Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Ona prava, istinska ljubav

Prije nego što sam nju upoznao, kad kažem nju, mislim na svoju zaručnicu, imao sam nekoliko djevojka u mom životu. S nekima od njih sam proveo godine iako sam znao da to nije ono pravo.

Bilo je to poput onih puzzli koje se sastavljaju dio po dio, i na kraju kada se sve posloži, uvidiš da neki dijelovi nedostaju. Tako je bilo u svim mojim bivšim vezama.

U jednoj vezi taj dio bila je komunikacija, u drugoj pak kemija, u trećoj povjerenje… Nikada do sada nisam imao osobu na koju se mogu osloniti, kojoj mogu vjerovati. No da bi me mogli shvatiti moram početi od početka.

Rođen sam u znaku škorpiona, to mi je valjda odredilo sudbinu već na samom početku, i usadilo želju za moći. Prezirao sam svaki autoritet, još od doba školovanja, i da, oduvijek sam imao sposobnost procjenjivati ljude. Tu sam sposobnost posebno njegovao i s vremenom razvijao jer radim u policiji kao inspektor, premda se kada je moj prošli ljubavni život u pitanju to ne bi reklo, a poneki bi otišli toliko daleko i moju sposobnost procjenjivanja debelo potcijenili. Volio sam procjenjivati ljude. To mi je postao hobi, dok mi je napredovanje i sticanje moći postala glavna opsesija.

Po završenoj akademiji, koju sam uzgred jedva završio – ne zato što sam bio loš učenik, naprotiv moje ocjene, kao i sposobnosti bile su najbolje u klasi, jedino što mi je smetalo bilo je moje urođeno preziranje autoriteta (nisam trpio ničiji autoritet, osim onog svog). Dakle, nakon završene policijske akademije bio sam raspoređen u ustrojstvenu jedinicu temeljne policije u Malom Lošinju, zaista daleko od kuće. Godinu dana sam radio kao pozornik i uistinu me frustriralo da mi naređuje netko gluplji od mene, da kisnem dok se svi ti koje sam ja nazivao kravatašima griju i skrivaju od kiše u svojim uredima.

Jednom prilikom kada sam se vraćao s posla svratio sam u kafić frustiran poslom koji sam radio šesnaest sati samo zato što se to prohtjelo nekom od tzv. kravataša. Sjedio sam za šankom. Tada mi je bilo jedva dvadeset, ali već u tim godinama, shvatio sam da dobro mogu procijeniti ljude. Možda nisam imao iskustvo, ali sam imao snažnu intuiciju.

Nakon treće runde pića osjetio sam dodir na leđima… Opa, neovlašten upad… Samo mi danas još treba da se obračunavam s nekim lopovima. Okrenuo sam se i imao sam što i vidjeti. Ne, nije bio lopov. Bio je đeparoš. Jedino gore od lopova je mali lopov. Bez obzira što su pogledi ostalih na šanku sugerirali da je on netko važan, gledajući ga sa strahopoštovanjem i pričajući u oktavama ne bi li ih on primjetio, ja sam svejedno znao da je on u srži sitni đeparoš. Samo sada u Michael Kors sakou i kožnim cipelama. Mogao se je ogrnut i polarnim medvjedom, ja bih ga svejedno danas pročitao. Kažem, danas jer je bio Taj dan. Inače možda i ne bi… jedno od ta dva… Al’ rek’o da čujem što ima za reći, šta me košta. Obratio mi se nonšalantno rekavši mi: “poznajem te, ti si jedan od lokalnih policajčića, ali u tebi čuči kapacitet”. Očito je i on znao “čitati” ljude. “Educiraj se” nastavio je “i pokaži im tko je gazda. Sve će se posložiti s vremenom. Zatim je zazvao kelnera i rekao večeras momak pije na moj račun”, zatim se samo okrenuo i otišao.

Tako sam i odlučio. Premda je bio netko nevažan, usmjerio me je. Još i dan danas ne znam pravi razlog zašto mi se uopće obratio, niti tko je on zapravo.

Kako sam završio faks unaprjeđen sam prvo u detektiva, zatim u inspektora i poslan u Zagreb, gdje sam uz posao radio i na magisteriju. U međuvremenu sam se oženio i dobio kćer. No prava istina leži da se nisam htio oženiti, ne za nju. Nikada ju nisam smatrao svojom ženom, naravno rastali smo se.

Imao sam još poneku curu poslije bivše žene, ali u svakoj sam se razočarao. Nakon što sam napustio bivšu djevojku koja je u meni vidjela samo izvor materijalnih sredstava, odustao sam od izlazaka i traženja one “prave”, savršene. Uvjeravao sam se kako takva ne postoji, te kako su sve žene iste.

Zbog svoje netrpeljivosti tuđeg autoriteta premješten sam u Osijek. Tada mi se desilo nešto nenadano. Na Facebook zidu mog prijatelja vidio sam komentare jedne djevojke. Otvorio sam njezin profil, utvrdio da ja ne poznajem osobno, živjela je nekih sedamdesetak kilometara dalje od mene, ali rekao sam si “ovo je slatkica, poslat ću joj zahtjev za prijateljstvo”.

Nije mi bilo ni na kraj pameti u tom trenutku da je to ona prava, ona savršena. Ona je prihvatila moj zahtjev za prijateljstvom i počeo sam se dopisivati s njom, više iz dosade i kako bih kratio vrijeme nego iz uvjerenja da ću ju stvarno upoznati, posebno zato što smo dosta udaljeni. Kasnije sam shvatio da pravi razlog tog mog ne vjerovanja u istinsku ljubav leži u tome da istu nikada nisam iskusio.

