Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Izazov u susjedstvu

Moglo bi se za mene reći da sam uspješna žena. Završila sam fakultet, udala se, postala majka, magistrirala, doktorirala … Radim na fakultetu, predajem studentima ono što volim i što me zanima. Okružena sam mladim, lijepim ljudima. Studentice su te čije me modne eskapade uvijek nadahnjuju – nisam u godinama da ih slijedim, ali uvijek nekako te trendove prilagodim svojim godinama. Uz taj mladenački stil odijevanja, a i priroda mi je bila blagonaklona, izgledam puno mlađe nego što jesam. Valjda i to što sam okružena tim mladim ljudima utječe na moje ponašanje. Uglavnom, svi se iznenade kad otkrijem svoje godine – daju mi puno manje. Često bih primijetila sanjarski pogled nekog studenta tokom predavanja. Uz svoje životno iskustvo znala sam što to znači – uz mladenački izgled, vrckava, živahna predavanja, bila sam im privlačna, uzbudljiva, tiha patnja. Ali ja nikad nisam dolazila u napast. Svi ti mladići bili su samo nekoliko godina stariji od mog sina srednjoškolca. Znam da će za nekoliko godina, prijatelji mog sina bi moji studenti. Jednostavno sam svoje studente uvijek gledala kao malo veću djecu koja još puno toga moraju naučiti, ne samo gradivo mog kolegija, već i o životu. Pogotovo o ženama ne znaju još ništa.

Konačno, netko bi rekao: pa ja sam udana žena, kakva su to uopće razmišljanja o ‘gledanju preko plota’! Moj muž, intelektualac također, s godinama je postao previše intelektualac. Sve je previše vagao, koliko čega, kada, zašto. Spontanih osjećaja i ludosti u našem braku bivalo je sve manje. Odjednom sam shvatila da je naš brak postao uhodana procedura: zna se kada idemo u nabavu, kada je vrijeme za kazalište, kada za seks. Kakav poljubac ujutro, prije odlaska na posao! Umrljat ću ga ružem! Šareni nokti! Što sam to učinila sa svojim noktima? Pa zar to priliči sveučilišnoj profesorici? Što to gledam, čitam? Sapunica i neki ljubić o vampirima kao s kioska!

A ja sam zagrljajem samo mu htjela dati do znanja da sam tu, da sam uz njega. To što trenutno čitam, čitaju svi moji studenti i jednostavno moram biti u toku. A za šarene nokte zaslužna je moja prijateljica koja me odvukla na šarenu manikuru. I zahvalna sam joj na tome.

Uhodani brak i posao bez stresa

Uz moje stroge, skupe kostime, taj detalj daje mi dozu otkačenosti, približava me studentima. Zar ne vidi da mu se život pretvorio u niz pravila kojih se bespogovorno pridržava jer mu to njegovo mjesto u društvu nalaže? A vjeruje i obrnuto: da zaslužuje to mjesto samo ako se ponaša po točno utvrđenim pravilima.

Ipak, ne mogu reći da je on meni silom nametao svoj životni stil. Samo bi me ponekad peckao svojim primjedbama o mojim ‘zastranjivanjima’ ili ‘silascima s pravog puta’. Ja bih rekla da sam si dala oduška, a on bi rekao da sam zastranila. No nisu to nikakvi potresi koji bi ugrožavali naš zajednički život. Tim više što smo oboje jako ponosni na sina. On je prekrasna kombinacija nas oboje: i fizički i karakterom. O našem sinu možemo uvijek razgovarati. I uvijek ćemo oboje učiniti ono što je u sinovom interesu.

Rezime je sljedeći: uhodani brak, seks subotom ili nedjeljom, posao bez previše stresa, sin srednjoškolac s umjerenim pubertetom, fiksni krug prijatelja već godinama, financije stabilne. Netko bi rekao da je to puno više nego danas prosječna žena ima. No ja sam to nekako zaslužila. To što imamo dobra primanja priskrbili smo mukotrpnim učenjem u studentsko doba, u podrumskim sobičcima ili studentskim domovima. Prijateljstva njegujem još od srednje škole, znam slušati i umjereno kritizirati.

To što mi dijete nije problematično nisu samo naslijeđeni geni već i svi sati igranja, razgovaranja, zajedničkog gledanja, čitanja od samog njegovog rođenja. A seks subotom – pa i to mi odgovara, nekako sam uvijek bila mišljenja da je seks precijenjen. Ja čak i ne glumim orgazme, redovito ih doživljavam. Ali možda baš zato što ne težim svakodnevnom orgazmičkom svršetku dana. A kao što se da shvatiti iz prije navedenog, niti je moj muž taj. Eto, još jednom – što bih ja htjela? Sve je prekrasno složeno!

Zaboravila sam na intenzivne osjećaje

Ali meni je nešto falilo. Možda ‘falilo’ nije dobra riječ, neko nezadovoljstvo bi povremeno izbijalo iz mene. I to nezadovoljstvo ne bih mogla racionalno opisati riječima, samo sam ga osjećala. Onda bih sebe tješila da su to sigurno hormoni koji izazivaju u meni to iracionalno nezadovoljstvo. Da sam možda meteopat pa tmurno vrijeme i nedostatak sunca izaziva to nezadovoljstvo u meni. Ili se niz malih, svakodnevnih stresova u meni kumuliralo i sad je kritična masa stresa izbila iz mene u obliku nezadovoljstva. A istina je, sad to znam, tokom života zaboravila sam na intenzivne osjećaje. Imala sam ja puno jakih, intenzivnih osjećaja: ushićenje jer je moj sin osvojio prvo mjesto na državnom natjecanju iz fizike, ushićenje zbog ljepote tropskog otoka kojeg smo posjetili jedne godine, ushićenje zbog prekrasne izvedbe violinskog sola na jednom koncertu … Ali već dugo nisam osjetila ushićenje zbog blizine neke osobe, zbog muškarca.

I ja sam prihvatila predrasudu da žena blizu četrdesetih ne može očekivati buru ljubavnih osjećaja. Ne zato jer nema pravo na njih, već sam ja mislila da kemija u tijelu žene s tim godinama to ne dopušta. I seks nema veze s tim o čemu govorim.

O kako sam se prevarila! Sve je još živo u ženi na pragu četrdesete! Samo se treba pojaviti netko da to probudi. Neke imaju sreću – ili nesreću? – da im se to desi. Ja sam jedna od tih sretnica ili nesretnica, ovisi kako tko gleda. Ja usprkos svemu, mislim da sam sretnica.

Moji roditelji imali su vikendicu u vinogradima. Nakon njihove smrti to smo naslijedile sestra i ja. Pošto ona živi u inozemstvu, moj muž i ja smo nekako preuzeli brigu o toj vikendici i polako vinograd pretvorili u voćnjak. Više ja nego on. On je to tek odrađivao i za sve bi teške radove nekoga angažirao. Ja pak sam o cvijeću najradije brinula sama. To me opušta i čini sretnom. Još uvijek. On bi često odustajao od odlaska u vikendicu, ali ja nisam. Kako nam je sin rastao, i on bi radije odlazio sa svojim prijateljima pa sam ja u gorice išla sama. Nije mi to čak niti teško padalo, čak obrnuto, bilo mi je to vrijeme samo za mene i moju dušu, daleko od buke, strke. Tamo svaki vrh brijega ima svoju klet, ali naš brijeg ima dvije kleti – istočna padina je naša, a jugozapadna je susjedova.

Nepoznati muškarac u mom dvorištu

I desilo se to da je tu susjedovu padinu kupio novi susjed. Nisam to odmah otkrila, nego tamo tijekom ljeta vidjela sam neki novi lik da šeće voćnjakom i livadom u podnožju i ponekad jaše konja. Dakle ima konja. To znači da tu živi. Pa uvjeti su dobri, zašto ne bi? No nismo se još upoznali, samo bi si ponekad mahnuli na pozdrav. Nisam bila sigurna tko bi trebao napraviti prvi korak – ja kao starosjedilac ili on kao naovopridošlica. Koja pravila vrijede tu u goricama? Tu je sve opuštenije, bez puno procedura i obaveza. Baš zbog te opuštenosti i neopterećenosti, ja sam sve prepustila da se desi spontano. Srest ćemo se sigurno i upoznati i razmijeniti imena.

Taj vikend počeo je prekrasnim subotnjim jutrom. Ja sam tog vikenda opet odlučila ići u gorice. Moji muškarci nisu bili kandidati za pratnju, obojica su imali svoje planove: sin odlazi na prijateljev rođendan, a muž gleda važnu nogometnu utakmicu. A ja sam isplanirala da tamo i prespavam. Sve sam im pripremila da mogu preživjeti do sutra navečer i onda mirne duše krenula. Prekrasno vrijeme i proljeće koje budi prirodu učinili su me ushićenom, poletnom, sretnom. Kako sam sve više napuštala grad i ulazila u prirodu, bivala sam sve ushićenija. A vrhunac je bio kad sam parkirala auto i ušla u svoj vrt u goricama. Voćke u punom cvijetu, proljetnice također. Ptičice cvrkuću, sunce ugodno grije … Sve je bilo idealno. Skuhala sam si kavu, napravila doručak i sjela na terasu. Uživala sam beskrajno. Isplanirala sam si cijeli dan: ja ustvari nikad tamo ne ljenčarim samo. Radim, pa se odmaram, opet radim, i tako naizmjence. Te vrtlarske radove doživljavam kao duhovnu obnovu, a priznajem da i na tjelesnu spremu imaju utjecaja. Tako sam i taj dan naizmjence radila i uživala u rezultatima svog rada. A priroda mi je bezrezervno pomagala.

Došlo je i poslijepodne a poslije ručka ipak sam se malo zavalila u ležaljku. Pokušala sam čitati, ali sve oko mene mi je odvlačilo pažnju s knjige.

Odustala sam i jednostavno sam se prepustila da mi pogled i misli lutaju. Tako sam valjda i utonula u san, ili polusan. Znam da sam pomislila kako izgleda da se naoblačilo jer sam osjetila sjenu na licu. No onda sam čula i neko šuštanje te sam otvorila oči. Ispred mene stajao je potpuno nepoznat muškarac. Lagani strah prostrujao mi je glavom, ali sam ipak odagnala tu pomisao.

Prekrasna brineta otvorila mi je vrata

Dobar dan. Oprostite ako sam vas probudio. Već neko vrijeme stojim tu na vašoj terasi i priznajem da vas s divljenjem gledam.

– Da? Ne znam kako da se odnosim prema divljenju nepoznatih. A tko ste vi?

– No da. Ipak sam se trebao predstaviti, a onda krenuti s komplimentima. Ja sam Robert Ciglar, vaš susjed – nije se dao zbuniti i sve je te riječi popratio laganim osmijehom i sigurnim nastupom. – Već nekoliko mjeseci živim tu preko. Pobjegao sam od buke i gužve grada. Idem u grad samo kad je neophodno.

Robert Ciglar? Zašto mi to ime zvuči poznato? A i lice mi se sad učinilo nekako poznato, na drugi pogled. I onda mi odjednom sijevne misao – pa to je onaj Robert Ciglar, poznati glumac. Prilično poznat u našoj zemlji, ali ga u zadnje vrijeme nisam baš viđala, ni na televiziji, ni na filmu, a ni u kazalištu. Pročitala sam da je otišao u SAD i da je tamo isto prilično uspješan. Dakle, vratio se. Vjerojatno privremeno, preko ljeta. A možda i odrađuje kakav projekt pa mu je ova okolina nadahnuće, a ujedno i mjesto za opuštanje i odmor?

– Vi ste ‘onaj’ Robert Ciglar? – ipak sam postavila to pitanje iako sam bila sigurn da je to on.

– Da, da. Makar sam se potajno nadao da me nećete prepoznati. Uglavnom, kad me ljudi prepoznaju razgovor odmah krene uobičajenim tokom. A tu sam jer sam pobjegao od svjetala pozornice i glume i takovih razgovora – osjetila sam da mi time hoće dati do znanja da ga ništa ne ispitujem o Hollywoodu i glumi i glumcima.

– O, vjemjte mi i ja sam bjegunka. Ne od svjetala pozornice, ali od grada svakako jesam – na to sam se izvukla iz ležaljke i pružila mu ruku. – Ja sam Dora. I ako želite, možemo početi razgovarati o mojim mrkvama koje upravo niču na gredici. Iskreno me to više zanima nego kako isprazno živi tamo neka američka glumica sa trećim mužem.

Na te moje riječi široko se osmijehnuo i kao da smo odmah uspostavili neki prijateljski odnos. Ja sam zapravo bila iznenađena njegovom prirodnošću i željom za normalnom, svakodnevnom komunikacijom. Prema stereotipima koji vladaju, on bi trebao biti umišljena, sebična veličina, koja samo teži pažnji i divljenju. A očito nije bio.

Istinita priča: Izazov u susjedstvu

Izazov u susjedstvu

I tako je počelo naše druženje. Već smo to prvo poslijepodne, cijelo proveli zajedno. Šetali smo prvo mojim povrtnjakom, cvjetnjakom i voćnjakom. Onda me pozvao da vidim njegov voćnjak, da ga savjetujem u vezi rajčica koje misli posaditi i kupinjaka koji je već posađen, ali jako obrastao i zapušten. Upoznao me i sa svojim konjem Šahom. Prekrasna životinja, riđan. Oduvijek sam se divila konjima ali nikad nisam vidjela konja iz takve blizine. Prišla sam mu s povjerenjem pa je i Šah meni poklonio povjerenje. I s njim sam postala prijateljica.

Što da kažem, osim da sam jedva čekala da dođe slijedeći vikend, jedino sam se plašila da možda moj muž ne pokaže zanimanje da idemo zajedno. Cijeli sam tjedan prikriveno širila antipropagandu o odlasku u vikendicu. I upalilo je. A i neki sportski događaj mi je pomogao. Opet sam otišla sama. Vrijeme nije bilo tako idealno kao prošlog vikenda, ali ja bih otišla i da su sjekire padale. No malo sam se ipak mučila. Što ako nije tamo? Nismo se ništa dogovorili. Susjedi se ne dogovaraju, pogotovo ako se poznaju tek jedan tjedan. Što ako počne padati kiša i ne bude se moglo izaći i raditi nešto vani? Što ako … Što ako …? Ja sam ponijela namirnica za pravu rimsku gozbu. Odlučila sam da ću mu pokucati na vrata i pozvati ga da mi se pridruži na ručku, pa ako želi i na samu pripremu ručka.

Ali što da kažem. Kad sam tako puna očekivanja i planova, obično mi nešto sve to pokvari. Tako je bilo i te subote. Čim sam se parkirala vidjela sam još jedan auto parkiran ispred njegove kuće. Valjda sam stotinu puta provirila van da vidim je li taj auto još parkiran. I bio je. Mučila sam se razmišljanjima što da učinim. Sve sam tako u detalje isplanirala i sad će sve pasti u vodu! A možda mu je to samo neki prijatelj koji će otići ako ja pokucam na vrata? I tako sam pokucala.

Vrata je otvorila prekrasna brineta, mlađa od mene, visoka, savršene linije i s besprijekornom šminkom.

– Izvolite?

– Dobar dan. Tražim gospodina Roberta. Htjela sam samo …

– Otišao je na jahanje. Imate poruku?

– Ovaj, ne. Sve je u redu – mislim da sam mucala i bila izgubljena poput šiparice.

Zbog Roberta mi je živnula duša

Kako sam se vratila u svoju kuću, kako sam se našla s čašom vina u ruci, ne znam. Odjednom sam shvatila da mi zvoni mobitel već neko vrijeme. Javila sam se i bio je moj sin.

– Mama, zašto se ne javljaš? Zovem te već treći put.

– O, bila sam vani. Nisam čula.

– Zar po ovom vjetru? Ti si zaista postala čudakinja. Tko bi normalan poželio biti u onoj divljini i to po ovakvom vremenu! Nadam se samo da nisam te gene naslijedio od tebe.

– Ne moraš se bojati. Da jesi, onda bi već sada bio tu sa mnom. Mislim da nema straha za tebe. Ali sigurno trebaš nešto od mame čudakinje? – kao i uvijek, moj me sin vratio u stvarni svijet.

– Pa da. Ostavila si me bez džeparca, a tata kaže da nema prebijene pare u novčaniku i da po ovom vremenu ne izlazi. I što da ja sada radim? Mislim da sad vidiš da je vrijeme da mi ishodite neku karticu.

– Hmm … Zar baš moraš ići negdje po ovakvom vremenu?

– Gle, ja jesam tvoj potomak, ali živim sada i ovdje i ne želim izgubiti niti jedan vikend. Pa kad budem star kao ti, da žalim za izgubljenim vremenom …

– Dobro, nemoj više gubiti vrijeme. Možeš se poslužiti mojim crnim fondom u kuhinji, u dozi za šećer, na drugoj polici iznad perilice. Zadovoljan? I da, nemoj me ostaviti na nuli, budi milosrdan. I sutra u jutro svakako me nazovi. Čuješ me?

– Hvala mama. Vidimo se, čujemo se sutra oko podneva. Boook!

Izgubljeno vrijeme. Moj sin se već sada boji izgubljenog vremena. A koliko sam ja vremena izgubila. Već godinama živim u izgubljenom vremenu. Živim samo na površini, bavim se svakodnevnim stvarima, rješavam svakodnevna pitanja i probleme, a duša mi samo životari. Sad mi je to odjednom postalo jasno. Sada kad sam srela Roberta. Sve mi je postalo jasno u ovih sedam dana otkako ga znam. Duša mi životari jer je već godinama sama! Ma sa koliko ljudi se okružila, ja sam sama. Sve su to površni razgovori, sve se to odvija samo na površini, ne čini me istinski sretnom. Prošle sam subote bila istinski sretna i ispunjena.

Nismo vodili niti previše umne razgovore, uopće se nismo trudili, a bilo je tako sadržajno, ispunjavajuće, lijepo. Je li on moja srodna duša? Je li to moguće zaključiti nakon poznanstva od nekoliko sati? Jesam li se bezglavo zaljubila? Zar se žena na pragu četrdesetih uopće više može bezglavo zaljubiti i to tako brzinski?

Uvijek sam sve racionalizirala, što mi je bilo sada? Osjećala sam se uzbuđeno i neizmjerno razočarano jer sam vidjela tu prekrasnu ženu u njegovoj kući. Što mi je? Trebam se srediti. Čini se da sam se nadala nečemu, a bez pokrića. To što je bio ljubazan prošle subote, baš ništa ne znači. Samo je bio ljubazan.

I naravno da netko s takvom karijerom, s toliko lijepih žena oko sebe, nije sam. Kako sam bila tako glupa! Zaista, to što imam doktorat ništa ne znači. U emocionalnom sam pogledu NKV! Tako sam se mučila satima. Usput sam ispraznila bocu vina. Nisam mogla zanijekati da sam bila razočarana. Onda sam se počela tješiti da sam željela samo ugodnog sugovornika u susjedstvu i ništa više. Htjela sam samo ugodno razgovarati!

Te večeri rodila se jedna nova “ja”

Postala sam svjesna da se vani već mrači i da je počela prava proljetna oluja – grmjelo je i sijevalo. Postalo mi je hladno pa sam potpalila kamin. Nestalo je i struje, a taman sam postala svjesna gladi. Što ću sada? Nataknut ću kobasicu i ispeći je u kaminu, malo salate i to će biti to. Najest ću se, napila se već jesam, a kad odspavam možda ću se sutra osjećati kao ona stara. Možda ću se sutra samo nasmijati na ovaj dan? Morat ću, nema mi druge, razmišljala sam.

Oluja je polako jenjavala. Kobasice su ugodno cvrčale, bilo je toplo i ugodno. Prenulo me kucanje na vratima. Prvo me obišao osjećaj straha. Sama žena u divljini, nema struje, nema baš ni ljudi … Ali ja nisam baš strašljivi tip i jednostavno sam tu prvu misao potisnula. Došla sam do vrata i usput bacila pogled na susjednu kuću. Onog bijelog auta više nije bilo.

– Tko je? – pitala sam.

– Robert.

Sve što sam razmišljala cijelo poslijepodne, sve je isparilo u trenu. Srce mi je zakucalo jače, osjetila sam navalu topline i crvenila u lice. Sva sreća da nije bilo struje i da je bilo poprilično mračno. Otvorila sam vrata. Stajao je s pladnjem punim mirisne hrane koja se pušila, očigledno tek pripremljena. U drugoj ruci boca, a na licu osmijeh koji me oborio s nogu. Sada sam ga pogledala kao muškarca. Starijeg, ali prekrasnoga, poželjnog, neodoljivoga. To je naravno vidjela i moja podsvijest već prošlog vikenda, samo što sam tek danas dopustila da to osvijestim. Već sam bila zaljubljena.

– Pomislio sam da ste možda djeva u nevolji, da se bojite grmljavine i da ste gladni bez struje. Eto nudim svoja kuharska dostignuća na probu.

Makar čini se da i kod vas nešto fino miriše – polaskao mi je.

– Ja nudim samo logorske kobasice. I mislim da su taman pri kraju – nasmijala sam se. I sve zaboravila.

Zaboravila sam da nije primjereno za udanu ženu da se noću druži sa skoro nepoznatim muškarcem, zaboravila sam pitati tko je bila ona krasotica s bijelim autom poslijepodne, zaboravila sam da su sve avanture mojih prijateljica završile nesretno, zaboravila sam da sam uvijek osuđivala brzinske avanture i da sam ih uvijek izbjegavala. Zaboravila sam tko sam. Točnije, zaboravila sam tko sam do tada bila. Te večeri rodila se nova žena.

Zaljubljena kao maleno dijete

Bili smo uigrani tim od samog početka. Sve je bilo jednostavno, on se snalazio u mojoj kuhinji kao da je tu bio već stotinu puta. Postavili smo stol, upalili sve svijeće koje sam našla u kući i potpirili vatru u kaminu. Čarolija je počela. Biti s njim bilo je najlakše na svijetu. Sve je teklo prirodno, bez imalo neugodnih stanki, razgovarali smo o svemu i svačemu pa i o nama. Pričala sam o sebi kao što dugo, dugo nisam nikome. Jednostavno sam se otkrila, potpuno otvorila. O svojoj praznini u duši nisam pričala ni najboljim prijateljicama. Mislila sam da me ne bi razumjele i da bi me osuđivale. Mislile bi da želim ‘kruha nakon pogače’: Njemu sam o tome pričala bez zadrške.

Slušao me dok smo se smjestili ispred kamina i povremenim osmjehom me potaknuo da nastavim. A ja sam nastavljala. I tako nisam ni bila svjesna kad smo prešli na ‘ti’.

– Misliš li i ti da tražim kruha nakon pogače? Reci iskreno!

– Gle, ja imam sigurno dvadesetak godina života više i znam da nikad nije dobro zatirati svoje želje i težnje. Prije ili posije to neiživljeno izbije poput vulkana. Za mene bi ljudi rekli da sam imao uzbudljiv život, tri bivše žene, dosta ljubavnica, dvoje odrasle djece, dovoljno novaca, proputovao sam svijet i na kraju sam sada na jednom zagorskom bregu, bogu za leđima. Zašto? Zato jer su sve te ljepote i divote koje sam imao i doživio isto samo površina, izvanjski sjaj. Nakon nekog vremena sve to postaje slično, isto. Postaje naporno. Budio sam se s previše problema koje treba riješiti, a sad se budim i jedino brinem o tome što ću jesti i da prošetam Šaha, da ga otimarim, da zalijem gredice.

– Moj muž i ja smo se isto nekako usput pogubili. Živimo zajedno, a uopće ne znamo što onaj drugi misli. Niti nas više zanima. To je pomalo tragično i ponekad se osjećam krivom jer mislim da sam možda ja morala nekako doprijeti do njega. Ali istina je da sam pokušavala prijašnjih godina, no odustala sam jer nisam uspijevala. Prešutno smo se složili da živimo zajedno, ali ne u zajedništvu – otkrila sam mu.

Razgovor je tekao do dugo u noć. Sve smo si rekli. U jednom sam ga trenutku upitala tko je bila žena koju sam vidjela poslijepodne.

– Dijana. To mi je posljednja ljubavnica. Bivša – bez imalo sustezanja i to mi je priznao.

– Zaista? Takva prelijepa žena i ti si je se odrekao? – zafrkantski sam nastavila.

– Lijepa i to je sve.

Samo sam se osmjehnula i lagano zijevnula. Bilo mi je lijepo, ali bila sam umorna i pospana. Ne znam kada i kako sam zaspala. Ujutro sam se probudila u svom krevetu. Brzo sam se izvukla iz kreveta, ionako obučena, i očekivala sam Roberta tu negdje. Nigdje ga nije bilo. Sve je bilo raspremljeno, posuđe oprano, odloženo. Je li se sinoćnja večer uopće dogodila? Jesam li ja to sanjala? Sumnje mi je razbio mali cvjetić odložen na stolu i uz njega poruka: ‘Žao mi je, ali danas imam obaveze u gradu.’

Ništa više. Niti telefon, niti poziv, niti … A što bih ja htjela? Samo smo razgovarali kao dvije srodne duše. Konačno, i ja se moram vratiti večeras u grad. Sutra predavanja, obaveze, obaveze, obaveze. A cvjetić? Mislim da je to poruka da mu je bilo ugodno sa mnom.

Taj sam tjedan proživjela kao u snu. Stalno sam se vraćala mislima Robertu i našoj zajedničkoj večeri. Bila sam sretna i, da, imala sam one leptiriće u trbuhu. Čekala sam slijedeći vikend. Ali desilo se da nisam mogla ići zbog nekih obiteljskih obaveza, neka svadba u mojoj obitelji. To mi je toliko teško palo da su me tu večer svi pitali da li sam bolesna. Čak je i moj muž pomislio da sam bolesna. Jer ja sam uvijek bila ta koja širi veselje oko sebe, a sada sam uglavnom bila odsutna. Sada znam da je to veselje bilo glumljeno, samo površina, da ne bi vidjeli u moju dušu koja je bila prazna. Sad je bila puna i čekala sam da je još napunim. Čekala sam da vidim Roberta.

O osjećajima nismo razgovarali

Sredila sam si na fakultetu slobodni petak, a muža sam uvjerila da imam neodgodive radove u povrtnjaku i da moram krenuti još u četvrtak poslijepodne. Sinu sam osigurala dovoljno novaca, i on je bio zadovoljan. A i muž, nije se žalio niti me pokušao odgovoriti, niti mi se pridružiti.

Čim sam se parkirala i počela vaditi stvari iz auta, Robert se stvorio kraj mene. Bio je još ljepši nego sam ga zapamtila. Kao da se poznajemo godinama. Pomogao mi je unijeti stvari u kuću i pozvao me na šetnju i ako želim može me naučiti jahati. Šah je pitomi konj koji će sigurno biti sretan što ga ja jašem – to su bile njegove riječi. Ja sam stalno pokušavala isčitavati između redova. Jel’ to Robert hoće meni reći da je i on sretan u mojem društvu? Možda on naslućuje što ja osjećam prema njemu? A što ako ga to otjera od mene? Nije li rekao da mu je dosta žena? No s njim je sve bilo lako. I lijepo …

To sam popodne naučila jahati. Šetali smo, pričali, smijali se, jeli zajedno. Ali nismo spavali zajedno. O međusobnim osjećajima nismo govorili. Ja se nisam usudila ništa započeti, a on to jednostavno nije doticao. U svoje sam osjećaje bila sigurna, ali u njegove nisam. No bilo mi je dovoljno da se družimo. Uglavnom sam sama dolazila cijelo to ljeto u gorice. Povremeno mi se pridružio i muž, jednom ili dvaput. Upoznala sam ih ali onda bi se Robert držao na distanci. Druga priča bila je kad sam došla sama. Kupio je još jednog konja i zajedno smo jahali šumarcima i poljima.

To da sam drugačija, primijetile su sve moje prijateljice. Čak je i sin primijetio da sam živahnija. Muž, ako je i primijetio, nije ništa rekao. Jedino sam povremeno vidjela da me zamišljeno gleda.

Tog petka ništa mi nije išlo kako treba. Nikako da krenem na vikend, sama, naravno. Poziv prijateljice jer treba nekoga da joj pričuva dijete dva sata. Ta dva sata su se otegla na četiri. Onda mi je sin trebao prijevoz, pa sam ga vozila po neku knjigu na drugi kraj grada i natrag. I konačno sam krenula, a već se mračilo. Došla sam po mraku. Roberta nije bilo. Kuća mu je bila u mraku. Obišla sam konje i pozdravila ih i malo tetošila. Počela sam spremati večeru.

Koliko god smo se družili i bili zajedno, izbjegavali smo kontakte mobitelom. To smo nekako prešutno dogovorili. On nije htio da ja moram prikrivati razgovore, a ja sam stalno mislila da ga ne nazovem isto u krivo vrijeme. Konačno, zašto i bismo, ta nismo bili ljubavnici. Bili smo samo prijatelji. Vikend prijatelji.

Ja sam žudila za tim da mu postanem ljubavnica. Žudila sam za njegovim zagrljajem i poljupcima. I kad sam sanjarila, uvijek bih se vidjela u zagrljaju s njim. No nije se to desilo. Počela sam vjerovati da je to problem zbog njegovih godina. Ipak je on bio stariji čovjek. Fizički nije odavao nemoć, ali to se događa i puno mlađim muškarcima. Možda jednostavno od straha od neuspjeha, neće pokrenuti razgovor o osjećajima. A možda me jednostavno ne voli, ne želi?

Tužan kraj moje kratke romanse

Spremala sam večeru i razmišljala o tome. Došao je preko terasa, negdje iz voćnjaka i donio punu košaru jabuka. Svaki put kad bih ga ugledala, osjećala sam kako mi neka toplina preplavljuje tijelo. Te je večeri bilo još nečeg u zraku. Osjetila sam to čim se pojavio. Između nas dvoje sve je teklo bez ikakvih problema, prirodno, bez puno objašnjavanja. Tako nam se i prvi seks desio, jednostavno se desio. I što da kažem – ja žena na pragu četrdesetih tek sam sada osjetila ‘kompletni doživljaj’. Ne znam kako bih to drugačije opisala jer s mužem sam skoro redovito doživljavala orgazme, ali nikada ovakvo što, baš ‘do kraja’.

– Tražio sam te cijeli život. I sada kad sam na kraju, našao sam te. Nisam siguran jesam li sretan ili nesretan zbog toga.

– Hej! O kakvom kraju govoriš? Za mene život tek počinje, a i ja sam uskoro četrdesetogodišnjakinja!

Samo se lagano nasmiješio, poljubio me i stisnuo u zagrljaj. Da nisam bila tako ushićena, možda bih već onda nešto primijetila. Ali ja sam bila toliko predana toj ljubavi da sam postala slijepa. Živjela sam u snu. Živjela sam samo vikendima. Ostale dane razmišljala sam o proteklom vikendu ili maštala o budućem. Muž mi je postao sustanar. To je ionako bio već godinama. Nije se bunio. Sin je bivao sve samostalniji i trebao me sve manje, na njegovu i moju sreću. Ljeto i jesen bili su kao iz bajke, ja sam se osjećala konačno kao kompletna žena, zadovoljna u svakom pogledu. I moralne dvojbe zato što sam preljubnica, nisu me mučile. To sam jednostavno potisnula. Ustvari, mislila sam da svi zaslužuju sreću, u braku ili izvan njega. I dok nitko ne pati, čemu previše dvojiti?

I dalje smo se muž i ja povremeno sreli u krevetu, i dalje smo se družili sa zajedničkim prijateljima, i dalje smo brinuli o sinu i njegovoj budućnosti … Samo sam ja pronašla još nešto i postala sam potpuna osoba. Kad sada razmišljam o tome, tko zna da li bi takvo stanje ‘svi zadovoljni’ potrajalo na duže staze? Došla je jesen. Jesen ne volim nikako jer to mi je znak da dolazi nekakav logički kraj još jednoga prirodnog ciklusa. Uz to znam da dolazi zima i rjeđi odlasci u gorice. Kako ću bez Roberta? Kako bih mogla objasniti česta izbivanja iz kuće?

Bila je srijeda. Kišovita, siva, hladna. Radila sam nešto u kuhinji i usput slušala što se događa na televiziji. Sin i muž su nešto sviruckali i smijali se nekim samo njima smiješnim vicevima. I onda sam čula! Najprije sam čula samo tri riječi: Robert Ciglar preminuo … Ostavila sam da voda teče iz slavine i došla kao u snu do televizora, pojačala ton i samo se zabuljila u spikera. Onda je ponovio cijelu vijest: ‘Naš poznati i renomirani glumac, svjetske slave, Robert Ciglar, preminuo je danas tijekom probe u matičnom kazalištu. Iako je već neko vrijeme imao zdravstvenih problema sa srcem, nije htio stati i odreći se glume. Gluma je bila njegov život pa ga je i dao glumi.’

Nemam više što reći. I moj život dao je svojoj glumi. Živjela sam jedno ljeto. Ljeto s njim. Ja sam makar živjela jedno ljeto, a znam da mnoge žene ne žive ni toliko. Jesam li opet nezahvalna jer sam htjela još, da bajka traje još koje ljeto? Pokazao mi je rajske visine, a onda me tako naglo ostavio … Plakala sam danima, skrivala svoje suze od ukućana. Konačno sam s njime počela živjeti punim plućima a onda je jedan dio mene zauvijek umro s njime. Nikada mi neće izaći iz srca, iako više nije među živima. Stoga sam i odlučila napisati našu priču.