Umoran sam od žena, selim k prijatelju

Rijeka života mi prebrzo teče i sad se upravo žurim isprazniti svoju golemu kuću. Sve što mi je važno već je uglavnom kod Vinka. Više boravim kod njega, također u kući koju smo zajedno projektirali, nego tu u svojoj. Mnogo sam razmišljao i danas, s pedeset godina, žalim što sam potjerao suprugu, a ona je povela našu kćer. Dao sam joj dovoljno novca da kupi stan ili kuću kakvu želi jer nisam više mogao s njom i onom njenom lezbom.

Sad znam da sam trebao iseliti ja. Kad su otišle, kuća je izgubila svako značenje. Pokušat ću to popraviti. Nikad nije kasno. Shvatio sam da takvih kuća mogu sagraditi koliko hoću. No, živio bih radije s mojim najboljim frendom Vinkom.

I njegova je kuća golema, u zelenilu, mnogo smo se smijali kad smo obje projektirali. Međutim, obojica smo uprskali privatne živote i obojica smo razvedeni. On razumije mene,
ja njega, imamo iste interese. Što će ljudi misliti, to je već druga priča. Nosim odmah k njemu ove vrijedne stare nacrte, ploče, filmove, knjige. Nemam ja nekih posebno velikih komada koje bih odvezao. U mojoj glavi, kao i u kući, vlada minimalizam, samo čiste linije, a bitne su mi sitne stvari. Prijatelj mi već širom otvara vrata i smije se, a ja mu govorim:

– Plesati ne znam, plivati ne znam, piti ne znam, auta nemam, najdraža mi je noć … Vinko se ljuti ako me od prve ne razumije.

– O čemu ti to pričaš, Jura, plivati znaš, auto imaš i ne treba ti noć da se sakriješ.

– Ma ne trebam noć, ali priznaj da riječi J. J. Calea dobro zvuče kad ih ponavlja Enrique Vila-Matas. I ti si ga čitao. On čuje i škripu Svemira.

– E, s tom škripom Svemira ljudi su poludjeli. Još koju godinu pa ćemo ti i ja biti jedini koji je ne čuju. Bit ćemo i dalje nagnuti nad kompjutore, crtati i stvarati, a oko nas tišina.

– Možda se tamo u Barceloni Vile-Matasa to bolje čuje. Nego, danas ti mogu potvrditi da sam malo bliže cilju, čuo sam se s kolegom koji povremeno radi u Dubaiju.

– Taj Dubai Design District zvuči predobro da bi bilo ostvarivo – zaključuje Vinko.

– Iz naše perspektive je svaki mondeni dio nekoga grada, hipterski kvart, nedostižan, a 3D je pravi Svemir. Ali gledaj, zar nismo upravo zato studirali da proširimo vidike, ako već ne možemo graditi, kako bi voljeli, svoj grad.

– I opet se vraćamo na novac, uvijek taj novac. Reci mi radije jesi li se vidio s Višnjom?

OSTAVLJAM KUĆU

Pozvao sam malu i nju van i rekao kako mi je najvažnija njihova sreća, a u našu kuću se može vratiti kad želi. Mislim da već seli. Ja sam i tako uglavnom kod tebe, ona nekad famozna kuća više mi ništa ne znači. Nova veza mi nije uspjela jer se i dotičnoj dami više dopala kuća nego ja, pa sam razmislio. Bolje da u njoj uživaju moja bivša i moja kći. Zar nije tako?

– Ti se samo više ne želiš potruditi oko neke veze, to ti je to.

– Ne pametuj mi, Vinko. Jesam li probao? Jesam. I više nemam volje, mladost je iza mene.

– Ali živjeti sa starim prijateljem neće baš biti neka sreća. Novaca imaš i previše za jedan ljudski vijek.

– A što ako za mene jest sreća jedino pokraj tebe, najstarijeg i najboljeg prijatelja iz djetinjstva, zatim uvaženog kolege, koji me razumije. Zar da gradim nove kuće za neke nove ljubavi, kako bi one bile sretne? Ne pada mi napamet. Ženama nikad dosta i to me više ne zanima.

– Što to govoriš Jura, pa ti obožavaš žene.

– Više ne, tako je bilo dok nisam imao novac, sad je situacija drukčija. Čim čuju “a onaj arhitekt Jura” svaka pomisli na vlastitu kuću iz snova. Pa i ti si sam, jednako sretno razveden kao i ja, a kad smo gradili tvoju kuću, nismo mislili da bi mogla biti zajednička. Mi smo dvojica sličnih ljudi, pametnih i ne iritantnih. Usput, s tobom mogu razgovarati o filmu, možemo ih zajedno gledati. Kad imamo malo vremena i mira možemo svaki u svom naslonjaču čitati omiljenu knjigu. Zar to nije čudesno jednostavno?

– Istina, samo o filmu iz kojeg je jedna rečenica potakla stvaranje nekoliko knjiga mogao bih raspredati svaku večer – dodao je Vinko.

– Eto vidiš o čemu govorim. Umoran sam pomalo od tuđih površnih života. S tobom mogu po ne znam koji put gledati Kuma ili Tri ratna druga.

– I možemo se svađati je li Scott Fitzgerald rekao onu poznatu rečenicu ili netko drugi …

– Kad se smrači uvijek nam je potreban netko … O tome ti pričam. Što će mi žene. Shvatio sam da nismo na istoj valnoj dužini. Tebi je svejedno što ću odjenuti, hoću li izaći ili ne, tko će me vidjeti, a tko ogovarati.

– Ne vjerujem da ti je tako loše sa ženama.

– Sve sam ti već ispričao, one uvijek nešto žarko žele, a kad to dobiju, onda žele još i još i nema kraja svemu, a to mene umara. Neka radije Višnja i Luna uživaju, a koga će još pustiti u kuću ne zanima me. Ako je ona lezba Jadranka njena sreća, u redu. Ja s tim više nemam ništa. Njen odabir, moj odabir, to je to.

– Otkad to? Tek nam je pedeset, a ti nemaš volje za život?

– Tko kaže da nemam volje? Imam i te kako, ali kakav ja želim. Poslagao sam si prioritete. Arhitektura me zanima i želim graditi, sudjelovati u građevinama iz mašte, ostaviti nešto čovječanstvu. Bio bih sretan da ostavim neki trag za budućnost. Nisam za ove male živote, za sitne ljudske slabosti, podlosti ili užitke. Probao sam i vidio, nije to za mene. I nije običan život tako jednostavan kako kažu. Meni bolje leže veliki izazovi. Recimo na ovom super-kompleksu u zemlji gdje novac nema granica bila bi mi čast i zadovoljstvo sudjelovati.

RUŽIČASTA MAJICA

Ti ćeš to i uspjeti, uvjeren sam. Tvoje misli i ideje nemaju granica, a nisi u stanju mirovati. Inače, meni je drago kad si tu, znaš da ima soba više nego što mi je potrebno, pa čak i ako nađem novu ženu. Smiješno mi je što nas okolina ne shvaća. Jesi li čuo da nas neki susjedi zovu “ona dva pedera arhitekta”?

– Ne, ali zaista je smiješno i fućka mi se – morao sam se nasmijati.

– Ti najbolje znaš da ni meni nije stalo do okoline. Mojoj bivšoj ženi je to bilo jako važno. Kako sam joj samo isprva imponirao kao veliki arhitekt, a kasnije je shvatila da želi živjeti prizemno, kao i neki oko nas, pa je odjednom postalo bitno što obući i kamo izaći, kada izletjeti iz kuće, u kojem caffeu piti kavu, u kojem pića, gdje vježbati. Kao da to nije svejedno.

– O, da, tvoja Sonja je također mustra. Ali bar si je našla momka, a ova moja je sasvim skrenula, što mi baš ne služi na čast. Jedino nam je dijete lijepo ispalo. Mala pametna glavica već crta kuće i perspektivu. Volio bih da ne bude na majku.

– Potrudit ćeš se oko Lune, isplati se. Da sam barem ja imao djece. Sad sam tek svjestan koliko mi nedostaju. A sam sam kriv, podržavao sam Sonjinu ispraznost i nevjerojatan smisao za gubljenje vremena. Da si ti vidio ta presvlačenja, nikada kraja. A ako ja poželim odjenuti ružičastu majicu, prvu po redu, to ću i učiniti. Tad ona poludi kako ja nemam pojma jer to ne ide uz nju. Ona je toga dana recimo u zelenom. Ne, to nije bilo za ljude.

– Možda smo nas dvojica samo našli krive partnerice, ali naše vrijeme je ipak prošlo. Profućkali smo intimni život i toga smo svjesni. Zapravo ne vidim što je tu loše ako nam je u glavi na prvom mjestu stvaralaštvo, arhitektura. Ne možemo svi biti jednaki. Pogledaj oko sebe, zar ti vidiš sve same sretne ljude? Ja ne, vidim sretne samo kreativce, poput nas. Ti si sretan kad studentima objašnjavaš, ja kad otputujem na neko udaljeno gradilište. Već iz aviona vrebam lokaciju i osjećam uzbuđenje.

– Znam, stari moj, naše misli određuju osjećaje, a osjećaji opće stanje. I zato nas dvojica možemo savršeno funkcionirati, mada svi to ne shvaćaju – kao za sebe govorio je Vinko.

– Prvo naše žene, kao i neke nove, buduće žene. Možda će barem moja Luna biti izuzetak.

Znam da moj prijatelj pokušava održati sadašnju vezu i želim mu sreću, ali nisam siguran da ni ta ne želi od njega samo kuću na kojoj će joj drugi zavidjeti. Ponekad mi nije jasno što je to ušlo u ljude da priznaju samo materijalno. Za nekoliko dana letim na moje odredište snova, 3D, pa kad se vratim, možda će Vinko biti sigurniji što se tiče veze. Bolje da mu ne smetam neko vrijeme.

S PRIJATELJICOM

Višnja se vratila u kuću koju je tako voljela, pa sam s te strane miran. Mala isto voli našu kuću, a ona treća osoba, koju pak voli moja bivša, me ne zanima. Ako tako mora biti, dobro. Moje su misli već na drugom kontinentu i razmišljam u koji dio projekta se moram uklopiti. Još jednom moram otići do svojih cura, ostale su mi još neke sitnice, a i malu želim vidjeti prije nego što otputujem. Luna je skočila na mene:

– Tatice, tatice, tako sam sretna što opet živimo ovdje. A ti opet ideš raditi.

– Da, opet putujem i volio bih, ako budeš imala interesa, i tebe jednom povesti sa sobom.

– Ali škola, uvijek ta škola, možda ljeti.

Mršava Višnja i debela Jadranka stajale su pokraj šanka u kuhinji i smješkale se. I ja sam se nesvjesno počeo glupo smješkati, kao prešutni dogovor da nitko nikoga ne vrijeđa i ne izaziva. Ako ne zbog sebe, ono zbog Lune, moramo biti pristojni. Iako, ulovim se u razmišljanju tko zna što one dvije rade pred djetetom, a što kad su same u spavaćoj sobi. Ali brzo odagnam zastrašujuće misli i mogu se samo nadati da će mala izrasti u normalnu osobu, bez ikakvih posljedica. Jer, ruku na srce, nije baš u redu da mama živi s prijateljicom, a tata s prijateljem. Mada nas dvojica nismo na taj način prisni, sve to može izazvati zabunu i nepovjerenje. Pokušat ću djetetu, kad malo naraste, objasniti da u životu postoje neki viši ciljevi od odjeće, jela i spavanja.

SVEMIRSKE DIMENZIJE

Stigao sam. Već iz aviona gledao sam pijesak i more, pa dio budućega grada. Postoji li i jedan arhitekt na svijetu koji se tu ne bi želio uklopiti i raditi bilo koji segment. Ima nas doslovno iz cijeloga svijeta, radit će se još godinama jer ideje i želje su neograničene. Tu ljudi tek dobiju ideju kakvu nemaju kod kuće.

Treba prvo vidjeti teren iz ptičje perspektive, pa izbliza. Zatim se svi mi pomalo hvatamo za glavu i adrenalin nam počinje raditi. Nekad je bilo nezamislivo širiti se na taj način, a ovdje se čovjek mora zapitati gdje su ljudske granice i postoji li ono što se ne može novcem napraviti. Znam, kaže se da se kupiti može sve osim ljubavi. Uzbuđen sam kao dijete koje je dobilo hrpu novih igračaka. Ovo moja kći jednoga dana mora vidjeti! Odavde ne možeš otići, a da ti se ne otvore vidici i svijet. Tu počinješ razmišljati u svemirskim razmjerima.

Prvi puta sam boravio samo mjesec dana, sad idem nakratko kući pa onda natrag na barem dva mjeseca.

Luna nas je popodne nakon škole došla posjetiti. Pričam joj gdje sam bio i kako to mora vidjeti:

– Odvest ću te kad još malo narasteš i tada ti više ništa neće biti isto. Kakve cipele, kakva jakna, sve ćeš to zaboraviti. Ovo je nešto što opsjeda potpuno, ali i radi od čovjeka kreativca u svakom pogledu.

– A kod nas neće biti ničeg takvog?

– Bojim se da ne, barem dok sam ja živ. Kad ti pokažem na kompjutoru već ćeš shvatiti da je Europa nešto drugo. No, zasad ti uči, to je najvažnije. A evo, Vinko već kuha neko tijesto. Znaš li da smo se obojica naučili spremiti ponešto, uglavnom lagano i ono što volimo, da ne moramo stalno izlaziti.

– A i što će vam velika kuhinja ako se u njoj ne kuha.

– E, vidiš, u Americi imaju ogromne kuhinje u još većim kućama, a izgledaju kao apoteke. U njima uopće ne kuhaju. Naime, Amerikanke uživaju naručivati hranu, a kuću imati uvijek pospremljenu, kao da samo čeka da je netko pogleda.

– Ne pada im napamet ispeći ni jaja, kao meni.

– Čini se da ne.

– Ja to ne bih voljela. Ne moraš biti lud za kuhanjem, ali neka svaka stvar služi svojoj svrsi.

– E tu si već na dobrom putu da ne postaneš isprazna materijalistica.

– Zato je naša kuhinja neprestano u funkciji. Neka jela kuha mama, a neka Jadranka. Ja tu i tamo spremim sebi nešto na brzinu.

– Tako i treba biti. Kod nas je Vinko za meso, ribu i bjelančevine, a ja za umake, juhice i tako.

– Ako ne prije, tata, nakon mature me svakako vodiš sa sobom.

– Obećajem.

Večerali smo u troje i znam da zvuči glupo, ali ja nas osjećam kao obitelj. Razgovor, fina hrana, planovi. Veselim se kratko biti tu pa onda opet na ono plitko more. Tko zna što su sve smislili i napravili dok me nije bilo. Tu kod kuće je u prvom planu čovjek, a tamo daleko ljudski život tako malo vrijedi, ali beton i staklo vrijede milijarde. Zar svijet nije čudan?

Prije nego što ponovno odem, sastavit ću kod odvjetnika oporuku. Previše je to novca da ga Višnja olako spiska. Dio ostaje Luni za školovanje i život, dio Vinku ako ostane iza mene, a trećina će biti fond za mlade arhitekte koji obećavaju. Njime će upravljati Vinko, pa Luna. Nekako imam osjećaj da će moj najbolji prijatelj živjeti dulje jer obožava stvaralački mir i tišinu, ništa ga ne tjera u avion kao mene. Nedavna veza mu je, nažalost, propala. Osuđeni smo samo na stvaranje. Ja nemirni duh, on posve smiren, kao ravnoteža jedan drugome. Moram mu to spomenuti da se ne uvrijedi. Kad bi ga oporuka zatekla, bio bi užasno ljut na mene.

TATA NE LAŽE

Meni ostavljaš trećinu svog novca? Pa nisam ti ja dijete. To nema nikakvog smisla, a tvoja će žena razglasiti kako smo bili životni partneri i kako si zapravo ti kriv za razvod, a ne ona.

– Nemoj mi reći da tebe to brine?

– Ma onako, najviše zbog male.

– Luni ću ja objasniti, ona je pametno dijete, a zna i da joj tata ne laže. A što se tebe tiče, ti i jesi, na čudan način, moj životni partner, koji će teže živjeti kad ode u mirovinu. Ova nedavna veza je propala, je li tako?

– A znaš li zašto? Nije pristala živjeti s “dvojicom pedera”.

– Oh, ako sam ja kriv, žao mi je.

– Glupost, ne treba mi netko bez mozga i povjerenja. Čak sam joj pričao da si ti uglavnom na putu. Ali ne, ona sluša što drugi govore. Ma, zaboravi. Imaš ti potpuno pravo, ljudi nisu dorasli da shvate.

149600cookie-checkUmoran sam od žena, selim k prijateljuno