Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Pomogao mi je da pobijedim karcinom, ali nije dočekao da skinem maramu

I danas se pitam zašto je najljepša ljubavna priča morala završiti ovako. I da sam mogla birati između svog ozdravljenja i njegovog života, radije bih da je on živ.

Sve je počelo spontano. I Tomislav i ja bili smo dvije usamljene duše koje su silno htjele voljeti i biti voljene. Ja sam tek završila studij i tražila sam posao. Imala sam puno prijatelja no ni jedan me mladić nije htio za svoju djevojku. Upitala sam svog najboljeg prijatelja što sa mnom nije u redu.

– Boje te se! Stalno nekoga podbadaš. Nitko ne želi djevojku tako dugog jezika – odgovorio mi je Pavle.

Bila sam tužna zbog toga jer sam, kao i sve moje prijateljice, htjela biti voljena. Nisam razumjela zašto samo ja uvijek budem ostavljena i povrijeđena.

– Trebala bih se pretvarati da sam nježna i plaha? Treptati okicama i slatko se smješkati na svaku njihovu glupost? – cinično sam upitala.

– Trebala bi skratiti jezik! Razgovaraš li i s njima kao sa mnom, ne čudi me da te ostavljaju – bio je kratak i jasan.

Nije znao da se svojim dugim jezikom zapravo branim i da su ta vječita podbadanja zapravo moj štit. U duši doista jesam bila plaha i nježna, no svaki put kad bih to pokazala, bila sam povrijeđena. Zato sam čvrsto odlučila – nikad više nikome neću pokazati svoje pravo lice. I onda se pojavio Tomislav.

Toga dana Pavle i ja smo po Facebooku tražili posao, a onda je on prebacio na stranicu gdje ljudi traže srodne duše. Smijali smo se dok sam glasno čitala razne statuse, a onda sam naišla na Tomislava. Njegove su me riječi zainteresirale. Primijetila sam da me Pavle promatra ispod oka pa sam se vratila na Facebook i postove s poslovima.

– Ove mi se ponude čine dobrima. Poslat ću molbe za nas oboje – rekla sam.

– Naravno – odgovorio je.

Kad sam došla kući, ponovo sam pročitala Tomislavov status. I tako sljedećih nekoliko dana. Razmišljala sam o tim jednostavnim i toplim riječima i jednog se dana uhvatila kako pišem odgovor.

Stara fotografija

Tako su počele naše životne priče. Oboje smo umjesto ljubavi dobivali životna razočaranja i povukli se u svoj svijet. Na žalost, živjeli smo kilometrima udaljeni, ali Facebook nas je ipak spojio.

Tomislav je radio kao socijalni radnik u staračkom domu. Briga o tim ljudima ispunjavala je njegovo radno, ali i slobodno vrijeme. Kad bi predvečer došao umoran kući, nedostajala mu je topla riječ, osmijeh, netko tko bi ga čekao.

Djevojke koje je upoznavao nisu imale razumijevanje za njegov posao niti su marile za stare ljude kojima je upravo Tomislav uljepšavao zadnje dane. Kad se još dogodilo da dva-tri tjedna nema vremena, redom su ga ostavljale.

Dopisivali smo se tri tjedna i tek onda sam mu dala broj mobitela. Koliko god me vukla želja da ga čujem, bojala sam se još jednog razočaranja. Uvjerena da bi me ismijali, nikome od prijatelja nisam govorila o svojoj tajnoj ljubavi. No, Pavle je slutio da se nešto događa.

– Ima li tvoje ponašanje ikakve veze s onom stranicom? – upitao me jednom.

– Kakvom stranicom? I kakvo je to moje ponašanje? – pretvarala sam se da ne razumijem o čemu govori.

– Zamišljena si. Ne čuješ što ti govorim, a istodobno djeluješ nekako sretno – rekao je.

– Ne pričaj gluposti. Kako bih i u koga bila zaljubljena kad sam stalno s tobom? – odgovorila sam.

Ne znam je li Pavle povjerovao u moju priču, ali bio je u pravu. Stalno sam sanjarila o Tomislavu i to sam si tek sada priznala.

Tko zna kakav je zapravo? Možda je jedan od luđaka koji Facebookom mame djevojke? Svašta mi je prolazilo glavom no ipak smo napravili korak dalje i razmijenili brojeve telefona i mailove. Glas mu je bio ugodan, uživala sam u razgovoru s njim. Vrlo brzo poslao mi je svoju sliku. Svidjelo mi se ono što sam vidjela, najviše njegov topao osmijeh. I ja sam njemu bez razmišljanja poslala svoju fotografiju, ali vrlo brzo sam se s ružičastih oblaka spustila na zemlju.

A što ako mu se svidim pa me poželi upoznati, uplašila sam se. Tomislavu sam, naime, prešutjela da bolujem od karcinoma dojke. Fotografija je stara dvije godine i na njoj još imam kosu. A sada hodam s maramom na glavi jer tako skrivam ćelavost. Svoje sam strahove povjerila mami.

– Ako je pravi, razumjet će i biti uz tebe dok ne ozdraviš – rekla je.

– A ako nije?

– Tada je bolje da to doznaš odmah jer bi se kasnije opet razočarala!

Mama je bila u pravu, no ipak sam odgađala susret. Tomislav je želio doputovati preko vikenda, a ja bih svaki put smislila izliku zašto ne može doći.

Htjela sam uživati u našim telefonskim razgovorima, romantici i nježnosti koja se osjećala u svakoj riječi, retku. Napokon sam dočekala da me netko voli. Ako je i iluzija, neka još malo potraje, hrabrila sam se.

Dojmljiv altruizam

Dojmila me se Tomislavova priča. Zbog svoje humanosti nije imao vlastiti život. Ti stariji ljudi imali su samo njega. Samo ih je on slušao, brisao im suze. Trudio se i financijski im pomoći, pa makar to bilo samo jednokratno. I njima je pričao koliko želi nekoga pored sebe, a onda mu je jedna starica savjetovala:

– Jeste li pokušali preko agencija za nalaženje partnera? Ima ih nekoliko i na internetu. Tako je moja kći upoznala svog trećeg muža! – dobronamjerno mu je rekla.

– Mislim da se takve stvari trebaju dogoditi same od sebe. Te agencije su za očajnike – odgovorio je.

– Ili za prezaposlene muškarce – ohrabrila ga je.

Iako je isprva odbijao čak i razmišljati o tome, starica mu je ubacila bubu u uho pa su nakon nekoliko tjedana doista osvanule njegove riječi. Sva sreća da sam ih, među ostalima, i ja pročitala.

Poruke koje je dobivao uglavnom su ga nasmijale. Neke su djevojke pisale koliko novca mjesečno od njega očekuju za druženje, druge su bile udane i od njega tražile samo avanturu, a treće pak željele odmah pred oltar. Moja poruka bila je prva, uvjeravao me, koja ga se dojmila. No ja sam bila suzdržana, uplašena od emocija koje su buknule.

Tomislav je zbog toga bio potišten. Govorio mi je da sam njegova srodna duša, a ja bih se na to samo nasmijala. Ipak, nije odustajao, niti gubio nadu. Od moje prve poruke znao je da će sa mnom provesti život, uvjeravao me. I silno se trudio i mene uvjeriti u to.

– Tužan sam jer na moje poruke ne odgovaraš onako kako bih htio – pisao mi je.

– A kako bi to htio? Ne mogu ti napisati da se želim vjenčati kad se još nismo ni upoznali. Uostalom, čini mi se da tražiš ženu pod svaku cijenu – odgovorila sam.

– To naprosto nije istina. Da želim brak pod svaku cijenu, već bih se oženio. Želim duboke emocije, povjerenje, ljubav, ali izgleda da to nikad neću dočekati – napisao je.

– I ja želim isto. Pustimo vremenu da napravi svoje – zaključila sam.

Od tada smo se dopisivali svaki dan, no kad me upitao za broj mobitela, ustuknula sam i prestala odgovarati. Jako sam se bojala poziva jer će nakon njega slijediti i upoznavanje. A onda, mislila sam, njegovo razočaranje. Tomislav mi je u tom mailu ostavio svoj broj mobitela. Rekao mi je da putuje na seminar u Švedsku gdje će se zadržati nekoliko dana. Nisam ga nazvala, ali sam dobro razmislila o svemu. Znala sam da smo pretjerali s igrom, jer pišemo si nježne riječi, a još se nismo ni čuli ni vidjeli.

Upustila sam se u ljubavnu avanturu na daljinu, a strepim, shvatila sam, od običnog poziva. Naposljetku sam okrenula njegov broj. Cijeli život bih si predbacivala da to nisam učinila.

Taj naš prvi razgovor, ljubazni i zvonki glas uvijek će odzvanjati u mojim ušima, jer zahvaljujući njemu završilo je ružno i usamljeno razdoblje mog života.

Dogovoren susret

Svakim je pozivom, svakim mailom moja ljubav bivala sve jača. Napokon sam i sebi priznala: ludo sam ga zavoljela. Nakon dugih godina čekanja pojavio se muškarac koji mi pruža ljubav.

Prošlo je nekoliko tjedana, a onda se Tomislav odlučio posjetiti me. Nazvao je i zamolio me da mu rezerviram sobu u hotelu jer dolazi sa mnom čekati Novu godinu.

– Ne dolazi u obzir da odsjedne u hotelu. Pozovi ga k nama, dovoljno je prostora u kući – mama je također izgarala od želje da ga upozna.

Nitko nije slutio da ću dan prije njegova dolaska završiti u bolnici. Taj naš prvi susret dogovorili smo za Badnjak. Kako se taj dan bližio, rasli su i čudni osjećaji koji su u meni budili nemir.

– Kako je to romantično! Većina parova godinama živi zajedno, a ne poznaju se kao vas dvoje – rekla je mama.

Iskreno se radovala mojoj ljubavi. Tomislav je jedva čekao da me vidi, no umjesto mene u dogovoreno je vrijeme na kolodvoru stajala mama. Moje se zdravlje toliko pogoršalo da sam završila u bolnici. Mama ga je pozvala na kavu i sve mu ispričala. Rekla mu da je upravo on razlog zašto se grčevito borim za život.

– Ljubav čini čuda, a ti si joj svojom nježnosti dao vjeru u bolje sutra i razlog da želi živjeti. Karmela se zbog tebe bori kao lavica, želi pobijediti bolest.

– Zašto mi nije rekla?

– Bojala se da ćeš je ostaviti – rekla mu je mama.

Dao mi je nadu

Tomislav je bio uznemiren, ispitivao je mamu kolike su mi šanse za ozdravljenje.

– Oboljelima je jako važno znati da nisu sami. Jedino što im treba jest da im dragi ljudi sada ne okrenu leđa. I liječnici kažu da je to važno koliko i terapije – kazala mu je mama.

– Kako je mogla i pomisliti da bih je zato ostavio? Kad ju mogu vidjeti? Smijem li uopće ući u bolnicu? – ispitivao je.

Malo se umirio kad mu je rekla da me može posjetiti. Kad sam taj dan iza mame i brata ugledala nepoznatog muškarca, znala sam da je to on. Uživo je bio puno privlačniji i osjećala sam da sam našla ljubav svog života.

Nije se mogao dugo zadržati, no tih dvadesetak minuta koliko je sjedio uz moj krevet bilo je dovoljno da ga zavolim za cijeli život.

– Zašto mi nisi rekla? – upitao me.

– Jer sam se bojala da će čarolija prestati.

Sjedio je pored mene, držao me za ruku i gledao s tom maramom na glavi. Spustila sam pogled jer ne bih mogla izdržati šok, razočaranje u njegovim očima.

– Lijepa si. Želim te češće posjećivati i volio bih da se ovo među nama nastavi. Bit ću uz tebe dok ne ozdraviš – iznenadio me.

Suza radosnica krenula je niz moj obraz, a on ju je obrisao. To je bio prvi put da sam osjetila njegov dodir i poželjela da zauvijek bude uz mene. Sve je oko nas bilo nabijeno emocijama. Krajičkom oka vidjela sam mamu. I ona je bila ganuta tim riječima.

Muškarac koji me u mojim snovima grlio, bio je uz mene. Oči su nam se ponovo srele i osjetili smo jaku povezanost. Naprosto smo zasjali od sreće. Teško mi je riječima opisati što su mi u tim blagdanskim danima značili naši susreti. Kad sam čula njegov glas, kad bi me pred spavanje nazvao, otvarao bi mi se novi život. Ni moja bolest više nije djelovala tako strašno.

Srodna duša

No kad se Tomislav vratio u svoj grad, ponovo su se rodile sumnje.

– Samo je bio pristojan. Putovao je stotine kilometara da vidi onu lijepu djevojku s fotografije, a umjesto nje ugledao je mene. Nikad se više neće vratiti – napokon sam i Pavlu priznala svoje strahove.

Još sam osjećala njegov dodir na obrazu i molila se da se ponovi. Željela sam Tomislava kao nijednog muškarca do sada.

– Znaš i sama da to nije istina. Očito ste suđeni jedno drugome – umirivao me Pavle.

– Doista tako misliš? – htjela sam još jednom čuti da me Tomislav voli.

I Pavle mi je ponovio baš te riječi.

– Svatko jednom doživi sudbinski susret, a na nama je da prepoznamo takve trenutke – njegove su riječi zvučale toplo, ali i tužno.

Na trenutak sam pomislila da je Pavle nesretno zaljubljen. No kako je nastavio govoriti o Tomislavu, nisam ga dalje ispitivala.

– Borit ću se za život! Želim ozdraviti radi njega, nas – odlučno sam rekla.

Samo zbog njega nisam se predavala. I samo sam zbog njega, nekoliko mjeseci kasnije, pobijedila sam bolest.

Tomislav je uzeo godišnji odmor i dva tjedna bio uz mene. Sjedeći na krevetu ili šetajući po vrtu, bili smo u svom svijetu. Tijekom tih druženja vanjski svijet za nas nije postojao. Bolnice, bolesti, patnje, sve je to bilo daleko od nas.

– Vidiš da i za tebe postoji netko. Vjeruješ li mi sada? I priznaj da je vrijedilo čekati. A sada je važno ne predati se, ne odustajati. Ozdravit ćeš – smješkao se Pavle.

Bila sam mu zahvalna na podršci. Moj najbolji prijatelj opet je bio u pravu. Unatoč svim razočaranjima, našla sam svoju srodnu dušu. No Tomislav se morao vratiti na posao, a za mene je to značilo novo razdoblje samoće.

Vjenčanje u bolnici

Opet sam živjela za poruke i telefonske pozive. Iako rezultati kemoterapije nisu bili dobri i morala sam sve ispočetka, nisam se bojala jer je Tomislav bio uz mene. Razgovarali smo satima i nismo mogli shvatiti zašto nam se to događa. Nismo se mirili s bolesti, a još manje s mogućim tragičnim posljedicama.

– Zavidim ti na tako velikoj i iskrenoj ljubavi – rekao mi je Pavle kad me jednom posjetio.

– Zašto? Sam si mi govorio da svatko ima svoju srodnu dušu. Sigurna sam da ćeš i ti skoro naći svoju – tek tada sam shvatila da ga nešto muči.

– Bojim se da mi je moja srodna duša okrenula leđa – tužno je rekao, a ja još uvijek nisam shvaćala da je zaljubljen u mene.

– Ne govori gluposti. Upravo tako sam i ja razmišljala, a onda je poput groma iz vedra neba u moj život ušao Tomislav. Uvjerena sam da će se isto to dogoditi i tebi – hrabrila sam ga.

Više nisam mogla zamisliti život bez Tomislava. Nikad mi to nije rekao, ali osjećala sam njegove strahove. Bojao se da ću umrijeti, a meni nije bilo na kraj pameti dopustiti boleštini da nas razdvoji. Nakon druge kemoterapije vjenčali smo se u bolnici. Uz obitelj, uzvanici i prvi čestitari bilo nam je bolničko osoblje. Prve bračne noći nije bilo, kao ni medenog mjeseca. Daleko je to bilo od vjenčanja kakvo sam željela, ali to nam nije bilo važno. Vjerovali smo da će se jednoga dana sve u našem životu promijeniti.

– Ni jedna od mojih prijateljica ne može se pohvaliti ovakvim pirom – šalila sam se nakon vjenčanja.

– Nadoknadit ćemo sve! Čim ozdraviš vodim te kamo god poželiš – nježno mi je govorio moj muž.

Odvojeni život

I ponovo se Tomislav morao vratiti u svoj grad. Htio se doseliti k meni, tražio je posao, no dok ga ne nađe morali smo živjeti odvojeno. Viđali smo se svaki drugi ili treći vikend, a dva mjeseca kasnije ukazala se prilika za promjenom. Tomislavu se smiješio posao i tog je ponedjeljka krenuo na razgovor. Dugo smo te noći razgovarali i radovali se spoznaji da se više nećemo odvajati.

Sve je ukazivalo na lijep kraj naše ljubavne priče. Druga kemoterapija prošla je dobro, liječnici su bili zadovoljni nalazima. Mučno je razdoblje bolesti bilo iza mene, a muškarac kojeg volim dolazi živjeti sa mnom. Činilo se da su moje molbe uslišane. Pobijedila sam karcinom, a na ruci nosim vjenčani prsten. Već mi je i kosa ponovo rasla i ovo će biti prvi put da će me Tomislav vidjeti bez marame na glavi.

Nestrpljivo sam šetala po stanu iščekujući njegov dolazak.
Osjećala sam da nešto nije u redu, pokušavala sam ga nazvati. Nije se javljao i to me dodatno zabrinulo.

Kako se u sljedećih nekoliko sati nije pojavio, niti se javljao na mobitel, shvatila sam da se nešto dogodilo. Prošao je cijeli dan, a Tomislavu ni traga ni glasa. Pavle me tješio, no ja sam osjećala da se dogodilo nešto strašno.

– Tomislav ne bi samo tako nestao – jecala sam.

– I nije nestao. Sigurno postoji objašnjenje. Ne razmišljaj crno. Javit će se uskoro i sve ti objasniti. Imaj vjere – hrabrio me.

Međutim, ovaj put Pavle nije bio u pravu. Umjesto Tomislava nazvala je policija i obavijestila me da je moj suprug stradao na putu. Slušalica mi je ispala iz ruku, a ja sam se onesvijestila. Ne znam tko me prenio na krevet, niti tko je razgovarao s policijom. Kad sam se probudila, mama i Pavle sjedili su uz mene. Bilo je dovoljno pogledati ih da shvatim kako ovo nije bio ružan san.

– Recite mi da to nije istina! Tomislav nije mrtav! – jecala sam.

Oboje su šutjeli, znali su da me ne mogu utješiti. Bol je bila prejaka. Zamolila sam ih da me ostave samu jer u ovom trenutku nikoga nisam željela pored sebe. U ruke sam uzela našu sliku s vjenčanja i gorko zaplakala. Krivila sam sebe za nesreću jer je zbog našeg dugog razgovora na put krenuo nenaspavan. Na oštrom zavoju pred sobom je ugledao dva biciklista. Da izbjegne nesreću snažno je okrenuo volan i sletio s ceste u dubok jarak. Biciklisti su odmah pozvali pomoć, Hitna je brzo stigla, no mom mužu nije bilo spasa.

– Ovo je najveća bol koju sam ikad iskusio – u bunilu je šaptao liječnicima.

– Odmah ćemo vam dati injekciju protiv bolova i vozimo vas u bolnicu – odgovorio mu je doktor.

– Mislim na svoju ženu. Karmela me čeka, a ja neću doći. Sad sam poput drugih, i ja ću je prevariti, povrijediti – bile su to njegove posljednje riječi.

Tomislav je umro na putu za bolnicu. Mislila sam da je to i za mene kraj jer sada doista nemam razloga živjeti. Danima sam odbijala hranu i mislila da ću umrijeti od tuge. Bio je to jedini način da zauvijek budem sa svojim mužem.

Prijateljska utjeha

No Pavle me uvjerio da moram nastaviti sa životom. Posebno zbog malog bića koje je već dva mjeseca živjelo u meni. Moj sin je bio jedini razlog zašto nisam dignula ruku na sebe. Poslije takve ljubavi moje srce će zauvijek biti ispunjeno prazninom, mislila sam.

I natjerala se da živim od danas do sutra, zahvalna što sam doživjela tako veliku ljubav. Pavle me svaki dan posjećivao, hrabrio me da ću jednom opet biti sretna, a meni se čini da bih tako izdala Tomislava. Život bez njega godinama je bio bolan, I sebe u zagrljaju nekog drugog muškarca dugo nisam mogla zamisliti. Godinama sam živjela u prošlosti, sjećanjima na svog muža. Pavle nije odustajao, strpljivo je čekao da se bol stiša. I cijelo je vrijeme bio uz mene. Baš kao što mi je Tomislav nekad davao vjeru u izlječenje od karcinoma, Pavle mi je sada davao nadu u bolje sutra.

Moj sin Tomo danas ima dvije godine, a prijateljstvo između Pavla i mene preraslo je u nešto dublje. Ne kažem da je to strastvena i snažna ljubav jer nikad nikoga neću voljeti kao Tomislava. Veže nas prijateljstvo, poštovanje, odanost. No iz prijateljske smo ljubavi ipak napravili korak više jer doista, uvjerio me moj Pavle, nema razloga da jedno drugome ne damo priliku.