Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Priče poput onih koje objavljuju popularni časopisi: Mila, Gloria, Moja tajna, Moja sudbina ...

Nakon toliko godina

Osvanuo je tmuran dan nad Novim Sadom. Mart je. Tek je osam, ostaću još malo u krevetu. Prijaće mi san. Ovaj dan sam čekala punih dvadeset godina. Moja prva ljubav i ja večeras ćemo izaći na večeru. Razgovaraćemo o proteklim godinama, o usponima, padovima o onome šta smo sanjali i maštali prije dvadesetak godina. Još uvijek me čudi zašto nas ovaj grad nije prije spojio. Dolazio je on ovdje. Ipak valjda sudbina nije htjela da ukrsti naše životne pute. Kroz glavu mi prolazi jučerašnji dan. Juče sam išla da preuzmem knjige koje mi je poslala koleginica iz Podgorice. Čekajući knjige, gospodin u sivkastom mantilu me upita:

– Izvinjavam se gospođice, ili gospođo (to je vjerovanto rekao kako bi se uvjerio da sam to zaista ja).

– Ne mogu da vjerujem – pomislih. Nakon toliko godina, ponovo se gledamo u oči. On i ja! Isti! Godine ga nisu promijenile. Tek po neka bora, dokaz da su godine prošle, poneka sijeda. Gledam ga. Pogledom prelazim preko desne ruke, tu je. Vječni dokaz ljubavi. Burma. Pa, šta?! Ko je meni kriv što se nikada udala nisam…?

– Suzana ostala si zauvijek ista?

– Luka ni tebe godine nisu ništa promijenile. Čudno da nas ovaj grad nije ranije spojio?

– Nisam sve godine bio ovdje. Živio sam u Švedskoj. Znaš moj san. Švedska! Ponekada sam dolazio u Novi Sad ali više sam vremena provodio u Švedskoj.

– Znam, tvoj san! Ne mogu da vjerujem da te vidim. Zaista se nisi promjenio.

– A, tek ti, mila moja. Sada zaista žurim tu sam s klincima. Kada imaš vremena da se vidimo i ispričamo?

– Sutra je nedelja. Imam slobodno popodne …
– Može naravno. Ako želiš čekam te na ovom mjestu u 16h?
– Vidimo se!

Lavina sjećanja navire. Prošlo je dvadeset godina. Dvadeset punih godina od kada smo se posljednji put na Vaskrs naveče vidjeli u našem rodnom gradu. Tada su nam se putevi razišli. Uvijek sam vjerovala da ćemo se negdje sresti – naviru sjećanja.

Upoznali smo se prije dvadeset i pet godina. Bila sam osamnaestogodišnjakinja koja je pohađala srednju ekonomsku školu i sanjala da jednog dana budem profesorica. On je studirao u drugom gradu i sanjao da postane uspiješan. Nije važno u čemu, samo da se proslavi i obogati. Zavoljeli smo se. Nježno i iskreno kako se samo prv put može voljeti. Voljeli smo se, živjeli za srećne zajedničke trenutke. Uživala sam u svakom njegovom pogledu, dodiru. Slušala njegove riječi i sanjala da ću i ja jednog dana otići u taj daleki grad. Bio si moje sunce, nebo, osmijeh … Onda je došao dan tvog povratka. Rekla sam ti „Čekaću te“. Nasmijao si se. Rekao si mi „Ne, nemoj, živi, uživaj, sanjaj, maštaj, izlazi …, ovakvih kao ja biće a tvojih godina nikada više“. Ne, ipak ću te čekati – pomislih. Javljao si se kada si i koliko mogao. U dalekom gradu si studirao i radio. Rodno mjesto si napustio sa 18 godina s ciljem boljeg života te putem uspijeha. Uvijek si bio ambiciozan, za razliku od mene. Nisi dolazio. Patila sam, čeznula a podjednako bila srećna što te tamo negdje imam. Baš tebe. Čekala sam te, čekala. Kada si došao, nisam mogla da vjerujem da sam dočekala dan tvog povratka. Ponovo sam bila srećna, nasmijana, disala sam. Voljeli smo se. Voljeli na obali naše rijeke, na klupama našeg djetinjstva. Sanjali smo da ću ja doći u Novi Sad da ćemo tamo biti srećni. Na rastanku si rekao da bi volio da ja dođem kod tebe. Zbog tebe sam svakodnevno učila i vrijedno obavljala sve poslove, kako bi mi roditelji dopustili da odem kod tebe. Dopustili su. Kada su vidjeli koliko te volim, morali su me pustiti. Nikada neću zaboraviti to aprilsko veče kada si me čekao na autobuskoj stanici u Novom Sadu. Koliko sam te grlila. Zaista ništa se ne može porediti sa žarom prve ljubavi. Bila sam presrećna. Kada sam došla u tvoj stan suze su mi krenule od radosti jer nisam mogla da vjerujem da sam s tobom. Nakon toliko čežnje, suza, ljubavi ja sam pored tebe. Uvijek sam se pitala „Ima li šta jače od prve ljubavi?“. Šetali smo Petrovaradinom, gledali Dunav. Zaljubila sam se još više u tebe u Novi Sad, u Dunav, u Đoletove pjesme. A, tek prvi put. „Može li se više voljeti od prve ljubavi?”. “Tada ali i danas godinama poslije vjerujem da čovjek samo jednom iskreno, pravo bez rezerve voli. Samo prva ljubav je prava a sve ostale su kopije. Sada mogu reći da je mnogo ljepšta kada se nje sjetimo nego kada je doživimo. Sjećanje je valjda neka smiješna rupa u našoj glavi koja sitne stvari preuveličava.

