Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Molitvama su izliječili moj tumor

Ne znam što sam ja ikome skrivila da me kroz život prati takvo loše zdravlje? Kao dijete bila sam slabašna i jako boležljiva. Već sa godinu dana dijagnosticirana mi je pothranjenost! Nije da me majka nije dobro hranila, već iz nekog razloga moje tijelo nije primalo tu hranu tako da sam često bila premršava, sama kost i koža. Sjećam se i danas, više ne znam koliko sam godina imala, da su me stalno tjerali jesti. Moraš jesti špeka, moraš jesti mesa, moraš puno jesti … Bilo je to, doslovno, ispiranje mozga. Kasnije sam se, najvjerojatnije pod imperativom da “moram jesti”, na pragu puberteta, prejedala pa sam opet imala problema sa želucem. Često me bolio zbog prevelike količine hrane koju nije mogao podnijeti. A probava mi je bila katastrofalna, po deset dana nisam išla na veliku nuždu. A kada bih napokon uspijevala isprazniti crijeva, bilo je to uz strašne bolove i teške, rekla bih, porođajne muke.

No otišla sam predaleko u vremenu, moram se još vratiti na rano djetinjstvo. Nije pothranjenost bila jedini problem. Imala sam dosta slabe kosti i loše razvijene kukove, onaj desni naročito. Htjeli su me operirati, no moji su se roditelji nećkali. Željeli su to izbjeći pod svaku cijenu pa su tražili neko drugo, odnosno druga mišljenja. Ono koje su na kraju prihvatili bilo je – treba malo pričekati pa će se vidjeti hoće se s godinama stanje popravljati ili pogoršavati. I tako smo čekali. Česte kontrole samo kukova bile su mi prava muka. Jer uz to bilo je još i drugih, silno dosadnih kontrola.

One manje “opasne” bile su kod ortodonta. Naravno da sam, kao i sva druga djeca, imala loše raspoređene zube, no uz to sam imala i onaj ružni, donji zagriz, kad mi je brada stršala van a gornji zubi bježali nekamo unatrag … Ma meni to nije smetalo, no “trebalo” je to popraviti da bi mi zagriz bio bolji, da bih bolje žvakala hranu koju sam morala jesti nakon svih onih naredbi i pritisaka: Jedi, moraš jesti! Pa su me uvjeravali da ću biti puno ljepša kada moj osmjeh bude pravilan, a ne ovakav, malo glup i smiješan. I da mi se druga djeca neće rugati zbog mog izgleda. No našli su oni druge razloge da mi se rugaju, recimo zbog mog malo šepavog hoda jer me znao boljeti taj moj bezobrazni desni kuk.

Što ako mi se dogodi isto?

A dok su mi prčkali po zubima, otkrili su da slabije čujem na desno uho. Kud baš desno, pitala sam se? Što ne valja s mojom desnom stranom? Kasnije se ispostavilo da zaista nešto nije valjalo s moje desne strane…

Molitvama su izliječili moj tumor

Molitvama su izliječili moj tumor

No evo da spomenem što je još bilo “krivo” s desne strane – kad god sam u djetinjstvu imala angine i jake upale grla, sve su se događale baš na desnoj strani pa kad su mi vadili krajnike ispostavilo se da je onaj desni gotovo truo, pun rupa kao crvotočina, a onaj lijevi gotovo kao nov, bez i jednog traga, gotovo da ga nisu ni morali vaditi… Kad sam počela gubiti vid, na desnom sam oku imala dosta veću dioptriju nego na lijevom. Pa sad ti reci!? No tu nije kraj. Uz desni kuk počelo mi stradavati i desno koljeno. Liječnici su se tome iščuđavali, govorili su da je to neobično jer se bol i nepravilnost desnog kuka obično kompenzira na lijevu nogu pa stradava lijevo koljeno ali eto, ja sam očito bila poseban slučaj. Kasnije, kad sam već postala roditelj, opet se moja desna strana “aktivirala” na loš način. Kad sam dojila prvu djevojčicu, krvarila mi je desna dojka i to ne tako da su mi pucale bradavice pa da su to bile vanjske ojedine, ne, pucale su mi žilice negdje u samoj dojci pa se mlijeko miješalo s krvlju i bilo ružičasto. Blago rečeno, odvratan prizor koji mi je utjerao strah u kosti jer sam postala svjesna da moja curica pije moju krv! Grozno!

Zato kad sam rodila drugu djevojčicu, nisam se uopće usudila dojiti je. Neko sam vrijeme pomišljala da je dojim samo na lijevu dojku, no to me još više plašilo. Što ako mi se isto dogodi i sa lijeve strane? Tako da sam odustala od te glupe ideje i othranila je na umjetnoj hrani. Već se u samom početku vidjela drastična razlika između njih dvije: različito su napredovale, ova mlađa je bila dosta bolesnija od starije, vjerojatno iz razloga što nije kroz majčino mlijeko dobila one neophodne stvari pomoću kojih bi razvila kakav-takav imunitet.

No da podcrtam cijelu tu priču o desnoj strani: kad sam neplanirano ostala ponovo trudna, ispostavilo se da trudnoća nije normalna. Riječ je bila o vanmaterničnoj trudnoći koja se zbivala – a gdje nego u desnom jajovodu. Kojeg su mi ga onda pod hitno kirurški odstranili.

Nisam toj “slučajnosti” da se kod mene sve loše dešava s desne strane pridavala previše pažnje dok nisam saznala kako funkcionira mozak. Lijeva polutka mozga upravlja desnom stranom tijela i obratno. “Dobro, ako je tome tako, što onda ne valja s mojom lijevom polutkom mozga?” pitala sam se povremeno. No nekako se s godinama moje zdravlje pomalo stabiliziralo, naročito nakon što sam dobila djecu. To je svima bilo normalno, znali su mi govoriti da je uobičajeno da se majka toliko posveti svojoj djeci pa “nema vremena biti bolesna”. Moram reći da mi je to bilo neprimjereno objašnjenje, ali iz mog primjera kao da je bilo istine u njemu…

Moj je suprug samo – nestao!

A onda se dogodilo nešto neplanirano – moj nevjenčani suprug s kojim sam bila u vezi već deset godina i s kojim sam imala dvoje djece, jednog je dana samo odlučio nestati. Otišao je na službeni put u Split i nakon tri dana mi je javio da se više ne želi vratiti k nama. Da će pokušati pronaći novi život u novom gradu. E tu sam pukla. Mislim da nema te bolesti koja bi me ovako dotukla kao što me dotuklo njegovo izdajstvo.

Ubijala sam se silnim pitanjima bez odgovora: U čemu sam pogriješila? Kako nisam ništa prije primijetila? Ta moralo je biti nekih signala da se sprema otići od nas!

Plakala sam danima, beznadno i neutješno. Danju kad su djevojčice bile u vrtiću, ja sam kod kuće samo plakala i pila sredstva za smirenje. Kad su one bile doma, suzdržavala bih se, jedva jedvice, vjerojatno uz pomoć sedativa koji su me umrtvljavali, do noći kada bi njih dvije spremila na spavanje a onda se ponovo prepustila suzama, samosažaljenju, bijesu, jadu i osvetoljubivim mislima. Bojala sam se budućnosti jer nisam imala stalan posao, financijski sam bila ovisna o Petru, tom svom gadu od nevjenčanog muža. Proklinjala sam i sudbinu i njega i željela mu svu nesreću svijeta. Često sam ponavljala riječi poput: Ne dao bog da ikada više nadeš neku ženu s kojom ćeš živjeti!

Iako nisam bila pobožna, ni vjernik bilo kakve vrste, u takvim sam situacijama prelako zazivala Boga želeći mu nesreću. Kao da me baš Bog htio naučiti nečemu, nazvala me prijateljica Jasna iz Zagreba koja je već godinama bila na neokatekumenskom putu i – kako je govorila – preporodila se otkad je na njihov način krštena. Ja sam je uglavnom izbjegavala jer su sve njene priče o Bogu i Bibliji meni bile i odbojne i potpuno strane. No voljela sam je i cijenila i s njom održavala dobar odnos još od osnovne škole.

Jasna mi je ušla u život

– Bok, Lidija – čula sam njen glas iz slušalice. – Čuj, često mislim na tebe zadnjih dana. Što ima novo kod vas? Kako su djevojčice? Jeste ti i Petar dobro?

– Petar je idiot, zbrisao je od mene i sada valjda živi s nekom kurvom u Splitu – odgovorila sam kratko i ljutito.

– Ajoj! Pa kad se to dogodilo? – pitala je Jasna uzrujano.

Ispričala sam joj sve i još koješta drugo, sve sam istresla iz sebe, sav otrov i žuč.

– Bog će vam pomoći, ne brini, molit ću se za tebe i djevojčice – rekla je kao odgovor na moj dugotrajni monolog a ja sam opet osjetila nelagodu kako mi plazi niz kičmu. Kog vraga stalno spominje Boga? – Ako želiš, možda možeš naći posao u Zagrebu pa dođi s curicama k meni, dok se ne snađeš. Ja vas objeručke primam u svoj stan ako želiš…

Ganula me svojom dobrotom i ljubaznošću kao da uopće nije osjećala moju neljubaznost koju sam iskazivala svaki puta kad bi mi spomenula Boga.

Danima sam nakon tog razgovora razmišljala što da učinim. Završila sam Pedagoški fakultet no još nisam imala šanse dobiti posao u struci, ne u svom rodnom mjestu. Počela sam sanjariti o poslu u Zagrebu, o sigurnoj i stabilnoj plaći učiteljice razredne nastave. O lijepom stanu samo za nas tri ženskice. Zamišljala sam ih kako rastu vedre i pametne, kako pohađaju dobre škole i još bolje fakultete, da, sve sam to željela. Čak sam i oglase za posao pregledavala. Nisam našla ništa u struci ali nudio se posao u jednom uredu gdje su tražili osobu sa znanjem daktilografije i ruskog jezika, a to mi je odgovaralo jer sam znala oboje od toga, daktilografiju nešto slabije, ruski jezik malo bolje, pa sam se na oglas javila. Pozvali su me na razgovor. Ponadala sam se da nema baš puno kandidata sa znanjem ruskog i da mi je posao već zagarantiran, no još uvijek sam se nećkala. Bilo me strah promjene, grada, ipak me bilo strah da posao možda neću dobiti…

A onda sam donijela odluku, iz nade i želje, iz bijesa i ljutnje, iz neke osvetoljubive namjere da Petru pokažem da mogu bez njega, da će meni u životu biti bolje nego njemu.

Spakirala sam najosnovnije stvari za sebe i djevojčice i preselila s njima u Zagreb. Prvih sam dana živjela kod Jasne, a onda našla stančić, mali podrumski, jer je bio najpovoljniji, no bio je dobar za nas tri. Tek ponekad bi curice pitale gdje je tata, a nakon preseljenja su pitale kada ćemo se vratiti doma. lzmišljala sam kojekakve odgovore, a one bi zašutjele i zaigrale se jedna s drugom kao i uvijek. Znala sam da ih malo zapostavljam, no bile su tako dobra djeca da sam se i sama čudila kako mi uspijeva s njima sve to prebroditi. Ali najvažnije u svemu je bilo da sam posao ipak dobila! Još sam samo morala usavršiti svoje znanje rada u Wordu i Excellu a to mi nije bio neki problem. Jasna mi je obećala da će me upoznati sa svojim prijateljem iz katekumenske zajednice koji je bio vrlo vješt na kompjuteru.

Jedno mi je popodne Jasna došla pomoći srediti stan do kraja da ga napokon malo uljepšamo. Morala sam priznati kako je ona imala smisla za dekoriranje prostora iako se nikada nije školovala za to. Objasnila mi je to:

– Ja ti uvijek uređujem crkvu za naša okupljanja. Odem rano ujutro, već u pet sati na veletržnicu gdje nađem puno cvijeća po povoljnim cijenama i aranžiram ga po volji. I još mi za doma ostane. Pa vidjela si kako mi je stan uvijek pun cvijeća?!

– Da, baš je lijepo. Ja nemam smisla za dekoriranje, kao da imam dvije lijeve ruke…

– Ma ne brini, imaš ti druge vještine. I inteligenciju, ne zaboravi – nasmijala se a i ja sam se nasmijala jer je ona u školi uvijek kaskala za mnom što se tiče ocjena, no kao što sam primijetila, to joj u životu nije puno smetalo. A meni moje petice baš nisu puno pomogle. Ispala sam totalna glupača, kako me samo lako Petar preveslao.

Dođi na našu subotnju misu

– Jednom dođi na našu subotnju misu, možeš i curice povesti, pa da vidiš kako nam je tamo lijepo. Ja se uvijek dobro osjećam kad sam tamo. Smirena sam i među dobrim i dragim ljudima sam. A usput možeš vidjeti kako ja to ukrašavam crkvu – molećivo me gledala i nagovarala nježnim glasom.

Bila sam tvrdokorna. No malo-pomalo, družeći se s njom i njenim prijateljima iz zajednice, pomišljala sam da možda ipak odem jednom ili dva puta. Njen me prijatelj Želimir, koji me je naučio raditi na kompjuteru, uopće nije nagovarao kao Jasna no bio je zaista izuzetan mladić, pristojan, fin, pošten. Nije htio da mu platim poduku, samo je odgovarao na moja navaljivanja odmahivanjem glave. Jasni sam se požalila i pitala je kako da mu se odužim, a ona se nasmijala.

– Bog će mu to platiti, ne brini se zbog toga toliko. A Marijana me pitala hoćete li ti i cure navratiti do njih? Njenim su se kćerima svidjele tvoje curice i rekle su da bi se opet rado igrale s njima.

– Može, sviđa mi se ideja. A i one mi se jako sviđaju. Baš su fino odgojene i vidi se da nisu razmažene. Kada je mislila da se nađemo? – zanimalo me je.

– Sutra, prekosutra prije mise, svejedno. Imaš njen broj pa se dogovorite.

I dogovorile smo se za subotu jer sam ja petkom obično bila umorna od cijelotjednog posla a do subote bih se već odmorila. Dogovorile smo se naći kod njih za ručak jer su oni imali veliku kuću u predgrađu, a ja sam obećala da ću napraviti neki fini kolač i donijeti. I zaista, i ručak i igranje, sve je prošlo u najboljem redu, a onda se, negdje predveče, u Marijanu malo uvukla nervoza. Shvatila sam da se želi spremiti za misu a bilo joj je neugodno izbaciti goste iz kuće. Zato sam sama rekla kako je vrijeme da krenemo, no ona se pobunila i pozvala nas da idemo svi zajedno do crkve. U tom sam trenu, onako nekako razgaljena od lijepoga i ugodnog popodneva provedenog s njima, pristala ići na misu.

Nisam ni znala da je to jedna velika prekretnica u životu i da će mi ta odluka spasiti život. No sve po redu. Radila sam već godinu dana ali samo na ugovor, nisu me još bili spremni primiti u stalni radni odnos; moja starija djevojčica Valeri već je krenula u prvi razred kad sam počela osjećati da mi se zdravlje pogoršava. Počelo je sa želučanim tegobama pa su mi liječnici preporučili dijetalni način prehrane i smanjenje količine hrane koju unosim. Rekla sam im da sam sklona prežderavanju i da se to, na sreću, nije odrazilo na moju kilažu, no očito na želudac jest. Sumnjali su na gastritis i kad sam došla na gastroskopiju, liječnik koji me pregledavao našalio se sa mnom:

– Sigurno vas muž jako ljuti kad vam je želudac u tako lošem stanju – nije me gledao dok je to govorio, gledao je u monitor, no da je vidio moj izraz lica, vjerojatno bi mu prisjela ta nevina šala.

Da. Jako me ljuti, još uvijek me jako ljuti što me ostavio tako kao psa na cesti, ma što, ni psa ne bi tako ostavio, znam koliko ih je volio, možda si je i nabavio jednog sada, u tom njegovom novom i boljem životu. Uzdahnula sam nezadovoljno, u biti je liječnik imao pravo, zbilja me ljutnja na muža koji mi nikada nije bio muž dovela do stanja u kojem se sada nalazim.

Božji su putovi nesagledivi

Kada su bile gotove sve pretrage, natjerali su me da im obećam da ću jesti zdravije.

– Molim vas, za vaše dobro, a vjerujem i za dobro vaše djece, kuhajte više povrća, laganih juhica, lešo meso ili ribu, a strogo izbjegavajte tešku i prženu hranu – mljela je moja liječnica dok mi je pisala recepte za lijekove.

– I javite mi se na kontrolu za šest mjeseci da vidimo u kakvom će vam stanju tada biti želudac. I svakako pazite da pijete dovoljno tekućine. Koža i sluznica pokazuju simptome dehidriranosti.

Imala sam osjećaj da bi me najradije ispljuskala što sam tako neodgovorna prema sebi i prema djeci, no ona nije bila samohrana majka podstanar i lako je njoj dijeliti savjete. Kako sam mogla uopće imati snage za bilo kakvo kuhanje uz posao i u uredu i u kući, i dvije male curice kojima je trebala svakodnevna pažnja i čista odjeća? Požalila sam se Jasni.

– Želiš li da ti ja skuham ponekad neki lagani ručak? Da svratim do tebe i pomognem ti sa curama i s rubljem? – pitala me kao da me pita nešto sasvim obično i svakodnevno, kao da nema nikakvih prepreka zbog činjenice da živi na drugom dijelu grada.

– Ne moraš se mučiti zbog mene, molim te. Ionako te prečesto iskorištavam kad mi pomažeš odvesti cure na treninge.

– Kao da je to meni problem, molim te, ne zanovijetaj – nasmijala se dobroćudno.

– Da, Bog će ti sve platiti, Znam – odgovorila sam joj šaljivo i prikriveno podrugljivo.

– Da, naravno. Božji su puti nesagledivi. Nego, idemo li na misu u subotu? – pitala me jer sam već nekoliko puta bila s njom i njenim prijateljima na misi. Svidjelo mi se jer su se djeca tamo igrala s drugom djecom koja su bila i mirnija i pitomija nego ona s kojom su išle u školu i u vrtić. I cure su voljele ići tamo, no smetalo me što su me počele propitkivati o Bogu a ja sam, nevješta u toj temi, odgovarala kojekakve bedastoće. Jednom mi je čak mlađa kćer Vita rekla da će pitati Jasnu jer da ja ništa ne znam. Laknulo mi je jer sam upravo to i željela – izbjeći tu temu po svaku cijenu – a Jasna je ionako uvijek bila spremna govoriti o Bogu, njegovim zakonima i citirati Bibliju.

Temperatura mi nije prolazila

Primijetila sam da se mijenjam pomalo u odnosu na Bibliju i poimanje Boga. Slušajući ih tamo, na tim misama, u zajednici, gledajući ih kako su vedri i raduju se tuđoj sreći, shvaćala sam da mi moj skepticizam i moja navodna inteligencija samo odmažu u životu. Jer, zapravo sam često bila u situaciji da sam bila zavidna drugima koji imaju više, koji su bolji od mene, pametniji, uspješniji. Čak sam i djecu počela procjenjivati kroz tu neku svoju izvitoperenu prizmu. Kad sam vidjela da su druge djevojčice bolje i uspješnije na ritmici od moje male Vite, bila sam ljubomorna i u mislima osuđivala roditelje kao da su oni krivi, kao da su njihova djeca predobra jer ih se forsira pretjeranom ambicioznošću. A kada su neka djeca bila uspješnija u školi od moje Valeri, uh, to mi je bilo teško za podnijeti jer sam ja bila najbolja u svojoj generaciji a onda sam se nadala i očekivala da će i Valeri biti takva. Ta nju sam čak i dojila, bila je i zdravija i pametnija od mnogo dojenčadi koja su dolazila na kontrole kad i mi!

Iako su me na poslu cijenili kao pametnu i vrijednu radnicu, još uvijek me nisu zaposlili na neodređeno nego su me držali ovako u neizvjesnosti, na kratkoj uzici. I to me stanje izluđivalo i mrzila sam ljude koji su me doveli u nepravedan položaj.

Vjerojatno su se uz sve te situacije u kojima sam se grizla i osjećala ljubomoru, moji problemi sa želucem nastavili. Odnosno, na prvoj kontroli morala sam priznati liječnici da se baš nisam trudila s prehranom, a da su mi lijekovi ionako teško padali na želudac pa sam ih nerado uzimala. Liječnica je valjda imala dobar dan jer me nije niti napala niti kritizirala nego me mirno saslušala i rekla da je moje stanje za sada u granicama normalnog i očekivanog i neka se i dalje trudim s prehranom i da se vidimo na slijedećoj kontroli. Otpuhnula sam s olakšanjem, bojala sam se njene reakcije, no sve je dobro prošlo. Pomislila sam da ću se od sada na dalje ipak više truditi i da će sve biti bolje kad slijedeći put, za šest mjeseci, dođem k njoj.

Ali nije prošlo ni dva mjeseca kad sam ipak morala k njoj. Imala sam neku glupu temperaturu koja nikako nije prolazila. Nije bila visoka i nije bila stalna, ali je ipak moralo biti neko upalno stanje kad se tako povremeno pojavljivala. Tako su krenule pretrage: od krvi i urina, rendgena pluća, brisa grla i nosa, sve je uglavnom bilo u redu, no temperatura se uporno vraćala. Nakon nekoliko tjedana počele su lagane glavobolje. To je liječnicu navelo da su možda uzrok upaljeni sinusi, no i tu je sve bilo u redu. Nakon toga morala sam i do otorinolaringologa i do zubara da i oni provjere u kakvom sam stanju. I tu je sve bilo u redu. Ja sam već ludila, no Jasna me tješila.

– Bit će sve dobro, vidjet ćeš. Temperatura će samo nestati kao što je i došla. Možda ti to Bog liječi dušu kroz bolest tijela, a u takvim se situacijama ništa ne može dijagnosticirati. I onda ćeš samo jednoga dana shvatiti da si zdrava i zahvalit ćeš Bogu na pomoći.

Došlo mi je da je pošaljem k vragu, ali nisam. U jednom sam se trenu sažalila nad njome, čak sam osjetila i ljubav za nju, neki novi i neobičan osjećaj, kao nikada prije. Toliko je bila dobra i strpljiva sa mnom iako sam je stalno odbijala. Malko mi se zavrtjelo u glavi nakon tih misli, oblio me znoj pa sam sjela da odahnem. Nadala sam se da će to brzo proći, no nije prolazilo. Tako sam slijedećeg dana opet osvanula kod svoje lječnice koja je sada odlučila da će me poslati kod neurologa. “Oh, gdje je tome kraj?!” – pitala sam se već iznurena neuspjelim pokušajima. Počelo me mučiti što puno izostajem s posla, vidjela sam da me šefovi poprijeko gledaju.

Strašna dijagnoza

Bojala sam se otkaza, odnosno da mi neće produljiti ugovor a moji su se troškovi u zadnje vrijeme povećali jer sam dosta potrošila i na lijekove i na raznorazne pretrage. Psovala sam u sebi, samo mi je još taj strah trebao koji mi je pogoršavao ionako loše stanje.

Onog dana kad sam trebala otići do neurologa, stanje mi se pogoršalo jer je temperatura opet malo poskočila i došla gotovo do 38. Slomljena, ležala sam u krevetu i sklopila ruke kao da molim. Osjetila sam olakšanje pa sam ostala u tom položaju još neko vrijeme da vidim što će se dogoditi. Iz minute u minutu sve sam se više opuštala, a onda zaspala mirno kao beba i probudila se odmorna i bez temperature.

– Vidiš, da si izgovorila koju molitvu, bilo bi ti još bolje – nasmiješila sa Jasna kad sam joj ispričala što se dogodilo.

No termin kod neurologa sam propustila i zakazala novi. I opet sam dobila temperaturu, samo dan ranije tako da sam odmah reagirala sklopljenim rukama i s nekoliko molitvi koje sam čula na neokatekumenskim okupljanjima. Temperatura se zaista i povukla tako da sam napokon mogla obaviti i taj pregled, ili bolje rečeno preglede jer su me poslali i na EEG i na Doppler krvnih žila i još jednom na rendgen glave. Napokon su našli nešto, no neurolog nije bio siguran pa me poslao još i na CT. Kad sam napokon došla na red i za tu pretragu, sa svim nalazima sam otišla do bolnice, do jednog vrhunskog neurologa kojem me poslao moj “nesigurni” neurolog iz Doma zdravlja.

Sjela sam pred starijeg gospodina i pružila mu sve papire i nalaze koje sam imala i on ih je neko vrijeme proučavao.

– Da, to je tumor na mozgu. Nema sumnje. Najbolje će biti da se javite sutra u bolnicu s uputnicom pa ćemo vas pokušati izliječiti. Imate dobre šanse, no nikad se ne zna…

Ja sam nakon njegovih riječi pala u stanje teškog šoka. Užasno me zaboljela glava i počelo mi je sijevati iza očiju. Najgroznija bol koju sam ikada osjetila. Imala sam osjećaj da mi se život završava i da će kraj biti izuzetno bolan. Kroz glavu mi je projurilo toliko misli a tijelo protresao iskonski strah. Što će biti s djevojčicama? Zar nisam premlada za smrt? Ni u jednom mi se trenu nije javila misao da ću biti dobro, da ću preživjeti, da ću ozdraviti. Strašan je to sud bio dobiti takvu zloćudnu bolest.

Neurolog kao da je vragu iz torbe izašao, nije imao nimalo sućuti ni empatije, još mi se podrugljivo nasmijao kad je vidio moju paničnu reakciju.

– No, no, nije tako strašno. U današnje se vrijeme tumori s mozga dosta uspješno odstranjuju i sve je više preživjelih s vrlo malim posljedicama, ne brinite. Današnja je kirurgija toliko precizna da se jako rijetko događa da se ošteti neki neželjeni dio mozga, no jedino me zabrinjava što je tumor na lijevoj polutki…

– Kako to da nije na desnoj? Meni su sve bolesti uvijek bile na desnoj strani tijela? – buncala sam skoro obnevidjela od straha.

– Pa lijeva strana mozga je odgovorna za desnu stranu tijela…

– Znam! – skoro sam viknula. – Pa ima li onda to kakve veze s mojim bolestima?

Ali ja se ne znam moliti

Neurolog me dosta tupo gledao a ja sam mu na brzinu nabrojala sve svoje bolesti desne strane u nadi da će mu to dati neki podatak pomoću kojeg će me čudesno izliječiti. Osjećala sam se kao da nikada nitko nije došao na tu spasonosnu ideju koju sam ja sada silom željela stvoriti u svojoj i u njegovoj glavi.

Gledajte, gospođo, vaše upale grla nemaju puno veze sa mozgom već s bakterijama i virusima koje su ih uzrokovale. Isto tako svi drugi problemi koje ste imali su posljedica raznih drugih, neovisnih čimbenika, tako da vas molim da se smirite pa da se dogovorimo kada ćemo se ponovo vidjeti.

– Dobro, javit ću vam se… – pokupila sam svoje papire i izjurila iz ordinacije. Ne sjećam se puta do kuće, samo trenutka kada sam ušla kroz ulazna vrata i srušila se na pod u hodniku. Jasna, koja je pričuvala cure, brzo je izjurila iz sobe i prestravljeno me gledala.

– Imam tumor na mozgu – prošaputala sam kako cure ne bi čule, a ona se istog trena počela moliti Bogu.

Kasnije, puno kasnije, kad su cure već spavale, nas smo dvije sjedile pokraj okićene jelke u uglu sobe. Lampice su zujavo žmirkale a ja sam na šarenoj svijetlosti promatrala Jasnino lice. Gledala me s toliko suosjećanja da sam skoro zajaukala. Ali plakala sam gotovo cijelo popodne. I večer. I više nisam imala suza. No strah je ostao. Grozan strah da ću ubrzo umrijeti. Grozan strah da će moje djevojčice biti siročad jer ih njihov otac baš nikada nije želio kod sebe. A ja ne bih željela da one žive s njim. Nikada!

– Jasna, možeš li se brinuti za moje cure ako ja…?

– Šššš, prestani, neće se tebi ništa dogoditi. Slušaj što kaže Jakovljeva poslanica 5:14-15 – “Boluje tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika.”

– Misliš da ću ozdraviti pomoću molitve? Kako da u to povjerujem? Moram li ići u crkvu pa da me tamo mažete uljima? – pitala sam hvatajući se za svaku slamčicu, u isto vrijeme ne vjerujući da je to moguće.

– Ne, nećemo te mazati. Ali uz molitvu sve je moguće. Znaš li priču o Edith Piaf?

– Ne. Znam za nju, ali ne znam ništa o njoj – odgovorila sam zbunjeno očekujući nastavak.

– Ona se rodila u velikoj bijedi, majka joj je bila barska pjevačica a otac ulični cirkusant.
Odrekli su je se i poslali da živi sa bakom koja je bila, ni manje ni više, nego madam. Vodila je bordel tako da je ta mala djevojčica od najranijih dana bila okružena kurvama i njihovim mušterijama, a sam bog zna kakvim sve još pokvarenim ljudima. Mislim da je od treće godine bila slijepa, najvjerojatnije je uzrok bila upala rožnice. No, vid joj se vratio nakon što su prijateljice njene bake bile na hodočašću na grobu Svete Male Tereze. Iskrena molitva spasila je tu prekrasnu dušu koja je u povijest ušla kao najosjećajnija pjevačica svih vremena.

Prvi sam puta čula tu priču koja me zatekla u ovakvom stanju koje nikome ne bih poželjela. Bila je to gotovo božićna priča u predbožićno vrijeme. Željela sam vjerovati, željela sam nadati se i ozdraviti!

– Ali ja se ne znam moliti – gotovo sam zajecala.

– Nije to neka umjetnost, važno je da dolazi iz srca i da se moliš iskreno i da se molitvi potpuno predaš.

– Ali daj mi neke riječi, neke rečenice, molim te… – zavapila sam.

– Eto, već se moliš – nasmijala me Jasna svojom primjedbom.

– Moram se moliti Bogu, a ne tebi?!

– Ma naravno, malo se šalim kako bih te oraspoložila. Bit će sve u redu. Zagrlila me i ja sam dugo, dugo uživala u toplini tog zagrljaja. Ostala je spavati kod nas. Ja sam se uvukla k svojim djevojčicama u krevet, a Jasna se smjestila na kauč na kojem sam inače ja spavala. Ubrzo sam čula kako tiho hrče. Mislila sam da neću moći uopće spavati, no shvatila sam da sam zaspala kad me probudilo tiho mrmljanje. Otvorila sam oči i u mraku vidjela Jasnu kako kleči na podu, laktova oslonjenih na kauč i tiho izgovara neke molitve.

Nemate vi nikakav tumor

Slijedeće sam se jutro probudila bez temperature. Otišla sam do svoje liječnice i zamolila je da mi preporuči još nekog neurologa jer sam željela dobiti drugo mišljenje. Nije bila baš oduševljena tom idejom, no ipak me uputila u jednu privatnu kliniku. Gospođa koja me tamo dočekala, pregledala je moje nalaze i u osnovi se složila s dijagnozom, no preporučila mi je još neke pretrage koje bih kod njih mogla obaviti. I masno platiti, naravno, što sam odbila. Opet sam sumnjala u njenu procjenu pa sam samoinicijativno otišla do jednog neurologa kojeg sam našla preko telefonskog imenika. No nažalost, i on se složio sa dijagnozom. To mi je poljuljalo svu nadu da je možda došlo do pogreške. Vrativši se kući, klonula sam duhom, no morala sam se izvući iz tog stanja zbog Valeri i Vite.

– Jasna me nazvala i rekla da će se i ona i ljudi u zajednici moliti za mene, a ja neka pokušam zaboraviti na sve, posvetiti se svojim curicama, pečenju kolača i blagdanskom raspoloženju. Nije mi bilo lako, no zaista sam se trudila. Čak sam i na prehranu pazila, izbjegavala sam svu nezdravu hranu, ma gotovo da sam postila. Bilo mi je teško ispočetka, a onda kao da sam živnula. Počela sam se osjećati zbilja puno bolje. Dani su prošli, sada mi se čini, u trenu. Završili su zimski praznici, Valeri se vratila u školu a Vita u vrtić. Čak sam i ja počela ponovo raditi. A onda me jednog dana nazvala moja liječnica da me pita kako sam. Zabrinula se za mene jer nisam došla po uputnicu za bolničko liječenje. Malo sam se snuždila i pomislila što me još tamo čeka.

I krenula sam sve redom: po uputnicu, na nove pretrage, ponovo sa nalazima kod neurologa u bolnicu. A onda se taj stariji gospodin ponovo iskazao svojom ljubaznošću.

– Dobro, gospođo, pošto ste vi došli? Samo mi tratite vrijeme. Vi ste potpuno zdravi i ne razumijem tko vas je poslao k meni?!

– Molim!? – uzrujala sam se i najradije bih ga ispljuskala. – Vi ste mi rekli da imam tumor na mozgu i da dođem, da ćete me operirati!

– Nemate vi nikakav tumor, smijurija. Ovi su nalazi uredni! Pokažite mi stare nalaze. Sve što sam imala kod sebe, gotovo sam bacila pred njega. Uopće nisam gledala što radi. Moje su se misli potpuno usredotočile na tu nevjerojatnu mogućnost – da sam možda ipak zdrava! Dok je doktor mrmljao i čudio se, ja sam u duši pjevala. Zahvaljivala sam i Bogu i Jasni i svima koji su molili za mene. Uspjeli su! Ja sam živa, zdrava i tako će biti još dugo, dugo… Ne sumnjam više!

Tada je liječnik nazvao nekoga. Dvije su osobe u bijelim kutama ušle u njegovu ordinaciju i sada su svi troje vijećali proučavajući nalaze. Pogledavali su me sumnjičavo, no sve im je bilo pred nosom, samo što oni nisu u to željeli vjerovati. Naravno da su zaključili da su nalazi morali biti krivi, nisu oni mogli pogriješiti. A ni Božje milosrđe nisu uvažavali, znala sam. No, ja sam od toga dana nova osoba. Meni je Bog pružio nov život, novu šansu i ja sam znala da ću je objeručke prihvatiti.

Jasna je bila prva koju sam nazvala i kad je čula rasplakala se od sreće i promrmljala:
– Bog je uistinu svemoguć!