.: Život čuva mnoge tajne, a mi vam otkrivamo tek poneku :.

Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije:
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

Božić nam je donio istinu

Heidi je već danima u predblagdanskom raspoloženju. Kuća odiše miomirisima mirodija i začina. Kuhinjski stol prepun je praška za pecivo, brašna, gustina, najrazličitijih ukrasa za kolače i svega što je potrebno za pripremu ukusnih slastica i blagdanskih kolačića. Upravo kao na postolju, posred stola stoji ogromna kutija u koju Heidi odlaže završena djela svojih ruku. Uživam je promatrati dok se tako vješto kreće po kuhinji, a ruke kao da joj same lete od jedne do druge stvari, od jednog do drugog posla. Ona je jedna od onih žena koja rukama zna stvoriti valjda sve što je zamislila. Izvrsna je domaćica, divna majka, prekrasna supruga, žena s kojom bi bio presretan svaki muškarac.

Dok iz dnevnog boravka promatram kako s radošću spravlja zadnju turu kolačića, pomišljam kako je upravo ona bila razlog zbog kojeg sam promijenio vlastite navike, razmišljanje, počeo svijet gledati drugim očima. Samo njoj mogu zahvaliti što nisam završio na dnu, što me nisu pokopali prije nego napunim trideset i petu godinu. Nevješt sam u iskazivanju osjećaja, ali znam da ih ona razumije i bez mojih riječi. Heidi je naprosto posebna, zrači ljubavlju i privlači beskrajne pozitivne vibracije, beskrajnu ljepotu i sjaj.

– Josipe, želiš li kušati zvjezdice? – podiže pogled s kolača i daruje mi najljepši osmijeh na svijetu.

– Ti si najsjajnija zvijezda među zvjezdicama, niti jedna zvijezda, pa čak ni ta čokoladna ne može se mjeriti s tobom odgovaram joj, ustajem sa stolca i odlazim k njoj. Ljubim je i kušam kolačić.

Zašto Mihaela stalno plače

Uzalud ove lijepe riječi, dobiješ samo jednu zvjezdicu za probu. Ostali kolači su za blagdane – kaže mi.

– Možda ćeš se predomisliti ako te još jednom poljubim? šalim se i ponovno joj ljubim medna usta.

– Da me poljubiš još tisuću puta neću se predomisliti, dobiješ samo jednu zvjezdicu – odgovara.

U tome trenutku oglasi se telefon. Pomislim kako nas uvijek prekidaju u lijepim trenucima, namjeravam ga ignorirati, ali Heidi mi pogledom pokazuje kako trebam krenuti i odgovoriti na poziv.

Poslušam je.

Mihaela je moje prokletstvo. Ne pretjerujem s tim izrazom. Ona je moja sestra, osam godina mlađa. Od onog dana kada sam je kao osmogodišnji dječak primio onako malenu u naručje mislio sam kako više nikada neću biti sam i usamljen. Nadao sam se, imat ću dragu, dobru sestricu koja će uvijek biti uz mene. Jedino što je od svega bila istina je to da više nisam bio jedino dijete u obitelji. I kao tako malena bila je prava napast. Noćima i danima je plakala, izluđivala roditelje i mene, ali i sve koji bi došli k nama.

– Što joj je, zašto stalno plače? Jeste li je nosili k liječniku? – baka je tom zgodom postavljala brojna pitanja.

– Mama, naravno, nosili smo je k liječniku, ondje smo već poznati jer smo mu valjda najučestaliji pacijenti. On tvrdi kako ne postoje nikakvi zdravstveni problemi. Kaže, ne zna, niti može naslutiti zašto Mihaela stalno plače. Rekao je, neka su djeca valjda naprosto takva. Josip je naspram nje bio pravi anđeo. I on je tužan zbog nje, stalno joj tepa, priča, ali uzalud. Mihaela se ne obazire ni na koga. To dijete kao da uživa plakati i sve nas mučiti svojom drekom. Više naprosto ne znamo što bismo s njom. Što god pokušamo, sve je uzaludno – još i danas kao da čujem te riječi koje je majka tada odgovorila baki.

Ona je oličenje samog vraga

Dijete moje, jadna li si s takvim djetetom – odgovorila je baka, s time da niti jedna od njih nije mogla naslutiti koliko će nam Mihaela glavobolja zadati i to ne samo ponekima, nego svim članovima obitelji.

Kako je počela odrastati, tako su se i nevolje povećavale. Više nam njezin plač nije bio jedina briga. Bila je toliko živa, toliko vragolasta, prema nikome obzira, od nikoga respekta. Činila je apsolutno sve što bi poželjela, sve što bi naumila. Nisu pomagale ni roditeljski savjeti, ni lijepe riječi, ni grdnja, ni kazne. Ništa, ona doslovno ni na što i ni na koga nije reagirala. Samoj sebi bila je i ostala jedini zakon.

– Ona je oličenje vraga, a ponekad mislim da bi je se i on sam uplašio – rekla je jednom susjeda mami dok su pile kavu. Mama se štrecnula na te riječi, ali je kasnije ocu, kada je mislila da ih nitko ne čuje, priznala kako i sama često tako misli. Ne mogu se više ni sjetiti što sve nisu pokušavali s njom počevši od psihologa, do odvođenja k svećeniku na istjerivanje loših sila.

Sve je bilo uzalud. Mihaela je svakim danom postajala sve gora, sve pakosnija, sve prkosnija, sve zlobnija i nepodnošljivija. Bilo je dana kada sam pomišljao koliko li nam je bilo lijepo prije nego se ona rodila, te koliko je njezin dolazak na svijet promijenio oca, majku, baku, djeda, ali i mene samoga. Zbog nje smo se zaboravili smijati, zbog nje zaboravili kako izgleda sretan, idiličan obiteljski život. Ona je postala razlog zbog kojeg smo spuštene glave svi hodali ulicom, osoba zbog koje su prstom upirali u nas. Mogao bih do jutra nabrajati brojna zla koja je učinila iz puke zlobe, ali mene ih sramota i nabrajati. Sramim se, iskreno se sramim što je ona članica naše obitelji, što mi je sestra. Kada bih mogao, odrekao bih je se jednom zauvijek, ali srce govori jedno, glava nešto sasvim drugačije. Mihaela je križ koji nose svi, baš svi članovi naše obitelji.

Nakon što sam se javio i prepoznao glas našeg župnika, pozorno ga slušam što mi govori. Grozim se.

– Oprostite, primite moju najiskreniju ispriku. Ne znam što bih rekao, zgrožen sam – jedva govorim od sramote. Župnik mi objašnjava kako ja nisam taj koji bi se trebao sramiti, ali to je uzalud.

Moramo je ostaviti svi skupa

Nakon što mi je ispripovijedao da je Mihaela ušla u crkvu, razbila dva kipa i crnim sprejem po oltaru napisala da vjeruje jedino u vraga, izvan sebe sam od sramote i tuge. Nije mi žao što ju je prijavio, niti što ju je policija privela. Čim sam spustio slušalicu i objasnio Heidi što se dogodilo, žurnim koracima idem k roditeljima. Znam, svećenik je i njih nazvao, želim biti uz njih u još jednom strašnom trenutku za cijelu našu obitelj. Kad sam stigao u roditeljsku kuću, otac sjedi u naslonjaču, gleda televizijski program. Majka sjedi pored njega, jeca iz sveg glasa. Kad me je ugledala, ustaje, prima me u zagrljaj. Pita, znam li što se dogodilo.

– I? Hoćemo li opet u policiju po nju? – pitam nakon što sam pozorno saslušao majčinu tugu i očaj.

– Nećemo, ni sada, niti ikada više. Trideset i dvije su joj godine. Mora se naučiti živjeti s posljedicama vlastitih djela. Što je radila, neka sada plati. Dosta mi je sramote od te prokletnice – odgovara otac.

– Kamo sreće da se nikada nije ni rodila nadoveže se majka u svojoj tuzi, iako znamo da tako ne misli.

– Josipe, nisi li iscrpljen od gluposti i zlobe tvoje sestre? Nije li ti dosadilo da ti pokvari svaki trenutak? Nisi li umoran da te svako malo zovemo mi ili policija zbog njezinih prijestupa i uvreda? – pita me otac.

– Tata, ona je ipak naša, moramo joj pomoći – govorim jer si ne mogu zamisliti napustiti sestru.

– Trideset i dvije godine smo joj pomagali u najboljim namjerama, a zapravo smo joj tako nehotice samo odmagali. Ona je činila što je htjela, a mi smo plaćali njezine pogreške. Dosta je toga! Pomognete li joj vas dvoje, za mene više ne postojite. Moramo je ostaviti i prepustiti samoj sebi. Sve što smo učinili nije pomoglo. Dosta je! Svima nam je skratila živote barem za desetljeće. Neka čini što je volja i neka se izvlači iz problema kako želi. Od danas ona za mene više ne postoji. Pokušali smo sve što smo mogli i znali, sve je bilo uzalud. Moramo je ostaviti i dopustiti da dobije što zaslužuje – otac polako, s mukom izgovara svaku riječ. Svjestan sam koliko mu je teško, koliko je očajan kad govori takve strahote, ali razumijem ga. I samom mi je tako. Bliže se blagdani, vrijeme je kada sve obitelji razmišljaju o radosti, smijehu, zajedništvu, a moja sestra samo gleda kako bi nam svima zagorčala život i to posebno i uvijek upravo kada dolaze ovako veliki dani poput Božića. U dane blagdana postaje apsolutno luda.

Mihaela je izvršila samoubojstvo

Tata, Božić će za koji dan – pokušavam još jednom, iako se u potpunosti slažem sa svime što je rekao.

– Upravo stoga što će Božić. Nakon trideset i dvije godine zaslužili smo imati mirne blagdane – kaže on.

– Kako ćemo biti mirni kad znamo da je ona pritvorena? – pitam glasno prvo što mi padne na pamet.

– Tako smo barem sigurni da na sam blagdan ne moramo očekivati poziv od kojeg će nam se dići kosa na glavi. Josipe, imaš divnu ženu. Idi kući, budi s njom. Neće ni ona vječno moći trpjeti tvoju ludu sestru, ionako je do sada imala previše razumijevanja za nju. Svi smo previše dali sebe, ona nas ne zaslužuje.

– Ima otac pravo. Sine, idi k ženi. Mihaela mora naučiti lekcije koje joj nosi život – napokon je i majka prestala plakati, čvrsto me zagrlila i rekla neka idem kući. Poslušao sam roditelje i otišao doma.

Heidi je upravo završavala s pospremanjem kuhinje kad sam se vratio kući. Pogled na nju bio mi je dostatan da zaboravima na sve brige, na sve zlo koje nas je godinama morilo. Mahnula je s kolačićem u ruci, položila mi kolačić na jezik i poljubila me s beskrajnom nježnošću. Bila je puna razumijevanja za sve.

– Draga, što misliš da ove godine otputujemo za Božić k tvojima u Njemačku? Divno lice obasjao je čaroban smiješak, a oči su joj bljesnule nekim neopisivim sjajem i radošću.

– Ne bih imala ništa protiv, a sigurna sam kako bi se roditelji jako radovali. Odavno nismo bili zajedno za Božić. Naš dolazak bio bi ostvarenje njihove najveće želje, ali možeš li ti ostaviti svoje nakon ovog što se upravo dogodilo? – gorko sjećanje na sve što se ranije zbilo tog dana i nju je odmah trgnulo.

– Heidi, bi li tvoji roditelji htjeli ugostiti i moje roditelje? Znam, zbog Mihaele je njihov zadnji susret bio prilično napet, ali želio bih da se i roditelji malo odmore i opuste od svega što se događa. Odlučili su više se ne miješati u sestrine probleme. Isto su zamolili i mene. Heidi, dosta nam je, svima nam je dosta.

– Naravno, rado bi ugostili i tvoje, sigurna sam u to. Ako želiš mogu ih odmah nazvati – predložila je.

– Draga, nisam razgovarao s roditeljima bi li i oni išli s nama u Njemačku, to mi je putem sinulo kao zamisao. Možeš li najprije vidjeti kako bi tvoji roditelji reagirali? Oprosti što te uvijek gnjavim nekim zamolbama. Za razliku od mene i mojih, ti i tvoja obitelj ste normalni ljudi. Mihaela nas je sve dovela na rub ludila. Više ne znamo što govorimo, kako postupamo, naprosto smo se izgubili u svijetu i vremenu. Heidi, oprosti mi, oprosti zbog svega što si morala proći zbog moje sestre – ispričavao sam joj se po tko zna koji puta. Samo me je ljubila, uvjeravala da nisam nizašto kriv, te da sam uvijek dao od sebe sve što sam mogao kako bih pomogao sestri. Rekla mi je, ruku koju sam uvijek pružao kao pomoć ona ne može shvatiti kao nešto pogrešno, već kao najbolju namjeru, kao pravu, iskrenu bratsku gestu punu ljubavi za bližnju. Još smo kratko vrijeme razgovarali, a potom je Heidi nazvala roditelje i priopćila im sve o čemu smo razgovarali.

Osmijeh nije silazio s njezina predivnog lica. Bili su oduševljeni sa zamisli da im svi dođemo u posjet. Sada je još valjalo moje nagovoriti da i oni prihvate prijedlog. Heidi je to preuzela na sebe, odmah nazvala i moje, uvjerila ih u nekoliko rečenica da bi bilo najbolje da se svi maknemo iz mjesta, pobjegnemo barem za blagdane daleko od grada. Idućeg dana svi četvero, zajedno sa svim blagdanskim slasticama koje je Heidi ranije pripremila, otputovali smo u München. Radosti njezinih roditelja nije bilo kraja. Toliko topline, radosti i sreće odavno nitko od nas nije osjetio kao toga dana. Bez obzira što smo svi i dalje bili u brizi oko Mihaele, odlučili smo mijenjati vlastite navike, opustiti se.

U crkvi, u koju su išli Heidi i njezini roditelji, bio je drugačiji običaj nego kod nas. Večernja misa počinjala je u dvadeset sati. Svi smo joj nazočili, iako moji i ja nismo razumjeli ni riječi, to i nije bilo važno. Bit blagdana je osjetiti blagdanski duh, a mi smo bili vjernici, išli u crkvu, znali što svećenik otprilike govori. Nakon misnog slavlja otišli smo u kuću supruginih roditelja, zajedno večerali i otvarali blagdanske poklone. Roditelji su svojoj jedinici kupili novi automobil na dar. Heidi je bila presretna, ja zbog nje također. Naši roditelji sporazumijevali su se preko nas dvoje, ali i rukama i nogama. Bila je svečana, prava, ugodna blagdanska atmosfera uz vatricu u kaminu, izvrsnu hranu i pića, uz puno smijeha i blaženog mira.

Moji roditelji rekli su Heidi neka prenese svojim roditeljima posebnu zahvalu što su ih pozvali u goste, ali i omogućili im ovakav divan blagdan. Ni ja, a sasvim sigurno ni roditelji nisu zaboravili na Mihaelu, ali nismo je spominjali sve do trenutka dok se nije oglasio očev mobitel. Javio se i problijedio. Po izrazu njegova lica nekako smo svi znali da se nije dogodilo ništa dobro.

Nakon što je prekinuo vezu srušio se na pod pored ukrašenog, blagdanskog drvca. Svi smo mu pritrčali u pomoć. Otac je nakratko izgubio svijest, a potom došao k sebi. Neko je vrijeme šutio, nije odgovarao ni na jedan upit. Potom je rekao da je Mihaela u pritvoru izvršila samoubojstvo.

Otac se ponašao skroz sumanuto

Mama je vrisnula, Heidi joj žurno pritrčala i snažno je zagrlila. Prevela je roditeljima ružnu vijest koju smo upravo svi saznali. Prvih nekoliko trenutaka bio sam kao izgubljen, kao da zapravo nisam ni shvaćao što se dogodilo. Potom su mi krenule suze niz lice – bez obzira na sve nevolje, na sva zla, ona je bila moja sestra, sestra jedinica koju sam volio.

Prvi su se snašli roditelji moje supruge. Izrazili su nam sućut i obećali u svemu pomoći. I, tako smo na samu badnju večer krenuli put domovine. Kako to obično biva, jedno zlo nikada ne dolazi samo. Snijeg je počeo padati valjda kao nikada ranije. Vozilo se polako, a kakva je bila atmosfera u našem automobilu u kojem sam se vozio ja s roditeljima ne moram ni pisati. Heidi je sa svojim novim automobilom vozila svoje roditelje i stalno bila iza nas. Bio je to Badnjak i doček Božića kakvog nikada i nikome ne bih poželio. Nešto tako strašno, tako tužno i s toliko boli nijedan čovjek nikada ne bi trebao doživjeti.

Božić smo proveli u tuzi, plaču i molitvama za pokojnu sestru. Kako je bio blagdan, morali smo čekati sa sahranom. Obzirom na strašni čin kojeg je počinila, čekao se rezultat obdukcije. Dvadeset i sedmog prosinca u rano jutro zazvonio je očev mobitel. Javio se. Heidi sa svojim roditeljima, mama i ja sjedili smo u boravku i svi ga promatrali. Dugo je slušao što mu govori pozivatelj. Na kraju je samo rekao da će odmah krenuti. Kad je spustio slušalicu svi smo očekivali da nam prenese vijest o pozivatelju. Šutio je. Majka ga je pitala tko je zvao, ali nije dao odgovor. Izašao je u hodnik, dohvatio jaknu i krenuo izvan kuće. Potrčao sam za njim i upitao što se događa. Odvratio mi je samo neka ga ostavim na miru. Nisam znao što bih, stoga sam ga poslušao i vratio se natrag u kuću bez ikakvih novosti. Svi smo bili zabrinuti zbog očeve reakcije. Nikada se nije tako ponašao, niti je ikada nekamo nestao, a da majku nije obavijestio kamo će. Satima smo sjedili i očekivali ga. Vratio se kući tek u kasno poslijepodne. Jedva je hodao i smrdio je na alkohol. Majka je prva shvatila što se događa i pritrčala mu kako bi mu pomogla da dođe do stolca.

Ona ionako nije bila moja kći

U ovakvoj tuzi, u ovakvom bolu i očaju ti si se napio? Otišao si bez riječi opijati se? Srami se! Što će Heidi i njezini roditelji misliti o tebi kao o čovjeku? Nikada se ovome od tebe ne bih nadala – rekla je mama.

– I ja se puno toga od tebe ne bih nadao, a ipak si to učinila – govorio je malo se smijući, potom kašljući, pa plačući. Bio je doslovno izvan sebe. Oca u takvom stanju nikada u životu nisam vidio. Uvijek je bio razuman, odgovoran, nikada ne bi popio više od jednog piva, niti je ikada bio sklon nalijevanju alkohola u sebe. Bio sam uvjeren da ga je silna tuga zbog svega što se dogodilo nagnala na opijanje.

– Samo nam je u ovim trenucima kada smo izgubili svoje dijete trebalo da se i ti počneš ponašati poput luđaka. Odvest ću te u kupaonicu. Josipe, molim te, pomozi mu da se istušira hladnom vodom, možda će malo doći k sebi govorila mi je majka također šokirana ovakvom očevom pojavom i ispadom.

– Svoje dijete? Misliš valjda na tvoje dijete? Mog sina upravo vidim ispred sebe, a drugo dijete ja nikada nisam ni imao – polako, onako pijano, izgovarao je svaku riječ s nekim smiješnim naglaskom.

– Tata, prestani s takvim suludim riječima, ni za vrijeme kada je Mihaela radila najveće ludosti nisi govorio da ona nije tvoja, a nemoj ni sada kada je pokojna. Pusti neka sve ide svojim tokom, valjda je takva bila njezina sudbina. Nemoj praviti cirkuse. Dosta je što smo izgubili Mihaelu i ja sam ga pokušavao urazumiti, jer je i meni, upravo kao i majci, bilo silno neugodno zbog njegovog ponašanja.

– Ja sam se samo riješio Mihaele, nisam je izgubio. Ona ionako nije bila moja kći. Uvijek sam se pitao na koga bi takva mogla biti. Svi članovi moje obitelji i obitelji tvoje majke su pristojni, doduše, jedino je tvoja majka izrod, pa joj je valjda i kći na nju ili na onoga s kime ju je stvorila – trabunjao je pijano.

– Tata, smiri se. Nema smisla da vrijeđaš mamu. I ti si odgajao Mihaelu baš kao i ona i nije u redu da za sve što je Mihaela napravila, prebacuješ krivnju na majku. Sestra ionako nikoga nije slušala, niti joj je itko mogao zapovijedati, znaš to i sam. Nemoj u ovakvoj teškoj situaciji još i ti praviti cirkus – molio sam ga.

– Josipe, jesi li gluh ili si i ti malo popio i ne razumiješ što govorim? Upravo sam saznao da Mihaela nije moje dijete. I vjerovao ili ne, radujem se zbog toga. Da sam to barem ranije saznao, ali bludnice jako dobro skrivaju svoje tajne. Tvoja majka je jako dobro znala kako skriti prljavo rublje od mene, ali i svoje obitelji. Godinama nas je sve obmanjivala, a tko zna što je radila i s kime se družila. Pitanje je, zna li i ona tko je otac njezine kćeri. Znaš li? Prokleta ženo, znaš li tko ti je napravio to čudovište od djeteta kojeg si meni podvalila, zbog kojeg sam izgubio i obraz i poštenje? S kime si bila? – odjednom je majku uhvatio za vrat i počeo je nekontrolirano tresti svom snagom. Jedva sam ga uspio odmaknuti od nje i držati kraj sebe.

– Mama, što on to govori? Znaš li ti nešto o ovome? – nisam vjerovao u očeve riječi, ali dobro sam ga poznavao i znao da se bez ikakvog razloga ne bi nabacivao tako strašnim optužbama, takvim uvredljivim riječima, pogotovo ne prema majci koju je oduvijek obožavao i držao poput kapljice vode na dlanu.

– Sine dragi, ne znam što je njemu, a pogotovo ne mogu naslutiti odakle ovakve uvredljive riječi – majčin odgovor bio mi je dovoljan. Nikada nisam, niti bih posumnjao u njezino poštenje i čast.

– Josipe, čuješ li kako olako lažu lake žene? Čuješ li je kako nam svima gleda u oči i laže? Tako lako kao što jede – opet se javio otac i opet pokušao dohvatiti majku. Jedva sam ga spriječio u tom suludom naumu.

Nisam znao što bih, stoga sam ga teškom mukom nekako uspio izvući iz dnevnog boravka i odvući do kupaonice. Otimao se, psovao, govorio svakakve strahote. Bio sam siguran, bol mu je naprosto pomutio um. Skinuo sam ga, uspio istuširati mlakom vodom, naravno pri tome sam i sam bio sav mokar jer nije bilo nimalo lako vladati s pijanim čovjekom koji je usto još bio prilično fizički teži od mene.

Nakon tuširanja ostavio sam ga u kupaonici i otišao u kuhinju gdje sam mu natočio šalicu jake, crne kavu. Kad je otpio nekoliko gutljaja, samo me pogledao očima prepunim tuge, razočarenja i silnog bola.

Zar ne osjećate nimalo tuge?

Sine, oprosti zbog cirkusa kojeg sam napravio. Žao mi je, ali naprosto sam poludio – opet se javio. Još uvijek je bio pod utjecajem alkohola, ali je znatno bolje izgovarao riječi, vidjelo se da je došao k sebi.

– Smiri se, samo se smiri. Svima nam je teško zbog Mihaele. Uskoro ćemo je sahraniti, a onda se svi moramo pribrati i naučiti živjeti s tugom. Vjerujem da je tvoja kći, a moja sestra, sad na boljem mjestu.

– Josipe, pijan sam, ali ne toliko da ne znam što govorim. Kad su me jutros nazvali, zamolili su da dođem u bolnicu. Na osnovu nalaza i svih obdukcijskih rezultata, kao i brojnih pretraga koje je policija provela puno ranije zbog Mihaelinih počinjenih ludosti, a za koje nismo ni znali, napokon sam saznao da Mihaela nije moje dijete. Nisam joj ja otac. Tvoja mama ju je začela s nekim drugim. To znači da me je varala i kao da to nije bilo dovoljno, još mi je podvalila tuđe dijete. Obožavam tvoju majku od prvog dana kada sam je vidio. Da mi je samo priznala istinu i objasnila što se dogodilo, oprostio bih joj tu prijevaru. Tolike godine od mene pravi budalu, to joj nikada neću moći oprostiti – govorio je otac sa silnom tugom.

Bio sam preneražen svime što sam čuo. Sve što je otac rekao nije bilo nemoguće. Bila je istina da Mihaela i ja nismo nimalo sličili, niti je ona nalikovala na ikoga od roditelja, ali ni ikoga iz obitelji. Ranije o tome nikada nisam razmišljao, ali nakon svega što sam čuo teško je bilo ne pomisliti na takve stvari.

– Sine, možeš li otići po svoju majku? Nas dvoje moramo razgovarati o ovome. Žao mi je što sam bio poput divljaka, ali kasnije ću se ispričati Heidi i njezinim roditeljima. Sve me ovo dotuklo. Idi po majku!

Nisam znao što mu odgovoriti. Htio sam ga utješiti, reći barem neku lijepu riječ, ali naprosto nisam pronalazio niti jednu. U takvoj situaciji bilo je najbolje da se ne miješam u odnos svojih roditelja.

– Mama, otac želi razgovarati s tobom – tiho sam joj šapnuo na uho. Bez riječi je ustala i otišla k njemu. Što se ondje točno događalo, što su međusobno rekli jedno drugome, nikada neću saznati. Mihaela je sahranjena u obiteljsku grobnicu, pod očevim prezimenom, a od tada pa sve do nakon sahrane više nitko ni jednom riječju nije spomenuo majčinu nevjeru. Majka i otac idućeg su dana zajedno napustili kuću, zajedno se vratili i o svemu šutjeli. Čekao sam, nadao se netko će mi sve objasniti, ali uzalud. Na Mihaelinoj sahrani ja sam bio taj koji je prolio najviše suza, koji je bez prestanka jecao. Otac nije pustio ni suzu. Nakon svega što mi je rekao, to me nije ni začudilo, ali sam se čudio kako majka može biti tako kamenog srca i za svojom kćeri koja je izvršila suicid ne pustiti ni suzu. Pomišljao sam, isto bi tako bilo i da sam ja preminuo, a to saznanje da ni za mnom ne bi pustili suzu prilično me boljelo.

Karmine su održane u restoranu, a moji roditelji bili su začuđujuće, čak nenormalno dobro raspoloženi. Prihvaćali su smijeh, šalu, otac je čak pripovijedao i viceve kojima su se svi smijali. Sve sam promatrao u nevjerici. U jednom trenutku naprosto više nisam mogao izdržati takvo ponašanje. Prišao sam im i obrecnuo se.

– Jeste li vas dvoje normalni ljudi? Pravite zabavu na karminama vlastite kćeri? Kakvi ste vi to roditelji? Dok vas sad promatram postaje mi jasno na koga je po suludom ponašanju bila moja sestra, pokoj joj vječni bio. Ako ste već sretni ishodom ovog strašnog događaja, tada barem radi ljudi glumite žalost. Sramim se gledati vas nasmijane i sretne, a sestrino tijelo tek je položeno u grob – istresao sam svoj jad.

– Sine, nasmij se. Život je lijep. Nekada nas iznenadi i svojom ljepotom, ne samo tugom – rekao je otac.

– Što je tebi? Ako ti Mihaela i nije bila rođeno dijete, godinama je bila uz tebe, nazivao si je kćerkom, zar sada ne osjećaš nimalo žalosti što je više nikada nećeš vidjeti živu, čuti njezin glas i vidjeti joj osmijeh?

– Josipe, ne budi patetičan. Ništa nije onako kao što se čini na prvi pogled. Sjedni, uživaj u hrani i piću, druži se sa Heidi i njezinim roditeljima. Ne moraš biti žalostan. Sve ćemo ti objasniti kad karmine budu gotove. Život je stvarno čudesan – rekla mi je majka, a lice joj je naprosto prštalo radošću. Bio sam šokiran jednako kao i onog trenutka, a možda čak i više nego kad sam saznao da se Mihaela ubila.

Napokon je isplivala istina

Sjeo sam pored supruge i šapnuo joj kako bih rado pošao svojoj kući jer sam umoran od svega. Pristala je, te smo se njezini roditelji i mi oprostili od svih i otišli u naš dom. Kad smo supruga i ja ostali nasamo povjerio sam joj sve svoje brige, saznanja koja sam imao od oca o Mihaeli, kao i svoju bol zbog tog njihovog neobičnog ponašanja. Heidi je, poput mene, bila također iznenađena svime što je saznala.

Taman sam uhvatio prvi san kad me je probudilo zvono na vratima. Onako snen, istrčao sam iz sobe i žurno otvorio ulazna vrata. Ispred su stajali moji roditelji i ljubili se poput dvoje tinejdžera.

– Onesvijestit ću se. Više vas uistinu ne prepoznajem, ne mogu vas shvatiti, ne znam što bih mislio. Prošla su tri sata u jutro. Kog ste vraga došli ovamo? Što želite? Pustite me da na miru tugujem za svojom sestrom, da se malo odmorim od sve tuge tako što ću barem malo odspavati. Što želite? – ljutito sam im se obratio.

– Nemaš razloga tugovati. Pusti nas u kuću i sve ćemo ti objasniti. Možda nije lijepo, ali tvoj otac i ja smo upravo proslavljali sudbinu i njezine konce kojima je ispreplela naše živote – rekla mi je majka.

Ništa nisam razumio, ali nisam imao namjeru usred zime stajati na vratima i smrzavati se, stoga sam ih, iako nevoljko, pustio u kuću. Od očeve ljutnje i tuge zbog majčine prevare više na njemu nije bilo ni traga.

– Recite što želite, a potom idite svojoj kući i tamo raspravljajte o bračnim problemima i nevjerama.

– Sine, pazi kako se ophodiš prema nama. Tvoja mama je dama i izvoli je poštovati – javio se otac. Ironično sam se osmjehnuo, došlo mi je da mu opsujem na sav glas i pitam ga što on to izvodi zadnjih dana.

– Neki dan si je omalovažavao pred cijelom obitelji, a danas je ona dama. Zanimljivo! – samo sam rekao.

– Sine, pogriješio sam, donio loš zaključak. Kad sam sve objasnio tvojoj majci, zaklela mi se kako nikada nije imala vezu s drugim muškarcem. Zajedno smo otišli provjeriti i otkrili da Mihaela nije naše dijete. Istoga dana kada je tvoja majka rodila našu kćer, rodila se i Mihaela. Njih dvije su zamijenili u bolnici. Nama su dali Mihaelu koja nije bila naša, a našu rođenu kći smjestili su u sirotište. Bez obzira što nije imala obitelj, ni pravi dom, naša prava kći je uspjela u životu. Ona je liječnica u istoj toj bolnici u kojoj se i rodila, u kojoj je došlo do zabune. Sasvim slučajno se sve odjednom otkrilo – počeo je otac, a potom mi povjerio sve pojedinosti.

Činilo mi se kao da su sve što se događalo u našim životima zapravo bili kadrovi iz nekog filma. Sada je stigao kraj filma i dogodio se sretan rasplet. Roditelji su mi nekoliko puta morali sve ponavljati, a tada sam im napokon povjerovao. Probudio sam suprugu, njezine roditelje, sa svima podijelio radost. Bili su to nezaboravni blagdanski dani u kojima sam doživio najveću žalost, ali i silnu radost, blagdani koji su našoj obitelji nakon toliko godina napokon donijeli pravu istinu i objašnjenje mnogih situacija koje nikada ranije nitko od nas nije mogao pojmiti. Sve jednom sjedne na svoje mjesto.

Ubrzo sam upoznao i sestru te sam ostavši bez Mihaele napokon dobio pravu, divnu sestricu.

15080cookie-checkBožić nam je donio istinu
Tags: