Ostavila sam zaručnika, pa saznala da sam trudna

Dragi moj Aleks, hajde odvoji pet minuta za dogovor oko mora! – gotovo sam preklinjala svojeg zaručnika Aleksandra prije odlaska na posao, uz jutarnju kavu.

– Ne razumijem što se oko toga više imamo dogovarati!? Idemo u hotel o kojem smo pričali, na sedam dana. Vidiš da žurim. A i ti bi mogla požuriti da opet ne zakasniš. Misliš da će ti ponovo tolerirati kašnjenje?

Opet me je “zgasio” svojom izjavom. Nikada nisam pristala na hotel koji je on predložio, kao ni na lokaciju na Jadranu gdje se taj hotel nalazi, a što je najvažnije, na sedam dana boravka na moru. On je izašao s prijedlogom, a ja sam odmah u startu govorila da želim duži boravak na moru i drugu lokaciju, bliže mojoj sestri koja će se uskoro poroditi, te nadasve opušteniji odmor na moru kao što je u kamp kućici mojih roditelja, a ne u nekom uštogljenom hotelu.

Voljeli smo se od rujna do lipnja ove godine, nekih desetak mjeseci. Veza nam je bila intenzivna, svakodnevna, tako da smo zaključili kako želimo život provesti zajedno. Bio je predivan, pun nekih otmjenih manira koji su mi u početku imponirali, tim više što je moj prethodni dečko bio klošar. Oblačio se u neke dronjke i takav dolazio pred mene nakon mojeg radnog vremena, a radim u otmjenoj firmi i obučena sam super elegantno. Okruženje u kojem radim doživljavalo je mojeg bivšeg kao vozača ili neko potrčkalo koje uskače kada treba. Nisam imala petlje reći im da je to moj dečko. Možda je bolje što je to tako završilo, jer bivši i meni osobno više nije odgovarao kao takav, a mijenjati se nije htio. Bio je previše neuredan i nonšalantan za moj svijet.

– Aleks, možemo sada razgovarati? – obratila sam se zaručniku nakon posla.

– Naravno, ljubavi moja! – rekao je i počeo me dirati onako kako se ne radi ako hoćeš razgovarati. Opet sam bila zbunjena i kao da mi se počeo otvarati jedan novi lik mojeg dragog Aleksandra. Više nisam znala kako ga prisiliti na razgovor o nečemu što on smatra obavljenim, a ja ne.

Samouvjeren i prepotentan

Otišli smo na more. U “njegov” hotel i na “njegovu” lokaciju jer po njemu, tako smo se dogovorili, a po meni, izvršio je teror nada mnom, jer nikada nisam rekla da ja to isto želim. Prvi puta sam doživjela razdor u našoj “prekrasnoj” vezi, kako smo je često nazivali. Jednostavno, nije bilo vremena za neka druga dogovaranja, jer je to on smatrao riješenim. Imali smo sreću što smo se svako kod svojeg poslodavca izborili za isti datum početka korištenja godišnjeg odmora. To je zaista sreća! Moramo krenuti, a on je odredio gdje.

Hotel i plaža su prekrasni! Dobro je to Aleksandar odabrao! Na koncu, i ja sam vidjela te ljepote u prospektima. Nikada mi nije na pamet palo reći da je njegov odabir bezveze ali ja hoću boraviti duže vremena na moru uz jeftiniji smještaj! To mu nisam uspjela reći jer mi nije dozvolio. Opterećen obvezama na poslu, a naročito dotjerivanjem prije posla, nije imao vremena za razgovor sa mnom o mojim željama i planovima. Samouvjeren i prepotentan, kakav jest, smatrao je da donosi najbolje odluke. Ali, hotel i plaža su super, pa idemo uživati. Tu smo. O tome kako trebamo donositi odluke o ljetovanju pričat ćemo kasnije, a kroz narednih godinu dana valjda će se nekako naći vremena!
Upoznali smo se na elegantan i profinjen način, kada sam mu odmah rekla da bivšeg dečka ostavljam zato što je aljkav, neuredan i ne prihvaća konvencije po pitanju osnovnog ponašanja i odijevanja. Mislim da me predoslovno shvatio, jer on je krajnja suprotnost bivšem. Oboje radimo u dobrim tvrtkama i svakodnevno se vrlo elegantno oblačimo radi posla.

Pričala sam mu o tome kako od malena provodim ljeto na moru, i to mi jako puno znači, te imam cilj svake godine što više vremena provesti na moru. Gledao me je s odobravanjem, bez konkretnih komentara. Meni je to bio znak odobravanja. I sada ovakav problem! Ne želim i neću na moru biti samo sedam dana! Ok. Uživat ćemo sedam dana, a onda ću mu reći da ja ostajem kod sestre, a može i on ako želi. Unaprijed sam znala da neće ostati, jer kod sestre ne bi imao komfor na koji je navikao. Taj njegov komfor mi je u zadnje vrijeme zaista počeo ići na živce. Kada bih mu spomenula nešto u tom pravcu, prekidao me ljutito u smislu “tko bi meni udovoljio, bivši je bio prealjkav, on je preuredan”.

Nisam mogla vjerovati onome što je bilo očito, da tek sada, kada je u pitanju ljetovanje, moja veza sa zaručnikom dolazi u pitanje. Razvrgnuti zaruke? Prerano! Što bi rekli roditelji, moji i njegovi? Njegovi vole mene, moji vole njega. Koji je razlog za prekid? Moj hir po pitanju ljetovanja? Moja rođena majka, kojoj sam sve na svijetu, rekla bi: “De, dijete, prilagodi se malo. Kada ćeš opet naći tako krasnog dečka?” Što mi je trebalo upoznavanje njegovih roditelja i upoznavanje njega s mojim roditeljima? Valjda prorade neki hormoni kada se želiš udati i imati djecu, pa hajde, obavimo sve što se od nas očekuje!

A što je tu fantastično?

Hotel je dobar, plaža je dobra. Po zanimanju sam fotografkinja umjetničke fotografije. Aleksandar to nikada nije ozbiljno shvaćao. Za njega je jedini ozbiljni posao bio nešto konkretno, kao na primjer arhitektura. On je diplomirani inženjer arhitekture. Kada bih u slobodno vrijeme fotografirala razne situacije i događaje, govorio je da nisam normalna jer radim izvan radnog vremena. Nije shvaćao moju profesiju: trebaš uhvatiti pravu stvar u pravo vrijeme. Mislila sam, s vremenom će on to shvatiti. Bit će prilike da mu objasnim. Osobno bi mi bilo drago da me poticao na individualna snimanja i na osnivanje vlastite firme s tom djelatnosti, jer očito je da moje fotografije firma u kojoj radim prodaje po tko zna kojoj cijeni, a ja dobivam plaću koju dobivam. Ali ne. Kad god bih nešto snimala, govorio je da radim prekovremeno, a firma mi to ne plaća. Nabio mi je kompleks osobe koja puno radi, a poslodavac to ne uvažava.

– Kakav fantastičan prizor! – oduševljeno sam uskliknula prvu večer na plaži.

– A što je tu fantastično? – pitao me Aleksandar, ne shvaćajući o čemu govorim.

– Pa vidiš ovaj zalazak sunca!

– Zalazak kao zalazak! – rekao je nonšalantno, dodavši: – Već smo trebali biti u sobi i dotjerati se za večeru! Požuri, nemoj da zakasnimo!

– Vidi, Aleks, ja želim uhvatiti još nekoliko prizora, strpi se, molim te! Obući ćemo se za čas.

– Nema tu vremena! Požuri! A ti si na godišnjem odmoru, zar ne?

– Pa, dragi moj, zar ne znaš za onaj natječaj za najbolju fotografiju zalaskla sunca? Pričala sam ti o tome. Mislim da sam jako dobar kandidat!

Nikako nisam mogla s njime

Ma daj, kao da će to tebi pripasti?

– A zašto ne? Pa već sam dobila dvije nagrade! Hoćeš reći da moje fotografije nisu kvalitetne?

– Ma ne, ali, ovo je ipak nagrada malo većeg značenja. Znaš kako to ide. Ako nemaš vezu, uglavnom ne uspiješ.

– Zašto ne bih pokušala? Ništa me ne košta. Hajde u more. Da uslikam tebe i zalazak sunca.

– A ne. Nisam ti ja neki maneken koji želi da ga fotografiraju.

– Vidjet će se samo obrisi tvojeg tijela, jer sunce je iza tebe. Ti si samo sjena.

– Ne, ne. Kasnimo na večeru! – Idi ti, a ja ću fotografirati. – Pa ne mogu sam.

– Onda ostani sa mnom.

– Propada nam večera koju smo skupo platili.

– A što sam ti ja govorila? Nisi me slušao. Nisam htjela hotel i večere za koje se moram oblačiti kao klaun, dosta mi je toga u firmi. Ovdje je more, sunce i trebamo biti prirodni! Tako mi je svejedno što ću jesti. Zapravo, uopće nisam gladna. Idi na tu svoju večeru i najedi se!

– Ne mogu sam, shvati me. Idemo, mooolim te!

Otišla sam s njim na tu glupu večeru. Pokušala sam pričati o mojim željama za provođenje ljeta ali ne, sve je završilo dobrim seksom.

Prošlo je sedam dana i trebali smo ići kući. On je bio uvjeren da idemo zajedno. Ja sam odlučila da ostajem. On to nije znao jer ne čuje što mu govorim. Selim se kod svoje sestre Sandre koja treba roditi za dva dana.

– Helena, jesi li se spakirala? Trebamo napustiti hotel uskoro!

– Jesam, odavno! Selim se kod Sandre.

– Ma nemoj?! Otkud sad odjednom?

– Ništa nije odjednom. Govorim ti to mjesecima. a ti me ne čuješ!

– Znači, ja sam trebam organizirati naše svatove?

– Koje svatove? Zar ne vidiš da imamo problema?

– A tko ih nema? Zar dovodiš u pitanje naše svatove?

– Pa bolje sada nego nakon što se vjenčamo!

– O čemu pričaš, draga Helena?

– Evo o čemu: ostani sa mnom kod moje sestre Sandre još tjedan dana i sve ćemo riješiti – objesila sam mu se oko vrata, a on se držao kao kip s rukama prema dolje i isti čas mi je bilo žao što sam učinila takvu gestu.

– Znaš da kod nje nemamo osnovne uvjete za normalno funkcioniranje! Kako možeš to od mene tražiti?

– Ajde, bok! Vidimo se kod kuće ali ne znam kada. Da si me slušao, znao bi da želim duuugo biti na moru.

Sandra je rodila prekrasnog dječaka! Aleksandar me zvao svakodnevno, govoreći kako mu nedostajem i jedva čeka moj povratak. Nikada nije pitao za Sandru. Išla sam na Sandrinu plažu i navečer “lovila” zalazak sunca. Ne samo zbog moguće nagrade, nego zato što cijeli život volim i gledam zalazak sunca. Još u vrtiću, kada nam je teta govorila da slikamo što god tko hoće, ja sam slikala zalazak sunca, jedina u svojoj grupi! Ostala djeca su slikala mamu, tatu, drveće i svoju sobu. Inače, Sandrina plaža je i moja plaža. Ona tu živi već deset godina, a ja sam svake godine ljetovala ili kod nje ili s roditeljima u kamperici, te gledala sunce kako zalazi u more, uvijek prošarano tankim crtastim oblačićima raznih boja.

Tu večer neko društvo je igralo picigin, a u pozadini je sunce padalo u more. Sunce je imalo izgled prerezane lubenice, a posred njega se pružao tanki, plosnati oblačić ljubičaste boje, obrubljen narančastom crtom! Požurila sam uslikati takav jedinstven prizor. Odjednom je jedan dečko iz društva razigranog picigina skočio i taman mi se našao u kadru ponovljenog snimka. Nesvjesno sam pogledala u njega, kao i on u mene, pa sam mu lijepo objasnila da mi se slučajno našao u kadru. Ispričao se što smeta, a kada sam mu pokazala fotku, oduševljenje nije mogao prikriti. Kada je bio u skoku, našao se posred zalazećeg sunca, pa je izgledalo kao da leti i svojim prekrasnim tijelom savladava nama poznatu silu težu. Upoznali smo se. On se zove Gabrijel. Jako zgodan i drag dečko, dosta mlađi od mene. Odmah sam mu fotku poslala na njegov e-mail, ali mu i obećala jednoga dana poslati je poštom u papirnatom obliku u formi postera.

– Ne treba gospođo, to vas košta, a ja nemam novaca…

– Gabrijel, nemoj me persirati na “vi”. Ja jesam starija, ali ne toliko …

– Oprostite, nisam tako mislio.

– Ajde dobro. Nudim ti posao. Ako me još jednom osloviš s “gospođo vi”, gubiš posao, važi?

– Dobro Helena. Što mogu raditi za tebe i kako znaš da hoću? – u trenu se preobrazio iz nekog klinca u zrelu mladu mušku osobu!

Hoćeš biti moj maneken?

– Ne znam da li hoćeš, ali meni bi bilo jako drago kada bi htio i mogao biti moj maneken.

– Da? A što od mene očekuješ u tom slučaju?

– Ništa posebno. Budi mi na raspolaganju jedan sat prije zalaska sunca i motaj mi se ispred kamere. Dovedi i djevojku ako želiš.

– Nemam djevojku.

– Nije važno. Onda neku prijateIjicu. Zagrlite se ispred zalazećeg sunca i još dobijete plaću za to.

– A, vidjet ću…

– Hoćeš – nećeš, neću ja čekati. Naći ću nekoga drugog, iako bih htjela raditi s tobom. Tako si mi simpatičan na prvi pogled. Valjda zato što si mi tako spontano uskočio u kadar.

Rekla sam mu da će fotke biti objavljene i izložene na izložbi umjetničke fotografije, a njegovo ime može biti objavljeno ili ne, ovisno o njegovoj želji. Mali je zaista presladak! Krupne plave oči s dugim trepavicama čine ga još mlađim. Ima tijelo pravoga, odraslog muškarca. Ipak sam ga pitala za godine, tim više što sam primijetila kako me odmjerava od glave do pete, i to ga uzbuđuje.

– Koliko imaš godina? Pitam tek tako da znam možemo li raditi.

– O, imam ja godina, više nego što izgleda. Imam dvadeset i pet.

Nitko mi ne bi dao toliko zato što sam cijeli život bio štreber, nisam se trošio na noćni život i poroke, a sada sam magistar informatike.

– Bravo, mali…

– Ti nisi za mene gospođa vi, a ja nisam za tebe mali, važi? – rekao je ljutito što je meni bilo komično, međutim, zagrlio me čvrsto i poljubio pravo u usta, dugo i jako lijepo. Uzvratila sam. Smračilo se, a mi smo ostali sami na plaži do iza ponoći. Dogovorili smo se da ćemo ujutro, kada bude dan, jer to se ne radi po mraku, baciti moj zaručnički prsten u more. Uspjela sam ga nagovoriti da dovede nekoga iz svojeg društva tko će pokupiti taj prsten, jer on ipak vrijedi negdje oko pet tisuća kuna. Dok smo se družili, ponovno ljubili, pričali o deset godina razlike u starosti, i to one koja nije uobičajena, dočekali smo izlazak sunca i napravili nekoliko prekrasnih fotki. To me je izuzetno usrećilo, kako osobno, tako i profesionalno. Izlazak sunca nisam planirala snimati zato što ne ustajem rano. Jedno novo iskustvo, jedna nova ljubav, jedna vraćena opuštena mladost! Kako sam sretna! To zna samo ovo sunce na izlasku i ovaj prekrasni mladić pored mene!

Zbogom uštogljeni Aleksandru, zbogom štikle i svilene bluze! Ostatak godišnjeg odmora provest ću u šorcu i pamučnim majicama na bretele, a najviše u kupaćem kostimu.

– Znaš, Helena, možda bi ipak trebala vratiti prsten onome svome, nadam se bivšem? Naročito što tako puno vrijedi – predložio je Gabrijel kada je sunce već poprilično skočilo i morali smo potražiti hlad.

– Svašta! Pun je novaca i znam da ga ne bi uzeo nazad.

– Pa neka ga on baci.

– Imaš pravo, mali moj… – začepio mi je usta poljupcem prekorivši me što sam ga oslovila s “mali”.

Kako je sladak! Prava ljetna razbibriga! A onda sam se zamislila. Što ako se on u mene jako zaljubi? Čini mi se da je to lako moguće, tim više što je već rekao kako je neiskusan! Već nakon prvog poljupca sam ga zapravo zavodila, namjerno radeći sve što ga oduševljava i uživala isto kao on, u prekrasnoj ljetnoj noći. Jako mi je drag, ali ne vidim se baš dugoročno s njim. Premlad je. Nekako automatski se postavljam prema njemu pokroviteljski i dominantno. To mu za sada ne smeta, naprotiv, očekuje da ja prva nešto kažem ili učinim, ali takva veza ne može dugo trajati.

Nazvala sam Aleksandra i rekla mu da prekidam zaruke. Prsten ću mu poslati poštom. Nije me shvaćao ozbiljno.
– Daj se sredi! Šta ti je? Vrati se što prije i vidjet ćeš da je s nama sve u redu! I bilo je sve do ovog prokletog mora i tvojeg glupog zalaska sunca koje pada u more!

Neočekivana trudnoća

– Eto vidiš. Sam daješ pravo pojašnjenje razloga za prekid zaruka! Ne mogu više biti sa čovjekom kojemu je more prokleto, a zalazak sunca glup! Baš si mi olakšao ovu odluku. Hvala ti puno – zašutio je misleći da ga zafrkavam i pričam sarkastično. Nastavila sam čudeći se što me ne prekida, nego naprotiv, želi da nastavim pričati:
– Vidiš, zadnjih skoro godinu dana, ti si mi bio najvažniji, a odmah zatim moje fotografije zalaska sunca. O mojoj ljubavi prema moru sve znaš, kao i o mojoj povezanosti sa sestrom. Pokušavala sam ti reći otkada si otišao da je Sandra rodila, a tebe to uopće ne zanima. Ti mene ne voliš, jer da me voliš, uvažavao bi ono što ja volim. Ni ja tebe više ne volim, ali samo zato što si takav!

– E, pa mogu se ja promijeniti, nikada nije kasno. Mislim da tek sad razumijem neke stvari …

– Ne, nećeš se promijeniti. Kada bi i pokušao, pa čak donekle i uspio, bio bi nesretan tako promijenjen. Jaaako smo različiti. Moramo prekinuti.

Već sam počela razmišljati o tome kako bi bilo da se promijeni, kada je zagrmio na telefon: – Znaš li uopće koliko imaš godina? Pazi da te ne uhvati klimakterij prije nego što nađeš pravog! Jako želiš djecu, jel’ da? Koliko znam, nemaš baš sreće s muškarcima… – prekinula sam telefonsku vezu, a i svaku bilo kakvu vezu s njim, zauvijek. Ugasila sam mobitel. Gabrijel me gledao nakako sažaljivo. Zagrlila sam ga i zaplakala:
– Oprosti zbog ovih suza. To je moj konačni oproštaj od njega. Zapravo lijem suze radosnice jer sam se riješila još jedne budale…

Poslije jutarnje kave i doručka, zagrljeni smo otišli do pošte i poslali prsten Aleksandru. Nakon pet dana paketić se vratio na Sandrinu adresu. Dala sam ga Gabrijelu i rekla neka ga proda po kakvoj god mizernoj cijeni i novac potroši na svoje društvo. Prihvatio je. Po cijele dane smo provodili zajedno, osim par sati dnevno kada bih ja odlazila kod Sandre, a njega prepuštala njegovom društvu. Nije prihvaćao plaću za poziranje, jer je uživao u tome i nije htio pozirati zagrljen s nekom prijateljicom, nego sa mnom, a snimao je njegov prijatelj. Bivao mi je sve draži, a i ja njemu. Društvo ga je zadirkivalo što ima stariju curu. Puštali su mu pjesmu “… gle mladi frajer i starija koka …” Smijali smo se tomu bez ikakvog kompleksa.

Imala sam još tjedan dana godišnjeg odmora kada sam svoju sumnju potvrdila testom – trudna sam. Otac je nedvojbeno bio Aleksandar. Što sada učiniti? Za njega se neću udati, pa makar trojke rodila, ali trebam li mu reći? Trebam li reći Gabrijelu? Za početak ću pričati sa Sandrom. Uvijek smo se razumjele i bile jedna drugoj podrška. Rekla sam joj bez uvoda:
– Trudna sam.

Ne vraćam se staroj ljubavi

– Super! Djeca će nam biti slične dobi, skoro vršnjaci! – Sandra je bila oduševljena i veselo me zagrlila.

– Ajme meni, šta je tebi? I ja bih trebala biti sretna? – čudila sam se.

– Kako ne? Nisi više baš mlada, he-he! A je li ti to ovaj balonja napravio? – smijala se i dalje. Kako je gledala u mene ovako zbunjenu i pomalo uplašenu, uozbiljila se i podsjetila me na naša maštanja kada smo još bile djeca.

– Seko moja draga, moja najbolja prijateljice, vidim da ti nije do šale. Oprosti. Znaš kako smo govorile, ako ne nađemo ljubav svog života, rodit ćemo izvanbračno! Čak nas je i mama podržala u tome ali je bio preduvjet da se školujemo i postanemo samostalne osobe koje su u stanju odraditi ulogu samohrane majke. A ti to jesi, na poslu je sve u redu? Šta te briga za onoga uštogljenog Aleksandra, pa čak i za ovoga Gabrijela, veseli se svojoj bebici!

– U pravu si – živnula sam i tko zna po koji puta potvrdila svoje, već davno izgrađeno mišljenje, kako mi je sestra najvažnija osoba u životu. Tako je optimistična, živahna i uvijek ima pravu riječ za mene. Osjećaji su uzajamni, jer i ja sam njoj bila velika podrška kada se borila za vezu sa svojim sadašnji suprugom, a nitko nije njihovu vezu podržavao. Zaključile smo da treba prespavati, a sutra ćemo biti pametnije. Gledajući njezina usnulog sinčića, počela sam se veseliti bebi koja je u meni. Prvi puta od kada poznajem Gabrijela, nisam se pojavila na plaži popodne. Naveče me zvao i pitao gdje sam. Rekla sam da pomažem sestri oko bebe.

– Ej, Helena, je li Sandrina beba bolesna? Nekako si loše volje!

– Ma ne. Dogodilo se nešto što nisam planirala. Meni to nije bed ali bojim se kako ćeš ti reagirati.

– Štaaa? Pomirila si se s onim svojim, a sa mnom želiš biti dok si ovdje? – skočio je i galamio tako da su ljudi pogledavali u nas. Možda čudno, ali bilo mi je drago što je pokazao svoj čvrsti stav i stavio mi na znanje što ga može najviše povrijediti u našoj vezi. Više nije u mojim očima bio derište za jedno ljeto, nego pravi mladi muškarac. I bilo mi je jako žao što ću ga izgubiti jer sam trudna s bivšim.

– Ne, neee! Nikada s njim neću nastaviti vezu, ne zbog tebe, nego zbog sebe, budi bez brige. Ne vraćam se starim ljubavima.

Vidjela sam olakšanje u njegovim prelijepim plavim očima, koje su ponovo poprimile izraz nježnosti i sreće. Kako ga povrijediti i reći mu gorku istinu, s njegovog aspekta “gorku”, jer ja sam se veselila svojem djetetu?

– Ima nešto, po tebi možda puno gore od ovoga što si pretpostavio. Ne znam kako ti to reći? – dvojila sam.

– Ma ne, ne brini, ništa ne može biti gore! Reci svojem dragom – zagrlio me i molio da mu kažem. Bojala sam se njegove reakcije pa sam se diskretno izvukla iz zagrljaja, nakašljala da dobijem na vremenu i rekla:

– Trudna sam. Rodit ću to dijete.

Na tren mu se pojavio bljesak oduševljenja u očima, a zatim je klonuo sve do ručnika na kojem smo sjedili.

Promumljao je:
– Kako sam glup. Razveselio sam se pri pomisli da ćemo imati dijete, a onda shvatio da nije moje. Ima tek par dana kako smo spavali… Ipak ja nešto o tome znam.

Zagrlila sam ga i rasplakala se. On me tješio:
– Pa dobro, ali nemoj radi toga opet biti s njim. Ne samo zato što ću te izgubiti, nego jer nećeš s njim biti sretna.

– Ma ne, neću biti s njim, ali kako ćeš ti biti sa mnom znajući da nosim tuđe dijete? Plačem zato što te gubim…

– Ne, ne gubiš me. Razumijem situaciju i cijenim što si iskrena. Mogla si šutjeti neko vrijeme, pa mi lagati…

Volim te jako puno i želim biti s tobom.

– Ne smeta ti? – Ne mogu vjerovati!

– Ne smeta mi, ali tog kretena drži dalje od sebe. Nemoj da on prisustvuje porodu. Ja ću.

-Ti tako dugo želiš biti sa mnom? – Oooo, kako ne, i dulje. Želim mu biti tata.

Sada sam se dodatno šokirala! Tako je mlad! Što mu to treba, a ni ja sada nisam bila u stanju donositi odluke za cijeli život.

Čuj, Gabrijele, pustimo sada neke dugoročne planove. Volimo se i to je za sada dovoljno. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti.

Problemi s mojom majkom

– Eto, opet pričaš kao kakva teta! – rekao je to veselo, bez namjere da mi spočitava godine. Baš je pravi! I već mi je počeo ugađati kao trudnici ispitujući me je li mi mučno, što mi se jede, smijem li se sada kupati u moru …

Bože dragi, u što sam se uvalila! Kako reći roditeljima? Već vidim razočaranu mamu i rezigniranog tatu! Pa još kad doznaju za Gabrijela! Ispast će da sam Aleksandra ostavila zbog Gabrijela! Nikada takvo što ne bih učinila. Bio je to splet okolnosti. Smatrat će me glupom.

Zazvonio mi je mobitel. Mama. Ne mogu s njom pričati. Telefonom joj nikako ne mogu objasniti situaciju, neću se javiti. No ona je bila uporna pa mi je palo na pamet da će zvati Aleksandra, ako mene ne uspije dobiti, a to bi bilo još gore.

– Halo, mama.

– Pa gdje ste vi? Rekli ste doći kod nas nakon mora, a nikako vas nema. Prošlo je već tri tjedna! Jeste li dobro?

– Da. Ne čujem te od ovih valova. Nazvat ću te od Sandre.

– E, pa dolazim za dva dana vidjeti unuče. Vi ste se preselili kod nje? Hoćete li još biti tamo? Onda ćemo se vidjeti.

– Vidimo se, ali nazvat ću te za par sati, ćao!

Pričala sam s mamom iz Sandrinog stana, dugo i mukotrpno. Bilo je i vrijeđanja. Rekia sam joj za prekid s Aleksandrom, a prešutjela trudnoću i Gabrijela. Nazvala me neozbiljnom zato što ostavljam tako krasnog dečka. On je u pravu što život shvaća ozbiljno, a ne ja koja samo želim visiti na moru gubeći vrijeme i trošeći novac! “E majko moja, što bi rekla da sve znaš?” – pitala sam se.

Mama je došla kako je najavila. Dogovorila sam s Gabrijelom slobodan dan, jer poznajem svoju mamu. Zadavit će me toliko svojim prodikama da je se neću riješiti cijeli dan. Već od ranije imam sličnih iskustava s njom, s tim što nisu bile ovako ozbiljne teme s dalekosežnim posljedicama, kao sada. Nekoliko puta sam je čak molila da me manje voli, jer sva njezina prodika se svodila na to da sve što radi i priča je za moje dobro, jer me jako voli. Nikada nije uvažavala moje godine i moje želje. Ona je uvijek znala što je najbolje za mene!

Punih dvadeset sati smo raspravljale o mojoj situaciji. Sve sam joj ispričala. Čudila se mojoj nezrelosti i glupim odlukama, vrijeđala me. Sve bi bilo vjerojatno još gore, ali je ipak imala malo obzira prema novorođenom unučetu i Sandri koja ju je zamolila da zbog nje prestane, jer svakako neće promijeniti moje odluke.

Kada sam sutradan krenula na plažu, zlobno je doviknula za mnom:
– Ideš se ševiti s tim balavcem, kako te nije stid!

Duboko sam uzdahnula i otišla bez komentara. Netko tko je prvi puta čuje rekao bi da nisam normalna što joj toleriram takvo ponašanje, ali ja i Sandra, koje ju odlično poznajemo, znale smo da će već sutra biti bolje, prestat će s vrijeđanjma, a za dva dana ću opet biti njezina prekrasna kćer koja zna što radi.

Gabrijel mi je popravio raspoloženje govoreći mi da budem sretna što sam obavila jako važan i neugodan posao.

– Kad već pričamo o mojoj mami reci mi znaju li tvoji roditelji za nas – zanimalo me.

– Da, kako ne! Blizak sam s njima i primjetili su kako sam sretan zadnjih dana. Priznao sam da sam zaljubljen. Drago im je.

– A razlika u godinama?

– Hmmm, znaš, malo smo se zezali na račun toga ali onako, na simpatičan način. Bitno im je što nisi udana. Pokazao sam im onu našu zajedničku fotku i kažu da smo lijep par. Ali pusti sada njh. Predlažem da pričamo o budućnosti – gledao me s puno ljubavi.

– Predlažem da ne govoriš Aleksandru za trudnoću jer ja želim biti uz tebe svo vrijeme, nakon što se dijete rodi. Želim se ponašati kao da je dijete moje.

– Mislim da sam sebi prerano navaljuješ velike obveze. Kratko se poznajemo i to samo na ovoj prekrasnoj plaži. Još me nisi vidio kod kuće u običnoj svakodnevici kada žurim na posao, kada kuham. Možda ti se takva neću sviđati? Nisi upoznao moje prijatelje! Neki imaju i preko četrdeset godina! Hoćeš li se moći prisiliti na elegantno oblačenje kada mi zatreba pratnja za poslovni domjenak? – izbjegavala sam njegov pogled znajući da govorim ono što on sada ne želi čuti. Potvrdno je kimao glavom, a dječačke oči su mu se punile suzama.

Za par dana sam otišla kući, nedugo zatim došao je i Gabrijel. Živimo u istom gradu. Zaposlio se on u perspektivnoj firmi. Hodamo, zabavljamo se, volimo se i ponašamo se kao da nisam trudna. Sve više boravi u mojem stanu a sve manje kod roditelja, zapravo se napola preselio kod mene. Njegovim roditeljima i Aleksandru ćemo reći tko je otac djetetu tek nekoliko mjeseci nakon rođenja. Njegovo i moje društvo polako prihvaća našu vezu, uz sitna zadirkivanja. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti.

175110cookie-checkOstavila sam zaručnika, pa saznala da sam trudnano