Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja: 060300007

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Želio je privremeni razvod

Žao mi je gospođo Marić – doktor je te riječi izrekao s nekim čudnim prizvukom svojeg pomalo hladnog glasa. Pogledala sam ga u čudu. Nije mi bilo lako shvatiti njegove riječi. Što je to žaljenje značilo? Ugrizla sam se za usnu, pokušavajući uhvatiti njegov pogled, ali bezuspješno.

– Ne razumijem – rekla sam tiho. Nadala sam se da se moje crne slutnje neće obistiniti. Za mene je ovo bio samo rutinski pregled, a on me je svojim izrazom, glasom i ponašanjem plašio.

– Po ovim nalazima što ih imam pred sobom, vi ne možete imati djecu – rekao je s nelagodom. Nisam ga poznavala no svejedno, to što nisam mogla ostati trudna nije se ionako moglo skriti dugo vremena. Za mene su njegove riječi bile poput hladnog tuša. Godine nade nestale su u samo jednom trenu. Osjetila sam kako mi se usna šupljina lijepi od nedostatka vlage. Pokušala sam uhvatiti zrak ali je moje disanje bilo plitko.

– Kako? – moje glupavo pitanje natjeralo ga je da me pogleda.

– Čuda su ponekad moguća, ali u vašem slučaju ona ne postoje. Bilo bi doista okrutno buditi nadu ondje gdje je nema. Ne znam što bih vam rekao … – očito ni njemu nije bilo lako izgovoriti riječi koje je netom izgovorio. Bilo je očito da nije lako nekome ubiti nadu, a on je u tom trenutku upravo to uradio.

– Zar ne postoji nikakva mogućnost za trudnoću? – nisam odustajala.

– Žao mi je – slegnuo je ramenima. – Da ima imalo nade, rekao bih vam – slegnuo je ramenima. Zar sam mu trebala postavljati još pitanja? Bio je okrutno jasan, a meni je to bilo teško prihvatiti. Trebala sam ustati i otići, ali ni to nisam mogla. Noge su mi se odsjekle, tijelo mi je drhtalo, a um je došao do točke usijanja. Ruke sam sklopila u krilo. Promatrala sam kako one vidljivo drhte. Prisilila sam se da ustanem. Ne znam kako sam izišla. Za mene se cijeli svijet srušio. Dario neće moći preći preko činjenice da mu ne mogu dati nasljednika. Želio je djecu iznad svega, želio je nasljednika za sve ono obiteljsko bogatstvo, a ja mu to nisam mogla dati.

Nisam im mogla dati nasljednika

Izišla sam iz ordinacije, a kada sam udahnula svježi zrak činilo mi se da me stvarnost još gore pljusnula. Sjela sam na prvu slobodnu klupu. Zatvorila sam oči, dok su mi se suze slijevale niz lice. Proklinjala sam sudbinu u tom trenutku, život koji je bio okrutan kao da mi je bio maćeha. Ovo nisam očekivala, ne nikako. Sve protekle godine sam se nadala trudnoći, ali željno očekivana trudnoća nije se dogodila. Mislila sam da je samo pitanje vremena kada će i ta vijest uljepšati naš život, a ni na kraj pameti mi nije bilo da se to nikada neće dogoditi.

Sjedila sam kao oduzeta. Bojala sam se i pomisliti što će ta vijest značiti. Kako će Dario reagirati na nju? Silno je želio veliku obitelj, a ja sam se doista bojala da njegova ljubav neće biti dovoljno jaka da prebrodimo zajedno i ovu krizu. Kada sam ustala, neko vrijeme sam samo izgubljeno stajala. Nekoliko trenutaka je bilo dovoljno da se predomislim i opet sjednem. Nisam se žurila kući. Nisam nosila dobre vijesti, niti sam to svoje saznanje mogla reći Dariju tako olako. Moji snovi su razbijeni, a uskoro će i njegovi biti. Čak i ako bi se odlučio da naša ljubav pobijedi, bojala sam se da će popustiti pod pritiskom svojih roditelja. Na neki način sam ih i razumjela. Očekivali su nasljednika, a ja im ga nisam mogla dati. Ništa im nisam značila. Ono što nisam ja mogla, moći će neka druga žena. Ta me je spoznaja pogodila poput udarca groma.

Tek kada sam osjetila hladnoću, ustala sam. Zaustavila sam prvi taksi koji je naišao i krenula kući. Nisam imala kamo, ali mi se ni tamo nije dolazilo.

Najradije bih nestala s lica zemlje i zaboravila na sve ono što sam znala. Kad sam ušla u našu kuću, Dario nije bio u njoj. Posluga je bila diskretna, pa čim sam ušla, krenula sam prema svojoj sobi.

– Neka me nitko ne uznemiruje – rekla sam im u prolazu. Znala sam da će svaka moja želja biti ispunjena.

S Dariom je pukla velika ljubav

Zamračila sam prostoriju i legla. Tupo sam zurila u tamu koja me je okruživala. Još veća tama se nalazila u mojem srcu. Da bih pobjegla od stvarnosti, počela sam se prisjećati prošlosti. Ona je bila jedino lijepo mjesto na koje sam mogla pobjeći. Plovila sam na krilima vremena, unatrag gotovo sedam godina …

Daria sam upoznala preko svoje prijateljice. Bila je to velika ljubav, ona koja nas je oboje zahvatila. Samo jedan pogled je bio dovoljan da oboje upadnemo u vrtlog te nepojmljive ljepote. Nikada se tako nisam osjećala. Srela sam osobu koja me je potpuno razumjela, osobu koja je bila u stanju ispuniti sve moje snove, osobu koja je našu ljubav izdigla iznad svega. Ne samo da je bio nestvarno lijep, Dario je bio i bogat. Njegova obitelj je bila najbogatija u županiji, a nije zaostajala ni za onima u državi. Sve što je jedna skromna djevojka mogla poželjeti, sve snove koje je mogla sanjati, on je ispunjavao.

Sve mi se tako lijepo posložilo. Strast između nas bila je velika poput ognja. Izgarala sam u njegovom zagrljaju, i s njim sam upoznala sve ljepote fizičke ljubavi.

Vjenčanje je bilo samo logično krunjenje naše ljubavi. Godine u kojima smo bili u braku ništa nisu promijenile. Još uvijek smo se voljeli kao prvog dana.

Strast kao da je postala još veća, jer smo se poznavali mnogo bolje i znali smo što jedno od drugog želimo. Koliko noći smo proveli u razgovoru … Sanjali smo isti san, djecu. Željela sam ih i ja, ali ne toliko koliko ih je on želio. To je bilo sasvim normalno. Imali smo sve, a djeci smo mogli pružiti i materijalnu sigurnost, što uz ljubav nije bilo nimalo zanemarivo.

Satima sam plakala. Cijeli moj život će se promijeniti. Iako sam bila sigurna u Dariovu ljubav, ipak sam se bojala njegove reakcije. Znala sam da će se prije odreći ljubavi, nego djece. Nisam se zavaravala, jer nije bilo razloga za to. Moj je život bio poput bajke, a doista sam mislila da će to i ostati. Teško mi se bilo suočiti sa stvarnošću, ali je bilo i neizbježno.

Čula sam korake ispred naše sobe. Prepoznala sam ih. Dario je došao, a ja se po prvi puta nisam razveselila njegovu dolasku. Podigla sam se u sjedeći položaj, pokušavajući dotjerati i popraviti frizuru, a ujedno izbrisati ostatke šminke koja se sigurno razlila po mojem licu od silnih suza koje su se niz moje obraze slile. Lagano je otvorio vrata i upalio svjetlo.

Neće me valjda ostaviti?

Zašto si u mraku? – veselo me je upitao. Kad je pogledao prema meni, zastao je kao da je naišao na nevidljiv zid. Sve protekle godine sam se trudila da izgledam savršeno, ali mi u tom trenutku moj izgled nije bio prioritet. Voljela sam biti lijepa za njega, ali i za sebe. Njegovan izgled je i mene veselio, i moje bi samopouzdanje naraslo uvijek kada bih vidjela obožavanje u njegovim očima.

– Ne osjećam se dobro – rekla sam drhtavim glasom.

Dario je sjeo do mene. Pogledao me je u oči.

– Što je? – uhvatio me je za ruku i zabrinuto upitao.

– Ja … – promatrala sam ga kao da sam hipnotizirana. – Bila sam kod doktora – prisilila sam se da kažem. Znala sam da mu trebam reći istinu dok još imam snage. Ako to ne učinim u tom trenutku, bojala sam se da će istinu doznati na drugačiji način, a to je za mene moglo biti još gore. Mi nikada nismo imali tajni jedno pred drugim. Nastojala sam da iskrenost bude temelj na kojem ćemo sve graditi, a koliko ta iskrenost može boljeti, tek sam u tom trenutku shvatila. Nisam mogla ne vidjeti ono što se nalazilo u njegovu pogledu. Strah, ili je možda beznađe bilo u pitanju? Stisak mu se pojačao. Pokušao mi je nešto reći, ali je samo zijevao kao riba na suhom.

– I? – napokon mu je uspjelo izgovoriti to pitanje.

– Dario … – slobodnom rukom sam prešla preko njegovog lica. – Ti znaš da te volim više od ičega na svijetu – ipak sam okolišala.

Teško je bilo dopustiti istini da se oslobodi okova moje unutrašnjosti. Da sam je samo mogla pokopati i ne dopustiti joj da iziđe i uništi naše snove, nitko ne bi bio sretniji od mene. Imala sam osjećaj da ću ga razočarati, a to je bilo ono što sam najmanje željela. Činilo mi se da ću teže podnijeti njegovu tugu, nego svoju.

– Naravno da znam – Dario se ukočio. I on je osjećao da ga čekaju neprijatne vijesti, ali se nadao da je postojao izlaz.

Nije si želio priznati istinu

Znaš … – počela sam jecati. Nastojala sam se pribrati. Suze nisam voljela, uostalom, nije ih nitko volio. One su bile vjesnik nečega lošeg, a tako je bilo i u mojem slučaju. – Ne mogu imati djecu – stisnula sam srce i prisilila se da prevalim te riječi preko usana. Vidjela sam kako se ukočio. Izraz zaprepaštenja na njegovu licu bilo je nešto što me je potpuno dotuklo. S nevjericom je odmahivao glavom.

– To ne može biti istina. Sigurno je u pitanju nekakva greška – pokušao je utješiti mene, ali i sebe.

– Bojim se da je istina – više nisam mogla zaustaviti jecaje. – Napravila sam sve pretrage. Ne postoji mogućnost, pa čak ni ona najmanja. Sve bih dala da te nisam toliko razočarala – rekla sam ne znajući koliko moja rečenica suvislo zvuči.

– Znam da … – nisam mogla nastaviti rečenicu.

Dario me je zagrlio. Dugo me je vremena držao u tom položaju. Tješio me je, mene, ali i sebe. Bilo je dirljivo koliko se trudio da ublaži moju bol.

– Mora postojati rješenje – trudio se da ga pronađe, ali nije mogao. Postojala je samo jedna istina, i to ona koja nije nudila nikakvu mogućnost da se naše želje ostvare.

– Žao mi je. Razočarana sam, ali me najviše boli to što sam tebe razočarala. Znaš da to najgore podnosim. Sve bih dala da istinu mogu promijeniti, da ti mogu dati nadu, ali je nema. Prokleta sudbina – opsovala sam. Nakon tuge, u meni se probudio bijes. Samo sam htjela voljenom muškarcu dati ono što bih mu i trebala dati, dragulje u kruni naše ljubavi, a djeca bi bili ti dragulji. Mnogo crnih scenarija mi se motalo po mislima. Bojala sam se da će to što ne mogu imati djecu biti samo dio nesreće koja će me snaći. Poznato je da jedna nesreća nikada ne dolazi sama, a ako je ta rečenica točna, mogla sam ih očekivati cijeli jedan niz.

– Prebrodit ćemo to – tješio me je, ali su njegove riječi bile neuvjerljive. – Zajedno ćemo to prebroditi – rekao je odlučno.

Znala sam da on to i misli u tom trenutku. Možda sva okrutnost istine koju sam mu rekla i nije dobila značenje koje je trebala, ali će s vremenom dobiti. Na žalost, u to nisam sumnjala. Dario se ponašao kao da mu je naša ljubav u tom trenutku najvažnija. On je bio osjećajan muškarac, onaj koji je osjećaje pokazivao i nikada ih se nije sramio. To sam kod njega voljela iznad svega. No, njegova ljubav nije mogla umanjiti moj strah, a on je iz trenutka u trenutak samo rastao.

– Nadam se – iako sam se bojala da se to neće dogoditi, Dario mi je dao malo nade, a ja sam se za nju uhvatila kao utopljenik za slamku.

– Nikada se ne bih mogao odreći tebe ni tvoje ljubavi. Ti si sve što želim od života – uvjeravao me je sa sigurnošću na kojoj sam mu ja mogla samo zavidjeti. – Volim te, Marijana – svi njegovi osjećaji slili su se u te dvije riječi. – To se nikada neće promijeniti. Nikada nemoj posumnjati u moju ljubav – molio me je. Te su njegove riječi izazvale još veći strah kod mene. Pokušala sam se izvući iz njegovog zagrljaja, ali mi on to nije dopustio. Držao me je kao da me nikada neće pustiti. Njegov očaj je bio poput obruča za moje srce.

Nastavila sam plakati u tišini. Dario je poljupcima brisao moje suze, dokazivao mi je ljubav na sve moguće načine. Pokušao mi je na taj način reći da me voli, da će ostati uz mene, ali su to bile samo trenutne misli koje će s vremenom ustupiti mjesto nekim drugim i važnijim željama.

U idućih nekoliko dana, Dario je neprestano bio uz mene. Naše noći su bile vatrene, dane smo provodili skupa i trudio se da me uvjeri da njegova ljubav nije ništa manja, da me voli iznad svega. Bojala sam se i pomisliti da je to istina. Ipak, njegovo je ponašanje u meni probudilo nadu.

Kad smo tu nedjelju otišli na ručak kod njegovih roditelja, vidjela sam da je svekrva suzdržana prema meni. Slutila sam da zna istinu. Istinu sam podijelila sa Dariom, ali ne i s njima. Znala sam da ću to učiniti, ali mi je trebalo vremena. Nakon ručka, Dario je pošao sa svekrom u knjižnicu. Trebali su razgovarati o poslu. Bojala sam se ostati sama sa svekrvom, ali nisam imala izbora. Dariov odlazak nije bio nimalo neuobičajen. On je to radio svake nedjelje, tako da sam se trebala pripremiti na sve ono što bi se moglo dogoditi, a to nije bilo nimalo lako.

– Marijana – Svekrva me je uhvatila za ruku. – Znam istinu, a ako voliš Daria, onda bi trebala shvatiti da vaš brak, unatoč ljubavi, ne može opstati. Žao mi je što ovo moram reći, ali to je neizbježno. Prihvatila sam te poput kćeri, jer si usrećila mojeg sina, ali toj sreći nedostaje nešto što bi mu neka druga žena mogla dati: dijete – bila je izravna.

Svekrva je željela da ga ostavim

Stajala sam kao oduzeta. Znala sam da će ona svoje mišljenje nametnuti Dariu, bilo je samo pitanje vremena kada će se to odgoditi. On je volio svoje roditelje, što je bilo razumljivo, i osjećao je određenu slabost prema njihovu mišljenju. Majka je zauzimala važnu ulogu u njegovu životu. To mi nije smetalo sve do sada. Doista je bilo okrutno čuti njeno mišljenje na taj način.

– Volim Daria, ali i on voli mene – pokušala sam joj objasniti.

– Znam. No ljubav ponekad nije dovoljna. Trebamo unuka, nekoga tko će naslijediti sve ovo. Nemoj se opirati njegovim željama, niti ih smiješ umanjivati. Ljubav prema ženi ima rok trajanja, ali ne i prema djetetu – bila je rezolutna.

Nisam je mogla slušati. Izišla sam u vrt. Ako sam nekada i mislila da ne postoji veći očaj, uvjerila sam se da sam se prevarila. Osjećala sam se jadno, to je bilo najblaže rečeno. Izgubljeno sam stajala, nesposobna da se pomaknem. Odgađala sam stvarnosti pogledati u oči, ali sam na kraju i to morala. Na neki način sam razumjela Dariovu majku. Možda bih i ja tako postupila. Uvijek postoji veća ljubav od one koju mi imamo, a ljubav prema djetetu nesumnjivo je bila prioritet. Željeli su unuče, nekoga tko će nastaviti obiteljsku lozu, no mene nitko nije pitao za moje želje. Ja sam bila sporedna u svemu tome, bila sam roba koja je oštećena i koja nije mogla ispuniti njihova očekivanja. Ni za što ja nisam bila kriva, ali ću okusiti svu okrutnost odbačenosti. Kako da živim bez Daria? To mi je bilo nezamislivo, kao da mi je netko rekao da živim bez zraka.

Lomila sam se u sebi. Znala sam što moje srce želi, ali ni razum nisam mogla zanemariti. Nisam mogla ni njegovoj majci zamjeriti. Ona je željela ono što i Dario, a ja im to nisam mogla dati.

Cijelo vrijeme sam ostala u vrtu. Nisam imala snage vratiti se u kuću. Čekala sam da Dario završi posao, pa da odemo, da pobjegnem od istine koja me je dočekala u njihovoj kući. Nada u meni je umrla i znala sam da su moji dani s Dariom odbrajani. Bilo je samo pitanje dana, možda mjeseca kada ću ostati bez njega, ali me to nije smjelo spriječiti da uživam u svakom trenutku kojeg ću provesti s njime.

Kad je Dario napokon izišao, laknulo mi je. Uhvatila sam ga za ruku, a čim smo došli u našu kuću, počela sam s osvajanjem onoga za što sam mislila da će zauvijek biti moje.

– Idemo pod tuš – predložila sam mu. Nisam mu dozvolila da se sam skine. Otkopčala sam njegovu košulju, promatrajući njegove jake grudi. Voljela sam tu njegovu sirovu snagu, ali i nježnost koja se začahurila u njoj. Prstima sam prelazila preko svakog milimetra njegova tijela. Osjetila sam svaki mišić, napetost ali i želju koju sam u njemu probudila. I on je mene oslobodio odjeće. Povela sam ga prema tušu. Bilo mi je drago što smo zajedno i što kapljice vode kriju moje suze. Da ih je vidio, nešto bi poduzeo, ali sam ja vješto izbjegla da se to dogodi. Kad smo izišli, obrisali smo jedno drugo. Poznavala sam njegovo tijelo bolje od svojega. Godinama sam ga istraživala, voljela, bila luda za njim. Kad su sve te kao dijamant blještave kapljice nestale s njegovog tijela, uzeo me je u naručje. Promatrao je moje oči, toneći u njihovu dubinu.

Obećao mi je da će me uvijek voljeti

Znala sam koliko me voli, znala sam da ćemo oboje biti povrijeđeni kada ostanemo jedno bez drugog, a ja ponajviše. On će se oženiti, zaliječit će rane, djeca će zauzeti moje mjesto i to ona djeca koju mu ja nisam mogla podariti. Naša predigra trajala je gotovo cijelu jednu vječnost, a meni se činilo da je prošao samo trenutka. Znao je kako će u meni probuditi vulkan, znao je kako će moje tijelo natjerati da sagori od strasti, ali nije znao kako ukloniti tugu iz mojeg srca.

Mnogo kasnije, dok sam ležala u njegovu zagrljaju, skupljala sam snagu da mu kažem ono što mi je njegova majka rekla.

Nisam mogla, a nitko me nije ni mogao kriviti zbog toga. Sada je bio moj, bit će možda još neko vrijeme, a kasnije … O tome ću misliti kada se to dogodi. Odgađala sam tugu koliko god sam mogla, ali sam znala da me ona prati poput sjene. Nisam mogla skinuti pogled s njegova tijela koje je postajalo sve mirnije. Da je samo mogao zaviriti u moje srce, vidio bi koliko ga volim, ali ljubav nije mogla oporaviti moje tijelo, nije me mogla učiniti majkom.

– Ne volim taj tvoj zabrinuti izraz – prošaputao je. – Uvijek ću te voljeti, obećajem ti to – iskreno je rekao. Znala sam da hoće. To što smo nas dvoje imali bilo je posebno, ali će i tome doći kraj. Jednom će iste ove riječi govoriti nekoj drugoj ženi, a čak ni misao na to nisam mogla podnijeti. Izluđivala sam samu sebe sa tim mislima, ali ih se nisam mogla osloboditi. Rukom sam prešla preko njegova lica. Nisam ni treptala. Promatrala sam ga, upijajući svaku sitnicu, svaku promjenu koja je nastala u proteklih nekoliko godina. Malene bore oko očiju, nekada nisu postojale, a sada su bile jedva vidljive. Nekoliko sijedih vlasi se vidjelo u njegovoj kosi, a ja sam ih naprosto obožavala, kao i sve ono što je bilo povezano s njim.

– Znam – prošaputala sam. Isto tako sam znala da ću se te ljubavi jednom morati odreći, a od toga nisam mogla pobjeći, mada sam odgađala tu činjenicu.

– I ja ću tebe voljeti do kraja života – obećala sam mu. Samo me je čvršće privukao u zagrljaj.

Našao je ženu koja bi mu rodila dijete

On nije bio od onih osoba koje bi ženi okrenuli leđa nakon vođenja ljubavi. Volio je pričati sa mnom, volio je promatrati moje lice i tijelo, volio me je, i samo na to sam trebala misliti.

– To je jedino što trebam – prošaputao mi je. – I samo to ću uvijek trebati – njegove riječi su bile pravi melem za moje srce.

Ipak je postojala nada da ćemo nas dvoje ostati skupa. Znala sam da bi to od Daria tražilo mnogo odricanja i morao bi se otuđiti od svojih roditelja, ali je on bio spreman na sve u ime ljubavi koju je prema meni osjećao. Govorio je istinu, znala sam to. Uvijek ju je govorio. Otvoreno smo mogli razgovarati o svemu i znala sam da je on jedan od rijetkih muškaraca koji nikada ništa ne krije.

U idućih nekoliko mjeseci sam imala dojam da se ništa ne mijenja, a onda se Dario počeo mijenjati gotovo neprimjerno, ali sam ja to osjetila. Imao je razdoblja kada bi se povlačio u osamu i kada neke svoje stvari ne bi podijelio sa mnom. Osjećala sam što je u pitanju. Tražila sam razgovor, ali ga je on izbjegavao. Nisam mogla podnosti to udaljavanje. Ono je moje srce lomilo na komadiće. Željela sam da sve bude kao nekad, ali smo oboje bili svjesni da je to nemoguće.

Jaz, taj maleni jaz se produbljivao. Prijetio je da nas povuče u svoju tmurnu unutrašnjost. A jaz se nalazio i u mojoj nutrini. Praznina je postajala sve veća, toliko velika da se ljubav povlačila pred naletom razuma.

– Moramo razgovarati – Dario mi se obratio jedne večeri. Napeto sam zastala u pola pokreta. I sama sam znala da je kucnuo čas odluke, a kakva će ona biti? Snažno sam se ugrizla za usnu.

– O čemu? – upitala sam ga. Vidio je čega se bojim. Nije me gledao u oči, što je bio loš znak. – O djeci koju ti ja ne mogu podariti? O našem kraju? – željela sam mu olakšati, ali je bilo očito da on čuje sarkazam u mojem glasu.

– Ja nisam kriva za to i logično je da tebe to ne bi trebalo biti briga. Znam kakav pritisak tvoji roditelji vrše na tebe. Žele unuče, žele nekog tko će naslijediti njihovo ime i bogatstvo. Ne mogu ih kriviti zbog toga. Ne mogu čak ni tebe ako se odlučiš za neku drugu ženu, jer sam ja ona koja nikada neće ispuniti tvoje snove, a Bog mi je svjedok da sam to željela više od ičega na svijetu … – govorila sam i govorila, kao da sam na taj način željela skriti nelagodu i onu tamnu stranu moje osobnosti koja se bojala do ludila.

– To nije tako jednostavno – Dario nije podizao pogled. – Tebi je jasno da te volim. Isto tako bi trebala biti svjesna da nikada nijednu ženu neću voljeti poput tebe, ali mi ta ljubav neće donijeti nasljednika – rekao je.

Ukipila sam se. Znala sam što slijedi. Nakon izjave ljubavi, reći će mi da … da …

– Teško mi je ovo reći, jer ove riječi ne dopiru iz mojeg srca, nego su produkt razuma.

– Razvest ćemo se? – upitala sam ga.

– To bi moglo biti samo privremeno rješenje. Pronaći ću neku ženu koja će mi podariti sina i onda ću se razvesti. Već imam na umu jednu …

– Kako se usuđuješ? – planula sam. Bila sam tako povrijeđena. Dok sam ja mislila da je sve u redu, on je tražio sebi ženu. Nije otvarao tu temu sve dok je nije pronašao. U tom trenutku sva moja ljubav kao da se umanjila. Ponio se doista svirepo. Privremeni razvod? Tko bi u to povjerovao? Ako je spreman oženiti se s nekom djevojkom, onda je prema njoj nešto i osjećao. Ženidba nije bila poput odlaska na poslovnu večeru. Bio je to ulog u budućnost, a mnogo će teže ostaviti majku svojeg djeteta nego mene, znala sam. Ja ću otići sa koferom u rukama, kako sam i došla. Nitko me neće pitati kakvi su moji snovi, ni gdje sam ih pokopala. Bože, osjećala sam se tako jadno. Izdala me sudbina i Dario, a sve ono u što sam vjerovala netragom je nestalo.

– Ne trebaš mi ublažavati istinu. Ona se ne može uljepšati – rekla sam muklo.

– Pokušaj me razumjeti – Dario me je molio.

– A tko mene razumije? – vikala sam kao da sam sišla s uma. – Jesi li se ikada upitao kako je meni? Nisi, znam da nisi. Čak i u ljubavi smo sebični. To je ono što se iskonski nalazi u nama.

Sama i u strahu od budućnosti

Na prvo mjesto stavljamo sebe i svoje želje, a tek onda želje osobe koju volimo, ako se ona i nalazi na toj listi. Žao mi je što ovo govorim, ali ću ti reći da je ovo veće razočarenje od onog kojeg mi je doktor rekao. Tada sam imala barem malo nade, a sada ni to nemam. Vjerovala sam u tvoju ljubav, a ona je nestala poput vihora. Razum te vodi drugim putem. Ne trebaš mi još i lagati – nikako se nisam mogla smiriti.

– Samo želim dijete – Dario me je napokon pogledao.

– U redu – slegnula sam ramenima. – Ako sam ja prepreka koja ti priječi da ga imaš, samo ću nestati iz tvojeg života.

– Nemoj misliti da te tjeram …

– Nije važno – ustala sam. – Ovo sam mogla i očekivati, ali sam se u dubini duše nadala da se to neće desiti. Prevarila sam se. Ja znam prihvatiti poraz, a najviše me boli što si me uvjerio da do ovoga neće doći, pa si sve porekao. Tvoja ljubav … -grcala sam se od suza. – Ona je najveća prijevara koju sam ikada doživjela. Podnijet ću ja i ovo – prkosno sam rekla. Doista sam u tom trenutku mislila da ću biti jača od svega, ali je do te pobjede trebalo i doći.

– Samo ti budi sretan, budi i za mene. Barem će netko od nas dvoje ostvariti svoje snove. Ti si najbolji dokaz koliko je ljubav precijenjena. Do nedjelje ću se iseliti – rekla sam.

– Ne žuri. Materijalno ćeš biti osigurana – Dario je pokušao krenuti prema meni, ali sam ja ustuknula. Izišla sam van. Trebala sam svježi zrak. Bila sam tako ljutita, razočarana i prokleto sama. Lako je bilo misliti na život dok sam znala da je Dario uz mene, ali u tom trenutku nisam imala nikoga. Bojala sam se budućnosti. Nitko me zbog toga ne bi mogao kriviti. Umirala sam od straha u tom trenutku. Rekla sam mu da ću se iseliti do nedjelje, ali kamo da odem? Još gora misao mi je bila da se vratim k njemu, a između nas je sve gotovo. Nisam bila slijepa. Nisam bila ni glupa, a ni bez ponosa. Nakon što sam se donekle smirila, vratila sam se u kuću. Spakirala sam svoje nužne stvari, a kada sam uzela kofer u ruku, krenula sam prema izlazu. Dario je stajao kao skamenjen. Činilo mi se da je tek u tom trenutku postao svjestan posljedice svojeg govora i svoje želje.

– Nemoj ići – molio me sa suzama u očima. – Znaš da te volim – bilo je očito da je srce u tom trenutku bilo jače od razuma, no koliko će to trajati? Znala sam da je kraj neminovan. Jednom je do njega moralo doći. Nisam imala namjeru produbljivati agoniju, jer ona nije imala smisla. Miješala bih bol sa srećom, ali bi ta sreća bila lažna, odglumljena, a ja to ne bih mogla podnositi.

– I ja tebe volim – rekla sam kroz suze. – Ali … – nemoćno sam slegnula ramenima – bolje je da odem.

Uzela sam nešto novca za hotel dok se ne snađem.

Moram dići glavu gore i krenuti dalje

Moja sudbina: Želio je privremeni razvod

Moja sudbina: voljena a ostavljena!

Otvorio sam ti račun. Pronaći ćemo stan koji ti odgovara. Ne mogu ovo podnijeti – grčevito me je zagrlio. – Imam osjećaj da umirem iznutra. Da, umirem – rekao je kroz jecaje. Ostala sam u tom položaju. Bili smo dvoje očajnika, dvoje ljudi koje je sudbina na silu razdvojila. Da sam u tom trenutku umrla, ne bih požalila. Činilo mi se da bi to bilo i olakšanje za mene. Ali život nam ponekad ne daje mogućnost izbora, a ni nas dvoje ga nismo imali u tom trenutku.

Shvatila sam da me voli i da se ni on ne osjeća bolje od mene. To mi je dodatno otežalo situaciju.

– Vrijeme je da krenem – okrenula sam se oko sebe.

Nisam se čak mogla ni ljutiti na njega. Dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Da mu je stalo do mene, pokazao je time što je želio da mi osigura sigurnost kada je novac u pitanju. Znala sam da će održati svoju riječ. Bilo je trenutaka kada sam sumnjala u to, ali me je razuvjerio na samom kraju. Pogriješila sam. Samo je želio dijete, a nisam ga mogla kriviti zbog toga. Ni on mene nije krivio što mu ga ja nisam mogla dati, a željela sam.

Izvukla sam se iz njegova zagrljaja. Pogledala sam ga s tugom. Vidjela sam da plače. Nisam mogla podnijeti pogled na njegovo slomljeno biće. Izišla sam u noć, u neizvjesnost koju mi je donosila budućnost. Uzela sam sobu u hotelu i legla u krevet koji je bio hladan, bezličan, Imala sam osjećaj kao da sam sama na svijetu, prokleto sama.

Što Dario radi? Nisam željela misliti na njega. Znala sam da ni on ne spava, da se lomi u sebi, ali sam ga ja voljela previše, i upravo zbog toga nisam željela biti na putu njegove sreće. Mogla sam mu otežati, zagorčati život, ali se to ne može raditi osobi koja se voli. Osjećala sam da me ljubav prema njemu guši. Nisam znala kamo da krenem s njom. Voljela sam i bila voljena, ali me je ta ljubav unesrećila. Ako sam imala namjeru krenuti dalje, onda sam trebala sjećati se onih lijepih trenutaka i njih čuvati poput najveće dragocjenosti. Dogodilo se ono što je moralo. Naša staza ljubavi račvala se i svatko od nas je krenuo svojim putem. Nije to bila naša želja, već smo bili jednostavno okolnostima primorani na to.

Ustajala sam bezbroj puta. Teško je bilo pronaći svjetlo u tami života, u sumraku ljubavi, ali sam znala da ću ga pronaći jednom u budućnosti. Koliko god da je situacija bila bezizlazna, izlaz je svakako postojao. Nisam znala gdje se on nalazi, ali ću ga ja pronaći. Sve se događalo s razlogom. To su me oduvijek učili. Uvijek se iz sjemena i zla rađalo i neko dobro, a ja sam samo trebala biti strpljiva, da to i dočekam.

Samu sebe uvjeravam kako ne smijem dozvoliti da me beznađe savlada. Podići ću glavu i malenim koracima krenuti naprijed. Drugog izbora nemam. Imam samo vjeru da će jednom sve biti u redu i koliko god mi to bilo nezamislivo u ovom trenutku, znam da ću i ja jednom pronaći svoju sreću, jer sreća postoji za sve nas, samo je trebamo naći, pričekati je strpljivo i s nadom.

Tags: