Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Prijatelj me uvukao u lanac prostitucije

Čim sam, izlazeći iz zrakoplova, uključio mobitel, zasvirao je. Jedan pogled na zaslon i suprugino ime bili su dovoljni da me obuzme mrzovolja. Zaboga, već me zove, a jedva da je prošlo nekoliko sati otkako smo se rastali u zagrebačkoj zračnoj luci.

– Leonardo, jesi li stigao u Rim?

– Evo, upravo sam izišao iz aviona – potvrdio sam supruzi, nastojeći glasom ne otkriti ljutnju, a ona je odmah nastavila:

– Čuj, zvao me je maloprije Viktor. Pita bismo li sljedećeg vikenda s njima htjeli ići na kampiranje. Pod šatorom. Znaš da oni često idu i da…

– Valentina, moram već sada znati gdje ćemo biti sljedećeg vikenda? Pa tek je ponedjeljak – prekinuo sam je nestrpljivo pružajući mladom cariniku putovnicu. Bacio sam pogled na sat. Imao sam točno sat vremena do dogovorenog poslovnog sastanka u Rimu, a još sam bio na aerodromu.

– Znam, dušo, ali Viktor bi želio znati hoćemo ići s njima. Dječaci se već vesele i…

– Valentina, molim te, nemoj me sada time opterećivati. Pa znaš da imam važan sastanak. Već kasnim – još jednom sam je prekinuo, ovaj put ne trudeći se sakriti uzrujanost zbog, kako sam smatrao, nepotrebnog poziva.

– Dobro. Reći ću mu da još ne znamo hoćemo li s njima. Javi mi se kad obaviš sastanak – rekla je Valentina te sam konačno okončao razgovor.

U braku smo bili jedanaest godina, ali posljednjih mjeseci supruga mi naprosto nije dala disati. Otkako nam se prije godinu dana rodilo treće dijete, kćerkica Dominika, Valentina me je stalno gnjavila kojekakvim kućanskim problemima. Uvijek je imala pune ruke posla s djecom ili kuhanjem te mi je počela prepuštati neke od poslova o kojima je dotad ona vodila računa. Tako sam sve češće morao u nabavku namirnica ili pak na poštu platiti račune, a ovih dana u trgovini sam dogovarao dopremu kupljenog pokućstva jer je Dominika danima imala kašalj pa Valentina nije ni izlazila iz kuće. Stoga mi je ovaj poslovni put u Rim došao kao naručen da malo predahnem od sve napornijeg obiteljskog života.

Možda je treće dijete ipak bilo previše, razmišljao sam vozeći se u taksiju prema mjestu dogovorenog sastanka. Oboje smo odavno prešli tridesetu i imali smo desetogodišnje blizance, Tonija i Bornu. Dominika je stigla neplanirano, ali nakon kratkog razmišljanja zaključili smo kako pobačaj ipak ne dolazi u obzir.

– Sada si postao šef, imaš bolju plaću, a otplatili smo i kredit. Treće dijete neće puno toga promijeniti – bila je uvjerena Valentina. No, rođenje Dominike ipak je poremetilo naš dotad uhodani dnevni ritam.

Dječaci su već porasli, bili su dovoljno veliki da ostaju sami kod kuće te smo se Valentina i ja mogli više posvetiti sebi, ali i poslu. Ona je radila kao odgojiteljica u vrtiću, a ja sam imao odličan posao u zagrebačkom predstavništvu jedne talijanske tvrtke. No, dolazak bebe u naš dom kao da je sve okrenuo naopačke. Na poslu sam dobio odgovornije šefovsko mjesto koje je zahtijevalo više rada i nosilo veću odgovornost. Stoga sam se umjesto brige o malom djetetu, želio opustiti uz televizijski program ili mirnu večeru sa suprugom u nekom restoranu. Ali Valentina više nije imala vremena za izlaske, osim ako oni nisu uključivali cijelu našu obitelj, kao što bi to bilo predloženo kampiranje u prirodi s prijateljem Viktorom i njegovom obitelji. Na sastanak sam stigao na vrijeme na moje veliko zadovoljstvo, u kratkom vremenu uspio isposlovati sve što sam planirao.

– Rado bih išao s vama na ručak, ali obećao sam se javiti jednom prijatelju kojega godinama nisam vidio, a živi u Rimu – ljubazno sam se kolegama zahvalio na pozivu. Zadovoljan što je sastanak prošao odlično, zaputio sam se u hotel u kojemu sam odsjeo. Ušavši u sobu, odmah sam nazvao Martina, kojeg nisam vidio godinama.

– Leo, ti si? Evo baš pričam nekima da će me nazvati prijatelj iz mladosti – Martinov glas bio je srdačan.

– Martine, mislio sam da se vidimo kad sam već ovdje. Obavio sam sastanak i sada sam slobodan – predložio sam.

– Svakako se vidimo, Leo. Koliko je ono vremena prošlo? Devet, deset godina – prisjećao se Martin.

– Deset, sigurno. Zadnji put smo se vidjeli u Zagrebu kad su mi se rodili Toni i Borna. Sjećaš se, bio si kod nas na večeri? A dječaci su već navršili deset godina – prisjetio sam se našeg posljednjeg susreta, nakon kojeg je Martin otišao u Italiju.

– Čuj, Leo, ja sam trenutno zauzet, ali večeras sam pozvan na jednu zabavu. Bit će to super party u jednoj vili. Kod nekih prijatelja. Možemo otići zajedno – predložio je oduševljeno. Takav me je prijedlog zatekao jer sam očekivao da ću se sa starim prijateljem susresti negdje u kavani ili restoranu. Ili da će me on eventualno pozvati k sebi u stan da se prisjetimo starih dana. No, shvatio sam da zapravo ne znam kako Martin danas živi. I s kim? Kada smo prije pet godina nakratko kontaktirali elektroničkom poštom, napisao mi je da je razveden, ali da se opet ženi, prisjetio sam se.

Dolazak prijatelja

– Ne znam, Martine. Pa ja tamo nikoga ne poznajem. To će sve biti Talijani – dvoumio sam se trebam li prihvatiti njegov poziv, ali on me je odmah počeo uvjeravati u suprotno:
– Glupost. Pa ti dobro govoriš talijanski. Uostalom, ići ćemo zajedno. Kažem ti, bit će to odlična zabava. Ništa uštogljeno. Zakuska uz bazen i glazbu. Pokupit ću te u devet. Reci mi samo u kojem si hotelu? – zatražio je ne čekajući moj pristanak te sam mu spremno odgovorio na pitanje.

– Onda, Leo, naći ćemo se u devet pred ulazom. Jedva čekam da te vidim, stari prijatelju – pozdravio me i zaključio razgovor. Planirao sam se s njim susresti poslije podne, a sada ćemo se vidjeti tek večeras. To znači da imam cijelo popodne slobodno, skoro sam zažalio što nisam prihvatio poziv na ručak poslovnih kolega. Sjetio sam se obećanja koje sam dao Valentini da ću joj se javiti kad obavim sastanak.

– Odlično, Leo, što je sastanak ispao tako dobro. Da si znao, možda si se mogao vratiti kući još večeras.

– Nema veze. Obići ću malo Rim – rekao sam supruzi. – Zar se nećeš javiti Martinu?

– Već smo se čuli. Vidjet ćemo se večeras – objasnio sam.

– Večeras?

– Da, idemo van. Na piće – zatajio sam odlazak na zabavu, ni sam ne znajući zašto.

– Samo na piće? Zar te nije pozvao na večeru? – čudila se Valentina.

– Ići ćemo i na večeru. Zaboga, Valentina, zar je važno idemo li na piće ili na večeru? – nervozno sam se obrecnuo na ženu. Činilo mi se da u posljednje vrijeme stalno govori nevažne stvari i samo me nepotrebno uzrujava.

– Samo pitam. Zašto se odmah ljutiš? Čuj, moram ići. Dominika plače. Znaš da je još razdražljiva od prehlade.

– Dobro, javit ću se sutra s aerodroma – rekao sam nadajući se da me te večeri više neće zvati. Martin je pred hotel stigao na vrijeme. Razrogačio sam oči od iznenadenja kad sam ga ugledao kako izlazi iz crvenog ferrarija. Iako smo po godinama bili vršnjaci, Martin je izgledao barem pet godina mlađi. U trideset i četvrtoj izgledao je bolje nego prije deset godina kada sam ga zadnji put vidio. Visok i vitak, s kratkom frizurom koja se sjajila od gela i skupim sunčanim naočalama na čelu, Martin je podsjećao na filmsku zvijezdu.

– Prijatelju, pa ti super izgledaš! Jedva bih te prepoznao – srdačno sam mu se obratio, a on je mene još srdačnije zagrlio.

Bio sam zadovoljan što sam ponio i ležerniju odjeću, a ne samo strogo poslovno odijelo, jer je Martin, mada u skupim dizajnerskim hlačama i košulji, ipak bio sportski odjeven.

– Ni ti se uopće nisi promijenio – uzvratio mi je kompliment lako sam ja znao da sam, otkako smo se zadnji put vidjeli, naslagao barem desetak kilograma.

Stižemo u vilu

– Jesi li u braku? Kako živiš? – raspitivao sam se kad sam se smjestio na suvozačevom sjedalu niskog sportskog dvosjeda.

– Pa, živim solidno – pogledao me i namignuo mi, a onda pritisnuo papučicu gasa. Automobil je pojurio tako naglo da sam se spontano vezao. Martin se na to nasmijao i nastavio:
– S Giovanom sam još u braku, ali nije to više ono što je bilo. Uglavnom živimo svatko po svome – rekao je i pustio glazbu na radiju.

– To ti je druga žena? – pokušavao sam povezati.

– Da, s prvom, Anom, davno sam se razveo. Pa Anu si upoznao. Prohodali smo još u Zagrebu.

– Da, sjećam se – nejasno sam se prisjetio jedne od njegovih brojnih djevojaka. S Martinom sam se upoznao još u srednjoj školi. Mada nismo išli u isti razred, počeli smo se intenzivno družiti. Bio je zabavan i drag momak iako nije volio učiti. Ja sam krenuo na studij, a on se zaposlio u jednom kafiću. Bio je poduzetan i nakon godinu dana s jednim je prijateljem otvorio vlastiti lokal. Posao im je išao, ali Martin je želio puno više. Bio je ambiciozan i inteligentan te sam mu često znao prigovoriti što nije upisao studij. No, on je na to odgovarao da diploma ne donosi uvijek i zaradu. Još kao dečko volio je lijepu odjeću, izlaske i djevojke te se sada nisam previše začudio što ni s drugom ženom nije uspio ostvariti stabilan brak. Sigurno toj Giovani nije bilo lako s njim, mislio sam gledajući ga kako jednom rukom drži volan, a drugom pali cigaretu.

– A ti, Leo? U braku si i imaš dva sina, zar ne? – upitao me je.

– Da, blizance. A prije godinu dana rodila nam se Dominika.

– Troje čak? Ja nemam djece. Ili barem za njih ne znam – nasmijao se. Zavrtio sam glavom. Bio je to Martin kakvog sam poznavao.

– Imaš li barem dobar posao za tako brojnu obitelj? I naravno, primanja? – upitao me je.

– Pa, ne žalim se. Valentina je odgojiteljica, a ja…

– Onda se ne čudim što ih imate već troje. Sigurno voli djecu. Ali zamorno je to. Sestra moje žene Giovane također ima tri kćeri. Divne djevojčice, ali kad dođu k nama, nastane rusvaj u kući. Ja im kupim darove, a onda se najčešće nekamo izgubim – pričao je Martin kroz smijeh, a ja sam se prisjetio slične situacije u vlastitu domu kad se dečki svađaju, a Dominika ne prestaje plakati. I sam bih se tada rado izgubio. Ferrari se zaustavio uz rub jedne dugačke ulice, pored visokih zatvorenih vrata i isto tako visokog zida.

– Evo nas. Sada ćeš vidjeti što je prava zabava. I život na visokoj nozi – rekao je Martin pritisnuvši zvonce pored kojeg sam pročitao talijansko prezime. Nije prošlo ni nekoliko sekunda i vrata su se otvorila. Na njima je stajala zgodna mlada djevojka odjevena u oskudnu suknjicu i dekoltiranu majicu.

– Monika, super izgledaš. Je li Marcelo stigao? – obratio se djevojci na talijanskom ulazeći u prostrano dvorište.

– Došao je. I Luna je ovdje – razabrao sam, iako je djevojka govorila brzo. Obišli smo ogromnu kuću i našli se s prednje strane velike vile pa sam shvatio da smo se zapravo parkirali sa stražnje strane. Prizor koji sam ugledao istovremeno me je začudio, ali i zadivio. Ispred prekrasne bijele višekatnice s velikim balkonima punim cvijeća bio je ogroman bazen. Dvadesetak ljudi, većinom mlađih, nalazilo se oko bazena, većina s čašom pića u ruci, dok su neki sjedili u ležaljkama. Pokraj bazena, s nogama u vodi, sjedilo je nekoliko mladih lijepih djevojaka, odjevenih u kupaće kostime. Svirala je glazba, ali ne preglasno.

– Martine, stigao si – pristupila nam je žena u četrdesetim godinama, pomno dotjerane frizure.

– Luna, ovo je moj dobar prijatelj iz Zagreba – predstavio me je.

– Drago mi je što si doveo prijatelja – namignula mu je Luna. Odlazeći, dobacila je Martinu:

– Znaš, ono je riješeno. Marcelo je otišao po paket.

– Super. Računao sam na njega – dobacio je Martin. Nisam znao o čemu govore, ali nije me ni zanimalo. Sjetio sam se, naime, da od ručka nisam ništa jeo, a ispod jedne palme nedaleko od ulaza u kuću opazio sam nekoliko spojenih stolova na kojima je bila hrana.

Društvo uz bazen

– Slobodno se posluži – Martin je primijetio moj pogled i pokazao rukom prema bogatoj trpezi:

– Ja idem potražiti Marcela. Luna mu je žena. Oni su moji dobri prijatelj, a kuća pripada Marcelovu ocu. Ali stari je uglavnom u nekom selu na jugu, gdje ima veliko imanje. Pun je novca, kao što vidiš – šapnuo mi je pogledavši prema prekrasnoj vili. Kad se Martin udaljio, prišao sam stolu oko kojeg su se neki već motali. Bilo je tu svega. Od ribljih salata, peciva i kvalitetne salame i sira do kavijara i skupih vina i šampanjca. Ljudi oko mene međusobno su razgovarali te sam shvatio da se većina poznaje. Bilo je više muškaraca nego žena, a primijetio sam da djevojke kraj bazena uglavnom razgovaraju međusobno. Monika, koja nam je otvorila vrata i uvela nas, razgovarala je s Lunom. Možda joj je to kći, pomislio sam upravo kad mi je prišao Martin. Bio je u društvu mlađeg tamnokosog muškarca krupnije građe kojeg mi je predstavio kao Marcela. Činilo se da je Marcelo mlađi od svoje žene Lune ili je barem meni tako izgledao.

– Nadam se da ćeš se dobro zabaviti, Leo – potapšao me je Marcelo srdačno po ramenu i udaljio se, a zatim me Martin upoznao još s nekima. Sve su to bili mladi, simpatični ljudi kako sam ubrzo shvatio, pripadnici viših društvenih krugova. Većina se bavila privatnim biznisom, menadžerstvom, a dvojica su bili odvjetnici. Popio sam već drugo piće i polako se opustio u društvu ljudi koje sam tek upoznao. Bili su duhoviti i zabavni te sam se brzo uklopio.

– Dolaziš li često u Italiju? Martin te nije spominjao, a čini se da ste dobri? – upitao me je Valerio, simpatičan pravnik.

– Znamo se još iz škole, ali nismo se vidjeli godinama. Inače smo dobri prijatelji, nekad smo bili nerazdvojni – objašnjavao sam Valeriju na ne baš sjajnom talijanskom. Približio mi se i pokazao neprimjetno prema Moniki koja je kraj bazena razgovarala s Martinom.

– Vidiš li Moniku? Ona je Lunina kći iz prvog braka. Marcelo joj je već treći muž. Cura mi se sviđa, ali nemam sreće. Jer zaljubljena je u Martina – šaptao mi je Valerio.

– Ozbiljno? – začudio sam se jer Monika je bila sigurno petnaestak godina mlađa od Martina.

– Takav ti je Martin. Ali ti ga, sigurno dobro poznaješ – Valerio je slegnuo ramenima i pružio mi još jedno piće.

Ljepotica na balkonu

– Ne bih, hvala. Već sam dosta popio – odbio sam i posegnuo prema zdjelici s jagodama. Sva je hrana na stolu bila prvoklasna i bilo joj je teško odoljeti. Zagrizao sam u veliku jagodu i slučajno podigao pogled prema jednome od balkona. Na njemu sam ugledao mladu djevojku. Njena ljepota toliko me zadivila da sam nekoliko trenutaka u nju gledao kao opčinjen. Plave valovite kose i punih rumenih usana, stajala je posve nepomično među cvjetnim aranžmanima te se doimala kao priviđenje. Bila je odjevena u nešto što nisam znao je li spavaćica ili kućna haljina. Blijedožuta tkanina obrubljena čipkom ocrtavala je njene grudi, ali ono što me je najviše iznenadilo bio je njen pogled.

Za razliku od svih prisutnih na zabavi koji su se smijali i bili odlično raspoloženi, djevojka na balkonu promatrala je prizor kraj bazena ozbiljna, gotovo skamenjena izraza lica. Nakon nekoliko trenutaka konačno se pomaknula želeći se vratiti u kuću, no onda joj se pogled zaustavio na meni, možda i zato što sam bio jedini koji ju je primijetio. Svi ostali su se zabavljali, a neki su već bili u bazenu. U jednom trenutku učinilo mi se da mi želi nešto reći, a onda se naglo okrenula i nestala s balkona. Tko je ta prekrasna djevojka? Je li i ona Lunina kći? Ili Marcelova?

– Leo, dođi u bazen? – pozvao me je Valerio koji se već skidao u kupaće gaćice.

– Nemam kupaće – odmahnuo sam glavom.

– Nema veze. Curama neće smetati – odvratio je kroz smijeh i zagrlio jednu od plavuša koje su sjedile uz rub bazena.

– Je li tako, Dori? – namignuo je djevojci. Nasmijao sam se i prišao bliže bazenu iako mi nije padalo na pamet kupanje. Zazvonio mi je mobitel. Na zaslonu je ponovno stajalo Valentinino ime. Nisam se odmah javio, nadajući se da će prestati zvoniti jer je bilo skoro jedanaest sati. Valentina će pomisliti da već spavam i odustati od poziva. Trebao sam isključiti mobitel, mislio sam, ali melodija je nastavljala svirati. Da se nije što dogodilo, palo mi je na pamet te sam se konačno javio.

– Ne spavaš? – začuo sam njen glas.

– Ne. S Martinom sam – uzvratio sam muklo, nadajući se da neće čuti galamu i glazbu koja je svirala.

– U nekom ste lokalu?

– Da, ovdje je prilična galama. Zar se nešto dogodilo? – upitao sam, uvjeren da je riječ o nečem važnom kad me zove tako kasno.

– Ništa strašno. Samo, bila sam s Bornom na hitnoj. Igrao je nogomet i pao. Srećom, samo je uganuo gležanj, ništa nije slomljeno – govorila je.

– Znači, nije u gipsu? – htio sam se uvjeriti.

– Ne, dobio je injekciju i obloge. Sada leži.

– Dobro, sutra ćeš mi sve ispričati – želio sam okončati razgovor čim sam se uvjerio da je Borna dobro. Spontano sam se okrenuo i ponovno pogledao prema balkonu, ali na njemu više nije bilo nikoga.

– Leo, samo da ti još kažem kad već razgovaramo. U spavaćoj sobi se podigao parket. Uz prozor, valjda od vlage. Sve je…

– Valentina, nemoj mi sada o parketu. S Martinom sam – obuzimala me ljutnja. Zar ne možeš to ostaviti za sutra? Ali Valentina nije odustajala:

– Morat ćeš otići kod onog Pere koji ga je stavljao. Već onda sam znala da nije pouzdan. Napravio je posao površno i još uzeo onoliki novac. Znala sam…

– Da, ti uvijek sve znaš – prekinuo sam je ljutito. Sad mi je već stvarno išla na živce. Pogledao sam u bazen u kojemu je bio i Martin, a onda sam ugledao Moniku u valjda najmanjem bikiniju koji je postojao. Martin sigurno ne dopušta da ga žena gnjavi za svaku glupost, pomislio sam, zavideći odjednom prijatelju koji je očito znao uživati u životu. Završio sam razgovor uz obećanje ženi da ćemo riješiti problem s parketom, ali jedva sam se suzdržao da joj nešto grubo ne odbrusim. Činilo mi se kao da sam zarobljen. Ne da mi mira čak ni kad sam kilometrima daleko, spremio sam mobitel u džep, a onda me je iznenada netko gurnuo.

Na kraju hodnika

– Oprostite, nisam vas vidio. Stvarno sam nespretan – ispričavao se čovjek koji me je slučajno gurnuo što je bilo još gore, zalio vinom. Pogledao sam na svoju svijetlu košulju s koje se cijedilo crveno vino.

– Nema veze. Sve je u redu – zbunio sam se. Martin, koji je upravo izlazio iz bazena, prasnuo je u smijeh čim me je ugledao:

– Sandro te je dobro okupao. Moraš se presvući. Dođi, dat ću ti čistu košulju.

– Nema veze – ponovio sam i dodao:

– Ionako ću uskoro otići. Nisam želio svojim domaćinima stvarati probleme.

– Kamo bi već išao? Pa tek smo došli. Presvući ćeš se, a mogu ti dati i kupaće – navaljivao je Martin.

– Ne znam…

– Daj, Leo, nemoj mi reći da ti se ovdje ne sviđa.

– Nisam to rekao. Naravno da mi se sviđa – priznao sam i krenuo za njim u kuću. Penjući se na kat bio sam zatečen raskošno uređenim interijerom. Kako samo neki ljudi zarađuju, mislio sam prateći Martina kroz dugačak hodnik. I onda, na kraju hodnika ponovno sam ugledao djevojku s balkona. Stajala je pored jedne djevojke kratke crne kose, odjevene u sličnu, gotovo prozirnu haljinu. Nije me vidjela, ali ja nisam s nje skidao pogled, što nije promaklo Martinu. Zastao je pored jednih zatvorenih vrata i šapnuo mi gledajući prema djevojkama koje su stajale u dnu hodnika.

– Sviđa ti se? Ona plava.

– Pa doista je prekrasna – priznao sam zbunjeno.

– Tko je ona? – nisam odolio da ga ne upitam.

– Monikina prijateljica. Nije iz Italije – kratko je odgovorio i uveo me u veliku spavaću sobu. Otvorio je dio ormara koji se prostirao preko cijelog zida.

– Evo, tu su košulje. Odaberi bilo koju – pokazao mi je i nestao opet u hodniku. Dok sam ja među mnoštvom skupocjenih, dizajnerskih košulja birao veličinu, Martin se vratio i pogledao me značajno:

– Čuj, ona cura, ona ljepotica, i ti se njoj sviđaš. Sad sam s njom razgovarao.

– Stvarno? – bio sam posve zatečen.

– Njena soba je na dnu hodnika. Čeka te – namignuo mi je.

– Ali, Martine, ne poznajem je. I ja sam… da zna Valentina – mucao sam ne znajući što bih rekao. Martin je vrtio glavom:

– Kako bi znala? Zaboga, Martine, nekad nisi bio tako zatucan. Ako ti se sviđa… – slegnuo je ramenima. Preodjenuo sam se bez riječi te smo izišli iz sobe. Pogledao sam niz hodnik, ali on je sada bio prazan.

– Zadnja soba zdesna – dobacio mi je i zaputio se niz stube, dok sam ja ostao kao prikovan na mjestu. Nije mi izlazio iz glave njezin prekrasan lik. Je li istina da joj se sviđam? Sjetio sam se da me je opazila s balkona. Ona je Monikina prijateljica, a Monika je zaljubljena u Martina. Vjerojatno Martin dobro poznaje tu lijepu djevojku. Valentina nije znala gdje sam. Nikada ne bi mogla doznati za prijevaru, misli su mi navirale i protiv moje volje.

Prisjetio sam se svoje jedine bračne nevjere prije sedam godina. Kratkotrajna afera s kolegicom na poslu okončana je za samo nekoliko tjedana. Borki je veza sa mnom također bila samo flert. Uskoro se zaposlila drugdje i udala, a Valentina nikad nije saznala. Iako me neko vrijeme pekla savjest, zatomio sam s vremenom osjećaj krivnje. Ono što ne zna, ne može je povrijediti, pomislio sam i sada tek polako krenuo hodnikom. Bio sam sasvim prosječna izgleda i do tada nisam ni sanjao da bih se mogao svidjeti takvoj ljepotici. Iako sam popio samo dva pića, nisam bio naviknut na žestoki alkohol, a on mi je sada dao hrabrost za ono što sam namjeravao učiniti.

Zastao sam pred vratima sobe koju mi je pokazao Martin, a onda bacio pogled kroz otvoreni prozor na hodniku koji je jednim dijelom gledao na bazen. U bazenu sam opazio Valerija i neku plavušu u strastvenom zagrljaju. A onda sam ugledao Martina i Marcela koji su stajali sa strane i razgovarali. Učinilo mi se da je Marcelo uzrujan, ali Martinovo lice nisam vidio jer mi je bio okrenut leđima. Opet sam pogledao Valerija koji se očito dobro provodio. Djevojka je uskoro ostala bez gornjeg dijela kupaćeg kostima.

Ne razmišljajući što činim, pokucao sam na vrata. Kad se iznutra nitko nije oglasio, posegnuo sam za kvakom i ušao. Našao sam se u nevelikoj sobi, a ono što me je odmah začudilo bilo je ogromno zrcalo na stropu. I onda sam je ugledao. Stajala je kraj prozora u istoj blijedožutoj haljini. Kad je osjetila da je netko ušao, naglo se okrenula. Haljina je bila gotovo prozirna i ispod nje sam dobro vidio rublje od bijele čipke. Djevojka me gledala netremice, bez riječi, dok sam joj se polako približavao.

– Ja sam Leonardo – rekao sam joj glupo na talijanskom, a onda se sjetio da mi je Martin rekao kako cura nije iz Italije. Njene plave oči raširile su se od iznenađenja. Otvorila je usnice kao da mi želi nešto odgovoriti, ali nije stigla jer sam je ja, posve obuzet željom, naglo privukao k sebi. Njeno prekrasno vitko tijelo bilo je gipko kao da je od gume. Spustio sam svoje usne na njene i dok sam je sve strastvenije ljubio, osjetio sam kako joj se cijelo tijelo odjednom ukočilo. Obuzet strašću povukao sam jednu naramenicu njene haljine, a onda ipak posljednjim zrnom razuma shvatio kako mi ona uopće ne uzvraća poljupce. Prestao sam je ljubiti i pogledao je iznenađeno. Njen pogled me šokirao. Plave oči bile su raširene od užasa. Gledala me prestravljeno, kao da vidi duha. Tada sam opazio da se trese cijelim tijelom i drhtavom rukom povlači naramenicu, želeći se zaštititi od mog pogleda. Bio sam preneražen. Zar mi nije Martin rekao da joj se sviđam?

– Što ti je? – opet sam je upitao na talijanskom, a onda shvatio da me ne razumije. Gledala me je kao da je želim ubiti. Zar je luda?

– Govoriš li engleski? – nametnulo mi se sljedeće pitanje. Kimnula je glavom i konačno progovorila:

– Malo – glas joj je pri tome zadrhtao, a ja sam joj nastavio govoriti, sada na engleskom:

– Martin mi je rekao da ti se sviđam. Vidjeli smo se kad si stajala na balkonu. Sjećaš se?
– bio sam sve uvjereniji kako s tom djevojkom nešto nije u redu. Gledala me je ne shvaćajući što joj govorim.

– Martin? – ponovila je jedva čujno.

– Da, Martin. Ti si Monikina prijateljica, zar ne?

Zašto se boji?

Djevojka je šutjela. Bez riječi je zurila u mene. Prolazile su sekunde, a onda i cijela minuta. Bilo je očigledno da se iz nekog razloga jako boji. Ali zbog čega, uopće nisam shvaćao?

– Kako se zoveš? – upitao sam je. Odjednom, posve me je prošla želja za njom. Sve sam više shvaćao da je riječ o zabuni. Možda je Martin mislio na drugu djevojku? Možda na onu što je s njom bila na hodniku? Opet je dugo trebalo da mi konačno odgovori.

– Ja se zovem Katarina – prošaptala je, ali na moje zaprepaštenje više ne na engleskom.

Jezik kojim je progovorila nalikovao mi je na ruski.

– Ti si iz Rusije? – uslijedilo je moje novo čuđenje.

– Ukrajina – sada je odgovorila odmah. I dalje me je netremice gledala, ali više ne s tolikim strahom. Sada sam ja ušutio, zureći u nju. Tko je ona? I što radi ovdje ako je iz Ukrajine? Nametala su mi se razna pitanja, ali prije nego što sam ih uspio izgovoriti, Katarina je očajno zavapila:

– Pomozite mi. Molim vas, pomozite mi – sada je opet govorila na lošem engleskom.

– Tko si ti? – prišao sam joj bliže i uhvatio je za ruku. Počela se otimati i odmahivati glasom:

– Molim vas, nemojte me ozlijediti. Molim vas.

Naglo sam je pustio. Strašna pomisao javila mi se prvi put u glavi, ali bila je tako grozna da sam je nastojao odmah odbaciti. Ne, to nije moguće! Zar bi se Martin bavio prostitucijom? I još mene u sve uvukao?

Na prevaru

– Kako si se našla ovdje? Tko te je doveo? Ne boj se, možeš mi vjerovati – nastojao sam je uvjeriti kako joj ne želim zlo. Čak sam se svjesno odmaknuo od nje.

– Bila sam na audiciji. U Kijevu. Rekli su mi da će mi dogovoriti snimanje. Željela sam biti model. Lagali su mi – sada je govorila brzo, očito shvaćajući da ja o tome ništa ne znam. Željela mi je sve brzo ispričati, kao da se bojala da ću otići ili da joj neću vjerovati.

– Tko ti je lagao?

– Neki ljudi. Iz agencije. Bili su u Kijevu. Ne znam tko su – odmahivala je nemoćno glavom.

– Otkad si ovdje? – pitao sam dalje, a svaki njen odgovor otkrivao mi je sve strašniju istinu.

– Jutros su me doveli. Jedan čovjek… deblji, tamna kosa – objašnjavala je, a ja sam shvatio da govori o Marcelu.

U sjećanje mi se vratila Lunina rečenica da je “Marcelo otišao po paket”. Bio sam potpuno šokiran.

– Došla si avionom?

Potvrdila je glavom. Zaboga, oteli su djevojku iz Ukrajine, prevarili je da će biti model i sada je žele prisiliti na prostituciju. Ali zašto me je Martin poslao u njenu sobu, i dalje nisam shvaćao. Katarina je iznenada počela plakati, a kroz jecaje uspio sam ipak razabrati njene riječi:

– Rekao mi je da ćete mi vi biti prva mušterija. I da ne smijem ništa govoriti jer ću se jako kajati. Rekao je neka se naviknem. S vama – suze su joj tekle niz lijepo lice.

Nisam pronalazio riječi. Martin je želio mene iskoristiti da se cura sa mnom navikne na ono što je čeka. Ta je pomisao bila toliko monstruozna da me je naglo obuzeo dotad nepoznat osjećaj gađenja, pa i mržnje prema nekadašnjem prijatelju. Što ću sada? Ne mogu mu samo tako reći kako sam otkrio istinu. Bilo je jasno da je riječ o opasnim ljudima. Možda o cijelom lancu prostitucije. Gledao sam sažaljivo djevojku. Moram joj pomoći. Ali kako? Instinktivno sam krenuo prema izlazu, ali Katarina je pojurila za mnom. Ščepala me je za rame. Njene su me oči preklinjale:

– Nemojte me ostaviti ovdje. Molim vas. Odvedite me odavde.

– To ne mogu. Prijavit ću sve policiji. Ali ne smijem im otkriti da sve znam. Inače ću i ja stradati i neću ti moći pomoći – malo sam se zasramio zbog svog kukavištva, ali osjetio sam kako se sada bojim i za vlastitu sigurnost. Tko zna na što su sve ti ljudi spremni?

– Vjeruj mi. Sve ću prijaviti policiji. Još večeras. Ali ne smijemo otkriti da sam saznao. Razumiješ li me? – uvjeravao sam je. Katarina je tiho plakala, a kad sam joj sve još jednom ponovio, potvrdila je glavom da shvaća.

U policiji

– Jesi li došla sama?

– Ne, još su tri djevojke tu. U drugim sobama – odgovorila je, a ja sam još jednom ostao zaprepašten. Konačno, skupio sam hrabrosti i sišao dolje. Znao sam da će mi trebati velika vještina da se ne odam pred Martinom. Pomisao na nesretnu Katarinu, na njeno suzama obliveno lice, dala mi je snage da se uspješno pretvaram.

– Tako brzo? – upitao me je Martin čim me je ugledao. Zadržao sam na licu smiren izraz, čak sam mu se nasmiješio.

– Bila je šutljiva. Ali jako je zgodna – izgovorio sam riječi koje su mi se gadile. Ostao sam na zabavi još najmanje sat vremena. Bilo je to najgorih sat vremena u mom životu. Marcelo mi je iz daljine uputio upitan pogled. Sada sam shvaćao zašto se ljutio na Martina. Smatrao je da je Martin napravio glupost kad me je poslao Katarini. Ali Martin je očito bio previše siguran u sebe i nije slutio da ću otkriti istinu. Njegovoj naivnosti očito je pridonio i alkohol koji nije štedio.

Mahnuo sam rukom Marcelu uz osmijeh i odmah privukao u zagrljaj jednu od polugolih djevojaka za koje sam sada znao da su prostitutke. No, sve su bile Talijanke i činilo mi se da su tu dobrovoljno. Možda će Marcelo i Martin Katarinu i ostale dvije djevojke iz Ukrajine prodati u neki bordel, nagađao sam zgroženo.

Tek oko jedan sat poslije ponoći uspio sam se izvući. Odvezao sam se do hotela taksijem, dok je pijani Martin ostao, ništa ne sluteći. U hotelu sam se raspitao gdje se u to doba mogu obratiti policiji, a onda ponovno izišao van u gluho noćno doba. Sve što sam te večeri otkrio, ispričao sam policajcima. Tražili su moje isprave i zamolili me da još ne napuštam zemlju. Valentini sam sutradan slagao da mi je iskrsnuo još neki neodgodiv poslovni sastanak i kao na iglama čekao u hotelu rasplet događaja. Kad mi se konačno javio policajac i rekao mi da mogu otputovati kući, odahnuo sam.

– Neka smo saznanja već imali, ali vi ste nam puno pomogli. Ako još budemo trebali vašu pomoć, javit ćemo vam se – izvijestio me je policajac.

– A one tri djevojke iz Ukrajine? Što je s njima? – htio sam znati.

– Zadržane su na ispitivanju, a onda će kući. Ne brinite se, učinili ste najbolje što ste mogli – nakon njegovih riječi pao mi je kamen sa srca. Ni u jednom trenutku nisam se pokajao što sam prijavio policiji nekadašnjeg prijatelja. Nisam znao hoće li Martin dolazak policije povezati sa mnom, ali nije me uopće zanimala njegova sudbina. Ništa manje od zatvora nije zaslužio. Ono čime sam još dugo bio užasnut jest spoznaja kako sam umalo i sam bio uvučen u lanac prostitucije i trgovanja ljudima. Taj mi je nemili događaj otvorio oči i pokazao mi kako, osobito u posljednje vrijeme, nisam cijenio ono što imam. Kad sam se nakon tri dana konačno vratio kući, dočekali su me supruga s Dominikom u naručju i Borna koji zbog ozljede još nije išao u školu.

– Tata, još me malo boli gležanj, ali do petka ću biti super. Možemo li ići na ono kampiranje? – odmah me je zaskočio s pitanjem.

– Naravno, sine, da ćemo ići. I ne samo ići. Kupit ćemo i novi šator. Jer sada nas je petero – uzeo sam u naručje kćerkicu, a supruzi spustio poljubac na obraz.

– Leo… – počela je iznenađeno, ali ja sam je prekinuo:

– Riješit ćemo i parket, dušo. Već sutra zovem Peru. Nego, ima li što za večeru? – krenuo sam s malenom u naručju prema kuhinji, a Valentina me je pratila uz smijeh:

– Znala sam ja da si se tamo slabo hranio.