Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju za samo 3 sata mog rada.
Pozivi iz Srbije:
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Pohotni gad ucjenjivao me lažnom diplomom

Moj je otac bio alkoholičar otkad znam za sebe. Nije bio agresivan, ali je na piće trošio gotovo sve što bi zaradio na povremenim i loše plaćenim poslovima. Mama nas je pokušavala izvući iz bijede radeći po tuđim kućama i čisteći stubišta susjednih zgrada te štedljivo raspolažući socijalnom pomoći koju smo dobivali. Ipak, cijeli smo život stanovali u bijednom podrumskom stanu.

Imala sam deset godina kad sam shvatila da je i mama popustila, da je i ona počela piti. U našem susjedstvu obitelji sa sličnom sudbinom nisu bile rijetkost. Siromaštvo, alkoholizam, neobrazovanost i otkazi bili su dio svakodnevnice brojnih mojih prijatelja iz škole. Zato mi se moja obitelj ni po čemu nije činila osobitom. No to me nije sprječavalo da sanjarim o drukčijem životu.

Moj dvije godine stariji brat Željko i ja na različite smo se načine pokušavali nositi sa životom. Oboje smo maštali i zaklinjali se da ćemo biti drukčiji od roditelja, da ćemo si osigurati dovoljno za pristojan život. Ja sam to pokušavala ostvariti učenjem. Trudila sam se, koliko god su mi uvjeti dopuštali, da budem odličan đak i u tome sam u osnovnoj školi uspijevala bez većih poteškoća. U srednjoj ekonomskoj školi uz veliki sam napor uspjela zadržati status odlikašice. Nije bilo lako učiti uz moje roditelje, uz brige i nevolje koje su me tištile, ali snagu mi je davala misao da je to jedini put za ostvarenje mojih snova.

Studij uz rad

Kad sam maturirala, izrazila sam želju da se upišem na ekonomski fakultet. Otac se razbjesnio, rekao je kako mu ne pada na pamet uzdržavati me još pet godina. Smatrao je kako je krajnje vrijeme da i ja počnem donositi novac u kuću. Na vrh jezika bilo mi je da ga upitam kakvu je on to žrtvu podnio za mene, no svladala sam se. Majka je, pak, stala na moju stranu pa je postignut kompromis. Mogu se upisati na studij ako istodobno budem radila.

Zaposlila sam se u obližnjem dućanu mješovitom robom i započela studij. Dogurala sam do treće godine, a onda odustala. Nisam se više mogla boriti s ispitima, predavanjima i radom u smjenama i vikendom. Bilo je to previše za mene. Neko sam se vrijeme nadala da ću uštedjeti dovoljno kako bih mogla prekinuti posao i nastaviti studij, ali plaća mi je bila mala, a roditelji su zahtijevali da je gotovo cijelu dajem u kuću. Znala sam da moj novac troše na alkohol, ali nisam im se mogla niti znala suprotstaviti. S vremenom sam odustala od svojih snova i počela se nadati jedino čudu koje bi me spasilo.

Moj je brat krenuo drukčijim putem. Učenje mu nikad nije bilo jača strana pa je teškom mukom završio srednju tehničku školu. Novac je još kao maloljetnik počeo zarađivati švercom i sitnim prijevarama, poslovima na rubu zakona. Nikad se nije upustio u krupni kriminal, ali ni u pošten posao. Nekoliko je puta imao posla s policijom, ali se uvijek sretno izvukao. Otac je prigovarao da će nam navući nevolje na vrat, ali bi se smirio svaki put kad bi mu Željko dao dio svoje zarade.

Brinula sam se za Željka jer sam znala da takav život ničemu ne vodi. Nisu mi se sviđali ni njegovi prijatelji, a još manje oni s kojima je obavljao svoje “poslove”. Na sve moje prigovore odgovarao je širokim osmijehom i slijeganjem ramenima.

– Ne znam ništa drugo raditi. A i da znam, kakve koristi od toga. Pogledaj sebe. Bila si odlikašica, čak si pregurala i pola studija, a radiš za sitnu lovu. Takav je svijet, ti i ja ne možemo ga promijeniti – obično bi mi odgovarao.

Jednoga dana, posve slučajno, na trenutak su mi se odškrinula vrata u bolji svijet. Bilo je hladno jutro, a ja sam otišla u centar kako bih platila nagomilane račune. Usput sam mami trebala podignuti lijekove. Čekajući u redu u pošti, iznenadila sam se kad mi se obratila lijepo odjevena djevojka. Na trenutak je nisam prepoznala, a onda sam shvatila da je to Verica, prijateljica iz srednje škole.

– Korina, ne mogu vjerovati da sam na tebe naletjela! – iskreno se razveselila.

I meni je bilo drago što je vidim. U srednjoj školi bile smo bliske premda je ona živjela na drugom kraju grada i premda su joj roditelji bili liječnici. Nikad nije bila ohola i znale smo se lijepo zabaviti. Ali kad je otišla na studij u Zagreb, veza među nama se prekinula te godinama ništa nisam čula o njoj.

Kava s prijateljicom

Pozvala me na kavu, što sam rado prihvatila. Doznala sam da je završila medicinu i udala se te da sada sa suprugom živi u Francuskoj.

– Ti si, ako se ne varam, završila ekonomiju ovdje kod nas – dobacila je, a ja sam promrmljala nešto što je zvučalo kao potvrda. Bilo mi je neugodno pred uspješnom prijateljicom priznati vlastiti neuspjeh.

Kad je čula da radim u prodavaonici mješovite robe, užasnula se.

– Grozno je kako se u nas ne cijene školovani ljudi. Znam, teško je naći posao, kriza je, ali to je strašno da netko s diplomom radi posao koji bi mogao i s osnovnom školom. Mogu misliti kakvo je to poniženje za tebe.

Rješenje iz rukava

Neko je vrijeme šutke zurila u svoju šalicu, a ja se nisam usudila progovoriti kako me ne bi uhvatila u laži. Iznenada je podigla pogled i radosno uzviknula:

– Kako sam luda! Imam rješenje za tebe. Moj stric ima uspješnu tvrtku koja se bavi oglašavanjem i reklamama. Baš je ovih dana spomenuo kako traži mladog ekonomista; uzeo bi ga za pripravnika da od početka ispeče zanat kod njega. Kukao je kako je danas teško naći mlade ljude koji su spremni početi od početka i kako svi odmah žele početi kao direktori. Sigurno bi volio da mu preporučim nekoga za koga se mogu zakleti da je, kao ti, pametan i spreman zasukati rukave. Jedini je problem što je njegovo poduzeće u Zagrebu pa bi se morala preseliti.

Nisam znala što bih rekla na njezinu ponudu, a ona je nastavila:

– Nadam se da ti ne bi bio problem otići u drugi grad. Koliko sam shvatila, nemaš dečka, a roditelji će se već snaći bez tebe. Sutra putujem u Francusku, ali već ću danas nazvati strica i reći mu da ćeš mu se možda javiti.

Napisala mi je ime, telefonski broj i adresu na koju se mogu javiti. Još smo kratko razgovarale, a onda se ispričala jer je morala ići.

– Jako mi je drago što sam te vidjela. I nemoj propustiti ovu priliku, molim te. Ovdje ti se ne smiješi svijetla budućnost. I nemoj se osjećati loše što ću te preporučiti. Neću ništa slagati kada te budem hvalila – rekla je na rastanku.

Ipak sam se osjećala loše. Mučilo me što sam lagala prijateljici, a još me više mučilo to što mi se pružila prilika da promijenim grad, posao i svoj život, a za to nisam imala uvjete. Nisam imala diplomu!

Cijeli sam dan pogledavala papirić s adresom proklinjući svoju sudbinu i žaleći što ipak nisam smogla snage završiti studij. Ili da barem nisam lagala Verici. Možda mi je mogla, zahvaljujući svojim vezama i poznanstvima, pomoći da nađem bolji posao i sa srednjom stručnom spremom. Ali sada je bilo kasno.

Željko je primijetio da sam loše volje pa sam mu prepričala svoj susret s Vericom. Dva dana poslije, kad sam se vratila s posla, dočekao me sa širokim osmijehom i sivom omotnicom.

– Što je to? – umorno sam upitala.

– Pogledaj – zagonetno je rekao.

Otvorila sam omotnicu i ostala bez daha kad sam vidjela da je u njoj diploma na kojoj je pisalo moje ime.

– Odakle ti to?

– Ne pitaj. Radio ju je pravi majstor pa se ne može lako otkriti da je falsifikat.

– Ti si lud! Ne misliš valjda da ću to iskoristiti. Zbog ovoga možemo oboje završiti u zatvoru – srce mi je uzbuđeno tuklo.

Bratski savjeti

– Ja sam učinio svoje kako bih ti pomogao – bio je pomalo uvrijeđen. – Ne budi takva kukavica. Uostalom, malo je nedostajalo da završiš taj studij. Koliko je samo neznalica i budala s diplomom! Taj papir zapravo ništa ne znači, on je čista formalnost. A tko je tebe išta pitao kad si morala raditi i pokušavala učiti? Gdje su tada bili svi ti moralisti koji bi te osudili zato što si pokušavaš osigurati bolji život? Ovo će ostati naša tajna, a ti čini što misliš da je ispravno.

Dva sam dana očajnički vagala sve argumente za i protiv, a trećega sam odlučila i nazvala broj koji mi je Verica dala. Najprije se javio ugodan ženski glas, a nekoliko trenutaka poslije razgovarala sam s Veričinim stricem. Bio je oduševljen što sam mu se javila. Rekao je kako Verici vjeruje, kako mu je drago što me je preporučila te da već sljedeći tjedan mogu početi raditi.

Znala sam da riskiram, ali morala sam pokušati. Tako se moj život iznenada posve promijenio. Dala sam otkaz, spakirala se i otputovala. Unajmila sam sobu nedaleko od tvrtke Veričina strica. Gazdarica mi je bila postarija, simpatična žena koja je pristala da joj cijelu stanarinu platim kad dobijem prvu plaću.

Na poslu su svi bili ljubazni prema meni te su mi pomagali dok se nisam snašla. U početku sam neprekidno strepila da će se moja prijevara nekako otkriti, ali kako su dani odmicali, a ništa se loše nije događalo, počela sam se opuštati i uživati u svom novom životu. Slobodno sam vrijeme provodila upoznavajući grad i družeći se s nekoliko mlađih kolegica s posla. Kad mi je na račun sjela prva plaća, bila sam više nego zadovoljna. Činilo se da su se počeli ostvarivati svi moji snovi.

Radila sam već četiri mjeseca kad me direktor pozvao da na jednom sastanku zamijenim njegovu tajnicu koja je ostala kod kuće zbog gripe. Bojala sam se hoću li biti u stanju odraditi taj posao kako treba, ali pokazalo se da je to lakše nego što sam mislila. Trebala sam samo voditi zapisnik. Nakon sastanka, kad sam se vratila na svoje radno mjesto, prišao mi je jedan muškarac koji je u razgovoru sudjelovao kao stranka. Bio je to prosječan muškarac u pedesetim godinama, proćelav i onizak, ali bilo je u njemu nešto što mi se na prvi pogled nije svidjelo.

– Ja sam Martin. A kako se vi zovete? – uljudno je rekao pruživši mi ruku.

– Korina – zbunjeno sam odgovorila, pitajući se što želi od mene.

– Morao sam se upoznati s vama. Zavidim vašem šefu na tako predivnim zaposlenicama – nije mi se svidio njegov osmijeh, ali sam mu pristojno dala do znanja da imam puno posla. Prije nego što je otišao, dobacio mi je pogled pun pohote. Stresla sam se od nelagode.

Pohotni jarac

– Stari pokvareni jarac! Kažu da je oduvijek bio ženskar, da se zato i rastao. Kako mu nije neugodno tako ti se nabacivati! Ima djecu tvojih godina – komentirala je Sanja, mlada žena koja se prije nekoliko dana vratila s rodiljnog dopusta. – Već dugo surađuje s našom tvrtkom i na njemu smo zaradili puno novca. Ali nije mi zato ništa manje antipatičan.

Nekoliko dana poslije iznenadila sam se ugledavši Martina kako mi prilazi na izlazu iz zgrade u kojoj sam radila. Bilo je očito da me čekao.

Počinju ucjene

– Dobar dan, Korina – rekao je uz provokativan osmijeh. – Bio sam u prolazu pa sam pomislio kako bi vam možda godio ručak ili kava poslije posla.

– Oh, hvala, ali žurim kući – osjetila sam kako sam se zarumenjela.

Ne glumeći više ljubaznost, Martin mi je prijetećim tonom rekao:

– Čuj, malena, bilo bi ti bolje da pođeš sa mnom!

Nije ništa objašnjavao, nego me uhvatio pod ruku i poveo prema svome automobilu. Njegov nastup i ton posve su me paralizirali. Nakon kraće vožnje zaustavili smo se pred jednim restoranom. Ondje su ga očito dobro poznavali jer nas je konobar, uz srdačan pozdrav, odmah poveo do stola u kutu. Martin je naručio jelo, a ja sam zbunjeno čekala da mi napokon kaže što želi od mene.

– Znaš, malena, jako si mi se svidjela već na prvi pogled – napokon je progovorio, žvačući poveći zalogaj. – A ja ti poznajem puno ljudi po cijeloj zemlji. Zato sam se malo raspitivao o tebi. I gle čuda, saznao sam da si bila studentica, ali da nikad nisi diplomirala.

Osjetila sam kako me preplavljuje panika, ali sam šutjela pogleda uprtog u stol i čekala da nastavi.

Tvoj šef i ja dugo surađujemo i nije mi drago čuti da ga netko tako vara i iskorištava. Ali, kako sam već rekao, jako mi se sviđaš pa sam pomislio kako bi bila šteta da ti propadne posao i karijera, a da o problemima sa zakonom i ne govorim. Valjda znaš da su prijevara i krivotvorenje kažnjivi. Ali ti to znaš, pametna si ti. A sada se sigurno pitaš zašto ti sve to govorim. Eto, jednostavno je. Volio bih da mi ponekad praviš društvo, da izađemo na večericu i malo se zabavimo. To je sve. Što kažeš? Zauzvrat nitko neće saznati za tvoju tajnu.

I dalje sam šutjela, izbezumljena i paralizirana od srama i straha. Nisam znala što reći ili učiniti. Bila sam mlada, gotovo bez ikakva iskustva u složenim odnosima među ljudima i nisam znala kako se postaviti.

– No, hajde, nisam ja tako strašan.

Vidjet ćeš da znam biti i zabavan – glasno se nasmijao. – Je li dogovoreno?

– Jest, dogovoreno je – vlastiti glas zvučao mi je strano.

– Dobro. Napiši mi telefonski broj na koji te mogu dobiti pa ću te nazvati. Zapravo, već znam da bih se ovog vikenda volio malo opustiti u lijepom društvu. Nazvat ću te u petak da se dogovorimo… – nastavio je govoriti, ali ja ga više nisam slušala. Panično sam razmišljala o tome kako se izvući iz te situacije, ali ništa mi nije padalo na pamet.

Nakon ručka odvezao me do mjesta gdje me i čekao. Na odlasku mi je dobacio poljubac, a ja sam se stresla od gađenja. Sljedećih sam dana pokušavala smisliti što da učinim, ali kako god okrenula, bila sam u nevolji i nisam vidjela izlaza. Ako priznam da imam krivotvorenu diplomu, osramotit ću se i možda završiti u zatvoru, a vjerojatno ću i brata uvaliti u probleme. Druga je mogućnost praviti društvo onom odvratnom muškarcu. U tom mi se trenutku ta mogućnost učinila manje strašnom. Pomislila sam da se Martin možda samo poigrava sa mnom, da će odustati od svojih zahtjeva i pustiti me na miru. Ili ću mu brzo dosaditi pa ću opet biti slobodna.

Moram se skinuti

Kad sam u petak poslijepodne začula njegov glas, umalo sam se rasplakala. Rekao je da će doći po mene u subotu ujutro te da idemo u vikendicu na moru koja je bila vlasništvo njegova prijatelja. Preporučio mi je da spremim odjeću za dva dana i spustio slušalicu.

Te noći nisam spavala pa mi je Martin sutradan prigovorio kako ne želi da ga ubuduće dočekujem umorna i nedotjerana. Ako mi treba novca za odjeću i šminku, dat će mi ga, rekao je.

Vožnja do vikendice protekla je u slušanju glasne glazbe i njegovu neprekidnom brbljanju. Hvalio se da je uspješan i bogat poslovni čovjek. Kad smo došli u vikendicu, pokazao mi je moju sobu pa sam na trenutak odahnula pomislivši da je možda ipak samo osamljeni muškarac u kriznim godinama kojem godi društvo mlade žene. Poslijepodne smo proveli ploveći izletničkom brodicom, a večer u ribljem restoranu pa je moja nada da će sve ipak dobro završiti jačala.

Međutim, kad smo se vratili u vikendicu, Martin je pošao sa mnom u moju sobu. Zbunjeno sam ga pogledala, a on je grubo rekao:

– Daj, ne glumi nevinašce! Skidaj se!

Stala sam kao ukopana, a on je nastavio:

– Neću te ni na što prisiljavati. Na sve ćeš ti pristati, vjeruj mi. Znaš što je u igri. Ili ja ili zatvor.

Još sam trenutak stajala nijemo boreći se sa suzama, a onda sam polako počela otkopčavati košulju. On je sjeo na krevet i pozorno me promatrao. Činilo se da mi treba nekoliko sati da bih skinula svu odjeću, a onda sam osjetila njegove ruke i usne. Zatvorila sam oči i počela misliti na nešto drugo, čekajući da sve prođe.

Martin je ostao u mojoj sobi do jutra. Kad je napokon otišao, rasplakala sam se i zaspala u suzama. Probudio me oko podneva izvrsno raspoložen.

– Opet si sva natečena! Rekao sam ti da to neću trpjeti. Hajde, pod tuš, a zatim idemo na ručak! – bezobrazno me udario po stražnjici.

Mučni mjeseci

Toga dana, dok smo sjedili na prepunoj terasi restorana, mislila sam da svi oko nas mogu vidjeti u kakvom smo odnosu moj pratitelj i ja. Osjećala sam duboki stid i poniženje, ali nisam vidjela izlaza iz te situacije. Zato sam se svaki put bez pogovora odazivala na Martinove pozive.

Najprije mi se gotovo dva tjedna nije javio, pa se u meni već probudila nada da će me ostaviti na miru, da mu nisam dovoljno zanimljiva, da me se brzo zasitio. Međutim, prevarila sam se. Uslijedila su četiri mučna mjeseca koje sam provela očajavajući, gadeći se i grozeći nad samom sobom, pokušavajući pronaći izlaz. Ali izlaza nije bilo. Bar ne takvoga koji bi omogućio da zadržim i svoj posao i svoje dostojanstvo.

Naravno, kolege na poslu i onih nekoliko prijateljica koje sam stekla primijetili su da se sa mnom nešto zbiva. Osobito mi je bilo neugodno kad me Sanja upitala je li istina da izlazim s onim groznim Martinom. Bilo je očito da nas je netko vidio i proširio vijest po uredu. Promrmljala sam nešto neodređeno kao odgovor, nastojeći brzo skrenuti razgovor u drugom smjeru.

Visoko društvo

Martinovo i moje druženje uglavnom se svodilo na izlaske u restorane ili na neka kulturna zbivanja. Ne bi se reklo da je bio veliki poznavatelj ili ljubitelj umjetnosti i kulture, ali je volio biti viđen na takvim mjestima u društvu mlade i lijepe žene. Tvrdio je da mu to podiže ugled u poslovnim krugovima i pomaže u sklapanju poslova. Katkad bi mi darovao skupu odjeću, parfeme i nakit. Jasno mi je pokazivao kako očekuje da mu zbog toga iskazujem zahvalnost i divljenje.

– Da nije mene, malena, ništa ti ne bi znala o svijetu. Tvoj Martin otvorio ti je sva vrata koja vode u visoko društvo. Zato, nemoj praviti tako tužno lice. Puno si ljepša kad se smiješ – znao je govoriti.

Naši su izlasci najčešće završavali odlaskom u hotelsku sobu, gdje bi on utažio svoju želju, a zatim me odvezao kući. Premda zapravo nikad nije bio grub prema meni, uvijek sam strepila od tih trenutaka, moleći se potiho da me te večeri ostavi na miru. Ipak, s vremenom sam se pomirila sa sudbinom i prepustila životnoj rijeci da me nosi smjerom koji mi je moja sudbina namijenila.

Martin je pokazivao i neke simpatične i ne tako loše karakterne osobine, a ja sam se nastojala uhvatiti za njih kako bih svoj položaj u vlastitim očima učinila manje sramotnim i očajnim. Katkad sam pomišljala kako bih sve to morala prekinuti jednim potezom, ali sama pomisao na povratak u roditeljski dom, skučeni vlažni stan, besmisleni posao koji ne nosi nikakve mogućnosti napredovanja, kočila me da to učinim.

Ne moram ni spominjati da me Martin povremeno podsjećao kako je spreman, istoga trenutka kad ga ostavim, otići na policiju i prijaviti me. Vjerovala sam da bi to zaista i učinio. Sve sam se dublje uplitala u mrežu laži i ucjene i sve su manje bile šanse da se izvučem s dna na koje sam postupno padala.

A onda se zbilo nešto što me napokon prenulo iz obamrlosti i pasivnosti kojima sam se prepustila.

– Znaš, malena, danas se trebam naći s potencijalnim poslovnim partnerima iz inozemstva – Martin je prešao na stvar čim smo sjeli za stol ugodnog restorana u predgrađu. – Taj mi je posao jako važan pa očekujem da ćeš mi i ti pomoći. Sutra ću ih odvesti na večeru, a ti ćeš im biti pratnja. Oni moraju biti zadovoljni. Zato, što god požele, ti im nećeš odbiti. Ništa im ne smiješ odbiti, jesmo li se razumjeli?

– Naravno, Martine. Kako ti kažeš – rekla sam smireno dok sam istodobno razmišljala kako ne mogu više. Strah i očaj mogli su me natjerati da popustim njegovim ucjenama, ali nisam se mogla pomiriti s tim da me poslovnim suradnicima nudi kao robu. Bilo je to ipak previše.

Čim me je dovezao kući, spakirala sam stvari i sjela na prvi autobus koji je vozio prema mom rodnom gradu. Roditelji me nisu ništa pitali, samo je tata progunđao da sam baš i mogla ostati ondje gdje sam dosad i bila jer mu nije do toga da hrani još jedna usta. Željko je pokušao doznati što se zbilo, ali nisam mu mogla ništa reći. Bojala sam se što bi učinio kad bi doznao da je njegova mlađa sestra podavala svoje tijelo pohotnom ucjenjivaču.

Prvih sam dana neprekidno razmišljala o kolegama s posla i svom šefu. Što li su pomislili kad su shvatili da sam preko noći nestala iz grada? Nedostajali su mi i oni i posao, ali nastojala sam odagnati bolne misli. I na Martina sam neprekidno mislila strahujući da će ispuniti svoje prijetnje i trzala se na svaki zvuk automobila očekujući policiju.

MeđutLm, ništa se nije dogodilo.

Bijeg kući

Deset dana poslije nazvala me Verica. Sledila sam se kad sam joj prepoznala glas te sam u prvom trenutku osjetila poriv da spustim slušalicu. Verica je bila zbunjena i zabrinuta. Slomila sam se i rasplakala priznavši joj sve, cijelu istinu, bez uljepšavanja i bez ostataka.

Nijemo je slušala, tek uz poneki uzdah ili uzvik iznenađenja.

– Kako si šašava! Jadna ti, mora da si bila zaista očajna. Znaš, pomalo se ljutim na tebe, ali mogu te i razumjeti. I dalje vjerujem da si vrijedna i sposobna pa ću vidjeti što mogu učiniti rekla je na kraju i bez daljnjeg objašnjenja spustila slušalicu.

Sutradan me ponovno nazvala. Glas joj je bio vedar, u njemu se osjećao smijeh:

– Razgovarala sam sa stricem i sve mu objasnila.

– Oh, jesi li baš morala? Umrijet ću od stida – gotovo sam se rasplakala, premda sam znala kako to licemjerno zvuči. Stid sam trebala osjetiti već onoga trenutka kad sam odlučila prevariti tog čovjeka koji je bio spreman da mi pomogne.

– No, i trebala bi se sramiti. I neka ti to bude pouka – Veričin se glas na trenutak obojio strogošću. – No moj ti je stric prava ljudina. Nema puno takvih kao što je on. Jako si mu se svidjela, smatra te sposobnom pa ti je odlučio pružiti još jednu priliku. Nitko osim njega, mene i tebe ne zna za glupost koju si učinila. Stric je rekao da će tako i ostati, ali u roku od dvije godine moraš zaista završiti studij. Velikodušnost toga čovjeka duboko me dirnula, ali nije mi donijela ni olakšanje ni radost.

– To je predivno, ne znam čime bih mogla izraziti zahvalnost koju osjećam. Ali Martin zna i neće me pustiti na miru.

– Stric se i za to pobrinuo. Dao je Martinu poslovnu ponudu koju nije mogao odbiti. Zauzvrat, tebe mora ostaviti na miru. Osim toga, čujem da je Martin već našao novu prijateljicu – izgovorila je Verica riječi koje su mi donijele neizmjerno olakšanje.

– Hvala. Ne znam kako ću se ikad odužiti tebi i tvome stricu – riječi su mi bile pomalo nerazgovjetne jer sam ih izgovorila kroz suze koje su nezadrživo potekle.

– Znaš ti dobro kako ćeš nam se odužiti. Kloni se gluposti i neprilika i drži se istine – čula sam zvonki Veričin glas.

Loading..