Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Stan je razorio našu obitelj

Odrasla sam u obitelji koja je bila siromašna. Roditelji sa završenih četiri razreda osnovne škole nisu mogli pronaći baš neki osobit posao. Majka je radila kao kuharica, a otac kao zidar, pa su im primanja oduvijek bila prilično niska. Trebalo je odhraniti troje djece sa tako skromnim primanjima. Da, bilo nas je troje, dva brata i ja. Tomislav, Petar i ja. Još kao dijete osjetila sam što znači imati oštroga i strogog oca. U jednom periodu nas je napustio i odselio se od kuće jer je našao ljubavnicu. Mama je bila očajna jer nije znala kako ćemo preživjeti bez njegove plaće. Njegovo izbivanje nije predugo potrajalo. Brzo se vratio kući i napustio ljubavnicu. Ponekad se pitam bi li nam bilo bolje da se nije nikada ni vratio.

– Molim te dozvoli mi da vam se vratim! – molio je majku.
– Ostavio si me samu s troje djece, kako da ti oprostim!? – bila je ogorčena.
– Znam, to se više neće ponoviti, obećavam! – kajao se.
– Opraštam ti samo ovaj put! I znaj, pristajem samo zbog djece! – naglašavala je to kao i puno puta poslije u našem zajedničkom životu. Kasnije sam shvatila da to nije istina, mama je bila preslaba da nešto promijeni. Otac je to jako dobro znao iskoristiti i znao se dobro dodvoriti majci. Pomagao joj je oko kućanskih poslova i kuhao jer je znao da ona ne stigne sve sama pored svih nas malenih. Na taj način se pokušavao iskupiti za svoja nedjela prema njoj. Majka, kakva je dobra bila, jako je to cijenila, ali nije shvaćala koliko je nama štete nanijela neprestanim opraštanjem i uvažavanjem njegovih pogrešaka. – Ti si najbolja žena na svijetu! Znaš li da te jako volim? – grlio ju je s leđa dok je prislanjao svoje lice na njeno rame. Bio je nedvojbeno nježan prema njoj, ponekad je izgledao poput malenog dječaka koji traži utočište u njenom majčinskom krilu. Majka je miješala jelo na štednjaku i bila je nijema, ali lagani smješak joj je titrao na licu. I opet ju je on uspio pobjediti svojom slatkoriječivošću.

Otac nikada nije ozlijedio majku, ali je zato bio teške ruke kad se radilo o nama djeci.

Zabrane izlazaka bile su vrlo česte i to baš ne s nekim dobrim razlogom. Njegove odgojne metode uvelike su se razlikovale od odgojnih metoda ostalih roditelja. Jednom prilikom sam ignorirala njegovu zabranu, mislivši da neće primjetiti moj izlazak, ali gadno sam prevarila!

– Govori! Gdje si bila? – vikao je.
– Sa Melitom kod škole, nemoj se ljutiti molećivo sam plakala. Melita je bila moja najdraža prijateljica od malih nogu. Bile smo nerazdvojne.
– Ne laži, vidio sam te sa nekim klipanima. Nećeš se ti meni vucarati okolo sa huliganima! – vrijeđao me.
– Tata, nisam se s nikim vucarala. Bila sam s Melitom – uvjeravala sam ga, ali nije ništa koristilo. Udarao me gdje je stigao i vjerno pokazao svoju snagu i nadmoć nadamnom. Drugog jutra ostala mi je masnica na licu kao podsjetnik. Ljutito sam stisnula olovku u ruci i napokon je bacila u zid kao znak protesta kad sam vidjela svoj odraz u ogledalu.
– Mrzim ga! – vikala sam gledajući mamu.

Mama je bila preslaba za tatu

Nikolina, ne izazivaj sreću! Znaš da se tata lako naljuti – nježno me gledala.
– On je divljak i nasilnik – uvjeravala sam je, a ona je nemoćno slegnula ramenima.

– Znam da tata ponekad izgubi živce, ali on je dobar čovjek i jako se trudi da vas usmjeri na pravi put – branila ga je.
– Na ovakav način neće me sigurno usmjeriti na pravi put, može mi samo ostaviti vidljive ožiljke, kao što i jest! – razočarano sam rekla. Njegovu nadmoć nisam samo ja osjetila, već i moja braća. Jednom prilikom pozvali su mamu u školu jer je brat Tomislav pravio probleme, što se desilo nakon velikog sukoba između njega i oca. Tomislav je čak imao i tikove, što mu je ostalo kao posljedica kasnije u životu i nikada poslije nije izliječen. Doktorica je govorila majci da se to najčešće pojavljuje uslijed nekakvog šoka. Ispitivala je o situaciji u našoj kući i slala je Tomislava psihologu na razgovor.

Ništa se ipak nije promijenilo, tata je i dalje mislio da ima potpuno pravo postupati kako postupa, a mama je bila i dalje preslaba da nešto poduzme i promijeni. Uskoro su uslijedili crni dani za mog oca, a tako i za nas. Osim što mu je preminuo otac, naš djed, ostao je i bez posla. Isprva se izmotavao da ne može pronaći novi posao, a kasnije ga više nije niti pokušavao pronaći. Mama je bila jedina koja je radila u našem kućanstvu i jedva smo spajali kraj s krajem.

– Neću ti ja raditi za nekog privatnika koji će me izrabljivati! – ljutio se.
– Bilo bi dobro da nađeš bilo kakav posao jer ne možemo više plaćati račune! – molila je majka.
– Ma kako ne bi mogli, treba samo živjeti skromnije i odreći se prevelikih zahtijeva – tvrdio je i pri tome otpuhivao dim cigarete kroz usta.
– A da se ti ostaviš svog luksuza, cigareta? – upitala je mama.
– To je moj jedini luksuz i neću ga se odreći! Nemaš pravo to tražiti od mene! – vikao je.

Molitva mi je postala utjeha

Djeca trebaju novu odjeću i pribor za školu, a ti imaš
pravo na luksuz?! – predbacivala mu je, ali on nije mario. Nerijetko sam izostajala sa školskih izleta i falilo mi je školskog pribora, ali to me nije pokolebalo da popustim u školi. Obećala sam samoj sebi da nešto moram poduzeti u životu, kako bi se maknula od njih. Čim sam napunila osamnaest godina i završila srednju školu, odlučila sam otputovati u London. Čuvala sam djecu neke obitelji i zahvaljujući njima upoznala sam moć molitve i vjere u protestanskoj crkvi.

Molitva je postala moja velika utijeha i utočište, a ja sam postala iskrena vjernica. Obitelj me izvrsno prihvatila, čak su me vodili na godišnji odmor u Španjolsku, gdje su imali prekrasnu kuću. Djeca su se
vrlo brzo sprijateljila sa mnom. Iako su bili nestašni, uspjevali smo se dogovoriti oko nepotrebnog kršenja pravila. U slobodno vrijeme kretala sam se u društvu ljudi koji su bili vjernici poput mene i to je uvelike utjecalo na moj život i unijelo velike promijene u njega. Nedjelje sam provodila u crkvi, tražeći snagu i odgovore u molitvi. Tada sam upoznala šarmantnog Alija i prvi put se iskreno zaljubila. Na žalost, ljubav mi nije bila uzvraćena. Bio je ljubazan prema meni, ali to je bilo sve!

– Više ti ne trebam kriti jer mi je srce čisto! Mislim da sam zaljubljena u tebe! – rekla sam mu nakon jedne mise, iako mi to nije bilo nimalo lako.
– U mene? Stvarno mi je žao ako sam ja na ikakav način potaknuo da se zaljubiš u mene, ali ja ti ne mogu uzvratiti osjećaje jer moje srce pripada drugoj! Tebe volim kao i svaku sestru ili brata u našoj crkvi – s nelagodom je izjavio.
– Oprosti, više nikad to neću spomenuti! Nadam se da možemo ostati prijatelji nakon ove moje izjave – rekla sam zacrvenjevši se.

Što će ljudi misliti o nama?

Da, naravno! – nasmiješio se u znak odobravanja, ali bilo je jasno da stvari više neće biti kao prije. Tako je i bilo, viđala sam ga sve rjeđe i rjeđe. Brzo sam preboljela svoj pregaženi ponos i svoje neuzvraćene emocije, ali nikad nisam zaboravila koliko sam u tom čudnom odnosu dobila. Dobila sam puno od svih tih ljudi koje sam tamo upoznala i bilo mi je teško vratiti se u rodni grad gdje sam se osjećala neprihvaćenom zbog svog vjerskog izbora. Kad sam pričala s oduševljenjem o svojim iskustvima i čudima, ljudi su me prekidali ili izbjegavali. Postala sam znana kao vjerski fanatik. Nije bilo mjesta za takve priče u njihovom srcu, što nije bilo čudno. Ni moja obitelj nije imala razumijevanja za moj izbor, dapače majka je inzistirala da odlazim s njom u katoličku crkvu, gdje je ona imala potrebu odlaziti sve ćešće pod starije dane.

– Molim te, ne pričaj okolo o tome da odlaziš u protestansku crkvu. Što će ljudi misliti o nama? – molećivo je rekla jednom prilikom, sjećam se.
– Zašto mama, zašto je bitno što netko misli o nama? čudila sam joj se.
– više nisi u Londonu, nema tu takve slobode kao tamo! – korila me.
– A nije bila sramota kad sam izlazila van s masnicama na licu koje sam zadobila od tate? Zar to nije bila veća sramota, draga majko? – bila sam očajna. Znala sam da ću pri povratku u rodni grad imati problema jer je vjera kojoj sam se predala bila protestantska, ali nadala sam se barem podršci moje majke. U našoj obitelji vjera nije postojala, zato sam joj se tako lako prepustila tamo u Londonu. Otac nikad nije kročio u crkvu, za razliku od majke. I tako sam ušutjela da ne bih nanijela neugodnosti svojima najbližima i osramotila ih, kako su uobičavali govoriti. Još za mog boravka u Londonu, moj brat Petar je povećao obitelj, dobio je sina. Upravo sam u to vrijeme dobila poziv na vjenčanje drugog brata, što je ujedno i bio razlog mog povratka u rodni grad. Tomislav se kanio oženiti s mojom prijateljicom Helenom. Tomislava i mene s Helenom je upoznala Melita, moja najdraža prijateljica dok smo bili na ljetovanju. Nisam ni slutila da će se
Tomislav tako zaljubiti u Helenu, ali nije mi bilo žao.

Vrijedi li stan narušenog odnosa?

Otputovala sam za stalno iz Londona veseleći se njihovoj svadbenoj svečanosti i nagradivši ih lijepim poklonom. Ponovno sam uselila pod krov svojih roditelja i živjela sam svoju vjeru u četiri zida svoje malene sobice. Tada su počeli problemi oko stana u kojem su živjeli naši roditelji i ja. Taj stan postao je uzrok mnogih velikih svađa u bliskoj budućnosti.

– Nikolina, tata je darovnim ugovorom darovao stan meni jer ja otplaćujem hipoteku godinama. Tako smo se dogovorili. Ja sam im ipak pomagao financijski – rekao mi je nenadano Tomislav pokušavajaći se opravdati preda mnom, prije svadbe. Pretpostavljam da se grizao u sebi zbog toga i nije mogao pričekati bolji trenutak da mi to priopći.
– Kako to misliš, pa ja ću ti vratiti novac i stan se može podijeliti na nas troje! A osim toga, što je s Petrom, na njega si zaboravio? – uvrijeđeno sam pitala.
– Petar je rekao da ga ne zanima stan jer ima gdje stanovati, a ti ionako nemaš posao. Kako bi ti mogla plaćati? – čudio se.
– Pa zar je to razlog da me lišite moje jedine prilike da ne završim na ulici?! Zar i ja nisam u ovoj obitelji zaslužila jednaka prava kao i ti? – Kakvi su to uopće planovi dok su još mama i tata živi? – povisila sam ton.

– Mama i tata ne mogu plaćati račune jer se mama sprema u mirovinu, a ja ću preseliti sa Helenom kod njenih roditelja. Žao mi je, tako smo odlučili da se osiguramo. Tebe nije bilo, a Petar nije želio dio stana, niti pomoći
plaćati račune. Helena čeka bebu, moramo osigurati budućnost našeg dijeteta – gledao je u pod s nelagodom. Nije izgledalo kao da uživa u tome, ali me ipak povrijedio. U tom trenu nisam više prepoznala brata.

Nisam imala ni volje ni snage raspravljati o tome s Tomislavom ili s ocem. Znala sam da je otac dvoličan i da bi preda mnom smislio neku laž. Znam da je sve to učinio kako bi osigurao sebe i poboljšao svoj bijedni život, mogla sam to razumijeti. Pokušala sam porazgovarati s Helenom o tome, no ona me ignorirala rekavši da se to nju ne tiče. U kasnijem razgovoru s majkom saznala sam da je Helena bila glavni posrednik oko sređivanja papira, tako da mislim da je itekako marila za sve što se oko stana događalo!

Iskoristili su moju odsutnost i prepisali stan na sebe još za života oba roditelja, a ja sam se samo mogla nadati nekom nužnom dijelu. S druge strane nisam se htijela zamarati oko toga jer su roditelji još bili živi, pa sam na to zaboravila i nadala se da će se nekako stvari promijeniti. Ubrzo sam pronašla stalni posao zahvaljujući svojoj majci i kolegama s kojima je nekoć radila. Ona je u međuvremenu otišla u mirovinu i jako se radovala što odlazim raditi u njezinu firmu. Sada sam ja imala stalna primanja i pomagala financijski roditelje, pa sam se nadala da će se Tomislav predomisliti oko stana. Suprotno tome, još se više suprotstavljao, a Helena se posvađala sa mnom. Sada su već očekivali drugo dijete i bili su još uporniji i odlučniji u svojoj namjeri. Neko vrijeme nismo komunicirali, što mi je bilo prilično bolno jer sam razmišljala da taj stan nije vrijedan narušenog odnosa. Što god da sam pokušavala popraviti u našem odnosu, oni nisu pristajali. Na koncu sam odustala. Sada mi je ostao jedino moj drugi brat Petar. On me nije napustio.

– Petre, zašto si dozvolio da tata prepiše stan na Tomislava, pa ti imaš dvoje djece? Zar ti nije stalo da i tebi pripadne dio stana? – čudila sam se.
– Ma daj me pusti s tim stanom, uopće me na zanima taj stari krš bez grijanja – narugao se cinično.
– A što misli Paula, tvoja žena? – bila sam znatiželjna.
– Dosađuje mi i ona, ali ja sam rekao da me se ne tiče i da ne želim dati ni kune u taj stan. Ja sam iz njega otišao, a i imam gdje živjeti. Pauli i meni je dobro. Osim toga, i Tomislav sada ima drugo dijete! – sjetio se.

Petrova žena Paula bila je priča za sebe. Služila se ucijenama i rijetko je dozvoljavala da viđamo njihovo dvoje djece. Dok sam povremeno dolazila iz Londona s bogatim poklonima, dozvoljavala je da vidim djecu, ali kasnije me počela izbjegavati i odbijati.
– Znaš Nikolina, danas imam posla i ne odgovara mi da nas dođeš posjetiti. I tvoji roditelji su pomalo naporni jer stalno zovu i propitkuju kad bi mogli doći posjetiti djecu – rekla je uvrijeđeno.
– Mislim da se ne bi trebala ljutiti. Ako ti ne odgovara da oni dođu, barem dozvoli da djeca dođu k njima. Prirodno je da žele vidjeti unučad – pokušala sam je urazumiti.
– Ne, to nikako! A ti ako želiš, nazovi nekoliko dana prije nego što želiš doći, pa ćemo vidjeti da li smo slobodni – odlučno je rekla.

Vaš sin mi je umro na rukama

Bili smo na milost i nemilost te žene, očekivali dan kada će nam dati da vidimo dječicu. Roditelje je ucjenjivala također zbog stana. Bila je uvrijeđena jer je Petar izostavljen. Kako nije mogla postići dogovor s njim, iživljavala se na mojim roditeljima. Roditelji, već tada stariji ljudi, bili su jako žalosni radi toga, ali Petar se nije trudio da nešto promijeni u tom pogledu. Kao da nije shvaćao koliko njima znači da češće viđaju unučad.

– Petre, zar ne možeš ti porazgovarati s Paulom i uvijeriti je da dopusti da mama i tata vide češće djecu? Mislim da nije u redu da im ona to zabranjuje! – rekla sam mu začuđena.
– A što da ja učinim, ona je tvrdoglava. Kad bude u popodnevnoj smjeni na poslu ja ću ih dovesti, ali ona ne smije saznati! – prijeteći me pogledao i uzdahnuo.
– Od mene neće saznati, ne brini! Samo upozori djecu! – rekla sam tužno jer mi je bio žalostan taj plan o igri skrivača. Taj plan se na žalost ili na sreću nije uspio odigrati zbog tužnog događaja koji je uslijedio.

Brat Petar, koji je radio kao poštar koji raznosi mirovine umirovljenicima, ubijen je. Bili smo shrvani od boli i šokirani. Ubio ga je čak štoviše poznanik koji ga je neko vrijeme pratio gdje raznosi mirovine i toga kobnog dana ga dočekao i upucao. Preminuo je nekom prolazniku na rukama dok su čekali kola hitne pomoći. Kasnije se pričalo da je Petar čak izlazio u isti kafić kao taj čovjek i da su zajedno svirali gitare i pjevali.

– Draga gospođo, primite moju iskrenu sućut. Toliko sam potresen, vaš sin mi je preminuo na rukama. On je branio novac tih umirovljenika, nije želio predati novac lopovu. Mislio je da se lopov neće usuditi pucati. Bio je hrabar i nije se prepao pištolja, a trebao je predati novac i pustiti ga! Trebao se plašiti tog luđaka! Sve sam vidio, draga gospodo! – zapomagao je nepoznati čovjek koji je držao mog dragog brata dok je bio na izdisaju.
– Moj jadni sin! Hvala vam i zavidim vam što ste bili u posljednjim trenucima uz mog sina. Ja sam bila uz njega u trenucima kad se rodio i ja sam ta koja je trebala otići prije njega. Kako je to nepošteno! – plakala je i očajavala majka.

U blizini zgrade skupili su se svi Petrovi dragi prijatelji i uz upaljene svijeće svi smo se oprostili od njega. Ubojica je ulovljen i osuđen na petnaest godina zatvora. Petar je ipak platio previsoku cijenu u odnosu na toliko godina zatvora. Dobio je mogućnost pomilovanja u slučaju primjerenog ponašanja, što znači očekivala ga je još kraća kazna. Nadala sam se da će takav događaj promijeniti odnose u našoj obitelji, i bilo je tako, ali kratko. Paula je nakon nemilog događaja dozvolila roditeljima da čuvaju i viđaju djecu jer ih je trebala. Trebala je njihovu pomoć.

Roditeljima je to bila velika utijeha, pa su pristajali na sve njene zahtjeve kako bi joj ugodili. Čak je i moj kruti otac smekšao i postao dalek i zamišljen. Promijenila ga je bratova smrt. Bio je spreman na svaki ustupak kako bi bio sa dijelićem pokojnog sina.

Paula je branila da viđamo djecu

Petrov sin bio je kao njegova kopija. Kad smo ga pogledali, kao da je i Petar bio s nama. Ta sličnost je bila nevjerojatna, a Paula je također bila dobro svijesna toga. Majka je liječila tugu još češćim odlascima u crkvu i postala pomalo izgubljena. Bratova smrt ostavila je traga na roditeljima, a Paula je to dobro iskoristila.

– Tata, trebam vas nešto pitati – rekla je Paula želeći izmanipulirati još jednim svojim prohtijevom oca.
– Pitaj snajo, reci što te muči! – obazrivo se obraćao i birao rječi da je ne uvrijedi.
– A što će na kraju biti sa vašim stanom? – htijela je znati.
– Stan ostaje Tomislavu, tako smo riješili i nema povratka. Kad sam ja trebao novčanu pomoć, pokoj mu duši, Petar nije želio pomoći. Ja mu ne zamjeram, ali Tomislav je jedini pomogao! – strogo je rekao.

– Tata, ja mislim da to nije u redu, svi zaslužujemo dio tog stana. Ja sam sada udovica s dvoje djece. Kad je Petar bio živ govorila sam mu da nešto poduzme oko toga, ali on nije htio! – ljutila se.
– Paula, jeste li ti i djeca stambeno osigurani? Zašto onda toliko inzistiraš na ovome stanu? Pa još nismo ni pokopani, a ti bi već našu imovinu dijelila. Ja nisam svojoj kćeri prepisao stan, a ti se raspituješ za svoju korist – razljutio se.
– Ne radi se o meni, već o vašim unucima – zaplakala je iznenada.
– Žao mi je, ali već sam stan darovao drugom sinu i nema povratka – slegnuo je ramenima.

Nakon toga razgovora, Paula se opet udaljila i sve je manje dozvoljavala da viđamo djecu. Otac se strašno naljutio jer je toliko inzistirala na ostavštini da on više nije inzistirao na unucima.
– Kako se usuđuje tu djecu koristiti kao izliku za njezinu pohlepu?! Koliko sam toga pretrpio samo da mogu viđati tu dječicu! Ovo je kap koja je prelila čašu, neću joj popustiti! Iako je to zadnja veza sa mojim pokojnim sinom, neću joj popustiti – prkosno je stisnuo šake.

– Nemoj se uzbuđivati, možda stvarno ima na pameti dobrobit djece – uvjeravala ga je mama koja je u svakom čovjeku uspijevala pronaći dobro. Ne znam otkuda joj toliko snage i dobrote, divila sam joj se na tome. Bilo jedovoljno da pogledam svog oca i sve te godine koje su proveli zajedno, da mi postane jasno kako ima veliko srce. Čak ni o bratovu ubojici nije govorila ružno i često je Petrovu sinu govorila neka ne mrzi očevog
ubojicu i neka mu nastoji oprostiti.

Paula se nakon razgovora s našim ocem ponovno udaljila i prestala nas posjećivati. Kod Helene je takoder prestala odlaziti jer nije mogla podnijeti gledati njihovu sreću. Tomislav ju je previše podsjećao na Petra i nije ga mogla gledati sa Helenom. Jednom prilikom pozvala je Tomislava da porazgovaraju.

Moje vjenčanje i dvoje djece

Mislim da Helena nije dovoljno dobra za tebe – uvjeravala ga je. – Ne razumijem što hoćeš reći i postići sa svojom izjavom – proturiječio joj je.
– Da sam na tvom mjestu, ja joj ne bih vjerovala – zlobno se cerila.
– Ako nešto želiš reći, reci mi otvoreno – razljutio se Tomislav.
– Vidjela sam je s drugim muškarcem! – likovala je.
– Dobro, ja ću to provjeriti, no to ne znači ništa – stisnuo je zube i otišao od nje.

Ta laž poremetila je odnos između Helene i Tomislava, ali na kraju je istina izašla na vidjelo, Helena je ipak bila vjema i iskrena žena. Paula je puno puta Helenin uspjeh na poslu okarakterizirala kao uspon preko kreveta. Helena poslije toga više nije mogla prijeći preko toga. Digla je ruke od inzistiranja da viđaju djecu i odustala. Tomislav je neko vrijeme sam odlazio u posjet kako bi vidio djecu, ali uskoro je i on odustao. Paula je neprestano blatila i ogovarala Helenu pred njim i to mu je dojadilo. Moj rastreseni brat, koji je inače po prirodi ljubomoran, i sam je sumnjičio Helenu i zbog toga se svadio s njom.

Ja sam u međuvremenu nakon opravka od nesretne veze napokon upoznala čovjeka svog života. Zatrudnjela sam i odlučili smo se vjenčati. Bila sam u sedmom nebu i ostavila sam sve brige iza sebe. Živjeli smo kao podstanari u malom stančiću s dvije sobice. Kad se beba rodila razmišljali smo što bismo napravili da riješimo stambeno pitanje, ali financijski nismo mogli baš ništa jer sam ja imala vrlo malu plaću. Nisam mogla podići kredit, a muž je radio kod privatnika, tako da ni on nije ispunjavao uvijete za kredit. Nije nam ostalo ništa nego čekati bolje dane. Dok smo se nadali boljem, ja sam i ponovno zatrudnjela. Bila sam sretna, bez obzira što nam je bilo teško. U to vrijeme iznenada me pozvao Tomislav jer je htio hitno razgovarati sa mnom.

– Razmišljao sam i mislim da bismo možda trebali prodati stan u kojem žive mama i tata. Ionako im je teško plaćati račune jer samo mama ima mirovinu. Neka presele u manji stan, a tebi ću dati novac koji ostane od prodaje – gledao me iščekujući moj odgovor.
– Zašto si odjednom promijenio mišljenje? – čudila sam se.
– Zato što očekuješ drugo dijete – slegnuo je ramenima.
– To je stvarno lijepo od tebe, počet ću pratiti novine već danas – uzbuđeno sam viknula.
– U redu rekao je kolebajući se.
– Je li sve u redu? Ili se nešto dogodilo? upitala sam zabrinuto.
– Ma ništa, posvađali smo se Helana i ja – zamišljeno je rekao.
– Žao mi je, nadam se da ćete izgladiti stvari. Valjda nije opet radi tog stana – upitala sam.
– Ne, nije, ne brini – nasmijao se sjetno.

Uhvatila sam se posla i detaljno pretraživala novine i Internet ne bih li našla neki maleni i lijepi stančić za naše roditelje. Tražila sam u blizini gdje stanujemo jer sam znala da bi im bilo teško promijeniti mjesto stanovanja nakon tolikih godina. Kad sam napokon pronašla nešto što bi odgovaralo zahtijevima i cijeni, Tomislav se počeo dvoumiti i premišljati.
– Nisam baš siguran da je to dobra iedeja. Čini se da puno gubimo – uvjeravao me.
– S obzirom na cijene na tržištu, ovaj stan je pristupačne cjene i ne vjerujem da ćemo bolji moći naći. Osim toga, napokon bi mama i tata imali grijanje u stanu. Već se godinama smrzavaju, što je vrlo žalosno za starije ljude – ljutila sam se.
– Nisam razgovarao s Helenom, pa ne znam što će ona reći na sve to – izvlačio se.
– Stvarno sam mislila da ti misliš ozbiljno o prodaji stana, a sada vidim da je to bio tvoj hir zbog svađe s Helenom – razočarano sam pomislila kakav je moj brat slabić.

Njegovo stambeno pitanje je bilo riješeno, sada su živjeli u prekrasno uređenoj kući. Znala sam da su se dosta namučili i žrtvovali kako bi to uspjeli sagraditi i urediti, ali nadala sam se da je promijenio mišljenje o stanu. Drugog dana Helena me nazvala i ljutio me prozvala zbog nagovaranja Tomislava na prodaju stana.
– Odakle ti pravo da prodaješ stan koji nije tvoj? – vikala je.
Kao prvo ideja nije bila moja, veće Tomislavova! Drugo, zašto se ti uopće mješaš u stvari koje te se ne tiču? – odbrusila sam joj.

Brat me ostavio potpuno poniženu

Ja sam se mučila i radila dva posla kako bih sagradila kuću u kojoj živimo i najmanje što moj muž može učiniti jest da zadrži taj stan, a ne da ga dijeli sa onima koji nisu uložili ni kune u njega! Moja djeca to zaslužuju! – govorila je prijetećim glasom.

A moja djeca mogu biti na ulici?! – upitala sam razočarano.
– Tko ti je kriv što si otputovala u London, trebala si raditi i plaćati račune, pa bi sada bilo drugačije – prozivala me.

Nisam više željela raspravljati o tome niti zvati Tomislava. Jako me razočarao i kao brat i kao muškarac. Ni on sam nije htio zvati i javljati se. Bila sam silno razočarana jer sam jednog brata ispratila na drugi svijet, a drugi se sa mnom prepirao oko nekih šesdeset kvadrata stana.

Godine su prolazile, a mi smo jedva uspjeli održavati tek službeni odnos. S njihove strane nije bilo čak niti posjeta na dječjim rođendanima, pa sam uskoro i ja odustala od takvih posjeta. Jednom smo se prilikom okupili slučajno na svadbi neke rođakinje u Dalmaciji. Nakon površnog pozdrava, nisam mogla prestati gledati njihovu djecu kako su porasla i kako godine koje su prošle kao da su prespavane. Odlučila sam uspostaviti normalan odnos barem s bratom ako me već šogorica nije podonosila.

– Kako si? upitala sam ga da razbijem nelagodu.
– Dobro sam, hvala, a ti? – pitao je kruto.
– Dobro – prije nego sam pokušala nastaviti, okrenuo mi je leđa i ostavio me poniženu. Osjećala sam se jadno što sam uopće i pomislila da će on preko svega prijeći. Nakon toga i opet je prošla jedna godina, a onda nas je iznenada spojio onaj koji nas je i rastavio: moj otac. Preminuo je iznenada jednoga kišnog dana. Sjećam se da mi je telefon na poslu toga dana drugačije zazvonio ili sam to samo umislila u trenutku šoka.

– Nikolina, tata je umro! – plakala je majka neutješno. Jedva je uspjevala govoriti od plača. Ja sam zanijemila, činilo mi se, cijelu vječnost.
– Dolazim odmah – bilo je sve što
sam rekla. Kad sam došla u svoj stari dom sve je mirisalo po mojim roditeljima. Otac je ležao na krevetu kao da spava. Pogledala sam sažaljivo u njega, a onda u uplakanu majku. Znala sam da će biti neutješna. Nakon Petrove smrti doživjela je još jednu tragediju. Tek tada sam u kutu sobe primjetila Tomislava koji je plakao kao malo dijete. Nisam znala bi li mu prišla ili ne, ali pomislila sam da nemam što izgubiti.

– Mislim da je ovo prilika da si pružimo ruku pomirenja. Tata nas je na neki način razdvojio, pa mu sada dozvolimo da nas ponovno izmiri! – rekla sam suznih očiju i puna nade.

Tek nas je očeva smrt malo povezala

Da, imaš pravo. Na žalost ovakve prilike povezuju ljude – komentirao je brišući suze. Bilo mu je neugodno što ga vidim uplakanog, ali nije se mogao kontrolirati.
– Nije ovaj stan vrijedan svega onoga što smo prošli – rekla sam ogledavajući se kao da nikad prije nisam bila ovdje.
– Znam da nije, ali moraš me shvatiti da ja ne mogu odustati! Helena bi se suviše ljutila da ja sada odustanem i dignem ruke od tog stana – molećivo me gledao.
– Ja sam sada kreditno sposobna, pa smo suprug i ja kupili novi stan, Tomislave. Ne očekujem ništa od tebe. Samo ruku pomirenja! Pogledaj što je ostalo od naše velike obitelji: mama, ti i ja! Mama nas sada treba više nego ikada – tužno sam rekla. Klimnuo je glavom u znak odobrenja i ustao. Nespretno mi se približio neznajući što da učini, a ja sam čekala. Moj nesigurni i nespretni brat primio me samo za rame i čvrsto stisnuo. U tom trenu osjetila sam svu njegovu ljubav i više od toga, ako više može postojati. Znam koliko teško mu je bilo pokazati i najmanju gestu naklonosti, zato sam toliko cijenila taj ‘običan’ stisak. Znala sam u tom trenu da mu je žao onoliko koliko je i meni što smo toliko vremena potrošili na svađe i ljutnju.

Šogorica Helena još ni danas ne želi komunicirati sa mnom, no Tomislav me redovito zove. Kad ne uspije naći vremena da nas posjeti, obavezno nazove. Često povede i svoju djecu kod nas, što me jako veseli. Što se tiče Paule, ne javlja se i ne dozvoljava ni dalje da viđamo djecu. Ta djeca su doduše već odrasla, ali ipak su djeca moga pokojnog brata. Paula je pronašla novu ljubav u svom životu, što mi je jako drago. Nadam se da je dobar muškarac i da poštuje i voli djecu mog brata kao i nju. Mogu se još samo nadati da će u nekoj zrelijoj dobi djeca poželjeti kontaktirati s obitelji svoga preminulog oca. Iako smo imali i imamo puno nedostatka kao obitelj, mi smo ipak veza s njihovim ocem.

Tags: