Zbog djece sam se odrekla ljubavi

Promatrala sam Mladena kako mi ide u susret i sve mi se činilo kao neko priviđenje. Koliko je godina prošlo od našeg susreta? Deset? Sve se za to vrijeme promijenilo, samo nisu moji osjećaji. On je hodao i nije me primijetio. Tek kada se našao nekoliko koraka dalje od mene, i on je zastao. Vidjela sam da ni on nije očekivao ovaj susret. Zastao je, a zatim me je pogledao u oči. Neodlučnost se vidjela na njegovu licu, isto kao i na mojem. Strah se miješao sa srećom, strah od svih promjena koje su se dogodile, a mi smo ih propustili.

– Anja – Mladen je prošaputao moje ime. – Anja – prišao mi je nekoliko koraka bliže. Stajao je ispred mene. Visok, vitak, gotovo isti kao nekad, samo su neke nove bore svjedočile o vremenu koje je proteklo od našeg prvog susreta. Nisam se mogla ni pomaknuti. Stajala sam kao kip, ali sam osjećala ono što zaljubljena žena osjeća prema nekom koga nije vidjela godinama, a koga je sve te godine voljela.

– Mladene – i ja sam izgovorila njegovo ime. Bojala sam se svojih suza, bojala sam se susreta s njim. Nekad je otišao u ljutnji, a ta ljutnja je bila razumljiva. Nije me shvaćao, a da je imao pravo kada se pobunio, shvatila sam mnogo kasnije. Toliko toga sam mu željela reći ali nijedna riječ nije prelazila preko mojih usana. Grizla sam usne u nadi da će bol odagnati suze. On je bio moja najveća ljubav, bio je i ostao, ali mu to nisam mogla reći. Što je bilo s njim? Je li se oženio? Je li se njegova ljubav utopila u bijesu kojeg je osjećao na odlasku?

– Srećem te nakon toliko godina … – progovorio je s nevjericom.

Mladen je bio muževniji no prije

Njegove plave oči zaiskrile su.

– Kava? – rukom je pokazao prema obližnjem kafiću. Bojala sam se pristati, ali isto tako nisam željela ni odbiti ga. Bila sam potpuno zbunjena. Imala sam četrdeset i dvije godine, i ta mi zbunjenost nikako nije pristajala, kao ni ponašanje jedne tinejdžerice.

– Molim te – Mladen je rekao molećivo. Tko ga je mogao odbiti? Ja nikako ne. Još uvijek je bio neodoljiv, muževniji nego prije. Zrelost kao da mu je dodala laganu dozu šarma, a nekad tamna kosa bila je poprilično prošarana sijedim vlasima.

– Godinama sam se pitao što je s tobom, ali … – slegnuo je ramenima. Znala sam što je mislio. Izgubio mi se svaki trag nakon što me on nije shvaćao, i nakon što mi je dao nekoliko savjeta koje ja nisam mogla poslušati. Bila sam rastrgana između ljubavi koju sam osjećala kao žena i one majčinske koja nije mogla imati konkurenciju.

– Tu sam – pokušala sam zvučati veselo. – Idemo na tu kavu – željela sam da moj glas zvuči opušteno, ali je zvučao kreštavo, neprirodno i kruto. Mladen je uzdahnuo. Krenuli smo prema kafiću. Emocije su me potpuno obuzele. Bilo je gotovo nevjerojatno biti pored njega nakon toliko vremena. Sve mi se činilo kao san, ali me miris njegova parfema podsjetio da je sve to stvarnost.

Kad smo stigli, Mladen mi je pomogao da sjednem. U njegovom sam se prisustvu uvijek osjećala kao kraljica. On je bio pravi džentlmen, uvijek je znao reći ono što je trebao u datom trenutku. Nisam se samo ja borila sa uzbuđenjem, borio se i on. Rukama je nervozno pomicao pepeljaru koja se nalazila na sredini stola. Pogledao bi me u oči, a zatim spustio pogled.

– Kako si? – upitao me je nakon što smo naručili piće. – Što se dogodilo nakon našeg razlaza? – želio je toliko toga znati, ali sam ja i dalje bila nijema poput ribe.

– Posvetila sam se odgoju djece. Ona su ostala u Zagrebu, a ja sam se vratila. Čini mi se da sam im nepotrebna. Imaju svoj život, svoje prijatelje, a ja se ondje nisam osjećala sretnom. Zbližili su se s ocem, za što imaju moju punu potporu, osamostalili su se, rade u njegovoj firmi, imaju svoje ljubavi, i … – znala sam da moja rečenica nije baš dobro izrečena, ali sam sve to pripisivala uzbuđenju.

– A ti? – Mladen me je pogledao.

– Što želiš da ti kažem? – upitala sam ga tiho.

Dozvolila sam da me djeca ucijene

Još uvijek si sama? – Mladen me ispitivao. Potvrdno sam klimnula glavom.

– Da, sama sam. Nakon tebe … – napravila sam grimasu koja mu je sve objašnjavala. Očekivala sam prigovaranje, ali njemu nije bilo ni na kraj pameti da to učini.

– Deset godina? – pogledao me je u oči. – Svaka je bila duga poput vječnosti, Ana. Nikada te nisam zaboravio. Doživio sam najveću ljubav, ali sam je se morao odreći. Ti si tako htjela – ipak sam na kraju dobila djelić tog prigovora.

– Tako je moralo biti. Bio si ljut, ali sam se nadala da si me shvatio – izrekla sam s nadom.

– Jesam. Shvatio sam te. Nisi me voljela dovoljno da bi riskirala. Odlučila si se za samoću. Dozvolila si da djeca upravljaju tvojim osjećajima, da oni određuju način tvojeg života. Ne krivim te zbog toga. Ponekad sam se divio tvojem izboru, ali u onim rijetkim trenucima kada nisam bio ljutit.

Pognula sam glavu. Mladen je imao pravo. Dozvolila sam da me djeca ucjenjuju, da mi određuju način života, i njihovo žestoko protivljenje mojem izboru dovelo me je u bezizlaznu situaciju. Nije imalo smisla da mislim na ono što se nije moglo promijeniti. Žalila sam za odlukom koju sam donijela u to vrijeme, ali je bilo onako kako jest.

– Voljela sam te i previše – pokušala sam mu objasniti, a da ni sama nisam znala zašto to uopće radim. Ništa o njemu nisam znala. Mogao je biti oženjen i otac nekoliko djece, mogao je biti u vezi, ali mi je svojim riječima dao do znanja da sam bila posebna u njegovom životu.

– Previše? – Mladen je bio iznenađen. – Nisi to pokazala. Možda si s vremenom shvatila da je to tako, ali u ono vrijeme lako si donijela odluku – prigovarao mi je. Imala sam dojam da iz njega progovara povrijeđeni muški ponos. Slutila sam da ni nakon toliko godina nije bio u stanju u potpunosti oprostiti moju odluku.

Uhvatila sam sebe u maštanju, a to nisam smjela raditi. Mladen je bio jedan od razloga što sam se vratila. Nitko me nije mogao kriviti zbog nade koju sam osjećala.

Još uvijek je bio samac

Osamljenost je težak teret, a ja sam se teško nosila s njim. Posao me nije ispunjavao onoliko koliko sam očekivala. To je bilo sasvim logično. Tom poslu smo davali svoje vrijeme, ali ne i srce. Kao i svi ljudi, i ja sam željela nekoga voljeti, nekoga tko bi me držao u zagrljaju, tko bi sa mnom dijelio lijepe ali i ružne trenutke.

– To nije istina – pokušala sam ga razuvjeriti.

– Odluka nije bila nimalo laka. Vjeruj mi, dio mene ostao je ovdje zajedno sa tobom, ali sam morala misliti na djecu. Oni su me trebali. Bili su nemoćni, i ja sam im bila sve.

– Bili su sebični – rekao je ljutito.

Što sam mu na to mogla reći? Jednim dijelom je bio u pravu. No, nisam se željela sjećati prošlosti, one iste koju sam toliko puta preispitala. Htjela sam promijeniti temu i počela sam smišljati iduće pitanje. To me nije spriječilo da vidim kako me on promatra. Pokušala sam se sjetiti svojeg izgleda. Nisam bila u cvijetu mladosti. To mi je odavno postalo jasno. Ali sam i dalje izgledala dovoljno lijepo. Na mojem se licu nalazilo doista malo bora koje bi se vidjele samo ako se pažljivo promatraju. Tijelo mi je i dalje bilo vitko, a ja sam se trudila održati ga u formi. Nisam bila od onih žena koje bi se prepustile čarima jela, uživajući u toj blagodati neumjereno.

Moji su obroci bili skromni, maleni, i doista sam pazila na svaku kaloriju koju bih unijela u sebe. Nastojala sam ih i potrošiti, a taj trud se i vidio.

– Ti si u vezi? – postavila sam sudbonosno pitanje. Napeto sam iščekivala odgovor. Mladen me je i dalje promatrao kao da nema namjeru odgovoriti. Nakon što je klimnuo glavom, čim je pokazao da je zadovoljan s onim što vidi, odmahnuo je glavom.

– Imao sam dosta veza, ali nijedna me nije ispunila onako kako sam ja mislio da bi trebala. Zadovoljile bi moje tijelo, ali ne i srce. U ovim godinama je doista teško pronaći odgovarajuću osobu. Nije mi dvadeset godina i izbor je znatno sužen. Ne želim pored sebe neku premladu osobu čije bi mi djetinjasto ponašanje išlo na živce. Samo sam tražio ono što sam želio, ali uzalud.

Obradovala sam se tim njegovim riječima, mada nisam imala razloga za to. Ako nije imao nikoga značajnog, to nije značilo da je slobodan za mene. Nisam se zavaravala. Odavno sam to prestala.

Opet me je počeo promatrati. Osjećala sam sve veću nelagodu. Bio je to značajan pogled, a ne onaj koji bi samo zadovoljavao radoznalost. Razgovor je zapinjao. Ona nekadašnja bliskost očekivano je nestala. Bilo bi suludo misliti da bi moglo biti drugačije. Nisam mu davala nadu, a on je nije ni tražio. Činilo mi se da se kaje što je inzistirao na kavi, barem sam ja takav dojam stekla. Bože, pomislila sam u sebi. Izgledao je predobro, i opet je moje srce kucalo kao nekad. Uzburkao je moje osjećaje, a to mi se nijednom nije dogodilo u posljednjih nekoliko godina.

– Slobodna si večeras? – zatekao me je svojim pitanjem.

Nisam željela odmah odgovoriti. Nekoliko trenutaka sam samo šutjela. Vidjela sam iščekivanje na njegovom licu, i nadu, a kad sam se osmjehnula, laknulo mu je.

– Da – kratko sam odgovorila. Ipak se nisam radovala tom pitanju onoliko koliko sam trebala. Bojala sam se da on želi samo osvetu, a to nisam mogla isključiti.

– Još si u stanu svojih roditelja? – nastavio je s pitanjima.

Potvrdno sam klimnula glavom.

– Doći ću po tebe u osam, ako nemaš ništa protiv. A sada moram poći. Da te odvedem do stana? – ponudio se.

– Ne – odbila sam ga. – Idem u kupnju – rekla sam samo da nešto kažem. Imala sam namjeru dopuniti namirnice, mada meni i nije trebalo mnogo toga.

– U osam – rekao je na odlasku. Otišao je, a ja sam ostala sjediti. Nisam se mogla prisiliti da se ustanem. Nisam čak bila sposobna ni razmišljati. To me nije ni čudilo.

Bila sam pod dojmom susreta. On me je potpuno uzburkao, protresao moje emocije iz temelja.

Kada sam došla u stan, bilo je kasno poslijepodne. Imala sam vremena za popiti kavu, opustiti se, ali i razmisliti o prošlosti. Izbjegavala sam se vraćati u vrijeme koje je bilo iza mene, ali sam u tom trenutku imala neodoljivu potrebu da to učinim. Da bih shvatila sadašnjost i probudila oprez, morala sam se vratiti u prošlost.

Otići ćemo živjeti s ocem!

Uzela sam prekrivač, šalicu kave i sjela na trosjed. Pokrila sam se da bih sačuvala toplinu tijela. Misli su mi plovile na krilima koja su me povela u vremena koja su bila iza mene. Od svojeg muža sam se razvela prije petnaestak godina. Djeca su tada bila malena, i ja sam se borila da im pružim sve. Radila sam, i cijeli moj svijet se vrtio oko njih. Što je bilo potpuno razumljivo. Majčinstvom se nismo mogli baviti kada bi se nama prohtjelo. Ono je od mene zahtijevalo svaki slobodan trenutak i za sebe gotovo da nisam ni imala vremena.

Mladena sam upoznala nakon četiri godine samoće. Još uvijek nisam mogla shvatiti njegov utjecaj na mene. Mislila sam da sam dobila drugu šansu za sreću, jer je i on dijelio iste osjećaje prema meni. Voljela sam ga ludo, neobjašnjivo, i doista sam imala osjećaj da je on moja srodna duša, što prema svojem bivšem mužu nikada nisam osjetila.

Po prvi put sam dozvolila da me ponesu snovi, jer sam doista sanjala otvornih očiju. Istina, bojala sam se prepustiti se toj sreći, ali ja taj poriv bio jači od straha kojeg sam osjećala. Nisam zaboravila da imam dvoje djece, i pokušala sam uskladiti sve obaveze. Nikada nisam bila sretnija kao u to vrijeme. Pomagale su mi moje prijateljice, majka koja je u to vrijeme još bila živa, i ja sam imala vremena posvetiti se sebi i Mladenu, ljubavi koja me je potpuno ispunjavala.

Nije sve bilo idealno, niti je moglo biti. Sve je nekako i bilo dobro dok nisam Mladena dovela u stan da ga upoznam sa svojom djecom. Vidjela sam kako ga oni promatraju, kako neprijateljstvo izbija iz njihovog pogleda. Alen je imao dvanaest godina, a Klara deset. Bili su maleni, ali i dovoljno veliki da znaju što ne žele. Mladena nisu prihvatili, ali sam se nadala da će se s vremenom sve promijeniti. Doista sam bila naivna. Tek kada je Mladen otišao, počeli su me ucjenjivati.

– Otići ćemo živjeti s ocem – Klara je rekla ljutito.

– Ne želimo nikoga u našem domu. Djeca su razmišljala kao da su bili daleko iznad svojih godina.

– Želimo da se pomiriš sa ocem. Pobjeći ćemo od kuće i nećeš nas pronaći. Zašto nas nitko ne pita što mi želimo? I Alen je imao ispade bijesa koji je iz dana u dan postajao sve gori. Djeca su bila sve nepodnošljivija, a ja sve očajnija. Teško mi je bilo u tim trenucima, možda teže nego ikada. Oni su od mene tražili da se odreknem ljubavi, da živim za njih. Koliko god da sam ih željela razumjeti, to mi nije polazilo za rukom. Hitno sam se morala sastati s Mladenom. Nadala sam se da će mi pomoći da shvatim i da će imati strpljenja da pričeka dok se situacija iskristalizira.

Prevarila sam se. Kada sam mu objasnila o čemu se radi, promatrao me je kao da me prvi put vidi. Ništa mu nije bilo jasno. Moje dvojbe nisu trebale postojati, a to mi je i rekao.

– Anja, oni koriste situaciju da bi te odvojili od mene – pokušao mi je ukazati na istinu.

– Znam – rekla sam s izrazom poraza na licu. – Ne znam kako da se nosim s tim – tražila sam pomoć od njega, i nadala sam se da ću je odbiti u količini koju sam očekivala.

– Ponekad se trebamo oglušiti na njihove želje. Volim te, a mislim da je to najvažnije. Udaj se za mene i dovedimo ih pred gotov čin. Ništa protiv toga neće moći učiniti – predložio mi je rješenje koje je on smatrao idealnim.

– Laskaju mi tvoje riječi, ali ne smiješ smetnuti s uma da sam ja majka. Na prvom mjestu su mi djeca, a onda ja i moje želje – rekla sam tiho. Da je situacija bila drugačija, radovala bih se njegovoj prošnji, ali u tom trenutku to nisam mogla. Situacija je bila kaotična, a ja sam se nalazila razapeta između ljubavi koju sam osjećala kao žena, i one majčinske svete ljubavi.

Kako ću biti sretna bez svoje djece?

Možeš biti oboje – Mladen je rekao. – Ja nemam nikakvih dvojbi. Tvoju djecu ću prihvatiti kao da su moja, a i oni će s vremenom mene. Znam da se boje promjena, ali je to samo privremeno stanje. Samo mi reci da ćeš se udati za mene – molio me je. Uhvatio me za ruku. Osmijeh mu je titrao na usnama. – Ti si žena koju sam čekao cijeli život. Imam dovoljno godina da znam to prepoznati. Ne bi trebala toliko važnosti pridavati dječjim željama i njihovoj sebičnosti. Znam da te žele za sebe, ali će oni za nekoliko godina otići svojim putem. Što onda? Ostat ćeš sama. Pokušaj uskladiti svoje i njihove želje. Da bi njih učinila sretnima, i ti bi trebala osjećati sreću. Ne možeš sebe žrtvovati za njih.

Uhvatio me je za ruku, no ja sam je povukla.

– Ti ništa ne shvaćaš – rekla sam kiselo. – Majka se i treba žrtvovati za svoju djecu. Zar bih ja mogla biti sretna, ako oni nisu? Ne zavaravaj ni mene, ali ni sebe. Budem li dovedena u situaciju da biram, odlučit ću se za njih – rekla sam bez imalo dvoumljenja.

– Anja – Mladen me je pogledao s nevjericom. – To ti ne mogu dozvoliti – rekao je mirno. – Volim te. Trebala bi se boriti za našu ljubav. Znam da i ti mene voliš. Tvoje srce i tijelo su mi to dokazali. Nemoj misliti o ovim trenucima kada oni na svoj način žele postići ono što hoće, misli na vrijeme kada će oni otići svojim putem, misli na sve one trenutke koje bismo nas dvoje propustili.

– Mladene, ne znam što da radim – bila sam očajna.

– Nema tu nikakvih dvojbi – kod njega je to bilo sve jednostavno. – Možeš biti i majka i supruga.

Kada sam otišla od njega nisam bila nimalo pametnija. Nisam imala hrabrosti učiniti ono što je on želio. Djeca su postajala sve nepodnošljivija. Služili su se svim mogućim ucjenama, zvali su oca da dođe po njih, a da ih ne bih izgubila, bila sam primorana učiniti ono što oni žele. Obećala sam im da ću se preseliti u Zagreb da bi bili što bliže ocu, ali sam prije toga morala razgovarati s Mladenom. Nisam mu mogla reći preko telefona ono što sam odlučila, mada bi to bilo mnogo jednostavnije od onog što sam namjeravala učiniti.

Svugdje sam bila nepoželjna

Žao mi je, Mladene – započela sam razgovor kojeg sam se i sama bojala. – Volim te, ali djecu volim više. Ti si odrastao i možeš se snaći, oni ovise o meni. Moja je dužnost da ih odgojim, da im osiguram bezbrižno djetinjstvo.

– Po kojoj cijeni? – Mladen je planuo. – Žrtvuješ svoju sreću za njih. Oni su samo sebični, Ana. Volim te. Za mene ovo nije avantura, jer si ti žena uz koju želim ostarjeti.

– Izabrala sam – rekla sam pokunjeno. – Selim se u Zagreb. Ovo nije znak da te ne volim, samo želim biti dobra majka.

– Nemoguće – Mladen je planuo. – Govoriš mi o ljubavi i ostavljaš me? Što će se dogoditi kada ostaneš sama? Ovo što nas dvoje imamo, posebno je u svakom pogledu. Znam da neću sresti drugu ženu koja bi zauzela tvoje mjesto. Pobogu, ne odbacuj ovo što imamo – molio me je.

– Moram – ustala sam.

– Majka sam. Oprosti mi – pobjegla sam samo da on ne vidi suze u mojim očima.

Razdoblje koje je nastupilo, navelo me je da po tko zna koji put preispitam tu svoju odluku. S vremenom sam se samo uvjerila da on ima pravo. Nisam tako trebala postupiti. Djeca su bez ikakvog problema prihvatila ženu mojeg bivšeg muža, a mene su željeli samo za sebe. Uvidjela sam da sam pogriješila, ali se nisam imala hrabrosti javiti Mladenu. U početku nisam mogla zbog njih, a kako je vrijeme odmicalo, nisam mogla otići po ono što sam odbacila. Trebala sam misliti i na Mladenove osjećaje. Rekao je da me voli, a ja sam tu ljubav ubila svojim odbacivanjem. Godinama sam se tješila da je to tako moralo biti. Biti majka tražilo je žrtvu, a ja sam se žrtvovala za njihovu sreću. Ipak, kada su djeca odrasla, ostala sam sama. Doživjela sam upravo ono što je Mladen rekao da ću doživjeti, samoću. Kud god bih se okrenula, imala sam dojam da sam nepoželjna, a drugog muškarca nisam željela. Kako bih to i mogla? Moje srce je ostalo uz Mladena, ta moja ljubav nikada nije nestala.

Dokaz za to je bio i naš današnji susret.

Hoće li se sudbina potruditi ispraviti ono što se dogodilo u prošlosti? Jesmo li suđeni jedno drugome? Je li bilo prekasno za nas? Postavljala sam sebi toliko pitanja, ali nisam znala odgovor ni na jedno. Mladen je možda želio osvetu, a možda obnovu ljubavi. Sve je bilo moguće, uvjeravala sam samu sebe. Pogledala sam na sat. Imala sam malo vremena da se spremim. Nisam ni primijetila da je vrijeme tako brzo prošlo. Sjećanja nas uvuku u svoju rupu u kojoj ne postoji sat koji otkucava. To se i meni dogodilo. Odmah sam krenula pod tuš, a zatim se počela spremati. Voljela sam jednostavnu i elegantnu odjeću kojom sam mogla istaknuti sve ljepote svojeg tijela. Isto tako sam imala na umu da dojam kojeg mislim ostaviti na Mladena treba biti najbolji mogući. Bojala sam se nadati da bi mogli nastaviti ondje gdje smo i stali.

U prošlosti sam se ponašala kao da ja nemam pravo biti sretna. Izgovor su mi bila djeca. Jesam li doista mislila da moja ljubav sa Mladenom neće uspjeti? Činilo mi se da je to istina. Mogla sam postupiti i na drugačiji način, ali sam ja išla onim putem koji mi je bio jednostavniji. Svijet kojeg sam imala s djecom bio je poseban, barem sam u ono vrijeme tako mislila. Da, oni su mi bili sve, i nisam željela remetiti taj odnos. Mogla sam ići postupno, ali sam se prepala. Da sam mogla vratiti vrijeme, da sam, ali nisam, s tugom sam pomislila.

Kada je Mladen došao po mene, činilo mi se da nikada nije bio ljepši. Moja ljubav prema njemu nikada nije nestala, a u tim trenucima sam imala dojam da nikada nije ni bila veća, snažnija, i nekako postojanija. Godine samoće su učinile svoje, to je bila istina.

– Ljepša si nego što si nekada bila – Mladen me je počastio komplimentom. Nisam znala kako da shvatim te njegove riječi. Da, nekad sam bila mlađa, moje tijelo je bilo zategnutije, ali sam bila umorna, u vječitoj utrci s vremenom i obavezama. Pokušala sam uskladiti sve te obaveze s ljubavlju, ali nisam uspijevala onako kako sam trebala.

– Koliko istine ima u tvojim riječima? – otvoreno sam ga upitala.

– Ne lažem. Govorim ono što mislim. Idemo li? – prekinuo je moju znatiželju. Slegnula sam ramenima. Nisam imala što izgubiti. Ako ništa drugo, barem jednu večer neću biti sama, i to je već nešto. Kad smo stigli u restoran, Mladen nije bio pričljiv. Većinu vremena me je promatrao, što je u meni izazvalo nelagodu.

Život bez njega bio mi je tmuran

Nekad je bio potpuno drugačiji, otvoreniji, pun humora, ali je deset godina vrijeme u kojem se sve može promijeniti.

– O čemu razmišljaš? – postavila sam mu pitanje samo da razbijem napetost koja je bila toliko teška da se mogla gotovo rezati nožem.

– O onome što je moglo biti – rekao je s tugom. – Godinama sam mislio o tebi. Maštao sam otvorenih očiju. Volio sam te kao što nikada nijednu ženu nisam volio. Ta ljubav za mene je bila pakao. U početku sam osjetio ljepotu raja, a kasnije pakao.

Pognula sam pogled. Sve mi je bilo jasno. Rekao je da me je volio, a to je značilo da je ta ljubav nestala. Nije me trebala začuditi ta njegova izjava, ali je ona ubila svu nadu koju sam imala, mada nisam obilovala njome.

– Žao mi je – rekla sam tiho. Nisam mu željela otkriti da se ni ja nisam bolje osjećala. Život bez njega bio je tmuran, bez veselja, i uistinu sam bila nesretna iz dna duše. Kao majka sam bila zadovoljna, ali me to nije ispunjavalo onoliko koliko sam očekivala da hoće. Žena u meni lutala je pustopoljinama osamljenosti. Dječji zagrljaj nije mogao zamijeniti zagrljaj voljenog muškarca. Sve protekle godina osjećala sam tu samoću najviše noću. Djeca su odrastala, imala su svoje živote i tajne, a ja sam se osjećala sve izoliranijom.

– Žao ti je? – Mladen me pogledao svojim prekrasnim očima. Odmahnuo je glavom s nevjericom. – Dogodilo se ono što sam ti rekao da će se dogoditi. Anja, ja nisam budala. Čovjek nije stvoren da bi bio sam, a ti si se ponašala kao da ti je to sasvim dovoljno. Znam da si imala muškaraca oko sebe isto kao i ja žena, ali nijedna nije bila ti.

Sve sam uspoređivao sa tobom i … Naprosto je bilo neshvatljivo da sam se toliko zaljubio. Na kraju si ostala sama, ja sam sam, i ne znam koliko sada ima nade za nas? – pogledao me je u oči.

Srce mi je zaigralo u tom trenutku. Osmjehnula sam mu se.

– Meni se nikamo ne žuri – rekla sam mirno, najmirnije što sam mogla. Te riječi nisu odražavale moje unutarnje stanje. Cijela moja nutrina bila je napeta, željela sam Mladena pored sebe ali mu to nisam željela pokazati otvoreno. Pokazivanjem osjećaja mogla sam upasti u zamku, a ako je on želio samo osvetu, to bi mu bilo idealno. Trebala sam biti oprezna, i to dvostruko. Ljubav može biti mač s dvije oštrice, to nisam smjela smetnuti s uma.

– Ja ne dijelim tvoje mišljenje – Mladen me je uhvatio za ruku.

Dvoumila sam se. Ako je povučem, on to može shvatiti kao odbijanje, a ako ne, može shvatiti kao pristanak, a ja ni jedno od toga nisam željela.

Ni ja tebe ne želim izgubiti opet

Mladene – upozorila sam ga.

– Ne znam kamo nas ovo vodi, ali sam tijekom života naučila biti oprezna. Jednom sam se prevarila, i to kada je moj bivši muž u pitanju. Idila se lako pretvori u nešto što joj nije ni nalik. Lijepo je izlaziti s nekim, ali sve dok se ta osoba ne upozna u potpunosti, ne može se ni donijeti sud o njoj. A teško nam je upoznati i samog sebe, a kamoli druge.

– Ana – Mladen me je upozorio. – Nisam tražio lekciju iz života. Znam ih sve napamet. Mnoge od njih sam iskusio na svojoj koži. Ovo je izlazak, ako to do sada sebi nisi priznala, vrijeme je da to učiniš. Izlazak muškarca i žene. Ako želiš da idemo korak po korak, onda ćemo tako ići. Ne želim te ponovno izgubiti, Ana. To ne bih podnio.

Zanijemila sam kada sam čula njegove riječi. Samu sebe sam upozoravala na oprez. Ne znam zašto, ali sam u svakoj njegovoj riječi tražila zamku. Valjda me je život naučio na to. Mnogo toga bih stavila na kocku kada bih se s njim upustila u vezu. A željela sam to, doista sam željela. Već godinama se nisam probudila pored nekog, niti sam zaspala u zagrljaju voljenog muškarca više od desetljeća. A samo sam željela biti sretna, biti voljena, željela sam tako malo, a ipak previše u tom trenutku.

Nisam znala da li sam spremna riskirati. A što sam riskirala? Samoću? Ona je uvijek bila uz mene i lako joj se bilo vratiti. Nakon što sam to pomislila, osmjehnula sam se.

– Ni ja tebe ne želim izgubiti opet – naglasila sam posljednju riječ. Do kraja večere Mladen je bio potpuno opušten. Kada smo došli pred moj stan, zastao je i bojažljivo me privukao u svoj zagrljaj, udisala sam opojan miris njegovog parfema koji je tako zamamno mirisao, miris njegovog tijela, želje koja je izbijala iz svake njegove pore. Osjetila sam sigurnost koja je za mene postala gotovo strana.

– Laku noć – iznenada sam rekla. Doista nisam bila spremna razbiti tu čaroliju koja je vladala između nas. Ako mu je stalo do mene, shvatit će da su moji koraci maleni, da je moj napredak spor, ali u ovim godinama sam samo željela igrati na sigurno željela sam nešto trajno, a ne avanturu koja će me dokrajčiti.

Konačno se moje srce smiješilo

Anja – Mladen me nije puštao iz zagrljaja. – Ako ne želiš voditi ljubav, nije mi to toliko važno. Želim biti uz tebe, samo to želim. Ne znam da li me shvaćaš, ali je to sušta istina. Meni je stalo da pronađem osobu s kojom ću proživjeti ostatak života. Ako sa ženom ne možeš biti prijatelj, i ako s njom ne možeš razgovarati i ne ženi se njome. To je dokazana teorija koju ja nisam izmislio. Znači, želim ugodnu noć pored tebe, razgovor kojim ćemo otvoriti dušu. Tvoji osjećaji se mogu promijeniti, isto kao i mišljenje, ali i ja želim biti siguran, isto kao i ti. Ljubav nije garancija za sreću, Anja.

– Uđi – predložila sam mu.

Kao što je i obećao, nije nasrnuo na mene, ne zato što to nije želio, nego je i on bio oprezan. Sjedili smo i razgovarali, i gotovo neosjetno sam mu otvorila svoju dušu. Bilo je to tako lako, ali i lijepo. Bliskost između nas je postajala sve veća i veća, a to je bilo dovoljno da se moja mašta razbukta. Pred samo jutro, Mladen je ustao.

– Treba odmora i meni i tebi – rekao je uz osmijeh. – Znaš … – pogledao me je u oči. – Volio bih kada bismo ostatak života proveli zajedno. Više nema prepreka za to, nema malene djece zbog kojih ćeš se odreći ljubavi. Nema ni izgovora da se ne učini ono što se želi. Nisam li u pravu? – podigao je obrvu, a to je značilo da je krajnje ozbiljan. – Nitko ne stoji na putu našoj sreći, osim nas samih. Doista trebamo biti oprezni ali i sigurni da je to ono što želimo. Volim te. Samo znam da se to nije promijenilo. Razmisli o mojim riječima, o svemu što bi nam zajednički život donio. Nadam se da će odgovor biti potpuno različit od onog u prošlosti.

Lagano je usnama dodirnuo moje. Nakon toga se okrenuo i otišao. Vratio se odmah.

– Sutra u isto vrijeme – osmijehnuo mi se. Kada su se vrata zatvorila za njim, nepomično sam stajala na istom mjestu. Osmijeh nije silazio s mojih usana, ali ovaj put i moje se srce smiješilo. Budućnost je bila obećavajuća i znala sam da samo nas dvoje krojimo sudbinu. Nikoga nije bilo da se upliće u naš odnos, nije bilo prepreka, barem ne onih za koje sam ja znala.

Kada sam legla, požalila sam što je otišao. Silno sam žudjela za njim. Znala sam kakav će moj odgovor biti na njegovu ljubav, znala sam da ću mu uzvratiti ljubavlju.

Nakon toliko godina, po prvi put se imam čemu veseliti, a samoj sebi sam obećala da to neću izgubiti ni pod koju cijenu. Sada sam znala cijeniti ono što sam dobivala, a nadala sam se da će i on znati. Za novi život nikada nije prekasno, za ljubav isto tako, ali i za nadu koja je prožela cijelo moje biće. Nadam se da ćemo ostarjeti zajedno, da ćemo napokon uživati u sreći na koju smo tako dugo čekali.

247600cookie-checkZbog djece sam se odrekla ljubavino