Vrativši se u rodno selo, pripremala sam maturski rad i odbranu istog. Misli su bile daleko, kod tebe, na obali Dunava ispod mosta koji krije prave, prve ljubavi. Čekala sam te. Nisi dolazio. Obaveze, uvijek sam te pravdala. Dok su mnogi govorili ne budu naivna, ima tamo drugu, ostaviće te. Nisam im ni riječi vjerovala. Te godine sam završila srednju školu ali zbog materijalne situacije nisam mogla da upišem željeni fakultet.

Onda si došao. Jednog avgustovskog jutra zakoračio si u svoje rodno selo. Nisam mogla da vjerujem da ponovo šetaš svojim sokakom. Eh te sreće. Voljeli smo se ponovo. Naša rječica u rodnom gradu bila je Dunav. Zatim si rekao nešto što i danas poslije toliko godina pamtim „Suzo moja ne čekaj me više. Moraš znati da je Novi Sad grad mojih želja i snova te da dok ne ostvariš neke svoje ciljeve ne želiš ozbiljnu vezu.“ Tušila sam se u suzama. Danima, noćima nisam imala sna. Koliko povrijediti može prva ljubav znamo samo mi koji smo je skupo platili. Poslije toga si dolazio u rodni grad. Uvijek isti. Viđali smo se uvijek. Voljeli. Svi oko nas su to vidjeli sem možda nas dvoje. Jednom mi je moja Sanja rekla „Suzo moja na Luki i tebi se zaista vidi da čeznete jedno za drugim, eh kada bi vas Bog spojio, malo tu nedostaje, ne treba puno. Samo sam pustila suzu. Znala je ona da ću te odnijeti u grob, ali znala je isto i da ćeš i ti mene.

Put nas je vodio na dvije strane ali oboje smo znali gdje nam srce pripada. Ja sam se zatim zaposlila i upisala fakultet. Ipak nije to bilo ono što sam željela. Željela sam mnogo više. Radila sam gdje nisam imala ni jedan slobodan dan, fakultet nije bio koji sam ja htjela. Ponovo sam patila. Ti si u Novom Sadu išao putem svog sna. Polako si završavao fakultet, napredovao u firmi. – Bila sam srećna zbog tebe.

Ja sam sanjala da napustim naš rodni grad i odem baš kao i ti negdje daleko. Ubijala me ta mala sredina, čeznula sam za visokim zgradama, širokim ulicama, velikim metroima … Voljela sam ja selo, prirodu, ali nisam voljela svoj rodni grad. Sanjala sam tebe i sebe negdje na nekom salašu kako zaljubljeno i srećno se igramo sa našom kćerkicom. Eh, želje moje pusti snovi. Moje rodno mjesto je bilo malo, isti ljudi, male mogućnosti za uspijeh, što je najgore loši ljudi. Uvijek sam žalila što sam rođena u tako ružnoj sredini a uvijek se tješila istim, da moji roditelji nisu iz tog mjesta. Iskreno a nisam srcem ni pripadala tamo od kuda su oni.

Momci … Uvijek su imali tu neku moć da me povrijede. S vremenom sam postala drugačija. Prestala sam da vjerujem ljudima. Prestala sam da tražim u ljudima nešto dobro jer su mi uporno davali zlo i laži. Radivši imala sam dovoljno za koliko – toliko normalan život. Reklo bi se tek da ne tražim od svojih, od majke napaćene i oca koji godinama pije tražeći lijek u tom otrovnom piću. Gledala sam ih. Ne mogu ih ostaviti a ne mogu ni ostati sa njima.

– Ti si dolazio češće. Tvoji roditelji već su bili bolesni, a i željni tebe. Viđali smo se. Čuo si za par mojih neuspijelih veza, čuo si za tatu, čuo si da ni moja majka nije zdrava. Nisi mi mogao pomoći. Jednom si mi na onoj istoj obali rijeke gdje smo se prvi put poljubili rekao „Suzana proćiće godine, već polako prolaze, osijetiš ih i sama, ali nikada te neću zaboraviti, ne mogu ti obećati da ću biti tvoj a ne mogu ti ni reći da neću biti uz tebe, gdje god te put odvede budi mi srećna. I još nešto, kada se budeš udavala, udaj se za dobrog čovjeka, ne mora biti ni lijep samo da je dobar i bogat, barem kada čujem za tebe da znam da si srećna i da ne živiš siromašno“.

– Luka zašto mi to govoriš?
– Shvatićeš jednom.

Tu veče smo bili skupa. Razgovarali smo o proteklim godinama, o mom fakultetu, o poslu. Govorila sam da mrzim svoje radno mjesto ali da moram raditi. Govorila sam da me šefovi maltletiraju … Slušao si me ali mi nisi mogao pomoći. Valjda su bila teška vremena, svako se borio za svoju koru hljeba. Nakon tvog odlazka željela sam samo jedno. Željela sam da nam se ponovo putevi sretnu i da budemo srećni. Ipak život je kao uvijek pisao druge listove.

Shvatila sam tvoje riječi. Želio si da se udam bogato, baš zbog toga što si ti ženio bogatu kćerku svog gazde. Baš kao u Đoletovoj pjesmi, želio si konje vrane po livadi razigrane, a volio lijepu al’ sirotu.

Život je tekao. O tebi bih tek ponekada čula po koju riječ. Tek da si srećan, da ti je dobro, da si diplomirao te da si dobio bolje radno mjesto.

Meni je život pisao neki drugi roman, sasvim drugačiji od onog kojeg sam sanjala. Na poslu sam imala velikih problema, van njega još više. Tata je pio, majka je bila bolesna. Gledala sam ih kako tonu, rone, padaju. U majci sam vidjela sebe. Sve ljubavne veze završavale su se mojim suzama. Ne znam, mislila sam, valjda sam se sreći manje dopala. Majka kao majka, uvijek se brinula za mene. Ali uvijek. Gledala me onako svojim tužnim očima, pratila me pogledom kada hodam. Ubijalo me to. U sebi je vidjela mene. Što je još gore u njoj sam i ja vidjela sebe. U njenom propalom i nesrećnom životu, samo sebe. Tata je kući dolazio pijan, zanemarivao je porodicu, sav novac davao je na alkohol. Majka se borila, ipak i njene kosti bile su na izdisaju. Izmorena od života, reklo bi se „izrađena“ nije imala snage za dalje. Živjela je od danas do sutra. Gledala sam je kako pati. Bojeći se da ću kroz koju deceniju upravo i ja izgledati tako. Na poslu je bilo sve gore, smicalice, poturanja, bile su svakodnevica. Znala sam da tu nemam šta da tražim.

Sanju sam poznavala cijeli svoj život. Rođene smo u par dana, rano djetinstvo provele u istom sokaku a zatim su se njeni roditelji rastavili i ona je s tatom otišla u Novi Sad. U selo je dolazila povremeno. I pored njenih rijetkih dolazaka mi smo ostale najbolje drugarice. U Novom Sadu je bila dosta materijalno zbrinuta tada da me uvijek zvala da dođem k njoj govoreći da će mi pomoći. Odbijala sam poziv bojeći se za majku. Neće joj lako biti ostati samoj. Ona bi uvijek bila tužna kada sam pominjala odlazak kod Sanje. Ipak kada sam dobila otkaz na poslu, drugog izbora nije bilo. Podjednako sam bila srećna i tužna. U suzama sam ostavila majku bojeći se za njen život pored oca koji je bio alkoholičar a uporedo mi je srce bilo puno sreće jer idem kod svoje Sanje gdje odpočinjem novi život.

Sanja je bila živa, vesela, nasmijana … Mogu reći puna života a život je znala živjeti. Znala je uživati i sebi ugoditi. Pomogla mi je. Kada sam došla u Novi Sad bila sam oduševljena mišlju da sam u istom gradu gdje i moja velika ljubav. Ipak Luka je već tada bio u Italiji, što sam saznala godinama poslije.

Zaista ne znam šta da večeras obučem. Haljinu? Ne, ne pomisliće da radim u školi. Suknju? Hmm još gore misliće da pjevam u crkvenom horu. Sako? To ne. Odmah će reći da sam se zaposlila negdje u banci. Zaboga ja sam slobodni umjetnik. Pišem, samo pišem. Da li će mi vjerovati kada mu kažem da od toga živim? Ne! Ko još živi od pisanja. Ko još kupuje knjige? Moje knjige! Ne znam. Smislit ću.

Razmišljam. O čemu ćemo pričati. Šta ću mu reći? Toliko pitanja. Pokušavam da se priberem te da odlučim šta ću obući. Haljinu i sako. Kosu ću pustiti. Malo šminke i to sam ja. Štikle? Ne, godinama ih ne nosim. Bole me noge. Suludo. Ravno. Crveni ili roze ruž? Ako stavim crveni, biće kao da mu se udvaram, a roze ako stavim neću dovoljno istaknuti usne. Suzana stavi koji god hoćes, Luka te barem najbolje poznaje. Polako dan odmiče. Ne javljam nikom da idem s Lukom na večeru, čak ni svojoj seki. Iznenadila bi se. Toliko je željela da Luka bude njen zet. Sanji ne mogu javiti. Već godinama se povremeno čujemo, doktorirala je na bioinžinjeringu i ima svoju privatnu klinuku u Berlinu. Baš je njoj do mene. Čudno. Kako baš ta prava prijateljstva u koja se možeš zakuniti nestanu. Nije naše nestalo ali ga ne održavamo. Život nas rastavio. Ipak za sve ove godine nisam srela ni jednu prijateljicu u Novom Sadu, valjda ni u tome nisam imala sreće. Ni ljubav, ni prijateljstvo. Pomislih kako sam živjela sve ove godine bez prijatelja i ljubavi. Ne, ne smijem o tome! Teške su to teme, za moj jadni život.

– Pokušavam da mislim na ljepše stvari.

Polako se spremam. Oblačim plavu haljinu do koljena. Crni sako i crne baletanke. Puštam kosu i stavljam roze ruž, malo pudera i parfem. Biće doboljno. Nikada nisam izgledom voljela da plijenim ljude, a njega naročito. Uvijek sam ga osvajala nekim drugim adutima, na primjer osmijehom i ljubavlju. Valjda ga zato nisam osvojila vječno … ili možda jesam. Vidjećemo da li je srećan. Ne znam o čemu ću mu pričati. Da li sam uspijela. Nemam dom, nemam djecu, svu sreću mi pričinjavaju sestrini klinci. Nemam ni puno prijatelja. Samo Sanja. Koja je daleko. Živim na Grbavici tako da polazim pola sata ranije. Nije mi važno ko će koga čekati. Sigurna sam da je to ljubav u kojoj nije bilo važno ko koga i koliko voli važno je bilo da se volimo ali da nismo uspijeli. Dan je kišovit. Srećom moja haljina je topla a sako je zimski. Uvijek mi je majka govorila da zima traje do Vaskrsa a možda i koji duže dan. Moja majka – pitaće me sigurno i za nju.

Taksi mi staje te laganim korakom krećem prema Katedrali. Tu će me čekati. Vidim ga već. To je čovjek koga bih prepoznala među milion muškaraca. Crne pantalone (tipično za njega, neke stvari se nikada ne mijenjaju), košulja plave boje (kao da smo se dogovarali) džemper i sako. Lijepo izgleda. Uvijek je imao ukusa kada je riječ o oblačenju. Grli me. Drago mu je što me vidi.

– Suzo moja izgledaš fantastično. Godine te zaista nisu promjenile.

– Hvala i ti. Kao da je juče bila ona Vaskršnja noć …
– Sjećaš se? Ne mogu da vjerujem.
– Naravno da se sjećam svega. – osmijehnuh se.
– Gdje želiš da idemo? Sada je ovo tvoj grad?
– Meni je svejedno. Moj grad je tamo negdje daleko …
– I moj. Mila moja nisam tamo bio godinama. Ipak o tome ćemo poslije. Na Petrovaradinu postoji jedan divan restoran. Ako ništa drugo dugujem ti jednu lijepu veče. Želiš da idemo tamo?
– Što da ne. Na Petrovaradin.
– Na Petrovaradin sam te vodio kada si bila kod mene – nadoveže se.
– Da.

Sjedamo u taksi. Kao i uvijek besprijekorni džentlmen otvara mi vrata, ulazim u automobil, zatvara ista i tek onda on ulazi. Uvijek sam voljela takve muškarce. Čudno a nikada osim Luke sa takvim nisam bila. Sve neki da Bog dragi sačuva. Najbolje bi bilo ljubavni život da i ne pominjem pomislih. Dok se vozimo posmatramo Novi Sad. On mi priča da u gradu nije bio pet godina. Pet godina nije dolazio uopšte na Balkan. Posao, posao …

Ulazimo u jedan zaista otmen i lijep restoran. Nisam ovdje nikada bila posmislih. Sjedamo u separe koji je on vjerovatno već prije rezervisao. Dok konobar dolazi Luka me pnovo podsjeća kako sam lijepa te kako me godine nisu promijenile. Naručujemo bijelo vino. Sjećanje na mlade dane, valjda. Inače ne pijem ali čaša bijelog vina sa starim prijateljima mi uvijek prija.

– Suzo moja kako si mi? – prekida šutnju.
– Dobro …Ti?
– Znaš mene. Dobro. Pričaj mi Suzo o sebi, o poslu, o tome od kud ti u Novom Sadu?

– Ehh … Kada bih ti o tome pričala, sigurna sam da bi ostali najmanje tri dana ovdje.
– Ko zna … – nasmija se.
– Nego kako si ti, reci ti nešto o sebi?

– Dobro. U Švedskoj živim. Tamo imam porodicu, firmu. Sve što sam sanjao ostvario sam. Samo jedno ne. Nisam ostvario da svojom djecom na Božić ujutru Božićujem u svojoj rodnoj kući sa svojim roditeljima a zatim se uputimo tvojoj kući gdje bi bili najpočasniji gosti i najljepši Božićni poklon. Eto to samo nisam ostvario i o tome sam uvijek razmišljao …

– Ehh, puno tražimo od života. Zamisli ja se nisam ostvarila u ulozi majke. Nisam se nikada udala. Poslije toliko neuspijelih veza ostala sam sama. Poslije toliko udaraca stavila sam tačku na sve. Zamisli, ja. Ja koja obožavam djecu, ja koja uživam u tim malim ljudima. Ja koja sam sanjala da budem dobra, vjerna žena, dobra majka, dobra snaha … Ja se nikada udala nisam.

– Zaista? Ne mogu da vjerujem. Nemaš dom. Kako je život surov. Ti si uvijek bila djevojka za dom, za kuću, za djecu, porodicu … Eh moja Suzo …
– Da, nemam … Život mi je valjda pisao neki drugi roman. Ne znam.

– Bože kako si lijepa.
– Ne zezaj. Promijenile su me godine.
– Ne, nikada. Pričaj mi čime se baviš?
– Slobodan umjetnik. Pišem. Odnosno radim na jednoj televiziji tri dana u sedmici, ostale dane pišem za par časopisa, pišem za sebe, za druge. Objavila sam sedam knjiga i dvije zbirke pjesama. To sam ja. Slobodni umjetnik. Završila sam ekonomiju, znaš i sam. Ipak nikada se nisam bavila brojkama. Ja sam više za slova.

– Lijepo, zaista lijepo. Znao sam da ćeš uspijeti. Kako si došla u Novi Sad?

– Kada je firma u kojoj sam radila potpuno propala, morala sam da se borim za svoju dalju egzistenciju. Tata je pio, majka bila bolesna. Sanja mi je ponudila da dođem u Novi Sad. Rekla je da će mi pomoći. Došla sam ovdje. I ostala evo dvadeset godina. Samo smo se mimoišli. Ja sam došla ovdje a ti otišao u Štokholm. Pričaj ti meni o sebi.

– Nakon što sam diplomirao, odmah sam se oženio i otišao u Štokholm. Zaboravio sve. I pašnjake rodnog sela i Novi Sad. Švedska je bio moj san. Švedska. Sjećaš se kada sam ti za Vaskrs rekao da se borim da odem u Štokholm. Borio sam se i uspio. Danica mi je pružila bolji život. Al’ dobro i zaljubio sam se. U Štokholmu je njen otac imao lanac restorana i firmu za auto dijelove. Odmah sam postao većinski vlasnik jednog restorana te time počeo ostvarivati svoj san. Ipak, imao sam druge planove. Želio sam da otvorim svoju firmu koja će se baviti nekom prizvodnjom. Želio sam da stvorim svoju marku, da imam svoj brend po kome ću uvijek biti prepoznatljiv. Danica je prvo rodila sina. O tome da se ponovi ime mog oca nije bilo ni pomena. Te je Ivan dobio ime koje mu je predodredio moj punac. Već tada sam znao da ću u toj kući biti poslušni zet. Ipak nisam se kajao. Pohlepom sam se uvijek vodio. Nažalost bio sam takav. Mila moja, želja iz djetinstva, valjda. Uvijek sam se tješio time. Znaš i sama kako smo živjeli.

– Znam prekinuh ga. Sjetih se svog djetinstva, malo hljeba al’ gladni nikada nismo bili.

– Ubrzo je rodila i curicu Klaru a zatim Saru. Živjeli smo lijepo. Ja sam slijedio svoj san. U selo sam išao jako rijetko. Majka je dva puta bila kod meme, dok otac zbog teške bolesti nije mogao da podnese put. Samo jedanput sam sa porodicom prošetao rodnim krajem. Možda mi nećeš vjerovati ali morao sam proći kraj tvoje kuće. Da mi je samo jedan dan da kroz tvoj sokak prošetam da mi se nasmiješ, dušu da mi ogriješ … Ipak tvoja avlija je bila prazna. Čuo sam samo da su ti roditelji umrli a ti si daleko.

– Da, tata i mama su urmli nekao brzo. Nestali. Bolovali su godinama. Bolovali od bolesti neimaštine, izrađenosti, gladi, želje … Bolovali i polako umirali. Tatu je ubila rakija a majku briga za njim, za mnom, za sestrom, neimaština, suze, bol … Valjda je tako moralo biti. Kada sam krenula za Novi Sad, majka mi je rekla „Zar me i ti dijete napuštaš“? Sa suzama u očima sam joj rekla „Samo da se snađem, doćićeš ti meni“. Kada sam se snašla ona nije imala hrabrosti ostaviti rodnu grudu. Voljela je pašnjake sela, baštu. Voljela je da kuva kiseli kupus i da cijela kuća ima taj opojan miris. Tada me nervirao a sada mi mnogo nedostaje. Još uvjek je čujem kako u snu od bolova u kičmi jeca. Nisam joj mogla pomoći. Doktori su bili skupi. Otišla sam da bih joj pomogla a kada sam imala novaca da joj dam tada za nju nije bilo lijeka. Još uvijek vidim njene staračke ruke, pune ožiljaka kojima kopa po bašti, govoreći da je sve prirodno. Ja je molim da ostavi da se odmori. Ona me ne čuje. Kažu da je umrla tako dok je u bašti kopala paprike. O tati ne volim da pričam. Nije nam pružio ništa lijepo. Ipak pravdam se time, barem sam imala oca. Kakvog – takvog.

– Suzo moja, Suzana. Uvijek sam mrzio tvoje ime a uporedo mi je bilo naljepše. Kažu da je tvoja majka bila najvrijednija domaćica u selu. Mnogi su mi rekli da sam pogriješio što te nisam oženio. Jednom prilikom mi je stric rekao „E moj Luka, ludo moja. Ponjeli su te novci. Da si Bogdom Suzanu oženio ljepše bi milion puta živio. To ti otac i majka nikada neće oprostiti. Prokleti da su sada tvoji novci. Mili moj sine imaš sve a nemaš ništa, zapamti šta ti tvoj striko kaže…“ Znao sam ja da sam pogriješio ali bilo je prekasno. U Štokholmu sam otvorio firmu koja se bavila proizvodnjom prehrane, keksi, čokolade, vafeli … Išlo je zaista dobro. Kako ne bi išlo kada sam imao punca čije mi je ime svuda otvaralo vrata. A, kako si se ti snašla ovdje?

– Kada sam se zaposlila, odnosno kada me Sanja zaposlila u jedan butik. Bilo je teško ja sam ovdje bila kao strani državljanin, o poslu u struci nisam ni razmišljala. Ipak bolje išta nego ništa. Sanja mi je na početku zaista pomagala. Znaš nju. Šta je to njoj. Ali radila sam i ja. Radila do 12 sati dnevno. Sanja je promjenila par fakulteta dok nije pronašla onaj pravi. Bioinžinjering je bio njen konačni izbor. Zaista je uspijela, sigurno je koračala putem uspijeha. Svaka je bila zaokupirana svojim obavezama. Ona je imala momka, studirala je … Jednom riječju živjela. Dok sam uvijek bila u nekim problemima. Brinuvši se za svoje, za egzistenciju. Ubrzo sam upisala kurs za voditelje i zaposlila se kao radio voditelj. Zamimljivo. Tu sam zaradila lijep novac od kojeg sam htjela pomoći svojima. Ipak za sve je bilo kasno. Majka je imala rak a i tata je bio u bolničkoj postelji. Majka je rekla da ne želi da se liječi jer je to bacanje novaca uzalud. Liječila se prirodnim pripravcima, čije je plodove skupljala po livadama. Tako je ona željela. Liječilo je razno bilje i molitve. Znala je samo ona kako joj je.

Molila me je da ne lutam, da ne mijenjam muškarce, da se udam. Željela sam ja to. Ipak nije bilo suđeno, valjda. Molila me je da rodim dijete, da ne ostanem sama. Bojala sam se biti samohrana majka a sigurnog muškarca koji će mi pružiti ljubav i utočište nisam mogla da pronađem. Nisam ostvarila njene želje. Umrla je. Radeći. Izrađena moja majka. Posljednja riječ joj je bila recite Suzani da sam je željna ostala. S košmarom tih riječi živjela sam narednih 5 godina sigurno. Živim i danas, samo ne razmišljam o tome. Ona je mene ostala željna a ja sam otišla daleko od nje. Svijesno. S vremenom sam shvatila da se moram pomiriti s njenim posljednjim riječima te da je život takav, surov. Prije sam na njen grob odlazila svaki mjesec. Međutim njene sam kosti prebacila ovdje, tako da mi je bliže. Odem često, isplačem se, ispričam se, kao da me razumije. Često mi dođe u san i kaže da mi oprašta sve. Kaži mi Luka još nešto o sebi, svojima?

– Isto. Umrli su željni. Željni Ljiljane i mene. Otišli. Prvo otac, a zatim i mati. Znaš da mi je majka jednom rekla „Luka sine moj, morala sam da posjetim Suzinu majku, morala sam da joj kažem da mi je zaista žao. Počela je da plače i rekla i meni je Ilda, žao mi je moje Suze, počela sam sine da plačem, pustila je i ona suzu“. Te su me riječi majčine pratile. Često me supruga pitala gdje mi misli putuju kada se zamislim. Govorio sam joj da patim za rodnim domom. Patio sam, patio ali više mila moja za tobom. O Švedskoj ne znam šta bih ti rekao. Lijepo mi je. Sada sam izgradio svoj brend. Mogu reći da sam uspješan i srećan. Danica je dobra žena, lijepo živimo. Djeca rastu. Nakon toliko godina došao sam da posjetim grad i sreo tebe.

Mila moja, da ti kažem da sam te zaista volio, suludo je. Da ti kažem da ću ostaviti dom, bolesno je, mogu ti samo reći da sam presrećan što te vidim, da sam dvadeset godina čekao ovaj dan. Punih dvadeset godina! Mila znam sve, znam da tvoje padove, za zabranjene muškarce, za loša iskustva, znam ja zašto si ti otišla iz sela. Znam mila, ali ti nikada ne zamjeram. Znam kako je bilo živjeti u mjestu gdje ima sto kuća čiji su stanovnici uglavnom stariji od sedamdeset godina. Znam sve. Mogu ti reći da si pametno postupila kada si napustila rodno mjesto. Ipak žao mi je. Žao mi je što se nisi udala. Znam da bi bila dobra žena i majka.

– Eh moj Luka, imala sam ja i dobrotu i ljubaznost i razumijevanje i ljepotu samo sreću nisam imala. Moj Luka, samo sreću. Otišla sam da pobjegnem od svega, od zlih muškaraca, od tračeva i ogovaranja, od loših ljudi ali nisam pobjegla od sebe i od majke. Cijeli život su me pratile njene suze. Otišla sam u potrazi za srećom ali je nisam našla. Ovdje uživam u gradu, u pisanju. Živim za rijetke trenutke sreće. Samo sjećanja na dane naše ljubavi ponekada ovo moje hladno srce ugrije, ponekada prođu struje kroz moje tijelo i sjetim se da sam nekada bila srećna. Ovdje mi je lijepo. Ipak nisam svoj život ovako zamišljala. Sanjala sam dobrog muža, dječicu, kuću na nekom salašu, baštu, cvijeće, ljuljačku za djecu. Ništa nisam dobila …

– Znam mila moja, znam. Mogu ti samo reći da si uspijela. Uspijela si i pored svega da zadržiš dobrotu. Osmijeh koliko vidim nisi zadržala. Nasmijala si se svega dva puta.

– Ne smijem se više Luka. Osmijehnem se tek radi ljubaznosti, a da se smijem radi života nemam ja za to razloga.

– Ehhh, moja mila Suzo. Volio bih da ti vratim osmijeh i vedrinu na lice i sreću u život. Ipak nemoćan sam. Ja imam porodicu, dom, ženu, djecu. Danica je dobra žena. Ima i ona svojih mana, ali ima i dobrih strana. Ne mogu reći da živimo u potpunoj slozi i ljubavi ali pokušavamo da se pred djecom ne svađamo, da čuvamo brak, ne radi nas nego radi dječice, baš zbog toga je cijenim i volim. Lako se razvesti, treba znati sačuvati brak.

– Nisam ja Luka ništa rekla. Ne bih se nikada miješala u tvoj brak. To je dvorac koji si gradio proteklih dvadeset godina. Zar treba sada da se ja pojavim i pokušam ga srušiti. Ne, nikada! Ja sam srećna ako si ti srećan.

Znala sam da ćete moja Sanja i ti uspijeti. Predosjećala, znala. Uvijek sam vas oboje vidjela negdje u dalekom svijetu uspješne, otmene, sa dobrim bračnim partnerima kraj sebe, dobrom djecom. I zaista je tako. Ja sam srećna zbog vas. Ne brini, navikla sam ja na padove. Ništa novo. Vjerovatno da se na vrijeme nisam navikla sada bih već bila na onom svijetu i ne bi pričali. Nego sam ovdje, jaka sam ja Luka.

– Nisi jaka, samo se praviš jaka. Krhka si i nježna. Ja te znam najbolje. Ako nas život ponovo spoji volio bih samo jedno – da kraj sebe imaš sigurnog muškarca koji će te voljeti i voditi kroz život. Dobrog, kulturnog, pravog džentlmena jer takvog ti i zaslužuješ. Volio bih da te vidim s osmijehom na licu. Da se više i glasnije smiješ.

Kada sam te posljednji put vidio znao sam da će mi tvoj osmijeh nedostajati. I nedostajao mi je svih ovih godina. Ipak ni u najgorim snovima nisam mogao pomisliti da ću te sresti bez osmijeha na tvom divnom licu. Smiješ se tek da pokažeš da nisi neljubazna, ali i taj blagi pomicaj usana je sjetan. Uvijek sam te volio. Čudno ali mislim da si mi uvijek pomagala. Znam, molila si se za mene i u mnogim situacijama sam imao neku ludu sreću da uspijem i dobro prođem, a sve baš zahvaljujući tebi.

– Luka, riječi su suvišne. Moraš znati da sam te zaista voljela i da te volim i danas. Nakon toliko godina ostao si i dalje moj!

– Znam Suzo, znam.

Razgovarali smo do duboko u noć. Vraćali smo se na pašnjake rodnog sela, sjećali smo se prvog poljupca. Razgovarali smo o siromašnom djetinstvu, o željama da napustimo tu “nedođiju“, o uspijehu, o Novom Sadu i Štokholmu. Obećali smo jedno drugom da ćemo na ljeto skupa otići na pašnjeke rodnog sela, na obalu naše rijeke. Obećali smo jedno drugom da ćemo pogledati zalazak sunca nad našim mjestom sa klupe na kojoj smo se prvi put poljubili. Obećali!

Rastali smo se uz čvrst zagrljaj razmijenivši mailove i nježne poljubce. Rekao mi je da me zaista volio, ali volio! Rekao je da se čuvam i da ne dam ljudima da me slome, da stavim sebe ispred svih. Savjetovao me kao da imam osamnaest a ne čestrdeset i koju. Dugo smo se pozdravljali – kao da mi nije dao da odem. Odnosno nisam ja njemu dala da ode ali otišao je, ponovo je otišao.
Nakon toliko godina priznala sam mu da sam ga voljela. Za sve one godine nije bilo prilike da mu to kažem.

Dok gori nebo nad Novim Sadom mogu s mirom u duši da zaspim jer Luka zna da ga volim. Gdje god bio, ostaće moj dječak kojeg sam voljela na pašnjacima rodnog sela.

Ankica Kušljaković

Ankica Kušljaković

Imam 23 godine i živim u Šamcu. Po zanimanju sam diplomirani ekonomista. Pišem već godinama, međutim ovo su prve priče koje objavljujem.
Lijep pozdrav svima!
Ankica Kušljaković

Latest posts by Ankica Kušljaković (see all)