Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Priče poput onih koje objavljuju popularni časopisi: Mila, Gloria, Moja tajna, Moja sudbina ...

Vratio sam se iz Kanade i pronašao voljenu

Izgledaš kao da te je pregazio valjak – dočekala me ujna Julijana kad sam se vratio s posla, i mada je već bila kasna noć, ona me još uvijek čekala s večerom. Kuhinjom se širio primamljiv miris pizze od povrća koju je ona najbolje pripremala pa sam tek tada osjetio glad na koju sam zaboravio posljednjih desetak sati u operacijskoj sali. Upravo pred završetak radnog vremena u blizini grada se dogodio teški sudar autobusa i kamiona s natovarenim balvanima pa su u našu bolnicu počeli stizati nastradali putnici, među kojima je bilo i djece. Bio sam doista iscrpljen mnogobrojnim operacijama izvedenim tog dana, a najviše su me psihički potresle slike unakažene djece kojoj, unatoč zalaganja moje cijele ekipe, nismo svima uspjeli pomoći. Dvoje nam je djece umrlo na operacijskom stolu.

– Pretpostavljala sam da ćeš se kasno vratiti jer sam na televiziji vidjela onu strašnu prometnu nesreću. I, naravno, pripremila sam bezmesnu večeru koja ti u takvim okolnostima jedino prija – rekla je suosjećajno.

Poznavala me u dušu ta draga žena koja mi je, ovdje u dalekom svijetu, nastojala zamijeniti majku. Dobro je znala da sam izbjegavao mesnu hranu nakon takvih i sličnih situacija, kad bih u operacijskoj sali proveo više sati nakon teških udesa. Nisam smio odabrati struku kirurga, postalo mi je jasno već nakon prvih operacija kad sam osjećao gađenje i samim pogledom na meso u tanjuru, ali sam do te spoznaje ipak prekasno došao. S vremenom sam se ipak naviknuo, a i previše sam truda uložio da stignem do kirurga u velikoj bolnici kanadskog grada kamo me je dovela moja sudbina. Kažem sudbina, jer kako drukčije shvatiti ratna događanja devedesetih koja su me zatekla kao liječnika opće prakse u mjestu čiji su stanovnici bili pripadnici triju naroda. Do tog su vremena ljudi živjeli u miru i slozi, zajedno proslavljali božićne blagdane i krsne slave, na vašarima plesali Žikino kolo, slavnoske poskočice i zagorski drmeš, zajedno pjevali pjesme od Triglava do Vardara, da bi odjednom zajedništvo što ih je desetljećima spajalo, odbacili u ime visokih političkih ciljeva svojih vođa koji su odjednom isplivali iz močvare u koju je zavađeni narod sve više tonuo.

Medicinu sam upisao motiviran iskrenom željom da pomažem ljudima u nevolji, od kojih je bolest najveće zlo za svakog čovjeka. Tako sam barem mislio i svakom bih bolesniku nastojao naći spasonosni lijek sve dok moje pacijente nije zahvatila bolest kojoj nema lijeka, a to je mržnja. Mržnja prema svemu i svakome tko je drukčiji; mržnjom se hranili i opijali, slavili pobjede i poraze, sijali je posvuda i usađivali tek rođenoj djeci uzgajajući je brižno poput rijetke biljke. Oni malobrojniji, u čija srca nije dospio virus mržnje, nastojali su ostati neprimijećeni.

Da se krstim u dvadeset i osmoj?

Vratio sam se iz Kanade i pronašao voljenu

Vratio sam se iz Kanade i pronašao voljenu

Jedna od takvih je bila moja mama. Uvukla se u svoju ljušturu, odlazila na nastavu i vraćala se, bez osmijeha na licu, na kakvo sam godinama navikao. Dapače, sve češće je bila uznemirena, zabrinuta pa čak i ljuta. No, svoju je ljutnju morala skrivati na radnom mjestu jer, ona je spadala među obilježene, budući je moj otac pripadao drugoj vjeri i narodnosti. Dakle, njezin je brak bio tzv. mješoviti, što god to značilo. Moji roditelji nisu pohrlili na crkveno vjenčanje kao neki naši bivši prijatelji iz propalog režima čija djeca su se u svojoj tinejdžerskoj dobi pripremala za krštenje u crkvi.

– Hoćeš li se i ti prijaviti za pripremu crkvenog krštenja? – pitao me tata kad sam ih u vrijeme vikenda obišao.

– Molim? Da se krstim u dvadeset i osmoj?

– Zašto ne, ako to želi tvoja buduća!

– Ako misliš da je moja buduća Sonja, jako se varaš. Djevojka koja me ne voli ovakvog kakav jesam: nekršten, nacionalno neopredijeljen, provincijski liječnik opće prakse, bez mržnje u srcu i ušteđevine na bankovnom računu, nenaklonjen politici pa prema tome i napredovanju u karijeri, nikad neće biti moja žena.

– Ne znam Gorane, čemu ta provokacija! Ja našem Vladimiru ne bih nikad postavila takvo pitanje, jer mi je poznato njegovo uvjerenje – branila me majka. – Ni kao dijete, ni kao mladić pa ni sad kad je postao svoj čovjek, nije bio povodljiv. Jer čovjek koji se mijenja kako vjetar puše, i nije pravi čovjek, već obični konvertit ragirala je mama Anja.

– A što je onda Sonjina mama, tvoja draga prijateljica Petra, koja se sad hvali kako su njena djeca krštena u crkvi kad je ona u školi bila partijski sekretar? “Oduvijek sam bila i ostala velika vjernica”, ističe bez nelagode … – oponašao je tata Petrin glas i mimiku u skladu manira fine gospođe.

– Ako od mene tražiš odgovor, nećeš ga dobiti jer bih morala reći nešto ružno, a Petru i dalje smatram prijateljicom. Možda će nam njena Sonja ipak jednog dana postati snahom. Hoće li, sine? – oba su roditelja uprla pogled u mene tražeći potvrdu.

– Jesam li ti rekao, Anja, Vladimir još nije siguran koja mu je draža: plavuša Sonja ili crnka Tara. Zato i šuti kao da nije čuo naše pitanje. I bolje je da se ne ženiš u ovo nemirno vrijeme. Tko zna što nam donosi novi dan.

– Je li to tvoj otac bulazni ili si doista raskrižen između te dvije cure, učiteljice i medicinske sestre? Što je on to zapazio kad te nedavno posjetio, a što ja ne znam? Tu sam djevojku, medicinsku sestru Taru, vidjela samo u prolazu i učinila mi se doista zgodnom. Ali Bože moj, zgodnu curu možeš sresti na svakom koraku pa nisam obratila pažnju …

– Pustimo se praznih razgovora, no ako te baš zanima, Tara ima dušu, što se ne bi moglo reći za Sonju. Ona se u posljednje vrijeme uzoholila kao i njena majka, ta tvoja divna prijateljica Petra. Otkad se društvena klima promijenila, neki su ljudi postali posve drukčijima pa više ne prepoznaješ u njima one ljude koje si do sada poznavao. Ili si samo mislio da ih poznaješ – pokušavao sam majci reći zbog čega su se i moji osjećaji prema Sonji promijenili. Bio je to razgovor između mene i mojih roditelja prilikom jednog dolaska kući kad je prava katastrofa već bila na pomolu.

Neki moji poznanici, upućeniji u dogadanja koja su uslijedila mjesec dana kasnije, potiho su otišli iz mjesta mog prvog službovanja, a koje se nalazilo na području gdje su se i odigrali najžešći ratni sukobi. Budući da se rat počeo razbuktavati ljeti, Sonja i njeni roditelji se nisu vratili nakon ljetnih praznika, a Petra kao podoban nastavnički kadar, odmah se zaposlila u glavnom gradu.

Kako da vas sve ostavim?

Suprug joj Zlatko i Sonja dobili su radna mjesta u okolici pa su i dalje skupa stanovali u stanu dobivenom od grada. Ne kaže narodna mudrost uzalud da je rat nekome zlo, a nekome brat. Ja nisam mogao pobjeći s mog radnog mjesta zbog savjesti koja mi to nije dozvoljavala, iako sam bio izložen višestrukim opasnostima na koje mi je ukazivao moj stariji kolega Mladen i njegova supruga Sandra.

– Vladimire, dobro me poslušaj što ću ti reći. Situacija sve više izmiče kontroli – jednog je dana bio posve otvoren. – Poznato ti je da su već mnogi otišli iz našeg mjesta, a sad je došao red i na tebe.

– Ali Mladene, ja sam samo liječnik koji pomaže bolesnicima bez obzira na čijoj su strani, koje su vjerske i nacionalne pripadnosti. Ne bavim se politikom i ne želim pripadati ni jednoj opciji pa zašto da bježim?

– Upravo zato što ne pripadaš ni jednoj strani! Rat je prljava rabota, kao i politika koja ga proizvodi pa možeš postati meta sviju zaraćenih strana jer ih, nažalost, ima više od dvije. Da ovdje nemam kuću, stare roditelje i obitelj, već bih davno napustio ovo mjesto. Poslušaj me, jer sutra već može biti kasno. Ako ti noćas pokucaju na vrata i odvedu te na ratište kao liječnika sumnjam da ćeš, kakav jesi, neutralan, preživjeti.

– A što će biti s vama koji ostajete? Hoću li život provesti s osjećajem krivnje da sam u teškim trenucima ostavio vas koji ste mi kroz ove dvije godine prirasli srcu kao najbolji prijatelji …

– Ne brini za nas jer mi pripadamo ovdje gdje smo rođeni iako u duši ne podržavamo ideje ekstremista koji su sami sebe odabrali da budu vođe. Da ti bude lakše, reći ću ti u najvećem povjerenju da Taru nočas šaljemo u Njemačku …

Kad sam to čuo, bez daljnjeg sam protivljenja počeo pakirati svoje stvari spreman na odlazak. No, želio sam se svakako oprostiti s Tarom prije nego otputuje. Zavolio sam tu mirnu i tihu djevojku mada joj to nisam još imao prilike reći, iako sam znao da me ona voli svim svojim bićem. Pružajući mi ruku, kad sam je tog dana posjetio u stanu, dotaknula me čeznutljivim pogledom svojih predivnih tamnih, vlažnih očiju kad me upitala:

– Došli ste me pozdraviti jer ste doznali da noćas odlazim? Moram vam priznati da mi je svaki dan u vašoj blizini bio ispunjen srećom, iako sam znala da pripadate drugoj ženi – izrekla je tihim, smirenim glasom baš ono što je u tom trenutku i trebalo reći.

U ratu je važno preživjeti

Što sam mogao odgovoriti na te riječi, svjestan da je sve moglo poteći drukčije, samo da sam imao malo više drskosti i Sonji okrenuo leđa prije nego je to ona učinila meni. No, prošlost ne možemo ispraviti, ali da se ne bih kajao što sam propustio i posljednju mogućnost da Tari otkrijem svoja osjećanja, nježno sam je zagrlio, a naše su se usne neočekivano spojile u dugi poljubac s obostranom željom da ovaj naš rastanak upamtimo kao trenutke najveće sreće što je mogu doživjeti dva bića sjedinjena u ljubavi. To smo poslijepodne ispunjeno lomnim trenucima sreće proveli svjesni da naš skori rastanak može biti konačan jer, neumoljiva stvarnost s prijetnjom rata je zakucala i na naša vrata. Pred nama više nije bio novi dan pa smo se jedno drugom davali bez ostatka, poput alkoholičara koji se odlučio na apstinenciju pa ispija svoje posljednje čaše do dna.

– Zahvalna sam sudbini što si mi ti prvi muškarac pa ako u našim životima uopće postoji neka predodređenost, možda ćemo se jednog dana ponovo sresti – rekla je Tara kad smo se rastajali, dok su njenim blijedim licem klizile suze. – Kad stignem na odredište, javit ću se Mladenu i Sandri na već dogovoren način pa ćeš od njih doznati i moju adresu. Čuvaj se, jer je u ratu najvažnije preživjeti. I ne zaboravi da te volim svim svojim bićem, i da ću te uvijek voljeti – prošaputala je.

Nisam joj rekao da i ja namjeravam uskoro otići iz ovog mjesta uzavrelih strasti ljudi spremnih da se odazovu pozivu ratnih truba. Otišao sam dva dana kasnije u sretan čas, jer su već sljedeći dan svi izlazi iz grada bili zapriječeni. Moji roditelji nisu bili iznenađeni kad sam im rekao da se više ne vraćam na svoje radno mjesto.

– Mislim da više nigdje u ovoj državi, koja se na očigled raspada, nisi siguran i ne možeš ostati neutralan. I tebe će uskoro pozvati jer si vojni obveznik, no ti, srećom, nećeš ljude ubijati već spašavati jer si liječnik. Ne raspada nam se samo država, već i poduzeća. Moje je na izdisaju pa bude li sreće, otići ću u mirovinu prije navršene šezdesete, a oni mladi će završiti na burzi – govorio je moj otac rezignirano prihvaćajući bespomoćnost kao jedini način opstanka.

– Sine, dobro me poslušaj i prihvati moj savjet! – javila se mama koja je bila neobično zamišljena i uznemirena. – Da, sigurno ćeš biti uvojačen ako čekaš skrštenih ruku. No, imam ja za tebe bolji prijedlog kako iskoristiti vrijeme dok se ovo ne smiri. I ne slažem se s tatom kad kaže da nitko ne može ostati neutralan. Tako je mislio i moj otac kad je početkom Drugog svjetskog rata nasjeo Hitlerovoj propagandi i otišao u njemačku vojsku kao dobrovoljac. Svoju je zabludu platio životom na kraju rata pa mu ni danas ne znamo groba, a kosti mu trunu negdje u nekoj jami – slušao sam osupnut majčinim riječima koje je izrekla prvi put.

– Zar tvoj otac nije bio otjeran na prisilni rad u Njemačku? Nisi li mi ti ispričala takvu priču o mom djedu Matiji?

– Jesam, sine! Ovu sam laž toliko puta ponovila da sam i sama počela u nju vjerovati kao da je istina. Uostalom, moja mi je pokojna mama ostavila tu “istinu” o mom ocu u amanet pa je normalno da sam je tebi kao takvu i prenijela. Meni je krajem onog rata bilo samo šest godina pa nisam ni mogla imati svoju istinu kao moj brat, deset godina stariji od mene. Vjerovala sam starijima dok nisam sama doznala istinu.

– Ujak Andrija iz Kanade! Šteta što ga nisam imao prilike upoznati. Po fotografijama sam zaključio da je bio markantan muškarac …

– Da, isti naš otac, tvrdoglav i prkosne naravi …

– Reci mi, majko, zašto nas ujak nikad nije posjetio, niti nas pozvao k sebi?

– Evo, upravo želim s tobom razgovarati o ujaku Andriji. Oni u svijetu su bolje upućeni u događaje kod nas nego mi, pa se zabrinuo za našu sudbinu. Ponovo sam u njemu prepoznala svog emotivnog brata kakav je bio dok smo bili djeca. Pred mjesec dana sam primila njegovo pismo u kojem nas poziva da dođemo k njemu i ostanemo dok ne prođe ta gungula u našoj zemlji.

Moj odlazak u Kanadu

Njegova me ponuda ganula do suza i zahvalna sam mu, ali nas dvoje ne bismo nikuda iz naše kuće. Neka on zbrine tebe, a nas dvoje ćemo već nekako preživjeti i tu nevolju koja se sve više nazire. Sad si ionako nezaposlen, kao što si bio kad si prihvatio službu u teškoj provinciji kao što je mjesto iz kojeg si se, srećom, maknuo na vrijeme. Oprosti mi, sine, što sam bez tvog odobrenja obećala svom bratu da ćeš doći k njemu, te iskoristiti mogućnost specijalizacije što ovdje sigurno nećeš tako skoro uspjeti ostvariti. On je po zanimanju advokat pa je kao takav bio u mogućnosti u kratkom vremenu dobiti sve potrebne papire za tvoj dolazak. Poslao mi je garantno pismo pa možeš otići prije nego budeš pozvan u vojsku. Samo mi nemoj, molim te, zamjeriti što sam takve sudbonosne korake za tebe, poduzela bez tvog učešća. Pokušaj shvatiti moje ogorčenje kad sam spoznala razloge zbog kojih je moje napredovanje u službi onemogućeno.

Kad mi je odbijena zamolba za odlazak na doškolovanje za školskog pedagoga, a umjesto mene poslana kolegica koja po svojim stručnim i radnim karakteristikama to uopće ne zaslužuje, već je izabrana zbog zasluga svog pretka u prošlom ratu, bilo mi je jasno gdje mi je mjesto. A nisi li ti dobio odbijenicu za radno mjesto iz istih razloga? Moj mi je brat konačno otvorio oči kad mi je opisao razloge svog odlaska u Kanadu. Eto, zato sam ga poslušala kad je predložio da pođeš njegovim stopama, a tamo će ti biti omogućena specijalizacija koju ovdje nećeš dobiti. Poslušaj me i spremi se za putovanje dok ti je još put otvoren. Tvoja će ti izvrsnost na studiju u stranom svijetu omogućiti ostvarenje želje za stjecanjem karijere, što ne možeš postići u rođenoj zemlji.

Nakon spoznaja o svom djedu, da je bio na strani onih koji su čovječanstvu nanijeli najveće zlo, osjetio sam se poraženim kad sam shvatio da je svojim sudjelovanjem i nehotično odredio sudbine svojih potomaka. Da ne spadam među privilegirane i da do uspjeha moram doći samo svojim zalaganjem, inteligencijom i upornošću, bilo mi je odavno jasno, ali da sam dotadašnji život proveo obilježen sjenom iz prošlosti, toga nisam bio ni svjestan. Kao dijete iz mješovitog braka i nacionalno neopredijeljen, nisam se uklapao niti u nove tokove društva pa sam s lakoćom prihvato majčin savjet da odem u novu sredinu. Ujak Andrija me dočekao raširenih ruku i otvorena srca. Kao uspješni odvjetnik, poznatog imena i s dobrim vezama u visokom društvu, bez problema mi je našao posao u bolnici gdje su mi godinu dana kasnije odobrili sprecijalizaciju kirurgije.

– Znaš li, Vladimire, kad me tvoja mama, moja sestra Anja zamolila da ti sredim dolazak u Kanadu, bio je to moj sretan dan. Već sam se bojao da ćemo do kraja života ostati stranci pa sam načinio prvi korak u našem približavanju kad sam joj napisao pismo i pozvao je da s obitelji dođe k meni dok se kod vas ne smiri situacija. Siguran sam da zbog mene u novonastalim prilikama u Hrvatskoj, više ne bi imala problema nakon povratka. Jedino si ne mogu oprostiti što smo izgubili vrijeme od četiri desetljeća provedenih u uvjerenju da mi nikad nije oprostila što sam otišao iz domovine. Ja se nisam mogao, a ni htio, pomiriti sa životom u sjeni prošlosti. Zar smo mi, djeca, krivi za pogrešna politička opredjeljenja naših očeva? Ja sam, za razliku od moje sestre, na vrijeme shvatio da ću čitavog života snositi krivnju bez krivice, živjeti u procjepu između istine i laži, razvlašten od prava na samog sebe … A to sam shvatio po mnogočemu i do dvadesete, a kad su mi odbili smještaj u studentskom domu uz obrazloženje da su mjesta namijenjena sinovima i kćerima zaslužnih roditelja, tada mi se čaša gorčine prepunila. Odlučio sam napustiti zemlju u kojoj ću, ako ostanem, preživjeti život kao zarobljenik prošlosti. Bio sam prisiljen otići bez pozdrava kao što je to zahtijevala situacija ilegalno organiziranog izlaska iz zemlje. Kao što ti je poznato, majku više nikad nisam vidio, a možda je tuga za mnom ubrzala i njen konačni kraj.

Godine rada u bolnici

Budući da je tvoja mama, a moja draga sestra radila u državnoj službi koja je pod kontrolom režima, nisam joj se javljao da joj ne naškodim, dok je vrijeme neumoljivo teklo pa i proteklo četrdeset i neka godina … No, ostavimo prošlost, iako nam ona još uvijek određuje budućnost. Jer, da nije tako, ti ne bi sada sjedio u mojoj sobi, a ja se ne bih radovao što ti mogu pružiti gostoprimstvo u mojoj kući. Potrudit ću se da ti omogućim stjecanje karijere, da ne moraš prolaziti trnovit put kakvim sam ja prolazio kad sam se našao ovdje, sam među nepoznatim ljudima pristiglim sa svih kontinenata. O tome kako sam se snalazio, uspio završiti pravo i o svemu ostalom, doznat ćeš kasnije.

Da će i tebi biti u početku teško, posve je normalno, jer je svaki početak težak. Ali što je najvažnije, ti vladaš engleskim jezikom kojim govori većina stanovništva Ontarija kamo spada i naš grad. Čak je i klima ugodna, a sve ostalo ovisi o tebi. Toplo se nadam da ćeš se lijepo slagati s mojom suprugom Julijanom, jer nikad nisam požalio što sam oženio skromnu udovicu s dvoje djece. Oženio sam se u trideset i osmoj mada sam mogao birati između mladih ljepotica kojima je bio privlačan moj položaj, ja sam se odlučio za ženu mojih godina, ozbiljnu i bogatu životnim iskustvom. Njena su djeca odrasla i imaju svoje obitelji pa nas dvoje živimo sami, te mi je zato posebno drago što si nam došao.

– Hvala ti, ujače, na svemu što si učinio za mene, a ja ću se truditi da opravdam tvoje povjerenje – rekao sam, ganut.

I tako su zaredale godine rada u bolnici gdje sam se pokazao uspješnim u poslu pa sam u istoj bolnici ostao i kao kirurg nakon završene specijalizacije. Uz neprekidno stručno usavršavanje praćenjem svih mogućih dostignuća na polju medicine, vrijeme je brzo prolazilo i nije bilo puno mjesta za privatni život. Često bih s tugom u srcu pomislio na Taru kojoj nikako više nisam mogao ući u trag. O stanju u domovini pisala mi je mama, ali mi o mjestu gdje sam službovao nije mogla ništa detaljnije reći osim onog što se moglo naći u tiskovinama.

Prošlo je tako šest godina prije nego mi se Mladen javio pismom iz kojeg sam više naslućivao nego što bi izrijekom bilo napisano, da su najteža vremena iza njih. Ipak me vijest da su svi iz Mladenove obitelji preživjeli rat, osim što mu je otac umro u osamdesetoj, obradovala. Razmjenjivali smo pisma iz kojih sam saznavao o prilikama u domovini i sve češće pomišljao na povratak. Nisam svom ujaku govorio o nostalgiji koja me sve više mučila. Počeo sam se osjećati poput biljke presađene na tlo kojem ne pripada. Zaredale su noći nemirnih snova u kojima sam proživljavao nešto poput paralelnog života, onog kojem više ne pripadam u stvarnosti, a čiji se sadržaji redaju iz noći u noć. Najčešće bi mi se javljao lik Tare kako me gleda tužnim očima zasjenjenim dugačkim trepavicama, a kad bih pružio ruke da je zagrlim, budio bih se čvrsto grleći svoj uznojeni jastuk. Poslije takvih snova, bojao sam se pogleda glavne sestre Vanesse, s kojom sam bio u vezi, a koja bi mi često prigovarala da sam duhom odsutan.

– Znaš li Vladimire, da su oči ogledalo duše. Ne možeš skriti odraz tuge što ti se zrcali u pogledu. Samo si fizički ovdje, a mislima i osjećajima si negdje drugdje i uz neku drugu ženu. Da nije tako, već bi me vjerojatno zaprosio, ako uopće namjeravaš osnovati obitelj – rekla je.

U pravu je, proletjelo mi mislima slušajući Vanessine prigovore koji su mi se učinili umjesnima. Djevojka je u trideset i drugoj, kad je vrijeme za udaju, a ja joj još nisam ponudio brak pa želi znati na čemu je. Dovoljno je privlačna da si nađe muža kad to poželi pa moram biti toliko pošten da joj kažem kako ne namjeravam ostati u Kanadi, pa se iz tih razloga ne želim vezati brakom. Proticala je i trinaesta godina mog boravka u Kanadi, života provedenog u svakodnevnoj jurnjavi, napetosti u poslu i emotivnoj praznini. Kad sam te noći nakon mnogobrojnih operacija došao kući, nisam mogao ni zalogaja staviti u usta iako se ujna potrudila pripremiti moje omiljeno jelo.

– Oprostite, ujna Julijana, popit ću samo šalicu mlijeka pa idem u krevet – ispričao sam se, i dok sam ispijao mlijeko, ujna je preda me na stol stavila preporučeno pismo što ga je u moje ime preuzeo ujak. Videći ime pošiljatelja, srce mi je luđački poskočilo. Pošiljka na kojoj je stajalo Mladenovo ime, činila mi se preteška za obično pismo pa sam ga s velikom znatiželjom otvorio. Iz omotnice je ispalo pismo a novinski list sam pažljivo izvadio i rasprostro po stolu očekujući neki bombastični naslov, ali ništa posebnog nisam zapazio. Moram najprije pročitati pismo, pomislim i započnem čitati već poznati mi rukopis doktora Mladena. Nakon pročitanog pisma nisam više mogao zaspati od silnog uzbuđenja. Mladen mi je predlagao da investiram u obnovu u ratu oštećene zgrade Doma zdravlja u kojem sam započeo svoju liječničku karijeru pa da osnujemo privatnu zdravstvenu ustanovu kakva nedostaje ovom mjestu sa širom okolicom iz koje su bolesnici prisiljeni putovati u udaljeni grad.

Ponudio mi je svoja sredstva

U priloženom novinskom listu bio je tekst objavljenog natječaja za privatizaciju bivšeg Doma zdravlja, s uvjetima i rokovima ponuda. “S jednim manjim udjelom možemo učestvovati moja supruga i ja, ali se nas dvoje samih ne bismo usudili upustiti u kompletan posao oko obnove i osnivanja ustanove, bila to ambulanta ili klinika. Ako se namjeravaš vratiti, sad je najpovoljnije vrijeme za povratak. Razmisli i javi mi”, završio je poslovni dio pisma.

– Ona poštanska pošiljka što si je jučer preuzeo, stigla mi je od kolege Mladena. Predlaže mi da se udružimo u osnivanju privatne zdravstvene ustanove u bivšem Domu zdravlja gdje smo nekad obojica radili. Zgrada je prilično stradala u ratu pa je treba obnoviti, a tek potom tražiti odobrenje za osnivanje ustanove. No, najvažnije je osigurati novčana sredstva … – pokušao sam zainteresirati ujaka, onako indirektno pričajući mu o povoljnim mogućnostima ulaganja kapitala u ovo poslijeratno vrijeme u domovini.

– Upravo sam to htio reći. Bojim se da ti neće biti dovoljna tvoja skromna ušteđevina, a da ne ulaziš u kredite, bit ću slobodan ponuditi svoja sredstva u toj investiciji. Ako je smatraš perspektivnom, rješenjem za svoju budućnost koju izgleda ne namjeravaš graditi ovdje, želim ti u tome pomoći jer ja nemam nasljednika osim tebe, Vladimire! Zar misliš da ja ne planiram barem posjetu domovini, ako ne i povratak? Otkad se češće čujem sa sestrom, sve više me obuzima čežnja da se sretnemo. Ako je vjerovati vijestima koje do nas dopiru, ratne su rane zaliječene, a sad su zemlji potrebni ljudi poput nas, koji su spremni uložiti svoj kapital u brži razvoj privrede, zdravstva i kulture. Uostalom, ja nemam nikoga bližeg od tebe, pa se osjećam obaveznim osigurati tvoju budućnost. Da, svakako sam za ulaganje jer novac ionako leži na računima, a korist imaju samo banke. Budući da je ponovo bila uspostavljena telefonska linija, često smo se čuli telefonom, ali smo osjetljivije stvari rješavali pismima. Mladena sam obavijestio o svom pristanku i učešću svog ujaka u cjelokupnom pothvatu. Samo je još preostalo čekanje završetka natječaja da Mladen obavi uplatu objekta, a zatim priprema za povratak.

Ujak je bio toliko uzbuđen da sam se bojao da mu se što ne dogodi od silnog uzbuđenja. Tako je došao i dan kad smo nas troje, jer je s ujakom išla i Julijana, sjeli u avion za Zagreb. Susret moje mame s bratom, kojeg nije vidjela oko četrdeset godina, doista je bio dirljiv. Nisam tada ni slutio kakvo me iznenađenje čeka u mjestu mog prvog službovanja. Bio je lijep sunčani dan na početku ljeta kad smo se ranim jutrom uputili u taj brežuljkasti kraj što je odisao bogatsvom boja i mirisa sa cvjetnih livada uz cestu, a dokle pogled dosiže prostiru se šume i brežuljci obrasli voćnjacima i obnovljena sela. Julijana je bila zadivljena krajolicima što su se izmjenjivali pred našim očima i postavljala je bezbroj pitanja na koja je neumorno odgovarala moja mama koju sam jedva nagovorio da pođe s nama.

– Izgleda da ću morati naučiti engleski kako bih mogla razgovarati sa svojom šogoricom da ne mučim svog brata – milujući ga pogledom punim ljubavi, rekla je moja mama.

– Meni je to zadovoljstvo, a ne mučenje, draga moja Anja. Otkad sam zakoračio na rodno tlo, osjećam da mojim žilama krv kola mnogo brže nego u tuđini. Mnogi su me naši sunarodnjaci smatrali sretnim čovjekom jer sam uz nemoguće uvjete uspio završiti pravo te se uzdignuti iznad sudbine prosječnog emigranta, useljenika, kako se nazivaju ljudi pristigli iz raznih krajeva u namjeri da tamo ostanu. No, ja sam sebe smatrao privremenim useljenikom, jer sam vjerovao da ću se jednog dana vratiti i osjetiti što je prava sreća, a taj se osjećaj ne može nadoknaditi uspješnom karijerom i novcem što su u mom slučaju smatrali srećom. Priznajem, moja mi je Julijana ispunila prazninu koju sam osjećao zbog usamljenosti, ali je stara čežnja za rodnom grudom ostala tinjati u mom srcu sve do ovih dana kad sam se konačno vratio. U tebi, sam Vladimire, pronašao smisao svog života jer, kao što sam ja tebi zamijenio oca i majku, ti ćeš biti moj jedini nasljednik umjesto sina kojega nemam, a prekasno sam shvatio da je čovjek bez potomstva osuđen na totalni zaborav …

Varaju li me to moje oči?

Laganom smo se vožnjom neravnom cestom obalom rijeke približavali našem odredištu. Već sam iz daljine uočio mnoštvo crvenih krovova tek izgrađenih kuća, obnovljenu zgradu osnovne škole i općine, te Dom zdravlja prilično oštećenog krova i polupanih prozora.

– Na lijepom je mjestu tu na rubu parka, a ima prostora za gradnju moderne klinike, ili čak bolnice … – oduševljavao se ujak nakon kraćeg razgledanja, dok su mojim mislima potekle bujice sjećanja na isječak vremena provedenog u Tarinoj prisutnosti. Jedino što sam o njoj doznao od Mladena bilo je da još uvijek radi u Njemačkoj. To mi nije davalo nadu da ću je uskoro sresti. Da je mogu samo zagrliti, moj bi povratak bio ispunjen radošću, pomislio sam s tugom, prilazeći Mladenovoj kući gdje nas je dočekao domaćin u čijem sam zagrljaju osjetio duh nepatvorenog prijateljstva i radosti zbog ponovnog našeg susreta.

– Još uvijek mislim da sanjam, Vladimire, stari moj druže. Sandra vas čeka u kući jer sprema ručak, a ovo su moja djeca Iskra i Srećko. Čim su si pružili ruke, ujak Andrija i Mladen započeli su poslovni razgovor, što se moglo i očekivati, dok sam ja u pratnji mame i Julijane požurio u kuću da pozdravim Sandru. Dočekala nas je na ulazu i nakon pozdrava uvela nas u prostrani dnevni boravak sa čije se terase pružao predivan pogled na vijugavu rijeku koja je proticala podno uzvisine na kojoj se smjestio najveći broj kuća.

– Kakva tišina i mir u ovom zelenom raju! Dobru si odluku donio sine, iako sam se u prvi mah začudila da se želiš ovamo vratiti. Bila bi šteta da bivši Dom zdravlja kupi netko tko nema namjeru obnoviti zdravstvenu djelatnost koja je ovim ljudima i te kako potrebna – konačno je moja mama priznala svoju sumnjičavost u vezi moje odluke. Tog smo dana izvršili sve važne dogovore, napravili ugovore i potrebne ovlasti Mladenu potvrdili kod javnog bilježnika kako bi se planirani radovi mogli nesmetano odvijati. Ujak je privremeno unajmio stan dok ne nađe odgovarajuću kuću, a ja sam se za prvo vrijeme smjestio kod Mladena dok smo na brzinu osposobljavali prostor za privremenu ambulantu. Nailazeći na probleme oko dobivanja dozvola, počeo sam preispitivati svrsishodnost svoje odluke o povratku, ali bih se brzo utješio kad bi mi došla bolesna djeca kao pacijenti kojima je bila neophodna moja pomoć. Mog prijatelja Mladena, nije ni na trenutak napuštao optimizam.

– Kad se nakon obnove u ovoj zgradi okupi tim entuzijasta poput nas, bit će to početak života za čitav ovaj, ratom opustošeni kraj – govorio je Mladen zanesen našim zajedničkim poduhvatom. – Imat ćemo i svog odvjetnika, a možda ujak Andrija jednog dana preseli iz grada. Ovdje ima čitavih imanja po vrlo povoljnim cijenama, a koliko sam mogao zaključiti, posebno ga privlači ova naša modrozelena rijeka, mir i čisti zrak. I njegovu je Julijanu očaralo ovo mjesto pa mislim da im je potreban samo mali poticaj da i njih dvoje ovdje nađu svoj dom.

Prošla su tako oko tri mjeseca kad se jednog dana u mojoj ambulanti pojavila mlada žena čija me pojava uzdrmala poput groma iz vedrog neba.

– Dobar dan, doktore! – čuo sam ženski glas onako nagnut iznad stola na kome sam upisivao podatke o pacijentima tog dana, budući da sam radio sam, bez medicinske sestre. Na trenutak sam podigao glavu da odgovorim na pozdrav, i umjesto da se ispričam što će pričekati dok završim posao, ostao sam zapanjeno gledati u njeno lice, pomislivši da sanjam kao bezbroj puta što sam ga u snovima gledao kroz proteklo vrijeme. A onda sam ustao spreman da joj priđem u očekivanju da će i ona načiniti koji korak prema meni no, ona je i dalje stajala kod vratiju.

– Je li me oči varaju ili ste vi medicinska sestra Tara? – upitao sam prihvativši se za naslon stolice jer sam osjetio laganu vrtoglavicu kao da sam sišao sa vrtuljka.

– Ja sam, Vladimire! Ne bih te prepoznala da mi Sandra nije rekla da si u ambulanti. Očekivala sam …

– Da sam onaj isti kakav sam bio pred deset godina. Vjerojatno te zbunila moja sijeda kosa …

– Nije baš sijeda ali prosijeda, da. Puno si mršaviji i nekako viši rastom nego što si bio.

– Prekratko smo se vrijeme družili, pa nam je u sjećanju ostao lik koji je vrijeme pobrisalo – prilazeći jedno drugome, suznih smo se očiju zagrlili. Nisam znao je li Tara samo u prolazu došla da me pozdravi, u njenoj sam blizini osjetio mir i tihu sreću kao da su svi problemi iza mene.

– Pitao sam za tebe, ali su mi rekli da se nemaš namjeru vratiti iz Njemačke. Tvoj me dolazak doista iznenadio, ugodno iznenadio – započeli smo razgovor sjedeći u ambulanti kojoj je završilo radno vrijeme. Vjerojatno nismo bili svjesni kako vrijeme prolazi kad se na vratima začulo tiho kucanje.

– Mama, već te dugo čekam pa sam se zabrinula – rekla je djevojčica nakon što je pozdravila te se ispričala na smetnji.

– Nisam znao da imaš kćer – rekao sam iznenađen.

– Mnogo toga ti još ne znaš, Vladimire! Upoznajte se – rekla je Tara.

– Ja sam Klara, a vi ste striček Vladimir – pružajući ručicu, rekla je djevojčica tamne kose sivomodrih očiju, toliko slična majci da im za dokaz nisu bili potrebni dokumenti.

– Koliko ti je godina, Klara? – upitao sam posve mahinalno.

Tara je bila moja sudbina

– Pred mjesec dana sam navršila devet godina. Mogu li sad otići teti Sandri? – upitala je majku.

– Možeš, dušo! I reci joj da sam dobro – očito je Tara procijenila da se Sandra zabrinula što je dugo nema pa je poslala Klaru u izvidnicu. Glavom mi je protutnjala misao od koje sam se sledio. Pogledao sam Taru u oči, a ona je hrabro izdržala moj pogled koji je tražio odgovor na neizgovoreno pitanje. Dugo smo se gledali u tišini, a onda sam ipak ja prvi progovorio:

– Je li Klara moja kći? upitao sam najdirektnije, bez okolišanja koje bi Tari omogućilo otezanje s pravim odgovorom.

– Znam da nisi udana, a Klarine me godine navode na pomisao da …

– Da, Klara je tvoja kćerka! Ako si siguran da joj želiš biti ocem, to ćemo joj reći. Inače je bolje da to nikad ne sazna, jer je i bez oca odrastala bez problema.

– Tara, je li to iz tebe progovara ogorčenost što si sama morala brinuti o našem djetetu? Da si mi javila ili barem omogućila da se ja tebi javim, sve bi bilo drukčije. Da sam znao da si nam rodila kćer, preletio bih ocean i bez aviona. Kad bi ti znala koliko sam čeznuo za tobom, ne bi me ostavila u neznanju o tako divnoj vijesti. A što misliš zašto sam se vratio? Iz ljubavi prema domovini?! Da, samo što za mene domovina nije nešto apstraktno, ovo devastirano mjesto, ova brda i doline, pa niti ova predivna rijeka, ako tu nema mojih prijatelja, roditelja, a ponajviše me vukla želja da ponovo sretnem voljenu ženu, tebe Tara, jedina moja ljubavi …

Iako sam muškarac, dozvolio sam suzama da poteku u čemu mi se pridružila i Tara pa smo tako zagrljeni suzama ispirali tugu za izgubljenim vremenom i srećom koju nismo mogli podijeliti uz odrastanje naše kćeri. Kad smo izašli iz ambulante, koja se jedva takvom može nazvati s tragovima rata na izranjavanim zidovima, začuli smo veselo cvrkutanje lastavica pod strehom oronulog krova.

– Pogledaj, kako hrane svoje mlade ptiće! – rekla je Tara pokazujući rukom prema strehi. – Baš kao i ljudi, vratile su se u svoja stara gnijezda – Tara mi je čvršće stisnula ruku, kao da su joj te razdragane lastavice svojim veselim cvrkutom ukazivale na mogućnost i naše sretnije zajedničke budućnosti.