Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Napustio sam svoj teren i prijatelj ga je osvojio

Kad sam se kao dijete igrao s prijateljima lopova i policajaca, uvijek sam bio policajac, nikada lopov. Bio sam na strani „dobrih”, onih koji, barem u filmovima, uvijek pobjeđuju. Siniša, moj najbolji prijatelj, uvijek je, pak, bio na strani „zločestih”. Ja sam držao do nekih općeprihvaćenih vrijednosti, dok Siniša nije poštivao nikakva pravila, iako je živio u boljim životnim uvjetima od mene. Bio je zgodan, bogat i iz dobre obitelji.

S nama se uvijek družila i samozatajna Ruža, oličenje ljupkosti i ljepote. Krhka i nježna, spadala je među one djevojke koje u čovjeku bude osjećaj da ih zaštiti. Ružu nikad nisam smatrao samo prijateljicom. Bila mi je poput sestre. A Siniša poput brata.

Bili smo si poput obitelji koju iz različitih razloga nijedno od nas nije imalo. Ružin otac je bio alkoholičar koji bi podivljao kad bi se napio. Moj je otac, pak, preminuo dok sam bio vrlo malen, a majku jedva da sam viđao. Jadnica, nije to bila njezina krivnja jer je kao samohrana majka morala raditi od jutra do mraka kako bi nas uzdržavala i nije mi stizala posvećivati mnogo vremena. I Sinišini su roditelji također često bili odsutni, no iz drugih razloga.

Otac mu je bio previše zauzet zarađivanjem novca, a majka trošenjem.

Siniša, Ruža i ja upoznali smo se još u vrtiću. Već pri prvom susretu nas smo se dvojica potukli zbog Ruže, no na kraju smo sve troje postali nerazdvojni prijatelji. S vremenom smo se on i ja počeli sasvim drugačije odnositi prema Ruži, baš kao što su se i naši karakteri počeli sve više razlikovati. Ja sam bio spreman dati život za nju, zaštiti je od svega i svih. Siniša je, pak, smatrao da Ruža treba postati neovisna i naučiti se braniti sama.

– Hajde, pokaži malo to svoje trnje – poticao ju je, aludirajući na njeno ime i predbacujući joj pretjeranu ljubaznost i popustljivost. – Kad smo već kod toga, znaš li da kaktus može preživjeti i u ekstremnim uvjetima? Postoji i razlog za to …

Nije shvaćao da se ruže i kaktusi ne mogu uspoređivati.

– Najbolji način da nekoga zaštitiš jest taj da ga naučiš da se brani sam – bilo je njegovo mišljenje.

Moje je, pak, bilo da je jednostavno zaštitiš i gotovo! Ta ja sam uvijek trčao Ruži u pomoć. Kao i onaj put kad sam ju spasio od očevih batina koje joj, nažalost, ne bi bile prve, ali koje su, zahvaljujući meni, postale posljednje.

Sretno djetinjstvo

Živjeli smo u kući koja je bila dvojni objekt i dijelila nas je samo niska ograda, koju je Ruža često preskakala kako bi se sklonila kod mene kad bi joj situacija u kući postala prenapeta. No jedne sam večeri ja preskočio tu ogradu, prizvan vriskovima koji su dopirali iz njena vrta. Zatekao sam njenog oca kako ju tuče i stao između njih, zaštitivši ju svojim tijelom. Nikad prije to još nisam učinio, jer sam bio premalen, ali tada, sa sedamnaest godina, bio sam dovoljno velik. Osim toga, godinu prije upisao sam se na hrvanje i svladao neke osnovne tehnike borbe.

– Da se više nikad niste usudili dići ruku na Ružu, da ju niste ni prstom takli, inače ćete imati posla sa mnom, a moji su udarci snažni kao i vaši! – zaprijetio sam njenom ocu.

A njemu je bilo dovoljno da mu netko ozbiljno zaprijeti da se povuče.

– Roberte, ti si moj heroj – zahvalila mi se Ruža, ovivši mi ruke oko vrata.

Da, to je bilo ono što sam želio biti: dobri heroj koji od zlih ljudi brani ženu koju voli, svoju obitelj, čak i svoju domovinu. Eto zašto sam se nakon mature namjeravao upisati na vojnu akademiju. Tu je moju odluku Siniša dočekao s prezirom jer se on smatrao pacifistom, iako je bio u ratu sa svijetom oko sebe jer se bunio protiv svih i svega.

– Vojnici spašavaju tuđe živote – pokušavao sam ga uvjeriti u ispravnost svoje odluke.

Ali on se nije slagao.

– Ne, vojnici ubijaju. Ako će netko od nas spašavati život svomu bližnjemu, to ću biti ja. Želio se upisati na medicinu, ali ne kako bi se zaposlio u privatnoj klinici svoga oca, koji je bio estetski kirurg, već kako bi radio u bolnicama trećeg svijeta.

– Liječenje ne bi smjelo biti luksuz, već osnovno pravo svakog čovjeka – tvrdio je.

I tu sam mu morao dati za pravo.

Ruža je, pak, maštala o zanimanju koje je bilo kao stvoreno za nju: odgajateljice u vrtiću. Već sam ju mogao zamisliti okruženu hrpom dječice, baš kao i u ulozi majke. Moje djece, naravno. Eh, da, jer želio sam ju zaprositi i sanjao sam o danu našeg vjenčanja. Zamišljao sam ju u prekrasnoj bijeloj vjenčanici, a svog najboljeg prijatelja kao moga kuma. Ali najprije sam morao početi zarađivati kako bih joj imao što za ponuditi.

No zbog sramežljivosti se nisam usuđivao otkriti svoje osjećaje Ruži. Nisam se povjerio ni Siniši jer je za njega brak bio licemjerna institucija, baš kao i sve druge. Nije vjerovao čak ni u ljubav i zapravo je imao mnogo avantura, ali nikad ozbiljnu vezu. U svakom slučaju, prije nego što je počelo novo poglavlje naših života, trebalo je zatvoriti staro. Završiti školu i otići na maturalnu zabavu. Ja sam, naravno, želio ići s Ružom. Ona je željela ići sa mnom i Sinišom, zajedno.

– Zašto moram birati, uvijek smo bili nerazdvojan trojac, zar ne možemo zauvijek tako ostati? – primijetila je.

No problem se riješio sam od sebe jer Siniša, koji nije imao problema s izborom djevojke koja bi mu bila pratnja jer su mnoge ludjele za njim, nije ni imao namjeru otići na proslavu mature.

– To je običan cirkus – izjasnio se, ne skrivajući svoj prezir.

I tako smo Ruža i ja bili par. Kao što je to oduvijek i trebalo biti. I kao što to nikad više neće biti, jer će nekoliko tjedana poslije svatko od nas krenuti svojim putem. Ali u tom trenutku, dok sam ju držao u svom naručju i plesao s njom, to nisam mogao znati.

– Baš mi je neobično biti nasamo s tobom, bez Siniše … – rekla je.

Neobično, ali istodobno i normalno, pomislio sam u sebi.

– Nedostaje li ti? – upitao sam.

– Oh, znaš kakav je Siniša, on se čovjeku jednostavno zavuče pod kožu …

Baš. Naš je prijatelj imao tako snažnu osobnost da ti se činilo da je u tvojoj blizini čak i kad ne bi bio.

– Ali ne večeras – istaknuo sam.

– Ne večeras, naravno – potvrdila je ona.

– Ova noć je samo naša.

Više od prijateljstva

Volio bih da mogu reći da je te noći Ruža postala mojom, da se dogodilo ono što se moralo dogoditi. Ali nije. Nisam čak imao hrabrosti ni poljubiti ju. Koje li ironije, namjeravao sam naučiti rukovati oružjem kako bih se borio protiv neprijatelja, a osjećao sam se razoružanim pred nevinom djevojkom! I tako te večeri nismo bili samo prijatelji, ali ni zaljubljeni par.

– Prekrasna si – šapnuo sam joj, i zaista je to i bila u pripijenoj ljubičastoj haljini.

– I ti. Odijelo ti baš dobro pristaje.

– Nisi me još vidjela u uniformi …

Osmijeh joj je nestao s lica.

– Zar baš moraš otputovati, Roberte?

Vojna akademija u koju sam se želio upisati bila je u drugom gradu i morao sam se ondje preseliti. No zato su fakulteti koje su ona i Siniša namjeravali upisati bili u istom gradu. Njih će dvoje, od sada na dalje, ostati zajedno bez mene, iznenada mi je palo na pamet i osjetio sam se vrlo uznemirenim.

– Da, ali vratit ću se – obećao sam joj.

Ali nisam. Odmah nakon diplome otišao sam u Afganistan i tu sam odluku donio na brzinu, tako da sam jedva imao vremena oprostiti se s obitelji i prijateljima. Svi su bili u šoku, pomalo čak i ja. Prijavio sam se u vojsku gotovo iz igre, no sada me čekao odlazak u zemlju u kojoj je bjesnio rat.

Ali ja sam bio častan čovjek, koji je držao do svoje riječi i nije bježao od obveza. A kad se budem vratio, oženit ću se Ružom. Jer vratit ću se. Nitko i ništa me neće udaljiti od žene koju volim. Čak me ni smrt neće spriječiti da budem s njom, razmišljao sam, koliko god zvučalo apsurdno.

– Hoćeš li mi pisati? – pitao sam ju prije odlaska. – Svaki vojnik na frontu mora imati ženu kojoj će se vratiti – izjavio sam, napola u šali, napola ozbiljno.

– Oh, Roberte, znaš da na mene uvijek možeš računati: i ovdje i u Afganistanu … – potvrdila je Ruža ne uspijevajući zadržati suze. – Kamo god da odeš, nosit ćeš me sa sobom, u svom srcu, u svojim mislima. Kao i ja tebe.

Je li to bila ljubavna izjava? Možda da, možda ne, jer je dodala:

– Ti i ja smo prijatelji i uvijek ćemo to biti.

Za sada, ali nakon mog povratka bit ćemo mnogo više od prijatelja!

I oproštaj od Siniše bio je vrlo dirljiv. Stisnuo me u bratski zagrljaj. On se nikad nije sramio pokazati osjećaje. Po njemu, pravi muškarac nije bio “onaj koji ne smije plakati”, već upravo suprotno, onaj koji uvijek pokazuje osjećaje jer su upravo osjećaji ti koji nas čine ljudskim bićima.

– Znaš da nisam sretan zbog tvoje odluke … – rekao mi je.

– Jesi li me došao pozdraviti ili se raspravljati sa mnom? – našalio sam se.

– Došao sam ti narediti da svoju kožu vratiš kući sačuvanu i u komadu.

Kimnuo sam glavom.

– Ako mi se nešto dogodi, čuvaj mi Ružu – podsjetio sam ga.

– Neće ti se ništa dogoditi, a Ružu ću ionako čuvati, kao što smo to do sada obojica činili.

Dvije godine, toliko je trebala trajati moja misija. Dugo je to vrijeme, naročito za one koji su ostali kod kuće. Meni je ondje sve bilo novo. Ruža je, pak, prolazila kroz uobičajenu monotoniju svakodnevice. Na kraju krajeva, nisam mogao očekivati da me čeka, pa ipak, svih tih mjeseci, svaki put kad bih upalio kompjuter da joj pošaljem poštu ili telefoniram preko skype-a, ona je bila ondje. I Siniša također. Eh, da, jer u Kabulu smo bili povezani internetom i mi vojnici mogli smo koristiti kompjutere kako bismo kontaktirali s obitelji.

No, kad bi nas premjestili u neku od vojnih baza raštrkanih po brdima, ostajali bismo potpuno izolirani. Uostalom, ondje nismo ni imali vremena komunicirati sa svojim bližnjima. Ondje ti je puno značilo i ako bi ti ostalo vremena da sačuvaš život jer si riskirao umrijeti. Nitko nije ni imao volje za razgovore s ostatkom svijeta jer nije želio prepričavati sve što se ondje događalo. Štoviše, radije bismo zatvorili oči pred brojnim užasima, nego otvorili usta kako bi ih prepričali.

Rat nije bio onakav kakvim sam ga zamišljao. Ili sam ja možda bio naivan što sam vjerovao da je drugačiji. No ne postoje pravi ratovi, svi su pogrešni. Spasiti nekome život znači ubiti nekog drugog. Nisam, dakle, imao volje obavještavati svoje bližnje o svom životu u Afganistanu, već samo potrebu da im budem što bliže.

Želio sam razmišljati o normalnim stvarima, poput nedjeljnog roštilja u vrtu, znati da život ide dalje svojim normalnim tijekom, makar mi se činilo da se svijet oko mene raspada jer je sve vrvjelo užasima rata. Bilo mi je potrebno da me ljudi koje sam poznavao od malih nogu podsjećaju kakav sam bio, budući da sam želio zaboraviti ono što sam postao: ratni stroj.

Možda je Siniša bio u pravu. Kako mi je samo nedostajao! Ali naravno, ni približno toliko kao Ruža. Tonuo bih u san sanjajući o mirisu njene kože i njenog mekog tijela koje je, dok smo plesali one večeri, bilo tako blizu mojeg. A ona, je li i ona mislila na mene koliko sam ja na nju? Nisam ju imao hrabrosti to pitati kad bi se čuli, već bih samo na indirektne načine pokušavao doznati kako stoje stvari.

– Onda, Ružo, jesi li se zaljubila? – pokušavao sam doznati tijekom telefonskih razgovora putem skype-a.

Vidio bih da joj je neugodno zbog mog pitanja.

– Ona nije, ali ima ih cijela vojska zaljubljenih u nju – umiješao bi se Siniša, koji je sjedio pokraj nje.

Razlog za povratak

Uvijek bi zajedno dočekivali moje telefonske pozive jer su znali da imam ograničen pristup kompjuteru i da ne mogu zvati jedno pa drugo. – Ali zato nam ti jako nedostaješ, Roberte.

– Zar je moguće da nemaš dečka? – navaljivao sam.

– Samo stare prijatelje … – promrmljala je Ruža. – Sve ostalo je po starom.

Za nju je možda i bilo, ali ne i za Sinišu. U četiri godine koliko sam proveo na akademiji i još dvije na frontu, Siniša je bio na korak do diplome. Zatim je namjeravao na specijalizaciju, no i bez nje se već mogao uključiti u neku humanitarnu organizaciju i pomagati socijalno ugroženom stanovništvu, kao što je i obećao.

– Baš mi je žao, Siniša, što ću propustiti tvoju dodjelu diploma – potužio sam se. – Otkad sam u Afganistanu, propustio sam mnoge stvari, još uvijek ni ne znam koliko! – Ja ću se vratiti, a ti ćeš otputovati. Kamo ćeš otići? U Afriku? Južnu Ameriku?

– Ne idem nikamo, Robi – iznenadio me njegov odgovor. – Stvari su se malo promijenile i dočekat ću te kad se vratiš i sve ti objasniti.

– Hej, zvučiš tako tajanstveno. Što se dogodilo? Zar mi ne možeš bar nešto unaprijed otkriti?

– Ne. Dat ću ti samo dodatni razlog za povratak: ako želiš saznati, moraš se vratiti živ i zdrav.

Baš čudno, pomislio sam završivši razgovor. Ovo nije nalikovalo na Sinišu, on je uvijek bio otvoren i razgovorljiv. Kako to da više nije imao namjeru otputovati? Što ga je to zadržalo kod kuće? Ili tko? Da, možda se i on napokon zaljubio i nije htio ostaviti svoju djevojku? Ali zašto mi to nije želio odmah ispričati, čemu to otezanje? S druge strane, i Ruža je u posljednje vrijeme bila nekako čudna.

– Sve ostalo je po starom … – odgovorila mi je.

Ali što je bilo to ostalo? Što ju je to toliko zaokupljalo da joj nije ostavljalo vremena ni za što drugo? Primijetio sam da čak i moja majka nešto skriva, kao da mi pokušava nešto reći, ali se ne usuđuje. Svi su se troje, Siniša, Ruža i mama, ponašali kao da hodaju po minskom polju, a zapravo sam jedino ja riskirao da odletim u zrak! Eto, možda je problem bio upravo u meni: oni su mi se činili čudnima jer sam ja bio taj koji nije živio u normalnim uvjetima. Činili su mi se drugačijima jer sam se ja promijenio. Nisu mogli razumjeti kroz što prolazim, već je to mogao samo onaj koji se nalazio u istoj situaciji. Poput Divne.

Divna i ja dolazili smo iz istog grada, ali upoznali smo se tek na akademiji jer smo živjeli u različitim dijelovima grada i nismo polazili iste škole. Naravno, ona nije bila jedina žena vojnik, bilo ih je još, iako ne mnogo. I naravno da je bila sasvim drugačiji tip od Ruže. Bila je spremna sama se braniti, nije bilo potrebe da ju ja štitim. Zapravo, možda sam se ja trebao braniti od nje, jer je bila temperamentna i uvijek bi prva prelazila u napad.

– Kako to da si se prijavila u vojsku? – upitao sam je jednog dana. – To baš nije uobičajen izbor za ženu.

– Upravo zato što sam žena odlučila sam postati vojnik – odgovorila je. – Moj je otac silno želio sina, no rodila sam se ja i cijeli život provela trudeći se da ne požali što je dobio kćer.

Ono što mi se sviđalo kod Divne bila je njena otvorenost. Ako je Ruža bila čista i neiskvarena, Divna je uvijek igrala otvorenih karata. Nije imala skrivenih motiva, niti se služila tipičnim ženskim lukavstvima. Jedina strategija u kojoj je bila vješta bila je ona vojna. Sa mnom je uvijek razgovarala s oružjem o boku i srcem na dlanu.

– I tako sam se prijavila. I tata mi je bio vojnik, ima hrpu odlikovanja iz domovinskog rata – nastavila je. – Nema što ne bih učinila da bude ponosan na mene.

– Svaki bi roditelj bio ponosan na tebe, Divna – zaključio sam.

I bio sam iskren. Bila je dobra djevojka i dobra vojnikinja. Bila je i zgodna, atletske građe, vitka i mišićava. Bila je toliko drugačija od svih žena koje sam ikad upoznao da nisam znao kako bih se ponašao prema njoj. Biti u njenoj blizini u meni je izazivalo sasvim nove, nepoznate osjećaje. Zbunjivala me, mene koji sam bio tako siguran u sve, čvrsto se držao svojih stavova i doživljavao svijet cmo-bijelim …

Zgodna vojnikinja

– Reci to mojoj mami – našalila se Divna, ali bez veselja u glasu. – Ona me uvijek željela vidjeti u suknji i s visokim potpeticama, kao suprugu i majku. Kako ne bih razočarala tatu, razočarala sam mamu, kao da se žene vojnici ne mogu udati i imati djecu, kao da te dvije stvari ne idu jedna s drugom. Dovoljno je pronaći onog pravog koji će imati razumijevanja za moj posao.

– Imaš li dečka?

Prasnula je u smijeh i sada je taj smijeh bio iskren.

– Ne, nailazila sam samo na pogrešne muškarce. A ti, imaš li djevojku?

– Ne … Zapravo imam, ali ona to još ne zna.

– Da pokušam pogoditi, ona plavuša sa skype-a? – Svi kompjuteri koji su nam bili na raspolaganju nalazili su se u istoj dvorani i mi vojnici telefonirali smo istodobno. Divna je, dakle, često prisustvovala mojim razgovorima, kao i ja njenim.

– Upravo ona! – potvrdio sam.

– Znaš li da sam mislila da je ona djevojka onog crnokosog ljepotana, tvog prijatelja.

Trgnuo sam se, kao da me pogodio zalutali metak.

– Glupost! – uzrujao sam se. – Siniša je samo naš zajednički prijatelj.

– Oprosti.

– Ne, oprosti ti meni, ne znam zašto sam tako reagirao. Ali po čemu si stekla takav dojam?

– Ne znam, nazovi to ženskom intuicijom, ali budući da sam pomalo muškobanjasta, ne mora biti vjerodostojna, zar ne?

Izvukla se šalom. Zatim je skrenula temu na sigurniji i neutralniji teren.

– A zašto si se ti prijavio u vojsku? – upitala me.

– Kako bih branio slabije, i sve koje treba braniti.

Kimnula je. Nas smo dvoje dijelili iste vrijednosti. I ista razočaranja.

– Samo što … – započela je, a zatim je prekinula i ja sam ju potaknuo upitnim pogledom. – Samo što sam se počela pitati je li to zaista potrebno, mislim, taj rat. Ovdje, i bilo gdje … Nešto ću ti priznati, Roberte: mislim da je ovo moja prva i posljednja misija.

Spasila mi je život

Užasnule su me njene riječi.

– Ma ne, krivo si me shvatio! Namjeravam se vratiti živa, bez brige! – požurila se pojasniti mi kroz smijeh, ali odmah zatim se uozbiljila. – No oprostit ću se od vojske, čim se vratim kući. Shvatila sam da postoji mnogo drugih načina da se čini dobro bez da se ikoga povrijedi. Potpuno sam se slagao s njom, i sam sam razmišljao o odlasku iz vojske. Gotovo jednako toliko koliko sam mislio i na Ružu. No ta namjera nije spriječila Divnu i mene da savjesno obavljamo svoje vojničke dužnosti.

Ona mi je čak spasila život. Tijekom jedne ophodnje, na nas su nenadano zapucali i Divna je riskirala život probivši se džipom kroz kišu metaka.

– Spasila si mi život – zahvalio sam joj čim smo bili na sigurnom.

Ali nisam znao bih li trebao biti zahvalan ili ljutit na samoga sebe. Muškarci bi trebali spašavati život ženama, a ne obrnuto! Ta je djevojka preokrenula sve ono u što sam oduvijek vjerovao, pa ipak, u nju sam imao više povjerenja nego u bilo koga drugog.

Nažalost, pri idućem vojnom zadatku Divna nije imala toliko sreće. Cijelo je selo bilo napadnuto i zapaljeno od strane talibana i pritekli smo u pomoć nedužnim stanovnicima. Među njima je bilo i ranjeno dijete, koje nije uspjelo na vrijeme stići u bolnicu, već je tijekom vožnje umrlo Divni na rukama. Dugo ga je još držala u naručju i plakala kao da je njeno vlastito. Svaka žena ima u sebi majčinski nagon, imala ga je i Divna, ratnica nježnog srca, i u tom sam trenutku osjetio iznenadni impuls da preuzmem brigu o njoj, ne znam da li iz solidarnosti ili ponovnog uspostavljanja muško-ženskog odnosa ili zbog nečeg drugog, ne znam ni sam čega, jer sam do tada tako nešto osjećao samo prema Ruži.

U međuvremenu, dok smo Divna i ja riskirali život u Afganistanu, u Hrvatskoj su drugi živjeli naše živote. Nisam propustio samo Sinišinu diplomu, već i njegovo vjenčanje s Ružom. Eh, da, jer njih dvoje su se vjenčali dok sam ja bio daleko, nisu čak ni pričekali da se vratim. Možda su upravo zato sve obavili tako na brzinu.

Zaruke bez mog znanja

Svih tih mjeseci Siniša i Ruža su se viđali i zatim zaručili bez mog znanja. Dok sam ja bio u Afganistanu, nešto se promijenilo u njihovu odnosu. Ruža je ostala trudna i odlučili su se vjenčati. Meni nikada nije bilo sumnjivo što sam ih svaki put viđao zajedno dok smo telefonirali preko skype-a, jer smo nas troje uvijek bili nerazdvojni, čak i kad su nas dijelile tisuće kilometara.

Ruža je uvijek sjedila i vidio sam joj samo lice. Nisam, dakle, primijetio trbuh koji je rastao, a još manje njezin vjenčani prsten. Njihov je brak bio prvo što sam otkrio kad sam se vratio kući. A ja sam bio zadnji koji je saznao za to. Tek mi je moja majka konačno otkrila kako stoje stvari, nakon što mi je sve do tada šutjela o tome.

Nakon mog dvogodišnjeg izbivanja očekivao sam doček dobrodošlice, ali u kući me dočekala samo ona, moja mama. Gdje su bili Siniša i Ruža? Zašto me nisu došli pozdraviti? Provirio sam kroz prozor prema Ružinoj kući. Rolete su bile spuštene, a vrt zarastao u travu. Izgledalo je kao da ondje više nitko ne živi. Kamo se odselila Ruža? Iako je bila sama, mama je proslavila moj povratak kako i dolikuje: sin koji se vratio iz pakla rata živ i zdrav bio je ravan čudu i zagrlila me tako jako kao da me više nikad neće pustiti. Zapravo više ni nisam imao namjeru otići, odlučio sam ostati i već sam uputio zahtjev za otpustom iz vojne službe.

– Moram ti reći nešto važno, Robi – rekla mi je zatim.

Budući da je zvučala vrlo svečano, našalio sam se:

– Udala si se?

– Ja nisam, ali Ruža je. Za Sinišu – ispalila je kao iz topa, nakon toliko mjeseci tišine.

U oba slučaja mislila je da je to najbezbolniji način da mi priopći nešto što će me svejedno povrijediti.

Činilo mi se kao da je sve eksplodiralo u meni, upravo kao kad sam riskirao odletjeti u zrak u brdima Afganistana. Ovog se puta sav svijet, moj svijet, srušio.

– Što, kako, kada … – promucao sam.

Nisam uspijevao sročiti nijednu smislenu rečenicu jer mi se sve činilo previše nevjerojatnim.

– Prije osam mjeseci i dobili su i dijete – otkrila mi je još mama.

Nisu se samo vjenčali, već su dobili i dijete! A ja sam se zavaravao da će me Ruža čekati! Zašto? Što se to dogodilo tako iznenada da su završili jedno drugome u naručju? Ja više nisam stajao između njih, eto što se dogodilo! Sada mi je sve bilo jasno. Zašto Ruža nije imala dečka, već samo prijatelje: bila je u vezi sa Sinišom! I zašto on nije nikamo otputovao: imao je ženu i dijete.

– Bar si mi ti, mama, trebala reći što se događa – predbacio sam joj.

Bio sam vjeran svojoj domovini, svojoj obitelji, svojoj ženi … i svi su me prevarili! Ne, ne svi! Divna je uvijek bila iskrena prema meni, iznenada sam pomislio.

– Smatrala sam da nije pametno dok si tako daleko – odgovorila mi je mama. – Shvatila sam što osjećaš prema Ruži i nije ti trebao nikakav dodatni udarac u trenucima dok si trebao misliti kako sačuvati živu glavu. Kakve bi koristi imao od toga da znaš dok si bio tamo, dok si riskirao život?

– Ubila me ova vijest – ponovno sam promrmljao i pomislio na Divnu, koja mi je spasila život.

– Ruža ti je bila motiv više da se vratiš. Nisam željela da imaš motiv manje …

Kukavičje jaje

Majčinska ljubav! Nisam joj mogao zamjeriti što je tako razmišljala. Ruža možda nije ni imala ljubavi kad je mogla tako okrutno postupiti. Zapravo, imala je ljubav, moju, koju sam joj poklonio na dlanu, ali ju je ona odbacila.

A Siniša? Govorio je da će se boriti za bolji svijet, a zatim se pokazao kao najgori prijatelj, koji mi je okrenuo leđa. Možda ih nisam mogao kriviti što su se zaljubili, ali sam ih krivio što su iskoristili moju odsutnost da se vjenčaju, a da mi to nisu ni rekli. Ali ako su oni bili kukavice, ja nisam, i odmah sam se otišao suočiti s njima. Što su mislili, da će me moći zauvijek izbjegavati? Ili, upravo suprotno, da ćemo se moći nastaviti družiti kao da se ništa nije dogodilo?

Ruža i Siniša preselili su se u lijepu dvokatnicu, koja je bila vjenčani dar njegovih roditelja. Klasična kuća s vrtom i bijelom fasadom, jedna od onih građanskih vila koje je Siniša toliko prezirao, a ja, pak, uvijek maštao o jednoj takvoj. Kako su se samo mogle vjenčati dvije osobe koje su željele tako različite stvari od života?

– Tebe više nije bilo, a ja … ja se nisam znala snaći sama – odgovorila mi je nešto kasnije Ruža. Bila je sama u kući i tračak radosti koji se pojavio u njenim očima kad me ugledala brzo se ugasio i zamijenio ga je tužan izraz lica.

– Dobrodošao Roberte … – Drago mi je što te vidim …

Bolji izbor

Ona je još uvijek bila lijepa, čak se i proljepšala nakon trudnoće, koja joj je podarila novu ženstvenost i obline, ali nisam se nadao da će se naš prvi susret nakon toliko vremena odvijati u takvim okolnostima. Ona je bila udana za drugog i majka njegovog djeteta.

– Siniše nema, na poslu je … – obavijestila me.

Da, kao što mi je ispričala moja majka, podijelivši napokon sa mnom sve informacije. Siniša je pristao raditi u očevoj klinici. Učinio je upravo ono za što je oduvijek tvrdio da nema šanse. I tako se Ruža opravdala da se morala snaći, jer mene nije bilo. Oslonila se na onog koji je bio uz nju, u slučaju da se ja više ne vratim.

Tko zna je li i Sinišin imetak utjecao na njenu odluku, nisam mogao, a da se ne zapitam. S devet ili četrnaest godina ne razmišljaš o novcu i činjenica da je Siniša bio mnogo bogatiji od nas nikad nije utjecala na naše prijateljstvo. No s dvadeset godina vjerojatno već počinješ izvoditi neku računicu jer ti život počne polagati račune. A postati žena uglednog estetskog kirurga, jer bio sam siguran da će moj prijatelj nastaviti očevim stopama, bilo je primamljivije nego li udati se za vojnika. I kad je Siniša odlučio da je bolje biti bogat nego idealist, Ruža je zaključila da je on bolji izbor od mene.

Zapravo i nije bila toliko naivna, dobro je znala slijediti svoje interese. Divna se nikad ne bi tako ponijela, pomislio sam. I konačno sam počeo gledati Ružu drugim očima. Gledao sam njenu mliječnu put i usporedio je s Divninim licem preplanulim od afganistanskog sunca. Shvatio sam da je prava ljepota samo ona unutarnja. Uvijek sam stvari dijelio na crne i bijele, ljude na lijepe i ružne, zločeste i dobre, no na kraju sam shvatio da je najvažnije dobro poznavati nečiju osobnost. Možda sam u Ruži vidio idealnu ženu koja u stvarnosti nije postojala. I možda sam se zaljubio u Divnu, u njenu osobnost, u ženu od krvi i mesa.

Činjenica da je nisam uspijevao izbaciti iz glave mogla je značiti samo jedno: da u mom srcu više nije bilo mjesta za Ružu. Nas si dvoje više nismo imali mnogo za reći. Pomilovao sam njenog slatkog mališana, jer dijete nije bilo ni za što krivo i otišao razgovarati sa Sinišom. Najbolje je bilo odmah obaviti razgovor s njim, ako sam želio otvoriti novo poglavlje u svom životu.

Velika promjena

Za nekoga tko je želio biti liječnik u zemljama trećeg svijeta ova klinika predstavlja lijepu promjenu – primijetio sam ironično, prelazeći pogledom preko luksuznog pisaćeg stola, kristalnog lustera, pa sve do mramornih podova.

– Stvari nikada nisu onakve kakvima nam se čine, Robi – uzdahnuo je.

– Ni prijatelji – odvratio sam, a on se neugodno lecnuo.

– Vjenčanje je bilo logičan slijed, trebalo je misliti i o djetetu koje je Ruža čekala. Nisam ju mogao ostaviti.

Kao što sam ja učinio. Dobar vojnik zna da svoj teritorij nikada ne smije ostaviti nezaštićenim, ako ne želi da bude osvojen. No ja sam vjerovao da mi je Siniša najbolji prijatelj i da će mi čuvati leđa. Nisam mogao ni zamisliti da će iskoristiti prvu priliku da mi u njih zabije nož.

– Uvijek sam ju volio, Roberte – priznao je na kraju. – Još otkad smo se u dvorištu dječjeg vrtića potukli zbog nje.

Dakle, bili smo dvojica. I Ruža nas je, vjerojatno, voljela obojicu, ali izabrala je jednog, i to ne srcem, već iz računice. Siniša je bio uz nju, ja ne. Ja nisam bio bogat, a Siniša je. Možda sam u njegove dobre namjere još i mogao vjerovati, no u Ružu više nisam mogao imati povjerenja.

– Vjerovao ili ne – nastavio je Siniša – ali šutjeli smo samo zbog tebe.

On možda je. Ali Ruža je to učinila zbog sebe.

– Bilo je bolje da sve saznaš kad se vratiš – dodao je. – Stalo nam je do tebe, Roberte, vjeruj mi.

No svejedno su me povrijedili i to im trenutno nisam mogao oprostiti. Bio sam zbunjen. Morao sam shvatiti što želim od sebe, od svog života, od njih. I od Divne. Koja je, pak, vrlo dobro znala što želi, a to sam otkrio kad me došla posjetiti. Pojavila se na ulazu u moje dvorište. Ja sam sjedio na terasi i pripremao se za upis na policijsku akademiju. Razmišljao sam o tome da postanem policijski inspektor.

– Otkud ti ovdje? – iznenadio sam se.

Ponovno me ta neobična žena uspjela preteći, mene, muškarca. Ja sam trebao potražiti nju, a ne obrnuto. Ali još se nisam osjećao spremnim.

– Zašto? Zar je toliko čudno što sam došla pozdraviti starog prijatelja? – odvratila je.

Starog prijatelja? A ja sam se nadao da sam nova ljubav …

– Na odlasku sam, Robi. Zapravo, u bijegu, da budem preciznija. Tata nije dobro primio moju odluku da zatražim otpust iz vojske i potjerao me od kuće. Preselit ću se privremeno k mami, dok ne odlučim što ću i kako dalje.

Znao sam da joj se majka nakon razvoda odselila u drugi grad.

– I kakvi su ti planovi za dalje? – upitao sam ju.

– Najprije ću si kupiti suknju i cipele s visokom potpeticom. Onda ću se možda upisati na neki fakultet. A ti? Jesi li već zaprosio onu plavušu?

– Plavuša se udala za crnokosog ljepotana – odlučio sam joj odmah sve priznati, bez okolišanja.

– Oh, Robi, žao mi je – prošaptala je Divna i uhvatila me za ruku. Njena je ruka bila sitna i nježna, ali istovremeno i snažna – Preživjet ćeš ti to. U Afganistanu si prošao kroz puno gore stvari.

– Nikad ne bih uspio bez tebe.

Bez Ružine sjene

I sada sam imao potrebu za njom, samo što je još nisam mogao zamoliti da ostane, jer sam morao razjasniti neke stvari u svojoj glavi i srcu, kako Ružina sjena ne bi stajala između nas. Divna je oklijevala, možda se nadala da ću je zaista zamoliti da ostane. No vidjevši da ju ne pokušavam zadržati, razočarano se pozdravila sa mnom.

– Pazi na sebe, Robi – rekla mi je na odlasku. – Zapravo, ti si uvijek pazio na druge, a sada je vrijeme da to netko učini za tebe. Dakle, ovo ti je moj savjet: nađi si ženu koja će te paziti.

Već sam ju pronašao i to je bila ona. I namjeravao sam joj to uskoro reći. Za početak sam joj samo dao naslutiti.

– Hej, Divna … – zaustavio sam ju kad je već otvarala dvorišna vrata. Okrenula se i dobacila mi pogled pun nade. – Sada mi je potrebno malo samoće, ali kad budem ponovo spreman za društvo, mogu li te doći posjetiti?

Oči su joj zasjale poput sunca.

– Naravno, čekat ću te, Robi – odgovorila je.

A ja sam znao da će ova žena zaista održati riječ.