Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Moja je kći platila da je upucaju

Šetajući trgovačkom ulicom Kalverstraat, razmišljao sam koliko se promijenio moj život od onog dana kad sam prvi puta prošetao istim mjestom. Tada sam bio siromašan, tek mladić prepun snova, ambicija i želja za ljepšim životom. Bio sam stranac u tuđoj zemlji, daleko od ljudi i mjesta koje sam poznavao i volio. Osjećao sam se kao da sam bačen na neku drugu planetu, među neke čudne ljude koji ne razumiju moj jezik i nikako ne shvaćaju što se zbiva u mome srcu. I kuće i ulice, iako puno ljepše nego u mome malom mjestu, nisu imale onu neku poznatu toplinu i draž, ali valjda se tako osjeća svaki čovjek kad dođe u nepoznati grad u kojem mora započeti novi život. Tada mi nije bilo važno što se nalazim u Veneciji Zapadne Europe, kako se često naziva Amsterdam.

Naime, stariji dijelovi grada ispresijecani su brojnim kanalima, tzv. nizozemski gracht, na kojima su smještene brojne stare kuće. Nije me se dojmilo ni samo središte grada – trg Dam, na kojem se nalazi kraljevska palača iz sedamnaestog stoljeća i reformistička Nieuwe Kerk iz petnaestog stoljeća, iako do tada u svom životu nisam vidio ništa slično. Dolazio sam iz skromne obitelji, koja nije imala novca i mogućnosti ulagati u obrazovanje svoje djece, a pogotovo ne u posjete raznim kulturnim i povijesnim građevinama i spomenicima. U ono vrijeme kod nas se drugačije živjelo, iako to ne znači da mnogi od nas nisu imali velike apetite za kulturom. Bili smo sretni ako smo imali dostatno za sve dnevne obroke i podmirenje ostalih najosnovnijih potreba. Tada sam sanjao o ukusnoj, toploj kifli, čaši vrelog mlijeka i komadićima ukusnih čokoladnih bombona koji su se ovdje nudili u prodavaonicama. Nikada neću zaboraviti kad sam prvi puta ušao u trgovinu i kupio pecivo. Tada sam vjerovao da sam najsretniji čovjek na svijetu! Držao sam ga u ruci s toliko poštivanja i ponosa, da mi ga je čak bilo žao pojesti.

To pecivo u ruci bilo je dokaz mog prvog uspjeha u Amsterdamu, moje prve zarađene plaće. Dok sam ga jeo, razmišljao sam kako će od tog dana cijeli moj život krenuti na bolje. Zamišljao sam dobar posao, pristojnu plaću, dragu, zgodnu i lijepu ženicu koja će me voljeti i topli, obiteljski dom: malenu, lijepo uređenu kućicu i vrt prepun voća i raznovrsnog cvijeća. No, koji muškarac o tome ne sanja? Bez obzira glumili mi frajere ili bili obični papučari, gotovo svi imamo iste želje. Sasvim je normalno da ni ja nisam bio izuzetak. Tog sam trenutka donio odluku da mi ništa neće biti teško raditi, samo kako bih uspio i jednog dana bio u mogućnosti svojoj djeci svakodnevno osigurati svježe pecivo.

Mojca je bila moje rame za plakanje

Odluke sam se držao cijelog života. Radio sam, crnčio, započeo kao smetlar pogona i na kraju postigao toliko da sam kupio tvornicu u kojoj sam nekada radio. Istina, osim mog marljivog rada u prilog mi je išla i sreća. Odigrao sam listić lota i osvojio popriličan iznos novca kojeg sam kasnije uspješno oplodio. Moja djeca nikada nisu znala što znači pojam “nemati” i “oskudica”. Oni su navikli da im sve bude servirano na tanjuru.

– Gospodine Marko – začuo sam ugodan ženski glas koji me dozivao dok sam šetao ulicom Kalverstraat. Okrenuo sam se i ugledao dobro poznato lice. Bila je to ista ona trgovkinja koja mi je prodala pecivo koje sam kupio nakon prve dobivene plaće. Kako sam napredovao u financijskom smislu, tako sam sve češće odlazio u tu pekarnicu i jako se sprijateljio s tom gospođom. Sada je ona bila stara žena, ali smo cijelog života bili dobri poznanici. Ona je dolazila iz Slovenije i kad je čula da sam ja iz Hrvatske, u ondašnje vrijeme često mi je znala besplatno dati pokoje pecivo. Bio sam joj beskrajno zahvalan i nikada to nisam zaboravio. U trenutku kada sam postao imućan čovjek ponudio sam joj da se zaposli kod mene, ali Mojca je to odbila. Rekla je da je njezin život u pekarnici i da si ne može zamisliti niti jedno drugo radno mjesto.

Često smo razgovarali o svojim životima, obiteljima i uvijek kad bih bio tužan i nesretan dolazio bih u pekarnicu i potražio Mojcu. Ona me znala slušati, ali i razumjeti i dati mi dobar savjet. U zadnjih nekoliko mjeseci tražio sam je više od desetak puta, ali su mi njezine kolegice rekli da se vratila natrag u Sloveniju. Kako nisam imao njezin telefonski broj, ni adresu, nisam je mogao kontaktirati. Bio sam jako žalostan što je otišla, a da se nije oprostila i ostavila nam mogućnost da se jednog dana opet vidimo.

– Mojca! Jesi li to ti? – radosno sam povikao, vratio se nekoliko koraka unatrag i potrčao joj u susret. Bila je rumena u licu, a taj divni osmijeh ponovno joj je blistao na staračkim usnama.

– Ja sam! Baš sam te ugledala kako prolaziš i zapitala se, zašto ne svraćaš u pekarnicu?

– Mislio sam da si se zauvijek preselila u Sloveniju, a otkada te nema, gospođa koja radi kod mene navraća u pekarnicu po kruh i pecivo. Kad tebe nema u pekarnici, ja tu nemam što tražiti. Ti si duša te pekarnice, bez tebe je ona prazna i pusta. Svaka čast drugim prodavačima, ali nisu kao ti. Tako mi je drago što te vidim. Mislio sam da je naše prijateljstvo izgubljeno kad si otišla bez pozdrava i riječi. Ne možeš ni naslutiti koliko si mi uljepšala današnji dan.

– Marko, zar ti se nešto dogodilo? Nekako si omršavio. Da nisi valjda zbog neke bolesti na dijeti?

– Nisam na dijeti i srećom, nisam bolestan. Zabrinut sam, jako sam zabrinut. Kako ti je bilo u Sloveniji? Kako je tvoja obitelj? Kako si provela taj dugi godišnji odmor? bio sam radoznao.

– Prijatelju, nisam bila na godišnjem odmoru. Mislila sam da ću se napokon osloboditi tuđe zemlje i vratiti na rodnu grudu, ali ništa od toga. Moj sin je počeo graditi novu kuću, pa će mu svaki novčić dobro doći. Vratila sam se kako bih mu pomogla. Dobivam mirovinu, ali gazda je pristao plaćati mi i za honoraran rad. Ja sam svoje ionako proživjela.

Djeca su bila sve nezahvalnija

Suprug mi je umro, a sin jedinac još nema prinove u obitelji da bih kod kuće mogla čuvati unučiće. Odlučila sam se vratiti i biti mu od koristi dok još mogu. Znaš, moj sin radi na teškom fizičkom poslu, ali je jako uporan i marljiv. Kakva bih ja majka bila, kad bih kod kuće ljenčarila dok se on pati?

– Mojca, nadam se da tvoj sin zna koliko mu je majka posebna i divna žena. Trebao sam se tobom oženiti! Ti i ja mogli smo se vinuti u nebeska prostranstva – našalio sam se kao uvijek.

– Dosta šale na moj račun! Rekao si da si jako zabrinut. Što se događa? Nešto loše? – primila me za ruku.

– Dobro si pretpostavila. Moja me kći nagovorila na razne gluposti. Kako zbog posla nisam imao previše vremena da bih se bavio njom i njezinim bratom, popustio sam pred njihovim suludim zahtjevima. Ispunio sam im želje, pa čak i one koje uopće nisu imale smisla i sad se zbog toga silno kajem. No, to nije razgovor koji bi se mogao odvijati na ulici. Možeš li uzeti pauzu i poći sa mnom na kavu? Tvoj savjet mi je više nego neophodan. Samo te nebo poslalo.

Mojca me potapšala po ramenu, utrčala u pekarnicu, a nekoliko minuta kasnije vratila se bez odjeće koja je bila zaštitni znak pekarnice i s mojim najdražim čokoladnim pecivom u ruci.

– Unesi u sebe malo sladora i odmah ćeš biti bolje – rekla je veselo, a potom me primila pod ruku.

Putem do kafića razgovarali smo o uobičajenim temama za ljude naših godina, a kad smo naručili piće započeo sam ozbiljan razgovor. Znao sam da Mojci mogu sve reći i priznati.

– Marina, moja kći, pravo je razmaženo derište. Upisala se na najbolji fakultet, ali nije dala niti jedan ispit. Počela se družiti s raznom mladeži iz visokog društva. U početku je u našoj kući organizirala razne zabave, a onda je počela izlaziti. Dolazila bi u rane jutarnje sate, preko dana spavala i navečer nastavljala po starom. Kad sam je upozorio da se tako ne može ponašati, umjesto isprike, počela je na mene vikati i optuživati me da sam ja kriv što je ona nesretna. Nisam je shvaćao, te sam zahtijevao da mi navede u čemu sam to toliko pogriješio.

– Jesi li potpuno glup ili se namjerno praviš samo kako bi uštedio novac? Zar ne vidiš kakav automobil vozim ja, a kakav moje prijateljice? Moram se stidjeti i parkirati ulicama dalje, samo kako netko od društva ne bi vidio u čemu se vozim. Kuću i sve u njoj si namjestio otmjeno, ali ono što ja imam graniči sa siromaštvom. Daješ mi bijedan džeparac i uvijek se zbog toga moram crvenjeti. Sretna sam što imam tako dobre prijatelje koji redovito plaćaju moje troškove. Tvoj džeparac jedva mi dostaje za ulaznice u diskoteke. I sam si rekao da bi bilo u redu kad bih se družila s djecom tvojih poslovnih partnera, a škrtariš na svemu. Sigurna sam da se ne ustežeš kad njihove očeve vodiš na ručak. Štediš jedino na mojim i bratovim troškovima. Dođe mi da se ubijem kad vidim kako moram štedjeti na svemu – rekla mi je. Nisam mogao vjerovati svemu što sam čuo, te sam je upitao koliki bi džeparac željela imati i kakav automobil voziti. I ona i sin odabrali su nove automobile, ali i mnoštvo drugih stvari kojih se ja nikada ne bih ni sjetio. Kupio sam im sve što su poželjeli, plaćao skupa ljetovanja i zimovanja, lude provode i tko zna koliko još ludosti. No, ni jedno od njih nije se popravilo. Studij je i dalje stajao na istom mjestu, a ni on ni ona nisu se trudili kako bi uspjeli u životu. Uživali su u mome novcu, izmišljali nove potrebe, a ja sam poput budale ispunjavao svaku njihovu želju.

Bilo je trenutaka kad sam mislio da nije ispravno sve im dopustiti, ali bi me tada supruga uvjeravala kako mladi danas žive potpuno drugačijim načinom života nego što smo mi to navikli. I, tako, plaćao sam i plaćao, a oni su postajali sve nezahvalniji i tražili od mene sve više i više.

Što će tebi tjelesni čuvar?

Moja je kći platila da je upucaju

Moja je kći platila da je upucaju

Jednoga ranog, nedjeljnog jutra dok sam u vrtu ispijao prvu kavu, supruga me obavijestila o novoj želji moje djece. Ni manje, ni više, ali željeli su da zaposlim dva tjelesna čuvara. Najprije sam se grohotom nasmijao i bio uvjeren da je riječ o nekoj šali, ali sam se grdno prevario.

– Tata, to je danas, u današnjem svijetu sasvim normalno. Onaj tko nema tjelesnog čuvara, ni ne vrijedi ništa. Sve moje prijateljice ga imaju. Tjelesni čuvari ih dovoze u školu, čekaju nakon nastave i sve se one, za razliku od mene, osjećaju sigurnima. Jedino ja strahujem za svoj život.

– Marina, što će tebi tjelesni čuvar? Nisi ti filmska zvijezda da ti treba tjelesni čuvar! Tko bi tebi htio nauditi – pokušavao sam s kćeri i sinom, ali i sa suprugom razgovarati kao sa normalnim ljudima. Na žalost, oni su se uvijek slagali u razmišljanjima i viđenjima i najčešće bi ispalo da sam ja taj koji uopće nije svjestan svega što se oko mene događa i koji živi u iluzijama.

– Tata, ti si imućan čovjek. Sigurna sam da ti mnogi zavide na svemu što si postigao i da neće prezati ni pred čime kad uhvate mogućnost da te povrijede i uzmu ti ono do čega ti je stalo. Preko nas, djece, nastojat će doći do tvog posla i novca. Zar ti je taj novac vrijedniji od nas? Zar misliš da ćeš biti sretniji ako nas otmu ili ubiju, a ti budeš imao novac na računu? Misliš li da će ti novac moći dati ljubav tvoje djece – moja je kći uvijek znala pronaći riječi koje su pronalazile put do mog srca. Kako sam samo bio naivan! Kao i mnogo puta do tada, i taj su puta postigli upravo ono što su željeli. Iako se nisam slagao s njihovim razmišljanjima, unajmio sam dvojicu tjelesnih čuvara. Jedan je bio uz moju kći, a drugi uz sina.

– Marko, za Boga miloga! Slušam te i naprosto ne mogu vjerovati! Kao da mi prepričavaš čin iz neke predstave ili scenu iz filma. Nisam ni slutila da si toliko imućan čudila se Mojca.

– Prijateljice, novca mi ne manjka, ne mogu se potužiti, ali znaš kako se kaže: nije u šoldima sve! – rekao sam.

– Lako je to govoriti vama imućnim ljudima. Vidim da tvoja djeca stvarno jako dobre žive, ali isto tako i da su prilično nezahvalna i zahtjevna. Nisu samo oni tome krivi – opomenula me.

– Znam, vjeruj mi, to sam se itekako naučio na vlastitoj koži. Uglavnom, i ta želja im se ostvarila, pa sam ja naivno očekivao kako će se moja djeca prihvatiti knjiga i napokon postati odgovorni, mladi ljudi. Ne mogu ti ni opisati koliko nelagodno sam se osjećao dok sam ih susretao po svojoj kući. Kretali su se u stopu za mojom djecom, ali supruga me uvjeravala kako je to najispravniji potez kad je u pitanju sigurnost naše djece. Čekao sam i čekao njihove rezultate, a kad se ni nakon nekoliko mjeseci ništa nije promijenilo, poludio sam. Uskratio sam im džeparac, oduzeo automobile, odjeću skupih, modnih kreatora i otpustio tjelesne čuvare. Vjerovao sam da će iz svega toga izvući pouku. Međutim, nisam mogao ni naslutiti koliko se zloće krije u mojoj djeci …

Jednog dopodneva dok sam sjedio na poslovnom sastanku oglasio se telefon. Tajnica me obavještavala da je na telefonskoj liniji moja supruga. Kako me je često znala zvati zbog raznih gluposti, odvratio sam joj neka je obavijesti da se ne mogu javiti i da ću to učiniti čim budem u mogućnosti.

Otkrio sam tko je pucao u Marinu

Nakon dva sata, po završetku sastanka, nazvao sam suprugu i saznao da se naša kći Marina nalazi u bolnici. Netko je iz pištolja pucao u nju. Ne moram ti reći kako sam se osjećao. Lud od brige, žurno sam se odvezao u bolnicu. Srećom, Marina je iz prilične daljine bila upucana u nogu i nije imala većih oštećenja. Liječnici su je odmah zbrinuli i uvjeravali me kako će uskoro biti sposobna za sve radnje koje je prije obavljala. Nakon što su je pustili kući, platio sam poznatom fizioterapeutu samo kako bi moja kći što prije bila zdrava.

Ponovno sam joj vratio sve ugodnosti koje je i ranije imala. Osjećao sam strahovitu grižnju savjesti i na neki se način sam osjećao najvećim krivcem zbog svega. Imao sam utisak da je zbog moje škrtosti ranjeno moje dijete. Bolnica je, naravno, slučaj prijavila policiji, ali oni nisu uspjeli otkriti kome pripada oružje iz kojeg je pucano u Marinu. Kako sam bio silno zabrinut, obratio sam se privatnoj detektivskoj agenciji. Mojca, ono što sam otkrio, dotuklo me. Osjećam se kao najjadniji čovjek na svijetu – potužio sam se.

– Vidim da ti nije lako. Nikada si takvo nešto ne bih mogla ni zamisliti. Strašno! – odvratila je.

– Mojca, čovjek koji je pucao u moju kći bio je njezin donedavni tjelesni čuvar! – otkrio sam.

– Bože moj, u kakvom svijetu živimo? Cijeli je svijet potpuno poludio – nije se mogla načuditi.

– To još i nije najgore od svega. U međuvremenu, nakon pucnjave, ponovno sam ga unajmio jer sam strahovao za kćerkin život. Kad sam konačno saznao o kome se radi, u pomoć sam pozvao dobrog prijatelja koji je radio kao inspektor u policiji. On mu je zaprijetio velikom kaznom, a tjelesni čuvar nam je ispripovijedao kako je samo ispunjavao želju moje kćeri. Rekao je da mu je platila kako bi je upucao, a sve to zbog toga što si nije mogla zamisliti da živi bez statusnog simbola kao što je to tjelesni čuvar. Možeš li to zamisliti? – zajaukao sam.

– Prijatelju dragi, tvoja je kći vrag u ljudskom obliku i moraš priznati da je uporna kad nešto želi. Spremna je i na najveći rizik. To nije loše, ali ona je krenula u pogrešnom smjeru. I, reci mi, što si učinio kad si sve saznao? Jesi li je kaznio? upitala me moja dobra prijateljica.

– Nisam, još uvijek je nisam kaznio. To sam tek jučer saznao. Mislim da sam u roku od dvadeset i četiri sata ostario dvadeset godina. Cijeli moj svijet se srušio. Moja djeca su podla, pokvarena bića koja samo žele uživati na mojoj grbači. Nemaju nikakvih vrijednosti. To me jako boli. Nisam ih tako učio, niti sam želio da postanu takvi ljudi. Njihova percepcija svijeta potpuno je iskvarena. Njima je novac jedino mjerilo, a od toga mi se diže kosa na glavi. Lutam ulicama grada i razmišljam što mi je činiti. Nisam pametan i ne mogu se snaći u toj cijeloj, ludoj zbrci koja mi je potpuno potresla život. Pomozi mi i daj savjet – preklinjao sam.

Mojca je polako otpila nekoliko gutljaja kave, šutke me gledala nekoliko minuta i razmišljala, a onda se dosjetila.

– Jesi li otpustio tog tjelesnog čuvara? Što se s njim dogodilo? Je li ga tvoj prijatelj priveo?

– Nije ga priveo, niti prijavio, barem ne za sada. Zamolio sam ga da ništa ne čini dok sam ne odlučim što ću s njim. Svjestan sam da je i on pogriješio, ali njegova pogreška ne može se usporediti s onom moje kćeri. Kako da me ne povrijedi netko tko mi nije nitko i ništa, kad me moja djeca varaju i vrijeđaju na sve moguće načine? Nema nesretnijeg čovjeka od mene.

– Pozovi ga i uputi u svoj plan. Reci mu da uvjeri tvoju kći kako je šalješ na putovanje da bi se oporavila od svega. Imaš li u Hrvatskoj rodbine koja bi se mogla brinuti za nju?

– Imam dosta rodbine, ali kome da povjerim takvu kći? Ni sam ne mogu vladati s njome …

Mojcin i moj “pakleni” plan

Slušaj me pozorno. Shvaćam kako ne želiš da tvoja obitelj sazna za tvoje probleme. Ja ću pomoći. U mom rodnom selu imam jako dobru prijateljicu. Ispripovijedat ću joj sve što se dogodilo, a ti kći pošalji k njoj. Ona živi sama i ima puno zemlje. Jedva se za sve stigne brinuti. Bilo bi dobro da tvoja kći napokon shvati što znači rad, a posebno težak, fizički rad. Kad se jednom to nauči, znati će cijeniti sve što si za nju učinio. Kad je čuvar ostavi kod moje prijateljice, neka se vrati natrag. Nemoj joj ostaviti novac, mobitel, ništa što njoj nešto znači. Shvaćam da bi ovdje, u svojoj kući, kad-tad ponovno popustio i da bi prevladala tvoja očinska ljubav. Ovako je nećeš vidjeti, ali možeš biti siguran da će je naporan rad i moja prijateljica promijeniti i dovesti u red. Kad je moja mama umrla, ona se brinula za mog sina i ispao je jako dobar i vrijedan čovjek. Nemoj ju zvati, niti supruzi reći gdje se nalazi, kako joj ona ili tvoj sin ne bi mogli pomoći. Ovo su možda rigorozne mjere, ali takvo ponašanje to zahtijeva. Jednog dana će ti i sama Marina biti zahvalna zbog toga. To bi, onako ugrubo, bio moj plan. Što kažeš? Znam da ti se ove mjere čine pomalo drastičnima ali bez stege nema rezultata.

Nisam mogao vjerovati. Moja prijateljica je stvarno bila inteligentna žena. Objeručke sam prihvatio njezinu ponudu, te smo do u potankosti sve dogovorili, a ona je istog dana nazvala svoju prijateljicu i sve joj ispripovijedala. Njezina prijateljica odlučila mi je pomoći.

Nakon dosta dugo vremena, kući sam se vratio s osmijehom na licu. Svi su zamijetili moje dobro raspoloženje. Marina mi je odmah došla u zagrljaj i obavijestila me o novoj želji.

– Tata, mislim da bi bilo vrijeme da promijenim automobil. Ovaj, kojeg imam, stari je model.

– Nema problema, o tome ćemo razmišljati kad se vratiš s putovanja. Zbog svega što nam se dogodilo, odlučio sam te nagraditi putovanjem iznenađenja. Znam da si puno toga pretrpjela i sada je došlo vrijeme da sve to ispravimo. Želim da vidiš i shvatiš koliko te puno volim – rekao sam i nasmiješio joj se.

– Putovanje iznenađenja? Tatice, ti si stvarno najbolji tata na svijetu! Kamo ću putovati? U Ameriku? Australiju? Afriku? nastavila je postavljati tisuću besmislenih pitanja. Dok sam je tako promatrao, shvatio sam koliko je plitka za svojih dvadeset i pet godina. Unatoč tijelu žene, imala je mozak manji od ptičice na grani, a dobrim dijelom i ja sam za to bio kriv.

– Draga Marina, kad bih ti rekao, to više ne bi bilo putovanje iznenađenja. Uvijek si mi prigovarala da te nikada i s ničime ne iznenadim. Sada kad to želim učiniti, ti si znatiželjna. I ne brini se! Tvoj tjelesni čuvar ići će s tobom – rekao sam i pogledao u mladića kojeg sam i dalje plaćao, a koji je slutio da će ovo putovanje biti drugačije od svih ostalih.

Nakon što sam završio razgovor s obitelji, pričekao sam dok se povuku u svoje sobe, a tada u svoju radnu sobu pozvao Marininog tjelesnog čuvara. Objasnio sam mu svoj plan: on ju je morao slijediti do kuće Mojčine prijateljice i potom se vratiti natrag u Amsterdam. Negodovao je i nastojao se izvući, ali kad sam mu zaprijetio tužbom i zatvorom, žurno se predomislio i obećao mi kako će poštovati dogovor. Ženi i sinu, kao ni Marini, nisam ništa otkrio.

Idućih dana uplatio sam novac na račun u Sloveniju. Nisam mogao dopustiti da prijateljica moje Mojce još snosi i troškove uzdržavanja za moju kći. Prema dogovoru i planu, Marina i njezin tjelesni čuvar otputovali su u Sloveniju. Marina nije ni slutila kakav život joj se sprema, a njezin tjelesni čuvar vratio se samo dva dana kasnije natrag u Amsterdam.

– Što se dogodilo našoj kćeri? Gdje je? Kako si je mogao napustiti? – povikala je moja supruga kad ga je ugledala samog. Samo sam se osmjehnuo i čekao odgovor kojeg joj je morao dati.

– Gospođica je dobro. Dala mi je otkaz. Ondje je pronašla drugog čuvara koji joj se više svidio. Ne brinite, provjerio sam njegove preporuke i sve je u redu – slagao je, a potom smo nas dvojica ponovno pošli u radnu sobu. Moja supruga povjerovala mu je svaku riječ.

– Kako je reagirala kad je shvatila što se događa? Jel se ljutila? – raspitivao sam se.

– Jako. Pobjesnila je od muke. Prijetila je da će vas prijaviti za zlostavljanje i da to neće samo tako završiti. Preklinjala me da je povedem natrag, a kad sam to odbio, molila me da joj posudim novac. Ni tada joj nisam izišao u susret. Poslušao sam svaki vaš savjet. Gospođa koja ju je primila, vrlo je odlučna i oštra. Odmah se postavila kao njezina gazdarica i dala joj metlu u ruke. Marina je poludjela i udarila je njome, ali gospođa se snašla. Mislim da bi se gospođica napokon mogla opametiti. Žao mi je zbog svega, oprostite – ispričao mi se, ali ja nisam trebao njegovu ispriku. Predložio sam mu da se ponovno vrati u Sloveniju i da onako, potajno, promatra što radi moja kći. Bojao sam se da ne pobjegne i ne napravi još kakvu ludost. Srećom, čuvar je pristao na moj ultimativni prijedlog, naravno uz priličnu novčanu svotu.

I tako sam svakodnevno od dotične gospođe Eve, ali i od čuvara, dobivao informacije o postupcima moje kćeri. Nekoliko puta je pokušala pobjeći, ali njezina gazdarica bila je prilično čvrste ruke i redovito ju je uspijevala vratiti natrag kući. Marina je ustajala ranom zorom, odlazila s njom na polje, muzla krave i koze, po žarkom suncu kopala u vrtu. Prvobitni inat polako se pretvarao u marljivi rad. Svakim danom postajao sam sve zadovoljniji i nakon četiri mjeseca Marininog boravka u Sloveniji, napokon sam supruzi i sinu otkrio pravu istinu.

Ti si poludio! Ubit ćeš naše dijete! Kako ti je takva luda zamisao samo mogla pasti na pamet? Ako je već ona bila šašava, zar si i ti morao biti jednako lud? Što će ta žena misliti o nama? Kakvim će nas ljudima držati kad se nismo bili u stanju brinuti za vlastitu kći? – supruga je bjesnila na mene, ali ni njezin bijes nije mi bio važan. Želio sam od svoje djece načiniti poštene ljude i kad sam shvatio da je vrag odnio šalu, posegnuo sam za drastičnim mjerama. I, dok sam tako slušao prodike moje supruge, oglasio se moj mobitel. Poziv je bio iz Slovenije. Bio sam uvjeren da je Marina ponovno učinila neku ludost i da me zove gazdarica.

Ipak je naš trik upalio …

Tata, Marina ovdje. Htjela sam ti samo čuti glas. Gospođa Eva mi je dopustila da te nazovem. Žao mi je zbog svih ludosti koje sam počinila. Dolaskom ovamo i radom, shvatila sam sve ono o čemu nikada nisam ni razmišljala. Mislim da sam se jako promijenila i da ćeš biti zadovoljan. Dobro sam i svašta sam naučila. Uživam raditi na zemlji. Nikada nisam mogla zamisliti da čovjek može zavoljeti zemlju i rad na njoj. Priroda mi stvarno godi, baš kao i domaće životinje. Nikada do sada nisam imala tako dobre prijatelje kao što je to gospođa Eva. Ona me razumije i uvijek ću joj na svemu biti zahvalna. Pripovijedala mi je o tvojoj prijateljici Mojci. Bilo bi lijepo kad bih je jednog dana mogla upoznati. Ovdje sam pronašla sebe. Voljela bih te vidjeti. Kako ste vi svi? – upitala je. Niz moje obraze suza je stizala suzu. žudio sam da od Marine barem jednom u životu čujem ovakve riječi.

– Draga, bi li voljela da ti svi zajedno dođemo u posjet? – jedva sam promucao od suza.

– Naravno, više od ičega. I, još te nešto želim zamoliti. Ako si dao da zatvore mog tjelesnog čuvara, pomozi mu. On nije ništa kriv, samo me je poslušao, a osim toga ucijenila sam ga nekom nevažnom sitnicom i zbog toga je pucao. Svemu sam ja kriva. Nemoj da pati nedužan čovjek, to ne bi bilo u redu.

– Marina, nemaš se razloga brinuti. Tvoj tjelesni čuvar nalazi se samo nekoliko kuća dalje od tebe. Svakodnevno pazi na tvoju sigurnost. Neću mu učiniti ništa nažao. Želiš čuti mamu?

Kako je dala potvrdan odgovor, mobitel sam predao supruzi. Bio je to dug razgovor …

Idućeg dana sredio sam sve pojedinosti na poslu, ali i kod kuće, kako bismo svi troje mogli otputovati u Sloveniju. Bio je to susret za pamćenje. Po prvi puta u životu osjetio sam koliko vrijedi moja kći. Iako u kratkom vremenu, ona se potpuno promijenila. Nije trebala skupu garderobu koju joj je majka donijela, niti je tražila novac kako bi mogla lagodnije živjeti. Rekla je kako ima sve što joj je potrebno i da nema namjeru vraćati se natrag u Amsterdam.

– Zar ćeš cijelog života biti seljanka? – usprotivila se moja supruga.

– Samo ako mi tata pomogne. Tata, uvijek si govorio da bi se želio vratiti u Hrvatsku. I ja bih željela upoznati svoju rodbinu, ali i zemlju o kojoj si tako lijepo pripovijedao. Što kažeš da mi daš kredit i pomogneš kupiti imanje u Slavoniji? – pitala je, a ja sam se skoro srušio.

Ni u najluđim snovima nisam se mogao nadati da bi se nešto ovakvo moglo dogoditi. Nisam previše dvojio, već sam joj obećao svesrdnu pomoć. Osim toga i samome mi je bilo dosta života u tuđini. Došlo je vrijeme da se i sam vratim korijenima i rodnom mjestu.

U najkraćem roku prodao sam tvrtku i kuću u Amsterdamu. Kako se moj sin nije želio doseliti u Hrvatsku, nisam ga tjerao. Kupio sam mu stan, a kad nije htio učiti i obrazovati se, zamolio sam dobrog prijatelja da ga zaposli u svome poduzeću. Supruga i ja vratili smo se u domovinu, a naša kći također je došla živjeti k nama. Kupio sam veliko poljoprivredno imanje i glavnu riječ prepustio Marini. Bila je tako poduzetna i sposobna da sam se svakim danom sve više čudio. I dok me poučavala poslu na zemlji, ja sam je ispod oka ponosno promatrao. Drastične mjere dale su savršene rezultate, a ja nikada nisam bio sretniji sretniji.

Naravno, osim gospođi Evi, bio sam beskrajno zahvalan i prijateljici Mojci. Kad mi je javila da će postati baka, sa suprugom sam obišao sve najbolje trgovine i kupio sve što je potrebno za djecu.

Tjelesnog čuvara još uvijek se nisam riješio. Kad je Marina saznala da je on u blizini, potražila ga je i od tada su se redovito družili. Lenardo i ona su se zavoljeli, te je i on pristao doći u Hrvatsku. Vjenčali su se uz skromno slavlje i za koji dan ću postati djed.