Privedena sam kao prostitutka

Nakon godina mukotrpnog rada napokon sam osjetila da sam dio ekipe, da su me prihvatili kao da sam njihova, i nitko me više nije promatrao kao strankinju, a većinu proteklih godina i promatrali su me na taj način. Dokazivala sam se u svakom pogledu, radila i duple smjene, a trebalo mi je prilčno mnogo vremena dok su me prihvatili. Ne znam zašto su bili podozrivi prema meni. Ja sam rođena u istom gradu kao i oni, a to što su moji roditelji bili doseljenici kao da je odigralo ulogu koja je bila mnogo veća od one koju su oni bili spremni priznati. Iako su se svi kleli u ravnopravnost, ja sam na svojoj koži najbolje osjetila da su to samo isprazne priče. Promatrala sam kolegu Klausa. Njegov pogled je bio zabrinut.

– Ovo se već mjesecima događa – rekao je kruto, glasom koji je bio čudan, i ja sam imala osjećaj da on na neki način prigovara samom sebi.

– Zar nisam u pravu? – upitao me je. Ana! – zovnuo me je toliko jako da sam se trgnula.

– Što? – upitala sam ga s nelagodom.

– Ti ne pratiš moje riječi – naglasio je svako slovo u izgovorenoj rečenici.

– Zar sam trebala? – ozbiljno sam ga upitala. – Bila sam zaokupljena svojim mislima. Razlika između mene i tebe je što si ti svoje izgovarao naglas – pokazala sam koliko se ljutim zbog njegovog ponašanja. Izborila sam se za svoje mjesto i imala sam namjeru tu i ostati. Nije smjelo biti popuštanja, barem ne kada je posao bio u pitanju. Pokazala sam ozbiljnost, pokazala sam da sam dorasla svakom zadatku, a doista im je trebalo dugo dok su to shvatili. Na tom poslu ostavila sam cijelu sebe, a jedini razlog je bio što sam ga voljela.

Radila sam u najprometnijoj policijskoj postaji. Bila sam policajka, ono što sam sanjala oduvijek. Nije to bio lagan posao, niti je u njemu bilo mjesta za one koji su bili labilni ili neodlučni. Posao je iziskivao čvrstinu, a ja sam svoju izoštrila do krajnjih granica. Imala sam crni pojas u karateu, bavila sam se boksom iz hobija i kao da sam željela da iz mene izvire snaga kakvu sam osjećala u svojoj nutrini.

Bilo mi je važno biti u kondiciji

Nikada nisam propuštala treninge. Znala sam da bi mi jednom o mojoj kondiciji mogao ovisiti život, i ne samo moj. Na svakom od nas je bila velika odgovornost, svi smo toga bili svjesni. Posao je imao svoju ljepotu no i opasnost mu je bila sastavni dio.

– Imam sastanak sa nadređenima – mahnuo je rukom kao da tjera dosadnu muhu. – I imam ideju – rekao je s neskrivenim ponosom.

Znala sam da je on uvijek bio onaj koji je vukao najbolje poteze. Sve je nastojao predvidjeti, ali je to ponekad bilo nemoguće.

– I ja, ali bezbroj – našalila sam se. Kada je Klaus otišao na sastanak, ja sam pošla svojoj kući. Veselila sam se večeri koja je bila preda mnom. Mirna večer je bilo nešto što me je ispunjavalo, a u tim trenutcima nisam mislila na posao. Kad sam stigla kući, večerala sam i legla. Upalila sam televizor. Idući dan je bio slobodan, tako da sam se mogla prepustiti ljenčarenju koje mi i nije bilo svojstveno, ali sam ponekad i to trebala. Sjetila sam se koliko mi je vremena trebalo da budem ono što sam danas. Moja osobna pobjeda bila je velika. Natjerala sam cijeli tim da me prihvati onako kako sam ja željela i nije postojao nitko tko bi pomislio da to nisam zaslužila.

Doista je teško biti stranac, osoba koju svi promatraju s podozrivošću koja je očita. No, na to sam se već trebala naviknuti, jer me je to pratilo cijelo djetinjstvo.

Trgnula sam se kada mi je zazvonio mobitel. Kada sam vidjela da me zovu iz postaje, samo sam napravila grimasu. Moja je radost kratko trajala. Nadala sam se da nije nešto hitno, ali sam znala da jest, jer da je bilo drugačije ne bi me zvali.

– Ana, sutra imamo sastanak u postaji u jedanaest sati čula sam Klausov glas.

– Da, dolazim svakako – rekla sam tiho.

Kako stati na kraj ludom manijaku?

Pozdravila sam se s njim i sjela. Moje raspoloženje palo je, isto kao i planovi koje sam imala za taj dan. Nisam imala izbora. Posao je bio na prvom mjestu, a koliko je to izraženo shvatila sam po ispraznosti svojega osobnog života. Imala sam mnogo veza, ali nijedna nije potrajala, niti je došla do neke više razine. Žar koji su ostale žene unosile u vezu, ja sam unosila u posao.

Znala sam da je pred nama velik zadatak. Isto tako sam znala da u gradu vlada napetost, i to samo u određenom krugu ljudi. Ovaj put su prostitutke bile meta. Nekoliko njih je pronađeno pretučeno gotovo nasmrt, s teškim ozljedama i unakaženog lica. Slučaj je bio pod nadležnošću moje postaje, ali su i druge bile uključene. Te jadne žene su se jedva izvukle. Ostatak života će provesti obilježene od za sada nepoznate ruke, a ja sam se iskreno nadala da ćemo tog monstruma jednom i uhvatiti. Neće to biti nimalo lako, u prilog tome su išli dosadašnji postupci koji su bili gotovo ništavni. Istraga je tapkala u mraku, bez napretka, bez ikakvih naznaka da bi se pomak mogao dogoditi.

Posao i samo posao. To mojoj obitelji nije odgovaralo, a ponekad ni meni, ali sam se ja odavno pomirila s tim.

Idućeg dana sam došla u postaju. Bila sam dio tima i nije postojala mogućnost da zakažem. Kada sam ušla u kancelariju, svi su već stigli. Pozdravila sam ih i sjela. Nastao je muk. Tek kasnije sam saznala o čemu se radi. Ja sam trebala glumiti prostitutku. Bila je to nimalo laskava uloga, možda očajnički potez koji mi nije ostavljao izbora. No ako je to bio jedini način da se istraga nastavi, a očito jest, onda sam ja bila spremna na njega. Uvijek je nastradala posebna vrsta žena, crnke koje nisu bile odveć mlade, a ja sam spadala u tu kategoriju.

– Trebaš znati kolika je odgovornost na tebi – Klaus mi se obratio.

– Kao da ne znam… – rekla sam nimalo ugodnim glasom.

– Imat ćeš pratnju, nevidljivu, ali će uvijek netko biti pored tebe. A uz to, odabir nam nije mogao biti bolji. Znaš sve borilačke vještine i izgledaš… – nije dovršio rečenicu.

Odmjerio me je pogledom kojeg nikada do tog trenutka nisam vidjela. Očito je ispod krute i bezlične uniformne pokušavao zamisliti obrise mojeg tijela, ali ja nisam bila sigurna da mu je to polazilo za rukom. I ja sam njega odmjerila. Nije bio loš, ali nikako nije bio po mojem ukusu. Ja sam voljela romantične momke, one koji bi me odveli u svijet koji se potpuno razlikovao od onog u kojem sam živjela.

Znala sam da mi je život ugrožen

Ni u jednom prije nisam takvo što pronašla, ali me to nije ni zabrinjavalo. Imala sam još vremena ispred sebe. Čak i ako se moji snovi ne ostvare, ostat će mi maštanje, razmišljala sam. Nisam bila jedna od onih koje su očajnički željele ono o čemu su sanjale. Znala sam da snovi postoje da samo uljepšaju stvarnost, a moju su uljepšavali, što mi je za sada dovoljno.

– Kada zadatak počinje? – upitala sam Klausa.

– Večeras – rekao je mirno. Osjetila sam kako mi se svaki atom u tijelu napinje od uzbuđenja. Nisam mogla ostati ravnodušna, nitko to ne bi ni mogao da se nalazio na mojem mjestu.

– Ali… – htjela sam nešto reći, ali mi je ta rečenica naprosto pobjegla. – Idi kući. Imaš dovoljno vremena da se odmoriš i pripremiš za zadatak. Večeras će te ovdje čekati odjeća i ozbiljan, ali i opasan zadatak. Ako smatraš da nisi dorasla možeš se predomisliti.

Naravno da jesam – uzvratila sam ljutito. Nikada ne bih priznala da se bojim, iako nisam mogla biti ravnodušna. Uloga koja mi je bila namijenjena stvarala je jezu kod mene. Da glumim prostitutku? Da budem na ulici? Da budem jedna od onih koje smo često privodili? Sve mi se to činilo poput sna koji je bio toliko ružan da sam se željela probuditi, a da sam budna, uvjerio me je pogled na moje kolege.

– Večeras? znala sam da je preda mnom večer kojoj se nisam imala razloga radovati.

Mahnula sam im i pošla kući. Ne znam opisati kako sam se osjećala. Znala sam da ću na dogovor morati doći mnogo ranije. Trebali smo se dogovoriti o detaljima, jer bi svaki propust mogao rezultirati nesagledivim posljedicama. Znala sam da je moj život ugrožen i da je bio ugrožen na svakom zadatku. Radila sam posao kojeg sam odabrala, a opasnost je bila dio njega, to sam odavno shvatila.

Kada sam se to poslijepodne vratila u postaju, dobila sam bezbroj uputa. Neke od njih su bile tek mjere predostrožnosti. Dali su mi odjeću i ja sam otišla u kabinu. S gnušanjem sam promatrala malo tkanine koju sam trebala odjenuti.

Pitao me kako sam završila na ulici

Našla sam se u nedoumici. Zadatak me nije mogao natjerati na odustajanje, ali ono što sam držala u rukama i što se zvalo odjećom, potpuno me je obeshrabrilo. Top jedva da je prekrivao moje pune grudi, a minica je bila toliko kratka da sam imala osjećaj da se vidi gotovo sve. Štikle koje su mi dali bile su neudobne, tim više što ih ja nikada nisam voljela. Uzela sam mantil i ogrnula se. Nisam mogla izići pred kolege u tom izdanju. No, morala sam ga skinuti kako bi na mene stavili uređaj za prisluškivanje. Vidjela sam kako su se moji kolege zabuljili u mene. Očito su bili iznenađeni sa onim što se nalazilo pred njima.

Nakon priprema, odveli su me u ulicu koja je bila poznata kao sastajalište prostitutki. Kada sam izišla, po prvi put sam osjetila strah koji me je gotovo paralizirao. To nije bilo nimalo dobro za mene. Trebala sam šetati, pokazivati tijelo, trebala sam biti samo jedna od mnogih, ali ja sam i te kako bila svjesna svih razlika koje su nas dijelile. Približilo mi se nekoliko muškaraca, i nakon kratkog razgovora tražila bih cijenu koja im je očito bila neprihvatljiva. Najgore od svega je bilo to što nisam znala što tražim, niti kakav tip osobe. Svaki muškarac koji mi se približio mogao je biti onaj kojeg tražimo, ali kako to prepoznati?

Mnoge sam odbila cijenom, što je bio znak da nijedan nije bio onaj kojeg tražimo. Da je monstrum meni pristupio, cijena mu ne bi bila važna, jer ionako ne bi platio. Pokušala sam razgovarati sa ostalim curama ali mi to nije pošlo za rukom. Nemalo sam se iznenadila kada je počela racija i kada su me zajedno sa svim ostalim djevojkama uhitili. Uzeli su mi podatke, a kada su me zapitali za zanimanje, samo su se podrugljivo osmjehnuli.

– Zar nije očito koje je moje zanimanje? – upitala sam ih oštro.

– Jest – policajac mi je rekao. Zatvorili su me sa svim ostalima. Moja večer je propala, ili je sve ovo bio dio plana za kojeg ja nisam znala? Trebam li naglasiti koliko jadno sam se osjećala? Bila sam s djevojkama s kojima ništa zajedničkog nisam imala. Sat poslije prozivali su nas jednu po jednu. Kada sam ja došla na red, ustala sam. Niti jednom gestom nisam pokazala da nisam jedna od njih. Ušla sam u kancelariju u koju su me uputili. Inspektor koji je stajao preda mnom promatrao me je otvorenih usta.

– Ana? Nadao sam se da sam se prevario – rekao je, nervozno grizući usne. Znala sam tko je on bio. Zajedno smo išli u srednju školu, a nakon toga su se naši putovi razišli. Odselio se iz našeg grada, ali se očito i vratio. Bila sam mlađa od njega možda samo dvije godine. Kad sam pogledala prema njemu, ustuknula sam.

– Kako si završila na ulici? – upitao me je otvoreno. Pokušala sam nešto reći, ali mi to nije polazilo za rukom. Promatrala sam ga. Nekad je bio izuzetno lijep, a sada je ta ljepota bila izražena na drugačiji način. Lice mu je bilo muževno, naglašenih crta i doista upečatljivo. Pune usne podrhtavale su od iznenađenja, a lice mu je i dalje bilo pod velom zaprepaštenosti. Ako sam ikada sanjala o muškarcu svojih snova, upravo taj je stajao preda mnom. Osjetila sam kako crvenilo boji moje lice. Nisam se osjećala nimalo ugodno, kao da sam doista bila ono što je on mislio da jesam: prostitutka. Sve bih dala da je naš susret bio drugačiji, ali nije.

– Kako sam završila na ulici? – slegnula sam ramenima.

– Nesretan splet okolnosti? – pokušavao je pokazati razumijevanje prema meni. Razmišljala sam nekoliko trenutaka. Željela sam mu reći istinu, ali me je nešto u meni sprječavalo da to učinim. Ne znam zašto to nisam učinila. Možda sam se malo željela poigrati sa njim, možda samo vidjeti njegovu reakciju. Ni meni samoj moje ponašanje nije bilo jasno.

– Tako bi se moglo reći – osmjehnula sam se.

– Sjedni – Robert mi je ponudio. Učinila sam ono što je tražio od mene. Prebacila sam nogu preko noge, pokušavajući sjesti na način da se osjećam ugodno. To u odjeći u kojoj sam se nalazila nije bilo moguće. Znala sam da Robert pozorno promatra svaki moj pokret.

Mogao bih ti pomoći pronaći posao – ponudio se.

– Ja volim svoj posao – rekla sam što sam mirnije mogla. Vidjela sam da sam ga opet uspjela iznenaditi.

– Kako…?

Drago mi je da sam se prevario

Jednostavno je to moj odabir. Svi mi imamo priliku da biramo što želimo od života, da mi sebi dodijelimo uloge koje ćemo igrati, a ja sam potpuno zadovoljna sa onim što jesam. Ovo… – pokazala sam na svoju odjeću – ovo ništa ne govori o meni, kao ni uhićenje koje se dogodilo. Roberte… – ustala sam. – Ja sam ista ona osoba koju si upoznao prije više od jednog desetljeća.

– Znam da si silno željela biti prihvaćena, ali si krenula putem koji je potpuno kriv. Na taj način će te odbaciti, a ne prihvatiti – bio je uviđavan.

– Varaš se – rekla sam mirno. – Prihvaćena sam i to u potpunosti. Ne postoji nijedna želja koju nisam ostvarila.

– Jesi li gladna? – iznenada je okrenuo ploču.
– Ako me već pitaš… – imala sam dojam kako su me njegove riječi podsjetile da sam jela davno.

– Naravno da jesam – po prvi put u životu osjetila sam veliku nadmoć nad muškarcem. On je mislio da sam ono što nisam bila, a mene je to silno počelo zabavljati.

– Otići ćemo kod mene u stan. Pripremit ću ti večeru i… Kucanje ga je prekinulo. Trebalo je samo nekoliko rečenica da istina iziđe na vidjelo. Kad je shvatio da sam na zadaatku, Robert je ustuknuo.

– Oprosti – rekao je s nelagodom.

– Drago mi je da sam se prevario, iskreno mi je drago. Zašto mi nisi rekla istinu? – upitao me je. Osmjehnula sam se. Činjenica da mi je želio pomoći, kao da ga je izdvojila od ostalih muškaraca. Malo njih na njegovu bi se mjestu ponašalo onako kako se on ponašao. Još manje bi mi ponudilo pomoć, i to na mnogo načina. Posao? Da, rekao je da će mi pomoći pronaći posao, pa je ponudio večeru.

Zašto mi je toliko bilo stalo?

Da sam pred sobom imala muškarca koji je izuzetan, shvatila sam dok sam ga promatrala.

– Poziv za jelo još uvijek vrijedi – rekao mi je tiho.

Pogledala sam prema Klausu. – Zadatak je ionako gotov za večeras – Klaus je rekao na odlasku.

Ipak nisam prihvatila njegovo poziv. Nije mi bilo ni na kraj pameti da to učinim. Jedino što sam željela jest da odem kući i da sa sebe skinem odjeću koja me je iritirala, koja je u meni izazivala mnogo osjećaja, ali nijedan od njih nije bio dobar. Doista mi je bilo žao tih jadnih djevojaka. Vani je bilo hladno, a one su se nalazile na ulici. Mnoge od njih neće imati što za jesti ako ne budu imale posla. I od same pomisli na to osjetila sam mučninu i shvatila da je njihov posao mnogo opasniji od mojeg.

Nakon tog događaja, na drugačiji način sam promatrala osobe koje su se nalazila na ulici, što je značilo da sam još više zavoljela posao kojeg sam radila.

Ta večer promijenila je moj život. Usudila bih se to tako nazvati. Robert me je nazvao idućeg dana i pozvao me na ručak. Nisam ga mogla odbiti, to nisam ni željela. On je bio od onih osoba koje su me se dojmile svojim postupkom, a kada se tome pridoda i njegov izgled, kombinacija je bila naprosto neodoljiva. Prema meni se u situaciji koja iz njegove perspektive i nije bila dobra, ponašao kao čovjek, a ruku pomoći pružio mi je onda kada bi to rijetki učinili. Kada sam se spremala, po prvi put sam željela dati sve od sebe da izgledam što ljepše. Pazila sam na svaki detalj, ali mi je neprestano na umu bilo da me je Robert vidio u izdanju u kojem je malo toga ostalo skriveno.

Dok sam čekala da dođe do mene, osjećala sam uzbudenje koje je bilo veliko kao nikada prije. Ne znam je li to bilo zbog očekivanja koje sam imala, ili je to bila reakcija na njegov postupak, ali ti posebni osjećaji su me cijelo vrijeme pratili, bolje rečeno, nalazili su se u meni.

Zbog nervoze koja se utaborila u meni, nekoliko puta sam dolazila do ogledala. Željela sam da svaki detalj bude savršen i doista nisam imala zamjerki na svoj izgled, ali sam se neprestano uvjeravala da je to istina. Zašto sam se tako ponašala? Zašto mi je bilo toliko stalo da izgledam dobro?

Znala sam da je vrlo posebna osoba

Zvono na ulaznim vratima je prekinulo moje misli. Otvorila sam vrata i osmjehnula se Robertu. Osmijeh mi je postao širi kada sam dobila cvijeće.

– Spremna si? – Robert me je pogledao. Nešto u njegovom pogledu bilo je potpuno drugačije od pogleda kojeg sam vidjela prethodne večeri. Samo sam klimnula glavom, odnoseći cvijeće u vazu. Bila sam dirnuta. Nijedan od mojih prethodnih momaka nikada mi nije dao cvijeće. Ne znam zašto su mislili da ja nisam osoba koja ga voli. Možda je moj posao odašiljao pogrešnu sliku o meni, a možda je tu romantičnu gestu kod većine samo pregazilo vrijeme.

– Izgledaš…

– Drugačije nego prethodne večeri – rekla sam uz osmijeh. Oboje smo prasnuli u smijeh. Robertov je bio iskren, opušten, ali ni moj nije bio drugačiji. Promatrala sam njegove svijetle oči. Onaj tko je rekao da plavokos muškarac ne može biti lijep, taj je trebao upoznati njega, pa bi zasigurno promijenio mišljenje.

– Nisam na to mislio – Robert je rekao tiho.

– Nije ni važno – osmjehnula sam mu se. Začudujuće je bilo to da između nas nije postojalo napetosti. To me je čudilo na neki način. Istina, poznavali smo se, nalazili smo se u istom društvu, ali naše poznanstvo i nije bilo toliko blisko da sam mogla reći da smo bili prijatelji.

Izišli smo u restoran u kojem nikada prije nisam bila. Atmosfera je bila ugodna, diskretna, a Robert društvo o kakvom je svaka djevojka mogla sanjati. Činilo mi se da izbjegava ono što se dogodilo prethodne večeri, ali sam ja pokrenula tu temu.

– Što si mislio kada si me vidio među prostitutkama? – upitala sam uz osmijeh. Robert je spustio pogled. Vidjela sam nelagodu na njegovu licu. Nisam željela da se tako osjeća ali sam morala postaviti to pitanje. Kada me je Robert pogledao, osjetila sam kako njegov pogled dopire do same srži moje duše.

– Bio sam zaprepašten – iskreno je odgovorio. Bio sam čak i ljutit. Znao sam da si sanjala o karijeri u policiji, da si na neki način željela promijeniti svijet, da si se trudila promijeniti utisak koji su drugi imali o tebi, i mislio sam da se sudbina poigrala sa tobom.

Meškoljila sam se od zadovoljstva.

Bio je zabrinut, pokazao je ljudskost i suosjećanje, a to su bila dva osjećaja koja su se rjeđe mogla sresti.

– Ali nije – rekla sam mirno.

– Otkud sam ja to mogao znati?

Nisam znao. Naježio sam se kada sam te vidio. I sama znaš da je racija bila izvedena iznenada, i to u cilju da se zaštite one djevojke. Na um mi je odmah pala misao da si ti mogla biti jedna od onih djevojaka, i želio sam te maknuti s ulice. Oprosti što sam sumnjao u tebe – rekao je s kajanjem.

Moj je osmijeh postao širi. Bilo je fascinantno promatrati sve promjene na njegovom licu. Dok je govorio, kao da je proživljavao sve ono što je u tom trenutku mislio i o čemu je govorio.

Robert mi je dijelio komplimente

Zašto mi odmah nisi rekla? – iznenada me je upitao. Stanka koja je uslijedila nije bila neugodna. On je očito želio odgovore na neka pitanja, a mene je to čudilo. Većinu je znao, ali…

– I ja sam bila zatečena uhićenjem – priznala sam mu. – A koliko se sjećam, nisi mi ni dao priliku da ti objasnim, niti sam znala na koji način to da učinim. Policija je pratila sve ono što se događalo sa mnom i mislila sam da će oni reagirati kada bude trebalo, tako da sam to prepustila njima.

– Ispao sam budala – Robert je to rekao na čudan način.

– Nisi – uhvatila sam njegovu ruku. – Ispao si čovjek koji suosjeća. Znaš li koliko je meni bilo neugodno? Istinu sam znala ali ti je nisam rekla. Ipak… – napravila sam stanku, trudeći se da pronađem riječi kojima ću najvjernije opisati ono što sam proživljavala u tom trenutku.

– Rijetki su ljudi koji bi prihvatili nečiju ruku da pomognu osobi da se sa dna popne na mjesto koje zaslužuje. Ti si to učinio, Roberte. Dirnuo me je tvoj postupak.

Robert me je promatrao.

– Lijepa si – iznenada je rekao. – Ti si djevojka puna iznenađenja – dodao je s olakšanjem.

– Znam da je to istina. Kakva preobrazba od prethodne večeri – našalila se.

– Da – Robert je uzeo čašu s vinom koju je konobar ulio prije nekoliko trenutaka. – Za naš ponovni susret – nazdravio je, i ja sam podignula čašu u zrak u to ime.

Kako sam ja doživljavala posao

Bila je to posebna večer, ona koja je iz temelja promijenila moj život. Robert se prema meni ponašao kao da sam toliko posebna da je bio očaran tom spoznajom. Bilo je to jedno sasvim novo iskustvo, isto kao što je nov bio odnos njega kao muškarca prema meni. Kada je večer bila pri kraju, Robert me je uhvatio za ruku. Neprestano me je gledao u oči. Ostala sam bez daha. Ono što se sa mnom događalo, bilo je začuđujuće po svim mojim mjerilima. Imala sam dojam kao da me je taj njegov pogled uzdignuo sa zemlje i ponio u visine koje su bile nepoznate za mene. Je li moje srce ispunjavala ljubav? Znala sam da je bilo prerano za to, ali je to bilo jedino objašnjenje koje sam imala u tom trenutku. Kada sam malo bolje razmislila, nije me nimalo čudilo to što se sa mnom događalo. Već sinoć sam primijetila kako on dobro izgleda, a njegovi postupci su me ostavili bez riječi. On je mene osvojio sa svojim postupcima, sa ljudskošću koju je pokazao.

– Kako bi se ponašao prema meni da je tvoj prvi utisak bio istinit? – zanimalo me je. Robert je povukao ruku. Nekoliko trenutaka je razmišljao. Vidjela sam kako se mišići na njegovom licu trzaju i kako se njegov inteligentni pogled mijenja, te kako sjena pada na njega. Rukama je obuhvatio čašu. Stiskao ju je toliko snažno da sam imala dojam da će prsnuti, i da će se vino u njoj razliti po cijelom stolu.

– Isto ovako rekao je nakon kratkog razmišljanja. Znala sam da govori istinu. Bila sam dirnuta njegovim priznanjem. – Ali mi je drago da si to što jesi, drago mi je zbog tebe. Bezbroj puta sam bio svjedok svega onog što se događa onim djevojkama na ulici. One rade najgori, ali i najteži posao koji postoji. Ježim se od same pomisli na to. Možeš li zamisliti kako to izgleda? Ja kao muškarac ne mogu, ne želim, i ponekad je u ovom poslu potreban bijeg od stvarnosti.

Klimnula sam glavom. Robert je imao pravo. Protekle godine su me uvjerile da je to istina. Susretala sam se sa svakakvim sudbinama, pokušala sam raditi svoj posao najbolje što sam mogla, trudila sam se da u svemu tome ostavim osjećaje po strani, ali je to bilo nemoguće. Ponekad sam neke slučajeve proživljavala previše osobno. Nisam bila osoba koja je mogla izolirati srce, kao što nitko to nije mogao. Svaki posao imao je svoju cijenu, pa tako i moj. Da nisam usamljena, bezbroj puta sam se uvjerila na svojim kolegama, a najviše me je uvjerio Robert.

– Vrijeme je da krenemo – podsjetila sam ga.

Moj se život pretvara u bajku

Pogledala sam na sat. Ponoć je već bila prošla i ja sam osjećala umor. Moje učestalo zijvanje nije ostalo nezamijećeno. Robert se nije protivio, niti je išta rekao. Platio je račun i mi smo izišli iz restorana. Čudno sam se osjećala dok sam se nalazila s njim u automobilu. Imala sam određena očekivanja koja možda nisu bila realna, i doista sam se trudila da se spustim na stazu stvarnosti. Bila sam žena, a sama ta činjenica je bila dovoljna da objasnim koliko je to bilo teško postići. Vozili smo se u šutnji sve do mojeg stana. Kada je Robert zaustavio automobil, okrenuo se prema meni.

– Ova je večer bila izuzetno lijepa – rekao je tiho. Glas mu je bio dubok, prožet osjećajima, ili sam ja čula samo ono što sam željela?

– Da. Složila bih se s tobom.

– Rijetki su trenuci u kojima sam se osjećao kao sada, toliko rijetki da se svakog prisjećam.

Njegovu zagonetnu rečenicu sam mogla shvatiti na mnogo načina. Trudila sam se prizvati zdrav razum, trudila sam se koliko god je to bilo moguće.

– I meni je ova večer bila posebna priznala sam mu.

– Onda zbilja imamo razlog da je ponovimo rekao je s olakšanjem. Naravno da nisam željela odbiti taj prijedlog. Srce je željelo isto ono što i njegovo, a tijelo je samo slijedilo putanju tog srca.

– Izlazak s prostitutkom? – našalila sam se.

– Čak i da to jesi bila, ja bih te pozvao da iziđemo – ozbiljno je rekao. Dogovorili smo se da se vidimo za dva dana. Njegove posljednje riječi su me uvjerile koliko mu je bilo stalo do mene, a ja sam se samo mogla nadati da se ne varam, i da je moja intuicija nepogrešiva. Robert me nije pokušao ni poljubiti. To me je pomalo obeshrabrilo, ali sam se trudila razmišljati na drugačiji način. Možda on samo nije želio biti nagao, nije želio svojim postupcima razbiti čaroliju koju smo oboje osjećali.

Kada sam se našla u tišini svojeg doma, osjećala sam se lagano poput perca. Sve u meni lebdjelo je od sreće, a ja sam taj osjećaj željela zadržati uz sebe, željela sam da zauvijek bude zarobljen u meni.

Moja veza sa Robertom je napredovala polagano. Bilo je to nešto sasvim novo za mene. Prema meni se ponašao toliko obzirno da sam bila zatečena njegovim postupcima. Napredovali smo korak po korak, i Robert se nikamo nije žurio. Ponašao se kao da želi biti siguran da sam ja ona koju želi, ali ja takvih nedoumica nisam imala. Znala sam da je on onaj kojeg sam godinama čekala. Bio je osoba koja je mogla izmamiti uzdah divljenja u svakom pogledu, bio je onaj koji me je potpuno razumio, mene kao ženu, tako i moj posao. Ta veza je raspirila moju maštu. Ja sam joj se nerijetko prepuštala. Mogla sam biti kruta na poslu, mogla sam se truditi da ostavim osjećaje po strani, ali sam bila samo žena koja je maštala, i to u svakoj prilici u kojoj sam to mogla.

Nekoliko mjeseci nakon našeg prvog izlaska, pozvala sam Roberta da ostane kod mene. Je li to bilo iznenađenje na njegovom licu, ili samo sreća? Nisam znala pročitati ono što sam htjela.

– Ana – Robert je obuhvatio moje lice. – Sigurna si da to želiš? Njegovo pitanje me je zateklo.

– Jako dobro znam da želim tebe – osjećala sam se nelagodno dok sam ga uvjeravala. Privukao me je k sebi, ne puštajući me iz zagrljaja.

– Znaš li što ja želim? upitao me je. – Da u ovom zagrljaju ostaneš zauvijek, da se svako jutro budim s pogledom na tebe, želim da ostatak života provedem uz najljepšu, ali i najposebniju osobu koju sam ikada upoznao. Volim te, Ana – njegovo priznanje oteo mi je uzdah ushićenja.

Da sam pronašla onog kojeg sam godinama čekala, bila sam potpuno sigurna. Nikada se nisam osjećala poželjnijom kao kada sam bila pored njega. Voljela sam ga, i znala sam da će ta ljubav zauvijek trajati, a da i on isto osjeća, uvjerio me je na najbolji mogući način, onog trenutka kada me je zaprosio.

Čudno je sve to bilo. Jedan događaj može sve promijeniti, ali mi nikada ne znamo kada će taj događaj biti. Zadatak kojeg sam dobila, sve je promijenio. Dok je naša veza napredovala, napredovao je i zadatak, i na kraju je uhvaćena osoba koja je napravila toliko nepravde ženama koje su u životnoj nepravdi neprestano i živjele. Svi smo osjećali olakšanje, a najviše ja.

Moj život se pretvarao u bajku i nakon toliko godina mogla sam tu bajku početi i živjeti. Zar ima veće sreće od one koju ljubav probudi u nama? Nema, a ja tu sreću želim sačuvati zauvijek i njegovati je zajedno sa Robertom. Najviše me raduje to što znam da i on misli i osjeća isto ono što i ja.

64700cookie-checkPrivedena sam kao prostitutkano