana u Opatiju. Bio je neki seminar i povela sam i Dinu. Šetali smo uz more, kad se odjednom preda mnom stvorio visoki tip s plavim očima, ali potpuno sijedom kosom. Jurica. Prošlo je dvanaest godina a on kao da je ostario trideset godina. Jako ostarjelo lice i pogrbljeno tijelo. Ali to je bio on. Prepoznao je i on mene. Samo smo stajali i gledali se nekoliko trenutaka. Dino nije bio u tom trenutku uz mene, već je tražio školjke dolje po plaži.

– Vedrana…

– Dobar dan, Jurice – samo sam ga gledala i pokušala izvući neke osjećaje. Nije bilo ničeg, osim iznenađenja i nespremnosti.

– Nisi se puno promijenila.

– Ti…

– Ja jesam. Znam.

Neugodna tišina. Oboje ne znamo što bismo dalje.

– Tu sam na nekom seminaru u hotelu, gore.

– Ja sam tu poslom. Bavim se računalima, a tu imam neke poslove. Živim u Splitu.

– Ja sam na istoj adresi. Nisi nikada pitao za mene – bilo je to pitanje upućeno njemu, ali i konstatacija samo. Ni sama ne znam što sam time htjela.

Samo je šutio. Uto je Dino dotrčao do nas.

– Mama, mama, pogledaj kakvu sam veliku školjku našao! Kad to baka vidi! – bio je djetinje uzbuđen i nije vidio moju zbunjenost. Otrčao je opet do plaže.

Jurica je samo gledao. Bez nekog određenog izraza. Rekla bih čak s nelagodom. Uhvatio me za podlakticu i izgovorio tiho:

– Ne želiš me u svom životu, vjeruj mi. Stoga, pridmži se sinu i zaboravi da smo se sreli – i krenuo je mimo mene, žureći i ne osvrćući se.

Ja sam pogledala za njim, ali nisam poželjela zaustaviti ga. Nisam osjećala ništa. Samo prazninu. Kad sam se vratila u svoj gradić, ipak sam se malo raspitala o njegovu životu. Doznala sam slijedeće: u vezi mog slučaja, dobio je godinu dana zatvora, izašao je nakon deset mjeseci, propio se, oženio, imao tešku prometnu, žena mu je poginula, a on imao tešku ozljedu glave. Opet sud, nije bio samo on kriv, već i drugi vozač također pijan. Opet zatvor, godinu dana. Alkohol mu je preuzeo život.

Kad razmišljam sada, u ovim godinama i s ovim životnim iskustvom, osjećam da sam i ja pomalo kriva. No, ja sam bila nezrela klinka, puna hormona, bez životnog iskustva. On je bio odrastao, zreli muškarac. Trebao je znati ukrotiti mene i sebe. Sad plaća krive odluke.

Zna li za sine ili ne? Ja mu neću reći. A sinu ću možda jednom objasniti i detalje, no za sada zna da mu je otac otišao prije nego se rodio, daleko, daleko. I ja osjećam da je ta greška iz moje mladosti daleko, daleko.

289810cookie-checkS 18 sam rodila profesorovo dijeteno