.: Život čuva mnoge tajne, a mi vam otkrivamo tek poneku :.

Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije:
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

Ocu svoje kćerkice dala sam drugu priliku

Na zaslonu mobitela vidjela sam da zove Ratko. Tri mi se godine nije javljao. Nisam imala volje razgovarati s njim, ali ipak sam se javila. Ta bio je otac mog djeteta.

– Da, izvoli? – upitala sam hladno.

– Snježana, imaš li malo vremena za mene? Možemo li se vidjeti? – trudio se zvučati toplo i nježno.

– Vremena se uvijek može naći, ali ne znam što zapravo želiš. Vjeruj mi, ne osjećam neku osobitu potrebu da razgovaram s tobom – prekinula sam kontakt.

Ratka sam upoznala kada sam za sobom imala jednu, činilo se, ozbiljniju vezu, ali pokazalo se da nije tako i prijateljski smo se razišli. Nisam bila razočarana, ali trebalo mi je vremena da se ponovno ozbiljnije zagrijem za nekog muškarca. A onda se tog ponedjeljka pojavio Ratko. Sreli smo se na klupi u parku.

Zvuči romantično, ali bilo je sasvim banalno. Izašla sam iz ureda da bih uhvatila malo zraka i pojela sendvič. Bio je prekrasan proljetni dan. Za šetnje parkićem poželjela sam sjesti i u miru pojesti svoj sendvić. Majke s malom djecom zauzele su gotovo sve klupe. Tek je na jednoj bilo mjesta, no na njoj se razbaškario mladi muškarac. Da ga upitam smijem li sjesti? Neće to biti previše nametljivo? Ma, baš me briga, zaključila sam.

– Oprostite, je li slobodno? – obratila sam mu se.

– Svakako, svakako, samo sjednite – nasmiješio mi se.

Sjela sam na drugi kraj klupe, ali ipak smo počeli razgovarati. I on je radio u blizini, nije mogao odoljeti tako lijepom danu i odlučio je tih pola sata stanke za odmor provesti u parku umjesto u kafiću.

– Mislio sam da će tu biti mirnije, ali ovi su klinci zaista bučni – pokazao je rukom na mališane.

– Ne volite djecu?

– Daleko od toga, obožavam ih, ali ponekad čovjeku treba malo mira i tišine. No, u gradu je to ionako teško očekivati.

Kada je morao krenuti, upitao je bismo li se i sutradan, bude li tako lijepo vrijeme, mogli naći na klupici. Gotovo kao da me pozvao na spoj. Bio je naočit, činio mi se šarmantan, ali ima li smisla dogovarati susret s neznancem iz parka? No, možda je to prst sudbine? Uostalom, što mogu izgubiti? I tako sam pristala pa smo se sutradan ponovno našli. Četiri je dana bilo lijepo vrijeme, četiri smo se puta susreli na našoj klupici. U petak se nebo otvorilo. Lijevalo je kao iz kabla.

– Nećemo danas moći na pauzu u park. Da se nađemo negdje drugdje? – javio mi se toga jutra u ured.

– Baš je ružno vrijeme, uopće mi se ne izlazi. Žao mi je, bilo je ugodno proteklih dana – odgovorila sam,

– A bi li prihvatila poziv na večeru?

Izlazak s njim? To je već slutio na nešto. Jesam li mu se zaista svidjela ili je ocijenio da mu se pruža prilika za prolaznu, neobaveznu avanturu? Na trenutak sam oklijevala. Prihvatim li poziv, već će to biti nekakva obaveza.

Odbijem li ga, možda će se oovući, možda zauvijek izgubim mogućnost za prijateljstvo s njim. A ti susreti u parku bili su mi zaista ugodni.

Uostalom, odrasli smo ljudi, ništa se loše neće dogoditi ako se ponovno nađemo. Pa ću ocijeniti kojim će smjerom stvari krenuti.

– Zašto ne? Vrlo rado. Ali, ne mogu danas. Vrijedi li poziv i za sutra? – upitala sam. Bila sam slobodna i te večeri, ali odgodila sam susret za jedan dan. Tek reda radi, da ne pomisli kako sam jedva čekala njegov poziv.

– Da, naravno – osjetila sam da je radostan što sam pristala.

– Imam još jedan uvjet. Plaćamo pola-pola. Dogovoreno?

– Pristajem na sve uvjete – brzo je rekao.

Predložio je da odemo u meksički restoran, što sam rado prihvatila jer sam voljela tu žestoku kuhinju. Od te smo večeri počeli redovito izlaziti. I raspričali se jedno o drugome. Nije trenutačno bio ni u kakvoj vezi, posao mu je važniji od svega, ali voli društvo i drago mu je što me je upoznao. I ja sam mu odmah priznala da već duže vrijeme nemam nikoga. Ali i da, čini mi se, nipošto nisam takav radoholičar kao on. Voljela sam svoj posao, željela sam i napredovati, ali samo do određene granice. Uvijek sam držala da život, koliko god je to moguće, treba uživati punim plućima, a ne ga cijelog posvetiti karijeri.

Ne bih mogla reći da mi je odmah zavrtio glavom. Događalo se to postupno. Zapravo, baš onako kako treba. Mogao bi biti muškarac moga života, zaključila sam. Poslije dva-tri mjeseca izlaženja osjećala sam silnu želju da stalno budem s njim. Kad bi odlazio na nekoliko dana na službena putovanja, bila sam osamljena i izgubljena. Tada bi mi se uvečer javljao iz hotelske sobe i vodili smo beskrajne razgovore. Ali, neko vrijeme još nismo spavali zajedno.

– Da napokon nas dvoje otputujemo nekamo? – predložio mi je jedne večeri.

– Otputujemo? Kamo? Nisam sigurna da mogu dobiti dopust, a i ti kažeš da imaš pune ruke posla – pomislila sam na trenutak da me poziva na neko egzotično putovanje.

– Ne na neki duži put, dušo. Mislio sam, barem za sada, samo na vikend. Želim se dva-tri dana posvetiti samo tebi – objasnio je što mu je na umu.

I tako smo se dogovorili da idućeg petka poslijepodne njegovim automobilom krenemo u Rovinj. Naravno, znala sam kakav je vikend zamislio, ali nisam imala ništa protiv toga. I ja sam se već zaželjela malo nježnosti.

– Nadam se da si rezervirao smještaj u hotelu? – upitala sam kada smo krenuli na put. Namjerno nisam rekla sobu ili sobe, neka sam kaže što je smislio.

– Da. Ovaj, zapravo, ne baš u hotelu – počeo je petljati.

– Nego? U apartmanu? – slutila sam odakle vjetar puše.

– Da, u apartmanu. Ali, ne baš onom za unajmljivanje. Moj prijatelj ima tamo mali stan pa nam ga je dao na raspolaganje – promucao je.

– Za tvoj seksi vikend, je li? Nisi mi to mogao prije reći, nego si me želio namamiti u klopku? – pravila sam se da me razljutio.

– Ništa to ne znači, nemoj me krivo shvatiti – uspjela sam ga zbuniti.

– Ako ništa ne znači, zašto onda uopće idemo? – izmamila sam mu izraz olakšanja na lice.

Večerali smo u odličnom ribljem restoranu, prošetali obalom i našli se napokon u prijateljevu stanu. Tada mi se prvi put dogodilo da muškarac koji je sa mnom, koji me sasvim sigurno želi, a i ja njega, ne bude uspješan. Počelo je lijepo, polagano, bio je vrlo nježan, ja sam mu uzvraćala na isti način. No, nismo uspjeli stići do kraja. Bilo je to za mene novo iskustvo, ali nisam osjetila razočaranje, možda ova nemoć, vjerojatno privremena, baš dokazuje da mu je stalo do mene, da je opterećen više nego da se radi o nekakvoj nevažnoj avanturi.

– Nisam ni za što. Žao mi je. Nisi ti kriva, divna si, problem je u meni – mrmljao je okrenuvši se od mene i zagnjurivši lice u jastuk.

– Nitko nije kriv, sve je to normalno, već će sutra biti drukčije – tješila sam ga nježno ga grleći.

Teško sam zaspala, a onda sam, kada su kroz prozor već prodirale zrake sunca, osjetila nježne dodire i poljupce po tijelu. Još snena, potpuno sam se prepustila. Bilo je prekrasno. Nikada do tada ni s jednim muškarcem nisam toliko uživala. Tog vikenda jedva da smo izlazili iz sobe. Gotovo smo cijelo vrijeme proveli u krevetu iako je bilo prekrasno vrijeme, a more i sunce su mamili na izlazak. Nikako nam se nije vraćalo doma, ne sjećam se težeg povratka s nekog vikenda ili izleta. Taj je zanos iz Rovinja našu vezu usmjerio novim tokom. Željela sam, oboje smo željeli, što više biti zajedno. Ja sam živjela s roditeljima, navikli su se da im o svemu, o svakom svom koraku, podnosim račun i spustili bi nosove do poda kad bi osjetili da im bilo što tajim. Slutili su, naravno, da opet imam nekoga, jer sam redovito izlazila, pa još otišla i na taj vikend, ali meni se činilo da još nije vrijeme da ih upoznam s Ratkom. On i ja viđali smo se svakoga dana, kadšto i odvezii u neki hotel ili motel izvan grada, jer ni on nije živio sam, njegovao je teško bolesnog oca. Nije više bilo dvojbe, naša je veza sada bila zaista ozbiljna i duboka. Zavoljela sam ga svim srcem.

– Bilo bi najbolje da za sada unajmimo neku garsonijeru, da se ne moramo sastajati vani – predložila sam mu ono što mi se već neko vrijeme motalo po glavi.

Pretpostavljala sam da će se odmah objeručke složiti, ali oklijevao je. Meni se ideja činila sasvim prihvatljivom i u tom ga trenutku nisam razumjela.

– Skupo je to, a i ti i ja štedimo za stan. Možda je bolje da se strpimo još neko vrijeme – odbio je prijedlog.

I razočarao me, priznajem. Novac nije trebao biti glavni razlog odbijanja jer ionako smo ga puno trošili na izlaske i izlete. Mislim da bismo unajmljivanjem stančića čak uštedjeli. Dobro, možda još nije spreman za zajednički život pa nema potrebe forsirati, zaključila sam i pomirila se sa situacijom. No, i dalje mi je bilo lijepo s njim. Ratko i ja hodali smo već dulje od godinu dana kada sam ga napokon predstavila mami i tati. Začudo, dobro su ga prihvatili i bila sam zbog toga zadovoljna. Otprilike u isto vrijeme upoznala sam Ratkova oca. Bio je simpatičan, dobroćudan čovjek. Bolest ga je vidljivo urušila, ali stekla sam dojam da nije bio zanovijetalo. Hrabro se nosio sa svojom nedaćom. Bilo mu je jasno daje kraj blizu, ali stoički je to podnosio.

– I, kada ćete se vas dvoje vjenčati? – upitao je kada smo se opraštali.

Prvi je put netko spomenuo vjenčanje. Ratko i ja o tome još nismo razgovarali. Valjda se podrazumijevalo da će se jednoga dana to dogoditi.

– Nadam se uskoro, ali ima vremena za te formalnosti – brzo mu je odgovorio Ratko. Zaista mu se nije žurilo u brak.

Dva mjeseca kasnije Ratkovom je tati pozlilo, hitna ga je pomoć odvezla u bolnicu. Pao je u komu iz koje se više nije probudio. Ratko je bio duboko potresen, znala sam da jako voli oca. Trudila sam se svim silama olakšati mu te teške trenutke. Cijelo sam vrijeme bila uz njega, upoznala njegovu bližu i dalju rodbinu. Poslije sprovoda, na kojem su bili i moji roditelji, oboje smo uzeli sedam dana dopusta i otputovali u Rovinj. U onaj stančić u kojem smo se prvi put mazili. Mislim da mu je to koristilo, polako se vraćao u normalu.

Ubrzo poslije tatine smrti predložio mi je ono što sam i očekivala, što se nametalo kao logično rješenje.

– Preseli se k meni. Nadam se da nemaš ništa protiv – rekao je.

– Jesi li siguran da to zaista želiš? Mislim, sada si potresen, neka vrijeme učini svoje …

– Budalice, naravno da sam siguran.

– Ali, što će tvoji rođaci reći, nismo vjenčani, još me, ako se sjećaš, nisi ni zaprosio.

– Ako me budeš htjela, svakako ćemo se vjenčati. Misliš li da to trebamo odmah učiniti, prije nego što se doseliš? – gotovo da me tom rečenicom zaprosio.

– Ma, nema veze. Vjenčat ćemo se kada uhvatimo malo vremena – okrenula sam na šalu, ali sa zrncem ironije u glasu.

Je li to on možda izbjegavao brak? Je li se bojao obaveza? Nisam tada znala odgovor. Tako sam se uskoro doselila k njemu, za početak samo s najnužnijim stvarima.

Mama i tata su moju selidbu, začudo, primili bez drame, ništa mi nisu prigovorili. Očigledno im se Ratko svidio. Ili su zaključili da moju odluku ionako ne mogu promijeniti.

S dolaskom u Ratkov stan puno se toga promijenilo u mom životu. Iako smo oboje bili zaposleni i iako nismo bili u formalnom braku, ja sam preuzela svu brigu o kućanstvu. Zapravo smo živjeli kao supružnici, samo su nam papiri nedostajali. Željela sam stan, koji je bio prilično zapušten, preurediti i modernizirati. Kad sam mu to spomenula, odmah se složio.

– Sada kada smo riješili problem krova nad glavom, možemo novac uložiti u uređenje ovoga – bio je zadovoljan mojom idejom.

Adaptacija je bila skuplja nego što smo očekivali. Potrošili smo na to gotovo svu ušteđevinu, i moju i njegovu, ali isplatilo se. Stan je zablistao. Sve je išlo dobro, da bolje ne može. Nisam ni slutila da će stvari uskoro krenuti neželjenim smjerom. Je li mi ljubav oduzela sposobnost rasuđivanja?

– Voliš li me zaista? Jesam li najvažniji čovjek u tvom životu? – upitao me jedne večeri.

– Kakvo je to pitanje, molim te. Pa znaš da jesi. Volim te više od svega na svijetu – utisnula sam mu poljubac. Nisam mogla dokučiti zašto me to uopće pita, kao da je sumnjao u mene. Ili u našu vezu. Što je htio? Neugodno me iznenadio kada sam mu jednoga dana najavila da ću neko vrijeme prestati piti tablete protiv začeća. Smrknuo se i neko vrijeme nije bio u stanju progovoriti ni riječi.

– Da? A zašto? Što to znači? Apstinenciju? Ne smijem ti se više približiti? – pitao je kao da zaista nema pojma o kontracepciji.

– Ponekad treba napraviti prekid u uzimanju tih pilula, tako su mi barem rekli – mirno sam mu pokušala objasniti, iako mi se nimalo nije dopala takva agresivna reakcija.

– Ti ćeš se brinuti o tome da se ne dogodi nešto neželjeno? – od tih me je riječi zazeblo oko srca.

Nešto neželjeno? Zanesem li, to bi bilo neželjeno? Rekli su mi da je uputno nekoliko mjeseci po prestanku uzimanja pilula čuvati se začeća. Možda nije bilo točno, ali za svaki sam se slučaj toga naumila držati. Tako da mi ni na kraj pameti nije padalo začeti u idućih nekoliko mjeseci.

– Budi bez brige, ništa se neželjeno neće dogoditi – rekla sam jetko, no činilo mi se da on moje razočarenje nije ni osjetio. Ali, dogodilo se.

Četiri mjeseca kasnije izostala mi je mjesečnica. U pravilu mi je bila redovita pa sam odmah shvatila da se događa nešto presudno. Ruku na srce, baš se i nisam zabrinula. Ne bih imala ništa protiv toga da sam zanijela, prošlo je dovoljno vremena od uzimanja pilula, ako je to uopće bilo važno. Nisam to namjerno učinila, ali ako sam zaista trudna, to bi me veselilo.

Onoga dana kada sam dobila konačnu potvrdu da sam u drugom stanju, jedva sam čekala da ga vidim. Ništa mu ranije nisam spominjala, željela sam biti sigurna, dobiti liječničku potvrdu. Nisam ga ni nazvala u ured, čekala sam da se vidimo kod kuće. Stigla sam prije njega i nestrpljivo ga čekala.

– Malo kasniš, tatice – dočekala sam ga veselo kad sam čula da je ušao u stan.

U prvi mah nije shvatio što mu zapravo govorim, počeo se opravdavati da je imao neki neplanirani poslovni ručak. Prošlo je nekoliko sekundi dok nije shvatio što sam mu rekla.

– Tatica!? Hoćeš mi reći da si trudna? – zapanjeno je upitao.

– Da, dragi! – blistala sam od radosti i bacila mu se u naručje, svim se srcem nadajući da će ipak podijeliti radost sa mnom.

Ali njemu su se odrezale noge.

– Nisi li mi, nakon što si prestala uzimati pilule, rekla da ćeš se čuvati? I kako se to onda moglo dogoditi? – glas mu je bio upravo leden. Ispustila sam ga iz zagrljaja. Možda mi je to bio najteži trenutak u životu. Ne želi to dijete, bilo je sasvim jasno. Štoviše, zabrinutost i nelagodu nije čak ni pokušavao prikriti. Nije imao snage odglumiti bilo kakvu radost, sve je bilo bolno jasno. Nekoliko smo trenutaka šutjeli. Onda je malo došao k sebi i pokušao se izvući.

– Snježana, znaš da želim dijete. Ali ne sada, mislim da je još prerano. Moramo osigurati sve uvjete za nas i dijete, pružiti mu sve najbolje – petljao je, a svaka me njegova riječ probadala poput noža.

Bila su to obična, isprazna izmotavanja. Nije bilo ni jednog jedinog razloga, ni novčanog ni bilo kojeg drugog, da odmah nemamo dijete. Pogotovo sada kada sam već zanijela. Osim jednoga: ako on to ne želi. Tu večer s njim više nisam željela razmijeniti ni jednu jedinu riječ. Ujutro se umiljavao oko mene, ali nije mi bilo do objašnjavanja.

– Razmisli o svemu. Odluči želiš li uopće mene, želiš li naše dijete ili je svemu kraj. Razgovarat ćemo navečer – rekla sam mu i odjurila na posao.

Da, razmislio je i donio odluku. Ledeni su me trnci proželi od toga. Ni trunke emocije nije bilo u onome što mi je rekao. Kao da se ne radi o nama, o našem djetetu koje sam nosila.

– U ovom trenutku, kada sve uzmem u obzir, čini mi se da bi bilo najuputnije da ne rodiš to dijete – rekao mi je.

– Ako te dobro razumijem, a naravno da te razumijem, to znači da bih …

– Da, trebala bi pobaciti. Budi bez brige, ja ću sve to srediti – nastavio je u istom tonu.

– Ti ćeš srediti? Samo tako? Kao da rezerviraš karte za kazalište. Imam li ja pravo na svoje mišljenje, na svoj stav? – u meni je počelo kipjeti, morala sam skupiti puno snage da ne planem.

Očekivao je da bespogovorno prihvatim ono što on kaže. S kojim pravom? Nije mi bilo osobito važno što je odgađao vjenčanje, ali ako se volimo, ako ćemo živjeti zajedno, što može imati protiv našeg djeteta. Pribrala sam se i pokušala ga uvjeriti da nema smisla da ga izgubimo, ali nisam uspjela. Ni te večeri, ni idućih dana. Lomio me polako, ali uporno.

– Sve treba u životu planirati, pa i obitelj. Budi racionalna, za godinu-dvije bit će drukčije – uvjeravao me.

Nisam tada shvaćala, ili nisam bila u stanju shvatiti, da mu uopće nije bilo stalo do mene, do djeteta, do braka, da nije bio u stanju preuzeti odgovornost za obitelj. Da, bilo mu je sasvim ugodno sa mnom, imao je potrebnu pažnju i moju potpunu predanost, a bez ikakvih ozbiljnijih obaveza.

Sve se oko mene urušavalo. Još mi je bilo stalo do njega, nadala sam se da će možda promijeniti mišljenje, i dalje sam svim srcem htjela da ostanemo zajedno i zasnujemo obitelj. Nisam protiv abortusa, znam da je to ponekad ženama jedini izlaz, ali ja sam željela roditi to dijete koje sam nosila. Svaki par ima pra vo planirati obitelj, ali u našem slučaju nisam mogla naći ni jedan jedini valjani razlog za pobačaj. Osjećala sam se toliko jadnom i izgubljenom da sam na kraju, poslije besanih noći, pristala to učiniti. Danas me je sram zbog toga što sam u jednom trenutku pokleknula, ali jednostavno nisam izdržala. Njegov je pritisak bio prevelik. Između Ratka i djeteta, u tom sam trenutku izabrala Ratka.

– Budi bez brige, bit će sve u redu. A godinu-dvije kasnije opet ćeš zanijeti – bio je vidljivo zadovoljan mojom odlukom. – I bit ću cijelo vrijeme uz tebe – dodao je.

Između nas više nikad neće biti kao što je bilo, ali tih sam se dana, ukočena i duhom odsutna, sasvim prepustila njemu. Sve je bilo dogovoreno, krenuli smo u bolnicu. Odjednom se nešto u meni prelomilo.

– Ne žalim to. Ne želim i gotovo. Vrati me kući – rekla sam odlučno kada smo već bili nadomak bolnice.

Bijesno je stisnuo usnice, ali me poslušao. U firmi nikome nisam rekla što namjeravam učiniti, uzela sam pet dana dopusta i odlučila to vrijeme iskoristiti da sredim misli i odlučim što ću učiniti. Ratko me je pred kućom gotovo izgurao iz auta. Ne prozborivši ni riječi, odvezao se dalje.

Stotinu mi se misli motalo glavom. Zaključila sam da bi bilo najbolje da ga ostavim, rodim dijete i sama ga podižem. Sve drugo bilo bi muka. I za mene, i za dijete. Te se večeri kasno vratio kući. Na moje veliko iznenađenje, s velikim buketom cvijeća.

– Oprosti, mila. Bio sam pravi gad. Volim te i želim da ostanemo zajedno. Rodi tog klinca, ako se toliko veseliš – malo je petljao jezikom, očigledno je zavirio u čašicu.

– Ali tebe to ne veseli, zar ne? Bolje da se raziđemo, a ja ću se sama brinuti o djetetu.

– Ne, prenaglio sam. Nisam dovoljno promislio. Vjenčajmo se, molim te – pao je na koljena preda mnom.

Nisam bila sigurna misli li ozbiljno. Možda se ipak u njemu probudila savjest, možda je shvatio da nema razloga odgađati ono što bi se ionako kad-tad dogodilo namjeravamo li ostati zajedno. Nije se u posljednje vrijeme lijepo ponašao, ali još sam ga voljela.

Pristavši da i formalno uđemo u brak, napravila sam najveću pogrešku u svom životu. Mama i tata bili su zadovoljni što se konačno udajem, osobito kad sam im rekla da će uskoro postati baka i djed. Uopće se nisu bunili zbog toga jer je dijete na putu i prije vjenčanja. Nekoliko je prvih mjeseci našeg braka izgledalo kao da se Ratko iskreno raduje što ćemo postati potpuna obitelj. A onda su, u šestom mjesecu trudnoće, zaredale svađe. Isprva sporadične, a onda gotovo svakodnevne. Prigovarao mi je zbog svake sitnice. Išla sam mu na živce, shvatila sam. A i naše buduće dijete.

Kada sam Draženu donijela na svijet, učinilo mi se da se iskreno razveselio. No, nije trpio njezin plač, uopće je nije htio uzeti u naručje. Sva briga o djetetu spala je na mene. Ne bi mi to uopće teško palo, ta bila sam na porodiljnom dopustu, ali pokazivao ja takvu netrpeljivost prema maloj, pa i prema meni, da mi je to postalo nepodnošljivo.

– Ne voliš ni mene ni dijete, zar ne? Lako za mene, ali kako možeš biti tako ravnodušan prema svojoj kćerkici? – spočitnula sam mu jedne noći kada se bijesno obrecnuo na malu jer je glasno zaplakala i probudila ga.

– To derište misli da je središte svijeta. Umoran sam, sutra moram rano ustati, a ona nije u stanju ušutjeti – bio je bijesan.

– Zaboga, Ratko, radi se o bebi. Što ona uopće može i mora znati o našim brigama. Samo želi našu pažnju, to joj dugujemo – pokušala sam ga umiriti.

– Je li? Možda. Ali to znači da si ti loša mama. Zašto bi inače toliko cendrala – predbacio mi je svisoka.

– Gotovo su sve bebe takve. Ali i gotovo sve uživaju, osim majčine, i punu očevu ljubav. Osim naše Dražene – odrezala sam mu.

– Idete mi obje na živce, toliko da znaš. Ne mora cijeli moj život biti podređen vama dvjema.

Nisam željela da Dražena raste u takvom ozračju. Prevarila sam se u Ratku, ali je mala bila sva moja radost, lako moji roditelji nisu znali što se događa jer ih nisam time htjela opterećivati, kada sam shvatila da se Ratko neće promijeniti, morala sam potražiti njihovu pomoć i utočište. Ništa ne govoreći Ratku, jednog sam se prijepodneva vratila k njima. Dražena je tada imala tek nešto više od šest mjeseci. Ratku sam na stolu ostavila ciničnu poruku: Večera ti je u hladnjaku, zagrij je u mikrovalnoj, nas dvije idemo baki i djedu, a ti uživaj u svom zasluženom miru.

Iste me je večeri nazvao, ali samo sam mu najavila da ću pokrenuti brakorazvodnu parnicu.

– Nećeš imati nikakvih problema, ne treba mi ni alimentacija – rekla sam i to je bio kraj razgovora.

Ponovno je zvao, ali nisam se javljala. Željela sam ga zauvijek preboljeti. Mama i tata bili su mi od velike pomoći oko Dražene, tako da sam se ubrzo vratila na posao i dovoljne zarađivala da bih se o njoj mogla sama brinuti. Svima nam je u kući bila velika radost. Znala sam da će kad-tad poželjeti saznati više o tati i vidjeti se s njim i, zapravo, nisam imala ništa protiv toga. Upravo zbog toga nikad joj neću reći ni jednu jedinu ružnu riječ o njemu, zaključila sam.

Ratko i ja nismo se naši a on je bio njezin otac i to je činjenica koju nisam ni željela ni mogla zanijekati. Dražena je bila zdrava, vesela djevojčica, na neki sam način Ratku morala biti zahvalna što je imam.

Razvod je protekao u miru. Nakon što sam se odselila, bilo je to prvi put da sam ga vidjela. Želio je da poslije svega odemo na piće, ali odlučno sam odbila. Nije tražio da vidi Draženu, zadovoljio se slikama koje sam mu pokazala. Pokušao mi je pričati o tome kako trenutačno živi, ali to me uopće nije zanimalo. Nastalo je zatišje, ništa nisam znala o njemu, a onda mi se počeo javljati na mobitel. U početku sam se odlučno odbijala javiti, a onda sam jednoga dana odgovorila poziv.

– Želio bih vidjeti svoju djevojčicu – prvi je put to spomenuo.

– Je li, nakon toliko vremena? Odakle sad to?

– Znam da to ne zaslužujem, ali preklinjem te … – glas mu je bio molećiv.

– Dobro, dogovorit ćemo se – prelomila sam u sebi.

Bio je otac i imao je pravo vidjeti svoje dijete. Nikad se nije nasilno ponašao, zaista ne bi bilo u redu to mu uskratiti. To što se u važnom trenutku nije bio stanju nositi s nečim što je držao problemom nije bilo nimalo laskavo za njega, ali znam da ima i gorih očeva. Tako sam odlučila da se ipak nađemo Dražena, on i ja.

– Jesi sigurna da je to mudro? – upitala me mama kad joj rekla što namjeravam učiniti.

– Recimo to ovako: da si se ti kojom nesrećom rastala od tate bi li mu zabtanila da me vidi?

– Tata i ja se nikad ne bismo rastali. No dobro, imaš pravo. Sigurna sam da Ratko nije tako loš kako je ispalo. Hoćeš li da idem s vama? – pomirljivo je rekla mama.

– Čemu? Pa dobro znaš da nije nasilnik – otklonila sam njezinu ponudu.

Kada se Ratko idući put javio, pristala sam da se vidimo u kafiću u središtu grada.

– Hoćeš li povesti i Draženu? – glas mu je zadrhtao.

– Naravno, ako je zaista želiš vic§eti.

– Želim – kratko je odgovorio.

Čudno sam se osjećala odlazeći na taj sastanak. Nisam imala osobite želje vidjeti ga, a opet, s druge strane, bio je čovjek kojeg sam nekada voljela svim srcem i otac mog djeteta. Proteklo je bolje nego što sam očekivala. Meni je donio veliku bajaderu, Draženi lutku.

Topio se od nježnosti. I prema meni i prema maloj. Zapravo, bilo mi je ugodno, podsjetila sam se na naše lijepe zajedničke dane. Je li došao k pameti, je li se promijenio? Nisam mogla biti sigurna.

– Možemo li se uskoro ponovno vidjeti? Mislim, nas troje? – upitao je na rastanku.

– Daj mi vremena. Vidjet ćemo – odgovorila sam. – A ako se na to odlučim, ja ću tebe nazvati. Vrijedi? – dodala sam.

Nasmiješio se i potvrdno kimnuo glavom. Kad smo odlazili, Dražena mu je mahala ručicom. Hoću li mu se javiti? Nisam još sasvim sigurna. Za tog je nedavnog susreta djelovao i pokajnički i zrelo. Možda bih mu trebala pružiti novu priliku.

26580cookie-checkOcu svoje kćerkice dala sam drugu priliku
Tags: