Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja: 060300007

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Živim za susrete sa svojim mladim ljubavnikom

Jučer sam ga ponovno srela. Bio je kao i obično pažljiv i nježan i razgovarali smo o mnogim stvarima. On je osoba koja zna slušati, a meni je to najvažnija osobina kod nekog čovjeka. Život koji vodim za mene je pravi pakao jer pripadam onima kojima je teško reći “ne”. Ne želim se predstavljati kao neka žrtva, već samo objektivno opisati svoju situaciju. Udana sam već dvadeset godina za čovjeka od malo riječi koji smatra da je rad smisao života. Zove se Edo i vrlo je pošten, štoviše, toliko je pošten da tvrdi da zbog toga nikada nije uspio ostvariti uspješnu karijeru.

– Međutim, draga moja Ivana – uvijek bi mi govorio – ujutro dok se brijem, imam hrabrosti pogledati se u ogledalo.

Pitate se što mu predbacujem? Da je egoist i da ne primjećuje nikog oko sebe! Ustaje rano ujutro, ali ne pije kavu, već izlazi i trči oko obližnjeg parka. Kaže da je to zdravo i nužno.

– Osim toga, to je najbolji način da se rano ujutro razbistri mozak – dodaje.

Kad se vrati, baca na pod svoju znojnu odjeću, tušira se i zatim oblači čistu košulju. Odjeću ostavlja na podu. Svakog je jutra skupljam i stavljam u košaru za prljavo rublje. Jednom sam ga zamolila da sam obavi tu jednostavnu radnju. Pogledao me je, izletjelo mu je jedno ‘ah’, a zatim se i dalje nastavio ponašati na isti način. U sedam sati moram probuditi svoja dva sina. Stariji Ivan radi, a mlađi Mislav još uvijek ide u školu. Ivan uvijek popije kavu i izleti poput metka kao da kasni na dogovor od životne važnosti. Krevet i kupaonica u potpunom su neredu i, naravno, ja ih moram pospremiti. Mlađi sin je puno vredniji, ali živi u svom svijetu mašte. Često sjedi pola sata za stolom zagledan u neku nevidljivu točku.

– Hajde, Mislave, spusti se na zemlju i jedi!

Začuđeno me gleda, ali ništa ne kaže. Dala bih novčić da doznam kamo je odlutao u svojim mislima. Rastresen je i u učenju. Moram svakoga dana provjeravati njegove zadaće, naravno, kada stignem, ali vrlo često ne stignem. Ujutro moram pospremiti kuću i to na brzinu jer me čekaju dva dogovora. Prvi s mojom majkom koja živi u predgrađu, na sasvim suprotnom kraju grada. Toliko sam joj puta predlagala da se preseli, ali ona to uporno odbija, kaže da želi umrijeti u kući koju je dijelila s mojim ocem koji je umro prije pet godina.

Treba mi više od sat vremena da stignem do nje. Artroza ju je prikovala za kauč i za krevet. Po preporuci liječnika potrebno joj je kretanje i zato je izvodim u šetnju barem pola sata dnevno. Ona se, naravno, žali. Njezin život, kaže, bio je sasvim drugačiji nego što je očekivala. Čak nije zadovoljna ni svojim pokojnim mužem koji je, istina, bio vrlo pošten čovjek, ali je kući donosio premalo novca. Ne znam što da joj odgovorim, prisjećam se oca i osjećam se nelagodno. Nije pošteno da ga optužuje na ovaj način.

Čim se vraćamo kući, postaje tužna. Bliži se trenutak mog odlaska. Željela bi da ostanem s njom. Počinjem joj pričati o djeci, ali ona je odsutna. Ako me ponekad slučajno i pita za njih, to čini na prilično površan način, kao da je riječ o nekoj formalnosti. Međutim, kad su bili mali, bilo je drugačije. Bili su njezine igračke i voljela ih je zabavljati. Čim su odrasli, počela je pokazivati izrazitu netrpeljivost prema njihovom svijetu prijatelja, televizije i glazbe …

Svima na usluzi

Zatim odlazim Miri, svojoj svekrvi. I ona je udovica. Mom je mužu jako stalo do nje jer je sin jedinac. Mira me zahvalno gleda u oči, bez riječi. Ima tešku narav, ali u dubini je duše dobra i voli mi iskazivati znakove pažnje. Jednom mi je kupila skupe čarape. Nije mi čak ni bio rođendan.

– To ti darujem jer si uvijek tako pažljiva – rekla mi je.

Njezina narav, kao što sam rekla, nije baš lagana, ali barem možemo razgovarati. Ona je žena s kojom najviše brbljam, osim s mojom najboljom prijateljicom Mirtom. Često se događa da svojoj svekrvi otvorim srce. Ona me potiče da joj se povjerim, čak i da joj pričam o intimnin stvarima koje se tiču mog bračnog života. Ostavlja dojam kao da je na mojoj strani. Ponekad joj pričam o nekim nevažnim stvarima, ali tada primijetim da nije zadovoljna.

– Ivana, zar nemaš povjerenja u mene!

– Imam, Miro.

I tada joj priznajem da me njezin sin rijetko sluša, da kad dođe kući, jede, gleda televiziju, priča sa sinovima, pročita novine prije nego što se baci na krevet: nakon površnog poljupca odmah zaspi. Naravno, nije uvijek tako, ali čak i u trenucima najveće intimnosti, osjećam da više nismo bliski. Oko podneva odlazim u agenciju za trgovanje nekretninama u kojoj radim pola radnog vremena. I ondje se, na neki način, konačno uspijevam odmoriti. Moje kolegice me zadirkuju kad me vide kako ulazim s osmijehom, od uha do uha.

– Ivana, kad ćeš na odmor? – pitaju me.

– Upravo to mi treba, ne zaustavljam se od sedam ujutro do osam navečer i još moram neprestano telefonirati i provjeravati je li sve u redu.

– Nemoj misliti da će se Zemlja bez tebe prestati okretati – rekla mi je jednog dana Jasna.

– Što misliš time reći?

– Moraš postaviti granice, zahtijevati od drugih da prestanu toliko očekivati od tebe. Svatko mora biti odgovoran za sebe, počevši od tvog muža.

– Ali što bih trebala učiniti?

– Jednostavno se moraš znati postaviti i to je sve! Ako to ne upali, jednostavno počni štrajkati dva-tri dana. Vidjet ćeš da će shvatiti da nisi tovarna životinja, već žena poput drugih.

Naravno, moje su prijateljice bile u pravu, ali samo do određene točke, budući da nitko ne može sasvim shvatiti obiteljske odnose, naročito one između dvoje supružnika. Nije me toliko vrijeđala neurednost mog muža, koliko njegova zatvorenost u vlastiti, egoističan svijet. Pokušala sam jedne večeri razgovarati s njim. Sve sam mu rekla, prepričala sam mu svoj dan. Saslušao me, a zatim je prokomentirao:

– Ivana, ja nisam bogat čovjek, to znaš. Volio bih da popodne ne moraš raditi, ali ne možemo se odreći tvoje plaće.

Vrlo realan odgovor, nema sumnje, ali ja sam željela razgovarati o nečem drugom, a ne o ekonomskoj situaciji naše obitelji.

Pokušala sam mu to dati do znanja, ali on je samo šutio i uzdisao. Skoro sam ga počela tješiti koliko je izgledao jadno s tim svojim patničkim pogledom. Otišla sam u dnevni boravak, upalila televizor, ali ga nisam gledala. Počele su mi teći suze i isplakala sam svu svoju bol i samoću.

Bila je već duboka noć kad sam se vratila u krevet. Moj je muž spavao, svi su spavali. Osjetila sam potrebu zaurlati, razbiti neki tanjur, udarati po namještaju. Bila sam budna još sat vremena, a zatim sam se uspjela smiriti i zaspati. Sljedećeg jutra dan je ponovno počeo s bacanjem odjeće na pod kupaonice, zatim su slijedili dečki, a na kraju mama i svekrva. Mira mi je, nakon što me pažljivo promotrila, rekla:

– Jadna Ivana, nitko te ne shvaća.

– Upravo tako. Katkad pomislim da ću jednog dana zaista reći: dosta mi je svega!

– Izdrži, kćeri moja, stvari će se popraviti. Ako ništa drugo, razgovaraj s mojim sinom, on će te razumjeti. U braku je najvažnije držati stranu jedno drugome.

Netko me ipak razumije

Baš lijepa fraza, pomislila sam, ali zbog tuge i umora nisam željela nastaviti razgovor. U uredu su kolegice primijetile moje podočnjake. Upitale su me jesam li loše spavala. Rekla sam da me mučila glavobolja zbog koje nisam mogla zaspati.

– Nemoj si zbog obitelji uništiti zdravlje – rekla mi je Jasna. – Sjeti se mog savjeta. Počni što prije štrajkati.

Te večeri, prije nego što sam se vratila kući, svratila sam u samoposluživanje. I upravo sam ga tamo susrela. Oboje smo stajali ispred velikog zamrzivača i on me upitao znam li koliko je vremena potrebno da se sladoled rastopi. Sjećam se da sam prasnula u smijeh. Zatim smo se ponovno sreli na istoj blagajni i počeli smo razgovarati. Bio je nekoliko godina mlađi od mene, a ja sam u tom trenutku, s tim svojim podočnjacima, vjerojatno izgledala deset godina starije. Međutim, rekao mi je da sam lijepa, štoviše, da blistam. Izašli smo iz samoposluživanja i krenuli na parkiralište. Predložio mi je da sjednemo na jednu od klupica ispod drveća. Odložila sam vrećice i sjela pokraj njega.

– Zovem se Danijel i danas se baš osjećam osamljeno. Nisam oženjen, bio sam u dugoj vezi s jednom ženom koja me ostavila. Svako malo osjetim da mi nedostaje, ali ne bih više želio biti s njom. Nema tako blag pogled kao ti.

Dugo smo razgovarali o svemu. Vrijeme je brzo prošlo i nisam ni primijetila da je već kasno. Odjednom sam uznemireno pogledala na sat i rekla:

– Znaš da me čekaju kod kuće, zar ne?

– Da, rekla si mi da imaš obitelj koja je vrlo zahtjevna. Ali ja želim samo pola sata od tvog dana, barem za sada.

– Što to znači “za sada”?

– U životu se nikada ništa ne zna. Ne bi bilo u redu da se više ne vidimo, budući da oboje to želimo. Zar nije tako?

– Tako je, Danijele.

– Onda … sutra se vidimo u isto vrijeme na istom mjestu.

Rekao je to tihim glasom. Nisam shvatila je li to bilo pitanje ili tvrdnja. Ipak, kimnula sam glavom i nasmiješila mu se. Od tada se svakodnevno viđamo. Danijel je pun razumijevanja, s njim mogu pričati o svemu. Neki dan mi je pričao o svom poslu: radi kao noćni čuvar u jednom velikom hotelu. Mirne noćne sate provodi u učenju. Dok je bio mladić, nije uspio privesti studij kraju i sad je odlučio završiti ono što je započeo. Ali nije neki fanatik, vrlo je smirena osoba. Svako je poslijepodne slobodan i osim učenja vrijeme provodi i u dugim šetnjama. Voli crtati i svoje crteže sprema u jedan fascikl koji uvijek nosi sa sobom.

– Pokaži mi svoje crteže, molim te – rekla sam mu.

– Volio bih ti to pokazati u četiri zida, a ne ovdje, na klupici.

– I meni bi to bilo draže …

Pocrvenjela sam i on je to primijetio. Uhvatio me za ruku, nježno je stisnuo i rekao mi da ćemo jednog dana to sigurno učiniti u inat svima. Čudno, ali nisam osjećala nikakvu grižnju savjesti. Voljela bih to reći Miri, ali to je zaista nemoguće. Svojim prijateljicama nisam mogla ništa pričati jer bi počela ogovaranja kako sam se slijepo zaljubila u deset godina mlađeg muškarca. Kako bilo da bilo, Danijelova prisutnost unijela je svjetlost u moj život, čak u tolikoj mjeri da sam odlučila poslušati Jasnin savjet. Riješila sam se mnogih svojih zaduženja i stekla sam samopoštovanje. Moj muž je, međutim, i dalje isti. I dalje mi je drag, ali naše nekadašnje bliskosti nepovratno je nestalo. Mene sada ispunjava radošću sutrašnji sastanak s Danijelom. Taj sastanak ne želim ni u kojem slučaju propustiti. Bit ću sretna barem pola sata. A zatim, ono što se treba dogoditi, dogodit će se.