Neko smo se vrijeme ja i sada već moja buduća supruga samo dopisivali, a s vremonom smo počeli i telefonski razgovarati. Sjećam se kada sam prvi puta čuo njen glas, bio je tako prekrasan, tako nabijen pozitivnom energijom, tako drugačiji. Sjećam se i njenog smijeha koji me je očarao, onaj slatki smijeh iz srca dubok i tako zarazan, tako anđeoski.

Kako je vrijeme prolazilo naša komunikacija je rasla i razvijala se. Polako sam ju upoznavao i počeo joj otkrivati sebe, što je za mene kao tipičnog škorpiona i krajnje nepovjerljivu osobu bilo čudno i meni samome, pogotovo činjenica da se nekom mogu tako lako otvarati, da nekome i ja mogu vjerovati. Počeo sam se zaljubljivati u djevojku koju nikada nisam ni vidio.

Bilo je trenutaka da sam se uhvatio da razmišljam o njoj, ali sam to potiskivao mišlju da je to samo djevojka, sve su one iste, a ja ionako ne padam na nju samo zato što puno komuniciramo. Pokušavao sam se uvjeriti da iako imamo dosta toga zajedničkog i skoro smo sasvim isti, da ona nije za mene, jer sam odustao od djevojaka. Ali tada jedne noći dok sam radio treću smjenu, kako nije bilo posla kratio sam vrijeme dopisujući se s njom. U jednoj od svojih poruka koje mi je uputila bilo je i nešto što je na mene djelovalo kao okidač. Nisam više htio potiskivati osjećaje. Da zaljubio sam se. Nema nazad. Nisam joj planirao to reći, ali … Samo sam ju zamolio da se upoznamo.

U početku se odupirala s izgovorima poput “ja se ne nalazim s ljudima koje upoznam preko Facebooka”. No unatoč tome počeli smo produbljavati komunikaciju outem Skype-a.

Trebalo je dugo vremena da napravim prvi korak. Jedne večeri, rekao sam joj: “Sada ili nikada. Doći ću bar da te upoznam pa kuda nas to odvede. Ne mogu više čekati. Sjeo sam u auto i krenuo prema njoj. Našli smo se u parku. Još uvijek se sjećam osjećaja i misli koje su mi prolazile kroz glavu taj prvi put kada smo se našli. Bio sam cijeli napet i u nekom strahu da li ću joj se svidjeti kada me ugleda. Ja sam stigao ranije i gledao u svim smjerovima iz kojih bi mogla naići… Kada sam je ugledao kako korača preko mosta na Bosutu prema meni. znao sam da je ona ta koju želim pored sebe za cijeli život. Odmah me je oborila s nogu.

Nikada do tada nisam vjerovao u ljubav na prvi pogled, niti sam ljubavi pridavao neko posebno mjesto u svom životu nakon toliko ljubavnih brodoloma. Da tresao sam se te noći, okrivljujući za to hladnoću, ali ustvari to je više bio strah od njenog mogućeg odbijanja.

Nakon toga prvog susreta izašli smo zajedno još nekoliko puta. Trebalo je nekoliko izlazaka da mi dopusti da je prvi put poljubim. Kako su se stvari razvijale bio sam sve više i više siguran da je ona prava za mene i da želim ostariti uz nju, jer što sam ju više upoznavao vidio sam kako je ona osoba koja me nadopunjuje, osoba bez koje više ne mogu. Osjećao sam se kao slijepac kojemu su doktori nekom “čudesnom” operacijom omogučili da vidi. Taj me osjećaj oduševljavao. Shvatio sam da moram slijediti svoje srce pa sam otvorio pitanje zaruka, pristala je ali se u početku sve svelo na razgovor o tome kako ćemo ići pogledati prstenje, a vrijeme je prolazilo. Meni se činilo kao vječnost …

Bilo mi je uistinu teško razgovarati sa njom o zarukama, jer i ona je imala brak iza sebe, kao i kćer iz prvog braka. U nekoliko navrata rekla mi je da se nikada neće udati. A ja, ja sam cijelim svojim bićem žudio za tim da je odvedem pred oltar i da joj se zakunem na vječnu ljubav i vjernost, u dobru i u zlu.

Od svih koje su prošle kroz moj život ona je jedina za koju sam stvarno želio da nosi moje prezime. Jedina osoba koja se zna zabrinuti za mene kada sam bolestan i koja me pokušava razvedriti kada sam tužan. Ona je uistinu moja bolja polovica.

Tada sam skupio hrabrosti, uzeo jedan od onih njenih prstenja što je dobila na poklon, kako bi znao zlataru pokazati koju veličinu prstena trebam. Ponovo sam rekao “sad ili nikad” – otišao u zlatarnu i kupio prstenje.

Tu subotu došao sam k njoj kleknuo i upitao: “želiš li se udati za mene?”. Malo je odugovlačila sa odgovorom kao i sa upoznavanjem i sa poljupcem, no tada je iznenadila vjerojatno i samu sebe rekavši DA nekoliko puta uzastopce!

To je bio jedan od najljepših trenutaka u mom životu. Sada planiramo vjenčanje i kao datum smo odabrali Valentinovo 2015, jer na Valantinovo smo i postali par. Ona je i sada kao i od prvog trenutka moja prva misao ujutro i zadnja navečer. Ovo je priča koju posvećujem njoj, mojoj bezgraničnoj ljubavi jer se uz nju po prvi puta u životu osjećam tako živ, tako zaljubljen, po prvi puta u životu nesebično volim, i svakim danom moja ljubav i pažnja prema njoj raste. Po prvi puta u životu sam siguran da želim s nekim dijeliti dobro i zlo, brinuti se za nekoga i držati ga kao kap na dlanu. Probudila je ono najbolje u meni, i pokazala mi što je istinska i prava ljubav …