Vidoviti RadomirSpajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.Pozivi iz Srbije: 065 3651 913 ili 064 3161 083 Pozivi iz inostranstva: +381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život! |
Strast prema saksu odvela me do oca i ljubavi života
Toga dana kada sam jedan jedini put uplatila loto bilo je to iz čiste zezancije jer je to učinila i moja prijateljica Silvija kad smo žurile na sat engleskog. Rekla je da joj je to jedini izlaz iz krize, a moram priznati, situacija je mnogima od nas bila takva.
Ja sam od malih nogu sanjala da ću postati manekenka, a sada su mi moje želje bile pomalo smiješne. Bila sam frizerka, s malim frizerskim salonom u veoma prometnoj gradskoj ulici. Nisam oskudijevala ni u čemu jer je moja majka bila uspješna liječnica, a razvela se od oca kad mi je bilo pet godina. On je, navodno, samo dvaput nakon toga zakucao na naša vrata i to je bilo sve. Imao je neki svoj bend i navodno se skitao po jadranskoj obali ne bi li zaradio za život.
Majci i baki bila sam sve na svijetu, makar se ni po čemu nisam isticala, osim što sam svirala saksofon. Baka bi uvijek kolutala očima kad sam se primala instrumenta, a majka je zamišljeno gledala nekamo preko mene i sad bih se zaklela da je mislila na oca. Jedino je djed, koji je umro prije dvije godine, obožavao moje solo nastupe pred obitelji.
Te subote Silvija je spremala tulum u povodu dvadeset i sedmog rođendana i ja sam se nadala da će se do sljedećeg konačno udati. Uostalom, to sam u sebi željela za svaki njezin rođendan jer bi tulumi obično završavali početkom nove veze. I svaki bi put uslijedio isti scenarij: nekoliko mjeseci ljubavi, mjesec dana svađa, potom plač i snovi o novoj ljubavi. I tako smo dogurale do dvadeset i sedmog, samo sam ga ja proslavila diskretno, još u listopadu. Ona je svoj ljubavni život vrtjela kao staru pokvarenu ploču, ali ja sam je takvu prihvatila. Radila je u mom salonu i bila vješta u poslu, a to mi je bilo najvažnije. Mušterija nam nikad nije nedostajalo, čak smo često ostajale po cijeli dan.
Ja sam prije godinu dana prekinula s Markom jer naša veza stvarno više nije imala smisla. Nisam ga voljela, eto, to je jedino objašnjenje, a vjerojatno ni on mene. Da nije bilo njegove i moje majke, ta lakrdija sigurno ni ne bi potrajala tolike godine. Ipak, s Markom sam ostala u prijateljskim odnosima. Volio je glazbu i volio je vrijeme provoditi sa mnom sada kada ga to više ni na što nije obvezivalo. Znala sam se tako unijeti u glazbu da bih se naprosto stopila sa saksofonom. Marko je govorio da mora da sam na oca, jer između majke i mene nije nalazio nikakvih sličnosti.
Gost s ružom
Silvija me žalosno obavijestila da smo listić opet ispunile u prazno. Doduše, ja prvi put, ona svaki tjedan. A u petak smo već bile u panici što ćemo odjenuti za tulum koji se trebao održati u obližnjem restoranu, samo desetak metara do salona. Silvija je pozvala svoje društvo i još neke njihove frendove, dvadesetak uzvanika. Ja sam odjenula usku haljinu boje breskve koja mi je dosezala do koljena. Silvija je prvi put rekla da sam joj seksi i da sam za modnu pistu. Kod nje se nikad ne zna koga će sve pozvati na proslavu, zato sam morala biti spremna.
– Vjerujem da ćeš dovući i neke prijatelje tvojih prijatelja i pokušati me udati – šalila sam se jer je Silvija zaista pozvala i nekoliko takvih frendova, što je kod nje bio lijepi stari običaj. Izludjela me frizurom.
– Željka, nisam zadovoljna ovime što vidim u ogledalu i da mi nisi šefica, čula bi svoje. U stvari, kad bolje razmislim, ove moje kovrče su kao u crnkinje i jednom ću se ošišati na nulericu. No, dobro, napravila si što si mogla – pomirila se što sam joj kosu ukrotila s bezbroj ukosnica.
Zapravo je imala divnu kosu, ali užasno tešku za održavanje. To smo mi u salonu najbolje znale. I ona je po prvi put odjenula malu crnu haljinu do koljena u kojoj je vrlo pristojno izgledala. Stavila je i broš i diskretno se našminkala. Događa li se u njezinu životu nešto što mi je promaknulo, znatiželjno sam se zapitala.
Oko sedam sati počeli su dolaziti njezini prijatelji. Visoki, markantni muškarac došao je sam i s buketom bijelih ruža prišao Silviji.
– Za tebe i neka ti se ostvare sve želje – rekao je i čvrsto je zagrlio i poljubio.
Na tren sam uhvatila razočarani izraz lica. Bilo je očito da je od tajanstvenog muškarca očekivala barem poljubac od kojeg zastaje dah. Međutim, to se nije dogodilo. Sad mi je bilo jasno i zašto je Silvija skinula svoj veliki prsten sa zelenim kamenom, kojeg je voljela nositi, jer joj je pristajao uz oči. Očekivala je valjda da će se muškarac pojaviti s kutijicom u kojoj će biti prsten.
Kad sam sve povezala, glazba je već svirala i oni su zaplesali. Naravno da smo svi oduševljeno zapljeskali kad mu se objesila oko vrata. Glazba je nakratko stala i ona se veselo nasmijala.
– Predstavljam vam svog dragog gosta i mog prijatelja Jerka. On se lagano naklonio prema svima, zatim su se vratili za stol.
– Jerko je doputovao u Zagreb čak iz Rijeke. A u Rijeku iz Italije, gdje radi. U Rijeci ima poslovne partnere i oca.
– Hvala na pozivu, tako sam jednim udarcem ubio dvije muhe – rekao je muškarac, vjerojatno misleći na posao. Podsjećao me na nekoga, ali nikako se nisam mogla sjetiti na koga. Sjedila sam preko puta njih i tako sam imala prilike promatrati njegovo lice i pokrete. Lijepe, neobične zelenosive oči podsjećale su me na neki lik iz sapunica. A kad bi trepnuo, vidjele su se neobično duge trepavice.
– Jesam li prošao test? – u jednom je trenutku upitao Jerko, prvi put me pogledavši u oči. Nisam se nadala direktnom pitanju i potpuno sam se zbunila, a on se nasmijao.
– Smijem li damu odvesti na plesni podij? – šarmantno se naklonio.
Riječka veza
Ustala sam kao hipnotizirana i krenuli smo među plesne parove. Silvija je otvarala svoje poklone i usput probušila nekoliko balona čačkalicom. Jerko me privio uza se i lagano smo se njhali u ritmu glazbe. Silvija je pogledom potražila Jerka i smatrala da je u sigurnim rukama kad pleše sa mnom. A ja sam već onda znala da je ovaj čovjek kao stvoren za mene.
– Od Silvije sam mnogo slušao o tebi, hvalila te čak i kao šeficu. Ali sigurno ima još nešto što ne znam – nasmijao se i lagano me dotakao za rame. Osjetila sam da mu možda mogu reći nešto detalja o sebi, posebno kad je Silvija rekla da živi u Italiji i Rijeci.
– Možda bi vam bilo zanimljivo – započela sam…
– Možda bi ti bilo… – ispravio me – Mislim da je persiranje nepotrebno.
– I ja imam neke veze s Rijekom, time ste me zainteresirali.
– Zainteresirao? Opet si zaboravila. Imam trideset godina. A ti?
– Kao i Silvija. Dvadeset i sedam.
– Odlično. Nije velika razlika među nama.
– Koliko sam shvatila, Silvija je očekivala nešto posebno od tebe za rođendan?
– Žao mi je. Draga mi je, ali nije moj tip žene.
– Onda mi je žao što se zaljubila. Zaista joj je stalo do tebe – rekla sam. U tom trenutku Silvija se ugurala među nas i zagrlila nas.
– Vas dvoje ste najdraža bića u mom životu – izljubila nas je.
– Željka, želim da za ovog divnog mladog gospodina i moju veliku ljubav odsviraš nešto na saksu.
– Silvija, molim te, ne dovodi me u tu situaciju… – zavapila sam, a Jerko je upitno podigao obrve.
– Saksu?
– Ma šali se, a bilo bi dobro i da manje pije večeras.
– Ne, darling, Željka će se jednoga dana udati za svoj saksofon, obožava ga. A ja, ja ću se udati za tebe – pjevušila je Silvija
– Sviraš? Sada sam istinski iznenađen. Saksofon? – gledao me kao da vidi duha, a onda se malo zamislio.
– Nešto nije u redu? – upitala sam iznenađeno i ništa mi nije bilo jasno.
– Ma ne, obožavam saksofon i rado ću biti u prvom redu. Čak ću i zapljeskati – nasmijao se.
– Silvija pretjeruje. Sama sam naučila svirati. Pokojni djed mi ga je kupio. Majka mi ga ionako nikad ne bi. To sam, između ostalog, naslijedila od oca. Mislim tu strast za glazbom – rekla sam tiho gledajući u pod.
Ponesena emocijama prema svom ocu, morala sam istrčati na svježi zrak. Zaplakala sam kao malo dijete, kao djevojčica koja žudi da zagrli svoga tatu. Tako mi je nedostajao. Onda sam potrčala prema salonu i umalo se spotaknula.
– Željka, zaboga, što se dogodilo? – dvije snažne ruke uhvatile su me da ne padnem.
Otvaram se neznancu
Kako da mu kažem, on to neće razumjeti. Tko, uostalom, može razumjeti moj život, tako je sve nejasno i zbrkano, pitala sam se.
– Nemoj da pomisle da te otimam. Završit ću u zatvoru – obrisao mi je suze i pokušao me razvedriti. Nasmijala sam se.
– Ovo je moj salon, tu radimo. Nemam kod sebe ključeve, u torbici su mi. Iz tame su se čuli Silvijini koraci, koja je zabrinuto pitala što se dogodilo.
– Ne osjećam se dobro – rekla sam. Pružila mi je torbicu jer je znala da u njoj nosim ključeve.
Saksofon sam držala u kutu salona i kad ne bi bilo posla, zabavljala bih cure. Bio mi je najbolji ispušni ventil, a kad bih svirala, svijet bi za mene prestao postojati.
– Opet su te emocije slomile. Što jednom ne pustiš kvragu i oca i majku, oboje se nisu dobro ponijeli prema tebi. I ne moraš svirati, oprosti što sam te uznemirila – rekla je Silvija.
– Sve je u redu, vratite se svojim gostima, ja ću se u salonu malo osvježiti pa dođem.
– Jerko, molim te ostani s njom desetak minuta, brzo će ona. Čekam vas na slavlju – Silvija se požurila vratiti jer je veselje uzelo maha.
Začudo, na mene nije bila ljubomorna. Uostalom, i Jerko joj je jasno dao do znanja da ona nije žena koju želi uza se. Očito je ovdje bilo još muškaraca koji su joj zapeli za oko. Udaljila se žurnim korakom. Odjednom je ispred vrata frizerskog salona nastala neobična tišina. Jerko me proučavao od glave do pete. Ja sam gledala u mrlju na asfaltu.
Umjetnička duša
Bilo je nešto u njegovim pokretima što me vraćalo u djetinjstvo, a nisam mogla dokučiti što. Uzela sam torbicu i počela tražiti ključeve. U torbici je bilo svakojakih sitnica i po tome se nisam nimalo razlikovala od većine žena. Jerko je skinuo svoj sako i ogrnuo ga oko mojih ramena.
– Hvala – rekla sam, pokušavajući gurnuti ruku do dna torbice. Konačno sam izvukla nekoliko ključeva s privjeskom vage.
– Umjetnička duša – nasmiješio se Jerko, primijetivši privjesak mog horoskopskog znaka.
– Što ima loše u tome? – upitala sam, a dobro raspoloženje mi se počelo vraćati. – Moj je otac svirao saksofon. Moj dragi tata, sjećam ga se onako, kroz maglu.
Otključala sam salon i pozvala ga unutra. Bilo je ugodno, a izgleda da nijedno od nas nije bilo previše oduševljeno atmosferom na zabavi. Društvu ionako nećemo nedostajati. – Zašto kažeš kao kroz maglu? Otac više nije među živima? – bio je znatiželjan moj još uvijek nepoznati prijatelj.
Nisam znala što bih odgovorila jer ni sama nisam bila uvjerena u priče koje su mi pričale majka i baka. Zato sam prišla svom instrumentu, pažljivo ga uzela u ruke i vratila se na mjesto gdje sam stajala. Sjenke s ulice padale su mi ravno na lice. Izula sam cipele s visokom petom, a Jerko se zavalio u prvi stolac za mušterije.
– Otac je majku i mene ostavio kad sam bila mala. S vremenom mi je glazba, posebno jazz, prirastao srcu i tako se družimo ponekad moj otac i ja – nasmijala sam se kiselo, a dvije suze same su opet kliznule niz lice.
Obrisala sam ih rukavima haljine i samo slegnula ramenima. Moj je pogled u tom trenutku govorio da mi uopće nije važno što će misliti o meni.
Jerko se nasmiješio, ali kad sam zasvirala, lice mu se odjednom uozbiljilo.
Zanosna svirka
Svirala sam u zanosu melodiju koju sam upamtila s neke žurke, a nakon toga nastavila drugu. Kroz glavu mi je prolazilo kako je otac bio vrlo poznati glazbenik u bendu, dok sam ja obična samouka glazbenica frizerka. Odjednom sam prestala svirati i stavila instrument na mjesto gdje je inače stajao. Ponijelo me, ali sam se brzo pribrala.
– Možemo se vratiti na slavlje – rekla sam. Namjerno nisam pogledala u njegovu pravcu jer sigurno nije očekivao ovu glazbenu predstavu. Naime, kad bih svirala saks, potpuno bih se uživjela u glazbu. Djed je jednom rekao majci da je uništila vrhunski talent. Možda je imao pravo.
– Meni ne nedostaje ona buka. Dođi, sjedni pokraj mene. Imam za tebe nekoliko pitanja. Oduševila si me, tek toliko za početak.
– Prvo pitanje glasi? – oraspoložila me činjenica što sam ga uspjela iznenaditi.
– Dođi, sjedni tu nasuprot mene, neću te ugristi – rekao je sa smiješkom, laktom naslonjen na rukohvat stolca. Sjela sam i u velikom ogledalu vidjela da mi je lice posve purpurno.
– Prvo pitanje glasi: kako je ime tvom ocu? – gledao me ravno u oči, a ja sam se pokušavala prisjetiti svega što mi je djed ispričao.
– Može i cijela priča, nema se tu puno za reći. A zašto te zanima?
– Zanima me sve što je vezano uz tebe. Recimo da mi se sviđaš.
– Živim s majkom i bakom, djed je umro prije dvije godine. Majka je liječnica, ja sam frizerka. Ništa naročito. Možda da napomenem da sam uspješna frizerka – nasmijala sam se. – Sviram saksofon, to je jedino što mi je ostavio otac koji nas je napustio kad sam imala pet godina. Taj talent za glazbu, ali majka nije željela da studiram na glazbenoj akademiji. Valjda zbog njega. Od tada ga nisam vidjela. Majka kaže da se propio čim su se razišli i da više ne želi ni čuti za njega. Nedostaje mi, a kad sviram osjećam kao da smo zajedno. Ali vjerojatno ti to ne možeš razumjeti. Vjerojatno je tvoj otac bio s tobom u najvažnijim trenucima tvoga života.
– Kako mu je bilo ime?
– Tomislav – tiho sam rekla.
Ne znam zašto sam se ispovijedala pred ovim čovjekom, ali imala sam neopisivu potrebu izbaciti sve iz sebe.
– Mama je govorila da je beskorisna ljenčina i to me uvijek boljelo. Pitala sam se gdje živi i kako uopće preživljava. Ipak je moj otac. Imam želju kupiti stan i konačno postati samostalna. Preveliki su utjecaj svi moji imali na mene. Sada kad djeda više nema, ni saksofon više nije poželjan u našoj kući – pričala sam mu dio po dio svoje životne priče, zastajkujući s vremena na vrijeme.
Jerko me gledao bez riječi, gotovo u nevjerici.
– Ne trebaš me gledati tako sažaljivo, a ne tražim ni da me razumiješ – zastala sam, ustala i upalila svjetlo pokraj jednog ogledala. On se iznenada stvorio iza mene i uhvatio me oko pojasa.
– Nemoj se otimati, ništa ti neću učiniti. Samo te imam potrebu zagrliti.
– Gdje si uopće sreo Silviju? – bila sam znatiželjna, a on se simpatično nasmiješio. Pogledala sam u ogledalo i vidjela skladan par koji si savršeno pristaje.
– Slučajno sam na nju naišao misleći da je ona žena koju tražim. Sad ću ja tebi ispričati svoju priču, može? – govorio je tihim, umirujućim glasom, a ja sam bila i više nego znatiželjna.
– Moj je otac poginuo kad smo se jednoga dana vraćali od djeda i bake iz Verone. Padala je kiša i cesta je bila skliska, ali djed je inzistirao da ih posjetimo. Stigla mu je sestra s obitelji iz Argentine, koju nije vidio više od dvadeset godina. Takva su bila vremena, da ti ne pričam cijelu povijest tetine obitelji.
Kuća za beskućnika
Počela je zima i majka ga je nekako pokušavala odvratiti od putovanja, pogotovo što smo neposredno prije u Rijeci kupili veliki lijepi trosobni stan i uselili se, ali nije uspjela. I tako smo moj deseti rođendan proslavili kod bake i djeda. Ne moram ti govoriti kako sam se veselio poklonima.
Na povratku je počeo padati prvi snijeg te zime. Već smo bili gotovo blizu grada kad je došlo do sudara. O detaljima neću. Uglavnom, ostao sam bez oca, a majka se jedva izvukla. Očevog sprovoda sjećam se kao u magli.
U naš novi stan toga je dana došao djed Mirko, majčin otac, da bude sa mnom dok sve ne prođe. Sjećam se, prozor je gledao na ulicu, a ja sam se svakog trenutka nadao da ću ugledati svoje roditelje kako žure kući.
– Žao mi je – izustila sam i okrenula se prema njemu. On me zagrlio i naslonio bradu na moju kosu.
– Moram ti ispričati i ostalo, kad sam ti već povjerio dobar dio priče. U jednom trenutku ugledao sam čovjeka kako sjedi na klupi držeći glavu među rukama. Pretpostavljao sam da mu se nešto dogodilo.
Pozvao sam djeda i on mi je rekao da je to čovjek koji je ranije stanovao u ovom stanu s roditeljima, ali se nije o njima baš brinuo. Ž ivio je u drugom gradu pa je socijalna služba odradila što je morala i smjestila starce u dom.
– Moji djed i baka su živjeli u Rijeci! – uzviknula sam. – Nije valjda? – uzviknula sam.
– Da dušo, to je bila tvoja obitelj po ocu i tvoj otac – tiho je rekao. – Kad ga je tvoja majka otjerala, više se nije imao kamo vratiti. Jer mi smo kupili stan njegovih roditelja.
– Gdje je sada moj otac, znaš li? – uzviknula sam.
– Da se nije smrznuo?
– Da, znam.
– Gdje je moj otac? – uhvatila sam ga prijeteći za sako, a onda je on meni stisnuo ruke oko zapešća.
– Imaš dvadeset i sedam godina i sad mene prijeteći pitaš za svoga oca? Što ga nisi tražila? On je tebe tražio, ali mu nisu dozvoljavali da te vidi. I sama znaš da je tvoja majka bila ljubavnica vašeg advokata i da su neke stvari bile lako izvedive. Preporučio bih ti da porazgovaraš s tvojom majkom.
Tko si ti, zapravo?
– Dječak koji je tvog oca pozvao u stan te zime da ne spava na klupi. Dječak koji je ostao bez oca i ubrzo dobio drugoga. Tvojega.
Posljednja želja
Meni majka cijelo vrijeme govori da ne zna gdje je. Znači da mi laže?
– Da. Majka te laže. A ja te tražim jer ti je otac u bolnici.
Njegova je posljednja želja da te vidi. Naravno, ako želiš. Malo je preduga priča da sad idem u detalje, ali učinio je sve da izgladi stvari kad je jednom stao na noge, no tvoja je majka već povukla potrebne poteze.
– Je li ti moj otac bio dobar otac?
– Moram ti sve reći, iako ne znam kako ćeš to prihvatiti.
Djed je tvom ocu predložio da nam pomaže dok se moja majka, koja je trebala izaći za mjesec dana, ne oporavi.
– Znači obostrano ste si pomagali te zime, a otac je imao krov nad glavom?
– Otac je zauvijek ostao s nama, zavoljeli su se… – izgovorio je polako.
– Tako, dakle – suze su mi krenule niz obraze.
– Kad god bi otac zatražio da te vidi, ne bi mu dozvolili. A kad si postala punoljetna, već si imala mladića i nije se htio uplitati u tvoj život.
– Da… – šapnula sam – majka me stalno udaljavala od njega.
– Došao sam ti reći da je tvoj otac bolestan – rekao je polako.
– Cijeli je život je odvajao i uštedio neki novac. Ne znam koliko, ali odobravam to. Zamolio me, ako u tebi ima imalo želje, da bi te volio vidjeti. Dugo sam razmišljao kako da to izvedem, a onda sam, sasvim slučajno, naletio na Silviju. Ostalo znaš… – rekao je.
– Čime se baviš, Jerko? – upitala sam tiho.
– Inženjer sam elektrotehnike. Tvoj otac i ja već smo dvije godine sami, majka je umrla.
– Sad je na samrti i otac?
– Da, Željka. Otac je u teškom stanju. Rak gušterače.
– Jerko, kako da ti zahvalim za ovo što činiš za mene?
– Bilo bi mi lakše već da znam da ti nisam odbojan.
– Odbojan? šališ se… Ti si…
– Znam što ćeš reći. Školovan. Pametan. Odjeven kao maneken… Nemaš pojma koliko sam sretan što nismo u krvnom srodstvu.
– Zašto to govoriš?
– Zato što si mi tako bliska, Željka. Zato što te kroz očeve priče zapravo već poznajem i što sam te već zavolio. I majka bi bila sretna da si dolazila u naš dom za vikende… – rekao je i zagledao mi se u oči. A onda me obgrlio rukama i sagnuo se do mojih usana.
– Sutra je nedjelja, Jerko. Odmah ujutro nazvat ću majku i reći da idem na sastanak s ocem. Hoćeš li me odvesti k njemu?
– I na kraj svijeta, ako treba, Željka. U bolnici je.
– Ponijet ćemo saksofon. Želim da čuje kako sviram… budu li dozvolili.
Siguran zagrljaj
Naravno. Nisam ti rekao, tvoj je otac završio muzičku akademiju. Moja majka je inzistirala.
– Svaka čast toj ženi. Nadam se da te otac volio, Jerko.
– Zar nije očito? Volio nas je oboje. Osjetilo se to u svemu što je radio. Neću si oprostiti što te nisam ranije potražio. Ali čuo je da se udaješ i rekao da nema smisla sada upadati ti u život. Kad sam čuo za udaju, poludio sam. Ipak, imam više sreće nego što sam mislio.
– Prije nego što obavijestim majku da putujem, da ću konačno upoznati oca, želim da mi uliješ hrabrost, da me zagrliš i tako držiš dok joj budem govorila. Mogla bih sada plakati od sreće.
– Ne samo da ću te zagrliti, nego te nikad više neću pustiti, ljubavi moja – rekao je Jerko i opet spustio svoje usnice na moje.