Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Nema više mog anđela, kako da mu oprostim?

Upravo sam fotokopirala neke spise kad sam osjetila nečiju ruku na ramenu. Okrenula sam se i ugledala svoju šeficu.

– Valerija, možeš li na trenutak doći u moj ured? – upitala me.

Pitajući se zašto me treba, pogledala sam na sat.

– Samo da završim s fotokopiranjem, Igoru trebaju dokumenti za sastanak u jedanaest.

Ona je odmahnula glavom.

– Ne, trebam te odmah. Pozvat ćemo nekog drugog da kopira ostatak.

Htjela sam primijetiti da je riječ o važnom sastanku, da sam ja Igorova tajnica i da je to moj posao, a ne “nekog drugog”, ali nešto u izrazu Davorkina lica natjeralo me da se suzdržim. Bila je vrlo ozbiljna, gotovo tužna. Obuzeo me strah da me, možda, namjeravaju otpustiti i ugrizla sam se za usnicu i klimnula glavom. U posljednje vrijeme zaista nisam učinila ništa čime bih zaslužila otkaz, već sam se, naprotiv, ubijala od posla. Bez riječi sam pošla za Davorkom, razmišljajući o kreditu koji smo nedavno podignuli moj muž Alan i ja radi obnavljanja kuće. Davorka se zaustavila pred vratima svog ureda i pokretom ruke pozvala me da uđem.

Čim sam zakoračila unutra, zbunjeno sam zastala ugledavši svoje roditelje kako sjede na dva naslonjača preko puta radnog stola. Moja majka je plakala, a otac joj je obgrlio ramena, tješeći je. Odmah mi je postalo jasno da se dogodilo nešto strašno i instinktivno sam pomislila na Alana koji je tog dana ostao kod kuće kako bi obavio neke radove na krovu zajedno sa svojim ocem. Moja je prva pomisao bila da je pao s krova. U tom je trenutku moj otac podignuo pogled i ugledao me.

– Valerija… – rekao je slomljenim glasom.

Moja je majka skočila na noge, glasno zajecavši.

– Oh, zlato moje – promrmljala je ispruživši ruke prema meni.

– Zar se nešto dogodilo Alanu? – upitala sam.

Mojoj su majci ruke nemoćno kliznule niz bokove. Otac mi je prišao i zagrlio me.

– Dođi, Valerija. Sjedi.

No ja se nisam ni pomaknula.

– Želim znati što se dogodilo Alanu.

– Nije riječ o njemu – odgovorio je moj otac – nego o Leu.

Leo je bio moj osamnaestomjesečni sin, moj anđeo…

– Ne razumijem, što hoćeš reći? – upitala sam glasom koji je bio toliko oštar da je bio neprepoznatljiv i mojim ušima.

Oči mog oca napunile su se suzama.

– Lea… više nema.

– Želiš reći da se izgubio?

– upitala sam moleći se u sebi da je to pravo značenje njegovih riječi.

Tog dana Alan je ustrajao da maleni ostane s njim umjesto da ide u jaslice. Ja sam ga upozoravala da neće moći raditi i u isto vrijeme paziti na tako živahno i znatiželjno dijete kakav je bio naš Leo, ali mi je on odgovorio da će mu njegov otac pomoći da ga drži na oku.

– Pomisli samo kako će biti sretan s tatom i djedom.

Te su mi riječi izmamile smiješak i uvjerile me da ga ostavim njima na čuvanje. I sada Lea više nije bilo. Moj je otac odmahnuo glavom.

– Dogodila se nesreća i… nije preživio.

Ponestalo mi je daha. To je bila neka užasna noćna mora, sanjala sam, to nije mogla biti istina. Ne, nisam vjerovala u to. Kad me otac plačući zagrlio, ponovno sam počela disati i nježno ga potapšala po ramenu. Prišla nam je majka i oboje nas zagrlila.

– Gdje je? – upitala sam.

Tata je skinuo naočale kako bi ih obrisao rupčićem.

– U bolnici. Alan je ondje sa svojim roditeljima. Poći ćemo s tobom.

Deset minuta, koliko nam je trebalo do bolnice, činili su mi se dugima poput vječnosti. Moj otac još nije uspio ni parkirati auto, a ja sam već izletjela iz njega. Ne čekajući ni njega ni majku, požurila sam prema ulazu.

– Moje je dijete smješteno ovdje – obratila sam se sestri na šalteru, rekavši joj svoje ime i ime svog sina.

– Samo trenutak, molim.

Žena je ukucala nešto u računalo, promatrajući zaslon, a zatim je nekog nazvala.

– Morate pričekati liječnika, rekla mi je. Bit će ovdje za nekoliko minuta.

I sama pomisao da bih morala čekati još nekoliko minuta činila se nepodnošljivom.

– Niste me dobro razumjeli. Sin mi je doživio nesreću. Potrebna sam mu!

Primjetila sam da sam možda malo previše povisila glas, ali nije me bilo briga. U tom je trenutku stigao liječnik i prišao mi. I moji su roditelji stigli u tom trenutku.

– Pođite sa mnom – pozvao nas je liječnik.

Pošli smo hodnikom koji je vodio do dizala. Ušli smo i liječnik je pritisnuo dugme za treći kat.

– Na žalost, više se nije moglo ništa učiniti. Automobil mu je prešao preko grudne kosti izazvavši snažno unutarnje krvarenje. Kad su ga dovezli u bolnicu, više nije disao.

Moje je dijete poginulo pod kotačima automobila! Jedan dio mog mozga registrirao je liječnikove riječi, ali drugi je odbijao prihvatiti tu spoznaju.

– Sigurno se radi o grešci, stravičnoj grešci. Ja sam njegova mama i znam da će se oporaviti.

Moja je majka ponovno briznula u plač.

– Slušaj, zlato – započeo je moj otac – moraš prihvatiti…

– Nije važno – prekinuo ga je liječnik – to se često događa, radi se o sasvim normalnom obrambenom mehanizmu.

Strašna istina

Dizalo se otvorilo i liječnik se zaputio niz dugačak hodnik. Zaustavio se pred jednim vratima nakon što je tiho pokucao, otvorio.

– Stigla je vaša supruga – rekao je.

Alan je sjedio na bolničkom ležaju zajedno sa svojim roditeljima, držeći u naručju Lea umotanog u bijelu plahtu kao kad je bio novorodenče. Kad sam mu prišla, moja je svekrva ustala kako bi mi napravila mjesta.

– Valerija… – promucao je Alan, a zatim briznuo u plač.

Sjela sam ne skidajući pogled sa svog djeteta. Izgledao je kao da spava. Pomilovala sam ga po kosi.

– Daj mi ga, Alane.

On ga je nježno premjestio u moje naručje i ja sam ga počela nježno ljuljuškati, ljubeći mu čelo.

– Sve će biti dobro, Leo – tepala sam mu – mama je ovdje s tobom.

Mojoj se majci oteo bolan jecaj. Alan mi je rukom obgrlio ramena zaplakavši zajedno sa svojim ocem.

– Mislim da bi bilo najbolje da ih na nekoliko minuta ostavimo same – rekla je moja svekrva, pozvavši svog muža i moje roditelje da iziđu iz sobe.

Podignula sam Leovu ručicu i prinijela je svom licu.

– Probudi se, maleni moj. Molim te, probudi se, poslušaj mamu – prodrmala sam mu ruku i ponovila glasnije svoje riječi. – Probudi se, molim te.

Alan mi je položio glavu na rame ne prestajući jecati. Konačno sam nježno odložila Leovu ručicu na jastuk, dok su mi se suze slijevale niz obraze. Morala sam se suočiti sa stvarnošću: moj je anđeo odletio u nebo. Ne znam ni sama koliko smo dugo muž i ja ostali sjediti ondje plačući nad mrtvim tijelom našeg djeteta, prije nego što sam uspjela formulirati pitanje koje mi je bilo na umu još otkad mi je liječnik rekao da je na njega naletio automobil.

– Ali kako se to dogodilo?

Kad je Alan podignuo pogled, primijetila sam da izgleda deset godina starije.

– Ne znam – duboko je uzdahnuo. – Bio sam uvjeren da je Leo u vrtu s mojim ocem. Nisam ni primijetio da je iza auta. Tek kad je vozilo krenulo unatrag, začuo sam… – ponovno je zagnjurio lice u dlanove – udarac…

Sledila sam se, promatrajući glavu svog muža i trudeći se shvatiti značenje njegovih riječi. Tihim sam glasom izgovorila njegovo ime i on je okrenuo lice prema meni.

– Čekaj, želiš li reći da si to bio ti? – upitala sam ga. – Ti si ga pregazio?

Alan je sklopio oči i klimnuo. Stisnuvši Lea na grudi, skočila sam na noge i razrogačenim očima pogledala svog muža.

– Ne vjerujem ti! – povikala sam. – Jesam li ti rekla da je bolje da ga odvedeš u jaslice. Ali ne, ti me nisi htio poslušati! – spustila sam pogled na svoje dijete. – I sada je Leo mrtav. Kakav si ti to otac?

Alan me samo šutke promatrao ne pokušavajući se obraniti, lica oblivenog suzama.

– Ubio si moje dijete! – povikala sam izgubivši potpuno kontrolu. – Ubio si moje dijete! Ubio si moje dijete!

Vrata su se širom rastvorila i ušli su naši roditelji praćeni bolničarkom i liječnikom.

– Molim vas, izađite svi na trenutak – zamolio je liječnik. – Dat ćemo joj nešto za smirenje.

– Ne želim se smiriti! – okrenula sam se prema svom mužu. – On je ubio moje dijete!

Bolničarka je pokušavala sve izvesti van, ali moj se svekar nije dao.

– Pustite me – rekao je Mirko. – Ne smiješ kriviti Alana – obratio mi se. – Ja sam kriv, a ne on. Trebao je ići u trgovinu kupiti čavle, a ja sam morao paziti na dijete – prošao je rukom kroz sijedu kosu. – Pas je počeo lajati i kad sam se okrenuo, vidio sam da pretrčava cestu ganjajući mačku. Požurio sam prema izlazu iz dvorišta i kad sam bio već skoro na cesti, sjetio sam se Lea i vratio natrag. Ali on je taman otrčao pred garažu, upravo kad je Alan izlazio. Vikao sam Alanu da stane, ali bilo je prekasno.

Promatrajući svog svekra, pred očima su mi proletjele slike onoga što se dogodilo. U pokušaju da spasi psa, pustio je da Lea pregazi očev auto.

– Zar misliš da bi mi trebalo biti lakše, sada kad znam kako se sve odigralo? – upitala sam. – Obojica ste krivi za smrt mog sina! Jeste li uopće svjesni što ste učinili?

Moj je svekar spustio pogled.

– Molim vas, izađite sada – rekla mu je bolničarka.

Kad smo ostali sami, liječnik mi je rekao da će mi dati sredstvo za smirenje kako bih se mogla odmoriti, a zatim me upitao može li odnijeti Lea.

– Nemojte, molim vas… – ponovno sam briznula u plač.

– U redu, neka još ostane s vama – rekao je i pokazao rukom prema ležaju. – Hoćete li leći ondje s djetetom?

Pristala sam i bolničarka mi je, nakon što sam se ispružila na ležaju, ne ispuštajući Lea, dala injekciju. Kad sam se probudila, nisam znala ni gdje sam ni što se dogodilo. Zatim sam se naglo svega sjetila, ali kad sam htjela dodirnuti Lea, više ga nije bilo. Netko me prekrio bolničkom plahtom. Alan je spavao na jednom stolcu na drugom kraju sobe. Njegova je majka sjedila pokraj njega, pogleda uperenog kroz prozor.

Ustala sam.

– Gdje su moji roditelji? Ona se okrenula.

– Otišli su u bolnički kafić popiti kavu.

Alan je otvorio oči i pogledali smo se.

– Želim ići kući – rekla sam.

On je klimnuo glavom i ustao.

– U redu, pođimo. Odmahnula sam glavom.

– Ne, ne s tobom. Ne našoj kući. – Već i sam pogled na njega bio mi je nepodnošljiv. – Idem kući sa svojim roditeljima.

Kao da spava

Alan je problijedio, kao da sam ga ošamarila. Stisnula sam šake zarivši si nokte u dlanove. Da se usudio išta komentirati bila bih ga spremna udariti. Ali on je samo uzdahnuo prije nego što je ponovno klimnuo. Moja se svekrva ugrizla za usnu.

– Idem se spustiti dolje i pozvati tvoje roditelje. Nisam imala ni najmanje volje ostati na samo s Alanom. Što se mene ticalo, više si nismo imali što reći.

– Ne, ja idem po njih.

Uz pomoć svojih roditelja, ispunila sam sve formalnosti vezane uz sahranu, uključujući i izbor lijesa i cvijeća, zatim sam dala svojoj majci popis stvari koje sam željela da mi donese iz kuće. Moja je djevojačka soba izgledala upravo onako kako sam je ostavila kad sam se udala prije četiri godine. Na ormariću je još uvijek bila fotografija Alana i mene. Bili smo tako mladi, tako nevini, tako sretni, potpuno nesvjesni svega što nas očekuje. Osjetivši neizdrživu bol, zgrabila sam fotografiju i bacila je u zid, a staklo se rasprsnulo u tisuću komadića. Zatim sam se bacila na krevet i briznula u plač.

Vidjela sam se s Alanom dva dana poslije, u mrtvačnici bolnice. Djelatnici pogrebnog poduzeća smjestili su Lea u maleni lijes. I dalje je izgledao kao da spava, ali šminka koju su mu nanijeli na lice dala mu je umjetan izgled, poput kakve lutke. Stavila sam mu uz uzglavlje njegovog omiljenog plišanog medu, zatim ga pomilovala po glavi i udaljila se. Ostala sam stajati u kutu prostorije, promatrajući svog muža i njegovu obitelj. On i otac bili su oličenje očaja i plakali su jedan pored drugog, jecajući tako neutješno da mi ih je bilo žao. Da sam u tom trenutku imala netaknuto srce, uvjerena sam da bi mi ga taj prizor slomio, no moje je već bilo slomljeno i u njemu više nije bilo mjesta za Alana.

Tog se istog poslijepodneva održala sahrana, tijekom koje sam cijelo vrijeme bila uz svoje roditelje. I na groblju sam se trudila biti što dalje od svog muža. Kad je sve završilo i kad smo svi krenuli prema svojim autima, on je pošao za mnom.

– Valerija… – dodirnuo mi je rame. – Želiš li poći kući… sa mnom?

Užasnula me i sama pomisao da se vratim u tu kuću, da ponovno vidim prazan Leov krevetić, njegovu odjeću, njegove igračke, da živim s Alanom koji ga je ubio… Odrješitom sam se kretnjom oslobodila njegove ruke i okrenula mu leđa.

– Ne, ne želim.

Prošao je jedan tjedan, zatim još jedan. Nastavila sam raditi, ali i dalje sam živjela kod svojih roditelja. Od sprovoda više nijedanput nisam vidjela Alana, ni razgovarala s njime. Jedne subote, otprilike mjesec dana poslije, neočekivano nas je posjetila moja svekrva. Moja je majka sjela s njom u kuhinju i ponudila je kavom. Počele su razgovarati o svemu i svačemu, ali bilo je očigledno da im je oboma neugodno. Nisam se nimalo trudila sudjelovati u razgovoru jer smo ionako sve tri vrlo dobro znale da Božica nije došla čavrljati.

Posjet svekrve

– Kako je Mirko? – upitala je na kraju moja majka.

– Ima svoje dobre i loše dane – odgovorila je Božica gledajući me. – Ali najviše od svega brine me Alan. Ne znam je li ti to rekao, no prošlog se tjedna vratio kući, vašoj kući – odmahnula je glavom i namrštila – Uvjerena sam da redovito preskače obroke i da noću uopće ne spava.

Što je ona mislila? Da ja dobro jedem i spavam! Dugo smo se promatrale bez riječi.

– Valerija, namjeravaš li se vratiti kući? – konačno se odvažila upitati me Božica, izgovorivši ono što ju je mučilo.

– Ne znam, nisam još odlučila. Kad odlučim, razgovarat ću o tome s Alanom.

Izbjegla sam dodati “a ne s tobom”, ali iz crvenila koje se pojavilo na licu moje svekrve, naslutila sam da je vrlo dobro shvatila što sam htjela reći. Moja me majka prijekorno pogledala.

– Valerija…

– Nisi pravedna prema Alanu – izjasnila se Božica. Bol ga uništava. Kako će preživjeti ako se uz sav pakao kroz koji prolazi još mora suočiti i s tvojim okrivljavanjem? – kratko je zastala, a zatim, vidjevši da joj ne odgovaram, nastavila – Na kraju krajeva, to je zaista bio nesretan slučaj. Treba znati oprostiti.

Stisnuvši zube, glasno sam spustila šalicu s kavom na tanjurić, izlivši pritom ostatak na stolnjak.

– Lako je tebi tako govoriti, Božice. Ne znam koliko bi ti bila spremna oprostiti nekome tko je kriv za smrt tvog djeteta! – odmaknula sam se od stola, ustala i bijesno izišla iz kuhinje.

Dok sam se uspinjala u sobu, čula sam svoju majku kako se ispričava zbog mog ponašanja. Te večeri, kad se vratio s posla, moj je otac pokucao na vrata moje sobe.

– Čuo sam da je Božica bila ovdje – rekao je spustivši se na rub kreveta na kojem sam ležala.

– Mama misli da sam se ružno ponijela, zar ne? Po njoj bih se trebala vratiti Alanu i ponašati kao ženica puna razumijevanja.

Tata me nježno potapšao po koljenu.

– Tvoja je majka možda malo staromodna, ali razmisli, štogod ti odlučila, uvijek ćemo biti na tvojoj strani.

Uzdahnula sam.

– Problem je u tome što ni sama ne znam što da radim.

– Smijem li te nešto pitati? Voliš li ga još uvijek?

Zamislila sam se. Zaljubila sam se u Alana kad mi je bilo šesnaest godina, dok smo zajedno polazili isti razred gimnazije, kad nam je profesorica iz biologije povjerila da zajedno pripremimo referat na temu reptila. Sve do tog trenutka nisam prema njemu osjećala nikakvu naročitu privlačnost, za mene je jednostavno predstavljao kolegu iz razreda, čak mi nije bio ni pretjerano zgodan, no kad smo počeli pripremati referat, otkrila sam da je vrlo osjećajan, obdaren izvanrednim smislom za humor.

Noćna mora

S njim mi je uvijek bilo zabavno. Kad sam počela primjećivati da je, zapravo, vrlo zgodan, shvatila sam da sam se zaljubila. Deset godina zajedničkog života, brak i rođenje djeteta samo su još više učvrstili našu ljubav. Sve do prije mjesec dana Alanu je još uvijek polazilo za rukom da me svaki dan nasmije. Sada mi više nije bilo do smijeha, ali možda ću jednog dana ponovno otkriti radost smijanja i … pomisao da tada, možda, uz mene neće biti mog muža užasno me rastužila. Unatoč tragediji koja nas je zadesila i dalje sam ga voljela. Ali nisam bila sigurna da je to bilo dovoljno.

– Da, volim ga, tata. Ali voljeti i oprostiti nije isto.

Moj me otac tužno pogledao.

– Na žalost, nije, zlato, tu si u pravu. Ako misliš da mu nećeš moći oprostiti, bolje da se ne vraćaš k njemu. Božica je u pravu kad kaže da će Alana cijeli život proganjati osjećaj krivnje. I to je već golem teret na duši. Ako će k tome još svakodnevno biti suočen s tvojim bijesom, iako možda prešutnim, život bi mu mogao postati nepodnošljiv.

– Ne znam hoću li mu uspjeti oprostiti.

– Mislim da je gubitak djeteta najgore što se čovjeku može dogoditi i ne znam može li roditelj imati dovoljno snage oprostiti onome tko je skrivio tu smrt. Ali ako se ne osjećaš spremnom oprostiti, mislim da će Alanu biti bolje bez tebe – zaključio je tata.

Te sam noći sanjala Leov sprovod. U snu sam ušla u praznu crkvu i hodala prema lijesu svog sina. Ali kad sam mu se približila, shvatila sam da je prevelik da bi bio Leov, a osim toga, bio je bez poklopca. Prišla sam mu sasvim blizu i pogledala u njega: umjesto Lea, u lijesu je ležao Alan. Na sebi je imao sivo vjenčano odijelo i na lijevoj ruci blistao mu je zlatni vjenčani prsten, ali ono što me najviše pogodilo bilo je njegovo lice: opušteno, mlado, kao da je u smrti pronašao mir koji je izgubio na dan Leove pogibije. Promatrajući ga, osjetila sam kako me počinje obuzimati očaj. Najprije sam izgubila svog sina, a sada i muža.

– Alane – zazvala sam ga – Alane, nemoj me ostaviti.

Ali nije odgovorio. Otišao je, baš kao i Leo. Zaplakala sam i glasno jecanje probudilo me iz sna. Bila su dva sata poslije ponoći. Trebala sam biti sretna što se radilo samo o noćnoj mori, ali nisam se uspijevala osloboditi tjeskobe i boli koje sam proživjela u snu. Potreba da ga vidim, dodirnem, da se uvjerim da je zaista živ, iznenada se pokazala jačom od bijesa. Skočila sam iz kreveta i na brzinu se odjenula, a zatim se spustila u kuhinju i napisala roditeljima poruku da sam otišla svojoj kući. Dok sam se potpisivala, jedna mi je misao proletjela glavom: što ako me Alan više ne želi uz sebe? U trenutku kad sam mu bila najpotrebnija, umjesto da budem uz njega, ja sam mu okrenula leđa. Imao je, dakle, puno pravo to mi zamjeriti.

Od sprovoda me više nikad nije nazvao niti me pokušao vidjeti. Kad malo bolje promislim, prije nego što smo izišli s groblja, nije me pitao da odem kući s njim, već samo želim li to, prešutjevši želi li i on to. Strah da je Alan shvatio da mu je bolje bez mene unio je u moje srce nepodnošljivu nesigurnost, ali me nije pokolebao da odem k njemu i sama se uvjerim.

Dok sam vozila kroz prazne ulice grada, ponovno sam se prisjetila svih detalja Leove smrti i morala sam priznati samoj sebi da moj muž nije bio kriv za nju. Nije mogao pretpostaviti da će njegov otac na trenutak izgubiti svog unuka iz vida. Bilo mi je još teže naći opravdanje za svog svekra koji je, umjesto da pazi na unuka, pošao za psom. Ali, ipak, i u ovom sam slučaju morala biti iskrena prema sebi i priznati da se to moglo bilo kome dogoditi, pa i meni.

Trenutak nepažnje

Bio je dovoljan trenutak nepažnje… Upravo nekoliko mjeseci prije, izlazeći iz samoposluživanja s Leom, puknula mi je ručka vrećice i instinktivno sam ispustila ručicu svog sina kako bih pokušala spriječiti da bočica marmelade padne na asfalt. Trenutak zatim začula sam škripu kočnica. U samo nekoliko sekundi Leo je uspio istrčati na cestu i samo zahvaljujući dobrim refleksima vozača, moj je sin ostao neozlijeđen. Spoznaja da sam postupila tako neoprezno potpuno me dotukla tako da Alanu iz srama nisam ni spomenula taj događaj. Možda bi mu, da sam to učinila, tog kobnog dana palo na pamet da upozori svog oca da drži Lea za ruku sve dok auto ne iziđe iz dvorišta. Znala sam da sam tog jutra trebala biti upornija da Lea odvedem u vrtić umjesto da dopustim da ostane s Alanom u kući.

Svi mi činimo pogreške. Uvijek je lako prebaciti krivnju na drugoga, ali od toga nema nikakve koristi. Bijes neće vratiti život mom sinu. Kad sam stigla, naša je kuća bila utonula u mrak. Ušavši u dvorište, u garaži sam ugledala Alanov auto. U ruci sam već držala ključeve, ali zatekla sam vrata otvorenima. Kad sam upalila svjetlo, začula sam nekakav zvuk koji je dopirao sa stepenica i pomislila da me moj muž čuo kako ulazim. Ali trenutak kasnije prepoznatljiv zvuk lupkanja šapica po parketu objavio mi je dolazak našeg psa Luna koji je ušao u kuhinju veselo mašući repom. Sagnula sam se kako bih ga pogladila po glavi, a zatim sam se uspravila i dok je on radoznalo njuškao oko svoje posude, ogledala se oko sebe po kuhinji. Očekivala sam da ću zateći sudoper pun prljavog posuđa, međutim, unutra nije bilo čak ni jedne čaše. Sve je bilo čisto i u savršenom redu.

Kad sam izišla iz kuhinje, prešla hodnik i ušla u dnevni boravak, iznenadila sam se da je i ondje vladao savršen red. Ogledavši se oko sebe po toj sobi koja je uvijek bila natrpana novinama, časopisima i igračkama, obuzeo me nelagodan osjećaj kao da se nalazim u napuštenoj kući. Od tišine su me podilazili neugodni žmarci i naježila sam se pri pomisli da je moj san, možda, bio proročanski. Što ako je Alan, nesposoban nositi se s teretom krivnje, iz očaja digao ruku na sebe? Sa srcem u grlu krenula sam prema stubama koje su vodile na gornji kat.

Ušla sam u našu sobu i zadržavši dah, upalila svjetlo. Krevet je bio prazan i netaknut. Bojeći se najgoreg, pošla sam u kupaonicu, ali ni ondje nije bilo mog muža. Tada sam pogledala prema Leovoj sobici i slijedeći slabašnu svjetlost njegove noćne lampice, krenula prema njoj. Alan je spavao sklupčan na krevetiću našeg sina, lica naslonjenog na plavog plišanog slonića. Nepomično sam ga promatrala i osluškivala njegovo disanje osjećajući kako mi se srce puni ljubavlju prema njemu. Prisjetivši se kako je moja svekrva spomenula da u zadnje vrijeme ne može spavati, odlučila sam ga ne buditi. Mogla sam i pričekati jutro da razgovaramo.

Dok sam pokušavala odlučiti da li da pođem leći u naš bračni krevet ili da noć provedem u naslonjaču u Leovoj sobi, ušao je Lun, skočio na krevet i smjestio se uz Alanove noge. On se trgnuo iz sna i podignuo glavu, zatim me ugledao i ostao kao skamenjen.

– Alane, ja sam – rekla sam uplašivši se da me ne zamijeni za nekog lopova.

Valerija? – glava mu je ponovno klonula na krevet. – Što radiš ovdje? – Glas mu je bio lišen ikakvih osjećaja kao da ga moja nazočnost ostavlja potpuno ravnodušnim.

– Moram razgovarati s tobom – rekla sam, progutavši knedlu koja me gušila u grlu. – Hoće li ti smetati ako upalim svjetlo?

S uzdahom se uspravio u sjedeći položaj.

– Slobodno ga upali.

Osjećaj krivnje

Pri svjetlosti lampe njegovo je lice bilo tako blijedo i mršavo. Osjetila sam kako mi se stisnulo srce.

– Došla sam ti reći da mi je žao što sam te krivila za Leovu smrt. To nije bila tvoja krivnja.

– Pretpostavljam da moja majka ima svoje prste u tome – rekao je vidno uzrujan. – Rekla mi je da će otići razgovarati s tobom iako sam joj ja to strogo zabranio. Pretpostavljam da je to ipak učinila, zar ne?

– Zapravo je, ali svejedno…

– Zamolio sam je da se ne miješa i da je bolje da bude tako kako jest.

Sledila sam se.

– Bolje za koga?

Ustao je iz kreveta prošavši rukom kroz kosu.

– Za tebe, za mene, za sve – odmahnuo je glavom. – Dobro sam, Valerija. Ne moraš se brinuti za mene, štogod da ti je rekla moja majka. Prihvaćam tvoju ispriku, ali sada se slobodno možeš vratiti svome novom životu.

Okrenuo mi je leđa i oči su mi se napunile suzama.

– Nije istina da si dobro – odgovorila sam. – A ja nemam nikakav novi život.

– Možda još ne – odvratio je okrenuvši se da me pogleda – ali imat ćeš.

Bila sam sigurna da ne želim novi život bez njega, ali činilo se da on mene više ne vidi uz sebe.

– Želiš li razvod? – upitala sam ga.

Slegnuo je ramenima.

– Mislim da bi to bilo najbolje.

Zaslijepljena suzama, zateturala sam prema vratima. No prije nego što sam izišla iz sobe, zastala sam i okrenula se. Pod cijenu patnje do kraja života, morala sam ga još nešto upitati.

– Zar me više ne voliš?
Dugo me promatrao. U jednom mi se trenutku oteo jecaj. Tada je Alan prešao preko sobe i zaustavio se preda mnom.

– Upravo sam ti želio odgovoriti da te ne volim, ali ne mogu ti lagati – podigao je ruku, ali zaustavio ju je trenutak prije nego što je dodirnuo moje lice pustivši je da mu padne niz tijelo. – Voljet ću te dokle god sam živ, ali ne očekujem od tebe da želiš ostati s čovjekom koji ti je ubio dijete.

Tada sam shvatila.

– Ne možeš me osuditi na život bez tebe – promrmljala sam zagrlivši ga.

Na trenutak se kratko opirao mome zagrljaju, ostavši nepomičan i ukočen. Zatim me zagrlio i zajedno smo zaplakali, zbog našeg sina i nas. Te sam ga noći morala dugo uvjeravati u svoju iskrenu želju da ponovno započnemo zajednički život. Osjećaj krivnje bio je toliko jak u njemu da ga je sprečavao da povjeruje u to da ponovno zaslužuje biti sretan. Na kraju je odlučio pokušati samo kako bi meni udovoljio. Trebalo nam je šest mjeseci psihoterapije kako bi Alan počeo opraštati samome sebi. Nismo više iste osobe kao prije, ali ne bi bilo ni pošteno da jesmo. Leo je bio naše dijete i ostavio je neizbrisiv trag u našem životu. Ne prođe dan a da ne pomislim na njega, ali upravo mi se danas dogodilo nešto divno: otkrila sam da sam ponovno trudna. Alan se svakog trenutka treba vratiti s posla, a ja mu jedva čekam otkriti prekrasnu novost.