Odlučila sam se sama obračunati s manijakom

Za sebe mogu reći da sam vrlo hrabra djevojka i da me rijetko što može uplašiti. Evo, na primjer, prije tri godine, kad sam se zatekla u trgovini u koju je upao maskirani muškarac s pištoljem, nisam se smrznula od straha kao većina kupaca, nego sam se brzo sagnula iza police sa slatkišima i potajno pozvala policiju. Razbojnik je bio vrlo brzo uhićen, a ja čak javno pohvaljena.

Ništa manje herojski nisam se ponijela ni kad je prije nekoliko mjeseci moj pijani susjed napao svoju ženu. Isprva se čula vika iz stana, a potom se svađa preselila na stubište. Odškrinula sam vrata i ugledala užasan prizor od kojeg sam protrnula. Crven u licu i krvavih očiju, moj je susjed jednom rukom držao svoju ženu za kosu, dok ju je drugom udarao po glavi.

Ne razmišljajući ni trena je li to opasno za mene, istrčala sam van i obuhvatila ga rukama s leđa. Iznenađen, na trenutak je ispustio svoju žrtvu, što je bilo dovoljno da ona šmugne u stan i zaključa za sobom vrata. Kad se okrenuo prema meni, pijano je teturao na klimavim nogama i gledao me poput razjarenog bika. Mislila sam već da će nasrnuti na mene, no kad je shvatio da mu je žena pobjegla, vratio se do zatvorenih vrata i počeo šakama udarati po njima. Dok je on prijetio da će je ubiti ako mu ne otvori, ja sam iskoristila priliku i pobjegla. Trenutak kasnije udarci su se začuli na mojim vratima.

– Otvori, otvori kad ti kažem! Tko ti je dao pravo da se miješaš u naše stvari? Platit ćeš mi zbog ovoga! Otvori!

Stisnuta u kut sobe i gledajući kako vrata podrhtavaju pod njegovim silovitim udarcima, dohvatila sam telefon i pozvala policiju. Nešto kasnije odvezli su ga pod plavim svjetlima i s lisicama na rukama.

– Ne možete dopuštati da vam to radi! – rekla sam kasnije uplakanoj susjedi koja se još uvijek tresla od straha. Ispod oba oka imala je tamne podljeve. – Morate ga prijaviti.

Iako je to isprva odbijala, već sljedećeg jutra ipak je podnijela prijavu protiv svog muža za psihičko maltretiranje i nanošenje tjelesnih ozljeda te još istog dana spakirala svoje stvari i napustila ga. Na suđenju je sutkinja nasilniku odredila uvjetnu kaznu od šest mjeseci u trajanju od tri godine, a mene je pohvalila za srčanu intervenciju.

– Da barem ima više ljudi kao što ste vi, gospođice Irma. Gospođa vam može biti zahvalna što ste joj tako hrabro pritekli u pomoć – tim je riječima sutkinja zaključila slučaj.

Dakle, kao što sam rekla, nisam osoba koju je lako zaplašiti. Ili sam barem takva bila do prije tri mjeseca. Toliko dugo, naime, stižu jezivi pozivi na moj kućni telefon. U njima mi iz večeri u večer tajanstveni muškarac prijeti hrapavim, prigušenim glasom, opisujući pritom do u detalje kakve će mi sve grozote učiniti kad me se dočepa.

– Znam gdje stanuješ, ljepotice – govori mi cerekajući se u slušalicu. – Iznenadit ću te kad se budeš najmanje nadala. Kad budeš sasvim sama. Nitko te neće spasiti.

– Prestanite me zvati!
Pozvat ću policiju pa će vam onda prisjesti! – izderala sam se na rubu živčanog sloma na njega prije nekih mjesec dana. No, kao da ga to nije ni najmanje zastrašilo.

– Samo daj, ljepotice, učini to! Rekao sam ti: nitko i ništa te ne može spasiti. Tvoja sudbina je u mojim rukama. Zapamti to!

Nemoćna policija

Izluđena ovakvim prijetnjama i bizarnim opisima mučenja, otišla sam na policiju i podnijela prijavu.

– Postavit ćemo uređaj na vaš telefon kojim ćemo pratiti sve vaše telefonske pozive. Tako ćemo utvrditi odakle stižu prijeteći pozivi i o kome se radi – rekao je policijski inspektor.

No, nije sve bilo tako jednostavno kako je izgledalo. Naime, kako se ubrzo ispostavilo, aparat za prisluškivanje nije mnogo pomogao. Prijeteći pozivi bili su prekratki da bi se utvrdilo odakle stižu, a budući da su dolazili s neregistriranog mobilnog telefona, nije se mogao utvrditi niti vlasnik.

– Detaljnijom istragom mogli bismo utvrditi o kome se radi, ali to je prilično komplicirano – objasnili su mi na policiji. – Puno jednostavnije bit će ako vi promijenite broj telefona i zadržite ga kao tajni.

Rado sam prihvatila ovaj prijedlog i učinila kako su mi savjetovali. I zaista, gle čuda: s ukidanjem starog telefonskog broja nestali su i prijeteći pozivi. Kako sam samo bila sretna! Osjećala sam se kao da mi je netko ponovno vratio moju slobodu. Doduše, znala sam da manijak vjerojatno zna gdje stanujem jer je u nekoliko navrata točno opisao moje zavjese i cvijeće na prozorima, ali nekako sam bila uvjerena da su prijeteći pozivi bili jedini njegov cilj i da se nikada ne bi usudio provesti svoje prijetnje u djelo.

Mir se ponovno vratio u moj život. I nije to jedino pozitivno što mi se dogodilo. Nakon što ga je napustila žena, moj stari susjed očito se odlučio nekamo preseliti te se u stan preko puta mog uselio vrlo zgodan novi susjed. Kakva sreća, pomislila sam s olakšanjem dok sam ga s prozora promatrala kako se useljava. Kao prvo, riješila sam se onog pijanog nasilnika, a kao drugo, dobila sam zgodnog susjeda. Mogao je biti star kao ja ili tek koju godinu stariji…

– Dobar dan. Ja sam Vid, vaš novi susjed – predstavio mi se jednog popodneva kad smo se sreli na stubištu. Ja sam se upravo vraćala kući s posla.

– Oprostite, molim vas, ako smetam, ali imate li možda malo kave? Tek sam se uselio i nisam još ništa nabavio, a imam nizak tlak i osjećam da bi me jedino jaka kava mogla razbuditi.

Htjela sam mu isprva ponuditi kavu u vrećici da je ponese kući, ali onda mi se to ipak učinilo nekako suviše negostoljubivim.

– Nema problema – nasmiješila sam se, zaboravljajući u tom trenu da sam gladna i mrtva umorna. – Uđite, skuhat ću vam ja jednu kavicu.

– Oh, zaista ste vrlo ljubazni. Vaš sam veliki dužnik – rekao je veselo i smjesta ušao za mnom u stan. Uvela sam ga u dnevni boravak.

– Lijepo vam je ovdje – rekao je kad sam mu ponudila da sjedne. Sva sreća, u stanu je bio red. No, tako je to uglavnom uvijek bilo kod mene. Budući da sam živjela sama te da sam veći dio dana provodila izvan kuće, nitko i nije mogao napraviti nered.

– Vi ste kupili stan preko puta ili…? – zanimalo me je dok sam iza malog šanka koji je odvajao kuhinju od dnevnog boravka pristavljala vodu za kavu.

– Ne, samo sma unajmio – rekao je ogledavajući se sa zanimanjem oko sebe. – Poznavali ste vlasnike?

– Kako da ne – promrmljala sam osjetivši kako me pri spomenu nasilnog susjeda prožimaju srsi. – Gospođa je vrlo fina žena… – rekla sam, dok je ostatak rečenice ostao visjeti u zraku.

– A njezin muž? On vam se nije dopadao? – inzistirao je. – Znate, zanima me to jer sam s njim sklopio ugovor o najmu.

– Bit će to u redu – rekla sam šturo, ne želeći se upuštati s neznancem u ogovaranje.

– Želite li slađu ili manje slatku kavu? – pokušala sam promijeniti temu.

– A njega je žena napustila, zar ne? – Vid se nije dao smesti. – Zašto je to učinila?

– Oprostite, Vid, zar ne? Dakle, ne vidim kakve svrhe ima pretresati takve stvari. Ja sam ih poznavala samo površno.

– Ispričavam se – nasmijao se dok je uzimao šalicu kave. – Moja znatiželja vjerojatno ima veze s mojom profesijom. Ja sam novinar, pa otuda ta navika postavljanja bezbrojnih pitanja. A vi? Čime se vi bavite? – novim pitanjem odmah je potvrdio izjavu koju je maloprije dao o sebi.

Neznanac u stanu

– Ja sam medicinska sestra u bolnici, na kardiološkom odjelu.

– Oho, kako plemenit poziv – rekao je podigavši pritom obrve. Po tonu njegova glasa nisam bila sigurna misli li to ozbiljno ili mi se želi samo narugati.

– Poziv kao poziv – rekla sam pitajući se odjednom zašto sam pozvala tog neznanca u kuću. Sad mi se ponovno javio i osjećaj gladi koji sam do maloprije zatomljivala. Čeznutljivo sam pogledala prema hladnjaku u kojem je bio rižoto od prethodnog dana. Ponudila bih bila i njega, no jela je bilo jedva za jednu porciju.

– Čemu lažna skromnost? Sigurno se jako zalažete za dobrobit drugih. Uvijek ste spremni pomoći, zar ne? Evo, kao sada i meni.

Slušala sam ga, ali moje su se misli stalno vraćale na hranu. Prošla je cijela vječnost otkad sam posljednji put nešto stavila u usta, i to samo malu energetsku pločicu jer je bio ludi dan pun hitnih slučajeva. Nikakvo čudo da sam sada umirala od gladi. Kad se konačno i moj želudac glasno pobunio, odlučila sam više ne šutjeti.

– Oprostite, ali jako sam gladna. Nisam ništa jela od jutra.

– Oh, ispričavam se – rekao je i na brzinu ustao. – Umorni ste i gladni, a ja vas zadržavam. Još jednom vam puno hvala na kavi, bila je izvrsna. Sljedeću ćemo popiti kod mene.

Zaustila sam da ću nešto reći, ali on me preduhitrio.

– Ne želim čuti “ne” kao odgovor. Inzistiram da vam vratim uslugu. Možete li mi samo dati broj telefona da vam ne kucam na vrata?

Na trenutak sam oklijevala.

– Zar je u nečemu problem? – znatiželjno me promatrao.

– Ma ne, samo… Znate, imala sam nekih problema s telefonom pa sam morala promijeniti broj i sad imam tajni.

– Aha, razumijem – značajno je kimnuo glavom. – Neki neumorni obožavatelj, pretpostavljam!

– Ne baš – promrmljala sam pružajući mu ceduljicu s brojem telefona.

– Hvala – rekao je pritisnuvši teatralno papirić na grudi. – Kod mene je vaš broj u dobrim rukama.

– Ne sumnjam – nasmijala sam se, osjećajući kako se prvi put toga dana istinski opuštam. Uvijek je bilo tako da mi je trebalo određeno vrijeme da se iz bolničkog, napetog ritma prebacim na onaj domaći, ležerniji.

– Drago mi je da sam vas uspio nasmijati – rekao je još prije nego što je izišao.

Čim je otišao, brzo sam pohitala do hladnjaka. Sad mi želudac više nije samo krulio nego urlao poput brodske sirene. Sva sreća da je Vid otišao, pomislila sam i prionula na jelo…

Kava kod susjeda

Sljedeći dan sam nakon posla s kolegicom Mirtom otišla u grad. Njezini su roditelji slavili godišnjicu braka pa me zamolila da joj pomognem u odabiru poklona.

Njima je najbolje kupiti nešto za kuću – objašnjavala mi je dok smo sa sebe skidale radne kute. – Ti stariji ljudi ne vide dalje od kućnih vrata!

– Tko zna kakve ćemo mi biti u njihovim godinama – rekla sam popravljajući kosu pred zrcalom i nanoseći dašak rumenila na obraze. Ova bolnička atmosfera redovno bi mi na kraju dana izbrisala svu boju s lica, tako da sam morala pribjeći ovakvim korekcijama.

– Ja vjerojatno neću slaviti nikakve godišnjice jer ću biti sama. A kako si ti krenula, mislim da ni kod tebe neće biti mnogo drukčije – rekla je Mirta glasno otpuhujući. Pogledi su nam se na trenutak sreli i obje smo u isti mah prasnule u smijeh. Ljubav je bila vječita tema za zezanciju. Obje smo se, naime, već opasno približile tridesetoj, a ni jedna od nas još nije imala na vidiku ni dečka, a kamoli brak.

– Vjerojatno si u pravu – rekla sam posežući za kaputom na vješalici. – No, nama nitko i ne treba. Mi smo već ionako vjenčane – s bolnicom!

Bila je to šala, ali obje smo znale da u njoj ima i gorke istine. Rad u smjenama, česti prekovremeni sati i hitne intervencije nisu djevojkama poput nas ostavljali mnogo slobodnog prostora za ljubav. Na sreću, obje smo voljele svoj poziv pa nismo to shvaćale tragično.

Mirta je kupila roditeljima prekrasan servis za čaj od porculana tankog poput papira.

– Mama je imala jedan takav dok je još bila djevojka. Dobila ga je u miraz od svoje mame, ali se s godinama uništio i na kraju su ostale samo dvije šalice. Mislim da će oboje ovim biti oduševljeni. Oni su ti kao pravi Englezi: svako popodne piju čaj!

Rastale smo se u gradu na tramvajskoj stanici i svaka se uputila na svoju stranu. Kad sam stigla kući, već se spustio mrak. Ma krasno: po mraku sam otišla od kuće
po mraku se vraćam, mrmljala sam si u bradu dok sam gurala ključ u bravu. Još nisam ni ušla, kad se oglasio telefon.

– Dobra večer – začula sam poznati glas s druge strane žice. – Ovdje vaš dosadni susjed. Znam da ste tek sad stigli kući, čuo sam kako otključavate vrata – priznao je iskreno – ali, htio sam vas pitati, jeste li možda za jednu kavicu kad nešto pojedete? Zapravo, rado ću vam ispeći i jaja, ako nemate ništa bolje na jelovniku.

Njegova ponuda učinila mi se simpatičnom, a i nisam imala ništa bolje od toga u hladnjaku pa sam nakon kraćeg oklijevanja pristala. Vid me dočekao odjeven u trenirku i razbarušene kose.

– Evo, izvolite – pokazao je uz duboki naklon prema stolu prostrtom za dvoje. – Dakle, da vidimo: večeras na jelovniku imamo jaja, zatim… jaja… ili možda želite… jaja?

– Hmm… – palcem i kažiprstom uhvatila sam se za bradu i napravila tobože zamišljeno lice. – Mislim da ću se onda ipak odlučiti za… jaja!

– Voila, madame, stiže odmah! – rekao je glumeći francuski naglasak i stavio već pripremljenu tavicu na vatru.

– Strpite se koji trenutak i specijalitet kuće bit će pred vama!

Osjećala sam se ugodno u Vidovu društvu, svakim trenom sve ugodnije. Kad smo sat vremena kasnije uz kavu i čašu vina opušteno čavrljali o svemu što nam je padalo na pamet, činilo mi se kao da ga poznajem oduvijek.

– Laku noć i još jednom hvala na prekrasnoj večeri – rekla sam kad sam oko jedanaest sati napuštala njegov stan. On me, doduše, nagovarao da još ostanem, ali za razliku od njega ja sam ustajala vrlo rano.

Još uvijek pod dojmom ugodnog druženja, otišla sam u kupaonicu i počela se skidati. Odvrnula sam vruću vodu na tušu i baš se spremala zakoračiti u kadu, kad je zazvonio telefon. To mora biti Vid, pomislila sam. Tko bi inače znao da sam još uvijek budna i zvao me tako kasno. Brzo sam se ogrnula kućnim ogrtačem i otrčala do telefona.

– Vid, upravo si me izvukao ispod tuša – rekla sam prijekorno čim sam podigla slušalicu, no kad sam začula glas s druge strane, ostala sam kao zaleđena.

– Baš mi je drago da si našla ljubavnika, a još mi je draže što si upravo sada gola!

Taj glas nisam već odavno čula, ali taj hrapavi ton i to prijeteće šištanje…

– Vi… – prošaptala sam odjednom blijeda kao smrt. – Što hoćete od mene? Otkuda vam moj broj telefona?

– Već sam ti rekao, ljepotice. Možeš bježati preda mnom, ali ne možeš mi pobjeći. Nikada! Ti i ja imamo još neraščišćenih računa, a uskoro slijedi i dan naplate.

– Kakvih računa? O čemu to pričate? Prestanite me terorizirati inače ću pozvati policiju!

– Samo izvoli, lutko. Ako se ne varam, već si to učinila, ali nije bilo koristi od toga, zar ne?

Sad se s druge strane ponovno začuo onaj jezivi zvuk, nešto što je trebalo biti smijeh, ali što je prije zvučalo kao škripanje.

Ne rekavši više ni riječi, tresnula sam slušalicom o aparat i odmakla se kao oparena od njega. U kupaonici je još uvijek šumila voda. Otišla sam do tuša i zatvorila slavinu. Odjednom me prošla želja za tuširanjem, a nije mi se više ni spavalo. Budna kao da je bijeli dan, sjela sam na trosjed i umotala se u deku dok mi se cijelo tijelo treslo. Kako je to bilo moguće? Odakle tom manijaku moj broj telefona? Ta nitko nije znao za njega osim mojih roditelja, moje sestre, nekoliko kolegica s posla i… Vida!

Pa naravno! To je bilo to! Odjednom mi je postalo kristalno jasno tko je podmukli manijak koji mi zagorčava život. Pomisao da sam cijelu večer provela sama s njim u stanu natjerala me da se počnem još jače tresti. Koja sam ja glupača, razmišljala sam sva očajna. Tek sam prvi put u životu vidjela čovjeka i već sam mu dala svoj broj telefona. I to broj koji je trebao ostati u strogoj tajnosti! A onda mi je sinulo nešto što me je još više prestrašilo: njemu očito više nije bilo dovoljno terorizirati me telefonski, nego se sad morao doseliti u stan do moga!

I što sad učiniti? Nazvati policiju i reći im da sam otkrila tko je manijak? Za to ipak nisam imala dovoljno dokaza. Uostalom, kako bih opravdala činjenicu da sam mu svojevoljno dala broj telefona?

Na tragu

Samo mirno, Irma, samo mirno, govorila sam sama sebi dok sam dva puta okretala ključ u bravi ulaznih vrata. Ujutro ćeš biti pametnija i znat ćeš što ti je činiti…

Kad je nakon neprospavane noći konačno svanulo jutro, ne samo da sam bila pametnija nego mi se vratila i moja stara hrabrost. Na danjem svjetlu ponovno sam se osjećala snažnom i spremnom na borbu protiv nepravde. A, ne, nećeš me terorizirati! Neću ti to dopustiti, mrmljala sam odlučno dok sam marširala prema susjednom stanu. Bilo je pola sedam ujutro kad sam pozvonila na Vidova vrata. Kad ih nitko nije otvorio, počela sam snažno po njima udarati šakama. Nakon nekoliko trenutaka iznutra su se začuli koraci.

– Što se dogodilo? Nisam te valjda jučer otrovao onim jajima?

Odjeven samo u bokserice i potkošulju, raščupan i stisnutih očiju, Vid je vidno zbunjen škiljio prema meni. Bacio je letimičan pogled na sat u hodniku, a onda široko zijevnuo.

– Jesi li ti zaboravila da sam ja noćna ptica? Sinoć, kad si ti otišla, pisao sam još jedan članak do tri ujutro.

– Bez brige, znam da si bio dugo budan – zafrktala sam bijesno i odgurnuvši ga u stranu bez pitanja ušla u stan.

Sad zbunjen još više, tapkajući bosih nogu za mnom, Vid me slijedio u dnevni boravak. Gledao me u čudu dok sam ljutitim kretnjama razmicala njegove posvuda razbacane stvari.

– Šta tražiš? Reci mi, možda ti ja mogu pomoći.
Ništa nisam odgovorila na njegovo pitanje nego sam samo ljutito nastavila s potragom. Kad sam konačno pronašla ono što sam tražila, slavodobitno sam podigla ruku u vis.

– S ovim sad idem ravno na policiju pa da vidimo kome ćeš ti prijetiti – rekla sam stišćući njegov mobitel u ruci.

– O čemu ti to pričaš? Kakve prijetnje? Kakva policija? – Vid me gledao kao da me vidi prvi put u životu.

– Znaš ti dobro, “ljepotane” – rekla sam cinično, baš onako kako se i on meni obraćao kad bi mi prijetio putem telefona. Nakon toga sam izjurila iz stana. Ma koliko, naime, bila hrabra, još uvijek sam bila i dovoljno pametna da znam kako nije suviše mudro ostati nasamo u stanu s takvim manijakom.

Broj u krivim rukama

Kasnije, kad sam stigla u bolnicu i krenula se presvlačiti, izvadila sam Vidov mobitel iz torbe i provjerila posljednje pozive. Bila sam sigurna da ću među njima pronaći i noćni poziv na moj broj, ništa takvo nisam pronašla. Zadnji poziv koji je imao dan ranije bio je upućen nekom nepoznatom broju, i to u šest popodne. Ne razmišljajući mnogo, okrenula sam taj broj. Morala sam vidjeti s kim je to razgovarao. Kad mi se s druge strane javio muški glas i rekao da sam dobila novinsku redakciju, brzo sam prekinula vezu i prekrila dlanom usta. Što je sad to bilo? Ako me nije zvao Vid, tko me je onda zvao?

– Vid, oprosti mi, molim te – rekla sam kad sam se tog popodneva vratila kući. Bila sam sretna što sam ga zatekla doma.

– Sve ću ti objasniti. Možeš li doći k meni na kavu?

Dok se kava kuhala, objasnila sam mu kroz što sam prolazila već mjesecima.

– Shvaćaš li sada zašto sam poludjela? Ti si jedina strana osoba kojoj sam dala tajni broj telefona i odmah nakon toga ponovno sam dobila prijeteći poziv!

– Čekaj, čekaj… – kad je čuo moju priču, Vid se zamišljeno uhvatio za bradu. – Je li te jučer u neko doba dana nazvao moj stanodavac?

Odmahnula sam glavom.

– Ne, zašto bi me on zvao? Nikada nisam imala nikakav kontakt s tim probisvijetom.

– Pa, zaboravio sam ti reći, ali jučer je nazvao mene i zamolio me da mu dam tvoj broj telefona. Rekao je da te hitno treba, u vezi s nekakvom tvojom robom u njegovom podrumu.

Što? Pa ja nisam imala nikakvu robu u njegovom podrumu!

– I?

– I ništa. Na kraju sam mu ga dao. Znam da si rekla da je broj tajan, ali zvučalo je kao da je zaista hitno, a on je ipak moj stanodavac…

Odjednom mi je sve postalo jasno. Taj hrapavi, iskrivljeni glas… još sam se pitala odakle mi je tako poznat. Bio je to glas mog bivšeg susjeda!

– Ali, zašto bi ti on prijetio? – upitao me Vid još uvijek ništa ne shvaćajući.

– Zato jer je zbog mene završio na policiji i zato jer mene smatra glavnim krivcem što ga je napustila žena. Eto zašto!

Moje pretpostavke bile su točne. Već sljedećeg jutra policija je upala u stan osumnjičenog s nalogom za pretres i pronašla mobitel s pozivima upućenim na moj broj. Mojim mukama je konačno došao kraj!

– A lijepo mi je govorila moja mama da se ne miješam u stvari koje me se ne tiču. Da sam je poslušala, prištedjela bih si mnogo patnje – rekla sam Vidu dok smo sjedili u njegovu stanu i uz pjenušac slavili sretan svršetak moje traumatične životne priče.

– A je li ti mama govorila da se dobro uvijek dobrim vraća? Jer ako nije, onda je učinila veliki propust – sad me Vid uhvatio za obje ruke i zagledao mi se u oči.

– Da se one noći nisi umiješala u tuđu sudbinu i pružila pomoć onoj nesretnici, tko zna bismo li se nas dvoje ikad upoznali. A to bi, moraš priznati, bila jako velika šteta.

Morala sam priznati da je u pravu!

81110cookie-checkOdlučila sam se sama obračunati s manijakomno