Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja: 060300007

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Razdvojila nas je – vjera

Što se vlak više bližio mom odredištu, obuzimalo me sve veće uzbuđenje zbog predstojećeg susreta sa zaručnikom kojeg nisam vidjela već punih deset mjeseci otkad je otišao na odsluženje vojnog roka. I dok su moji suputnici još mirno drijemali ja sam već bila spremna za izlazak, pa sam u tijesnom prostoru kupea pokušavala skinuti svoju torbu s police, pazeći da mi ne ispadne iz ruku i završi na nečijoj glavi.

– Vama se očito jako žuri, gospođice! Imamo još dobrih četvrt sata, ako idete u isti grad kamo i ja putujem, a prije se vlak i ne zaustavlja – rekao mi je putnik sa nasuprotnog sjedala, nudeći mi svoju pomoć. – Ovo je preteško za tako krhku djevojku, pa dozvolite da vam pomognem iznijeti iz vlaka. Zato ne budite zabrinuti… Ili pak ste uzbuđeni iz drugih razloga? Je li vam ovo prvo putovanje u S. ili se možda vraćate kući? No, ne možete sakriti da se radujete što se putovanje bliži kraju.

– Da, bit će to moj prvi susret s ovim gradom u kojem moj zaručnik služi vojsku – bez sustezanja sam priznala razlog svog uzbuđenja.

– Hoće li vas dočekati na stanici ili…?

– Ne može me dočekati, već ću taksijem do nekog od hotela i javiti mu gdje sam odsjela.

– Ako ne poznajete grad, rado ću vam pomoći, gospođice…

– Stela, izgovorila sam svoje ime, prihvativši ponuđenu pomoć.

– Ja sam Dražen M., pa zatrebate li bilo što, slobodno me nazovite jer ću se ovdje zadržati nekoliko dana – govorio je doprativši me do recepcije hotela, pružajući mi svoju cjeduljicu s brojem mobitela.

Tek kad sam se našla u hotelskoj sobi, bila sam svjesna koliko mi je pomogao ovaj ljubazni gospodin, jer smo tek u trećem pokušaju našli hotel gdje je bilo mjesta. Takve sam se situacije najviše i bojala, jer me zaručnik Nikola nije htio poslušati kad sam ga zamolila da mi rezervira smještaj u hotelu.

– Eto vidiš da si se smjestila i bez rezervacije – rekao je kad sam mu javila kamo da dođe što prije jer ga nestrpljivo čekam.

Njegov mi se glas učinio nekako bezbojan, bez imalo oduševljenja kad mi je rekao neka sama ručam jer će on doći kasno poslije podne.

– Trebam li doći u vojarnu da lakše dobiješ izlaz? – pitala sam, željna da ga što prije vidim, ali je on odgovorio da ne trebam doći.

Možda sam trebala poslušati svoju kolegicu Mirjanu, koja mi je prijateljski savjetovala da mi je ova posjeta besmislena, jer se Nikola trebao vratiti za dva mjeseca. No, s obzirom da je školska godina završila, a budemo li se vjenčali nakon njegova povratka iz vojske, trebamo se dogovoriti gdje ćemo potražiti zajedničko mjesto službovanja, jer su ljetni školski praznici najpogodnije vrijeme za traženje premještaja.

Da skratim vrijeme čekanja, legla sam i čitajući knjigu, zaspala. Nakon buđenja, a pod dojmom snova koji su se izredali, bila sam još umornija. Čak sam osjetila neobičnu bol u nogama, jer sam u snu trčeći poznatom ulicom, dozivala Nikolu koji se na moje pozive nije obazirao pa sam potrčala još brže sve do kraja ulice gdje se on izgubio u magli koja se poput zida spustila preda mnom. Lice mi je još bilo vlažno od suza koje su mi potekle u snu, kao što mi se često događalo na javi kad god sam se sjetila našeg rastanka.

Koji glupi snovi, baš kao da žele uznemiriti moje srce puno neizmjerne ljubavi prema tom čovjeku, kojeg najviše volim od svega na ovom svijetu. Više nisam mogla mirno čekati u sobi pa sam izašla i šetkala ulicom ne ispuštajući iz vida ulaz u hotel. Kad se pojavio u društvu jednog svog drugara, požurila sam mu ususret. Van sebe od radosti, zagrlila sam ga i poljubila, ne čekajući da to on prvi učini. Zar je moguće da se zastidio poljupca svoje zaručnice na javnom mjestu, proletjelo mi je glavom kad sam osjetila njegovo ustručavanje, budući da je stajao kao drvo, a potom se ispričao svom kolegi zbog mojih burnih emocija.

– Takva ti je moja Stela! Ona svoje osjećaje bez ustmčavanja pokazuje pred cijelim svijetom, dok je mene majka drukčije odgojila – nije izdržao da odmah ne spomene svoju mamu koja je često bila glavna tema naših razgovora.

Ništa od noći u hotelu

Oprostite obojica, ali sam ovaj trenutak čekala deset mjeseci…

– Ja vam ne zamjeram, jer bih bio sretan da moja djevojka isto učini pred cijelim selom kad joj se vratim – rekao je Nikolin prijatelj Srećko, odbijajući poziv da uđe s nama na piće. – Znam da vam je dragocjen svaki trenutak i ne bih vam oduzimao vrijeme – uljudno je odbio naš poziv, što je meni osobno bilo drago.

– I, što ja imam od tvoje posjete, ako ne smijem k tebi u sobu? – rekao je Nikola kad smo sjeli u separe, nakon portirovog odbijanja da odemo zajedno u sobu.

– Samo uz predočenje vjenčanice možete skupa provesti noć u našem hotelu – odbrusio nam je “živi fosil”, na što je sličio čovjek na recepciji pokraj koje nije nitko mogao proći neopažen.

Nakon ovih Nikolinih riječi i meni je splasnulo oduševljenje, iako mi nije bio najvažniji seks kao mom zaručniku. Meni je bila dovoljna njegova blizina, dodir i pokoji poljubac, ali je njegovo neraspoloženje naprosto zahvatilo i mene.

– Ljubavi moja, strpi se još dva mjeseca pa ćemo zauvijek biti skupa, a sljedeće ćemo ljeto s vjenčanim listom doći da proslavimo godišnjicu ovog susreta – pokušavala sam ga oraspoložiti u čemu ipak nisam uspjela dok se na recepciji u noćnoj službi nije pojavila žena, koja nas je bolje razumjela, i dopustila da budemo zajedno u sobi do pola noći. Nikolino mi je ponašanje više sličilo na izvršavanje vojničkog zadatka, nego na vođenje ljubavi. Uzeo me grubo i na brzinu, i zadovoljivši svoje potrebe, promrmljao da ga probudim prije ponoći. Mada mi je bio jedini muškarac kojeg sam intimno poznavala, smatrala sam njegovo ponašanje sebičnim, ali se ujedno i tješila da u ovim iznimnim okolnostima ne mogu očekivati nježnosti o kakvima sam čitala u ljubavnim romanima. Bdjela sam promatrajući njegova leđa, uvjerena da je on ipak jedini muškarac kojem pripadam dušom i tijelom.

Ponovni susret s Draženom

Budući da sam namjeravala ostati četiri dana, kod one iste recepcionarke sam prikladnim darom osigurala Nikoline posjete i narednih noći, očekujući više nježnosti i zadovoljenje i mojih emotivnih potreba. No, nakon treće zajedno provedene noći i druženja tih dana, ohrabrila sam se navesti razgovor o našoj zajedničkoj budućnosti kad se vrati iz vojske.

– Jesi li razmislio gdje ćeš službovati nakon povratka kući? Mislim…

– Ne trebaš se zamarati brigama gdje ću ja raditi! Vraćam se na istu školu gdje sam radio prije vojske – prekinuo me prilično gmbo.

– Mislim da bismo trebali naći školu gdje traže našu struku, ako se doista vjenčamo nakon tvog povratka kako smo se već dogovorili. Ili ćemo ostati vječiti zaručnici na udaljenosti od tristo kilometara – rekla sam s knedlom u grlu, ali odlučna da saznam na čemu sam.

– Ako se tebi žuri u brak, to je tvoj problem! Meni se nimalo ne žuri dok mi je mama živa i zdrava, a radno mi je mjesto nedaleko od kuće.

– Ne razumijem te, Nikola! Zašto si se pripremao za nastavnika fiskulture ako želiš ostati na seoskoj četverogodišnjoj školi…

– A što ti kao nastavnica biologije radiš s osnovcima do četvrtog na sličnoj školi! – postavio mi je pitanje na koje je dobro znao odgovor. Budući da sam imala završenu učiteljsku, pa naknadno završila biologiju, prihvatila sam to mjesto dok se ne ukaže mogućnost zaposlenja u osmogodišnjoj školi. Podsjetila sam ga na to i dodala:

– Doduše, toliko sam zavoljela djecu i ljude u tom selu, a s kolegicom Mirjanom sam se sprijateljila, da ne znam želim li uopće otići, ako nije u pitanju moja daljnja budućnost, kao što je brak, a to ovisi o tebi, Nikola!

– Zaista ne znam što da ti kažem! Dok sam s mamom, brak ne dolazi u obzir. Kao prvo, majka ne želi snahu u svoju kuću! A glavni je razlog što mi majka savjetuje, ako se već ženim, da to bude “naša” djevojka – ispucao je najvažniji adut, što se moglo vidjeti po izrazu njegova lica jer je očito trebao smoći snage da tako nešto prizna.

– Dvije vjere ne idu na isti jastuk, mišljenje je moje majke, a ja se njoj nikad nisam suprostavljao – dodao je, gledajući u stol.

– Ah, tu smo! Pa zašto mi to nisi rekao ranije, prije naših smiješnih zaruka, a konačno i ove moje posjete? Zar si se bojao da ti neću vratiti prsten? Evo ti ga! – rekla sam stavljajući ga na stol, ustala i uputila se prema izlazu iz restorana gdje smo vodili naš posljednji razgovor.

Ugodno nedužno udvaranje

Za najbližim je stolom nastala grobna tišina, jer su očito prisluškivali naš razgovor, a pogledi prisutnih uperili su se prema Nikoli koji je još nekoliko trenutaka ostao sjediti, je li s olakšanjem ili iznenađen mojom odlučnošću, nikad neću doznati jer je to bio naš definitivni raskid. Otada ga više nikad nisam srela niti u našoj zajedničkoj školi na godišnjicama mature, jer nije dolazio. Nakon prozivke njegova imena, uvijek se išlo dalje bez komentara, a njegovi bivši drugari iz razreda, nikad ga nisu spominjali, možda upravo zbog mene jer se o razlozima raskida naše veze ubrzo doznalo.

“Dvije vjere ne idu na isti jastuk”, riječi izgovorene tog, za mene sudbonosnog trenutka, još dugo su mi odzvanjale u ušima izazivajući gorak okus kao i želju za zaboravom na sve trenutke moje varljive sreće, trenutke obmane da mi je ljubav prema Nikoli uzvraćena. Bila sam iznenađena svojim vlastitim osjećajima ravnodušnosti, bez bola i tuge, kao da sam negdje duboko u sebi predosjećala takav kraj naše takozvane ljubavi.

Iste sam večeri sjela u kasni noćni vlak osjećajući se kao da bježim s mjesta nesreće koju treba što prije pokopati u najdublji kutak zaborava. Rezervacijom kupljenom u posljednji trenutak, dobila sam mjesto pokraj prozora kao i u dolasku. Obješeni mantil iznad glave prebacila sam preko lica, zatvorila oči i nastojala isključiti svaku misao iz glave u želji da što prije zaspim, što mi je, za divno čudo, i uspjelo. Mada u neudobnom, sjedećem položaju, potonula sam u okrepljujuć san iz kojeg sam se probudila kad je već danje svjetlo počelo nadirati kroz prozor, a česta otvaranja vrata susjednih odjeljaka bila su znak da se i ostali putnici bude. Pogled mi se zaustavio na raširenim novinama ispred lica putnika na suprotnom sjedalu, pa sam se pokušala zabaviti promatranjem one sjajne zviiezde što se gasi tek kad se pojave prvi sunčevi zraci, a polovina blijedog mieseca je povremeno provirivala iza planinskih vrhova kao da se sa mnom igra skrivača.

– Dobro jutro, gospođice Stela! Jeste li se naspavali? – prepoznah glas i lik gospodina kad je odmaknuo novine i zagledao mi se u oči.

– Otkuda vi, gospodine Dražene, u ovom vlaku? Niste li rekli da ostajete nekoliko dana?

– A niste li i vi namjeravali ostati nešto duže nego ste ostali?

– Moj je boravak ovisio o drugima, a vi rekoste da imate obaviti poslove! – nisam se dala zbuniti.

– Imao sam sreće kao i vi pa sam poslove obavio prije no što sam očekivao – odgovorio je.

Idem se osvježiti, jer se osjećam nestvarno kao da sanjam, pomislih ustajući jer me naš dijalog podsjećao na razlog mog povratka prije plana. Ispljuskala sam se hladnom vodom, oprala zube i prošla prstima kroz svoju kratko ošišanu kosu čija kovrčavost nije podnosila gusti češalj koji mi se jedini našao pri ruci. Još uvijek sam bila pod dojmom rastanka s Nikolom sjećajući se svog prvog sna u hotelskoj sobi, one neprozirne magle u kojoj se na kraju ulice, izgubio. Nije li naša veza od prvog dana bila “maglovita”, nedorečena s njegove strane, jer smo se i zaručili mojom željom prije njegova odlaska, a zašto je on pristao ako me nije volio, to nikad neću doznati. Nije on gospodar svoje volje jer se još nije izvukao ispod “materine suknje”, budući da mu ona određuje koje vjere mora biti njegova žena, zaključila sam ogorčena njegovim ponašanjem i slijepom poslušnošću majci.

U svojoj ludoj zaljubljenosti nisam se obazirala na pitanja svoje nesuđene svekrve prigodom prve posjete njihovoj kući, računajući da je jednostavno znatiželjna, otkuda sam i tko su mi roditelji, kad je Nikolu upitala: “Je li Stela naša?” “Bit će naša kad se oženimo, a ako te zanima je li iz našeg kraja – nije! Rođena je u Podravini, a školovala se u Zagrebu.”

Sve do našeg posljednjeg razgovora, njegov mi je odgovor majci bio logičan. Suštinu problema koji je mučio Nikolinu mamu, shvatila sam tek jučer, razmišljala sam, vraćajući se u kupe gdje me dočekalo nasmiješeno lice mog suputnika.

– Budite ljubazni pa pođite sa mnom do vagon restorana da nešto prezalogajimo. Gladan sam a ne volim jesti sam. Kao što vidite, vrijeme je doručku – pokazao je na dvije žene koje su, nezainteresirane za naš razgovor, prionule bogatom doručku, dok je jedan djedica i dalje bezbrižno hrkao u svom uglu.

Tek sam se tada sjetila da ništa nisam stavila u usta od ručka prošlog dana, jer mi je večera prisjela, a miris pohane piletine naših suputnica je izazivao nesavladivi apetit, pa sam bez protivljenja prihvatila Draženom poziv na doručak.

Za vrijeme jela, kriomice sam promatrala njegovo muževno lice na kojem su se isticale senzualne usne, pravilan nos i fino zaobljena brada, dok bi me od povremenih pogleda njegovih modrosivih prodornih očiju, redovito podilazili žmarci.

Molim te, nemoj me zaboraviti

Opasno lijep muškarac kakvi se rijetko susreću, pomislila sam i nehotice ga uspoređujući s glumcem čijeg se imena nisam mogla sjetiti, ali sam upamtila njegov lik i geste u nedavno gledanom filmu. Kad su nam se ispod stola dotakla koljena, učtivo se ispričao premalim prostorom za njegove duge noge. “Oprostite, nije namjerno!”

– Opraštam i vjerujem vam! – izgovorila sam uz osmijeh, da slučajno ne pomisli kako me njegov nenamjerni dodir uzbuđuje, iako mi se upravo to i dogodilo. Mojim je tijelom u tom trenutku prostrujio meni do tada nepoznati osjećaj ugode, pa sam se u njegovoj blizini počela osjećati sve nemirnijom. Samo mi još nedostaje nova patnja, čežnja za nečim nedohvatnim, ljutila sam se i na samu pomisao da bih se mogla zaljubiti u tog šarmantnog neznanca čija mi je pažnja godila nakon teškog razočarenja u zaručniku.

– Do kraja putovanja nam preostaje oko sat vremena, a vi mi niste rekli gdje radite. Ne bih se želio s vama rastati kao stranac, jer ste mi doista uljepšali ovo putovanje koje neću zaboraviti dok živim.

– Mi smo samo slučajni suputnici, Dražene! – po prvi sam put izgovorila njegovo ime, što je zazvučalo nekako bliskije bez onog “gospodine”, a što je njega ohrabrilo za nastavak razgovora.

– Jesmo slučajni suputnici, ali ne moramo ostati neznanci. Na svojim čestim putovanjima još nisam sreo nekog poput vas, Stela! Gledao sam vas noćas kad ste spavali i bio sam zadivljen vašim izgledom uspavane ljepotice. Smijem li vam reći što sam poželio? Da se jutrom budim uz vas – odgovorio je odmah na svoje pitanje i ne čekajući odobrenje.

Pogledala sam ga, trudeći se da mi pogled bude strog, iako mi je njegovo udvaranje godilo, za razliku od ispraznih razgovora vođenih s Nikolom u protekla tri dana. U društvu svog zaručnika, nisam se osjećala ni poželjnom, niti voljenom, a najmanje lijepom jer je on bio škrt na komplimentima, smatrajući ih muškom slabošću.

Uz tipičnu mušku grubost što sam je osjetila kod njega otkad ga poznajem, bio je i pretjerano ljubomoran, a što je meni onako zaljubljenoj u prvo vrijeme laskalo, uvjerenoj da je ljubomora dokaz njegove velike ljubavi. I ovom sam prigodom otrpjela nekoliko ispada njegove posesivnosti, kad je za vrijeme večere drugog dana posjete tvrdio da me neki muškarac sa stola pokraj ulaza, proždire očima. Nisam se usudila ni pogledom svrnuti da se uvjerim je li me stvarno netko posebno gleda. Izbjegavala sam prepirku bilo koje vrste i željela mu ugoditi u svemu, kako bi nam ovaj susret ostao u što ljepšem sjećanju, mada su mi već sljedećeg dana sva moja nadanja o našem zajedničkom životu bila raspršena poput mjehura od sapunice.

Kako bi bilo divno voljeti tog čovjeka, pomislila sam, kriomice ga promatrajući kad je skidao stvari s polica jer se bližila posljednja postaja našeg zajedničkog putovanja. Gledajući kroz prozor poznati okoliš blizine Glavnog kolodvora gdje ćemo se rastati, tada sam vjerovala, zauvijek, podsjetila sam se da život seoske učiteljice ni malo ne sliči Šenoinom romanu “Branka”, pogotovo ne u mom zabačenom selu udaljenom od civilizacije, povezanog ostatkom svijeta jednom autobusnom linijom dnevno. Na rastanku me zamolio adresu obećavajući da će mi poslati razglednicu iz svakog grada u kojem će se ubuduće naći, a budem li to željela, srest ćemo se ponovno.

Ili rodi kopile ili abortiraj!

Znam da je prerano od vas tražiti obećanje da me nećete zaboraviti jer, pojavi li se vaš zaručnik, sve ćete mu oprostiti, mada vas nije niti pokušao zadržati kad ste odlazili ostavljajući mu prsten na stolu! – odjednom mi je naizdušak rekao.

– Otkuda vam ta informacija? – upitala sam zatečena njegovim riječima jer se doista tako i dogodilo.

– Otkuda? Pa s lica događaja! Bio sam nekoliko stolova udaljen od vas, ali vi niste nikoga vidjeli osim svog zaručnika, mada su se moji prijatelji složili sa mnom da vas taj čovjek ne zaslužuje. Oprostite na iskrenosti, ali doista ne zaslužuje da zbog njega patite! Tako bih vas rado ponovno sreo kad budete nasmijani i vedri kao tada kad sam vas upoznao. Tko zna, možda će se moja želja ostvariti u nekom slučajnom budućem putovanju … Ili, nikad se ne zna što nam život donosi – rekao je Dražen pružajući mi ruku kad je moj autobus bio spreman za polazak.

Ja sam se, naime, vraćala u svoje selo, jer se pred roditeljima ovako skrhana nisam htjela pojaviti.

– Baš si me iznenadila, Stela! Čak sam se pribojavala da ćeš jednog dana banuti po svoje stvari i odlepršati u neko bolje mjesto gdje ćeš sa svojim dragim uploviti u bračnu luku … – nisam mogla doći do riječi od Mirjaninog brbljanja, dok ju nisam zaustavila riječima:

– Ništa od naše bračne luke! Nisam htjela zadržati niti njegov prsten – pružila sam ruke da vidi da se ne šalim.

Te sam joj večeri sve ispričala, osim što nisam spomenula Dražena. Bez obzira što smo bile prijateljice, možda bi posumnjala da sam se zaljubila u slučajnog suputnika, što ne bi bilo daleko od istine, pa da je on uzrok našeg raskida, što nije bilo točno. Da izbjegnem nepotrebna objašnjenja, jednostavnije mi je bilo prešutjeti, tim više što nisam vjerovala da će mi se Dražen ikada javiti.

Budući da je Mirjana odrasla u domu za siročad, a nije imala novaca za ljetovanje na moru, pozvala sam je k svojim roditeljima gdje ćemo ljeto provesti pomažući mojoj majci u vrtu, a možemo se i kupati na umjetnom jezeru pokraj Drave. Osim toga, uz kolegičinu podršku ću lakše roditeljima reći da mi ne trebaju pripremati svadbu, ali im niti otkriti da sam bila kod Nikole u posjeti. Dugo smo osmišljavale uvjerljivu priču o raskidu zaruka, a glavna je u tome bila Mirjana.

Neočekivani dolazak u selo

Svoje sam roditelje uvjerila da s Nikolom ne bih imala lijep život, i sve bi bilo dobro da se nije pojavio problem kojeg neću moći sakriti, a to je trudnoća. Već sam početkom kolovoza imala sve simptome koje nisam mogla zanemariti. Prva mi je pomisao bila da napravim prekid trudnoće, jer sam vjerovala da je to najbolje rješenje, no kad sam to rekla Mirjani, nazvala me luđakinjom.

– Zar da ubiješ svoje dijete zbog onog gada!? Da sam na tvom mjestu, obavijestila bih Nikolu, ako ni zbog čega, a ono da vidim kakav je čovjek. Moraš znati što ćeš svom djetetu reći o njegovom ocu ako te upita kakav je, kao što se ja po tisuću puta pitam kakvi su ljudi bili moji roditelji i što je moju majku natjeralo da me ostavi u kartonskoj kutiji na bolničkom pragu. No, moram ti reći da sam joj zahvalna na životu kojeg mi je podarila, ma kakav god on bio, jer je moj život jedinstveni dar prirode, nešto mnogo vrednije od svega na ovom svijetu. Ako se i ne udam, rodit ću barem jedno dijete, bez obzira što će tko o meni reći i misliti.

Nikoli sam u pismu javila da sam trudna i bez žaljenja zbog našeg rastanka, ili pokušaja pomirbe, upitala sam ga što da učinim, jer je to njegovo, kao i moje dijete. Kad sam se vratila u selo, dočekao me njegov odgovor u poštanskom sandučiću.

Unatoč svega što sam o njemu mislila na osnovu stečenog iskustva, njegov me odgovor zaprepastio. “Pitaš me što da učiniš s ‘našim’ djetetom? Otkuda mi sigurnost da sam ja skrivio tvoju nesreću? Ako nisi sigurna da imaš hrabrosti roditi kopile. a ti abortiraj …”

– Dakle, za njega je plod vaše ljubavi nesreća – komentirala je Mirjana nakon pročitanih tih nekoliko redaka zgrožena koliko i ja.

– Sad barem znam što mi je činiti. Rodit ću to dijete i dokazati mu da je njegovo, jer me svojom insinuacijom duboko povrijedio. Njemu će biti najveća kazna kad bude morao svom djetetu pogledati u oči, a potrudit ću se da do toga dođe.

– Baš si prava “fajterica”, Stela! Gadovima se uvijek treba oduprijeti, a ovo što ti činiš je baš pravi način – još me više ohrabrilo njeno priznanje da ustrajem do kraja.

Mirjana je bila pouzdana prijateljica pred kojom nisam imala tajni. Bila je starija samo tri godine, ali s mnogo više životnog iskustva nego što sam ga ja mogla steći pod brižnom skrbi svojih roditelja, pa sam njene savjete rado primala.

Počela je nova školska godina, a posao kojeg sam istinski voljela toliko me zaokupio da sam lakše podnosila osobni problem, moju trudnoću koja se u četvrtom mjesecu više nije mogla prikrivati širokom odjećom, a ljubopitljive poglede sam primijetila kod nekih majki koje su dolazile na informacije, dok mi jedna od njih nije otvoreno rekla: – Vi, profesorice, zaista čekate bebu, kako mi kaže moja Katarina? Neka samo bude zdravo, a za vjenčanje uvijek imate vremena. Je li vam možda natiču prsti kad ste prsten skinuli? Morate pripaziti da zdrava dočekate svog zaručnika – očito mi je htjela na lukav način reći da moji učenici znaju da sam trudna.

Bila sam, doduše, zatečena tom spoznajom, ali sam se brzo snašla, govoreći izmišljotine o svom zaručniku i našem odgođenom vjenčanju.

– Vjerujte da mi ne bi ništa falilo i bez muža. Možda bi moja Katarina sretnija odrastala bez oca nego u našim vječnim svađama. No, svi brakovi nisu nesređeni kao što je moj – požalila mi se mama moje najbolje učenice u razredu.

Razgovor s tom majkom mi je ustvari mnogo pomogao, jer se više nisam trudila skrivati nešto što se ne da sakriti. Odjenula sam svoju prvu trudničku haljinu i hrabro zakoračila budućnosti ususret.

Bila je sredina listopada predivne jeseni čiji su me sunčani topli dani često podsjetili na proteklo ljeto, kao i na susret s Draženom od kojeg sam do tada primila nekoliko razglednica iz različitih gradova. Bilo mi je drago što je održao riječ da će mi se javiti, ali kad se jednog dana u terenskom autu pojavio pred dvorištem škole, od silnog mi je iznenađenja zastao dah. Nisam mogla vjerovati da će me ikad posjetiti, a što je to učinio ovako nenajavljen, bilo mi je neprijatno, baš kao i kada se njegov pogled zaustavio na mom ispupčenom trbuhu, mada mi s lica nije silazio osmijeh sreće. Izgledao mi neodoljivo privlačnim ali i nedostupnijim nego pred nekoliko mjeseci kad me ispratio na autobus.

Baš ste zgodan par

Tada još nisam znala da je u mojoj utrobi začet novi život koji će mi odrediti daljnju sudbinu, no da sam tada odgovorila na Draženov ljubavni zov, možda nikad ne bih znala čije dijete ću roditi. Dobro sam postupila što me razbuktali osjećaji prema neznancu nisu odveli na pogrešan put, razmišljala sam gledajući ga sa sjetom, svjesna da ga zauvijek gubim.

– Što si se snuždila, Stela? Jesam li ti obećao da ću te naći gdje god da se nalazi to tvoje selo? – automatski je prešao na bliski način oslovljavanja, kao što je to činila većina ljudi u tom kraju.

Odvojeni nepreglednom šumom, lugovima i livadama od ostalog svijeta, ovdje su se ljudi osjećali bliskijima jedni drugima nego u velikim mjestima, a pogotovo gradovima gdje se ne poznaju ni prvi susjedi.

I dok smo stajali, trošeći vrijeme na prazne razgovore o vremenu koje je doista bilo neobično toplo za ovo doba godine, naišla je Katarinina mama, pružajući ruku Draženu i govoreći: “Konačno da upoznamo i vašeg zamčnika, profesorice! Baš ste zgodan par pa vam želim da izrodite mnogo lijepe djece. Ako se budete ovdje vjenčali, priredit ćemo vam svadbu za pamćenje …”

– Hvala vam gospođo na ideji! Otkad sam zakoračio u ovaj kraj, mislim da sam zalutao u svijet bajke. Ne znam što je ovdje ljepše, miris zrelog voća ili slika zlatne jeseni ovih predivnih lugova i vinograda. Sad te mogu razumjeti, draga moja Stela, zašto želiš ovdje ostati još koju godinu! – govorio je Dražen.

– Idem dati ručak mojoj djevojčici, a vas dvoje ionako želite biti sami – požurila je mama Lucija, no znala sam da će uskoro cijelo selo doznati da mi je stigao “zaručnik”.

– Zašto ste se na takav način našalili sa mnom i s ovom dobronamjernom ženom?

Budući da moj bivši zaručnik nikad ovdje nije bio, a s obzirom na moje stanje, normalno je što je pomislila da ste vi Nikola. No, je li toliko važno što će misliti moja okolina kad dozna da smo se posvađali pa neće biti ni seoskog vjenčanja? No, izvolite u moj skromni stan jer umirem od gladi. Doista me raduje što vas ponovno vidim, Dražene! – izgovorila sam u jednome dahu.

– Opusti se, Stela! I nemoj me persirati, molim te! Ispast ćemo smiješni ako nas netko čuje! Zašto ih ne ostaviti u uvjerenju da sam ti zaručnik? Uostalom, ako prema meni osjećaš samo stoti dio ljubavi kakvu ja osjećam prema tebi, postat ćeš mi ne samo zaručnica, već i žena, jer sam iz priloženog zaključio da je tvom djetetu potreban otac ako to neće biti tvoj Nikola … – govorio je dok sam ja servirala ručak za dvoje.

I trudnu me zaprosio

Uostalom, reci mi, jesam li u pravu, ili se možda ipak namjeravate vjenčati, jer sve što sam izgovorio plod je mojih želja i slutnje da te zaručnik ostavio u najtežim trenucima. Čitam ti to s lica otkad sam te ugledao, Stela! Koliko god se trudiš, ne možeš izbrisati ogorčenje i tugu koju bih rado izbrisao s tvog lica … – neprekidno je govorio kao da se boji tišine koja bi nas poklopila nakon svake njegove stanke, jer ja nisam pronalazila riječi koje bih mogla izreći u tim trenucima.

Sjela sam za stol zaželjevši nam dobar apetit, i pogledavši ga ravno u oči, upitala:

– Jesi li svjestan svojih izgovorenih riječi? Doista bi me oženio s tuđim djetetom u trbuhu? Nisam sigurna da je to pametno …

– Pametno? Oprosti što ću te ispraviti, ali to nije tuđe, već tvoje dijete, a ako se udaš za mene, bit će naše! Voljet ću ga dokle god ću voljeti i tebe, a to znači – do vječnosti. Volim te od trenutka kad sam te ugledao u ono praskozorje za vrijeme putovanja i nisam te ispuštao iz vida. Gledao sam te kad si skinula prsten i poput mjesečarke izašla iz restorana … Kad si me ugledala na suprotnom sjedalu, pomislila si vjerojatno da je čista slučajnost što smo se ponovno sreli i ne sluteći što sam sve poduzeo da do toga dođe. Nisam se uvrijedio kad si odbila moju ponudu da ostanemo skupa do sljedećeg dana. Shvaćao sam tvoju situaciju, ali sam se zarekao da ću te posjetiti, što se upravo i ostvarilo. Otvorio sam ti svoje srce, što bi rijetko koji muškarac u današnje vrijeme učinio. No, ne stidim se priznati da si prva žena u mojoj dvadeset i osmoj godini pokraj koje se želim buditi svakog jutra. Sve moje dotadašnje veze postale su samo blijeda sjenka pa sam se zakleo da ću se izboriti za tvoju ljubav. Jesam li u tome uspio, na tebi je da kažeš! Možda u našem susretu ima i neke simbolike, jer su nam se oči susrele nakon pogleda na zvijezdu Danicu koja je gubila sjaj pred navalom dana. Sjećaš li se toga, Stela, zvijezdo moja?

Slušajući ga, i moje su misli otplovile u ono jutro, za mene sudbonosno, jer mi je Draženov lik blažio patnju što mi ju je nanosio Nikola svojim grubostima. Koliko sam puta u ona tri dana pomislila kako bih bila neizmjerno sretna da je moj zaručnik osjećajan muškarac poput mog slučajnog suputnika. Možda mi je on neobjašnjivom telepatijom dao snage da prekinem farsu od naših zaruka, pitala sam se gledajući ga uznemirenog u iščekivanju odgovora.

Moj sin već ima pravog oca

Volim te, Dražene! I ja bih se željela svakog jutra buditi pokraj tebe – konačno sam mu priznala osjećaje koji su zagospodarili mojim čitavim bićem kad sam ga ugledala pred školom, ali sam bila i uplašena da ću ga zauvijek izgubiti kad je pogledom svrnuo na moj zaobljeni trbuh. Da iskreno priznam, nisam očekivala da neki muškarac želi postati ocem tuđem djetetu.

To može samo čovjek koji neizmjerno voli, nesebičan i pun razumijevanja kao što je moj suprug Dražen, koji u našem zajedničkom životu nije iznevjerio niti jedno svoje obećanje. Još uvijek živimo u istom selu, drugujemo s Mirjanom i njenim mužem Mladenom, službenikom poštanskog ureda u susjednom mjestu. Često prepričavamo zgode s naše svadbe, a uvijek se grohotom nasmijemo sjećajući se anegdota nastalih nesporazumom o mom zaručniku, učitelju. Čak ni svojim roditeljima nisam rekla da otac našeg dvogodišnjeg Danka nije “onaj pravi”. Priznala sam im istinu nakon rođenja male Draženke, kojoj se otac obradovao koliko i prvom djetetu.

– Nemoj svom sinu nikad otkriti tko mu je pravi otac, jer bi mu usadila klicu ogorčenosti kakve se ja do danas nisam oslobodila zbog toga što su me roditelji odbacili – rekla mi je prijateljica Mirjana pripremajući se za svoj prvi porođaj.

– Neću, Mirjana, jer moj sin već ima pravog oca – odgovorila sam, nestrpljivo očekujući zvuk Draženova automobila na povratku s posla iz obližnjeg grada.