Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Prešućena tajna

Po povratku iz maslinika odlazim ravno do dječje sobe. Marija sjedi nasred poda s lutkom u ruci. S njom je i naša četverogodišnja kći Iva. Igraju se lutkicama i dok ih tako obje promatram pomišljam kako smo svi mi, bez obzira na godine, negdje u sebi prava djeca. Marija se igra s tolikim zadovoljstvom da je to naprosto nemoguće opisati riječima. Iva je prati, ponavlja njezine geste i riječi, ali tu radost koja je toliko vidljiva na Marijinom licu ne može se ne zamijetiti. Iz razgovora s njom znam da se uvijek voljela igrati lutkama, ali vidjeti to uživo poseban je doživljaj. Obuzima me istinska radost dok tako promatram njih dvije.

Taman kad sam im se namjeravao pridružiti Iva me ugledala. Žurno je odložila svoju lutku, šeprtljavo mi potrčala u zagrljaj. Sagnuo sam se prema njoj, a njezine malene ručice ovile su se oko mog vrata. Stisnula me čvrsto kao da me nikada ne želi pustiti iz zagrljaja. Ljubim Ivu u rumene obraščiće, a ona mi uzvraća iskrene, nježne, najljepše poljupce na svijetu. Smješka mi se, gleda me divnim očima.

– Tata, ti si mi najdraži muškarac na svijetu, beskrajno te volim – govori mi s dječjom iskrenošću.

– I ja tebe beskrajno volim. Iva, kad još malo porasteš, promijenit ćeš mišljenje i zasigurno ti više neću biti najdraži muškarac na svijetu. Ta će uloga biti rezervirana za nekog frajera koji će ti ukrasti srce – šalim se.

– Nikada nikog neću voljeti više od tebe. Ti ćeš zauvijek ostati moj broj jedan – frflja Iva.

Prešućena tajna

Prešućena tajna

Od njezinih riječi odmah mi je toplije oko srca. Njezine ručice, njezino lice, dječje poštenje i ljubav beskrajno su mi vrijedni, to je najdragocjeniji dar kojeg sam ikada dobio. Kad sam Ivu ispustio iz zagrljaja, pridružila mi se supruga, te me i ona grli i ljubi. U tome trenutku ponovno sam beskrajno sretan što mi ego nije uništio ovu svetinju, divnu obitelj koju imam. One su moje djevojčice, moje ljubavi i to je jedino što je važno. Ako za išta u životu treba podnijeti žrtvu, tada se svaka žrtva isplati za ljubav.

Marija je bila moja prva ljubav

Marija je bila moja prva ljubav. Poznavao sam je još od ranog djetinjstva, iz susjedstva. Dvije godine starija, u to vrijeme nije na mene ni obraćala pozornost. Za nju sam bio običan klinac koji joj je stalno dosađivao. Od malena sam, kada sam nešto želio, bio uporan i ustrajan sve dok ne bih dobio što bih htio. A Marija je bila ta koja mi je još kao dječaku ukrala srce. Prvi puta sam pomislio da sam zaljubljen u nju kad sam je jednog kasnoga, ljetnog poslijepodneva ugledao u bijeloj, lepršavoj haljinici na livadi. Duga kosa boje zlata prosula joj se niz ramena, a dok je živo skakutala za leptirom činilo mi se da nikada u životu nisam vidio nešto tako lijepo i zanosno. Od tog prizora ona je postala glavna glumica svih mojih snova i što sam bivao stariji sve češće sam je sanjao, sve više je želio pored sebe. Išao sam u peti razred kad sam je prvi puta pozvao u kino. Kako li se samo smijala na moj poziv. Glatko me odbila. Njezino odbijanje me povrijedilo, ali nisam odustajao. Samo nekoliko dana kasnije pozvao sam je na kazališnu predstavu. Lako je pogoditi, odbila me. Odlučio sam promijeniti taktiku. Kupio sam čokoladu, poklonio joj je u školi za vrijeme trajanja školskog odmora. Ona je tada bila jedna od najpopularnijih djevojaka u sedmom razredu, a ja klinac iz petog. Kako li se samo slatko nasmijala kad sam joj gurnuo čokoladu u ruke i rekao da je to zato što mi se jako sviđa, a potom pobjegao u svoj razred glavom bez obzira. Dok sam trčao jasno sam čuo njezin smijeh. Nisam bio siguran što o tome misli, ali bilo mi je važno da mi nije vratila čokoladu. Doduše, da je imala vremena možda bi to i učinila, ali pobjegao sam prije nego se snašla. Kad sam je idući puta sreo u školskom dvorištu, mahnula mi je. Kako li sam samo bio sretan. Odmah sam joj pritrčao poput poslušnog psića. Uz nju su bile njezine dvije prijateljice, ali to mi nije smetalo.

– Hvala ti za čokoladu, nisi trebao, ali bila je jako ukusna – rekla mi je, a mene kao da je sunce obasjalo od njezinih riječi. Odvratio sam joj kako mi nema na čemu zahvaljivati, te da ću joj ponovno kupiti čokoladu kad joj je bila tako ukusna.

Molim te, prestani donositi cvijeće

Idući dan to sam i učinio. Dva tjedna za redom svakog sam joj dana kupovao čokoladu i na nju potrošio sav novac kojeg sam štedio u svojoj kasici prasici, ali nije mi bilo žao. Uskoro sam shvatio kako sam postao predvidljiv, te se malo smirio. Marija me više nije ismijavala kao onda kad sam je pozvao u kino nego se prema meni kada bi me srela ponašala prijateljski i raspoloženo.

Nakon što sam potrošio ušteđevinu više nisam imao čime kupovati poklone, ali mi sinula nova zamisao. Pobrao sam sve cvijeće iz maminog vrta, ostavljao ga u džepu njezine jakne u garderobi. Jednog dana me sačekala nakon nastave i pitala jesam li ja taj, koji je daruje cvijećem. Sav važan, priznao sam svoja djela.

– Kako ti je ime? – zanimalo ju je, a ja sam joj s oduševljenjem pružio ruku i predstavio se.

– Petre, ti si stvarno divan dječak. Sigurna sam kako ćeš se jednog dana pretvoriti u divnog mladića. Ja sam starija od tebe i smiješno je da se družim s tobom. Molim te, prestani mi donositi cvijeće, čokolade i bilo kakve poklone. Neugodno mi je primati tvoje darove, a osim toga moj dečko onda postane ljubomoran i moram mu objašnjavati kako mi tvoji pokloni zapravo ništa ne znače – rekla mi je.

Bio je to takav udarac za moje srce kao da me je udarila mokrom krpom posred lica. Šutio sam, nisam znao što reći, a ona me samo svojom divnom, nježnom ručicom pomilovala po obrazu i otišla svojim putem. Gledao sam za njom dok mi je srce jecalo. Bila je moja prva ljubav, neispunjena želja, san koji sam uporno nastavljao sanjati. Kako su godine prolazile svatko od nas otišao je svojim putem. Ona je prva napustila našu školu, s roditeljima se preselila u grad kako bi imala bolje mogućnosti za obrazovanje.

Sve intenzivnije sam se počeo baviti nogometom i pokazao talent. Školski trener razgovarao je s mojim roditeljima, predložio da me odvedu u obližnji prvoligaški nogometni klub kao juniora. Roditelje je zanimalo što mislim o tome, a kad sam objasnio da bih rado igrao za poznati klub, odveli su me onamo. I moja se obitelj tako preselila u grad. Cijeli dan bio mi je ispunjen. Od nekadašnjeg udaranja po lopti iz čistog gušta, sada sam imao svakodnevne treninge. U početku su mi bili iznimno naporni, ali brzo sam se navikao. Za izlaske i druženja s prijateljima nisam baš imao vremena. O djevojkama nisam ni razmišljao, u mome srcu i dalje je bila čarobna Marija, djevojka nad djevojkama. Mnoge su se vršnjakinje družile sa mnom, pod odmorima se znalo šaputati kako se nekoj od njih sviđam, ali nikada na te riječi nisam obraćao pozornost. Imao sam cilj: želio sam postati profesionalni nogometaš i sanjao kako ću jednog dana – ako mi se ta želja ostvari – postati imućan čovjek koji će moći uložiti štogod bude potrebno samo da osvojim Mariju.

Vrijeme je letjelo, a snovi o profesionalnom nogometašu su mi se ostvarili. Kad je inozemni klub pokazao interes za mene svi su mi predviđali blistavu karijeru. Prihvatio sam ponuđeni ugovor, preselio sam se s roditeljima u inozemstvo. Zarađivao sam u godinu dana onoliko koliko moj otac nije zaradio tijekom cijelog života. Kao profesionalni igrač imao sam određene obveze prema sponzorima, odlazio sam na društvena događanja, a ondje je uvijek bilo mnoštvo, lijepih djevojaka. Doslovno su se lijepile za mene, pa sam tako popustio pred šarmom lijepe manekenke iz Rusije. Plavuša, duge, guste kose s predivnim plavim očima i tijelom božice doslovno je zaustavljala sve muške poglede, pa tako i moj. Hodali smo svega nekoliko mjeseci, a potom mi je rekla da se želi udati. Nisam još bio spreman na obveze, ali jasno mi je dala do znanja da će me ostaviti ako je ne zaprosim. Klela se u ljubav prema meni i stalno ponavljala kako nije jedna od onih manekenki koja se povlači s nogometašima, te da je poštena i želi obvezu, ne samo zabavu. Kad sam roditeljima spomenuo o čemu ona razmišlja, složili su se s njom. I tako sam se, navrat-nanos, oženio.

Rekla mi je da želi razvod braka

Prvi mjeseci zajedničkog života bili su iznimno lijepi, ali onda je supruga počela govoriti ljučivo o majčinstvu. Šutio sam, gutao svoju tugu u sebi. Kao pubertetlija sam imao zaušnjake, a kao posljedica pojavila se problematična upale testisa i sterilitet. Sjećam se da su roditelji bili jako zabrinuti kad sam tada bolovao, ali tada to nisam shvaćao. Tek kad su obavljeni silni pregledi u vezi mog transfera u inozemstvo saznao sam da sam sterilan. Bila je to užasna vijest, problem kojeg sam zatajio pred roditeljima, suprugom, prijateljima. Nastojao sam uživati u životu koliko god mogu, a misli koje bi me opsjedale u samoći najčešće bih odagnao. Kad ni nakon četiri godine braka supruga nije ostala trudna, objasnila mi je kako je obavila sve liječničke pretrage i da je kod nje sve u redu. Nije mi preostalo drugo doli priznati joj. Gledala je u mene kao da sam pao s drugog planeta.

– Znao si da si sterilan i to si mi zatajio? Oduvijek ti govorim kako više od svega želim imati sretnu i brojnu obitelj. Znao si da želim djecu, a zatajio si mi tako važnu činjenicu? – vikala je puna gorčine.

– Draga, pokušaj me shvatiti. Nijednom muškarcu nije lako priznati tako nešto. Lijepo živimo, možemo posvojiti koliko god djece želiš, uostalom to je danas ionako moderno među slavnim i bogatima.

– Posvojiti? Želiš da nikada ne okusim čari majčinstva? Želim biti trudna, osjetiti kako je pod svojim srcem nositi dijete, imati svoju krv – govorila je ljutito. Pokušavao sam je umiriti, davati još neke prijedloge, ali to je bilo uzaludno. Ona je stalno ponavljala kako sam lažov i kako sam je prijevarom namamio u brak. Mislio sam, ogorčenost i ljutnja će je proći kad se malo smiri, ali nije.

– Prijevarom si me namamio u brak. Bila sam poštena prema tebi, a ti si svjesno lagao. Nas dvoje više nemamo što zajedno tražiti. Želim postati majkom, a uz tebe je to nemoguće. Želim razvod braka i to čim prije. Moj biološki sat otkucava i ne želim tratiti vrijeme – priopćila mi je jednog jutra uz kavu.

Tvoj biološki sat? A što je sa ljubavlju prema meni u koju si se klela? Nisi li kad si se udavala obećala u dobru i u zlu? Nisi čak ni pitala postoji li mogućnost da se liječim i izliječim? Kažeš, nisi lagala? Ženo draga, sada je više nego očito kako si lagala puno toga počevši od bezuvjetne ljubavi prema meni.

U pravu si, ovaj brak ionako nikada zapravo nije imao smisla. Ti si bila ta koja ga je potencirala, koja me gotovo na njega i prisilila. Pogriješio sam što ti nisam rekao istinu, ali to više ne mogu promijeniti. Slažem se s tvojom odlukom i neću praviti nikakve probleme, uostalom i sam se što prije želim rastati od tebe. Bila si divna žena za pokazivanje, ali nikada nisi imala moje srce. Ono će zauvijek pripadati drugoj. Htjela si da budem potpuno iskren, evo sada znaš potpunu istinu – rekao sam dok sam istovremeno osjećao kako mi je na neki način zapravo laknulo.

Bez obzira na naš zajednički život i lijepe trenutke, supruga nikada nije uspjela istisnuti Mariju iz mog srca. Štoviše, nakon što bih bio intiman s njom i ona zaspala u našoj bračnoj postelji, sklapao bih oči i pitao se kako sada nakon tolikih godina izgleda ona divna djevojka u koju sam oduvijek bio zaljubljen. Nikada nisam prestao maštati o njoj i njezinim poljupcima.

U najkraćem mogućem roku smo se rastali. Svi, a posebno moji roditelji, bili su šokirani tom viješću. Nikome nisam morao reći što se dogodilo, bivša je supruga to rastrubila svima koje je znala. Roditelji su suojećali sa mnom, tješili me kako ću jednog dana pronaći ženu kojoj to neće biti važno i koja će me voljeti takvog kakav jesam, ponavljali mi da postoje i drugačiji načini za roditeljstvo. Sve sam to i sam znao, ali odlučio sam kako ću sad kao rastavljen muškarac drugačije promišljati o svome životu. Uvijek sam samo marljivo radio, mlad se oženio, a napokon je došlo vrijeme i da se malo zabavim. Nisam bio previše utučen zbog razvoda. Imao sam mnoštvo slobodnih prijatelja koji su voljeli izlaziti i tulumariti, koji su me često pozivali neka im se pridružim, ali dok sam bio u braku to mi nije padalo na um.

Samački život postao mi je s vremenom prilično naporan. Sportske obveze i opijanja nikako nisu išli zajedno. Roditelji su me sve češće upozoravali kako sam krenuo pogrešnim putem, ali bilo je uzalud. Mamurnost, neispavanost, fizički napori sve me to u jednom trenutku dovelo do kolapsa, te sam završio u bolnici. Nakon kratkog boravka ondje vratio sam se na nogometne terene, ali sam zadobio povredu koja je značila samo jedno: kraj karijere.

Život me nije baš mazio i pazio

Ne trebam ni pisati koliko sam se razočarao, postao depresivan i izgubljen. Više mi nije pomagao ni alkohol ni tablete. Vukao sam se po velikoj kući poput zombija, bacao po podu, plakao, urlikao. Roditelji su, baš poput mene, samo na drugačiji način, bili izvan sebe. Na kraju su i oni digli ruke od mene i prepustili me samome sebi. Mjesecima sam propadao …

Tog sam jutra bio naručen na kontrolu u bolnicu. Odlučio sam otići k liječniku, a potom se vratiti natrag u svoju domovinu. Roditelje sam obavijestio o toj odluci, a kako su se oni već ranije vratili u Hrvatsku, držali su to mudrom odlukom. Nisam točno znao što ću raditi, čime se baviti i kako organizirati svoj život, ali imao sam još nešto ušteđevine i shvatio da moram promijeniti život ako još uopće želim živjeti. U čekaonici je bila prilična gužva kad sam stigao na kontrolu. Smjestio sam se na stolac, nekoliko minuta sačekao dok me sestra prozvala, a potom ušao u sestrinu prijemnu sobu. Prstom mi je pokazala vrata ordinacije u koju sam i inače odlazio, te mi napomenula da će kontrolu obaviti nova liječnica. Njezine riječi nisam držao važnima, bilo mi je ionako svejedno tko će me pregledati. Kad sam napokon ušao u ordinaciju zamijetio sam oči koje su mi bile poznate. Gotovo sam se srušio od silnog iznenađenja. Ispred mene je bila žena koju sam godinama sanjao, godinama želio, koju sam držao najljepšom i najboljom na svijetu. Srce mi je doslovno divljalo u grudima i jedino što sam želio bilo je zagrliti je.

– Jesi li ti onaj dječak što mi je nosio čokolade u školu i pozivao me u kino? – tim mi se riječima obratila.

– Taj sam, glavom i bradom – nasmijao sam se dok sam se i sam sjećao tih dana iz djetinjstva.

– Odrastao si, promijenio se – nastavila je Marija. Nisam mogao skinuti pogled s nje. Bila je tako lijepa, dotjerana, a nekoliko sitnih bora oko očiju izvrsno su joj pristajale. Izgledala je još puno ljepše nego što sam je i zamišljao. Bio sam presretan što me je prepoznala, ali istovremeno posramljen zbog vlastitog izgleda. Dvije godine koje sam proveo očajavajući nisu me učinile zavodljivijim ni poželjnijim muškarcem već upravo suprotno. Samome sebi djelovao sam poput starog broda koji se nasukao na suhom. I dok sam takav stajao pred svojom bajnom djevom, jasno sam uvidio kolika je razlika između nas. Bez obzira što je bila starija od mene, ona je bila žena i po, žena u najboljim godinama, a ja propali sportaš. U jednom trenutku došlo mi je da trčećim korakom napustim njezinu ordinaciju.

– Nažalost, promjena nije bila na bolje. Život me nije baš mazio i pazio – iskreno sam priznao.

– Malo koga život mazi i pazi. Život je borba. Gledam tvoje nalaze i obzirom na situaciju, zadovoljavajući su. Sjedni, pričaj mi o sebi. Baš sam sretna što ovdje vidim nekoga svoga.

Njezine dvije zadnje riječi zazvučale su mi poput najljepše pjesme. U tuđem, dalekom svijetu ja sam bio netko njezin. O, kako li sam samo želio da te riječi postanu stvarnost kakvu sam toliko sanjao.

– Namjeravao sam se preseliti natrag u domovinu. Mogu li biti miran što se tiče nalaza? – pitao sam, a ona je dala potvrdan odgovor. Dala mi je nekoliko savjeta i prepisala lijekove koje sam redovno koristio.

– Marija, imaš li možda vremena za kavu ili večeru? – zanimalo me.

Osmjehnula se i prihvatila poziv za večeru. Kako li sam sretan bio! Iz njezine ordinacije kretao sam se kući lako poput perca, pjevušio neku radosnu pjesmicu. Čim sam stigao kući otvorio sam ormar, izabrao najbolje odijelo koje sam imao, nazvao poznati restoran, rezervirao mjesto, a potom se stao dotjerivati. Odjednom mi se učinilo da sve ima neki smisao, dublji i puno važniji nego sam pretpostavljao. Putem do restorana kupio sam prekrasan buket crvenih ruža i najveću čokoladu koju sam pronašao. Marija je stigla u točno dogovoreno vrijeme. Izgledala je poput muze s Olimpa. Takva bi žena nadahnula svakog muškarca, svakom čovjeku dala potreban poticaj. Ugodno smo čavrljali, te sam tako saznao puno pojedinosti iz njezina osobnog života. Marija je također bila rastavljena. Pripovijedala je, suprug joj je bio raspikuća i zlostavljač. Često ju je i fizički maltretirao. Nadala se, promijenit će se i postati bolji prema njoj, ali kad je shvatila da se to neće dogoditi, napustila ga je. Imali su mučan razvod u kojem je izvukla deblji kraj, te je zbog svega odlučila napustiti domovinu. Napustila je stalni posao, a kad joj se ukazala mogućnost za radom ovdje u ordinaciji objeručke ju je prihvatila. Kolege su je donekle poštovali, ali da je nikada neće gledati kao ravnu sebi. Za njih je ona bila “stranac” iz siromašne Hrvatske i nisu pomagale ni titule niti znanja da bi postala poput njih. Roditelji su joj preminuli i bila je žalosna što se nema komu i čemu vratiti u svoju domovinu. Ne mogu reći da mi je godila njezina tuga, ali sve što joj se dogodilo nekako mi je išlo na ruku i odmah sam tu prepoznao svoju priliku. Iste sam joj večeri pripovijedao o svome životu, ali i naglasio činjenicu kako sam je uvijek želio i kako se do toga dana ta želja nije promijenila.

– Tko bi rekao da ćemo se jednom sresti u tuđem svijetu; možda je naš susret upravo sudbina? Ne znam što bih ti rekla na sve ovo. Tada smo bili djeca. Bio si mi drag i bila sam na neki način tužna što ti ne mogu pokloniti svoju ljubav. Smatrala sam te dječačićem, a sebe djevojkom – nasmijala se.

– Marija, znali smo se kao djeca, a sada se upoznajmo kao odrasli ljudi. Puno sam propatio u zadnje vrijeme i ne želim se vraćati na sve davne događaje. Ne tražim ništa drugo nego da mi daš priliku – preklinjao sam je. Nije me odbila. Bio je to znak koji sam godinama čekao.

Marija mi je rekla da je trudna

Idućeg jutra nazvao sam roditelje i objasnio razlog zbog kojeg trenutačno odustajem od povratka u domovinu. Mjeseci koji su uslijedili, bili su najljepše doba mog života. Zaprosio sam je i ona je prihvatila bračnu ponudu. U međuvremenu sam prodao kuću, kupio imanje u domovini, a na njemu osigurao i posao za nas oboje. Mariji ordinaciju, a sebi ogromno zemljište na kojem sam se odlučio baviti maslinarstvom. Činilo mi se, život je napokon pomilovao i mene.

O svome zdravstvenom problemu sa sterilnošću Mariji nisam rekao ni slova. Ponovno sam učinio istu pogrešku. Mislio sam, vidjela je moje nalaze i zdravstveni karton te zna o čemu se radi. Nikada nisam zapodijevao razgovor o tome jer sam samog sebe doživljavao kao nekoga tko zapravo i nije muškarac.

Ja sam se bližio četrdesetoj godini, a ona ju je prošla, te sam vjerovao kako više ni ne razmišlja o majčinstvu. Mislio sam: da joj je to nešto značilo zasigurno bi već ranije zapodjenula razgovor o tome.

Jednog jutra prije nego je sišla u ordinaciju, značajno se nakašljala.

– Dragi, imam predivne novosti. Istina je, malo je još rano govoriti o tome, ali ne želim te divne novosti skrivati od tebe. Bude li sreće, radovat ćemo se zajedno, a ne bude li – zajedno ćemo tugovati – rekla je.

– Imaš moju punu pozornost, zainteresirala si me s ovakvim uvodom – odgovorio sam joj.

– Dragi, postat ćemo roditelji. Trudna sam skoro dva mjeseca. Starija sam i trudnoća je rizična, stoga želim uzeti bolovanje i strogo mirovati, činiti sve po liječničkom savjetu – šaputala je dok su joj oči blistale od sreće.

Njezina silna radost i moja prešućena istina udarili su me poput bumeranga. Želudac mi se skupio, obuzeli su me grčevi, jedva sam disao. Njezine lijepe vijesti za mene su tog trenutka postale noćna mora. Marija je, naravno, zamijetila moju šutnju kao i moj ogorčen izraz lica.

– Ne veseliš se ovoj vijesti? Ne želiš imati dijete sa mnom? Nikada nismo razgovarali o tome, ali to je stoga što dva puta nisam uspjela iznijeti trudnoću do kraja. Sada sam još starija i bilo mi je jako teško govoriti o tome kad nisam bila sigurna postoji li uopće mogućnost da ponovno ostanem u drugom stanju.

– Marija, razgovarat ćemo kasnije. Imam poslovni dogovor u vezi ovogodišnje berbe maslina i ne želim kasniti. Znaš i sama kako je u današnje vrijeme teško naći pravog kupca, a mislim da je ovaj takav – ispričao sam se, ovlaš je poljubio u obraz i istrčao iz kuće kao da me gone svi vragovi.

Umjesto na sastanak, kako sam lagao, otišao sam u najudaljeniji dio maslinika, sjeo ispod masline i ridao iz sveg glasa. Bio sam uvjeren da se nas dvoje volimo, razumijemo, da me voli svim srcem kao i ja nju. To mi je stalno ponavljala, stalno uvjeravala kako nikada ne bi poželjela drugog i da žali što nije prihvatila moja udvaranja još onih dana kada sam bio dječak. Činjenica da pod svojim srcem nosi dijete značila mi je samo jedno: prijevaru. Nisam joj bio jedini, nisam bio njezina ljubav, nisam bio čovjek koji ju je očarao. Što god da sam činio nije mi pomoglo da osvojim njezino srce. Nisam uopće mogao zamisliti kako ću se ponašati kad se vratim kući, što mi je činiti u budućnosti. Mogao sam je ostaviti, sasuti joj njezin bezobrazluk u lice ili glumiti kako sam sretan. Odavno sam se, pomirio s činjenicom da nikada neću postati ocem, a i ako se to dogodi da dijete neće nositi moje gene. Ovakva vijest iznimno me je potresla i to ne zato što je postojala mogućnost da osjetim nova iskustva nego zato što me je duboko povrijedila. Na neki način udaren je još i onaj maleni dio muškosti koji mi je preostao.

Cijeli dan ostao sam u masliniku. Marija me zvala nekoliko puta, ali nisam odgovarao na njezine pozive. I kad je pao mrak još uvijek sam sjedio na istom mjestu i propitkivao samoga sebe što učiniti.

Kad sam konačno pred ponoć stigao doma ona je već spavala. Uvukao sam se u bračnu postelju polako da je ne probudim, a kad me onako u snu zagrlila odmaknuo sam njezine ruke sa svoga tijela. U meni kao da su odjednom postojala dva čovjeka. Jedan koji je govorio neka joj oprostim i drugi koji je stalno ponavljao da se prevarantice treba riješiti čim prije, jer kad je počela s takvim stvarima samo je pitanje na kakve će me sve moguće načine iskorištavati. Probdio sam noć, a idućeg jutra jedva sam se ustao shrvan svim što me pogodilo. Marija me već čekala s doručkom. Znao sam, neću moći izbjeći glavnu temu. Nakon što me poljubila, poželjela dobro jutro, servirala doručak, opet je započela razgovor.

– Petre, moram znati što misliš o mogućnosti da imamo dijete. Kad sam ti jučer priopćila vijest nije mi izgledalo kao da se raduješ. Ovo nam je možda jedina mogućnost da postanemo roditelji. Više od ičega na svijetu željela sam svoje dijete i postati majkom – rekla je. Njezine riječi su me snažno dirnule.

– Učini sve što je u tvojoj moći da postanemo roditelji, čuvaj se i pazi – odvratio sam i zagrlio je. Marija je zaplakala od sreće, a i moje oči su bile pune suza samo od silne tuge koja me duboko potresala.

Supruga je otišla na bolovanje. Uzeli smo kućnu pomoćnicu koja joj je stalno bila pri ruci. Sve vrijeme govorila je jedino o djetetu, o nama kao roditeljima i o svemu što je pred nama. Za razliku od nje, gotovo stalno sam izbivao iz kuće. Igrom slučaja dogodilo se da i na dan poroda nisam bio uz nju, ali ona je i bez mene na svijet donijela divnu djevojčicu. Kad sam je prvi puta primio u ruke pomislio sam kako izgleda poput anđela. Bez obzira što sam bio siguran da nije moja zavolio sam je na prvi pogled. Kad su stigle kući nikakve obveze oko Ive nisu mi teško padale, upravo suprotno.

– Dragi, cijelo vrijeme trudnoće činilo mi se da se ne raduješ djetetu, ali sad vidim da sam bila u krivu. Tvoja ljubav prema njoj naprosto izvire iz čitavog tvog bića – rekla mi je Marija jednog dana. Iva je rasla, nazivala me ocem, a ja sam nju doživljavao svojom kćeri. Bilo je dana kada sam pomišljao o tome kako ona nije moje dijete, ali čim bi me ona uhvatila svojom malenom ručicom odagnala bi sve loše misli.

Šanse za oplodnju ipak su postojale

Tog dana kad sam ih našao da se zajedno igraju s lutkama, Iva se u jednom trenutku popela na svoj krevetić. Skakala je po njemu, pjevušila od radosti, a supruga i ja samo smo je zadovoljno promatrali. U jednom trenutku joj se noga savinula, te je poletjela, glavom udarila u komodu u kojoj su stajale njezine igračke, pala na pod i onesvijestila se. Krv joj se slijevala niz malene obraze. Marija je žurno poduzela mjere prve pomoći, a ja pozvao hitnu. Iva je morala na operaciju, te su nas zamolili da oboje damo krv. Sestri koja mi je uzimala krv objasnio sam u čemu je problem. Blijedo me pogledala, ništa nije rekla. Iva je uspješno operirana, a nekoliko dana kasnije kad smo joj došli u posjetu u hodniku sam susreo sestru koja mi je uzela krv. Mahnula mi je, rekla da mora sa mnom razgovarati, a potom mi objasnila da moja kći i ja imamo istu krvnu grupu. Zahvalio sam joj na razgovoru, ali nisam vjerovao tim riječima, stoga sam idućih dana zamolio prijatelja koji je bio liječnik u bolnici da obavi test očinstva. Njime je dokazno da sam Ivin biološki otac upravo ja. Ne mogu ni opisati koliku sam radost osjetio i kakvi su me sve pozitivni osjećaji proželi.

Kad se naša kći oporavila i zaboravila na svoje bolničke dane, ponovno sam posjetio liječnika, objasnio mu sve u pojedinosti kako i što mi se dogodilo u životu. Ponovili smo pretrage.

– Hm, nalaz je prilično loš. Pokretljivost spermija iznimno je slaba, a to znači malenu šansu za oplodnju.

– Rekli ste, malenu šansu? Znači da šanse za oplodnju, bez obzira koliko male, ipak postoje? – pitao sam.

– Upravo tako, dijagnoza koju ste ranije dobili očito je bila pogrešna – odvratio je, a ja sam poskočio sa stolca na kojem sam sjedio, zagrlio ga i zahvalio. Neka je tadašnji liječnik pogriješio, važno je da sam ipak otac svojoj kćeri, mislio sam i zadovoljno trljao ruke.

Prava je sreća što sam prihvatio zamisao o tome da prihvatim Ivu kao svoje dijete. Da sam ih odbacio, učinio bih najveću pogrešku u životu. Događaji koji nas puno puta obilježe često nisu onakvi kakvima se čine, valjda za sva objašnjenja i saznanja postoje pravi trenuci. Sretan sam što se taj moj trenutak napokon dogodio.