Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Ukleto nasljedstvo moje tete

Ne znam kako ću se naviknuti na ovu gužvu nakon onog praiskonskog mira u tihoj uvali gdje mi je mjesec dana tako brzo projurio.

– Samo se sjeti što si govorila kad sam predložio ljetovanje u nekom istarskom selu na obali – odgovorio mi je suprug Martin, vješto se probijajući kroz gradsku gužvu u poslijepodnevnim satima.

– Nisam ni sanjati mogla da još ima takvih mjesta gdje se ne čitaju novine i ne gutaju svakodnevne vijesti s TV ekrana. To se zove odmor!

– Nazovi Mirjanu i Darka čim stignemo i pohvali im se našim ljetovanjem, jer su mi se smijali kad sam im rekao da idemo u nepoznato – komentirao je.

Čim smo se parkirali, probudila se i naša mala Sanja koja je cijelim putem spavala na zadnjem sjedištu. Naš mi se stan učinio još manjim nego što je bio kad smo odlazili pa sam na brzinu u ormare potrpala stvari, a odjeću stavila u pranje. Uto je zazvonio telefon.

– Konačno ste se vratili – čuo se Mirjanin glas, iz kojeg je izbijala nemala napetost i nervoza.

– Da, bilo nam je doista divno jer …

– Pusti, Jana, priču o ljetovanju! Jeste li čuli što se dogodilo?

– Vjerojatno se dogodilo mnogo toga u proteklih mjesec dana, ali mi srećom, nismo čitali novine. Vijesti na televiziji bismo odslušali jedino subotom uvečer …

– Onda i ne znate što se dogodilo teti Izidori, mada se o tom događaju pisalo u crnoj kronici nekoliko dana. Ubijena je u svom stanu, opljačkana zlatnina i novac, a da ti ne pričam kakvu smo gužvu imali! Da si barem bila sa mnom, bilo bi mi mnogo lakše, a ovako … Ni nazvati te nisam mogla jer je tvoj “pametni” muž isključio mobitel.

Teta je izazivala sudbinu

Nije ga ni ponio na ljetovanje! Jednostavno je, zanesen idejom o bijegu iz civilizacije, zaboravio ga uzeti.

– Dođite k nama pa ćete sami pročitati jer sam sve članke sačuvala.

– Dolazimo! – rekla sam, objasnivši Martinu ukratko o čemu se radi.

Još uvijek nisam mogla vjerovati da naše Izidore više nema, jer smo očekivali da će nas sve nadživjeti. Odbojna, mrzovoljna, škrta, nikoga, pa niti nas, Darka i mene, djecu svojih sestara, nije puštala u svoju blizinu. Zaključavala se u svom velikom stanu s pet brava pa mi nikako nije bilo jasno kako su lopovi uspjeli provaliti, razmišljala sam o pokojnici s primjesom zlobe, čega sam se kasnije zastidjela pred sobom samom.

– Usamljene starice, kakva je bila naša teta Izidora, lopovima su najprivlačnija meta i zato sam se uvijek za nju bojala – dočekala nas je Mirjana, još uvijek sva van sebe zbog proživljenog stresa.

– Kad sam joj predložila da vas troje uzme k sebi, jer imate od svih nas najmanje stambenog prostora, izgrdila me kao šmrkavicu, optužujući me da joj želim gospodariti samo zato što mi dozvoljava da je vozim njenim kolima …

– Ona je naprosto izazivala sudbinu kakva ju je i sustigla – javio se Darko, koji se često ljutio što je teta iskorištavala njegovu ženu Mirjanu preko svih mogućih granica.

Kad po novinama svakodnevno čitamo vijesti o zločinima, uvjereni smo da se nesreće događaju drugima, a kad se nešto tako grozno dogodi u obitelji, onda nam to jedva dopire do svijesti. Bez obzira što naša teta nije nikoga voljela, bila je dio naše obitelji pa me njezina nasilna smrt doista zgrozila.

O mrtvima sve najljepše

Čak sam pokušavala potisnuti ružne, a sjećati se samo lijepih uspomena na trenutke u djetinjstvu, kad je teta Izidora za mene bila pojam dobrote i bliskosti. Kad bi nas posjetila sa svojim prvim mužem, dok je još moja mama bila živa, donosila bi mi bombone i poneku igračku. Nikad neću zaboraviti lutku što mi je donijela iz Italije. I, zaokupljena sjećanjima na to vrijeme, briznula sam u plač, predbacujući si što je barem nisam ispratila na vječni počinak.

– Smiri se, Jana! – tješio me moj Martin. – Tu suze ne pomažu, jer bi se njoj isto dogodilo da smo bih ovdje. Nije htjela da živimo s njom, ali nije podnosila niti one mlade ljude što ih je uzela k sebi obećavajući im svoj stan, nama u inat. Izbacila ih je na ulicu usred zime. Kako je živjela, tako je i završila.

– Nemoj tako, Martine! Molim te, o mrtvima samo najljepše, tim više što ćemo i mi naslijediti dio njenog imetka. Baš me zanima koliko su joj novca odnijeli lopovi, ako je to uopće ustanovljeno. Sigurno je imala poveću sumu jer je čitavog života štedjela, a hranila se kao posljednja sirotinja. Čak nije kupovala voće koje je toliko voljela, već ga je jela jedino kad bismo joj mi donijeli – rekla je dobrodušna Mirjana, supruga mog bratića Darka, koju je teta Izidora najteže prihvatila u našu obitelj.

– Eto, vidiš, draga moja, kako se sudbina narugala sa škrticom. Ti si je vozila i plaćala gorivo, a sad čujem da si joj i voće kupovala, pa umjesto da ti se oduži, lopovi je ucmekali i uzeli novac – ljutito je izgovorio Darko koji je najviše ispaštao zbog tetinog “ćefa” da joj njegova žena bude uvijek na usluzi.

Iz Darkova je glasa sve više prštala ljutnja i nervoza kad je počeo opširnije pričati o proteklim događajima.

– Sve se izdogađalo kao da nam je i svojom smrću htjela napakostiti. Upravo smo se spremali na godišnji, a naša je teta neprekidno zivkala Mirjanu da je vozi liječniku, na terapije, a svake nedjelje prije podne na groblje, i zatim na misu. Tada se iznenada pojavila naša sestrična Laura sa svojim nevjenčanim mužem Rokijem. Nismo ni znali da je iz Sarajeva stigla u vrijeme rata, jer se nikome od nas nije javila. Kaže da se bavi uzgojem pilića u jednom selu nedaleko našeg grada. Teti je donijela te domaće živine, a ona ju je počela kovati u zvijezde, govoreći Mirjani da joj više neće biti potrebna pokraj “drage” Laure, kćeri najdraže joj sestre, pokojne Elvire. I kad smo se upravo spremali za putovanje na more, sretni da nas teta ne treba, netko ju je zadavio i opljačkao. Budući da je Mirjana posljednja vidjela tetu živu, toliko su nas ispitivali kao da smo mi glavni krivci. Čak su provjeravali naš alibi, a ja nikako da se sjetim gdje sam bio i što sam sve radio u kritično vrijeme, dok me Sanjica nije podsjetila da smo te nedjelje uvečer gledali crtiće. Bio sam toliko smeten da sam ispao sumnjiv u njihovim očima. Oko tog ubojstva je toliko nejasnoća da krivca zasigurno nikad neće otkriti, mada su meni neke stvari posve jasne, ali … – Darko je, još uvijek potresen tim događajem pričao konfuzno pa sam ga upitala tko je zapravo i kako tetu pronašao mrtvu u stanu.

– Ja sam je našao – rekao je Darko – i još uvijek se ne mogu riješiti dojma da mi je njezino ubojstvo bilo namješteno.

Budući da je teta rekla Mirjani da ne treba dolaziti dok je ne pozove, pomislili smo da očekuje Lauru pa ne želi da je smetamo, a to nam je odgovaralo jer smo se spremali na godišnji. Nismo je niti nazivali, što smo inače prakticirali. Kad nas je Laura nazvala u ponedjeljak i rekla da joj se teta ne javlja na telefon, otišao sam do njenog stana. Bila je zaključana samo jedna brava pa sam bez problema otključao, ušao, pogledao u sve sobe i kako tete nije bilo, nazvao sam Lauru.

– Pa nije u zemlju propala! Zovem je bezbroj puta a ona se ne javlja – rekla je Laura, dodajući: “Možda je otišla nekoj prijateljici ili joj je možda pozlilo!” nabacila je prilično ravnodušno, a ja budala počeo nazivati bolnice i sve moguće njene poznanice. Na kraju sam javio policiji koja je, pretraživši stan, našla tetu ugušenu u ostavi za metle, prekrivenu dekom.

Hladnokrvna do samog kraja

Prizor kojeg neću zaboraviti cijelog života. Pomnom su pretragom ustanovili da je kutija za zlatninu ispražnjena, a budući su pretraživani ormari, pretpostavlja se da je odnesen novac, ako ga je bilo. Mi znamo da je ona veći dio novaca čuvala “u čarapi”, a manji na računu u banci – izrekao je u dahu, a ruke su mu podrhtavale od uzrujanosti. – Nemojte me tjerati da pričam detalje, jer se osjećam kao da sve ponovno proživljavam. Budite sretni što niste bili ovdje – završio je Darko, i mada sam imala bezbroj pitanja, nisam niti jedno postavila.

Iz policijskog smo izvješća doznali da se sumnja na nepoznate provalnike koji su iskoristili vrijeme godišnjih odmora, kad je većina stanova praznih, pa su posve slučajno naišli na samu staricu. Ja sam o svemu imala svoje mišljenje i sumnje, ali ih nikome nisam rekla.

Budući da nisam bila na pogrebu, otišla sam u tetinu crkvu uplatiti misu za pokojnicu.

– Za vašu pokojnu tetu treba moliti Boga da joj udijeli mir i oprost grijeha. Pokojna je Izidora redovito dolazila na mise, češće nego ostali moji vjernici, premda baš i nije živjela po božjim zapovijedima – rekao je svećenik na moje veliko iznenađenje. Svi smo mi znali da ona nije tako pobožna kakvom se pravi, no kako je bila privržena crkvi, očekivala sam ljepše svećenikovo mišljenje o njoj. Doduše, ni od koga tko ju je poznavao, pa niti od brojne rodbine, o teti Izidori nisam čula niti jednu lijepu riječ.

Ona je bila najstarija od četiruju sestara od kojih je jedna bila i moja mama Katarina, koja je umrla od raka. Tada sam upoznala jednu od loših strana tete Izidore jer, na pogrebu svoje puno mlađe sestre, kad su plakali znani i neznani, ona nije pustila ni suzu.

– Ako je Bog tako htio, mi se ne možemo protiviti njegovoj volji – objasnila je svoju bešćutnost mojem tati koji je došao na pogreb, mada su moji roditelji bili rastavljeni.

Nije ona zaplakala niti za svojim ocem, a kad je baka ostala sama, htjela je k svojoj najstarijoj kćeri. Izidora je jedina od sestara imala završen fakultet, dobro plaćeni posao i najveći stan pa je baka očekivala da će kod svoje najstarije kćeri dočekati svoj kraj. Svojoj je rođenoj majci rekla da bi joj smetala jer ona želi svoj mir. Tako je baka Mirna ostala kod nas do kraja života.

Teta Izidora je svojim brojnim udajama stekla pravo bogatstvo. U prvom je braku imala kćer Tinu, a po pokojnom je mužu naslijedila veliku kuću u centru jednog provincijskog gradića i dobro je unovčila. Drugi joj je muž bio udovac s dvoje djece. Nakon rastave, izborila je pravo da zadrži kuću na moru.

Ti ćeš mi zamijeniti Tinu!

Poslije trećeg muža, tetka Berislava, kojeg sam poznavala kao dobrog i sposobnog poslovnog čovjeka, ostao joj je veliki stan u centru grada kojeg je prodala unatoč protivljenja svoje kćeri, te kupila stan u novogradnji. Berislav je bio trgovački predstavnik uspješne firme i stradao je u prometnoj nesreći. Nakon totalne štete automobila u kojem je poginuo Berislav, teta dobiva od osiguranja novi mercedes.

– Nikad se više neću udavati – izjavila je ožalošćena udovica nakon gubitka trećeg supmga.

No, nije prošlo ni pola godine, kad je dovela nekog propalicu, koji je po godinama bio bliži njenoj kćeri Tini, gimnazijalki – maturantici, nego njoj koja se bližila pedesetoj.

– Zar nisi rekla, Izidora, da se nećeš više udavati? – podsjetila ju je sestra Nada, moja dobra teta, Darkova majka. – Zar ne vidiš da ti se kćerka stidi zbog tvog mladog ljubavnika? Čini mi se jako potištenom u posljednje vrijeme.

– Tko joj brani da si nađe dečka, a što se tiče moje udaje, odnosi se na vjenčanje! Za sreću kakvu mi pruža Matko, nije potreban ničiji blagoslov. Znam da si i ti ljubomorna, ali nas dvoje se volimo – odbrusila je Izidora u svom stilu.

Tini je bila bliskija Darkova, nego njena majka, pa kad se teta Nada razboljela od raka dojke, a za nekoliko mjeseci i umrla, Tina je, isfrustrirana ponašanjem svoje majke, kao i gubitka drage osobe, pala u depresiju i umjesto upisa na studije, završila u bolnici. Nakon liječenja i Matkovog odlaska iz kuće, izgledalo je da će i njihov život poteći pravom kolotečinom. No, niti ovaj put Izidora se nije othrvala iskušenju. Srela je svoju “neprežaljenu” ljubav iz mladosti. Čovjek se vratio iz inozemstva pa je Izidora planirala otvoriti firmu koju će voditi njena Tina. To su ustvari bile samo priče za rodbinu koja joj je zamjerala neprilično ponašanje s njenim Dragoljubom, jer se kćerkino zdravlje jako pogoršalo otkad joj je majka “procvala” od zaljubljenosti. Nismo bili previše iznenađeni kad se Tina bacila s balkona šestog kata. Niti nakon te tragedije, na Izidorinom se licu nije mogla primijetiti istinska tuga. Za smrt svoje kćeri okrivljavala je sve druge osim sebe. Čak je prijetila tužbom liječnicima koji nisu uspjeli oživjeti Tinu. Ljutila se i na sve nas rođake, glumila ožalošćenu majku u zagrljaju svog ljubavnika sve dok je očekivala od njega veliki novac. U vrijeme tog sretnog razdoblja velike ljubavi, jedva nas je i primjećivala, ali kad se Dragoljub jednog dana vratio u inozemstvo, priznavši da on nema nikakvu ušteđevinu, a Izidora je bila umirovljena, došla nam se požaliti na svoju gorku sudbinu. Morali smo slušati njene žalopojke o niskoj mirovini, tješiti je pozivajući je na ručkove, jer ona, eto, nema više za koga kuhati, a za nju samu joj se ne isplati, objašnjavala je svoje stalne dolaske. Tko zna dokle bi to potrajalo da joj Darko jednom nije rekao:

– Iskorištavaš naše sažaljenje što si ostala sama pa se “šlepaš” uz nas da ne trošiš svoje pare, a imaš ih više nego svi mi zajedno.

Umjesto da se pokupi i ne dođe više na njihova vrata, okomila se na Mirjanu, zašto dozvoljava svom mužu da je vrijeđa. Otada je bila naš redoviti gost, ulagujući se mom Martinu i našoj maloj Sanji.

Te je godine u Sarajevu umrla i sestra Elvira, kojoj nikad nije oprostila što je “osramotila” njihovu obitelj rodivši vanbračnu kćer Lauru. Nakon majčine smrti, Laura je potražila svoju rodbinu, a Izidora ju je dočekala raširenih ruku i laskavim riječima: “Ti ćeš mi, Laurice, biti zamjena za moju Tinu! Budeš li dobra, jednog će dana sve što imam, pripasti tebi”, razmetala se obećanjima, da bi je već nakon nekoliko mjeseci istjerala iz stana.

– Neuredna je, lijena i bezobrazna. Ona bi dovodila dečke u moj stan, pa da joj se dogodi kao i njenoj materi! Neka ona ide svojim putem, a bude li mi trebala pomoć, imam ja svoju Mirjanu. Vrijedna, poštena i pouzdana! Kako se samo takva žena htjela udati za mog nesposobnog nećaka – trabunjala je Izidora, ulagujući se nećakovoj ženi, računajući na njenu pomoć jer još nisu imali djece.

– Upravo su mi zbog slabog vida odbili produljenje vozačke dozvole, pa kad budem trebala vozača, ti ćeš mi uskočiti. Je li tako, Mirjana? Valjda je jasno da će “merđu” naslijediti onaj tko će me voziti kad mi bude trebalo otići na groblje ili k liječniku. Iako si ti samo žena mog nećaka, bolja si od svih – laskala je teta Mirjani dok se Darko samo sarkastično smijuljio.

Otada je Mirjana redovito vozila tetu na groblje, u kupovinu, jednom mjesečno u kuću na mom, kamo god je trebalo. Jednom, kad je Mirjana bila bolesna i nije mogla voziti, teta je pozvala mene da je vozim na groblje, uz objašnjenje da se zavjetovala svojoj pokojnoj Tini kako će je posjećivati svakog tjedna, a ona svoj zavjet ne može prekršiti.

– Kako bih se pred Bogom opravdala da prekršim obećanje svom djetetu – dočekala me govoreći cmizdravim glasom što je mene trebalo ganuti. Međutim, promatrajući je na Tininom grobu, shvatila sam da su ti obilasci samo još jedna tetina velika gluma ožalošćene majke, jer na njenom tvrdom licu nije bilo ni traga istinske tuge. Tom mi je prigodom, kad smo se vratile kući, darovala zlatnu ogrlicu koja je nekada pripadala njenoj svekrvi, a trebala ju je naslijediti Tina.

Gluma ožalošćene majke

Namijenila sam je kćeri za vjenčani dar, a kako nje više nema, darujem je tebi jer si mi draga kao rođeno dijete – pružajući mi tešku zlatnu ogrlicu, poslužila se velikim riječima kako bi svojoj gesti dala što veći značaj.

Ogrlicu sam odnijela zlataru dan prije odlaska na godišnji da procijeni vrijednost i učvrsti kopču koja je bila prilično labava za težinu zlata. O tom daru nisam nikome, osim suprugu, rekla.

– Možemo usput svratiti zlataru po tvoju ogrlicu – podsjetio me Martin kad smo se vraćali kući od bratića.

– Da, vaša zlatna ogrlica – rekao je zlatar prevrćući potvrdu o prijemu. – Zar niste čuli što mi se dogodilo? Pisalo je u svim novinama o pljački moje zlatarnice.

– Mi smo ove godine ljetovali izvan civilizacije, gdje se ne čitaju novine. Nisam znala o toj provali …

– Evo, i nakon mjesec dana provalnicima ni traga. Ukradena je i vaša ogrlica. U cijelom svom radnom vijeku nisam imao provalu. Ta vaša ogrlica kao da je bila ukleta. Iste su mi noći, nakon što ste mi je donijeli, provalili u moju radnju. Mogu vam dati naknadu, ali nikako u vrijednosti tog predmeta.

Izletjela sam iz radnje i ne pomišljajući da uzmem naknadu, obuzeta nelagodom zbog njegovih riječi: “Kao da je bila ukleta.” Možda je doista sve ukleto čega se moja teta dotaknula, razmišljala sam žureći na parkiralište gdje me čekao Martin.

– Što se tu može! Nije nam suđeno da se okoristimo nečim što je pripadalo tvojoj teti – izgovorio je proročanske riječi kad sam mu ispričala o pljački zlatarnice.

Kad smo se ponovno sreli s Mirjanom i Darkom, tema našeg razgovora je i opet bio događaj vezan uz tetu Izidoru, kao i čuđenje iznenadne tetine bliskosti Laurom.

– Baš vam je pala sjekira u med – našalio se moj Martin. – Odjednom ste vas troje postali bogati nasljednici, jer su lopovi odnijeli tek sitnicu u odnosu na tetinu ostavštinu. Vjerojatno je glavninu novca držala u banci – nagađao je moj muž.

Šokantna tetina oporuka

Ako ti Jana, naslijediš kuću na moru, hoćeš li nam je iznajmiti za ljetovanje dok ćete vi boraviti u divljini – našalila se i Mirjana na račun našeg ljetovanja. Jedino meni nije bilo do šale nakon zlatarevih riječi, pa sam konačno svima ispričala doživljaj s ogrlicom.

– Samo sam se šalila, jer sam uvjerena da tetino nasljedstvo neće nikome donijeti dobro – rekla je Mirjana.

– Sve je ovo meni sumnjivo, od provale do tetine nasilne smrti. Nikako mi ne ide u glavu kako su se njih dvije tako brzo slizale, jer se Lauri nakon odlaska od tete, zameo svaki trag. Onaj njezin Roko mi liči na pravog razbojnika … – lamentirao je Darko.

Imala sam osjećaj da svi mi u sebi skrivamo iste sumnje, ali ih se ne usuđujemo izreći.

– Mene, naprotiv, baš ne čudi što su se tako brzo zbližile, jer su njih dvije najsličnije u cijeloj obitelji. Da ste samo vidjeli kako se Laura gazdinski ponašala čim smo tetu pokopali. Uzela je ključeve stana i naredila da auto ne vozimo do ostavinske rasprave. Ponašala se kao jedina nasljednica svega što je pripadalo pokojnici. Nakon pogreba nam se više nije javila – iznijela je svoje promišljanje Mirjana, koja ih je zapravo najbolje upoznala.

– Laura je oduvijek bila čudna. Kad ju je teta izbacila, ponudili smo joj da se u prvo vrijeme smjesti kod nas, a mogao sam joj i posao naći. No, ona je sve odbila s gnušanjem i jednostavno nekamo nestala, da bismo nakon toliko vremena doznali da je bila u Sarajevu – prisjetio se Martin.

Svaki naš razgovor do poziva na raspravu odnosio se na predviđanja kako će sud raspodijeliti ostavštinu, s obzirom da oporuka, za koju bismo mi znali, nije postojala.

Oko dva mjeseca poslije, bili smo pozvani na ostavinsku raspravu.

Kad smo se sreli pred sudom, Laura nas je potpuno ignorirala, kao da i ne postojimo.

Od naše se tete doista moglo svašta očekivati, ali da je napravila oporuku dva tjedna prije smrti, nitko niti sanjati nije mogao. Naravno, sve dok je Laurin odvjetnik nije počeo čitati. Svoju sam pažnju usmjerila na njegovo čitanje tek nakon onih suhoparnih zakonskih odredbi, a ono najvažnije glasilo je:

– Svu pokretnu i nepokretnu imovinu ostavljam svojoj nećakinji Lauri M. koja mi je nesebično pomagala kad su me svi ostali napustili. Moja nećakinja Jana P. dobila je zlatnu ogrlicu, najvredniji obiteljski nakit, a nećak Darko G. nije zaslužio ni da ga spomenem. Njegova me žena Mirjana godinama iskorištavala … – slušala sam ne vjerujući vlastitim ušima.

– Hoćete li pobijati posljednju želju svoje pokojne tete Izidore? – pitao nas je odvjetnik uljudnim glasom, na što smo nas dvoje kao po dogovoru, izgovorili: “Nećemo!” Istog smo trenutka ustali, te izašli iz sudnice.

Moj suprug i Mirjana su gotovo ravnodušno saslušali naš izvještaj, dok je Darka sve više spopadao bijes, kroz kojeg je sipao sumnje u pravovaljanost oporuke.

– Zar vjerujete da je Izidora pomišljala na svoju smrt i napravila oporuku? Ne, ona je tvrdila da ju je Bog poslao na ovaj svijet s posebnom misijom! To mi je rekla u nekoliko navrata nastojeći me preobratiti u vjernika njenog kova, ne uvažavajući da ja više poštujem ljudske i božje zakone nego ona. I zato ne vjerujem u taj falsifikat od oporuke – obrazlagao nam je.

– Ali, potpis je doista tetin … – rekla sam, jer mi ga je tutnuo pod nos onaj gospodin s mišjom njuškom, Laurin odvjetnik.

– Zar si ikad posumnjala u sposobnosti prevarantice Laure? Sve ovo, kao i tetina smrt, Laurina je osveta za proživljeno ponižavanje i izbacivanje na ulicu. Ona je vjerojatno svih proteklih godina osmišljavala taktiku savršenog zločina kojeg joj niti najsposobnija policija neće moći dokazati – trezveno je izvodio zaključak moj bratić, konačno izgovorivši sumnju koju smo se mi ostali ustručavali izreći naglas.

– Da iskreno kažem, tako nešto sam i očekivala – bile su jedine Mirjanine riječi, bez protesta i žala.

– Ako već ja nisam skakutao oko stare vještice, zar ti nisi zaslužila barem auto da ti ostavi? Ti, koja si je vjerno služila kao poslušni rob, nije te u svojoj oporuci niti spomenula. Neka je i u grobu prokleta kao i njezina imovina – nije birao riječi moj bratić Darko.

– Živjet ćemo mi i bez tetina nasljedstva, Darko! Možda ni Lauri neće donijeti sreću! Pogledaj kako je moja Jana prošla s njenom ogrlicom. Ostala je bez nje prije nego što ju je stavila oko vrata – rekao je naposlijetku moj Martin.

Zar još i poplava?!

Nije nam bilo svejedno ali smo se pomirili da od nasljedstva nema ništa, da je kuća na moru dobila novog vlasnika, a mi ćemo i dalje ljetovati na “robinzonski” način.

Laura i njen Roko već su sljedećeg dana došli po auto. Svojim hladnim držanjem nisu nam ni dali priliku da progovorimo koju riječ o pokojnoj teti, ili da izrazimo svoje čuđenje zbog oporuke sastavljene petnaestak dana prije njene smrti. Koliko god nam je bilo čudno, oporuka je bila pravno valjana.

Nastojali smo se što prije vratiti u svoje životne kolotečine i zaboraviti neugodni događaj o kojem se još povremeno moglo pročitati u novinama kao konstataciji: da provalnici nisu pronađeni. Međutim, započeo je slijed čudnih zbivanja koja su nas podsjećala na Darkovo proklinjanje. Samo nekoliko dana nakon što su odvezli auto, Roko se zabio u ogradu mosta, razbio mercedes i zadobio teške povrede grudnog koša.

– Počelo je, počelo! – ne skrivajući zluradost, rekao je Darko pročitavši članak o toj nesreći u novinama.

– Nemoj se radovati tuđoj nesreći – opomenula ga je Mirjana. Roko je najmanji krivac za vaše poljuljane rodbinske odnose.

Još Roko ni ozdravio nije, kad je Laura, čisteći naslijeđeni stan, pala sa ljestava i slomila ruku. Iste noći kad se i Laura našla u bolnici, netko im je pokrao većinu pilića iz njihova uzgajališta.

Što je sljedeće, zapitala sam se, sve uvjerenija da je tetina ostavština doista prokleta jer je stečena otimačinom, prijevarama i škrtošću. Mada su njih dvoje bezobzirno prigrabili cijelo nasljedstvo, Bog mi je svjedok da se ne radujem njihovoj nesreći. Čak sam skoro popustila Mirjaninom nagovoru da ih posjetimo u bolnici.

– Ipak ste vi bliski rođaci, a Laura nema nikoga osim vas. Možda ona i nije tako zločesta kako se nama čini, a s obzirom na okolnosti pod kojima je odrastala, ne može ni biti drukčija.

Nisam se suprostavljala Mirjani, ali ipak nisam otišla u posjetu.

Lauri u bolnicu nisam otišla

Laura i Roko su se oporavili i popravili auto, a koliko sam čula, više se neće baviti uzgojem pilića, već će osnovati farmu pasa. To je bila Laurina želja još iz djetinjstva. Tetin su stan iznajmili jednoj obitelji.

Došlo je ljeto, a vrijeme od godine dana je učinilo svoje. Sve rjeđe smo se sjećali tete pa nas je i njena nepravda sve manje boljela. S ljetnim vrućinama zaplamsali su i prvi požari na Jadranu o kojima smo redovito bili izvještavani preko medija. Nisam bila previše iznenađena kad smo u novinama pročitali da je požar zahvatio i neke kuće, a jedna od tih je bila i Laurina, naslijeđena po oporuci pokojne tete. Raslinje oko kuće, što je bio pravi ukras tog ambijenta, požar je do temelja uništio, a plamen je zahvatio i kuću pa sve ono što nije izgorjelo, uništeno je vodom prilikom gašenja.

– Doista joj to nasljedstvo nije donijelo sreću. Sad im se valjda nema više što dogoditi – prokomentirali smo i sami iznenađeni izredanim nesrećama.

Početkom kolovoza vraćali smo se s mora, ali kao da smo se zaboravili veseliti, više nismo bili oduševljeni ljetovanjem van domašaja civilizacije. U povratku smo putovanje proveli zaokupljeni svatko svojim mislima. Više nisam bila bezbrižna kao prijašnjih godina. Dapače, vraćala sam se sa strepnjom da se opet nije dogodilo nešto nepredviđeno. Kad je te večeri zazvonio telefon, s nelagodom sam podigla slušalicu, jer su mi ponovno oživjela loša sjećanja na prošlogodišnji povratak s ljetovanja.

– Oprostite što vas uznemirujem! – javio se uspaničeni ženski glas. Nakon što mi se predstavila kao susjeda pokojne gospođe Izidore, te provjerila moje ime, spopala me panika kao da se prošlost vratila u nekom novom obliku. Jedino što mi je preostalo mogla sam je poslušati.

– Znam da je stan pripao vašoj sestrični Lauri, ali ja nemam njezin broj. Gospođa Mirjana se ne javlja, pa ste jedino vi preostali da vam javim, da iz stana ispod vrata nadire voda. Koliko znam, stanari su na godišnjem odmoru, pa vas molim da javite vašoj sestrični.

S Laurom se nisam susretala ni čula telefonom od susreta u sudnici, ali nisam mogla a da joj ne javim.

– Zar još i poplava!? – uzviknula je. – Već sam izludjela od nesreća što su se izredale ove godine. Molim te, nazovi hitne intervencije i neka provale vrata, jer ja ne mogu tako brzo stići. Vjerojatno su podstanari ostavili otvorenu neku slavinu – završila je naš razgovor ružnom psovkom.

Učinila sam kako mi je rekla, ali nisam imala snage tamo otići. Kasnije sam čula od susjede da je stan u groznom stanju. Podigli se parketi, a stradao je i namještaj. Tek sam tada doznala da su podstanari otkazali prije odlaska na godišnji i da nemaju nikakve veze s tom poplavom. Inače sam poznavala gospođu što je unajmila Laurin stan, pa kad smo se jednom posve slučajno srele u robnoj kući, žena mi je u povjerenju ispričala zašto je otišla iz tog stana.

Otelo je zaista i prokleto

Nemojte me smatrati ludom ni bolesnom na živce, ali u tih nekoliko mjeseci stanovanja, događali su mi se čudni, neobjašnjivi događaji. Doista se ne čudim što je stan poplavljen bez razumnog objašnjenja. Da sam malo bolje promislila, ne bih uselila u stan u kome je netko na tako svirep način ubijen. Znate, vjerojatno postoji nešto, ljudskom umu još nedokučivo – završila je priču o svojim neobičnim iskustvima, a ja sam joj vjerovala.

Sljedeće je zime bila velika hladnoća pa je Laura po prvi put obukla tetin skupocjeni krzneni kaput. Zbog zaleđene ceste nije vozila auto, već je na postaji čekala autobus prema gradu. Naišao je veliki pas, zaletio se i razderao joj bundu, nakon čega je od proživljenog šoka završila u bolnici i odustala od farme pasa. Tada smo se slučajno jednog dana sreli s njenim mužem, Rokom, a on nam se po prvi put obratio kao rođacima.

– Žao mi je ako se ljutite na nas, jer vi ste jedini Laurini rođaci. Moji prijatelji i rodbina je u Sarajevu pa mi dođe želja da sve ovo ostavim i vratim se otkuda sam i došao. Sve je bilo dobro u početku. Živjeli smo mirno i skromno dok Laura nije dobila ovo nasljedstvo. Otada su zaredale nesreće koje su nam život pretvorile u pakao. Kad jedno prođe, pitamo se što je sljedeće. I dokle će tako? Meni je svega dosta. Bit će najbolje da prodamo našu započetu farmu i stan pa da se vratimo odakle smo i došli. Predložio sam Lauri da vama prepusti kuću na moru, ali se ona ne slaže. Kaže da će sve što je naslijedila prodati, novac staviti u banku i živjeti od kamata. Jako mi je žao što je nisam uspio nagovoriti, jer bi to ipak bilo pošteno – rekao je Roko, i pružajući nam ruku na odlasku, dodao: “Laura se jako promijenila u posljednje vrijeme. Nisam siguran da ću ostati s njom, jer je na, trenutke neuračunjiva.”

Nismo mu željeli ništa sugerirati, ali nismo bili iznenađeni kad smo čuli da se Roko vratio u svoje Sarajevo. Laura je, pak, doista provela svoj naum. Prodala je kuću na moru i stan u gradu. Novac je stavila u banku gdje su ponudili najveće kamate. Jer, Laura nije naslijedila samo tetin imetak, već i njenu opaku narav, pa ju je gramzivost za zgrtanjem još većeg bogatstva najviše koštala.

Kao što znamo, većina banaka što su nudile enormno visoke kamate, propale su, a štediše ostale bez uloženog novca. To se dogodilo i našoj dragoj Lauri. Kad smo to doznali, naravno da komentari nisu izostali.

– Oteto – prokleto – hladno je rekao Darko.

– Sretna sam što nas je tvoja teta zaobišla u svojoj oporuci. Sve što je njoj pripadalo vjerojatno je ukleto, pa nikome ne može donijeti sreću – izgovorila je Mirjana i moje misli.

– Moja najveća sreća su Jana i moja Sanja, a najljepše ljetovanje na moru je u nekom mjestu, što udaljenijem od ove zahuktale civilizacije. Uvjerite se i vas dvoje da je tome tako pa pođite ovog ljeta s nama – predložio je Martin mom bratiću i njegovoj supruzi.

Unaprijed se radujem našem druženju na nekom udaljenom otoku gdje namjeravamo zauvijek pokopati neugodna sjećanja na proteklu godinu.


Tags: