Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Unuk je moja jedina utjeha

Žena sam koja je gotovo na kraju svog životnog puta. Ostarila sam i razna iskustva su za mnom ali ipak ne mogu a da ne razmišljam o svom životu i svim nedaćama koje su me snašle. Uvijek sam nastavljala uzdignute glave jer sam shvaćala da je to jedini način da se živi. Ipak, željela bih još nekoliko godina za sebe, kvalitetnih godina. Kad kažem za sebe, doista mislim tako jer mi se sada čini da sam pola života provela živeći za druge, umjesto za sebe!

Rano sam napustila siromašan roditeljski dom i svoju brojnu obitelj. Bilo nas je sedmero, a tri sestre su preminule još u ranijoj dobi. U to vrijeme i najbezazlenije bolesti današnjice bile su smrtonosne, što je bilo normalno. Medicina, naravno, nije bila razvijena kao danas. Živjelo se sa boli i gubitcima, ali je bilo i puno veselja. I tako, s nepunih osmanaest, otputovala sam sa svojim suprugom u Zagreb, koji je tada bio grad mogućnosti i koji je mogao ponuditi kakav-takav posao i priliku da se nešto zaradi. Morala sam se pod hitno zaposliti, a o nekakvom daljnjem školovanju ili karijeri nije bilo niti govora. Razlog zašto sam se morala pod himo zaposliti bila je neplanirana trudnoća. Pronašla sam posao u tadašnjoj tvornici Tehnokolor. Radila sam cijelu trudnoću.

Suprug Tomo zaposlio se kao vozač kamiona i često je putovao. Pod utjecajem lošeg okruženja i zbog labilnog karaktera kakav je imao, propio se vrlo brzo. U to vrijeme bila sam sretna samo kad je bio odsutan od kuće jer sam jedino tada imala mira.

– Shvaćaš li ti koliko riskiraš kada piješ i voziš!? – neprestano sam ga upozoravala.

– To nije tvoja stvar. Ne tiče te se! – otresao se na mene.

– Ne ugrožavaš samo sebe, već i druge na cesti! – ponavljala sam.

Krenuo je rukom na mene i htio me udariti, a ja sam pobjegla u zadnji tren. I nije to bilo samo tada, bilo je nebrojenih sličnih situacija. Često me znao udariti, no tada je bilo sramota govoriti o tome, kao da se radilo o ženinoj sramoti.

Sam Bog ga je valjda čuvao na njegovim putovanjima, a i ostale sudionike u prometu. Naravno, olakotna okolnost bila je da promet u to vrijeme nije bio niti približno razvijen kao danas. S njegovim pijanim ispadima i njegovom odsutnošću, mogu si čestitati na svojim rezultatima: bila sam uspješna majka, radnica i tolerantna supruga!

Tomo nam je uništavao život

U trenucima kad je bio trijezan, Tomo je bio drugi čovjek.

– Napokon smo završili! – ponosno sam uzviknula gledajući Tomu.

– To je naša kuća – gledao je oko sebe s divljenjem dok smo pijuckali kavicu u našem novom i lijepom dnevnom boravku.

– Još trebamo uštedjeti za kuhinjske elemente i štednjak. Dosta mi je kuhanja na rešou! – žalila sam se. Tomo je samo nijemo kimnuo glavom. Oko nas je tada trčkaralo već dvoje djece i snalazili smo se svakako. Nismo imali djedove i bake u blizini. Mogu s ponosom reći da smo podigli dvoje djece i naporno radili. Dala sam sve od sebe i dobro sam se namučila. Da samo spomenem, da u vrijeme moje mladosti nije postojala perilica za rublje! Dječje pelene, kao i ostalo rublje, prala sam na ruke! Drage obaveze neću niti spominjati.

Godine su prolazile, a djeca su rasla. Kći Branka je upisala fakultet, a sin Marko je s teškom mukom završio srednju školu. Branka se sa dvadeset i četiri udala i odselila sa suprugom u njegovu kuću, a sin je ostao s nama. Tomo nam je sustavno uništavao život dok je bio u pijanom stanju, a onda jednog dana završio je u bolnici. Dijagnoza je bila karcinom gušterače u poodmaklom stadiju. Njegovala sam ga najbolje što sam znala. Poživio je još nepunih godinu dana. Iako je znao svoju tešku dijagnozu, nikako se nije htio ostaviti cigareta. Alkohol je ostavio tek kada je već bilo prekasno i kada mu je bilo suviše mučno da bi nešto popio.

– Draga Ljerka! Oprosti mi, molim te! – rekao je dok se opraštao nekoliko dana prije svoje smrti.

– Nemam ti što oprostiti! – lagala sam.

– Itekako imaš! Žao mi je što tek sad to vidim. Da sam bar bio drugačiji – pokušavao se nasmješiti, a u njegovim očima vidjela sam strah.

Kako mi je mogao nedostajati?

Dobar si ti čovjek, piće te je uništilo – rekla sam tiho, i više za sebe.

– Volio bih se pozdraviti i oprostiti od djece – tužno je rekao.

– Čemu oproštaj, pa poživjet ćeš ti još – uvjeravala sam ga.

– Znaš i sama da je kraj – prostenjao je od bolova. Branka i Marko ipak su po njegovoj želji došli, i uz suze, svi smo se oprostili od njega. Danima se Tomo mučio pod utjecajem morfija, omamljen, a onda je za njega došlo olakšanje. Poput malenog dijeteta je sklopio oči i više ga nije bilo.

Nevjerojatno je u svemu tome koliko ti netko može nedostajati unatoč svim svojim grubostima koje je uporno ponavljao, tokom cijelog našega zajedničkog života. Svi smo u obitelji ispaštali zbog njega, a ipak, kad je otišao ostavio je golemu prazninu koju osjećam još i sada. Sjećam se da sam pomislila kako sad napokon mogu odahnuti nakon te jednogodišnje agonije i njegove bolesti, ali izgleda da je sama sudbina htjela drugačije …

Sin Marko se oženio i doveo svoju novu suprugu u našu kuću, netom prije nego se Tomo razbolio. Uredili su gornji kat kuće i počeli svoj zajednički život pun trzavica. Dok je Tomo bio živ nije bilo puno problema između njih i poštovali su nas. Znali su se posvađati, ali nakon Tominog upozorenja da želimo svoj mir, svađe bi se stišale. Niti rođenje njihova jedinca nije ih uspjelo smiriti. Kad je Tomo umro, stvari su izmakle kontroli, postalo je sve gore i gore. U kasnim večernjim satima slušala sam kako razbijaju i viču jedan na drugoga. Marko je ponekad dolazio pripit. Bojala sam se da ne propadne kao i njegov otac. Plakala sam i bila očajna kad bih pomislila na svog malog unučića Petra.

– Marko, to mora prestati! Ne smiješ piti, pa ti se sjećaš kako nas je otac pićem uništavao – molila sam ga više puta.

– Ti se nemaš pravo mješati! – prijetio je pijano.

– Ne mješam se, samo želim da ste ti i tvoja obitelj sretni! – rekla sam.

– Da smo sretni!? – promjenio je boju glasa.

Optužuješ me da prisluškujem?

Nema toga. Moja žena ne može podnijeti da ja siđem s gornjeg kata do tebe! Kako da onda budem sretan? Da izaberem tebe ili nju? – pitao je.

– Što sam joj ja učinila? – uplašila sam se.

– Ne znam što vas dvije imate, ali ti si zaslužna za našu nesreću! – s mržnjom je procjedio.

– Ne dopuštam da tako razgovaraš sa mnom! – odlučno sam regirala.

On se samo nacerio i produžio stepenicama gore, svojoj obitelji. Razmišljala sam danima čime sam ja mogla izazvati i probuditi toliku mržnju ili zamjeranje. Odlučila sam razgovarati sa snahom Melitom.

– Što nije u redu s vama? Zašto se toliko svadite? Ne želim se mješati u vaš život ali svaka vaša svađa se čuje kod mene u prizemlju – proznala sam.

– Možda da imate drugog posla ne biste čuli ono što vas se ne tiče! – odbrusila je.

– Optužuješ me da prisluškujem? – začudila sam se.

– Da! – kratko jer rekla.

– Pa to je nečuveno! Susjedi su me ispitivali što se događa u našoj kući, nisam jedina ja koja vas je čula! Cijela ulica zvoni od vaše svađe – branila sam se.

– Mislim da ste im vi sve ispričali! – optužila me.

– O takvoj sramoti da pričam okolo!? Stvarno me slabo poznaješ! Pa ti si žena mom sinu, zašto bih mu željela zlo? – čudila sam se.

– Ne znam, to vi meni recite! Ionako više vremena provodi kod vas, nego na katu gore s nama – ironično se nasmješila.

– Pa ti si ljubomorna! Ja sam mu majka, zašto ti smeta da me povremeno posjeti? – čudila sam se.

– Zato što više vremena provodi s vama, nego sa mnom – protestirala je.

– Ali to nije istina! – pobunila sam se. Drsko me pogledala, okrenula se i otišla. Nisam više htjela nastavljati raspravu koja ne vodi nikuda. Moja je snaha bila ljubomorna na mene, a sin me sve manje posjećivao. Na kraju smo se viđali u prolazu, a ja se nisam usudila ništa reći kako ne bi pogoršala situaciju. U svojoj kući postala sam stranac i šuljala se poput lopova koji nešto vreba.

– Jesi li se već dogovorila s Brankom oko podjele kuće? – podrugljivo me pitao sin jednog popodneva.

Izdržavala sam sina svojom mirovinom

Ne razumijem o čemu govoriš? – zbunjeno sam ga gledala.

– Vidim ja da me izbjegavaš, kuješ neki plan. Hoćete se mene riješiti, kako bi Branka dobila cijelu kuću – optuživao me.

– Ma, što je tebi!? Zašto bih uopće razmišljala o podjeli kuće, pa još sam živa – odbrusila sam.

– Ako nije tako, dokaži mi! – ucjenjivao je.

– A kako bi ti ja to molim te dokazala? – pitala sam znatiželjno.

– Prepiši kuću samo na mene! – gledao me drsko.

– Ja ne prepisujem kuću na nikoga dok sam živa. Otac i ja smo se krvnički namučili da je izgradimo! – odriješito sam rekla.

– Eto, onda ne možeš dokazati! – rugao se.

Slegnula sam ramenima i odustala od daljnjeg uvjeravanja. Činilo mi se da ču poludjeti od njih dvoje, Marka i Melite. Više mi nisu dozvoljavali niti da viđam unuka Petra. Mogla sam samo čuti njegov sitni dječji glasić i njihove glasove dok su se i dalje svađali u kasnim večernjim satima. Više nisam pokušavala dokučiti razloge njihovoj svađi. Jednog jutra, dok je sin Marko bio na poslu, snaha Melita je spakirala stvari i uzela sina. Gledala sam kako sjeda u auto i odlazi, a ja nisam mogla ništa učiniti. Napustila je Marka.

– Zašto si joj dopustila da ode? – optuživao me Marko kad se vratio kući.

– Što sam ja mogla učiniti? – plakala sam.

– Ti si kriva što me napustila! – nastavio je. I dalje sam po njegovu bila kriva za svu njegovu nesreću, a ona kao da je tada bila tek sjeme i čekala je da naraste. Marko je izgubio posao, a tako i pravo da dijete bude kod njega. Sud je bio mukotrpan i dug. Ništa nisu uspjeli dogovoriti u smislu pomirbe. Petar je kod nas svaki drugi vikend. Jedino u tim trenucima ja sam bila sretna jer sam bar kratko mogla zagrliti svog unuka. Marko se trudio u to kratko vrijeme biti pravi otac, što nimalo nije bilo lako. Tada sam već bila u mirovini i sa svojom bijednom naknadom izdržavala sam svoga sina i ispunjavala njegove ne baš skromne prohtijeve. Honorarno bi povremeno nešto zaradio, a novac potrošio na sebe. U svemu tome sreća je bila što više nije pio. Melita je preko djeteta pokušavala napakostiti Marku. Govorila je dječaku sve najlošije o nama, ali Petar je i dalje htio viđati oca i baku. Bio je mali dječak i zbunjen jer su mu stalno govorili loše o ocu.

Unuk je moja jedina utjeha

Unuk je moja jedina utjeha

– Bako, ja bih jako želio doći živjeti s tobom i tatom – tužno mi je rekao jednog dana.

– Zlato bakino, kad malo porasteš, slobodno ti dođi – pomilovala sam ga nježno po glavi.

– Mama sada ima nekog stričeka. On mi se baš ne sviđa – požalio se.

– Moraš razumijeti da je mama ponekad usamljena i treba društvo. Ona je mlada – uvjeravala sam Petra.

– Djed i baka tamo kod kuće jako su strogi. Ponekad ne smijem izaći iz sobe cijeli dan – rekao je.

– Žao mi je, zlato.

– Ne možeš li ti nešto učiniti, bako? – pitao je.

– Na žalost, ne mogu. Ne može ni tata, strpi se još koju godinu, pa onda dođi živjeti kod nas. Tada ti sud više ne može braniti ako tako odlučiš jer ćeš biti stariji. Zagledao se u pod i ušutio.

Nikad nas nije prestao posjećivati i nije propuštao vikende kod nas. Jednog dana Marko je došao zamišljen i tužan u dnevni boravak prizemlja.

– Melita želi da se pomirimo – rekao je nekako odsutno.

– I što ćeš učiniti? – pitala sam nesigurno.

– Ne znam, ne želim da se vrati – slegnuo je ramenima.

– Možda bi trebao misliti na svog sina – upozorila sam ga.

– Ovo su druga vremena, mama! Ne želim biti žrtveno janje. Ne želim je više pod svojim krovom. Ne želim trpjeti njene ispade.

– U redu, kako hoćeš – uplašila sam se njegove nagle naravi. Često me znao podsjetiti na oca i bojala sam se. Zato sam pomislila da je pametnije da se povučem. Bila sam svjesna da je i njegovo djetinjstvo bilo teško pored oca pijanca.

Nikada se nije pomirio s Melitom, a ona ga je uvijek preko malenog pokušavala izmanipulirati i razbjesniti. Bilo mi je teško gledati kako moj sin propada. A onda se iznenada nešto promjenilo i ja sam pomislila kako je napokon došlo njegovih pet minuta. Marko je pronašao novu ženu, ljubavnicu. Živjela je izvan grada i imala je nešto stariju kći od našega Petra. Prvo su satima razgovarali na telefon, a dokaz tome bili su ogromni telefonski računi koje sam ja plaćala.

Nisam više željela biti sluškinja

Uskoro je počela dolaziti k nama. Susjedi su mi znali reći da dolazi u našu kuću dok sam ja odsutna.

– I Marko, kada ću upoznati svoju novu snahu? – šalila sam se.

– Novu snahu? Ja se ne namjeravam više nikad ženiti! – tvrdio je.

– Dobro, a kad ćeš nas upoznati? – znatiželjno sam pitala.

– Večeras – rekao je smješeći se.

Upoznavanje je prošlo kratko i nelagodno. Zvala se Nives i ja sam se potrudila poželjeti joj dobrodošlicu od sveg srca. Tako sam i mislila, dok te večeri nije legla u krevet moga sina. Bilo je to u sobi koja je od moje odjeljena jednim pregradnim zidom. Mogla sam čuti svaki njihov uzdah i glas u ekstazi. Shvaćam da su odrasli, ali priuštiti mi takvo što, bila sam šokirana. Drugi dan pokušavala sam ih opravdati pred samom sobom, misleći da nisu bili svjesni koliko se to čuje ili su se zanijeli, zaboravili da sam ja tamo u blizini. Kako sam se prevarila! Njihovi uzdisaji i stenjanje noćima su me nastavili buditi. Osjećala sam se vrlo loše zbog toga. Nakon burnih poljubaca i uzdaha, jutrima su uslijedila tuširanja. Zgražavala sam se koji su nered ostavljali u mojoj tek netom obnovljenoj kupaonici. Zatim je uslijedio novi šok, kad bih ugledala prolivenu kavu po štednjaku koju nitko nije obrisao. Danima sam čistila za njima, u svom domu. Osjećala sam se kao kućna pomoćnica. Neću niti govoriti o Nivesinim pokušajima kuhanja ručka. Bila je sve, samo ne dobra domaćica.

– Marko, molim te da ti i Nives odete gore na kat! – molila sam ga.

– Zašto ti smetamo? – čudio se.

– Ne želim slušati kako se vas dvoje intimno družite, selite se gore na kat kuće! – zavapila sam.

– Daj mama, ti si ljubomorna? – pitao je začuđeno.

– Pa ja sve čujem, Marko! – viknula sam.

– Što me briga! – slegnuo je ramenima.

– Ostavljate nered po svuda, ja ne želim biti vaša kućna pomoćnica – upozorila sam ga.

Marko se doista upustio u ozbiljnu vezu s tom ženom i ne bi me smetalo da nisu dahtali pored mojeg kreveta. Između ostalog, počeo je zapostavljati Petra. Pozvao bi i nju i njega da dođu za vikend kada je Petru bio red da dođe kod nas, pod izlikom da je Petar bolje upozna. Petar je bio vrlo nesretan jer je to kratko vrijeme dok mu je otac bio na raspolaganju, dijelio s nepoznatom ženom. Njene su želje i potrebe postale važnije od djetetovih, a on je ionako oca viđao premalo.

– Baka, ja sam jako tužan jer je Nives i ovaj vikend s nama – postidio se.

– Petre, znaš da te tata puno voli! – uvjeravala sam ga.

– Neki dan me vodio u zoološki vrt, a ja sam gledao životinje gotovo sam. Nives ga je stalno vukla i ljubakala. Tata me više uopće ne primjećuje! – žalio se.

– Žao mi je Petre, tata je izgleda sretan s njom – uzdahnula sam.

– Ne sviđa mi se ona, ali nemoj tati reći jer bi se jako naljutio na mene – potužio se.

– Zar ti je još nešto rekla? – upitala sam sumnjičavo.

– Pa … kad već pitaš, jedan dan rekla mi je da sam dosadan i ne moram baš svaki drugi vikend doći – rastužio se.

– Nije valjda!? Govoriš li istinu? – razljutila sam se.

– Kunem se bako, istina je. Rekla je da i ona želi biti s tatom i neka si nađem drugu zanimaciju – prepričavao je.

Svoju pohotu uopće nisu krili

Slika o toj ženi nije se više mogla srušiti u meni. Ništa, ali baš ništa u njoj nije moglo izazvati moje odobravanje. Nisam Petru govorila da se ni meni ne sviđa Nives i da mi je nepojmljivo da po nekoliko dana jedna majka ostavlja svoje maloljetno dijete samo u kući, bez obzira koliko je dijete zrelo i odgovorno. Petar to ionako ne bi razumio. Nije mi se ni sviđalo što je nezaposlena. Pokušavala sam sa Markom otvoreno razgovarati o njihovim noćnim susretima koji su se i dalje nastavljali, ali on i dalje nije reagirao. Zato sam odlučila porazgovarati otvoreno s Nives.

– Nives, porazgovarala bih s tobom – rekla sam joj prilikom jednog od naših susreta.

– Recite gospođo – ljubazno se nasmješila.

– Ja bih te zamolila da se ti i Marko preselite na gornji kat – rekla sam.

– Ali zašto? – čudila se.

– Zato što želim svoj mir i privatnost, a mislim da biste i vi trebali tome težiti! – odbrusila sam.

– Kako to mislite? – nije joj bilo jasno.

– Mislim ovako, sve čujem … a ne želim čuti! Razumiješ li o čemu govorim? – pitala sam.

– Pa što vam to smeta? – čudila se.

– Što mi to smeta!? – zabezeknula sam se.

– Ne zanima me seksualni život moga sina, a niti tvoj. Razumiješ li jasnije zašto me smeta!? – upitala sam već nespristojno i nestrpljivo.

– Znate, Marku je jako teško biti gore na katu jer ga sve podsjeća ne njegove nesretne bračne godine – oklijevala je.

– A ja pod stare dane želim mir i tišinu za sebe. Gore je njegov dom – razljutila sam se.

Idućeg dana napokon su preselili na kat. Nives je bila nezaposlena i radila je samo honorarno. Marko je ipak u međuvremenu pokrenuo neki vlastiti posao. Otvorio je obrt jer je bio majstor gotovo svih zanata. Puno toga je znao raditi, pa mu je posao dobro išao. Gledala sam kako troši svoj novac na nju, a kad se radilo o djetetu škrtario je. To me je izjedalo jer je dijete ionako dovoljno patilo i bez toga.

– Baka, tata mi opet nije htio dati za tenisice – požalio se.

– Dat ću ti ja, ne brini. Samo mu nemoj reći – upozorila sam ga.

– Hvala bako, što bih ja bez tebe? – pogledao me zahvalno.

Ipak sam odlučila nazvati Melitu

Nadala sam se da će se Marko promijeniti glede novaca prema sinu i meni, ali stvari se ništa nisu promjenile. Plaćao je minimalnu alimetaciju koju mu je sud dodijelio, i to tek nakon što se zaposlio. I dalje je prigovarao za svaku kunu i nije htio plaćati račune, a trošo je novac na izlaske i provode s Nives. Nekoliko mjeseci odlučila sam namjerno izostaviti plaćanje računa od struje. Ostali smo bez struje, što je razljutilo Marka.

– Zašto su nam isključili struju? – ljutito me upitao.

– Zato što nije plaćena – odbrusila sam.

– Nives dolazi, a nemam gore svjetla – prijeteći me pogledao.

– Pobrini se da računi budu plaćeni, pa će biti i struje. Ja sa svojom mirovinom ne mogu sve račune podmirivati sama – rekla sam.

Nije imao izbora pa je zato odlučio platiti. Bilo je tužno kad sam pomislila da je to napravio radi Nives, a zbog svoje majke ili sina ne bi. Shvaćam da čovjek može voljeti i biti zajubljen, ali biti toliko slijep!? Nives ga je iskorištvala gdje god je stigla, a mene je najviše boljelo što škrtari na uobičajenim stvarima potrebnim za život. Otišli su i na ljetovanje, a meni su ostavili da čuvam psa kojeg su zajednički izabrali i kupili. Čistokrvnog, s papirima, kojeg je također platio moj sin. Srećom pa sam ljubitelj životinja pa mi nije teško palo. Petru je rekao da ne može ove godine s njim na ljetovanje jer ide sa Nives. Petru se srušio cijeli svijet, a ja sam sve više negodovala zbog te žene.

Napokon je došao i taj dan kad je Petar mogao sam odlučiti hoće li živjeti s nama. Petar je i dalje inzistirao na tome, iako je njegova majka htijela da ostane s njom. Bila je jako razočarana, a Marko je likovao i hvalio se. U tom trenu osjetila sam suosjećanje prema svojoj bivšoj snahi i poželjela joj pomoći. Znala sam da je za Petra još uvijek zdravije i bolje okruženje s njegovom majkom, iako sam željela da nam bude blizu svakoga dana. Odlučila sam a nazvati.

– Melita, ovdje Ljerka, možemo li porazgovarati? – upitala sam.

– O čemu bismo nas dvije razgovarale? – podrugljivo je rekla.

– O Petru i njegovoj dobrobiti – odgovorila sam kratko.

Neko vrijeme nije ništa govorila.

– Ja jako volim Petra i bila bih najsretnija kad bi stanovao s nama, ali u ovom trenu, mislim da je za njega bolje da ostane sa svojom majkom – rekla sam.

– A što tražite zauzvrat? – narugala se.

– Ne tražim ništa, dijete drago! – iznenadila sam se.

– Mora nešto biti – uvjeravala me.

– Za tih nekoliko godina što si živjela s nama, nikad se nisi potrudila upoznati me bar malo. Ako već misliš da te mrzim i imam neka očekivanja spram tebe, onda barem vjeruj da želim najbolje svom unuku – iskreno sam pokušavala opravdati sebe, iako nisam ništa pogrešno učinila.

– U redu – složila se napokon.

Objasnila sam joj ukratko kakva je situacija u kući i da je Marko previše zauzet s Nives, te da je prilično zapostavio Petra. Predložila mi je da otvoreno porazgovaram s Petrom jer ona više ništa ne može učiniti. Petar je odlučno tvrdio da je njegova odluka konačna. Srce mi se slamalo kad sam se sjetila da ga moram nagovarati da odustane od onog što je i meni godinama bio san. Taj vikend došao je sretan i zadovoljan, a ispratila sam ga žalosnog i razočaranog kući.

– Petre, želim razgovarati o tvom useljenju kod nas – rekla sam teškom mukom.

– Jedva čekam bako da uselim kod vas – veselio se.

– Slušaj me, najviše na svijetu htjela bih da ti živiš s nama, ali mislim da to nije u redu prema tvojoj majci – obazrivo sam rekla.

– Ali s njom sam živio sve ove godine – rekao je.

– Znam, ali moraš znati da ovdje stvari neće postati bolje. Vidiš i sam da je tata zaljubljen u Nives i da stvari više nisu kao prije – pokušavala sam mu objasniti.

– Da, vidim da tata nema vremena jer ga puno provodi s Nives – tužno je rekao.

– Možda se stvari promijene … – htijela sam ga utješiti.

– Nitko nema vremena za mene – žalio se.

– Ma kako nitko, pa mama je uvijek uz tebe – tješila sam ga.

– Ona puno uči i ide u školu. Želi napredovati na poslu – rekao je.

Bojala sam se Petrove reakcije

To je pohvalno – nasmijala sam se. Pomislila sam kako je moja prva snaha ipak vrijedna žena i dala je sve od sebe da podigne Petra i dobro se brine za njega. Bio je zaista dobar i pristojan dječak, napravila je dobar roditeljski posao. Bila je tužna njegova sudbina. Ponekad mi se činilo da je preodrastao za jednog dječaka. Nisam primjetila da je naš razgovor Marko prisluškivao. Izašao je bijesan kao ris i unio se prvo u moje, a zatim u Petrovo lice.

– Nives i ja smo zajedno i to ništa neće promijeniti – vikao je.

– Niti ne pokušavamo promijeniti, samo želimo da imaš više vremena za Petra – uvjeravala sam ga.

– Ti si kriva što Petar govori loše o Nives – ljutio se.

– Tata, nije baka kriva – pokušao me obraniti.

– Nećeš ti ovdje doći živjeti, ne želim te. Vrati se svojoj majci, ionako si isti kao i ona – vrijeđao je. Petar se stisnuo uz mene tražeći zaštitu, a ja sam ga prihvatila.

– Želim ići kući, bako – prošaptao je.

– U redu Petre – rekla sam kroz suze. Marko nas je napustio, a Petar se teška srca spremao kući ranije nego inače. Mislila sam da više nikad neće poželjeti doći vidjeti svog oca, niti mene. I kako sam onda mogla zavoljeti tu ženu, a ona je bila uzrok te velike nepravde i nesloge u našoj kući!?

Dani su prolazili, a ja sam iz dana u dan gledala kako ona dolazi i odlazi u naš dom. Petar nam neko vrijeme nije dolazio, a u Marku se napokon, nakon nekoliko tjedana probudila roditeljska čežnja, a pretpostavljam i osjećaj krivnje.

– Je li te Petar zvao u posljednje vrijeme? – pitao me jednog jutra.

– Da, javio mi se i vidjela sam ga poslije škole jedan dan – rekla sam prkosno.

– Znači, babi se javlja, a starog tko šiša! – ogorčeno je rekao.

– Sam si to tražio Marko – odbrusila sam.

– Ja sam mu otac – naljutio se.

– Ti si ga otjerao, koliko se sjećam – prkosno sam rekla.

– Nisam mislio tako – kajao se.

– Onda mu to i reci – slegnula sam ramenima.

– A što da mu kažem, da imam pravo na svoj život premda je on ljubomoran na ženu koju ja volim? – razljutio se.

– On je samo dijete, ali sigurna sam da bi ispriku razumio i prihvatio – uvjeravala sam ga. Protrnula sam kad je rekao da je Nives žena koju voli, ali nisam tu zaista mogla ništa promijeniti.

Nakon nekoliko dana dogovorila sam susret s Melitom. Jedva sam je uspjela nagovoriti, uvjerivši je da se radi o Petrovoj dobrobiti.

– Drago mi je da si ipak došla – pokušala sam biti što iskrenija i ljubaznija.

– Prijeđimo na stvar – drsko je rekla.

– Radi se o Marku, želi se ispričati Petru, a ne zna kako. Petar mu se ne želi javiti na mobitel – oklijevala sam.

– I vi očekujete da ja izglađujem stvari između njih dvojice? Ne pada mi na pamet – prasnula je u smijeh.

Razumjela sam njegovu ljubav i bol

Ja znam da se ti i Marko sada mrzite, ali razmisli o Petrovoj dobrobiti. Ako se već sad raziđu kao otac i sin, za njih nema budućnosti. Petru treba kakav-takav otac – rekla sam.

– Petar je jako tužan. Želio je doći živjeti s vama, a ja ne želim da mene napusti – uzdahnula je.

– Ni ja ne želim da te napusti. Želim samo da nam dođe svaki drugi vikend, kao i do sada, a mislim da tako i Marko želi. Za Petra je bolje da ostane kako je bilo i do sada. Marko nije sposoban brinuti o njemu, barem ne za sada. Znam da je moj sin, ali to moram priznati – uvjeravala sam je.

– U redu, pokušat ću, ali pod jednim uvijetom – rekla je.

– Da? – začudila sam se.

– Da Marko sazna da je njegova draga tražila da Petar ne dolazi, da mu je rekla da je smetalo. Petar želi da to Marko sazna – ljutito me gledala.

– Petar ti je to rekao!? – začudila sam se. – U redu, reći ću Marku. Ali ne mogu obećati da će mi povjerovati – sjetno sam se nasmiješila. Melita je slegnula s ramenima i ustala bez riječi.

– Javit ću vam se za dan-dva, ako želite vi možete vidjeti Petra. Petar vas jako voli – rekla je na odlasku. Izmamila mi je suze s tim što je rekla da me Petar voli. Razumijela sam tu njegovu dječju ljubav i njegovu odraslu bol.

Kad sam došla kući, Marka nije bilo. Nervozno sam šetala po kući i čekala ga. Kad se pojavio nije bio sam, Nives je bila s njim. To je otežalo moj naum da razgovaram s njim, ali odlučila sam sprovesti svoj plan bez obzira na sve. Neka se i ona suoči sa svojom zlobom pred Markom. Ispriječila sam im se na put kad su htijeli produžiti stepenicama na gornji kat kuće.

– Što želiš? – oštro je pitao Marko.

– Želim razgovarati s vama – rekla sam kratko i pogledala u Nives koja je prevrnula očima.

– O čemu? – uzdahnuo je Marko.

– Razgovarala sam s Melitom, o tvom sinu, vašem sinu! – naglasila sam gledajući Nives.

– Kako si se usudila? – upitao me

– Radi dobrobiti svog unuka, on mi je na prvom mjestu, a i tebi bi trebao biti kao sin! – oštro sam ga pogledala.

Raskrinkala sam Nives

Uvijek se miješaš gdje ti nije mjesato – zaprijetio je.

Da, ovoga puta ne puštam stvari slučaju – odbrusila sam.

– No dobro, što je sad opet? Htio sam mu se ispričati, a on je odbio moj poziv na mobitelu – potužio se.

– Melita želi da ti kažem što je Nives rekla Marku – rekla sam bez oklijevanja, a Nives je sjevnula očima. Marko je zbunjeno pogledao mene, a zatim nju, bez riječi.

– Što sam ja to rekla? – hinila je nevinost.

– Hoćeš li sama reći ili želiš da ja kažem? – okrutno sam rekla, a ona se sva zacrvenila u licu zamuckivajući.

– Što se Melitu to tiče? – zagrmio je Marko.

– Tiče se Petra, njemu je bitno – nastavila sam.

– Reci već jednom – nestrpljivo i sumnjičavo me gledao.

– Rekla je Marku da ne mora baš svaki drugi vikend doći kod nas jer ti i ona želite biti sami – rekla sam.

– Zašto si to rekla? – vidljivo se razljutio na Nives.

– Ovaj … Pa nisam mislila ništa loše. Stalno nas prati kao pesek, nikad nemamo mira od njega – izmotavala se.

– On je moj sin! Zbog tebe sam se posvadio s njim. Moj sin zbog tebe ne želi razgovarati sa mnom! – zgražao se.

– I napokon si progledao! – pljesnula sam rukama i okrenula se.

Preko ramena sam vidjela kako je Marko pustio Nivesinu ruku i naglo se uspeo stepenicama na kat. Nives je otrčala za njim. Ne znam što se tada dogodilo, niti kako je ta rasprava zavšila. Znam samo da sam ponosno rekla Meliti da Marko sve zna. Čula sam razočaranje u njenom glasu i shvatila da je na kraju ona željela da Marko sve to sazna, a ne Petar. Očekivala je da će se razići, ali to se nije dogodilo, bar ne odmah. Bila je usamljena, pa je htijela da bude i Marko. Što se tiče Marka i Nives ostali su zajedno još nekoliko mjeseci, a zatim su se razišli. Nikad nisam pitala koji je bio razlog prekida, nisam se usudila da opet ne ispadnem glavni krivac sinove nesreće.

Nakon tog prekida ja sam napokon pronašla malo mira. Petar i Marko napokon su se pomirili. Uživala sam u Petrovim posjetima i u svakom njihovom zajedničkom druženju. Imali su malo vremena, ali napokon je bilo ispunjeno i kvalitetno provedeno. Petar je odlučio da će ipak ostati živjeti s majkom, bez obzira što se njihov odnos poboljšao. Marko je na kraju priznao da je tako stvarno najbolje za sve. Melita i Marko još i dan danas komuniciraju strogo službeno bez ikakve nade da pronađu zajednički jezik. Ipak, ja sam sretna zbog Petra i Marka. Svome sinu mogu još poželjeti da pronađe dobru i poštenu ženu s kojom će se skrasiti ako ne dok sam živa, onda nakon moje smrti. Tada bar više neću biti krivac ničije nesreće.


Tags: