This domain has recently been listed in the marketplace. Please click here to inquire.

spamcheckr.com

Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja: 060300007

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Iz starog prijateljstva rodila se strast

Je li to on? Da, nema dvojbe. Ugledala sam Svena, nasmijanog, očigledno zadovoljnog, u društvu lijepe žene, za stolom u kafiću u lapidariju Arheološkog muzeja. Otkako sam se drugi put udala, više se nismo viđali, tu i tamo bismo razgovarali telefonom, razmjenjivali smo rođendanske i novogodišnje čestitke. Kad smo se prije pola godine posljednji put čuli, rekao mi je da se nije oženio, ali ako u ovim godinama išta doista želi, to bi onda bila jedna lijepa romansa. Očigledno, uspio je ostvariti tu nakanu, našao je ženu s kojom je sretan, zaključila sam.

Često sam razmišljala o našem odnosu i nikada ga, zapravo, nisam uspjela do kraja odrediti. Još od djetinjstva, od ulice u kojoj smo zajedno odrastali, bio mi je jako drag. Malo je ljudi, na prste ruke bi se mogli izbrojiti, koji su mi bili toliko bliski kao on. Prema njemu sam osjećala najdublje prijateljstvo, za njega bih dala ruku u vatru, učinila sve što je u mojoj moći da mu pomognem, ako bi to bilo potrebno.

Bilo mi je jasno da sam mu jako draga i da me voli kao prijateljicu, ali i ženu. No ja sam njega drukčije doživljavala, nešto me je sputavalo i nisam uspijevala učiniti taj jedan korak više od prijateljstva. Ponekad sam čak to htjela napraviti, jednostavno ga uzeti za ruku i odvesti ga nekamo i maziti, jer znala sam da to želi, ali bih onda u posljednjem trenutku odustala. Voljela sam ga, ali ipak nisam osjetila ono nešto, ono uzbuđenje, one trnce, koje sam doživjela sa svojim prvim dečkom Goranom.

– Jako si mi draga, Marina. Volim te, svim te srcem volim – rekao mi je jedne večeri nježno me primivši za ruku.

Ostala sam zbunjena. Prvi mi je put tako nešto rekao, iako sam dobro slutila što osjeća za mene. Nisam se snašla, nisam znala što bih mu trebala odgovoriti. U meni su se miješali osjećaji, bio mi je zaista drag, ali nisam bila sigurna da ga volim na isti način.

– Lijepo je to što mi kažeš, ali voljela bih da među nama ostane sve kao što je bilo do sada – još mi danas, poslije puno godina, jasno u ušima zvone vlastite riječi, moj odgovor na Svenovu prvu, otvorenu ljubavnu izjavu.

– Nadam se da ipak ostajemo prijatelji? – odmah se povukao.

Nikada se više nismo vratili na tu temu. Bilo mi je jasno da ga je moj odgovor pogodio i razočarao. Da smo kasnije još o tome razgovarali, možda bi stvari krenule i drukčijim tokom. Ali, na žalost, nismo. Zaključio je da me ne zanima kao muškarac i pomirio se s tim. Ipak, ostao je uz mene. Tada sam ga glatko odbila, poslije se ne jednom dogodilo da prema njemu, najblaže rečeno, baš nisam bila fer, ali nikada mi nije okrenuo leđa, ni kada sam se udala.

Nikada neću zaboraviti onaj trenutak kada sam mu najavila vjenčanje. Naravno, rekla sam mu prvom, čak prije nego mami i tati. Uostalom, znao je da hodam s Davorom, da je riječ o ozbiljnoj vezi, da sam zaljubljena, pa je to i očekivao. Ipak sam zadrhtala, strahovala što će mi reći, kako će reagirati, iako sam zapravo mogla znati da će biti baš onako kako se dogodilo.

– Blago njemu. Znaš, jako mu zavidim – nasmiješio se i zaželio mi sreću. Znam da je to iskreno mislio.

No sreća s Davorom imala je prilično ograničen rok trajanja. Istina, tri je godine bilo lijepo, još dvije podnošljivo. Ubrzo sam shvatila da mu nisam dovoljna. Počeo se okretati za drugim ženama. Ne znam je li me i prije koji put prevario, nije to, uostalom, ni toliko važno, ali kada sam ga, vrativši se ranije s puta, baš kao u filmu zatekla s drugom u našem bračnom krevetu, u meni se sve slomilo. Bilo je to preveliko poniženje. I tada mi je Sven bio rame za plakanje. Trebalo mi je neko vrijeme da se stabiliziram, no sve u svemu, razvod sam ipak dobro podnijela. Boljelo me manje nego što sam u početku očekivala. Nismo imali djece, koliko god mi je to do tada nedostajalo, u trenutku rastave činilo mi se dobrom okolnošću. Tek sam se dohvatila tridesete, nisam još bila prestara da postanem majka. Kada sam se razvela, Sven se, slutila sam, u dnu duše nadao da će se nešto promijeniti u našem odnosu, ali ja sam ga i dalje smatrala samo dobrim prijateljem. Protiv svojih osjećaja naprosto nisam mogla.

Plamen se gasi

Uskoro sam se ponovno udala. Oliver mi je zaista na brzinu zavrtio glavom, zapalio vatru strasti u meni. Sve se dogodilo munjevito: poslije pet mjeseci hodanja već smo stajali pred matičarom. Bilo je zaista romantično, zaljubila sam se u njega preko ušiju, bio je tip muškarca o kakvom sam uvijek maštala. Moj princ na bijelom konju! Tako mi se barem činilo. Ma što da je rekao, ma što da je učinio, sve mi je izgledalo sjajno. Pola godine nakon vjenčanja zanijela sam i rodila Katarinu, koja nam je bila velika radost. Godine su prolazile nimalo ne naudivši našoj ljubavi. Stvari su se počele mijenjati tek poslije petnaestak godina braka. Nekadašnji plamen počeo se gasiti. Ne znam kako bih to opisala, ali činilo se da je Oliver počeo starjeti prije mene. Gubio je zanimanje za stvari koje su nas prije veselile, povremeno mu nije bilo ni do čega. Ja sam, naprotiv, još bila puna životne radosti, željela sam toliko toga još vidjeti, iskusiti, osjetiti. Katarina je već stasala, bila je dobra i pametna djevojka, u mnogome samostalna. Mislila sam da si Oliver i ja sada možemo priuštiti još mnogo lijepih stvari, zajedno ići u kino, u kazalište, na putovanja. Njemu, međutim, ni do čega više nije bilo stalo. Pokušala sam ga trgnuti iz te letargije.

– Sretan ti rođendan, dušo – poljupcem sam ga dočekala kada se tog jutra izvukao iz kreveta, tutnuvši mu u ruku dar.

– Hvala ti, zlato. Što je to? Novac? – nasmijao se dok je pažljivo, da ne ošteti ukrasnu vrpcu i papir, otvarao smotuljak koji sam mu dala.

U prvi trenutak nije shvatio što je dobio u ruke. Nekoliko je trenutaka gledao u papir, a onda me začuđeno pogledao.

– Što ovo znači? Šalješ me na put? – upitao je, a u glasu se nije osjetila ni trunka radosti.

– Uplatila sam nam desetodnevno putovanje na Kubu. Idemo idućeg mjeseca.

– Valjda se šališ? Na Kubu? Kako si samo došla na tu ideju? – pogodila me njegova reakcija, iako sam se zapravo bojala da bi upravo tako moglo biti.

– Nije skupo, a svi koji su bili tamo kažu da je sjajno, svi su se lijepo proveli – branila sam svoju zamisao, ali u grlu sam osjećala knedlu.

– Možda, ali nije to za mene – glatko me je odbio. – Lijepo od tebe, hvala ti. Povedi Katarinu sa sobom – dodao je pomirljivo pročitavši razočaranje u mojim očima.

Da sam mu darovala nešto što može pojesti ili popiti, bio bi sigurno radostan. Već je neko vrijeme za njega smisao dobrog i ugodnog života bio u dobrom zalogaju i kapljici, i to samo kod kuće, u izležavanju pred televizorom, u čitanju novina i časopisa, u druženju s njegovim prijateljima u subotnja prijepodneva. Nikamo nismo izlazili, nikoga nismo pozivali u goste, tvrdio je da mu je mir vlastitog doma najvažniji. I očekivao je da i ja to prihvatim. Voljela sam ga, zaista sam ga voljela, ali takav me je njegov stil života sputavao. Ipak sam željela više od toga.

– Znači, nipošto ne bi sa mnom na to putovanje? Da možda malo razmisliš? Bilo bi nam prekrasno, vjeruj mi – pokušala sam ga ipak privoljeti, iako sam znala da nemam šanse.

– Ne, ne bih. To je gnjavaža kojoj se ne želim izložiti. Ali ti zaista možeš otputovati. S Katarinom ili s nekom prijateljicom, nemam ništa protiv – vratio mi je uplatnicu.

Bijeg u depresiju

Povrijedio me je. Godinama smo živjeli onako kako je njemu odgovaralo, a sada je tako olako odbio nešto što bi mene veselilo. Nisam ga uspjela nagnati da se trgne iz te svoje sive kolotečine. Samoj mi se nije išlo na Kubu, Katarina ne bi mogla toliko izostati iz škole, i tako sam Oliverov rođendanski dar vratila agenciji. Sretna je okolnost što je to bila tek rezervacija, tako da nisam izgubila novac. No taj je trenutak označio prekretnicu u našem braku.

U meni je sve više bujalo nezadovoljstvo. Nisam bila toliko stara da bih svoj život svela na posao i kuću. Željela sam još disati punim plućima, izlaziti, zabavljati se, idućih nekoliko godina uzeti od života što se uzeti može. Neće biti druge prilike. Financijski smo dobro stajali, ne bi se moglo reći da smo plivali u novcu, ali imali smo ga dovoljno za ugodan život pa smo si mogli priuštiti i pokoji provod. Ali Olivera se iz njegove fotelje jednostavno nije moglo izvući i to mi je iz dana u dan sve više smetalo.

– Mama, što je s tobom? Nekako si se promijenila – upitala me jednoga dana Katarina.

– Kako to misliš?

– Pa, ne znam, stalno si loše volje. Jesam li ja što skrivila?

– Što ti pada na pamet, zlato. Ništa ti nisi skrivila. Imam problema na poslu, a i godine čine svoje. Više nemam energije kao nekada – pokušala sam joj objasniti.

Nisam je željela opterećivati svojim problemima, ali bilo mi je sasvim jasno da padam u stanje koje nije dobro. Sve sam češće bila u depresivnom raspoloženju, čak sam počela piti tablete za smirenje. Bližila sam se pedesetoj, osjećala sam da pred sobom imam najviše petnaestak godina koliko-toliko kvalitetnog života, a tratila sam ih na rutinski rad u uredu, na još nepodnošljivije kućanske poslove, na sumorne večeri pred televizorom. Željela sam nešto promijeniti, ali nisam imala snage za to. Vrtjela sam se u začaranom krugu. I moja je ljubav prema Oliveru kopnjela poput snijega u proljeće. Nisam ga mogla razumjeti. I sve sam manje bila spremna biti i ostati žrtvom njegovog načina života. Katarina mi je bila jedina utjeha, a onda me i ona napustila.

– Mama, neću petljati i okolišati. Odlazim od kuće – zaskočila me dok smo zajedno prale suđe poslije nedjeljnog objeda.

– Odlaziš? Misliš, zauvijek? – uspjela sam promucati.

– Da. Barem se tako nadam. Odselit ću se k Nevenu. Sjećaš se, spomenula sam ti ga. Volim ga, i on mene voli, uskoro ćemo se vjenčati.

– Pa jedva se poznajete. Jesi li sigurna …

– Da, mama, sigurna sam. I sretna sam, jako sam sretna. Neven je pravi čovjek za mene – zagrlila me je.

Neočekivan susret

Moram priznati, bio mi je to iznenadan i snažan udarac, nisam očekivala da će se tako nešto dogoditi, ali, s druge strane, vjerovala sam u nju i njezin izbor.

– Ako je zaista tako, drago mi je. Samo moramo i tatu pripremiti na to – rekla sam jedva zadržavajući suze.

Oliver je, naravno, bio zaprepašten. Smatrao je to neozbiljnim postupkom zbog kojega će se Katarina zasigurno ubrzo pokajati. Očekivao je da mu budem saveznicom. Ma koliko mi teško padao Katarinin odlazak od kuće, stala sam na njezinu stranu. Da, možda je zaista donijela ishitrenu odluku, ali vodilo ju je srce. Htjela je ostvariti svoju želju i u tome se nije dala pokolebati. Imala je snage i volje učiniti ono za što ja nisam imala hrabrosti: živjeti po svome. Nakon tri mjeseca odselila se k Nevenu. U međuvremenu sam ga bolje upoznala, nekoliko ga je puta dovela na nedjeljni ručak i jako mi se svidio. Umišljam si da znam dobro procijeniti ljude i, pokazat će se, kad je riječ o Nevenu, nisam pogriješila.

– Baš mi se ne sviđa taj dečko. Nekako je vjetropirast – drukčijeg je mišljenja bio Oliver.

– Ne razumijem, što misliš pod tim? – upitala sam ga.

– Tako, ne izgleda mi kao čovjek kojem će dom i obitelj biti najvažniji. Sudeći po onome što priča, na umu su mu samo provodi, izlasci, putovanja. Pravi hedonist – objasnio je.

– Da? I što je u tome loše? Ako želi izlaziti, putovati, provoditi se, to ne znači da je neodgovoran – stala sam u Nevenovu obranu.

Nije mi odgovorio, samo je slegnuo ramenima. Znam da je volio Katarinu i njezin ga je odlazak pogodio možda i više nego mene. Postao je još bezvoljniji, nikamo mu se nije izlazilo, počeo je čak izbjegavati subotnje susrete sa svojim muškim društvom. Ljubavni nam se život sveo na ništicu. Bilo mi je jasno da nešto moram učiniti, da ne bih potonula zajedno s njim. Ali što? Naći ljubavnika? Još sam sasvim dobro izgledala, dvojica-trojica kolega iz ureda otvoreno su mi se nabacivali, ali nisu me privlačili i nije mi bilo ni na kraj pameti upuštati se u nekakve avanture.

A onda sam uočila Svena u kafiću muzejskog lapidarija, gdje sam ponekad sama poslije posla odlazila na kavu. Zastala sam na trenutak zureći u njega, u sekundi su mi glavom prostrujala sjećanja na naše godine prijateljstva. Kao da ga je moj pogled privukao, okrenuo se prema meni i poslije male stanke koja mi se činila kao vječnost, radosno mi mahnuo. Kimnula sam glavom i željela izaći, ali on je ustao sa stolca i pohitao prema meni.

– Marina! Kakvo lijepo iznenađenje. Stoljećima te nisam vidio – glas mu je treperio radošću dok smo se ljubili u obraze.

– I meni je drago što te vidim – uzvratila sam mu.

– Imaš vremena? Dođi na piće – pozvao me je.

– Ne bih ti željela smetati, vidim da si u društvu – nećkala sam se, iako mi je njegov poziv godio.

– Ma, sve je u redu. S Brankom sam, bit će joj drago upoznati moju najbolju prijateljicu, ako te smijem tako predstaviti – ustrajao je. – Ona je sjajna osoba, žena mog dobrog prijatelja Marka. I on će doći za koji trenutak – objasnio je vidjevši da sam se zbunila.

Ljubav iz mladosti

Kažu da se ljudima često najljepše stvari dogode posve neočekivano i slučajno. Da zaista može biti tako, uvjerila sam se te subote. Ne mogu si objasniti kako se i zašto to zbilo. Kao da sam upala u neku čudesnu zemlju bajki. Marina s one strane ogledala. Sat vremena proveli smo s Brankom i Markom, a kada su oni otišli, nas smo dvoje ostali čavrljati. Poslije puno vremena napokon sam pričala s nekim tko me je uistinu slušao, komu sam se mogla izjadati. Bila sam potpuno otvorena, kao da između nas nije bilo toliko godina tijekom kojih nismo imali gotovo nikako ozbiljniji kontakt. Da, kao prije opet sam bila nepravedna prema njemu. Ja sam pričala što me muči, što ne valja u mom životu, što bih željela promijeniti, a on je samo strpljivo slušao. Kao i uvijek bio je tek moje rame za plakanje. Ali trebalo mi je to i godilo mi je.

– Tako mi je lijepo s tobom. Imaš li vremena da odemo na ručak? Znam da sigurno imš obiteljskih obveza … – predložio je.

– Vrlo rado – prihvatila sam nimalo ne oklijevajući. Jezik mi je bio brži od pameti i na tome sam mu zahvalna.

Nazvala sam Olivera i rekla mu da ću nešto kasnije doći kući jer sam susrela prijateljicu s fakulteta koju godinama nisam vidjela. Ručak je bio n hladnjaku, treba ga samo zagrijati u mikrovalnoj pećnici.

– Sve je u redu, snaći ću se – bio je ravnodušan.

Sven mi je godinama bio samo prijatelj, ali tog sam dana posve neobjašnjivo eksplodirala. Je li se to dogodilo zbog nezadovoljstva koje se u meni nakupilo, jesam li bila u nekom posebnom raspoloženju, jesam li možda previše popila? Ne znam, ali nije ni važno. Poslije ručka Sven se ponudio da me odveze kući.

– Nemaš neku bolju ideju? – upitala sam ga.

– Kakvu? Imaš li ti? – bio je zbunjen.

– Pa, recimo, da popijemo još jedno piće?

– Vrlo rado. Kamo da odemo? – bio je očigledno razveseljen mojim prijedlogom, ali još uvijek zbunjen i nesiguran.

– Recimo, k tebi, ako nemaš ništa protiv – potpuno sam ga smutila svojim prijedlogom, tako da je nekoliko trenutaka samo zurio u mene, bez riječi, otvorenih usta.

– K meni? – napokon je promucao.

– Da, k tebi – potvrdila sam.

Naravno, bilo mu je jasno da nije riječ tek o još jednom piću koje bismo zajedno popili. Godinama sam ga, zapravo desetljećima, držala na pristojnoj udaljenosti, a sada sam mu se sama ponudila. Nije to mogao odmah shvatiti, bojao se da možda ipak moje riječi ne tumači pogrešno, strepio je od razočaranja i to mu zaista nisam mogla, ni smjela, zamjeriti. U tim mi je trenucima, u toj svojoj smetenosti i posvemašnoj nesigurnosti, bio draži nego ikada.

– Sajno, bit će mi drago. Samo nemam doma baš neki izbor pića – mucao je.

– Budalice, ne zanima me piće. Hoću pričati i maziti se s tobom – potpuno sam otvorila karte, iako mi je bilo jasno da sluti o čemu je riječ.

Tajni sastanci

Samu sebe nisam mogla prepoznati. Tako mi se nešto nikada u životu nije dogodilo. Odvukla sam muškarca u krevet. Ali nije to bio običan muškarac, bio je to Sven. I bilo je prekrasno, čudesno. Znala sam da me Sven voli, ali tu nježnost, tu toplinu koju sam tog poslijepodneva osjetila s njim, nikada prije ni s kim nisam doživjela. Što se u mojoj glavi dogodilo, zašto me je taj čovjek, kojega sam voljela i cijenila kao osobu, ali ga nisam doživljavala kao mogućeg partnera u krevetu, odjednom toliko uzbudio, zašto je u meni iznenada probudio takvu strast, ne mogu si objasniti. Da se to dogodilo prije, život bi mi krenuo posve drugim smjerom.

Kada sam se vratila kući, činilo mi se da mi na čelu piše što se dogodilo. Osjećala sam grižnju savjesti, prevarila sam muža. Ali ujedno sam bila sretna i smirena, napokon mi se zbilo nešto što mi je vraćalo vjeru i nadu u život. Oliver me je jedva i pogledao, samo je promrmljao da je jeo i nastavio gledati film na televiziji. Njegova mi je nezainteresiranost, koja me je prije tištila, sada dobro došla. Uvukla sam se u krevet, dok je on još sjedio pred televizorom, i u mislima još jednom proživljavala sve lijepe trenutke tog poslijepodneva.

Tek sam idućih dana doista shvatila u kakvoj sam se situaciji našla. Sven i ja redovito smo se viđali, sve sam češće odlazila u njegov stan, sve sam kasnije dolazila kući. Olivera to uopće nije smetalo. Čak mi se ponekad činilo da je sretan zbog toga što me nema doma. Zavoljela sam Svena punim srcem, nisam više mogla zamisliti život bez njega, a ni on bez mene. Našla sam se u teškoj dvojbi. Ma koliko bio ravnodušan prema meni, Oliver je ipak bio moj suprug i Katarinin otac. Nisam mogla prebrisati te naše zajedničke godine. Ali nisam se ni mogla odreći Svena i radosti koje je donio u moj život. Naravno, i Oliver je napokon uočio promjene u mom raspoloženju i ponašanju.

– Što se događa s tobom? Jesi li u svom drugom proljeću? Nekako si živahna, puna energije – rekao mi je jednom prilikom.

– Ne znam, valjda je to moj labuđi pjev – pokušala sam sve okrenuti na šalu.

– Samo ti uživaj, ako možeš – rekao je sa smiješkom, a ja nisam mogla dokučiti shvaća li što se događa ili je jednostavno nezainteresiran.

Teže mi je bilo kada sam o tome prvi put razgovarala s Katarinom. I ona je, naravno, uočila promjene u mom ponašanju i bila sasvim izravna.

– Mama, jesi li se ti možda zaljubila? – iznenadila me pitanjem.

– Mislim da jesam – priznala sam poslije kraćeg oklijevanja zaključivši da nema svrhe i razloga lagati joj.

– Zna li to tata? – i dalje je bila izravna.

– Možda nešto naslućuje, ali mislim da nije siguran. Uostalom, već ga godinama ne zanimam. Nisam sigurna što bih trebala učiniti – tražila sam ne samo njezino mišljenje, nego, zapravo, i podršku.

– Ti moraš odlučiti. Ali svakako slijedi svoje osjećaje. Znam da ti nije lako s tatom. Obje ga volimo, ali on se ponaša kao da mu je život već završio. Samo ga nemoj povrijediti, molim te – zagrlila me je dok je to govorila.

Nisam željela povrijediti Olivera. Nikada nije bio grub sa mnom, nikada nije učinio ništa ružno, ali nisam mogla pristati ni na način života koji mi je nametnuo. Strašno sam se lomila u sebi. Mogla sam ostaviti Olivera ili ostati s njim. Dvije mogućnosti, ali jako teška odluka. Dosadan život s Oliverom ili uzbuđenja i strast sa Svenom? Hoću li posljednje godine u kojima još donekle mogu uživati u životu provesti kao kućanica uz dosadnog muža ili se predati čovjeku u kojega sam se, na kraju, zaljubila? Kada bih bila sa Svenom, odgovor se nametao sam od sebe – željela sam biti s njim. Kada bih došla kući i vidjela Olivera u njegovoj fotelji pred televizorom, osjećala sam da nemam snage reći mu da ga napuštam. Možda bi ga to slomilo, možda i ne bi, ne znam, ali nisam se lako mogla odlučiti na takav potez.

Težak izbor

– Marina, već duže vrijeme imam osjećaj da mi nešto želiš reći. Nisam budala, mislim da mogu pogoditi. Dakle, budi otvorena. Zaljubila si se u drugoga, je li tako? – dočekao me Oliver jedne večeri, nakon što sam se vratila od Svena.

– Da, imaš pravo. Dogodilo se. Oprosti, nisam te željela povrijediti – priznala sam poslije kraćeg oklijevanja. Zaključila sam da nije pošteno i da nemam pravo lagati mu.

– Hoćemo li se onda razvesti? – glas mu je zvučao staloženo, ali shvatila sam da je napet, da mu nipošto nije svejedno što ću odgovoriti.

– Ne znam, Olivere, zaista ne znam. Potpuno sam zbunjena. Sve je moglo ispasti drukčije, ali …

– Voliš li tog čovjeka ili ne, to je ključno pitanje. Dakle? – upitno me pogledao.

– Volim ga. Pričala sam ti o njemu. To je Sven, znamo se od malih nogu. Ali volim i tebe, na svoj način – odgovorila sam.

– Morat ćeš donijeti odluku. Znam da sam te posljednjih godina zanemarivao, da sam te razočarao, nisam bio sklon načinu života koji se tebi dopada. Zato sasvim razumijem da želiš otići – bio je blag i pomirljiv.

– Lijepo je to što kažeš. I ti si meni uvijek bio drag, moram još o svemu razmisliti. Molim te, nemoj se ljutiti na mene.

– Ne ljutim se, zaista. Ali ma kako sve završilo, želim ti samo nešto reći. Uvijek sam te volio i još te volim – zasuzio je dok je to govorio, a i meni je malo nedostajalo da briznem u plač.

Dirnuo me taj razgovor. Sutradan sam ga prepričala Svenu. Bilo mi je jasno da je, poslije svega što se među nama u posljednje vrijeme dogodilo, očekivao da ću se odlučiti da budemo zajedno, da ću ostaviti muža. Ali, kao i obično, ni na čemu nije ustrajao, kada sam mu izložila svoju dvojbu, nastojao je prikriti razočaranje.

– Učini ono što ti misliš da je najbolje. Ma što odlučila, bit ću uvijek s tobom – rekao je, ali glas mu je podrhtavao.

– Nekada, na žalost, i ne možeš učiniti ono što misliš da je za tebe najbolje – pogladila sam ga po kosi.

Dogovorili smo se da se neko vrijeme, dok u sebi ne presiječem svoju dvojbu, nećemo viđati. Teško mi je to palo, ali drukčije nisam mogla. Nakon puno vremena našla sam Svena i otkrila ga, doživjela ga na nov način, a sada mi opet prijeti opasnost da ga izgubim. Ali smijem li olako odbaciti sve godine s Oliverom? Pišem ove retke da bih pokušala razbistriti što mi je činiti, ali još sam u nedoumici. Ipak, kada sve stavim na vagu, mislim da će utezi ipak pretegnuti na Oliverovu stranu, ma koliko time izgubila.

Tags: