Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Zavela sam duplo mlađeg

Ne, ne. U ovoj priči nije riječ o odnosu mog sina i njegovog prijatelja već odnosu mene i njegovog prijatelja. Je li to bilo moralno, je li to normalno ponašanje, jesam li pogriješila, jesam li se ogriješila u Božje zakone … Pročitajte i prosudite sami. O svjetovne zakone nisam jer je dečko bio punoljetan, točnije, kad sam ga upoznala imao je devetnaest godina, jednu godinu stariji od mog sina. Eto, jasno je da bih mu mogla biti majka. Jer ja sam u to vrijeme imala trideset devet godina! Duplo starija od njega! No najprije nešto o mom životu prije sinovljevog prijatelja …

Udala sam se s osamnaest. Onda to i nije bilo neobično. Rijetke su djevojke išle studirati iz mog sela. Nismo bili daleko od grada, ali smo ipak bili sa sela. Otac je radio kao domar u lokalnoj školi, a u istoj školi mama je bila kuharica. Ja i sestra išle smo u istu školu, poslije u tekstilnu u obližnjem gradu. Očekivalo se od mene da se zaposlim poslije škole i naravno, udam. Tako je i bilo. Upoznala sam muža još tijekom srednje škole. Najprije smo se skrivali, a nakon nekog vremena čak i ne. Roditelji su nas “pripremali” da se što prije vjenčamo. Tako smo i uradili. Onda sam bila još nezrela djevojčica, i mislila sam da je brak nešto romantično, prekrasno, mislila sam da se ja samo moram truditi pa će se truditi i on, i svi oko mene. Kako naivno! Ja se jesam trudila, bila sam snaha koja živi s njegovim roditeljima, a on samo povremeno svrati doma. Poslije posla, druženje s prijateljima, onda pijano traženje seksa, pa odlazak na posao, pa opet sve ispočetka. Tako sam živjela skoro deset godina. U međuvremenu sam rodila sina, Leona. Nekako u vrijeme kad je Leon krenuo u školu, moj muž postao je pravi alkoholičar, nasilan, rastrošan. Nisam mogla više to podnositi. Da su svekar i svekrva bili na mojoj strani, možda smo i imali šansu. Međutim, oni su ga zagovarali – kao, pa valjda njihov sin ima pravo na malo druženja. Možete misliti – malo druženja! To je bilo konstantno opijanje i onda zlostavljanje prvenstveno mene.

Dobar rad išao mi je u prilog

Kad je krenuo zlostavljati i dijete, odlučila sam otići. Jednostavno sam pokupila stvari i otišla mami. Mama je živjela sama jer tata je u međuvremenu umro, a sestra se također udala. Primila me, naravno. Ona je imala malu mirovinu, a ja malu radničku plaću, ali odlučile smo da ćemo nekako stisnuti. Radila sam još svašta: peglala i spremala po kućama, doma šivala odjeću susjedama. Uglavnom, nikad nisam imala vremena, stalno sam bila u trci za dodatnom zaradom, dodatnim poslom.

Onda se desilo da su u firmi počeli modemizirati proizvodnju i nekako sam se našla u grupi radnica koje su izabrane za obuku na novom uređaju za izradu krojnih slika. Brzo sam sve to pohvatala i dala neke dobre prijedloge. Direktor je prepoznao moje potencijale i unaprijedio me u voditeljicu novog odjela. Bila sam polaskana, ali i pomalo prestrašena. Upisala sam se na još jedan tečaj za upoznavanje nekih informatičkih alata i programa o vlastitom trošku. Pa onda još jedan napredan, pa još jedan. Sve sam to brzo pohvatala. Izgleda da sam prirodni talent za to. Šteta samo što se nisam školovala na vrijeme.

No u mojoj firmi priznavali su dobar rad, a ne formalno obrazovanje. To mi je išlo u prilog. Napredovala sam do direktorice proizvodnje. Ja, samo sa srednjom tekstilnom, postala sam direktorica! Onda sam se upisala u višu tekstilnu, uz rad. Čak je i moja firma snosila polovicu školarine. Naravno, to nikad ne bih uspjela da sam ostala u braku ispunjenom alkoholnim parama i nasiljem.

Obrazovanje znači neovisnost

Postala sam “važna” osoba, više nisam bila ta koja skreće pogled kad ide šef, već su ga drugi skretali kad bih ja prolazila. A doma? Mama je preuzela vođenje kućanstva i sad nam je bilo daleko lakše jer sam ja dobro zarađivala. A sin je išao u školu. Mislim da sam i njemu učinila uslugu kad sam se razvela. Onakav otac sigurno mu ne bi bio poticaj. Ostao je on u kontaktu s tatom, ali to je sve bilo sporadično i to uglavnom kad bih ga ja podsjetila da bi mogao nazvati tatu kad sam pretpostavila da je doma i da nije pijan. A otac je njega isto zvao samo ponekad i to uglavnom kad bi bio pijan i usamljen pa se sjetio da bi ga dijete moglo malo zabaviti. Srećom, Leon se brzo naučio kako izbjeći takva druženja.

– Gle, tata. Upravo krećem na nogomet. Moram se pojaviti jer u nedjelju igramo važnu utakmicu.

– A sutra?

– Sutra? Hm. Ah, da. Imam njemački u školi stranih jezika.

Uglavnom je tako to završavalo. Ja nisam htjela Leonu braniti druženje s tatom, ali znam da takva druženja sigurno ne bi bila poticajna za mog sina. Živjela sam prilično sretno. Nakon onakvog nemira u braku, ovo je bio zaista miran život. No sve češće sam donosila posao i doma, a i stres zbog posla i odluka koje sam morala donositi – u život mi se počeo uvlačiti nemir. Nije to onaj nemir i strah koji sam osjećala u braku s alkoholičarom, bio je to nemir zbog sve manje vremena koje sam mogla posvetiti sebi, a i sinu. Doduše, on me sve manje trebao. Bio je na rubu punoljetnosti, zadnji razred jezične gimnazije i pripremao se za upis na fakultet. Htio je studirati povijest i njemački jezik. Hoće uspjeti? Svim svojim bićem željela sam da mi dijete uspije u svom naumu.

Shvaćala sam ja koliko je obrazovanje bitno. Da sam se obrazovala na vrijeme, ne bih morala prolaziti sve ove tečajeve i sve strahove. Da sam bila obrazovana, ne bi završila u braku s alkoholičarom. No, dobro, to možda i ne stoji jer i mnoge obrazovane žene imaju muževe alkoholičare. Ali, obrazovana znači i prilično ekonomski neovisna. A ja to nisam bila i trpjela sam sve muževe ispade i pametovanja njegovih roditelja. Morala sam jer mislila sam da ne mogu sama uzdržavati sina. Da sam ostala obična tekstilna radnica koja plaću dobiva prema izvršenoj normi, ni ne bih mogla spremati sina u Zagreb na studij. Sad to mogu.

Mogu li Ivana pozvati na ručak?

Sin mi je bio i sportaš. Igrao je nogomet za lokalni klub i uživao je u tome. Bio je i dobar igrač pa je stalno igrao u prvoj postavi. Jedne subote mi je rekao:

– Mama, imam jedan prijedlog – pomalo vragolasti smiješak titrao mu je na usnama. Znala sam da nešto hoće iskamčiti od mene. Sigurno nešto novca!

– Jel’ prijedlog ima veze s novcem?

– Hm … pa ne.

– Ma daj! Pa kako to? Što bi drugo moglo biti? Ja se ne sjećam ikojega tvog prijedloga a da nema veze s novcem i dalje sam mislila da ćemo doći do novca i novčanih problema.

– Mama, rastem i postajem nepredvidljiv! – voljela sma tu sinovu zafrkantsku rječitost.

– Dakle, kakav je to onda prijedlog?

– Upoznao sam novog prijatelja. Došao je igrati za naš klub. I što je najzanimljivije, moj je vršnjak i isto se želi upistati na Filozofski faks. No njegova je želja engleski i povijest. Nije li to baš čudno. To da smo se baš sad upoznali?

– Pa odakle je? Čudno da ga ne poznaješ otprije. Poznaješ puno dječaka tu iz okolice.

– On se doselio s roditeljima prije godinu dana. Živjeli su u Bjelovaru, a sad su tu blizu kupili kuću. Njegovi se namjeravaju baviti proizvodnjom mlijeka i kupili su cijelu farmu. Znaš onu pokraj koje prolazimo kad idemo u grad i što je uvijek djelovala nekako zapušteno. E sad oni to namjeravaju urediti, obnoviti i modernizirati. Ima i sestru, ali još je u osnovnoj školi.

– Zanimljivo. I što ste vas dvojica dogovorili?

– Kako znaš da smo nešto dogovarali?

– Zato jer sam ti mama. Mame uvijek sve znaju.

– Ha, da, baš! Onda sigurno znaš i koliko sam dobio jučer iz testa iz matematike.

– Znam. Tri.

– Vidjet ćemo je li tako. Ja još ne znam. No ako si u pravu, obećavam da ću temeljito pospremiti svoju sobu. U ponedjeljak. Ne, u utorak. Čekaj malo, ne mogu u utorak, ali u subotu sigurno.

– Koju subotu? Onu pred Božić?

– Gle, sad ozbiljno. Imam prijedlog.

– Čekam.

– Htio bih Ivana pozvati sutra k nama na ručak. Poslije bismo malo radili na prijemnom iz povijesti, a onda još poslije imamo utakmicu. Što misliš, može li doći na ručak?

– Što se mene tiče, može. Moramo samo baku obavijestiti da pripremi malo više.

Ivan mi se svidio, bio je baš zgodan

I zaista je sutradan već prijepodne došao taj dečko. Došao je biciklom. Visoki, pomalo štrkljavi dečko, tamne, podulje kose, tamnih očiju i prvim naznakama tamne brade. Bit će zgodan muškarac jednog dana – to mi je palo na pamet kao prvi dojam. Onda sam se posramila takve misli. Ipak sam ja majka njegovom prijatelju i ne priliči da tako razmišljam. Vjerojatno sam vršnjakinja njegove mame. A pošto svog sina još smatram djetetom, onda je i Ivan još dijete.

– Ovo je moja mama. A ovo je moj prijatelj o kojem sam ti govorio – upoznao nas je Leon bez neke ceremonije. Pružila sam dečku ruku i iznenadila se čvrstinom stiska. To obično imaju sigurni, zreli i izgrađeni muškarci, samosvjesni.

– Ja sam Tatjana. Dobro nam došao.

– Ivan. Drago mi je da sam vas upoznao teta Tatjana – lijep osmijeh, ali zar je baš morao reći “teta Tatjana”? A što bi mi drugo mogao reći? Možda sam i starija od njegove mame? Uglavnom, ručali smo, zabavljali se uz ručak i Ivan se sasvim dobro uklopio u našu obitelj. Bio je pomalo zafrkant, baš kao i moj sin. Stoga su se valjda i slagali tako. Poslije su zaista otišli u vrt s hrpom knjiga i nešto iščitavali i diskutirali. Kad je došlo vrijeme za utakmicu, Leon je spakirao opremu za nogomet, uzeo svoj bicikli i samo mi doviknuo da oni idu. Vidjela sam sa balkona kad je Ivan mahnuo na pozdrav. I opet mi je prozujala ona misao da je baš zgodan dečko. I opet sam se posramila. Kako sam mogla njega gledati tako, a za svog sina mislim da je još dijete?

Tu sad moram napisati nešto i o svom ljubavnom životu. Sve stane u jednu jednostavnu rečenicu: nema ga.

Dobro, nije da nisam povremeno imala nekog muškarca, simpatiju, pa bilo je čak i nekoliko susreta, poljubaca i poneki seks na zadnjem sjedalu auta. No ništa vrijedno spomena. Niti jedan od tih muškaraca nije mi dotaknuo osjećaje. Za mene muškarci kao izvor ugode i lijepih osjećaja, nisu postojali. Ne mogu reći da me neki nisu uzbuđivali. Branimir, na primjer. U našoj firmi bio je šef kotlovnice i kad sam se razvela, često mi se pridruživao za stolom u menzi, ili kad bih išla kući autobusom, sjeo bi kraj mene. I primjećivala sam da mu se sviđam. Onda mi je ponudio da mi proda kompjutor koji njemu više nije bio dovoljan. Dovezao mi ga jedne subote kad moje mame i sina nije bilo u kući. I što da kažem, prvo kava, pa pivo, pa neki viski, na kraju smo završili u krevetu. Bilo me pomalo sram, ali on me uvjerio da to nije ništa pogrešno, oboje smo razvedeni i imamo nekih potreba, zašto da ih ne zadovoljimo zajedno? I odgovarao mi je takav dogovor. Kad je kupio auto, otišli bismo negdje gdje nas nitko ne poznaje, ili ako bi imao praznu kuću, on ili ja … Onako prikriveno, da me nitko ne vidi i ne prepozna.

Onda sam ja napredovala, a on je ostao tamo gdje je bio. Nije da sam sad odjednom licemjerno mislila kako me nije dostojan. On sam se počeo držati nekako rezervirano pa sam ja pretpostavila kako ga više ne zanimam. A onda sam ga i vidjela s jednom Anom iz krojačnice, isto razvedenicom kao i ja. Shvatila sam. Dobro se osjeća upravo s takvim tipom žena: ne previše samouvjerene, ne previše obrazovane, a same i usamljene pa stoga i ne previše zahtjevne. No, kako sam ja napredovala, tako sam se počela družiti i s drugom vrstom ljudi: onim prodornijima, samouvjerenijima i uspješnijima. Muškarci iz te grupe ljudi znaju biti jako upečatljivi: srednje godine, lagano prosijedi, šarmantni, duhoviti, a i financijski dobro potkovani. No, uglavnom su sretno oženjeni i u stalnoj potrazi za potencijalnim ljubavnicama. Ja baš nisam bila tip za ljubavnicu, tim više što nisam ni mlada, ni atraktivna s nekim fizičkim atributima koji su poželjni kod ljubavnica. Ali onda sam shvatila: žena i ne treba biti prekrasna i savršenog tijela da bi bila zanimljiva, treba odavati sliku da savršeno vlada svojim životom, da zna što hoće i da nije sputana nekim predrasudama.

Uredila sam se i odlazila na fitnes

Tu mi je tajnu otkrila jedna kolegica, poprilično starija od mene, a upoznale smo se na jednom seminaru u Opatiji. Tamo su me poslali iz moje firme, na nekoliko dana. Mislila sam da će to biti odmor, opuštanje i pomalo slušanje predavanja. A bio je to najpoučniji tjedan u mom životu. Silvija je bila iz slične firme kao i moja i bila je direktorica pogona u kojem se šivao luksuzni večernji program za žene, dakle sve one prekrasne toalete koje viđamo na televiziji. Slučajno smo sjele zajedno na doručku, a kako je ona bila sama, a i ja, jednostavno je bilo prirodno da i ručamo zajedno i večeramo, a onda i odemo na večernju šetnju. Uz sve razgovore koje smo vodile, ja sam se otvorila i ispričala joj o svom životu. Vjerojatno je osjetila da mi treba dati neki savjet.

– Vidiš, Tatjana, žena je ono što odluči biti.

– E, kad bi ti bilo tako jednostavno.

– Ali jest jednostavno. Kad si odlučila da ne želiš biti žena alkoholičara, otišla si i pronašla rješenje. Ti si odlučila.

– Da, samo što je to bilo već neizdrživo stanje, nasilje prema meni, a onda je krenuo i na sina …

– Uglavnom se mijenjamo kad je nešto neizdrživo. Onda možemo, nađemo snage, volje, hrabrosti. Zašto ne bismo sve to našle i prije nego je neizdrživo? Kako možemo kad se više nema kamo pobjeći, a prije ne možemo?

– Da, razumijem što mi govoriš. I kad sad ti to tako kažeš, prilično je logično postavljeno pitanje.

– Pa je. Ja ti kažem, trebaš smo odlučiti što želiš biti i tome stremiti. I odjednom kao da se otvaraju baš prava vrata prema tvom cilju – tako smo razgovarale cijelu tu večer, i sutradan i prekosutra. Silvija mi je otvorila jedna vrata.

Odjednom sam počela razmišljati da ne želim biti samo obična samozatajna žena koja dobro obavlja svoj posao. Želim biti žena koju će primijetiti, ako ne zbog pojave, a onda zbog znanja, sposobnosti. I već po povratku iz Opatije počela sam raditi na tome: otišla sam frizeru, obojila kosu i potpuno promijenila frizuru. Odlučila sam da ću si kupiti nekoliko skupih komada odjeće, a ne da si kao do sada sve sama šijem. To što sam ja sašila, svakako se moglo mjeriti s onim iz skupih butika, ali nije bilo onako sjajno, sa pomalo otkačenim detaljima. Ja sam si uvijek šivala čistu klasiku. Sad sam kupila nekoliko komada odjeće s potpisom. I zaista, kad sam obukla komplet od tri i pol tisuće kuna, osjećala sam se vrednije. Možete se smijati i ne mi vjerovati, ali bila sam si ljepša, nekako uspravnija i sigurnija u sebe.

Počela sam odlaziti na fitnes u našem mjestu, najprije dvaput tjedno, a onda i triput. Ne samo da sam se dobro osjećala fizički zbog vježbanja, nego mi je i druženje s tim ženama postalo baš lijepo. Nisam postala druga žena preko noći. Ali nakon nekoliko mjeseci ljudi su počeli primjećivati da sam drugačija.

Masiranje je trajalo duže nego je trebalo

Sve češće bih dobila kompliment ili samo opsaku, na primjer: “Tatjana, ti nekako sjajiš”. “Tatjana, otkako si promijenila frizuru ti si skroz druga žena. I govoriš drugačije i izgledaš drugačije”. “Vrijeme tebi ne čini ništa, Tatjana. Ti si sve mlađa. Jesi li to otkrila eliksir vječne mladosti”? I sve tako, i sve češće. Najprije se nisam znala nositi s tom naklonošću i komplimentima, ali i to sam naučila. A sad da se vratim na Ivana …

Jedne srijede navečer Ivan nam je pozvonio na vrata. No Leon nije bio kod kuće, bio je s ocem na nekoj utakmici nakon dugo, dugo vremena. Ivan to očigledno nije znao – ili je znao? – pa ga je došao potražiti.

– Trebam nešto Leona. Je li možda kod kuće?

– Ne, i ne znam kad će se vratiti jer se sreo s tatom nakon dugo vremena. Žao mi je. Trebao si nazvati – i meni ga je bilo nekako žao. A kad je već bio tu na vratima, mogao mi je i nešto pomoći. Upravo sam se mučila s nekim programom za obradu fotografija. Da je Leon doma bilo bi to čas posla. Ovako sam potrošila već par sati, a rezultati su bili jadni. No kad se već Ivan tu našao, zašto da mi ne pomogne?

– A imaš li ti malo vremena? Ja se mučim s jednim programom za obradu fotografija i nikako da dobijem ono što želim. Jesi li voljan pogledati? Znam da je to vama mladima mačji kašalj.

– Nema problema, teta Tatjana. Ionako imam vremena večeras.

– Hajdemo. Kao mito ili plaća unaprijed, mogu ti obećati palačinke.

– Ooo! Onda svakako ostajem – nasmijao se.

I tako smo nas dvoje radili nekih sat vremena i zaista je to i Ivanu bilo čas posla. Sve mi je posložio upravo kako sam ja htjela, a ja sam napravila brdo palačinki. Sjeli smo u dnevnoj sobi na udobni kauč, prihvatili se jesti palačinke i ugodno čavrljali. Ne znam kako nisam već onda primijetila, ali s Ivanom nisam razgovarala kao sa svojim sinom. Njega sam nekako držala kao odraslog, ravnopravnog sugovornika. Ne da ja tako ne razgovaram i s Leonom, ali on mi je sin, on će uvijek biti dijete za mene. Ivan mi već na prvu nije bio dijete! I zaista je bio zreo za svoje godine.

U jednom trenutku oboje smo posegnuli za nečim na stolu i lagano se sudarili glavama. Odmah me uhvatio za glavu i počeo lagano masirati udareno mjesto.

– Boli vas?

– Pa i tebe vjerojatno boli. Onda sam nekako shvatila da to njegovo masiranje traje duže nego bi trebalo. Pogledi su nam se sreli. Gledao me značajno i nekako duboko, kao da želi pročitati moje misli. A moje misli su se uskomešale. Dovoljno sam stara da znam što znače takvi dodiri i takvi pogledi. Ali od prijatelja mog sina to ne bih nikako očekivala!

Zaljubljen sam u tebe od prvog dana

Odmaknula sam se i otišla u kuhinju odnijeti tanjure. Došao je za mnom i bez riječi me samo gledao. Onda sam primijetila i napetost u njegovim hlačama. 0 bože! Pa nije valjda! Kako ću ovo sad riješiti? Odmah u glavu da kažem da je njegovo ponašanje neprimjereno, ili da se pravim da ništa ne vidim i nekako ga otpravim doma? Je li on nešto kriv ili sam ja poslala neku poruku time što sam ga pozvala?

Dok sam ja tako premetala čudne misli po glavi, pojavila se moja mama koja nikad ne izlazi iz svoje sobe poslije sedam sati jer gleda sapunicu za sapunicom. Sad se pojavila i … Spasila neugodnu situaciju. Ivan se nekako na brzinu spremio i otišao. A meni je u glavi ostao hujiti tornado. Otišla sam u krevet samo da se ne moram sresti s Leonom ili mamom i da ne primijete da sam nekako čudna. I premetala sam događaje od večeras u glavi, do jutra. Čas me bilo sram, čas sam bila nekako ponosna da u mojim godinama mogu pobuditi zanimanje takvog mladog dečka. A onda opet sram, jer on još i nije zreli muškarac. Pucaju ga hormoni. Tako valjda reagira na svaku ženu koja mu se približi na metar.

Oh, mora da sam u njegovim očima ispala smiješna na kraju! Kako mu jasno i glasno nisam rekla da znam da su to hormoni, ali nek se ubuduće suzdržava u mojoj blizini. Mogla bih mu biti mama! No on je došao i sutradan. Ne sam, već s Leonom. Otišli su u njegovu sobu, ali smo se kratko sreli na hodniku. Mislila sam sve zaboraviti i biti srdačna i taman što sam ih veselo pozdravila, Ivan se prolazeći pored mene, očešao o moju ruku i lagano me uhvatio za prste i samo značajno pogledao.

Opet bura u mojoj glavi. Ne mogu vjerovati da si to dopuštam od jednog balavca. Vjerojatno to prepričava dečkima iz društva i grohotom se smiju na sve to. Još će i Leon to saznati i biti posramljen zbog ponašanja svoje mame. Ali što da uradim? Kako da se izvučem iz toga, a da nitko ne bude povrijeđen?

Usprkos svemu, ja Ivana nisam htjela povrijediti. Htjela sam mu samo reći da nije primjereno tako se ponašati prema prijateljevoj majci. Ali kako ću mu to reći, kad je uvijek s Leonom? Kako da ga ulovim nasamo?

I onda mi se pružila prilika. Jednog dana vraćala sam se s posla i vidjela Ivana kako žuri na autobus kroz mali parkić. Parkirala sam se i zazvala ga. Vidio me i prepoznao i požurio prema meni. Sav ozaren i beskrajno uzbuđen što me vidi, dotrčao je do mog auta.

– Uđi Ivane. Ideš doma, pretpostavljam.

– Da. Ali ne žuri mi se, ako imate još kakvog posla, vi samo sve obavite. Ja ću s vama.

– Imam posla. Ali s tobom.

Ostao je zabezeknut. On je mislio drugo, bilo mi je to jasno, ali ja sam mislila objasniti mu sve i konačno prekinuti ovu smiješnu situaciju. I što se onda desilo? On je meni objasnio!

– Ja sam zaljubljen u tebe od prvog dana. Samo što ti to nisi vidjela.

– Ivane, ti si još dječak.

– Možda, ali te volim. Ti si žena kakvu bih ja htio u svom životu – ispalio je kao iz topa.

– Gle, ja sam polaskana time, ali znaš da je to nemoguće. Leon bi bio jako povrijeđen da zna da ovaj razgovor uopće vodimo.

– Neće saznati. Nitko ne mora saznati.

– Ali kako ti to onda zamišljaš?

– Zar je grijeh samo se voljeti?

Ta mi se rečenica urezala u sjećanje. Još dugo sam mu govorila da nema ništa od te nemoguće ljubavi, da sam ja prestara, da ja njega ne volim, da će biti još puno djevojaka primjerenije dobi koje će voljeti najviše na svijetu i neka sve čim prije zaboravi. Tako smo se nekako i razišli. Mislila sam da je gotovo, konačno. Ali nije bilo. Sad su se meni u glavi počele rađati kojekakve misli. Stalno mi se vraćala njegova rečenica: Zar je grijeh samo voljeti? I stalno sam se vraćala na njegov osmijeh, na njegove oči. Onda bih se opet posramila, pa opet zaglibila u neprimjerene misli. Sin bi me se valjda odrekao da zna o čemu, tj. o kome razmišljam. I onda sam dobila poziv od Ivana.

– Večeras sam sam. Odnosno, sam sam nekoliko dana, ali volio bih da večeras dođeš k meni.

– Ivane, što je tebi? To smo riješili. Ja sam stara žena i neću doći!

– Dođi. Dođi navečer i riješit ćemo to jednom zauvijek.

Jesi siguran da smiješ piti vino?

Zavela sam duplo mlađeg

Zavela sam duplo mlađeg

Taj sam dan hodala kao zombi. Pa što da uradim? Ako odem, bit će to kao da želim nešto. Ali možda ga uspijem uvjeriti da je sve to pogrešno i da nema smisla. Ako ne odem, neće prestati i bojim se da će i Leon nešto posumnjati.

Otišla sam. Pozvonila sam mu na vrata u osam navečer. Bila je kasna jesen, vani je hučao jak vjetar i padala je kiša. Čim sam zakoračila u hodnik, vidjela sam da je pripremio romantičan ugođaj i da nešto fino miriše iz kuhinje. On je mene pozvao na romantičnu večeru! Moram to riješiti sada, tu u hodniku, jednom i zauvijek!

– Ivane, rekla sam ti da to nema smisla!

– Polako, sve ćemo raspraviti. Polako, uz jelo i vino bit će nam lakše reći sve što osjećamo.

– Vino! Jesi li ti siguran da smiješ piti vino?

– Jesam. Imat ću uskoro dvadeset godina, tako da ne moraš brinuti. Mislim zbog druženja sa mnom, ne zbog vina.

– Možda nije nezakonito, ali je nemoralno.

– Zaista? Pa ne opsjedaš ti mene, već ja tebe – nasmijao se.

I tako sam ja nastojala uvjeriti ga da nema šanse, ali nisam otišla. Nisam otišla, a trebala sam. Ne znam kako se sve to dogodilo, stalno sam razmišljala kako ga moram uvjeriti da prestane, a na kraju večeri završila sam s Ivanom u zagrljaju. Uvjerio je on mene. Neću sad tvrditi kako nisam bila svjesna što radim, da sam se napila, da sam bila pod sedativima ili išta slično. Bila sam potpuno svjesna. Cijelu večer pokušavala sam mu naći manu, ali nisam je našla. Hoću u stvari reći – dok sam mu govorila kako me mora zaboraviti, ipak sam ga procjenjivala kao muškarca. A kad me zagrlio i poljubio, prepustila sam se. Bio je nježan i nikako ne nespretan, što bi se očekivalo od nekoga njegove dobi. Jednostavno, zaboravila sam na sve moralne skrupule i prepustila se. Zašto ja moram stalno biti “na pravom putu”? Zašto da i ja ne pokleknem jednom?

Te sam se noći iskrala dok je Ivan spavao. Nisam otišla kući. Vozila sam se naokolo i razmišljala. Osjećala sam se istovremeno kao da lebdim, ali i nedostojno. Spavala sam s prijateljem svog sina i sramim se, a opet osjećam se tako lijepo. Bilo mi je lijepo s njim. Ali znam da je tu sad vrijeme da stanem na loptu.

Ostavila sam ga na najgrublji način

Ako dopustim da se naša veza nastavi, bit će puno povrijeđenih osoba u mojoj okolini. A prvenstveno moj sin. Ako mi je itko ikad bio motivator, onda je to moj sin. Za njegovu dobrobit spremna sam učiniti sve. Shvatila sam što mi je činiti.

Ivan me nazvao već sutradan. Nisam mu dala da puno govori. Ja sam govorila.

– Ivane, nemoj očekivati ništa više od mene.

– Tatjana, što se desilo?

– Desilo se to da sam … Desilo se to da sam postigla što sam htjela. Sad je kraj.

– Kako to misliš, postigla si što si htjela?

Uto mi je zazvonio drugi telefon i morala sam prekinuti. Rekla sam da ću ga nazvati, ali cijeli sam dana bila zauzeta i nekako nisam našla dovoljno vremena i mira da ga nazovem i stavim točku na kraj te priče. No, kad sam krenula doma, na parkiralištu kraj mojeg auta stajao je Ivan.

Dobro, ako hoće oči u oči, neka bude oči u oči. Ušla sam u auto bez riječi. I on je ušao. Vidjela sam mu nekakav strah i brigu u očima. A ja sam glumila čvrstu, beskrupuloznu ženu. Odlučila sam da ću mu se prikazati kao “gutačica muškaraca”. Jedino tako sam ga mogla odbiti od sebe. Jedino tako smo mogli izaći iz afere bez puno povrijeđenih. Znam da će Ivan biti jako povrijeđen, znam da će o ženama dugo misliti da su bezosjećajne i vjerojatno neko vrijeme neće pokušati s nekom novom ženom. Sve mi je to jasno i jasno mi je da sam ja za to kriva. Ali sad kad je već tako kako je, moram sve prekinuti da šteta i povrijeđenih ne bude još i više. Da mu kažem istinu – a to je da je i on moje osjećaje dotaknuo sve bi se odužilo, samo bih ga teže odbila od sebe, a onda bi se sve moglo doznati i poput požara poharati i druge, prvenstveno mog sina. Boje da ja ispadnem “beskrupulozna žderačica muškaraca” i da tome bude tu kraj.

Parkirala sam se uz park na jednom malom parkiralištu, okrenula se prema Ivanu i s najhladnijim pogledom i tonom koji sam mogla odglumiti rekla sam mu:

– Ivane, što si ti mislio da će biti? Da sam se ja zaljubila u mladića bez iskustva i ikakve karizme? Nemoj biti naivan.

– Ja sam mislio … Mislio sam da si uživala – tiho se oglasio.

– Jesam. I što onda? Prošla sam sito i rešeto s mužem alkoholičarom i odlučila sam da je život prekratak i da trebam uživati. Jučer si to bio ti, danas netko drugi, sutra netko treći … Razumiješ?

– Mislio sam da nisi takva osoba. Mislio sam … – nije mogao dovršiti rečenicu.

– Žao mi je što se nismo razumjeli. Pokušala sam ti reći da se ne upuštaš sa mnom, ali nisi slušao, ili nisi htio čuti. Sad, što je bilo – bilo je, i tu je kraj.

– Ne mogu vjerovati da … – opet je zastao, a ja sam dovršila njegovu rečenicu.

… da sam te iskoristila? Vjeruj! Stoga, moja ti je preporuka da se ne upuštaš sa iskusnim ženama, opet će te iskoristiti neka druga. Bolje ti je da se okreneš vršnjakinjama ili čak mlađima od sebe. U tom dvorištu ti možeš manipulirati, u mojem samo možeš biti izmanipuliran.

Pogledao me najtužnijim pogledom koji sam u životu vidjela. Skoro sam pokleknula i posegnula za njim da ga zagrlim. No ipak sam bila čvrsta u odluci – pod svaku cijenu moram ga odbiti od sebe.

– Sad molim te izađi. Imam nekog posla u gradu i ne idem doma – čvrsto, hladno, bezosjećajno sam izgovorila.

Izašao je i samo stajao kraj auta, a ja sam se ironično nasmijala u njegovom smjeru. Valjda je bilo ironično? Odvezla sam se daleko izvan grada, na nasip uz rijeku. Stala sam i gorko plakala. Znam da sam u jedan mladi život unijela buru. Znam da sam mu priredila pakao. No vjerujem da će on to preboljeti. A ja? Što ću ja? I sebi sam priredila pakao. S njim sam osjetila ono što već godinama nisam. Ako sam uopće ikada. Ali se istovremeno osjećam prljavo i nemoralno. Što bih ja mislila o ženi koja bi to priredila mom sinu? A ja sam se usudila to uraditi nečijem sinu! Kako ću oprostiti samoj sebi?

Međutim, otkako živim dinamičnijim životom, kako se puno krećem među ljudima, vidjela sam već svakakvih parova. Ne tražim ja ispriku za svoje ponašanje, jer ti ljudi imaju neke svoje životne priče, neke svoje živote. Ali svoj život i svoj mir, samo ja mogu kreirati. Onda sam se sjetila Silvije i njenih životnih pouka:

– Možeš biti što poželiš!

Istina, može se biti što “poželiš”. Ali ja to ne želim. To je kao i šarena ambalaža pa kupujemo sve šareno i lijepo zapakirano, a u biti to ne želimo. Neki možda nikad ne postanu zrele osobe pa i dalje padaju na šarene “navlakuše”. Ja sam sebe smatrala zrelom i staloženom ženom, a pokleknula sam. Trebat će mi neko vrijeme da se “presložim” i oprostim samoj sebi.