pas
Došla je k njoj da umre
Došla je k njoj da umre. Otada je prošlo, koliko? 7, 8 mjeseci? (uvijek
.: Život čuva mnoge tajne, a mi vam otkrivamo tek poneku :.
[WATU 2]
[WATU 3]
[WATU 4]
Mnogo je razloga za to što u četrdeset i petoj još nisam u braku, a cijeli sam život okružena muškarcima. Bila sam im dobra ili najbolja prijateljica, rame za plakanje kad su ih njihove djevojke ostavljale, cura s kojom su mogli razgovarati o svemu, pa i o nogometu, s kojom su se uvijek mogli zafrkavati.
Sjećam se situacije od prije desetak godina kad je Neven, dečko moje najbolje prijateljice Vjere, rekao kako ima tri prijatelja od kojih samo jedan ima stalnu djevojku. Pričao im je kako sam simpatična i - dečki su me poželjeli upoznati. Nazvao me i ponudio da im se pridružim na njihovom muškom druženju što su ga redovito održavali jednom tjedno. Obećao je da će me on dovesti i odvesti kući. Ja sam, dakako, o tome obavijestila Vjeru i zamolila je da se i ona pridruži sat kasnije, tek toliko da se ne osjećam neugodno među četvoricom takoreći nepoznatih momaka.
Dado, kod kojeg se društvo sastalo, imao je u dnevnoj sobi kutnu garnituru. Neven me upoznao sa svima.
- Ovo je Alenka.
Kako je inače među njima bilo vrlo mnogo aluzija na seks, osobito grupni koji se, naravno, nitko od njih nije usudio prakticirati, ja sam, čim sam im upamtila imena, sjela u sredinu te kutne garniture i tako su mi po dva dečka bila sa svake strane.
- Obećali ste mi dobru zabavu sa sendvičima, ja između dvojice - bilo je gotovo prvo što sam im izgovorila, a oni su prasnuli u smijeh.
Napetost je nestala gotovo u trenuu i već pet minuta kasnije pričali smo kao da se svi poznajemo oduvijek. Kao i uvijek, dečki su me prihvatili kao sebi ravnu, kao jednu od "svojih" i, dobro bismo se zabavljali sve do kraja večeri da se nije pojavila Vjera. I ona je bila prvi put kod Dade. Za razliku od mene, nju su dečki već upoznali kao Nevenovu djevojku. Ušla je u sobu u kojoj smo svi sjedili, pružila mu je bocu pića, jer ne dolazi se nekome u posjet prvi put praznih ruku, sjela na tabure na čelo malog sobnog stolića i prvo što je upitala bilo je:
- Kakva je to glazba što je slušamo? Ako nemaš ništa bolje, možda da i to ugasiš, pa da razgovaramo u tišini - bio je njezin pozdravni govor.
Atmosfera bi se vjerojatno srozala na nulu, ali, nasreću, već smo dosta popili pa je nitko nije shvatio ozbiljno. Doduše, Dado je isključio glazbu. Do Vjerina dolaska mi smo žustro moram priznati, vrlo otvoreno razgovarali o muško-ženskim odnosima, prevarama, tko bi se i kad i kako i s kim upustio u neku vezu, bi li to bile veze na brzaka ili bi se mogle pretvoriti u nešto ozbiljnije, jesu li žene poput muškaraca sklone seksu za jednu noć i slično.
No, Vjerinim dolaskom teme su se temeljito promijenile. Sad smo razgovarali o zdravoj prehrani, o tome je li bolje biti vegetarijanac ili makrobiotičar, treba li uopće jesti meso... Uglavnom, rastali smo se poslije ponoći, metaforički rečeno, udavljeni njezinim pričama. Toliko vina da bi nam njezine "mudrosti" bile zanimljive nisu tijekom nekoliko sati u stanju popiti ni petnaestorica okorjelih pijanaca.
Osim Nevena i Vjere, koji su bili par, čovjek koji je imao dugogodišnju djevojku bio je Krešo. Nju sam upoznala tijekom kasnijih susreta s tim društvom i bila je vrlo simpatična. U međuvremenu sam shvatila da mi se sviđa i Dado, naš domaćin, kod kojeg smo se počeli redovito sastajati jednom tjedno, ali i Dražen, četvrti iz društva koji je također "solirao".
Za nijansu više, moram priznati, sviđao mi se Dado, ali on je bio od onih koji bi i ne bi. Ni sam nije znao bi li se upustio u išta više od prijateljstva.
Jedne sam večeri, kad smo odlazili od njega, zaboravila sam jaknu. Društvo me čekalo na ulici da me odvezu kući, a Dado me, kad sam se vratila po jaknu, dočekao na ulaznim vratima svoga stana i počeo bjesomučno ljubiti. Svidjelo mi se i uzvraćala sam mu poljupce. Završili bismo u krevetu te noći, ali društvo s ulice počelo je zvoniti na portafon neka požurim jer nemaju vremena čekati cijelu noć da se spustim s desetog kata.
Eh, da sam imala malo više hrabrosti, točnije da mi nije bilo neugodno svima reći da želim tu noć ostati s Dadom, tko zna što bi bilo. Tako je sve ostalo na poljupcu.
- Čujemo se sutra - rekla sam mu na odlasku. Bila sam čvrsto uvjerena da će me sljedećeg dana nazvati i predložiti mi da se nađemo u gradu. Umjesto toga, kad sam se oko podneva probudila, dočekala me na mobitelu njegova poprilično duga poruka. Pisalo je: "Oprosti, ne znam što mi je sinoć bilo. Ne bih te htio povrijediti ni na koji način. Najbolje je da ostanemo prijatelji, a ovo što se noćas dogodilo zaboravimo".
A što sam mogla? Kad smo se poslije sretali, pravili smo se da se ništa, baš ništa, među nama nije dogodilo. Pa, ako ćemo pravo - i nije.
Nekoliko tjedana kasnije spetljala sam se s drugim samcem iz društva - Draženom. Naša je avantura, jer to nije bila ljubav, trajala nekoliko tjedana, ali za nju nitko iz društva nije znao. I dandanas se pitam jesu li ti dečki doista bili prijatelji koji su se međusobno povjeravali i razgovarali onako kako mi žene to znamo kad se nađemo ili su svi bili džentlmeni. Svejedno, Dražen i ja smo nakon svoje avanture ostali dobri prijatelji. On se u međuvremenu oženio, ima dvoje djece, a otkako mu je starija kći krenula u prvi razred osnovne škole, počeo je kukati kako brak nije takav kakvim ga je zamišljao.
- Sa svojom ženom razgovaram samo o tekućim obavezama. Tko kamo razvozi djecu, što moramo platiti, kad idemo na godišnji, hoćemo li curice upisati na kakvu slobodnu aktivnost i to ti je, stara moja, sve. Ljubav vodimo kao dio bračnih dužnosti, ali kako sam ja često iscrpljen poslom, a ona obavezama oko djece, i to je sve rjeđe - ispričao mi je nedavno.
Na recepciji
Dražen je, naime, jedan od direktora u jednome hotelu. Kad se nađem u gradu, a imam kakvu stanku između dviju obaveza ili mi se jednostavno pije kava u društvu prijatelja, svratim k njemu na posao. Ona zajednička druženja odavno su prestala, a ja se s dečkima čujem samo kad im treba čestitati kakav blagdan ili rođendan. Tako se i oni meni javljaju. Češće viđam samo Vjeru i Nevena.
No, kad dođem Draženu u hotel, premda me njegovo osoblje već dobro poznaje, ipak ne mogu dalje od recepcije. Gospodina direktora tu obavještavaju da ima stranku, zapravo da ga čeka prijateljica.
U međuvremenu i ja sam se skrasila. Premda nisam udana, već nekoliko godina živim u izvanbračnoj zajednici s Marijem. On je ilustrator, radi za jednu izdavačku kuću, ali nema obavezno radno vrijeme jer mnogo toga može napraviti od kuće, a voli i putovati. Često, a financijske nam prilike to dopuštaju, on otputuje sam na kakav sajam knjiga ili u kakav grad gdje se održava neka izložba koja ga zanima. Dopušta li mi posao, ja ga pratim, ali najčešće ide sam, što meni nimalo ne smeta.
U trenutku kad je naša veza krenula nekim ozbiljnijim tokom, kad smo počeli skupa živjeti, dakako, razgovarali smo i o djeci. Ja u četrdesetima, ma kako to grozno zvučalo, baš i nisam bila zainteresirana da postanem majka, a Mario je ionako imao sina iz prvoga braka. Tako smo se oko te teme složili otprve.
Moj nevjenčani suprug je iznimno duhovit čovjek, vrlo obrazovan i pravi je užitak provoditi vrijeme s njim.
- Da ti iskreno priznam, premda uvijek imamo o čemu razgovarati, ako ni o čemu drugome onda o najglupljem filmu koji smo gledali na televiziji, ponekad imam osjećaj da se i u naš odnos uvukla monotonija - odgovorila sam Draženu kad se požalio na svoj odnos sa suprugom.
- Ne znam, Alenka, koliko ljubav traje. Tri godine, kao što tvrdi onaj Francuz u svojoj knjizi? - odgovorio mi je na to Dražen. - Znaš, čini mi se da s tobom u ovih pola sata-sat koliko pijemo kavu, a mene neprekidno prekidaju telefoni, suvislije, konciznije i zanimljivije razgovaram nego sa svojom ženom. Ti barem imaš suvislo s kim razgovarati o koječemu. Oprosti na indiskreciji, a kakav vam je seks? - ispitivao me Dražen.
- Strastven kao i na početku veze. Štoviše, rekla bih i mnogo bolji jer se već toliko dobro poznajemo da točno znamo što tko od nas voli. Ali, reći ćeš da sam bahata, no ni to ti nije uvijek idealna varijanta. Katkad mi nedostaje uzbuđenja: što će on sad iznenada napraviti? Ili čime bih ja njega mogla iznenaditi? Poželim neko iznenađenje, nešto novo - ispovjedila sam se.
- Ti barem uživaš - završili smo kavu, ispratio me do hotelskog predvorja i kao obično poljubio u obraz, a ja sam otišla.
Punih baterija
Bilo je ljeto i ubrzo smo Mario i ja otišli na more.
- Već dugo nismo nikamo zajedno putovali. Predlažem da ove godine Jadransko more zamijenimo kakvim egzotičnim grčkim otokom - predložio mi je i ja sam se oduševila.
Dva tjedna smo uživali na prekrasnom otočiću. Oboje smo već nekoliko puta bili u Grčkoj, pa nas neka razgledavanja zemlje nisu zanimala. Svratili smo, tek na nekoliko dana, u Atenu kako bih kupila nekoliko novih komada ljetne odjeće koju ću nositi do kraja ljeta u Zagrebu. A Atena, što se toga tiče, nimalo ne zaostaje za ostalim svjetskim metropolama.
Tako smo se vratili doma, što bi se reklo, napunjenih baterija. Iskreno govoreći, osim baterija ja sam dobrano napunila i ormar odjećom na kojoj su mi pozavidjele mnoge kolegice na poslu, a koja je, dakako, isticala i moju preplanulu put i moju još uvijek vitku figuru. Inače sam imala vrlo dugu kosu, ali prije tog ljetovanja odlučila sam je skratiti na gotovo mušku frizuru. Štoviše, nisam je željela ni bojiti, tako da mi je prosijedost u kombinaciji s mladenačkim izgledom davala poseban šarm.
Tog sam se dana vraćala s posla relativno rano. Odlučila sam svratiti do Dražena, ispričati mu kako sam se sjajno provela na odmoru i pitati ga gdje je on bio i kako mu je bilo.
Kao i obično, u hotelu sam prvo zastala kraj recepcije. Sasvim slučajno obratila sam se Alenu, jednom od zaposlenika koji je već znao da sam Draženova prijateljica.
- Odmah ću nazvati direktora - rekao mi je nakon pozdrava.
- Hvala, ali, molim vas, ako nije u gužvi, zezajmo ga malo. Nemojte mu reći da sam došla ja nego mu recite da je došla neka žena koja inzistira da razgovara isključivo s direktorom i ni s kim drugim - zamolila sam ga smijući se pritom.
Pristao je. A kad se Dražen pojavio, Alan se nasmiješio otkrivajući niz lijepih bijelih zuba.
- Oprostite, direktore. Gospođa je inzistirala da se našalimo s vama opravdavao se odmah.
Dražena je naša mala spačka doista razveselila.
- Prvo, da vas službeno upoznam: Alenka, ovo je Alen, Alene, ovo je Alenka. Pa, vi ste skoro imenjaci. Doći ću za koju minutu.
Dražen se vratio smijući se od uha do uha.
- Znaš što me Alen sad pitao? Počeo je s onim: oprostite, ali...
- Pa, reci već jednom što te pitao?
- Jesmo li ti i ja ljubavnici! Skoro sam se raspao od smijeha. Rekao sam da smo samo dobri prijatelji i ništa više. Prešutio sam mu onu našu davnu avanturu. A onda sam ga upitao zašto ga to zanima. Znaš što je odgovorio? Da mu se nevjerojatno sviđaš, da si jedna od najljepših žena koje je ikad vidio i da bi te volio upoznati više nego danas na recepciji. Rekao sam da ću ti prenijeti njegove komplimente - Dražen se očito dobro zabavljao zbunjenošću na mom licu.
- Zahvali mu na komplimentima, ali ti i sam znaš da sam s Marijem. Mislim da od tog boljeg upoznavanja neće biti ništa.
- No, i sama si rekla da imaš osjećaj kako ti se monotonija uvukla u vezu. Još si uvijek dobar komad. Iskoristi to što ti život pruža - inzistirao je i dalje.
- Dražene, bilo mi je predivno u Grčkoj i ovaj čas nisam zainteresirana za ponude mladih momaka, a još manje za tvoje šale - odgovorila sam.
- Ne šalim se. Časna riječ. Alen je tek koju godinu mlađi od tebe. Samac je. Živi s mamom otkako se rastao prije nekoliko godina. Brak mu je trajao možda dvije-tri godine i nisu imali djece. On nije tip ženskara. Kad on kaže da mu se neka žena sviđa - onda to misli ozbiljno. Ja te ne nagovaram ni na što, ali razmisli. Uostalom, za nekoliko dana postat će šef recepcije jer odlično radi savjetovao mi je.
Dalje smo nastavili neobavezno razgovarati, Alena više nismo spominjali. Jest da sam ja još nekoliko dana razmišljala o tome što mi je rekao, ali poslovne obaveze više mi nisu davale vremena da u svojoj glavi pišem ljubavne romane.
Pune ruke
Ljeto se bližilo kraju. Mario je na desetak dana otputovao u Italiju na prezentaciju prijevoda neke dječje knjige koju je ilustrirao. Imala sam poslije posla vremena napretek, i to samo za sebe. Odradila sam pedikuru i manikuru, bila kod frizera i obnovila svoju ljetnu frizuru. Popila sam kave sa svim prijateljicama, odgledala recentnu kino ponudu i jedino što mi je još preostalo, dok se Mario ne vrati, bilo je obaviti kupnju jesenske odjeće. Znala sam da će mi i on donijeti darove iz Italije, ali ja ipak najviše volim sama birati za sebe.
Kad sam izišla iz desete trgovine, ruke su mi već bile prepune vrećica u kojima su se nalazile i nove cipele, i nova torba, nekoliko haljina, hlača, tunika. Nikad se nisam voljela odijevati konvencionalno i zato kad sam našla ono što mi se sviđalo, nisam žalila ni novca niti truda da do toga dođem. Uglavnom, u tom sam trenutku proklinjala vlastitu glupost što sam u tako velik šoping otišla bez automobila. Naime, doma sam zaključila da ću po gradu samo imati problema s parkiranjem. Dakle, punih ruku, zastala sam na trenutak razmišljajući gdje bih mogla pronaći taksi. Iz razmišljanja me prenuo poznati glas.
- Alenka! Dobar dan, baš mi je drago što vas vidim. Trebate li pomoć s tim vrećicama, možda prijevoz do kuće, auto mi je tu iza ugla - bio je to Alen, čovjek s recepcije Draženova hotela.
- Ako vam pomognem s vrećicama, obećajte da ćete barem kavu prije toga popiti sa mnom. Onda vas vozim doma - dodao je.
- Može. Pola vrećica nosite vi, pola ja. A i kava će mi prijati jer mi noge već otpadaju od hodanja gradom - prihvatila sam njegovu ponudu.
- Vaš me prijatelj promaknuo u šefa recepcije - pohvalio mi se uz prve gutljaje kave.
- Molim vas, osjećam se glupo kad si govorimo - vi. Dajte da prijeđemo na ti - predložila sam, a on je prihvatio.
- Tako će mi biti lakše reći ono što bih htio reći. Za početak, htio sam te pozvati, ako možeš dakako, da moje promaknuće nakon ove kave proslavimo uz kakvu laganu večeru. Znam jedan odličan restoran tu u blizini. A, drugo, znam da ti je Dražen rekao da mi se sviđaš. Znam i to da si zauzeta. Shvatit ću ako odbiješ moj prijedlog - izgovorio je to u dahu.
- Ionako sam sama doma. Mario je na putu. Pristajem na večeru, ali bez razgovora o tome tko se kome sviđa - odgovorila sam.
Alen se nasmiješio na moj pristanak i taj bljesak sreće na njegovu licu i sjaj u očima neću zaboraviti dok sam živa.
Bože, pa ja mu se stvarno sviđam. Ne bih se smjela poigravati njime, pomislila sam.
Noć u hotelu
Moje smo pakete strpali u njegov automobil, a onda se odvezli na večeru. Čavrljali smo o koječemu, uglavnom o konvencionalnim temama. On se raspitivao o mom poslu, ja o njegovom, onda smo prešli na razgovor o glazbi, pa o tome tko što čita i kakve filmove voli gledati. Priznao je da nije ljubitelj klasične glazbe i kazališta, a likovne mu se izložbe sviđaju, ali najčešće ne razumije što je autor htio reći.
- A iz predgovora katalogu i obično ne razumijem ni riječi - našalio se.
To je doista bila šala. Jer Alen je u Opatiji diplomirao ugostiteljstvo, ili kako li se to već zove, i govorio pet jezika.
Proveli smo ugodnu večer i kad sam pogledala na sat, shvatila sam da je gotovo ponoć. Zamolila sam ga da me odveze kući jer me sutra očekuje naporan dan. Pred ulazom smo još brbljali, ali nikako da napokon iziđem iz auta. Ni da me rastežu na kotaču, ne bih to nikome priznala, ali očekivala sam - njegov poljubac za rastanak. Razočarana, već sam se hvatala za kvaku automobila, kad se dogodilo.
- Alenka - zazvao me tiho, ja sam se okrenula, a on mi je rukama obujmio lice i počeo me ljubiti. Isprva nježno, a onda sve strastvenije. Ja sam uzvraćala poljupce. Ali, kao što je sve u trenutku započeo, u trenu je i prestao.
- Oprosti, znam da nisam smio, ali nisam se mogao suzdržati - počeo se ispričavati, a ja sam ga ušutkala serijom novih poljubaca. Ljubio se baš onako kako sam voljela: nježno i strastveno istodobno, a da ti pritom ne zaslini cijelo lice. Kad smo se prestali ljubiti, rekla sam da napokon moram kući.
- Obećaj mi da ćemo se sutra barem čuti, ako ne i vidjeti. Ionako radim poslije podne, zapravo do ponoći - dao mi je na komadiću broj svog mobitela. Nisam ništa rekla, samo sam izišla.
Te sam se noći prevrtala po krevetu, nisam mogla usnuti. Ujutro sam izgledala neću reći grozno, ali neispavano. Vratila sam se s posla, a da ga nisam nazvala. Prvo sam malo odspavala. Kad sam se probudila i popila kavu, zaključila sam da ga ipak želim čuti. Ali, nisam okrenula broj njegova telefona. Sasvim suprotno. Istuširala sam se i pomno dotjerala.
U hotel sam ušla nekoliko minuta prije no što je Pepeljuga u bajci morala doma. Bio je iznenađen kad me ugledao. Zamolio me da ga nekoliko minuta pričekam da završi s poslom, a onda me diskretno, da njegovi kolege ne primijete, odveo u jednu od hotelskih soba. Noć je bila čarobna, iskrali smo se iz hotela tek pred zoru.
Odonda je prošlo već nekoliko mjeseci, a Alen i ja smo još uvijek ljubavnici. Mario ne sluti ništa, a Alen ne inzistira da prekinem s njim. Ljubav obojice osjećam cijelim svojim bićem i bolno sam svjesna da ih obojicu vrijeđam svojim ponašanjem. Znam da ću kad-tad morati odlučiti između njih dvojice. Ali, odgađam taj dan. Zapravo, sigurna sam da će mi vrijeme pokazati s kojim trebam i želim ostati. A dotad se tješim Draženovim riječima:
- Uživaj dok možeš u svemu što ti život nudi.
Nadam se samo da mi se neće ostvariti ona stara izreka: tko sjedi na dva stolca, nađe se na podu. Ipak sam ja klasa optimist.
[WATU 5]
Jadranko je odrastao u obitelji seoskih učitelja koji su bili zaljubljenici u prosvjetarski poziv pa su željeli da i njihov sin pođe istim putem.
- Ne želim biti prosvjetar i čitavog života gacati po seoskom blatu, ili pak u gradu podučavati razmaženu dječurliju za plaću od koje se jedva preživijava. Bit ću slikar kad mi je Bog dao sposobnost da kistom dočaravam ono što vidim, a zapažam i ono što mnogi ne primjećuju. Jesu li moji likovni radovi uvijek bili najbolji na izložbama pa ste i vas dvoje govorili da imam izuzetni talent za slikanje? – proturječio sam roditeljima kad su me nagovarali da se upišem na učiteljski fakultet.
- Završi ekonomiju ili pravo da možeš zarađivati kruh svagdašnji, ali se ostavi kista i boje kad već ne želiš poći našim stopama. I najveći su slikari bili gladni kruha, a slavni su postali tek nakon smrti. Sine, zato se pobrini da stekneš nekakvo konkretno zanimanje gdje se dobiva redovita plaća kojom ćeš prehranjivati obitelj, kad je jednom budeš imao, a slikanje ti može biti hobi kao što je meni pisanje pjesama – nastojao me tata osvijestiti i spustiti me iz oblaka kojima sam plovio na čvrsto zemaljsko tlo, ali sam se ja i dalje uporno pripremao za upis na Akademiju likovnih umjetnosti.
Bio sam najsretniji čovjek na svijetu kad sam uspješno položio prijemni ispit i započeo ostvarivati svoj životni san.
Prve sam godine svojski prionuo učenju jer nisam trošio vrijeme po kafićima, a sljedeće je godine u Zagreb na studije došla i moja prijateljica iz djetinjstva, Sandra, kćerka upravitelja škole gdje su radili moji roditelji, inače moja pubertetska ljubav. Počeli smo se zabavljati kao tinejdžeri pa smo nastavili naše druženje i u Zagrebu, uvjereni da je čitav život pred nama koji ćemo provesti zajedno. Moja mi je Sandra često govorila u zanosu vlastitog uvjerenja: "Nema te sile koja bi nas mogla rastaviti!"
Bilo nam je i previše lijepo da potraje. Tog su proljeća započeli nemiri i prva ratna događanja u našoj zemlji koja su u mnoge obitelji unijela zabrinutost, pogotovo u mješovite brakove kakvi su bili Sandrinih i mojih roditelja. Oni su se kao mladi učitelji sreli na istoj školi u Bukovici, siromašnom kraju u zadarskom zaleđu, gdje sam i ja odrastao upijajući mirise kamena i makije, te zapažajući čudesne oblike kraških pojava počeo ih oblikovati u svojim crtežima.
Odlazak u Pariz
Sretni dani bezbrižnog djetinjstva minuli su sa završetkom osnovne škole jer sam u srednju svakodnevno putovao autobusom pa mi se studentski život učinio mnogo lakšim, štoviše, nisam trebao ustajati ranom zorom. Više nismo bili pod budnim okom naših roditelja pa smo se Sandra i ja intenzivno družili, sigurni u našu uzajamnu ljubav, uvjereni da ćemo se voljeti do kraja života. Ona je studirala pravo pa smo često sanjarili o našoj zajedničkoj budućnosti negdje u nekom gradu daleko od škrtog kamenjara našeg rodnog mjesta. No, naša je sudbina imala posve druge planove jer će naše životne puteve odrediti opće stanje u društvu, a bilo je to vrijeme raspada bivše nam zajedničke države što će definitivno promijeniti mnoge živote.
- Sine, moramo ozbiljno porazgovarati – najavio mi je otac Nermin čim sam došao tog ljeta kući. – Valjda ti je jasno da nailaze teška vremena, a dođe li do rata, bolje je da si što dalje. Stoga smo majka i ja odlučili da odeš u Pariz gdje imam jednog daljnjeg rođaka kome ćeš se javiti kad dođeš. Ušteđevina namijenjena tvom školovanju poslužit će ti barem u prvo vrijeme, a za dalje ćemo vidjeti...
Pariz! Kolijevka slikarske umjetnosti! Grad u kome su mnogi slični meni prokrčili put do slave, prolijetalo mi je glavom, ali sam svoje uzbuđenje vješto skrivao pred roditeljima čija su lica bila vrlo tužna i zabrinuta.
Rastanak s roditeljima, a pogotovo sa Sandrom, bi je težak i bolan, a da je naša odluka najbolji izlaz, složio se i Sandrin otac Stevo, mudro govoreći:
- Pred olujom se pametni ljudi sklanjaju, a ti se kćeri moja smiri. Ako se iskreno volite, ponovo ćete se sresti kad sve ovo prođe, a za Jadranka je najbolje rješenje odlazak u Pariz gdje ima šanse postati glasoviti umjetnik. Strani svijet nikoga ne dočekuje raširenih ruku pa tako nije dočekao niti mene. Uskoro sam spoznao da iza blještave kulise grada na Seni, čiju vizuru krase Eiffelov toranj i Slavoluk pobjede, ima mnogo bijede. Nastanio sam se u skromnom pansionu očevog rođaka Smaje, te intenzivno učio francuski čije sam osnove ipak poznavao još iz srednje škole.
- Ne sklapaj nikakva poznanstva s ljudima na ulici jer je u grad, otkad nam se država raspala, navalilo svakakvih lutalica što dolaze s Balkana – upozorio me Smajo kad sam započeo sa životom uličnog slikara, jer se ušteđevina brzo topila, a mogućnosti za studij slikarstva postajale su sve bezizglednijima. Stvarnost koja me zaskočila, spustila me iz oblaka na vlažno, tvrdo i hladno tlo gdje sam pokušavao naći svoje mjesto, uključujući se u nemilosrdnu borbu za goli opastanak. Kako među živim svijetom u prirodi, tako i na ulici vlada zakon jačega. Pobjeđuju samo oni najjači, beskrupulozni, bešćutni, već dovoljno ogrubjeli od udaraca, a ja sam u svemu tome bio njihova čista suprotnost. U idiličnoj seoskoj sredini, a pod okriljem svojih brižnih roditelja, odrastao sam u obazrivoga, osjećajnog čovjeka, preosjetljivog na nepravde svih vrsta ma od koga one dolazile.
Novac koji sam donio sa sobom u godini se dana istrošio, a od uličnog sam slikarstva mogao zaraditi za kakav bijedni obrok, jer sam u pansionu ostao samo na večeri. Pred svojim sam se rođakom stidio priznati svoju tešku materijalnu situaciju, a njegova supruga Žana, koja je bila vlasnica tog pansiona, nije puno marila za našu rođačku vezu. Tih je mjeseci nahrupilo mnogo izbjeglica iz bivše nam države, posebno iz Bosne, pa je pansion bio pretijesan za sve one koji su potražili sklonište kod Smaje. Njega sam, doduše, sve rjeđe i viđao pa kad sam ga jednog dana zamolio da stupi u kontakt s mojim ocem, sažaljivo me pogledao, rekavši:
- Nisam te htio žalostiti pa ti nisam rekao da su tvoji roditelji stradali. Donio mi je tu vijest moj poznanik Fikret prije nekoliko dana. Što ćeš, rat je, a u ratu ginu i nedužni!
Tih sam se trenutaka osjećao kao da mi je tlo pobjeglo ispod nogu. Više nije bilo niti jedne čvrste točke za koju bih se barem u mislima vezao, svjestan da sam ostao sam prepušten na milost i nemilost okrutnoj zbilji. Kad mi je šefica Žana rekla da preselim u manju sobu ili da u postojeću primim jednog cimera, otkazao sam njihovo gostoprimstvo, slagavši da sam našao bolji smještaj jer mi je i posao bolje krenuo.
Pisala je da će me čekati do vječnosti
Prije odlaska iz pansiona, Smajo me pozvao na razgovor.
- Eh, da ti ne zaboravim predati pismo koje sam ovih dana primio preko svojih veza, adresirano na tvoje ime – pružajući mi ofucanu omotnicu, započeo je Smajo.
- Najprije pročitaj pismo pa ćeš možda promijeniti svoju odluku – rekao je, pažljivo me promatrajući.
Imena pošiljatelja nije bilo, ali sam prepoznao Sandrin rukopis pa sam nestrpljivo otvorio omotnicu i otišao u sobu da pročitam pismo.
"Dragi moj Jadranko", već mi je i sam naslov izmamio suze, a misli mi odletjele u onaj moj rodni kamenjar nezaboravnih dječjih igara, prve ljubavi rođene na obali bistre rijeke koja se poput modre niti probijala među stijenama. Pismo je počinjalo šturim izviješćem o događajima nakon mog odlaska, potvrđivanjem predosjećaja mog oca o opasnosti koja me mogla snaći da nisam na vrijeme otišao, te o stradavanju mojih roditelja koji nisu htjeli napustiti školski stan koji je pogodila granata od koje su oboje i stradali. Doznao sam da su njeni roditelji na novom radnom mjestu u blizini Zagreba, a Sandra je nastavila studij nakon pauze od godine dana. "Nema te udaljenosti koja bi mogla umanjiti moju ljubav prema tebi. Još godinu, dvije pa će i ovdje zavladati mir, a ti ćeš se vratiti, nadam se, s diplomom priznatog slikara. Čekat ću te do vječnosti, samo tvoja Sandra", stajalo je na kraju.
Vjerovao sam u svaku njenu riječ, mada me ono s diplomom malo obeshrabrilo. Hoće li me voljeti ako se vratim bez diplome i novca, pitao sam se, razočaran svojim neuspjehom. Ako već ne mogu steći službenu potvrdu svog talenta, moram zaraditi novac s kojim ćemo započeti zajednički život, a slikanjem to neću uspjeti. Tog sam trenutka odlučo svoj ponos baciti pod noge i priznati Smaji u kakvom se položaju nalazim i da od slikanja jedva preživljavam. Sve sam mu ispričao pa mu priznao i ljubav prema djevojci koja me čeka u domovini.
- Jesi li spreman zasukati rukave i prihvatiti posao, jedini koji ti mogu naći? – upitao me Smajo i nastavio svoju priču: - Kad sam došao ovamo, bio sam u mnogo težoj situaciji nego što je tvoja. Živio sam među beskućnicima, a dom mi je bio pod mostovima Sene. Surov je život beskućnika jer i među njima vlada zakon jačega. Ja, ovako suosjećajan, stavljajući se u obranu slabijih od sebe, najčešće sam izvlačio deblji kraj pa sam uvidio da moram, dok sam još čitav, promijeniti način života. Prihvatio sam jedini posao koji mi je bio ponuđen – posao grobara. To ti je jedino najsigurnije zanimanje. Živjeli oni u palačama ili pod mostovima Sene, bogati ili siromašni, umiru svakog dana pa ti posla nikad ne fali, a para curi. Moja Žana ni danas ne zna gdje sam i kako zaradio novac kojim sam kupio ovaj pansion u kojem ona šefuje, jer zbog vlasti i peripetija oko kupovine, objekt glasi na njeno ime. Dobro se slažemo i sve radimo po dogovoru – raspričao se, da bi mi na kraju ponudio uslugu oko dobivanja posla grobara.
- Ostavi se jalova posla, tih uličnih slikarija! Želiš li zaraditi novac s kojim se možeš jeđnog đana vratiti svojoj ljubljenoj, omogućit ću ti i ja dio zarade – nagovarao me.
Prihvatio sam ponuđeni mi posao grobara. Mada umoran od kopanja grobnih jama i psihički opterećen ođ svakodnevne tuđe tuge na pogrebima, od kojih su me najviše boljele suze roditelja kad bi sahranjivali svoju djecu, prihvatio sam se u kasnim noćnim satima pospremanja kuhinje i blagovaonice u Smajinom pansionu. Tako sam odrađivao stanovanje i doručak pa sam zarađeni novac mogao stavljati na štednju. Za slikanje više nisam imao vremena, a kad bih i nacrtao neku skicu, bili su to prizori s groblja koje sam odlagao u fascikl kao svojevrstan zapis o jednom vremenu iz svog života.
Ponekad bi me uhvatila tako snažna čežnja za Sandrom da bih najradije kupio avionsku kartu i poletio u Zagreb, mada me je ona u svojim pismima upozoravala na probleme koje bih mogao imati u domovini jer sam praktički bio bjegunac pred vojnom obvezom. Prolazili su tako dani, mjeseci pa i godine. U međuvremenu mi je Sandra javila da je diplomirala i glavna joj je briga bila kako doći do vlastitog stana. Sa svojom ga plaćom neće moći kupiti tako skoro pa mi je predložila da sudjelujem u financiranju zajedničkog krova nad glavom kamo ću se jednog dana vratiti, ako je još uvijek volim i želim s njom podijeliti nadolazeće godine, uvjeravajući me da za nju drugi muškarci ne postoje. Bio sam i ostao nepopravljivi romantičar pa sam sanjario o našoj zajedničkoj budućnosti štedeći svaki novčić. Mada sam radio posao kojeg sam se stidio priznati voljenoj ženi, dobro sam zarađivao i ušteđevinu od četiri godine prebacio na Sandrin račun da uplati stan.
Čovjek se doista na sve navikne, i čime se god bavio prijeđe u rutinu pa se više nisam opterećivao traženjem drugog posla. Jedino što me mučilo bila je usamljenost koju sam sve teže podnosio. Muškog sam se društva klonio da ne upadnem u kakvu klapu koja se bavi poslovima izvan zakona, a žene sam izbjegavao želeći ostati vjeran svojoj Sandri.
Upoznavši Laru, zemljakinju koju je ratni vihor donio na pariške ulice gdje je preživljavala od prodavanja viastitog tijela, našao sam u njoj pravu prijateljicu kakva se samo poželjeti može. Mada je Lara bila vrlo lijepa djevojka, nije me privlačila kao žena zbog svoga osebujnog zanimaja, ali je ona bila jedina osoba osim Smaje s kojom sam mogao otvoreno razgovarati o poslu kojim se bavim kao i svim svojim najskrivenijim razmišljanjima.
Lara i ja nismo bili ljubavnici
Lari je, kao i mnogima od nas, rat odredio životne puteve o kojima nismo mogli ni sanjati u najgorim snovima. Nakon prve godine studija psihologije, Larin je otac kao časnik u bivšoj vojsci, stradao u prvim danima ratnih događanja, a mama joj napustila stan u gradu i vratila se u selo svojim roditeljima u Slavoniju. Otada je njihov odnos zahladio, a budući da joj mama nije pružila materijalnu potpuru, morala je prekinuti studij.
- Tata je bio moj jedini oslonac, a njegovim sam odlaskom izgubila sve, pa čak i volju za životom. Da se nisam otisnula u svijet, zasigurno me do danas više ne bi bilo među živima – povjerila mi je Lara svoja najteža iskušenja kroz koja je prolazila prepuštena samoj sebi. Povjeravajući se jedno drugome, postali smo pravi, iskreni prijatelji. Među nama nije bilo neizrečenih misli ili prešućene istine, a spremno smo dijelili dobro i zlo koje bi nas snašlo. Takvih je trenutaka bilo često, a pogotovo kad bi se jedno od nas razboljelo. Zasigurno bih umro one noći kad sam dobio napadaj slijepog crijeva da me Lara nije odvezla u bolnicu. Ja sam nju redovito izvlačio iz depresije, pazio je i čuvao od opasnosti kao njen anđeo čuvar.
Mada su nas mnogi poznanici smatrali ljubavnicima, mi to nismo postali. Što je priječilo naše tjelesno zbližavanje, mogao sam samo naslućivati, ali o toj temi nikad nismo progovorili kao da smo se bojali da bismo i samim riječima mogli oskvrnuti svetost našeg prijateljstva. Lari, doduše, seksa kao takvog ne nedostaje, a za svoje ću se potrebe pobrinuti na drugoj strani, razmišljao sam uživajući u ljepoti njenih blistavih tamnih očiju, bujne kose rasute po ramenima, kao i ugodi pri svakom dodiru njene nježne ruke na mom licu kad bi me milijući tješila u trenucima depresije.
Njeno mi je ohrabrenje bilo najpotrebnije kad bi me spopala neizreciva tuga za roditeljima. S tim se gubitkom nikako nisam mogao pomiriti. Ljudi govore da vrijeme liječi rane i ublažava tugu, a ja bih rekao đa je vrijeme svojim prolaženjem uvećavalo moju bol, jer sam svakodnevno pokapajući nepoznate ljude pomišljao na svoje roditelje kojima još nisam na grobu ni svijeću zapalio. No, unatoč svemu, život teče dalje.
- Stiglo mi pismo od moje Sandre! Javlja mi da je uplatila za stan, ali joj još nešto novaca nedostaje. Hoćeš li da ti ga pročitam? – upitao sam Laru.
- Nemoj, Jadranko! Neka taj dio života bude tvoja intima. Jednom kad se vratimo, i ako se sretnem s tvojom Sandrom, reći ću joj da si ti najbolji čovjek na svijetu – izgovorila je glasom u kojem sam po prvi put osjetio trunku zavisti i ljutnje, ali i prijekora zbog moje prevelike dobrohotnosti i vjere u ženu od koje me dijele tisuće kilmetara udaljenosti. Njene su mi se riječi učinile začinjene gorčinom, za razliku od svih dotadašnjih razgovora.
- Jednom kad se vratimo – ponovio sam, pomislivši kako je i vrijeme da bi se nakon sedam godina mogao vratiti, da nisam sav novac uložio u naš stan koji, kako me obavještava Sandra, još nije do kraja isplaćen. No, ona me ne poziva da dođem, već samo govori o teškim materijalnim prilikama i preporuča mi da ostanem još neko vrijeme ako imam mogućnosti zaraditi za ostatak uplate. Niti ovaj put, kao ni do tada, nije se zanimala kakav posao radim kad tako dobro zrađujem, jer očito i ona, kao i mnogi drugi, misle đa je dovoljno zakoračiti preko granice pa novac pada s neba. Svako novo pismo u meni je počelo izazivati nemir i sumnju u sretan početak našeg zajedničkog života. Sve mi se češće nametalo pitanje o kojem do tada nisam razmišljao: čime ću se baviti nakon povratka, ako nemam namjeru nastaviti posao za koji sam se specijalizirao u Parizu? Pod uvjetom da nije prevelika konkurencija, šalio sam se na vlastiti račun u svom bezglasnom monologu. Umjesto da sačuvam dio ušteđevine za početak nekog posla, ja sve šaljem na račun žene koja mi zakonski ne pripada, vjerujući njenim zavjetima izgovorenima u prvim danima naše ljubavi. Nikad mi nije pobliže objasnila gdje se nalazi taj naš stan, u kojem je dijelu grada, je li joj daleko putovati do posla... Čudno mi je bilo što niti jednom riječju nije spominjala kako zamišlja naš zajednički život.
Kako je vrijeme prolazilo, meni se nametalo sve više pitanja na koja nisam pronalazio odgovor, osim što sam zasigurno znao da je Sandra jedina žena koju volim svim srcem pa se zbog nje i želim vratiti u domovinu. Da nije bilo te čvrste emotivne veze koja me poput lanca vezala za grad u kojem želim živjeti s voljenom ženom, poslušao bih savjet rođaka Smaje kad mi je ponudio svoju pastorku Corinu da se vjenčamo pa ženidbom steknem pravo na državljanstvo. U tom slučaju ne bih ovisio o dobroj volji vlasti i tome dokle će trpjeti izbjeglice s Balkana.
Lara je svoj problem riješila udajom za Francuza, mnogo starijeg muškarca, udovca Alfonza, koji joj je bio povremena mušterija, zavolio je i ponudio joj brak. Ostali smo i dalje u prijateljskoj vezi samo što smo se mnogo rjeđe susretali jer je Lara živjela na suprugovom imanju podalje od građa. Ona je bila realistična osoba pa je bračnu ponudu starijeg čovjeka prihvatila kao izlaz iz svoje nezavidne situacije sa zahvalnošću prema Alfonzu i meni koji sam je s tim čovjekom upoznao i predložio joj mogućnost udaje. Nakon njenog odlaska, ponovo sam se osjećao usamljenim i sve češće pomišljao na povratak, no kako sam bio neodlučan za donošenje konačne odluke, jedan je neželjeni inciđent s pretpostavljenima na poslu ubrzao moj odlazak.
Na brzinu sam spakirao kovčege i s radošću se oprostio sa svojim radnim mjestom. Budući da sam naglo otputovao, Sandru nisam obavijestio o svom povratku.
Istina me pljusnula kao šamar
Sjedeći u avionu, koji me vraćao u grad iz kojeg sam otišao prije jedanaest godina, zamišljao sam iznenađeno lice voljene žene kad me ugleda na vratima našeg budućega zajedničkog doma. Svoju sam vjeru u njenu odanost potkrepljivao sjećanjima na naše najsretnije dane zaljubljenosti kad jedno bez drugoga nismo mogli provesti niti jedan dan, a riječi izgovorene na rastanku, davale su mi snagu da kroz sve protekle godine ne poklonim ljubav niti jednoj drugoj ženi. Onog trenutka kad je zrakoplov dodirnuo tlo, u mojim je ušima poput zvona zabrujao Sandrin glas:
- Voljet ću te do groba u dobru i zlu! Te sam riječi smatrao zavjetom kakav se izgovara pred oltarom, te sam je i bez vjenčanja smatrao svojom suprugom.
Nije mi se ostvarila želja da postanem poznato slikarsko ime, ali mi vrijeme nije proteklo uzalud. Privrijedio sam ono najvažnije, a to je dom naše buduće obitelji, razmišljao sam približavajući se taksijem adresi koju sam dao vozaču. Došli smo u naselje velikih zgrada u novom dijelu grada, u ulicu koja odiše svježinom, posve drukčiju od pariškog pređgrađa u kojem sam proživio jedanaest godina čekajući ovaj dan. Odjednom me obuzela drhtavica od silnog uzbuđenja tražeći dugme pokraj poznatog mi prezimena. Kako da se ne uzbudim pred susretom sa ženom kojoj sam posvetio sve protekle godine, a koju možda neću u prvi mah ni prepoznati. Vrijeme mijenja ljude iznutra i izvana, a koliko je tek mene promijenilo, pomislio sam pritiskajući dugme, nestrpljivo iščekujući da se javi poznati dragi glas moje voljene.
- Ja sam, Jadranko! – jedva sam izgovorio s knedlom u grlu kad se iz zvučnika čulo pitanje: "Tko je?" Nakon toga je zavladala tišina, a potom sam prepoznao Sandrin glas koji mi se učinio promuklim kad je kratko rekla: "Otvaram!"
Na trećem su se katu otvorila vrata na kojima je u dovratku stajala Sandra. Učinila mi se ljepšom no što sam je pamtio, mada joj je lice bilo ozbiljno kao isklesano od kamena, a u njenim plavim očima, umjesto krijesnica koje bi joj u trenucima sreće pogled činile blistavim, iščitavala se nelagoda i strah. Nije mi poletjela u zagrljaj kakav sam zamišljao i željno očekivao svih proteklih dana, već je samo rekla:
- Uđi, Jadranko da zatvorim vrata! To je izgovorila glasom iz kojeg je prštala napetost pa sam tek tada shvatio da još uvijek stojim pred ulazom u stan poput brončanog spomenika.
– Zašto mi nisi najavio svoj dolazak, već si banuo ovako iznenada? – pitala je s prijekorom u glasu.
- Oprosti, nisam ti javio jer se sve dogodilo iznenada, neplanirano – opravdavajući se, vukao sam svoj teški kovčeg u hodnik. Iz sobe je dotrčao mališan i začuđeno me pogledavši, tepajući upitao:
- Tko je taj stliček? – dok sam ja u isto vrijeme postavio slično pitanje: "Čije je ovo dijete?" Budući da je ona prešutjela oba pitanja, pomilovao sam dječačića po glavi, rekavši:
- Ja sam Jadranko, a ti, kako ti je ime?
- Ja sam Matija, a ovo je moja mama – vješto je izbjegao izreći glas "r" s kojim je imao problema.
- Obojica ste dobili odgovor pa sada možemo sjesti i porazgovarati. Ti, Matija, idi susjedi Dori – rekla je otvarajući vrata kroz koja je dijete veselo istrčalo.
Sve mi je bilo jasno, ali sam ipak želio čuti objašnjenje iz njenih usta. Prekaljen nedaćama svih vrsta, ponekad i životnim opasnostima, u tom sam se trenutku osvijestio i oslobodio emocija koje su me obuzele prilikom dolska, mirno sam ušao u dnevnu sobu zavalivši se u naslonjač, uvjeren da je kupljen mojim novcem kao uostalom i čitav stan. Sandra se smjestila u fotelju nasuprot mojoj i lutala pogledom po kutovima sobe kao da traži paučinu koju treba ukloniti. Šuteći smo čekali tko će prvi progovoriti. Tišinu koja nas je obavila poput vate, narušavali su samo zvukovi motora dolazećih automobila pred zgradu. Misli su mi bile potpuno blokirane pa nisam bio u stanju osmisliti bilo kakvo pitanje.
- Dugo te nije bilo, Jadranko! Kroz to se vrijeme ovdje svašta izdogađalo... – započela je priču o ratnim zbivanjima okolišajući s odgovorom koji mi je dugovala na već postavljeno pitanje.
- Dobro sam ja obaviješten o tome što se događalo na ovim prostorima. Bilo pa prošlo, ali mene zanima što se to s nama dogodilo? Tebi i meni! Ja sam se po dolasku u strani svijet ubrzo otrijeznio od pijane zanesenosti slikarstvom. Prihvatio sam se najtežeg posla štedeći svaki novčić za našu zajedničku budućnost, da stvorim dom u koji ću se jednog dana vratiti. I, evo me, vratio sam se, ali me u tom "našem" domu dočekalo veliko iznenađenje. Zašto mi nisi priznala da si me prestala voljeti, Sandra, da voliš drugoga? – okolišao sam želeći doznati tko je otac malog Matije.
- Vidim da si se vratio i prije nego sam očekivala. Upravo sam ti prije nekoliko dana poslala pismo u kojem ti dajem na znanje da imam sina. Dijete je vanbračno jer se njegov otac tek ovih dana rastao sa svojom prvom ženom. Sve sam ti objasnila u pismu koje, kažeš, nisi primio. Što ćeš, dogodilo se, i što ćemo sad?
- Dogodilo se, kažeš! Kao da si se spotaknula i padajući razbila koljeno! A gdje su se pogubila tvoja obećanja o ljubavi do groba? Očito je da obećanja vrijede samo za naivne budale kakva sam ja ispao – bio sam ogorčen.
- Šteta je što ti na vrijeme nisam objasnila novonastalu situaciju... – pravdala se.
- Što znači, na vrijeme? Zar misliš da se u tom slučaju ne bih vratio? I da sam htio, tamo više nisam mogao ostati. Uostalom, vratio sam se u svoje, u stan u koji sam uložio svu svoju teško stečenu zaradu.
- Žao mi je, i znam da nije s moje strane pošteno, ali stan glasi na moje ime. Već je izvršena i uknjižba, što je bilo poželjno napraviti prije ulaska u brak. Ako pak ti namjeravaš tražiti svoje pravo na stan preko suda, moram te upozoriti da ćeš dočekati starost i potrošiti sve što imaš na advokate prije nego dokažeš svoje pravo, pa ćeš bez ičega ostati na cesti – slušao sam ne vjerujući svojim ušima da te riječi izgovara "moja" Sandra, hladnim pravničkim jezikom iznoseći gole činjenice da sam prevaren, izigran, nasamren, samo zato što sam slijepo vjerovao u ljubav i dato obećanje.
I ja sam našao svoju sreću
Ustao sam i mirno išetao iz stana sa svojim kovčegom vrteći po glavi s koliko još ušteđevine raspolažem i kamo da krenem. Mada sam nekad, u nekom prijašnjem životu, dobro poznavo ovaj grad, u ovoj novoizgrađenoj gradskoj četvrti mi je sve bilo strano i nepoznato. Stoga sam se tramvajem odvezao do Glavnog kolodvora, ostavio prtljagu u garderobi i krenuo poznatim ulicama u potragu za privatnim smještajem, jer i u najjeftnijem hotelu sam prema svojim financijama mogao preživjeti oko tri mjeseca, a potom sam jedino mogao među beskućnike. Doduše, ja sam današnjim danom postao beskućnik, pomislio sam s gorčinom, samo što još ne ovisim o tuđoj milostinji, razmišljao sam sjedeći u parku na klupi, jedući salamu i četvrt kruha.
- Hej, drugar, mogu li dobiti koji komadić – trgnuo me iz crnih misli glas starca koji se spustio na klupu pokraj mene. Bez riječi sam mu pružio ostatak kruha i salame, a on je halapljivo počeo trpati u usta kao da se boji da ću se predomisliti. Kad je završio s jelom, mjerkao me svojim treptavim očima, a pogled mu se zaustavio na mom pristojnom odijelu i kožnoj torbi: - Oprostite, u prvi sam mah pomislio da ste jedan od nas, a vi ste sigurno na proutovanju ili ste turist – donekle namirenog želuca glas mu je postao dublji i smireniji.
- Niti jedno od toga – odgovorio sam. – Tražim smještaj na kraće vrijeme, a da nije skupo kao u hotelu.
- E, tu vam mogu pomoći – počeo je nabrajati adrese u blizini kolodvora, a posebno mi preporučio jednu od njih. – Kod ove sam gospođe ponekad i ja prenoćio. Duša od žene! Jest da je sobica skromna, ali nije skupo kao drugdje.
- Oprostite, stanujete li negdje u blizini kad tako dobro poznajete ovu okolinu, gospodine? – upitao sam, pažljivije mu zavirivši u neobrijano lice koje i nije bilo lice starca kakvim mi se učinilo u prvi mah.
- Ja sam Tomislav, a za prijatelje Tomek! Gospodin, nažalost, više nisam otkad sam postao beskućnik. Ne mogu reći da negdje stanujem jer dane provodim na ulici, a noći u nekom od prihvatilišta za nas, bivšu gospodu, bivše ljude. Kad jednom ostaneš bez svog doma, obitelji pa i adrese, poznanici od tebe okreću glavu, a ni prijatelji te više ne prepoznaju, postaješ bivši čovjek kojemu nisu jedino ime oduzeli. Pružajući mu ruku, te izgovarajući svoje ime, shvatio sam koliko mi je blisko promišljanje mog novog poznanika Tomeka jer se ni sam više nisam osjećao gospodinom. Tomek me odveo na adresu gospođe o kojoj je govorio, i tamo sam unajmio sobu za dva tjedna unaprijed jer je cijena bila doista povoljna, a za nagradu sam ga počastio bogatom večerom i dao mu nešto novca.
- Kad se ponovno sretnemo, ispričat ću vam kako je nekad uspješni knjigovođa postao beskućnik – rekao je Tomek te večeri na odlasku, ali ga više nisam sreo.
I bolje je što se više nismo sreli pa nisam upoznao njegovu tužnu priču, jer se i nakon teških udaraca koje mi je moja sudbina zadala, nisam promijenio. Osato sam suosjećajan pa me tuđa tuga više dirala nego moja vlastita. Prvih nekoliko dana proživio sam posve prazan, bez ikakvih emocija, usredotočen na misli o izlasku iz svog nezavidnog položaja. Jedino korisno što sam učinio tih dana, napisao sam Lari opširno pismo, a kao svojoj jedinoj prijateljici, otvorio sam dušu i srce. "Posjetio sam grobove svojih roditelja, ali nikog poznatog u čitavom mjestu nisam sreo. Sve neki nepoznati ljudi, većina porušenih kuća je obnovljena pa me u rodnom mjestu više ništa ne podsjeća na prošlost. Jednostavno je izbrisana pa ja više nikamo ne pripadam. Obeshrabren sam i bojim se budućnosti koju sam proigrao zahvaljujući bešćutnosti moje ljubljene Sandre, pa ako imaš kakv savjet, rado bih ga poslušao" – napisao sam među ostalim, sjetivši se njenih riječi prigodom našeg posljednjeg viđenja: "Budeš li imao kakvih problema, javi mi se, izlaz uvijek postoji."
No, nakon razočaranja u Sandri, ženi kojoj sam slijepo vjerovao, pitao sam se neće li me i ova druga žena mog života, moja prijateljica Lara, iznevjeriti i odbaciti me sad kad sam na samom rubu pa sam i najranjiviji. U očekivanju Larinog odgovora dani su mi bili dugi kao godine. I kad je stigao, više me rastužio nego obradovao, jer mi je javila da su njenom Alfonzu dani odbrojeni. Tumor na mozgu od kojeg se razbolio još prije mog odlaska, rapidno je napredovao pa me ta vijest jako pogodila. No, poziv njih oboje da dođem k njima, s radošću sam prihvatio.
- Nisam te htjela opterećivati bolešću svog supruga da ne remetim tvoje planove kad si se odlučio na povratak – ispričavala se Lara kad smo se ponovo sreli.
Kroz nešto manje od mjesec dana što sam ih proveo u Alfonzovoj kući kad se njemu bližio kraj, shvatio sam dubinu osjećaja koji su povezivali to dvoje ljudi, kao i veličinu bola koji je proživljavala Lara nakon Alfonzova odlaska.
- Svijet je od danas siromašniji za jedno veliko ljudsko srca puno dobrote! Hvala ti, prijatelju, što si ga doveo u moj život jer mi je pružio neizmjernu ljubav, blagostanje i sigurnost – tronutim je glasom rekla Lara nakon pogreba.
Koliko ga je voljela i bila odana tom čovjeku, riječi nisu bile potrebne. Na njenom se licu tuga mogla dodirnuti. Lara je bila jedina nasljednica Alfonzovog imanja, a u oporuci je bila zapisana njegova neobična posljednja želja: da se nas dvoje vjenčamo na njegovu grobu. Ispunili smo Alfonzovu želju uvjereni da nas gleda s nebeskih visina sretno se osmjehujući što i poslije njega na imanju život cvjeta, a ognjište njegova doma će podržavati dvoje sretnih beskućnika.
Bilo je kasno. Kuća je bila prazna i hladna. Hodala sam prostorijama i svuda osjećala tišinu. Doimala se kao da u njoj više nikad neće biti života. Baš poput kuće, i ja sam se osjećala hladnom i emotivno praznom. I moj je život odnedavno zaključan u sjećanjima. Slaven mi nedostaje do boli. Zašto sam ga one večeri pustila da ode? Trebala sam mu reći kako mi Darko ne znači ništa i da mi nikad ništa ne bi mogao značiti. Nažalost, nisam to učinila. Tek sada, kad sam izgubila ono do čega mi je istinski bilo stalo, shvatila sam snagu svojih osjećaja i uvidjela kome sam dala svoje srce.
Svukla sam odjeću i otišla pod tuš. Snuždila sam se od sjećanja, a mlazovi vode izmjenjivali su se sa suzama na mom licu. Učinilo mi se da ponovno čujem Slavenove korake po kući. Nažalost, to je bila samo moja mašta, moja želja. Umjesto toga kućom je i dalje odjekivala samo zlokobna tišina. Slaven me više ne želi i to je spoznaja s kojom se moram pomiriti. Tko zna koliko je još besanih noći preda mnom dok se ne naviknem na to da trebam nastaviti život bez njega? Zašto se to moralo dogoditi baš nama?
Legla sam u krevet s mislima o nama, sjetila se kako smo još donedavno bili sretni. Nakon petnaest godina braka Slaven i ja voljeli smo se kao i kad je sve počelo. Svakog smo dana raznim sitnicama uljepšavali život jedno drugome, a svi naši prijatelji zavidjeli su nam na toj ljubavi. Govorili su kako smo živi primjer da prava ljubav ne postoji samo u filmovima. Ni on ni ja nismo mogli razumjeti ljude koji su dopustili da im brak postane rutina i da u većini slučajeva završi rastavom. Bili smo svjedoci tomu kako su mnoge velike ljubavi završile mučnim sudskim raspravama o djeci i imovini. Nismo htjeli da se to dogodi i nama te smo se trudili jedno oko drugog. Željeli smo se voljeti cijeli život.
Nekoliko se kolegica u bolnici, u kojoj sam radila kao liječnica, rastalo baš zbog monotonije u braku. Kod nas to nije bio slučaj. Čak ni moja najbolja prijateljica Vesna nije uspjela održati ljubav u koju je istinski vjerovala, pa se i njezin brak raspao. Govorila mi je kako nemam pojma koliko sam sretna što imam Slavena za muža.
- A on ne bi trebao biti sretan što je dobio mene za ženu? - šaljivo sam odgovarala u takvim prilikama.
- Mora da je divno živjeti s nekim tko te toliko voli - govorila je Vesna, a da mi nije bila najbolja prijateljica, vjerojatno bih bila i ljubomorna na nju zbog žara s kojim je to izgovarala.
Između mene i Slavena sve je funkcioniralo besprijekorno do ove godine. Bilo je dovoljno da mi uputi nježan osmijeh i da odagna moje svakodnevne probleme na koje sam, poput svih ostalih, nailazila u poslu. Sama njegova prisutnost bila mi je dovoljna da na sve zaboravim, da opet budem sretna i nasmijana žena.
Medutim, već nekoliko mjeseci nisam sretna i to vlastitom krivnjom. Otkako je Darko ušao u moj život, okrenuo ga je naopačke, a time i moj odnos sa Slavenom. Danas je pitanje vremena kad ćemo se i službeno rastati, a to je posljednje što želim. Ni Slaven još nije spomenuo rastavu, no živjeli smo odvojeno i znala sam da se to mora dogoditi. Sve upućuje na to da nema povratka na staro i da ću cijeli život snositi posljedice zbog jednog trenutka ludosti, nepromišljenosti.
Darko je iznenada ušao u moj život. Sjećam se toga dana kao da se dogodilo jučer. Bilo je ljeto, a Slaven i ja provodili smo godišnji odmor u našoj obiteljskoj kući na moru. Šetali smo rivom i zaustavili se da razgledamo slike koje je Darko izlagao. Nismo ga poznavali niti smo ga ikad prije vidjeli. Sudbina je htjela da baš ovo ljeto dođe prodavati slike u grad u kojemu ljetujemo. Dok smo te večeri Slaven i ja razgledavali njegove slike, osjećala sam na sebi njegov prodoran pogled. Iznenada me zamolio da sjednem jer me želio portretirati.
- Neću vam mnogo naplatiti, sjednite - nasmijao se i ponudio mi stolac.
Slaven me nagovarao da prihvatim ponudu te sam sjela. Primijetila sam da se zagledao u moje lice, međutim to sam protumačila nužnim kako bi portret bio što bolji. Mislila sam da me proučava, da smišlja način na koji će me najbolje nacrtati. Gledao me u oči dugo, kao da je htio proniknuti u moju dušu. Osjetila sam i da je moje srce od tog pogleda počelo brže kucati. Nisam to dosad osjetila i pitala sam se zašto me tako gleda. I što se to sa mnom događa.
Slaven, koji je stajao pokraj mene, srećom nije osjetio moju uznemirenost. Ja pak nikad neću zaboraviti način na koji me Darko malo poslije pozdravio.
- Nadam se da ćemo se opet vidjeti - rekao je dok je moju ruku nekoliko sekundi držao u svojoj. Trnci su mi prošli cijelim tijelom.
Nešto se dogodilo među nama, jako je zaiskrilo, osjetili smo to oboje. Bila je to ona kobna privlačnost za koju kažu da se dogodi samo jednom u životu. Nisam tada razmišljala o tome kako baš tako velike strasti obično ružno završavaju.
Iste večeri, dok se Slaven zabavljao na računalu, nervozno sam šetala po sobi i osjećala se kao miš ulovljen u klopci. Bila sam razdražljiva te sam htjela izaći van. Učinila sam to pod izgovorom da trebam nahraniti psa. Iako je već bila noć, krenula sam u šetnju. Kao da me vodila neka neobjašnjiva, jaka sila, hodala sam prema mjestu gdje me je Darko slikao. Još je bio tamo.
Kad me spazio, nasmijao se i odmah krenuo prema meni.
- Nadao sam se da ćeš doći - rekao je prisno kao da se znamo godinama.
- Željela sam malo prošetati - rekla sam nespretno.
Nasmijao se te sam shvatila da mi ne vjeruje, ali to nije bilo važno. Kao da je samo mene čekao, odmah je pospremio sve slike i odnio ih u auto.
- Sad možemo kamo god želiš - rekao je.
Počeli smo razgovarati kao dva stara prijatelja i zajedno nastavili šetnju uz more. Govorio mi je o sebi, a nakon deset minuta imala sam osjećaj da ga poznajem godinama. Iako mu je život bio prilično buran i zbrkan, iako je bio tip osobe koju se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep, shvatila sam da me neodoljivo privlači. Svaka njegova riječ odavala je da je riječ o pustolovu, ali nisam htjela razmišljati o posljedicama, o svemu što će uslijediti.
Nikada dotad nisam osjetila tako snažnu, neodoljivu, iracionalnu želju za muškarcem. Pozvao me da nastavimo razgovarati u obližnjem kafiću, a ja sam rado prihvatila poziv. Sjeli smo za stol u kutu. Darko je ubrzo počeo svoje prste provlačiti kroz moju kosu, a svoju je nogu priljubio uz moju. Rekla sam kako se moram vratiti kući jer me Slaven čeka, ali nisam ustala i izišla iz kafića. Shvatio je i Darko što zapravo želim, pa je prislonio svoje usne uz moje tako strastveno da mi se od siline osjećaja zavrtjelo u glavi.
Razum u meni posljednjim je snagama govorio da odem. Znala sam da moram pobjeći jer bih inače mogla izgubiti glavu za njim. To sam i učinila. Doslovce sam otrčala iz kafića, a kad sam ušla u kuću, naslonila sam se leđima na ulazna vrata i razmišljala. S jedne strane bilo me sram, jer to što sam učinila nije bilo lijepo niti pošteno prema Slavenu. S druge pak strane, nikada dotad nisam osjetila takvu sreću, zanos, strast.
Skupila sam snagu i ušla u sobu k Slavenu. Još je bio za računalom.
- Gdje si bila? - pitao me ne dižući glavu s ekrana.
- Prošetala sam malo uz more. Tako je lijepa noć - odgovorila sam.
Bila sam sretna što me nije pogledao, jer ne bih imala snage uzvratiti mu pogled. Već me pekla savjest i da sam mu pogledala u oči, sigurno bi znao da nije posrijedi bila obična šetnja. No želja za Darkom bila je jača od osjećaja krivnje i od tada sam još nekoliko večeri pranašla izgovor da sama iziđem iz kuće. Izgubila sam glavu za njim. Učinio je da se osjećam kao neodoljiva žena, najpoželjnija na svijetu, jedna od onih koje su muškarcima fatalne.
Vodili smo ljubav dugo i strastveno, a pritom nismo birali ni mjesto ni vrijeme. Najčešće smo bili u njegovoj sobi, no znali smo se zanijeti i na plaži i u obližnjem parku. Za mene kao da u to vrijeme nije postojao nitko drugi osim njega.
Slaven mi nije bio ni u primisli. Sjetila bih ga se tek kad bih skrivećki ulazila u našu kuću i bilo me uistinu sram. Darko mi je ponavljao kako njegov život nije imao smisla dok me nije sreo i kako me nikad neće pustiti da odem. Tražio je da se rastanem, da ostavim muža i zauvijek ostanem s njim. Nisam na to mogla pristati. Negdje u dubini duše bila sam svjesna da to neće dugo trajati, a tada bismo sve troje bili nesretni.
Slaven je brzo primijetio kako sam se udaljila od njega, kako sam po cijele dane zamišljena i kako navečer često izbivam iz kuće. Pitao me što se događa. Umjesto da budem poput onih koji prijevaru nikad ne bi priznali, ja sam učinila suprotno. Učinila sam najgluplju stvar koju sam mogla: rekla sam mu istinu.
Naravno da je bio zatečen, jer od mene je mogao očekivati sve drugo osim nevjere. Bio je toliko šokiran da nije znao što bi mi rekao, kako se ponašao, a moje su ga riječi silno zaboljele. Nije to ni pokušao skriti. Pognuo je glavu i šutio. Imala sam dojam kako očekuje da ću reći kako sve to nije istina, da se između nas dvoje ništa nije ispriječilo.
Bolio me je način na koji me gledao, s tako mnogo patnje za koju sam ja bila kriva, ali nisam mu mogla lagati. Naivno sam mislila kako bi bilo mnogo gore pretvarati se da i dalje volim samo njega kad to više nije istina.
Od tada, kad sam se i ja suočila s mogućnošću da bih nepovratno mogla izgubiti muža, avantura s Darkom učinila mi se nečim što nisam trebala učiniti. Darko je bio poput iznenadnog svjetla koje me zaslijepilo, ali nisam zbog toga htjela svoj brak dovesti u pitanje.
Zašto sam to učinila? Je li i moj brak upao u monotoniju kroz koju su prolazile sve moje prijateljice? Nikad više na taj način neću osvježavati svoj brak, prekorila sam samu sebe.
Tada sam u suzama obećala Slavenu da Darka nikad više neću ni pogledati, a kamoli se s njime sastati. Nadala sam se da će naša ljubav biti jača, da će mi moći oprostiti.
- Nisam te htjela povrijediti, ali blio je jače od mene. Učinila sam glupost, ponijela se kao tinejdžerica, ali ti si moja jedina prava ljubav. Možeš li mi oprostiti? - molila sam ga.
- Zašto si onda to učinila? Jesi li svjesna što si učinila? - Slaven nije mogao prihvatiti to što mu se dogodilo niti olako prijeći preko svega.
- Ne znam, nisam razmišljala ... - bila sam očajna jer sam shvatila da bi moj čin mogao imati kobne posljedice za nas dvoje. Tek sada postalo mi je jasno da bi Slaven mogao otići bez obzira na sve lijepe zajedničke godine.
Dan poslije ipak sam otišla Darku želeći mu reći kako se između nas dvoje nikad više ništa ne smije dogoditi, kako se ne želim ni sastati s njime. Na sve me je načine pokušao odgovoriti od moje odluke. Govorio mi je kako je naša ljubav prava, a to sa Slavenom samo dugogodišnja navika.
Zbunio me, jer srce je ponovno jako zalupalo. Shvatila sam tada da se sama sa sobom trebam dogovoriti. Ponajviše to da bih sa svojih četrdeset godina trebala znati razlikovati ljubav od strasti i jake privlačnosti. Darko nije dopuštao da o našoj kratkoj vezi govorim samo kao o fizičkoj privlačnosti, nego je uporno ponavljao kako njegov život bez mene više neće imati nikakva smisla. Bilo mi je teško ostaviti ga, okrenuti se i otići znajući da ga nikad više neću vidjeti. Ipak sam to učinila, jer je bilo najpametnije za sve nas.
Darko se nije lako pomirio s time. Sljedeće mi je večeri pozvonio na vrata. Slaven je otvorio vrata, a ja sam iz kuhinje slušala njihov neugodan razgovor. Darko nipošto nije htio prihvatiti razlaz te je došao da me odvede. Predbacivao je Slavenu kako nije u stanju zadržati vlastitu ženu, a ovaj je njemu govorio kako uništava tuđe brakove jer nije u stanju zasnovati svoj. Darko je htio na silu ući u kuću ne bi li me vidio, a Slaven mu nije dopustio. Počeli su se jako svađati te sam se pitala hoće li se dogoditi tučnjava.
A ja? Stajala sam u kuhinji rastrgana između osjećaja koje sam gajila prema obojici. Darko nije htio otići, pa mi je Slaven ljutito dobacio:
- Izvoli, ti odluči i neka to bude zauvijek!
Nisam mogla. Umjesto da nešto kažem bilo kojem od njih, zaplakala sam i otrčala u spavaću sobu. Zaključala sam se, legla na krevet i grozničavo razmišljala o posljedicama svoga nesmotrenog čina. Unijela sam nemir u vlastito srce, a što je još gore, povrijedila sam ih obojicu.
Nakon što je moj muž ipak izbacio Darka iz našeg dvorišta, zalupao je na vrata naše sobe i viknuo:
- Odlazim! Ne mogu ovako, sve je tako bolno. Razdvojimo se jedno vrijeme, a poslije ćemo vidjeti - rekao je, a ja sam znala da odlazi zauvijek.
Brzo je pobacao svdje stvari u kovčeg i otišao. Sljedeći tjedan iščekivala sam njegov poziv, no to se nije dogodilo. Darko je, naprotiv, zvao svakih pola sata moleći me da se nađemo i razgovaramo još jednom. U toj bolnoj tišini i iščekivanju Slavenova povratka, shvatila sam da sam učinila glupost i da mi Darko uistinu ništa ne znači. Da bih sama sebi olakšala to mučenje, spakirala sam stvari, vratila se kući i ranije počela raditi.
- Što ti se dogodilo? - pitala je Vesna čim me ugledala.
Bila sam previše iscrpljena jer sam tih dana malo spavala. Mučio me osjećaj krivnje, brak mi se raspada zbog moje nepromišljenosti. Više od toga boljela me pomisao na Slavena. Znala sam što sada prolazi i kako se osjeća. Nisam mogla podnijeti činjenicu da je zbog mene nesretan.
Umjesto da joj odgovorim, počela sam plakati te je Vesna odmah shvatila kako se dogodilo nešto uistinu ružno. Nježno me zagrlila želeći mi pokazati kako se mogu osloniti na nju. Bila sam joj zahvalna na tom činu, na njezinu prijateljstvu, jer baš mi je topla prijateljska riječ sada bila najpotrebnija.
Otišle smo na kavu te sam joj potanko ispričala što sam učinila. Priznala sam i njoj i sebi kako je Slaven jedini muškarac kojeg volim i kojeg ću svim srcem voljeti cijeli svoj život.
- Zašto ga ne nazoveš? Ti si sve skrivila pa je red da poduzmeš prvi korak, da ga potražiš.
- Ne mogu to učiniti. Strah me je da će mi reći kako me nikad više ne želi vidjeti - rekla sam pognute glave.
- Znaš koliko te voli i sigurna sam da će razumjeti, da će ti oprostiti. Malo-pomalo sve će se zaboraviti i vratiti na staro - tješila me Vesna.
- Kako vratiti povjerenje? Kako sam mu mogla učiniti takvo što! Kad bih samo mogla vratiti vrijeme unatrag ... - iskreno sam se kajala.
- Kad bi se vrijeme moglo vratiti, svi bismo mnogo toga promijenili. Međutim, ne može se vratiti, ali zato Slavena možeš potražiti. Moraš pokušati još jednom - i dalje me nagovarala.
Na kraju našeg razgovora osjećala sam se bolje. Vesna me uspjela uvjeriti da nije sve izgubljeno, a ni tako crno kako mi se čini. Predložila je da sutradan navečer dođem k njoj na večeru i da tamo u mirnijoj atmosferi nastavimo razgovor.
- Rado, ali ako se Slaven javi, a mene ne bude kod kuće, mislit će da sam s Darkom - dvojila sam prihvatiti njezin poziv odbiti.
- Ako dosad nije nazvao, onda i neće. Vidimo se sutra navečer - zaključila je, a ja sam kimnula glavom.
Nažalost, ni večera kod Vesne nije uspjela nadvladati moju depresiju. Ne bi li me malo razveselila, pozvala je nekoliko prijatelja, a ja sam se, očekujući razgovor samo s njom, osjećala nelagodno. Odmah nakon jela ustala sam i rekla kako se ne osjećam dobro i da želim kući. Njoj sam na vratima šapnula kako želim biti kući ako Slaven ipak nazove.
Nije nazvao. Telefon i dalje nije zvonio, a baš je ta tišina bila bolno nepodnošljiva. Dala je prostora sjećanjima o početku naše veze koja su opet isplivala na površinu, jača i bolnija nego ikad. Posebno ovih dana s tugom sam se sjećala kako je od prvog trenutka među nama bilo sve idilično. Sada sam ležala na krevetu, gledala u strop i sanjarila o našemu prvom susretu, o vremenu kad je sve počelo.
Dok sam studirala, dijelila sam stan s Kristinom, vrlo samouvjerenom djevojkom. Iako nisam bila poput nje, bile smo bliske i jedna drugoj ništa nismo tajile. Priznala sam joj da mi se Slaven sviđa, ali da ne znam kako se upoznati s njime, kako mu prići. Nisam znala što da učinim da ga zainteresiram za sebe, a Kristina mi je obećala pomoći.
Sjedile smo između dvaju predavanja u našem omiljenom kafiću kad je ušao.
- Eto ti prilike - rekla je moja prijateljica, a kad je vidjela kako sva drhtim, upitala je: - Čega se bojiš?
- Tebi je sve tako lako, ali nisu svi poput tebe. Meni je moja sramežljivost neopisiv problem - rekla sam.
Kristina je preuzela stvar u svoje ruke. Ustala je, otišla do šanka naručiti još jedno piće i onako usput upitala ga:
- I ti ovdje studiraš? Kad joj je kimnuo glavom, nastavila je razgovor:
- Da, poznat si mi. Mora da sam te vidjela na nekom od predavanja. Želiš li nam se pridružiti? - pozvala ga je za naš stol i ubrzo smo nas troje ugodno razgovarali o studiju.
- Bože, kako vrijeme prolazi! Kasnim već pola sata - uzviknula je Kristina nakon što je pogledala na sat i odjurila iz kafića.
Slaven i ja ostali smo sami za stolom. Malo smo šutjeli, a onda je on svojim osmijehom probio led. Ponudio je da popijemo još jedno piće i upitao bih li navečer izašla s njim. Naravno da sam prihvatila poziv, a nakon te večeri nikad se više nišmo razdvojili. Do ovog trenutka.
Prestala sam plakati te sam počela razmišljati o tome što da učinim da naša priča ima drukčiji, ljepši kraj. Znala sam da moram nešto učiniti ne bih li spasila svoj brak, no nisam znala što. Ponoć je već bila prošla, a meni se nije spavalo. Nisam mogla čekati jutro da mu pozvonim na vrata i pokušam s njim razgovarati. Odjenula sam se, uzela ključeve od auta i izašla. Sa suzama u očima vozila sam prema stanu Slavenovih roditelja. Znala sam da je tamo.
Kad sam pozvonila, on mi je otvorio vrata. Bila sam iznenađena što u to doba još nije spavao, a i on je mene gledao s čuđenjem. Kao da nije mogao povjerovati da mu u to doba zvonim na vrata.
I ja sam bila neugodno iznenađena njegovim izgledom. Vidjelo se na njemu da je patio, brada mu je bila zapuštena, oči natekle, izgledao je poput čovjeka koji je izgubio volju za životom.
- Pokušala sam, ali moj život bez tebe nema nikakva smisla. Oprosti mi, molim te, za sve što si zbog mene pretrpio - izustila sam.
Nije ništa rekao te sam se uplašila da će mi zalupiti vratima ispred nosa. Umjesto toga, učinio je jedan korak prema meni i svoje usne spustio na moje.
- Već sam ti oprostio - rekao je nježno i uveo me u kuću.
Te noći ostali smo zajedno i samo se smješkali jedno drugome. Zaspali smo zagrljeni, a Darka nikad više nismo spomenuli. Kao da smo se prešutno dogovorili da tu ružnu epizodu zauvijek izbrišemo iz našeg života. Slaven i ja željeli smo natrag svoj život, sreću koju smo imali do tog kobnog ljeta.
Sada znam koliko je malo nedostajalo da sve izgubim. Ali znam i to da je cijeli život pred nama, da imam dovoljno vremena obasipati ga iz dana u dan svojom ljubavlju, pažnjom, uvjeravati ga kako je on jedini muškarac u mom životu.
Kad se god sjetim svega kroz što sam prošla, a sjetim se često, zadrhtim cijelim tijelom. Toliko se toga dogodilo, toliko se toga promijenilo, na putu od šoka i beznađa, do onoga što danas imam. Moja je budućnost i dalje neizvjesna, ali sada čvrsto stojim na vlastitim nogama. Zahvalna sam ljudima koji su mi pomogli, bez njih, tko zna kako bi sve završilo. Naročito sam zahvalna polusestri Maji s kojom se ranije nisam naročito slagala. Zapravo mi je bila prilično strana. Danas smo, naprotiv, vrlo bliske.
Moram pošteno priznati, Maja mi je prije zaista išla na živce. Znam da treba vremena da bi se s drugom osobom izgradio dubok i skladan odnos, ali smatrala sam da s Majom u tome nikada neću uspjeti. Vjerojatno zato što smo bile različite, kao što su, po karakteru, bili različiti i naši očevi. Moj je tata umro od raka pluća dok sam još bila mala. Otkad znam za sebe, jako sam se vezala uz njega. Poslije sam od mame uzela mnoge njegove fotografije i izvjesila ih po svojoj sobi. Tako sam imala osjećaj da je uvijek tu, sa mnom. Moglo bi se reći da ga zapravo i nisam dobro poznavala kao osobu, ali za mene je bio i ostao najbolji tata na svijetu. Dobro se sjećam, i zauvijek ću se sjećati, njegove nježnosti prema meni, ljubavi kojom me je obasipao. Bio je, jednostavno, tata mojih snova i kao takvog ću ga uvijek pamtiti. Drugi muž moje majke i Majin otac, ni po čemu mu nije bio ravan. Tako sam zaključila od prvog trenutka i zacijelo bila vrlo nepravedna prema njemu. Bez tate sam se osjećala jako usamljenom, kao da nisam pripadala u tu novu obitelj.
Iako me je majka, to mi je jasno, jako voljela i trudila se da mi koliko je to moguće olakša gubitak oca, nisam joj mogla oprostiti što se ponovno udala. Doživljavala sam to kao da je izdala tatu. Jasno mi je da sam i prema njoj bila nepravedna.
- Voljela sam tvog tatu više od svega na svijetu, vjeruj mi, Mirela. Nijednog drugog muškarca nikada neću voljeti kao što sam voljela njega. Ali više ne mogu biti sama, moram imati nekoga. Josip je dobar čovjek, vidjet ćeš - objašnjavala mi je i opravdavala se kada mi je rekla da će se ponovno udati.
- Meni ne treba drugi otac, što će mi drugi otac uporno sam ponavljala i gotovo se rasplakala nemajući nimalo razumijevanja za njezina objašnjenja.
Bilo joj je teško zbog takvog mog stava, željela je svim srcem da prihvatim Josipa, ali ja sam se nastavila duriti. Išla sam u sedmi razred osnovne škole kada su se vjenčali. Očuh je potpuna suprotnost mom ocu, koji je bio tiha i mirna osoba. Josip je, naprotiv, bučan, brbljav, preglasno se smije, neprestano sav u pokretu.
- Dobro je da je toliko drukčiji od tate, nećemo ih stalno uspoređivati. Vidjet ćeš, dopast će ti se - tješila me mama poslije vjenčanja.
Tada je već bila trudna. Uskoro sam dobila polusestru. Maja je bila sva na svog oca, dinamična i živahna, dok sam ja, baš kao i moj tata, bila ozbiljna i prilično povučena. Suprotnosti se, kažu, privlače, ali nas dvije nismo uspjele uspostaviti pravi kontakt. Nismo se mrzile, nismo se svađale, ali niti voljele. Zapravo, smo se samo tolerirale. Majci i Josipu bilo bi drago da smo se zbližile, da smo bile poput istinskih sestara. Doista su se trudili oko toga, ali bez rezultata. Danas, kada o svemu mogu zrelo razmišljati, jasno mi je da smo nas dvije, iako razlika u godinama nije bila velika, na neki način pripadale gotovo različitim generacijama i da vjerojatno zbog toga nismo uspijevale naći zajednički jezik. Na mnoge je stvari gledala sasvim drukčije od mene, imale smo različite interese i sklonosti. Ja sam sve doživljavala ozbiljno, sve gledala kritički, ona je bila nesputana, slobodna, ponekad, činilo mi se, i prilično neodgovorna.
- Kako mogu s njom uspostaviti bilo kakav kontakt kad je tako vjetropirasta. Zanimaju je samo tulumi, provodi i dečki, ta u životu nije pročitala ozbiljnu knjigu, osim možda neko skraćeno izdanje - rekla sam jednom majci kada mi je po tko zna koji put predbacila da se nimalo ne trudim uspostaviti kontakt s Majom.
Razlikovale smo se, naravno, i u ljubavi. Maja se zaljubljivala brzo i često, u trenu bi se oduševila nekim dečkom, bio bi uvijek najbolji i najljepši na svijetu, ali bi se isto tako brzo i ohladila. Ja, naprotiv, dugo nisam mogla naći muškarca koji bi mi se uistinu dopadao. Uvijek sam ih uspoređivala s ocem i uvijek su gubili. Nitko nije bio ravan, nitko zapravo nije bio ni blizu mom tati. Bilo je tako dok nisam naletjela na Davora na rodenđanskoj proslavi svoje najbolje prijateljice Damire. Zapravo, u početku mi se ni on nije naročito dopadao, razgovarala sam s njim samo iz pristojnosti, iako mi se očigledno udvarao. Ohladi, frajeru, ništa od toga, mislila sam. No, ispalo je sasvim drukčije. Slučajno smo se susreli još nekoliko puta, iako ne bih dala ruku u vatru da u tim slučajnostima nije svoje prste imala Damira, jer su ona i Davor bili prijatelji od djetinjstva. Polako mi se počeo uvlačiti pod kožu. S vremenom sam ga zavoljela. Bio je prvi muškarac u mom životu s kojim mi je bio lijepo, s kojim sam se ugodno osjećala, kojega, napokon, nisam uspoređivala s ocem. Voljela sam njegove oči, njegov osmijeh, njegovu kosu. I on je meni bio sklon, u to nije bilo sumnje, ali ni sa čim nije pokazivao da gaji iste osjećaje. Družili smo se, često izlazili, ali još me nije ni pokušao poljubiti.
Ipak, bila sam sigurna da će se i to uskoro dogoditi.
A onda se u jednom trenutku sve srušilo. U posljednje su me vrijeme često pogađale nevolje s rukama i nogama, otkazivale bi poslušnost, a imala sam i smetnje vida. No poteškoće bi uvijek vrlo brzo nestale. U početku sam smatrala da su to posljedice stresa kojem sam svakodnevno bila izložena u uredu. Imali smo puno problema, tvrtki je prijetio ključ u bravu, vjerovala sam da će, kada prebrodimo teškoće, nestati i moje nevolje.
Kako tegobe nisu prestajale, otišla sam na pregled. Liječnik je posumnjao na multiplu sklerozu, uputio me na specijalističke kontrole, a nalazi su, na žalost, tu sumnju potvrdili. Bila sam očajna. Sa mnom je gotovo.
- Ne mora se bolest uvijek dramatično razvijati, vjerujem da ćemo je dugo moći držati pod kontrolom - tješio me je liječnik, a ja sam jedva razabirala što mi govori.
Sebe sam već vidjela doživotno prikovanu za invalidska kolica, ovisnu o tuđoj njezi i brizi, bez nade za ozdravljenje. Često sam čula ljude kako spominju tu bolest, ali sam mislila da se to mene ne tiče, da se tako nešto uvijek događa drugima. Kad sam se malo pribrala od šoka, na moju mi je zamolbu liječnik strpljivo, ali i sasvim iskreno, objasnio o čemu je točno riječ. Nije bilo razloga za optimizam, shvatila sam. Bolesna se žarišta, u kojima se raspadaju moždane ovojnice, stvaraju na raznim mjestima u mozgu, u leđnoj moždini, u autonomnom živčanom sustavu, bolest se odvija na mahove, može se smiriti i pritajiti čak godinama, a onda neizbježno dolazi do novog udara i pogoršanja. Smetnje se čak ponekad mogu povući i nestati, a događa se i da stanje dugo vremena bude posve stabilno. Ali tko me je mogao uvjeriti da će tako biti i u mom slučaju, da ću imati toliko sreće da bolest godinama miruje? I kakva je to uopće sreća kada svaki trenutak mogu očekivati novo pogoršanje? Tada je uslijedio još jedan udarac.
- Moram vam još nešto reći. Bez obzira na tok bolesti, čak ako se i povuče, jedno morate znati: trudnoća nije preporučljiva. Ona bi mogla pogoršati bolest - objasnio mi je.
Kada sam čula dijagnozu, već sam se vidjela u invalidskim kolicima, pa ni o čemu drugome nisam ni razmišljala. Tek kada sam izašla iz ordinacije, ta me je njegova rečenica dodatno pogodila. Ako i svladam bolest, nikada neću biti majka! A toliko sam željela roditi. Kako se sve u životu u trenutku može promijeniti. Uvijek sam mislila da još imam puno vremena pred sobom, mnoge sam stvari planirala i odgađala za budućnost: jednom ću sigurno naići na pravog muškarca, jednom ću imati svoj stan, zasnovati obitelj, roditi djecu. A sada budućnosti više nije bilo. Ostala je samo sadašnjost, iz koje, budem li imala snage volje, moram izvući maksimum, jer tko zna što mi donosi sutrašnji dan. Što mogu očekivati, čemu uopće živjeti?
U početku nikomu kod kuće nisam ni spominjala da mi je dijagnosticirana multipla skleroza. Ni Davoru. Nisam ih željela opterećivati dok se sama koliko-toliko ne stabiliziram. Noćima sam se prevrtala po krevetu, nisam mogla usnuti, puno sam razmišljala o Davoru i sebi, o našoj mogućoj vezi. Sada ona više nije imala nikakvu perspektivu. Što će mu žena u invalidskim kolicima? Zaključila sam da je najpoštenije da se udaljim od njega, da ohladim našu vezu, da se, ma koliko će mi to biti bolno, prestanemo viđati. Osjećala sam se jadno, osamljeno, trebala mi je podrška i napokon sam kod kuće rekla što se sa mnom događa. Uostalom, svi su već primijetili da nešto sa mnom nije u redu. Davoru još ništa nisam spomenula, samo sam sve češće izbjegavala naše susrete izmišljajući bezbrojne razloge. Nisam željela njegovu samilost, nisam željela da se žrtvuje zbog mene, htjela sam da se mirno raziđemo. On će lako naći drugu, a ja na muškarce i obitelj ionako mogu zaboraviti.
Onda mi je velika pomoć stigla od osobe od koje sam to najmanje očekivala. Dočekala sam Maju na aerodromu. Doletjela je iz Frankfurta s puno prtljage pa sam otišla pred nju. Došla je na proslavu očeva šezdesetog rođendana, a nakon toga namjeravala je na dva tjedna u Dubrovnik gdje joj se trebao priključiti njezin Dejan.
Iako se nismo baš ljubile, često bismo jedna drugoj učinile kakvu uslugu. Uostalom, što smo bile starije, naš se odnos, polako, ali sigurno, poboljšavao. Posljednje smo se dvije-tri godine rijetko viđale jer je Maja napokon uplovila u ozbiljniju vezu i za svojim je budućim otišla u Njemačku gdje je on radio u predstavništvu jedne naše tvrtke. Ugledala sam je čim je prošla carinsku kontrolu. Veselo mi je mahnula rukom. Zinula sam od iznenađenja. Na sebi je imala bezobrazno duboko dekoltirani sako koji je više otkrivao, nego skrivao. Istina, bio je srpanj, carevale su vrućine, ali što je previše, previše je, odmah sam joj u sebi prigovorila. Ona se, međutim, srdačno smijala i bacila mi se u zagrljaj. Zapravo, iznudila mi zagrljaj. Činilo mi se da je istinski sretna što me vidi i gotovo sam se postidjela svoje suzdržanosti.
- Vidim, tebi je stvarno vruće - nisam mogla odoljeti a da je ne podbodem.
- Nije loše, zar ne? Frajer koji je sjedio pokraj mene u avionu nije mogao odlijepiti pogled - srdačno se nasmijala, baš onako kako je to činio i njezin otac. - Znaš, moram ti priznati, ima tu malo i silikona - namignula mi je.
Nije mi bilo jasno šali li se ili ipak govori istinu. Bilo kako bilo, držala sam to i nepriličnim i neozbiljnim. Čim smo sjele u automobil, obrušila sam se na nju.
- Nadam se da se samo šališ - pogledala sam je prijekorno.
- S čim? - pravila se da ne razumije. - Pa, s tim glupim silikonima. Nisi to valjda zaista učinila?
- Naravno da jesam. Nije li cool? - razvukla je smiješak od usta do usta.
Uopće nisam bila impresionirana i rekla sam joj to prilično grubo:
- Kako ti samo pada na pamet trošiti novac na takve gluposti. Daj odrasti već jedanput!
Za trenutak je ostala bez riječi. Bila je vidno pogođena mojom reakcijom, no ubrzo se pribrala.
- Znaš što, to se tebe zapravo uopće ne tiče. Novac nije tvoj, a sa sobom i svojim tijelom mogu raditi što hoću. Mene ovo veseli, Marko nije imao ništa protiv, on mi je i dao novac za zahvat. Nemaš baš nikakvo pravo prigovarati mi - bila je iznenađujuće odrješita.
Uvijek je bila samouvjerena, a otkako je u Njemačkoj još je u tome napredovala. Možda nisam trebala tako reagirati, ima pravo uživati u životu na svoj način. Ako je već meni to uskraćeno, ne znači da se ona mora bilo čega odricati. I Maja je, očigledno, požalila zbog svojih oštrih riječi pa je brzo promijenila temu. Nismo puno pričale o mojoj bolesti, tu se ionako nije imalo što nova reći. Tu smo temu, na svoj način, načele idućeg jutra dok smo same u kuhinji ispijale kavu.
- Kako tvoja veza s Davorom? - upitala me je.
- Ništa od toga, moram ga zaboraviti - odgovorila sam drhtavim glasom.
- Kako to misliš zaboraviti? Našao je drugu? - začuđeno me je pogledala.
- Reci mi, molim te, koji bi se muškarac dobrovoljno upustio u vezu sa ženom koja boluje od multipla skleroze i koja će kad-tad ostati prikovana za invalidska kolica? - trudila sam se da mi se u glasu ne osjeti ogorčenje i očaj. Nekoliko me je trenutaka nijemo gledala, kao da smišlja što će mi odgovoriti. Tada je izgovorila rečenicu koja će presudno utjecati na moj budući život.
- Želiš li time reći da ti njega ne bi voljela kad bi doznala da ima multipla sklerozu ili neku drugu bolest? - izgovorila je mirno gledajući me ravno u oči.
Uzdrmalo me to, imala sam o čemu razmišljati. Zaista, s čovjekom kojeg volim ostala bih pod svaku cijenu, a pogotovo u trenucima kada bi mu moja pomoć i podrška bili najpotrebniji.
- Naravno, ne bih ga ostavila. Ali mi još nismo par, nikada mi zapravo nije rekao da me voli - objasnila sam joj.
- A ti, jesi li ti njemu rekla?
- Pa, nisam baš izravno - priznala sam.
- Krasan ljubavni par! Očigledno je da se volite, a šutite o tome. Zanijemite od sreće kad ste jedno s drugim, ili što? Obje smo se nasmijale. Nestalo je napetosti među nama. U tom mi je trenutku zaista bila bliska. Prvi sam se put uz nju osjećala potpuno opuštenom.
- A sada ćeš odmah nazvati Davora i dogovoriti se da se nađete u gradu. I sve ćeš mu lijepo ispričati - rekla je zapovjednim glasom.
- Ne dolazi u obzir. Moram se pripremiti za to - odbacila sam njezin prijedlog.
Ali moja je polusestra zapela i nije htjela popustiti. Uspjela me nagovoriti, gotovo prisiliti da se javim Davoru i dogovorili smo susret još istog poslijepodneva. Bio je, osjetila sam mu po glasu, prilično iznenađen zbog moje želje da ga odmah vidim jer sam u posljednje vrijeme izbjegavala razgovore s njim. Bila sam kao na iglama, čak sam dva-tri puta došla u napast da otkažem susret, ali Maja me nije puštala s oka. I tako sam stisnula zube, zaključila da je i za Davora i za mene zaista najbolje istjerati stvari na čistac.
- U posljednje sam se vrijeme malo čudno ponašala - rekla sam iskreno čim nam je konobar donio piće.
- Pa, ne znam, nisam nešto posebno primijetio - odgovorio je diplomatski jer mi je bilo jasno da je i te kako primijetio.
- Želiš reći da sam bila kakva sam i inače? - upitala sam ga gotovo ljutito.
- Znaš, Mirela, još prije nekoliko tjedana mislio sam da ćemo biti sjajan par. Priznajem, nisam bio osobito poduzetan, puštao sam da sve polako ide svojim tokom, želio sam da budeš sigurna da me želiš. Danas više u to nisam siguran, ali te i dalje volim - govorio je smireno, ali osjećala sam da je napet.
Dok sam slušala te riječi, zadrhtala su mi koljena. Da nisam sjedila, srušila bih se. Srce mi je ludo tuklo. Bože moj, voli me! Sreća koja me je obuzela potpuno je potisnula okrutnu stvarnost. U tim sam trenucima jednostavno zaboravila na svoju bolest.
- I ja tebe volim, jako te volim - nježno sam rekla i stisnula mu ruku.
Nagnuo se prema meni i utisnuo mi poljubac u usta. Bili smo na javnom mjestu, mislila sam da se nikada neću ljubiti u nekom kafiću, ali sada mi to nimalo nije smetalo. Nikada se nisam tako lijepo osjećala. Bili smo puni jedno drugog, pokupili smo se iz lokala i otišli u njegov stan. Vodili smo ljubav i bilo je prelijepo. Odjednom sam se vratila u stvarnost. On se još odijevao, a ja sam sjela u naslonjač u dnevnom boravku i glavu zarila u ruke.
- Što ti je, dušo? Nešto nije bilo u redu, povrijedio sam te? - zabrinuto me je upitao.
Nalazila sam se gotovo na rubu plača. Bilo mi je tako lijepo s njim, ali zaista nemam pravo vezati ga uz sebe. Užasno me strašila pomisao da bih ga mogla zauvijek izgubiti. Shvatila sam da nemam zašto oklijevati, ovoga mu trenutka moram reći punu istinu.
- Bolesna sam, prilično teško bolesna. Nisam ti to htjela reći da te ne opterećujem, - počela sam tihim glasom, dok je on iznenađen i uznemiren sjeo do mene i čvrsto me zagrlio.
- Polako, smiri se. Sigurno pretjeruješ. Reci mi o čemu je riječ? - govorio mi je nježno.
Sve sam mu ispričala. Kakva je bolest multipla skleroza, što mogu očekivati u budućnosti, opisala sam mu sve svoje strahove, govorila mu o depresiji koja me sve češće obuzima.
- Možda neće biti tako strašno, ali ni u što ne mogu biti sigurna. Preostaje mi samo nada da me moja sudbina neće tako skoro staviti u invalidska kolica. Zato mislim da bi bilo najbolje da prekinemo. Nađi zdravu ženu, što ćeš sa mnom - dok sam govorila, navrle su mi suze.
- Molim te, ne govori to. Nemoj mi nikada više tako nešto reći. Volim te i sav si moj život. Ne očekuješ valjda da ću ti okrenuti leđa zato što si bolesna. Pa što ti misliš o meni? - još me čvršće stisnuo u naručje i nježno poljubio.
Bilo je to lijepo čuti. Znala sam da tako zaista misli i to mi je davalo i hrabrost i nadu. No morao je znati još jednu važnu činjenicu. Napomenula sam mu da mi je liječnik rekao da bi mi eventualna trudnoća mogla pogoršati stanje. Vjerojatno nikada neću smjeti roditi. Govorila sam mu kao da je naš brak gotova stvar, a nitko ga još nije ni spomenuo.
- Koliko shvaćam, ako se bolest povuče, smjet ćeš zatrudnjeti. Budem li te sreće da se jednoga dana pristaneš udati za mene, uvijek ćemo imati mogućnost posvojiti dijete, ako ne budemo mogli imati vlastito - nježno me tješio.
Kamen mi je pao sa srca. Reagirao je zaista sjajno. Kakvu sreću imam što sam naišla na njega. U tom mi se trenutku ni moja bolest nije činila tako strašnom. Zajedno ćemo je svladati. Obasula sam ga poljupcima, rasplakala se kao kišna godina. Poslije toga sve je išlo vrlo brzo. Uskoro smo se vjenčali. Preselila sam se k njemu. Moj je život dobio smisao, radujem se svakom danu, nekako sam se naučila nositi s bolešću, ali sve više jača i nada da neće biti tako crno kako mi je u početku izgledalo. Uostalom, sada imam Davora. I Maju. S njom sam se jako zbližila. Da nje nije bilo, da ona nije navaljivala, pitanje je bih li i kada, smogla snage učiniti odlučujući korak. A da to nisam učinila, moj bi život danas vjerojatno bio poput noćne more.
Kad sam prešla pedesetu godinu života, nije me deprimirao broj godina, ali kad bih negdje pročitala da dolazi jesen života, postajala bih tjeskobna. A baš je bila jesen kad sam upoznala Marijana. Mjesto našeg upoznavanja nije bilo nimalo romantično - groblje!
Bio je četvrtak popodne, dan kad na groblju nema mnogo ljudi. Samo nekoliko starica što po navici obilaze počivališta svojih najmilijih. Podsjećale su me na slike iz udžbenika, ali i na mene samu. Tako ću ja izgledati za dvadesetak godina. Poput osušene grane, bez nade da će ikad više prolistati.
Iako mi se nije žurilo, brzo sam počistila Damirov grob, stavila novo cvijeće u vazu, upalila svijeću i krenula kući. Nebo je, što od večeri koja se prebrzo spuštala, što od prijetećih oblaka, postajalo sve tamnije i teže. Da sam barem došla automobilom, razmišljala sam. Ah, da jesam! Ali, eto, nisam. Uostalom, odlaske na groblje odlučila sam smatrati rekreacijom.
Moram li više hodati i kretati se na čistom zraku? Moram. Onda, zašto ne spojiti zdravo s korisnim? Hodanje je u mojim godinama ljekovito, i zbog kilograma koji se nemilosrdno skupljaju oko pojasa i zbog pokretljivosti zglobova. Dakle, put pod noge.
Dva-tri kilograma viška oko struka nije mi smetalo zbog izgleda, na njega sam odavno prestala paziti, ali zdravlje je važno. Njega je trebalo čuvati. Nedotjerana sam smjela biti, ali bolesna nisam. Bolest bi značila ne samo muku za mene nego i sputavanje moje djece. Pogotovo bi to Iri bilo oduzimanje dragocjenog vremena, kojeg i tako nikad nije imala dovoljno.
Goran je bio sasvim u redu. Zadovoljavao se time da bude dobar student i ništa više. Ira je zato oduvijek smatrala da mora biti dostojna kći svoga oca i postići sve što se postići može u području medicine. To joj kao supruzi i majci nije bilo jednostavno. Imala je obitelj, posao, kuću i silno je željela karijeru poput Damirove.
Damirova smrt prije nešto više od godinu dana snažno ju je potresla. On joj je bio ne samo otac nego i putokaz na poslovnom planu. Ponosila se time. Mnogi su zlobno govorili da svoje visoke ocjene na fakultetu više duguje očevu ugledu nego svom radu. Da bi im dokazala suprotno, za svaki je ispit udvostručavala napore. Damir joj je bio i otac i mentor. Obožavala ga je, a ja sam to, usuđujem se reći, pretjerano obožavanje djelomično i sama skrivila. Uvijek sam joj ga predstavljala u ljepšem svjetlu.
Njegova stalna izbivanja iz kuće ostavljala su mi dovoljno prostora za stvaranje ljepše slike o njemu nego što je on to uistinu zasluživao. Smatrala sam važnim da djeca u ocu imaj uzor u svakom pogledu. Zato sam njegovo nesudjelovanje u našem svakodnevnom životu pravdala njegovom silnom zaposlenošću, želeći im dati na znanje da se samo velikim trudom postižu vrhunski rezultati. Tako je Damir u njihovim očima postao pojam idealnog oca, supruga i stručnjaka. A to sam nastavila činiti i poslije njegove smrti.
Znala sam da se sada od mene očekivalo da budem uzorna udovica. Prihvatila sam tu ulogu koja mi i nije teško pala, jer se s njegovim odlaskom u mom životu i nije mnogo toga promijenilo. S njim ili bez njega, moj je život zapravo bio poprilično monoton. Sve je teklo po ustaljenom redu i pravilima koje je on postavio.
Ja sam odgajala djecu, održavala naš dom i "usput" odlazila na posao. Moja je karijera oduvijek bila u drugom, trećem, još bolje, četvrtom planu na ljestvici važnosti u mom životu. Zapravo ona nije ni postojala jer je za karijeru u našoj kući bio zadužen Damir. A ja sam, kako bi se to vojničkim rječnikom reklo, bila logistika. On je bio heroj na fronti, a ja nevažna osoba u pozadini. Svrha mog postojanja bila je stvaranje uvjeta za njegovo napredovanje.
Tako je bilo od samog početka. Meni, gimnazijalki, imponiralo je što se mlad i naočit student medicine zainteresirao za mene. Kad smo počeli hodati, bila sam sretna, a kad me zaprosio, presretna. I ne samo ja. Ispunio se i životni san mojih roditelja. Dobili su zeta doktora! U malim, provincijskim sredinama to je bilo najviše što jedna obitelj može poželjeti.
Svojom sam udajom ispunila i njihove i svoje snove. No brak je bio manje bajkovit nego što sam zamišljala, jer je moj ambiciozni liječnik svoju prvu veliku operaciju izveo na meni. Amputirao mi je sve ideje o mom vlastitom napredovanju i stvaranju vlastite karljere. Nije on to, doduše, nikad izričito rekao, ali je tako bilo.
Uz ambicioznog muža, koji je sve podredio svome napredovanju, nikad nisam mogla isplanirati nedjeljni odlazak u kazalište, jer on nije bio siguran kad će doći kući, niti hoće li noć provesti kod kuće. Na mnoge ispite nisam otišla jer je njegov posao bio toliko važan i nepredvidljiv da ništa nisam mogla planirati za sebe. Za razliku od moga, ništa se njegovo nije moglo odgađati jer je bio tip čovjeka koji nije želio ništa propustiti.
U početku sam se divila njegovoj ambiciji, požrtvovnosti i predanosti poslu, ali sam poslije na to počela gledati s manje poštovanja. Shvatila sam da on i nije toliko predan poslu koliko samom sebi, da je bolesno ambiciozan i odlučan da svoje ciljeve ostvari pod svaku cijenu.
Nije propuštao niti jednu priliku da se nađe u društvu uvaženih stručnjaka, ne zato da nešto nauči, nego da učvrsti svoje mjesto među njima. Ostavljao je dojam da želi učiti, da ga zanima znanost, ali sve je to manje-više bila poza. No ne želim reći da nije bio stručnjak. Bolesno je želio biti uvažavan. I bio je. Ali pod koju cijenu? I što je još važnije, tko ju je plaćao?
Njegov je život bio samo njegov, a u njega sam ja imala pristupa samo onoliko koliko mi je dopuštao. Kod kuće je boravio onoliko koliko je to njemu trebalo i kad mu je trebalo. A od mene je očekivao da ga dočekujem vedra i nasmijana.
Ne mogu reći da je bio loš otac, ali bio je to samo onda kad je za to imao vremena. Djecom se nije bavio kad su ona to željela, nego kad bi imao vremena za njih. Djeca i ja to smo prihvatili. Obožavali smo ga iz daljine, divili se njegovim uspjesima i sa zahvalnošću prihvaćali svaku minutu koju bi nam poklonio. Moje vrijeme nije bilo dragocjeno, ali njegovo jest poput zlata. Ja sam, naprotiv, uvijek i svima bila pri ruci.
Jedne sam večeri, međutim, učinila nečuvenu drskost. Dogodilo se to spontano. Najprije sam posjetila tatu koji je bio bolestan, ali ni on Damira nije želio opterećivati. No kako me njegovo zaravstveno stanje zabrinulo, poželjela sam svoja razmišljanja podijeliti sa svojim mužem. Iako je bilo kasno, nenajavljeno sam svratila u bolnicu koja mi je bila usput. Sve je bilo mirno i tiho, kako i treba biti noću u bolnici. Tiho sam došla do njegove ordinacije i pokucala. Muk.
Možda je prilegao na pomoćni krevet u susjednoj prostoriji, pomislila sam. Otvorila sam tiho vrata i provirila unutra. Prizor koji sam vidjela obilježio je cijeli moj daljnji život s Damirom. Bio je u zagrljaju s mladom i zgodnom medicinskom sestrom.
Kad su shvatili da ih gledam, ne znam tko je od nas troje bio više šokiran. Ona se, zbunjena, zakopčala i pobjegla niz hodnik, a ja sam nijemo stajala i zurila u Damira. No on se nije dao zbuniti. Zapravo, želio je pokazati da se ne da zbuniti. Popravio je odjeću, prošao rukom kroz kosu i već je bio spreman za svoj superiorni stav.
Umjesto da se on meni ispričava, ljutito me upitao što tu radim u to doba i kako se usuđujem ušetati u bolnicu bez najave. Tko me je uopće pustio. Bolnica nije birtija da ljudi ulaze i izlaze kako hoće. I što ja uopće tu tražim. Uhodim ga. Kako si dopuštam takvu slobodu. Želim možda napraviti skandal, prirediti neugodnosti ne samo njemu nego i cijeloj obitelji, nabrajao je.
Poželjela sam mu odgovoriti, izvikati se, izvrijeđati ga, reći mu sve što mislim o njegovu licemjerju, ali nisam progovorila ni riječi. Iz podsvijesti mi je naviralo sve što me godinama tištilo i imala sam potrebu izbaciti to iz sebe, ali misli nisu pronalazile odgovarajuću glasovnu formu. Željela sam vikati, vrištati, lupati, razbijati, ali nisam učinila ništa. I danas mi je drago zbog toga.
Dogodilo mi se nešto sasvim drugo. Zbunjenost i nemoć polako su popuštale, a u meni je raslo nešto novo. Ponos i inat. Drsko sam ga gledala u uči i pustila da govori. Njegove su se riječi odbijale od moj zaštitni oklop. Prvi put u životu njegove su mi riječi bile sasvim nevažne. Bile su prazne i bez težine i on je to osjećao, što ga je izluđivalo. Njegov oklop dostojanstvenoga i uvaženog supruga pucao je po svim šavovima, a moj je jačao. Komad po komad otpadale su krhotine Damira i otkrivao se onaj pravi narcisoidni slabić koji se nije uplašio za svoj brak, ni za
moje osjećaje i osjećaje svoje djece, nego za svoj ugled. Dok se njegov ugled srozavao, moje je samopoštovanje raslo. Prvi sam put u životu osjetila koliko je on zapravo malen i jadan. Poput djeteta uhvaćenog u nedopuštenoj situaciji koprcao se u velikim riječima. Sličio je psiću koji se silnim lajanjem želi zaštititi od mnogo jačeg protivnika. Bio je smiješan, a ne opasan.
Na kraju uopće nisam slušala što govori. Nemam pojma ni koliko je to trajalo. Znam samo da sam se mirno okrenula i otišla. Kući sam se vraćala razočarana i ogorčena, ali ne jadna i ponižena. Damir kakvog sam poznavala više za mene nije postojao. Bila sam ljuta na sebe što sam supruga takvog čovjeka.
Kad je sljedećeg dana došao kući, sve je bilo kao i obično. Istuširao se, sjeo u svoj naslonjač, čitao svoje knjige, činio je sve ono što obično čini. I ja sam se tako ponašala. Nisam rekla ni riječi. Nisam plakala, nisam odlazila iz kuće. Sve je bilo kao i obično. No znala sam da više ništa ne može biti kao prije jer više nisam bila ista. Bio je to čudan osjećaj. Mješavina snage, zbunjenosti, slobode i straha od nje. Osjećala sam se kao pile koje se tek izleglo iz jajeta, zbunjeno i nezaštićeno, ali bila sam slobodna i dozrela za samostalan život.
Poslije toga slijedili su dani košmara. Tuga, ljubomora, jad, osvetoljubivost, bijes, potištenost, sve je to dolazilo jedno za drugim u valovima. A nakon oluje došlo je i smirenje. More se povuklo i iza sebe ostavilo pustoš. Velikoga i poštovanog supruga više nije bilo. Iza njega zjapila je praznina, ali i osjećaj pobjede i prostora za građenje nečega novog.
Shvatila sam koliko sam bila ponižavana i potiskivana u svojoj ulozi supruge velikog čovjeka. Osjećala sam se slobodnom, ali zapravo nisam znala što bih s tom slobodom. Odjednom sam se osjećala i mudrom i znala sam da sada ne trebam učiniti niti jedan ishitren korak.
Razmišljala sam o rastavi. Bio bi to častan izlaz iz situacije u kojoj sam se našla, ali što bih time dobila? Slobodu. Za što? Više slobode nego što sam je imala i što sam je odlučila imati, nije mi bilo potrebno. A treba li sloboda Damiru? Možda se želi oženiti tom ženom? Mlada je i zgodna, muškarcima u godinama to često imponira.
On se o tome nije izjašnjavao. Je li šutio zbog toga da mu se ne naruši ugled ili mu je to bila samo prolazna avantura? Koliko to traje? Je li mu to bilo prvi put da me vara ili se već događalo? Pitanja su me mučila, ali sam ipak smogla snage i rekla sebi da mi to više uopće nije važno. To je njegov problem. Trebam pustiti vremenu da učini svoje.
Potom sam postala ravnodušna prema svemu. Toliko ravnodušna da mu uopće nisam željela niti napakostiti. Koliko sam samo toga podredila njemu i njegovoj karijeri, a što sam za to dobila! Vagala sam dano i dobiveno bez velike tuge. Bio je to najbolji znak da je moj brak doista gotov.
Pitala sam se kako bi djeca reagirala na pravu istinu o svom ocu i to mi je bilo jedino mjerilo za moje daljnje postupke. Znala sam da bi u slučaju naše rastave oni bili jedini koji bi uistinu patili. Treba li ih u ovim osjetljivim godinama izložiti takvom iskušenju, vagala sam i odmjeravala. Na kraju sam zaključila da bi rastava bila velik stres za njih, meni ne bi ništa donijela, a Damir je nije ni tražio. Dakle, nastavljamo tamo gdje smo stali, kao da se ništa nije dogodilo.
I tko zna dokad bih glumila sretno udanu ženu da Damiru nije iznenada pozlilo.
- Moždani udar ne može se predvidjeti - komentirali su njegovi kolege.
Spasa mu nije bilo. Umro je nakon tri dana. Nitko to nije glasno rekao, ali mi je bilo jasno da su svi pomislili isto: kad se već moralo dogoditi, bolje je i tako nego da je ostao vegetirati.
Onih nekoliko dana koliko je živio nakon tog udara svi smo mu pružili najbolju moguću njegu. Ispratili smo ga dostojanstveno. Pola je grada bilo na pogrebu, razni su uglednici držali govore, hvalili njegov doprinos razvoju znanosti, govorili o njegovim ljudskim vrlinama, predstavljali ga kao velikog liječnika, ali i obiteljskog čovjeka.
Ne mogu reći da mi njegov odlazak nije teško pao. Uostalom, cijeli sam život provela u njegovoj sjeni, ali kad sam u masi ljudi ugledala i lice žene s kojom sam ga zatekla u zagrljaju, ne mogu reći da sam bila shrvana udovica. Nikad mu to nisam oprostila.
O njoj nismo razgovarali, a i da jesmo, sumnjam da bi mi rekao istinu. Međutim, moj mi je ženski instikt govorio da je ta veza trajala dulje od nekoliko strastvenih susreta. Mislim da se čak nastavila i nakon što sam za nju doznala. Damir to, naravno, nije spominjao, a ja sam mislila kako je bolje da što manje znam.
Žena koja se petlja u tuđi brak nije dostojna toga da se o njoj pobliže raspitam, smatrala sam. Uostalom, ako i imam problem u braku, to je moj i mužev problem, a ne neke treće osobe. I tako je sve ostalo na tome. Do Damirova pogreba za mene nije postojala.
Materijalno sam bila dobro osigurana, a s obzirom na bivši suživot s Damirom, povratak u svakodnevicu nije bio toliko težak koliko su to ljudi oko mene mislili. Pustila sam ih da vjeruju u to kako je Damirova smrt iz temelja poljuljala moj život. Igrala sam i dalje igru koja se od mene očekivala. Držala sam obitelj na okupu, nosila crninu, odlazila na groblje. I nimalo nisam osjećala grižnju savjesti što sve oko sebe varam. Život je i mene prevario, pa se to nikoga ne tiče. Jedino mi je bilo teško što to nisam prije shvatila, a ne u jesen svoga života, kad je kasno za bilo kakav novi početak.
I tako je došla jesen i taj tmurni kišni dan. Bila bih zacijelo mokra do kože da nisam prihvatila Marijanov poziv da me poveze s groblja. Žurio je da bi pobjegao od kiše. Samo je, za razliku od mene, u ruci imao ključeve automobila.
- Gospođo, moramo požuriti ako ne želimo ovdje dočekati potop. Gadno se nevrijeme sprema. Jeste li došli autom? Ako niste, mogu vas povesti, jer samo što se nebo nije spustilo na nas.
Nije mi baš bilo do novih poznanstava, ali pogled na tmurno nebo i grane koje su se počele gibati nisu mi ostavili previše prostora za razmišljanje. Osim toga, poziv je bio upućen tako izravno i sugestivno da ga je bilo teško odbiti.
U posljednji smo tren ušli u automobil. Debele kapi kiše već su počele udarati o staklo. Moj je vozač uključio brisače. Kiša je postajala sve jača. Uskoro se pretvorila u pravi prolom oblaka. Vjetar je lupao o stakla i dodatno stvarao osjećaj nelagode. Postalo je i tamno. Nismo bili jedini koji su se nastojali spasiti od nevremena. Kiša, vjetar, svjetla drugih automobila, sve je to otežavalo vožnju.
- A što kažete na to da se sklonimo u prvi kafić, gostionicu ili bilo kamo, popijemo kavu i pričekamo da ovaj smak svijeta protutnji pokraj nas?
Imali smo sreće te smo ubrzo naišli na našu Noinu arku. Ne samo da je imala svoje parkiralište nego je bila i vrlo ugodna. Kapučino im je bio zanosan, topao i mirisav. I cijela atmosfera odisala je mirom i decentnošću.
- Često ovuda prolazim, a nisam znao da je ovdje tako ugodno. Idete li često na groblje?
- Prilično često. Prošlo je tek nešto više od godinu dana kako mi je muž umro pa mi baš i nije do kafića.
- Potpuno vas razumijem.
Kad mi je žena umrla, mislio sam da će se svijet preokrenuti. Ali nije. Život ide dalje iako sam mislio da ga nikad više neću uspjeti dovesti u red. Poginula je u prometnoj nesreći u Italiji. Tamo smo živjeli. Pokopali smo je ipak ovdje, jer sam znao da ću se kad-tad vratiti.
- I sada živite ovdje sami? Imate li djece? - upustila sam se u razgovor.
- Troje. Već su odrasli i žive samostalno. Prosuli su se po Europi. Svijet je uistinu postao veliko selo. Ja sam se vratio i sada živim sa sestrom. Tako je u jednoj životnoj fazi bilo bolje i meni i njoj, ali sada namjeravam nešto promijeniti. Imala je i ona svoje probleme, bila je u nekim krizama, tako da je za oboje bilo bolje da smo zajedno. Trenutačno, međutim, razmišljamo o odvojenim kućanstvima. A vi?
- Moj je suprug bio poznati liječnik. Da ste živjeli ovdje, znali biste cijelu priču. Bio je vrlo ambiciozan, pun ideja, poleta, radoholik. Ponekad pomišljam da ga je to i ubilo. Bio je to veliki šok za sve koji su ga poznavali, ali kao što znate iz vlastitog iskustva, život mora ići dalje. Imam kćer koja je također liječnica i to vrlo ambiciozna, a sin završava fakultet. Oboje me na neki način još trebaju.
Razgovor s Marijanom potrajao je i kad je kiša prestala. Bilo je ugodno, a nije nam se žurilo. Znala sam kako smatra neprimjerenim da mi odmah predloži novi susret, ali sam bila uvjerena da će se to brzo dogoditi.
Tako je i bilo: Iako se nismo dogovarali, već sljedeći tjedan ponovno smo se sreli na groblju. Kiša nije padala, ali smo svratili u kafić. Uskoro je to već postao "naš kafić", a počeli smo se dogovarati i o drugim izlascima. Bili smo dvoje zrelih ljudi i nismo trebali filozofirati o tome kamo to naše druženje vodi. Ipak nije sve teklo glatko. Ja sam bila udovica kratko vrijeme, i to ne obična udovica, nego udovica uvaženoga i poznatog liječnika. Moje pojavljivanje s drugim muškarcem ne samo da bi izazvalo sablazan znanaca nego bi teško pogodilo i moju obitelj.
Bila sam uhvaćena u vlastitu klopku laži. Godinama sam pomagala Damiru kako bi izgradio sliku savršenog čovjeka, stručnjaka, oca, supruga. Bila sam sudionik u njegovoj farsi i to mi se sada obijalo o glavu. Uspomenu na takvog čovjeka nisam smjela okaljati izlascima s drugim.
S druge pak strane znala sam da je samo pitanje dana kad će Marijanu dosaditi ta igra skrivača. Upoznavanje s njegovom sestrom shvatila sam kao prvi korak prema izlasku u javnost. Pozvao me jednog dana k njima na ručak. Nisam željela ići, ali nisam imala valjan razlog za odbijanje.
Ustreptala poput mlade djevojke, spremala sam se za taj susret. O njoj nisam znala ništa više osim da se zove Mirjana i da je imala nekakvu životnu traumu poslije koje se povukla u sebe. Detalje nije povjerila ni bratu. Sada je svoj život ponovno dovodila u red i Marijan se želio diskretno izvući iz njihove roditeljske kuće. Bio je trezven, situiran muškarac koji je želio da novo poglavlje u njezinu i njegovu životu započne što prije.
Sve je to bilo u redu, ali ja sam se bojala da bi ona mogla poznavati moju obitelj i osuđivati me što se tako brzo nakon muževe smrti sastajem s drugim muškarcem, pa makar to bio i njezin brat. Nastojala sam taj susret izbjeći i zbog toga što sam znala da je on značio ulazak u Marijanovu obitelj. Nisam to željela, ali nisam ga željela ni izgubiti.
Otkad sam ga upoznala, moj je život dobio novu dimenziju. Nasuprot Damiru, kojemu sam trebala za ostvarenje njegovih ciljeva, Marijanu sam trebala kao životni partner s kojim će podijeliti sve svoje lijepe i tužne trenutke. Iako smo tolike godine proveli zajedno, Damir mi nikad nije dopustio da mu budem bliska koliko sam to željela. Marijan je, naprotiv, trebao moju bliskost. Ponekad bi me sačekao poslije posla, kupnje, odlaska frizeru ili bi jednostavno nazvao tijekom dana, tek toliko da mi nešto kaže. Želio je sa mnom dijeliti sve brige, radost i tugu.
Mučilo me i to što sam znala da bih poslije tog upoznavanja s njegovom sestrom trebala ja njih upoznati sa svojom djecom, a strepila sam i od same pomisli na to. No naša je veza ušla u tu fazu da se to jednostavno moralo dogoditi. Morali smo se maknuti s mrtve točke, krenuti naprijed ili se prestati viđati. Bilo je glupo u tim godinama odugovlačiti s odlukom.
Nisam ga željela izgubiti, pa sam odlučila skupiti hrabrost i doći na taj ručak. Možda pretjerujem i umišljam da smo poznata obitelj. Jedan ručak kod prijatelja ne mora značiti ništa, tješila sam se. Da sam samo znala što me čeka.
Kad su se otvorila vrata, našla sam se licem u lice s ljubavnicom svoga muža. Da mi se noge nisu odsjekle, okrenula bih se i otišla. Ni ona nije bila manje iznenađena. Zurile smo jedna u drugu ne uspijevajući izustiti ni riječi.
Marijan je vidio našu zbunjenost, ali nije znao o čemu je riječ. Iz njezina pogleda izbijali su iznenađenje i strah. Ona je obitelji tajila da je bila ljubavnica svog šefa, oženjenog muškarca, i u tom joj je trenutku bilo teže. Ja sam o nekim stvarima mogla šutjeti, ali ih se nisam morala sramiti.
- Vas dvije kao da ste se negdje već srele - šutnju je prekinuo Marijan.
- Pa, nazdravimo tome susretu.
Godine i iskustvo ipak imaju svoju vrijednost. Prva sam se sabrala i odlučila ublažiiti napetost.
- Točno, no ne sjećam se više detalja - rekla sam.
Mirjana me zahvalno pogledala, ali joj zajednički ručak nije bio baš doboar događaj. Prolila je juhu po stolu, zapinjala je za čaše, zaboravila je iznijeti na stol sve što je pripremila. Kaos je vladao njome. Ja sam, za razliku od Marijana, znala i zašto, ali ta me situacija nije zabavljala.
Došavši kući, pitala sam se kako to da mi je sudbina od svih mogućih muškaraca poslala baš brata ljubavnice moga muža. Te noći nisam zaspala. Razmišljala sam što nam se sve dogodilo od onog trenutka kad sam je zatekla u Damirovu zagrljaju. Ja sam od tog trenutka postala sasvim druga žena, a ona?
Ali dani koji su došli nisu mi ostavljali prostora za razmišljanje o njoj. Marijan je s pravom očekivao da sada i ja svojoj obitelji dam na znanje kako u mom životu postoji muškarac koji mi je više od prijatelja. To je bilo lakše reći nego izvesti.
Goran, koji je još uvijek živio sa mnom, slutio je da se u mom životu nešto zbiva, ali zaokupljen svojim ljubavima, ispitima, planovima, meni nije posvećivao osobitu pozornost. S Irom je bilo drukčije. Ona je vijest primila vrlo teško. Za nju je to bilo poput bogohuljenja ili veleizdaje. Ona je oca idealizirala i nikako nije mogla prihvatiti činjenicu da bi ga ikad itko u mom životu mogao zamijeniti. Osobito ne tako brzo. Plakala je, bjesnjela, pale su i ružne riječi i uvrede. Čak me je nazvala ženom nedostojnom njezina oca.
Teško su mi pale te riječi i suze. Lomila sam se. Osjećala sam da i ja imam pravo na svoj život, ali odmah sam pomišljala i na to, ali ne pod cijenu da unesrećim svoju djecu. Pokušala sam joj objasniti kako mi je teško samoj proživljavati jesen života.
Da sam mlada i da sam na pragu života, mogla bih i čekati, odgađati neke stvari, sačekati da vrijeme učini svoje, i da Damirova smrt postane manje bolna. Da sam mlada, imala bih mnogo vremena i velik izbor mogućnosti što da učinim sa svojim životom. Da sam mlada, mnoge bi stvari bile drukčije. Ali nisam. Moje vrijeme istječe, nemam ga za razbacivanje. Na vezu s Marijanom mogu gledati kao na Božji dar. Bila je to prilika da moj život ne prestane s Damirovim.
- Ti već imaš svoju obitelj, posao, karijeru. Pitanje je dana kad će me Goran napustiti. To je normalno i prirodno. Vi ćete živjeti svoj život, a ja? Mislite li na mene? Hoćeš li biti sretnija ako znaš da živim ispraznim staračkim životom i samujem u kući čuvajući uspomene, ili kad bih našla nove motive i sadržaje?
Sve sam joj to pokušavala objasniti, ali nije išlo. Njezino obožavanje oca poslije njegove smrti još se pojačalo. Na kraju me stavila pred dvojbu: Marijan ili ona!
Pokušala sam Marijanu objasniti u kakvom sam se procjepu našla i on je to isprva s velikim razumijevanjem primio. Nadali smo se da će se smiriti kad prespava prvi šok, ali nije. Ira je postala nervozna, razdražljiva, čak zla. Naprosto me kinjila svojim zahtjevima i posesivnošću. Sve me češće molila za pomoć u kući, da joj vikendom pričuvam kćer, da je odvedem na sate jezika. Svoju sam unučicu obožavala, ali sam shvatila zašto to Ira čini. I uspijevala je u svojim nakanama.
Marijanu su moje nagle promjene planova počele ići na živce. To mi je čak otvoreno rekao te je tražio od mene da se u nekim stvarima postavim čvršće. Lako je to bilo njemu reći. Njegova su djeca bila daleko. Nije imao nikakvih obveza, a ja sam cijeli život bila na usluzi svojoj obitelji. Teško je to sada promijeniti. Znala sam da ima pravo, ali Ira je ipak moja kći.
U tom natezanju prošlo je cijelo ljeto i došla divna rana jesen. Najpogodnije doba za putovanja. Marijan je već dugo sanjao o tome da zajedno posjetimo Egipat te je u jednoj agenciji našao atraktivno putovanje po povoljnim cijenama. Veselio mu se poput malog djeteta. Ja sam unaprijed strepila od Irine reakcije. Bila je gora nego što sam mogla i zamisliti.
U svojoj ludoj opsesiji da me odvoji od Marijana otišla je toliko daleko da ga je nazvala kući. Ne znam što mu je planirala reći, ali se, na moju sreću ili nesreću, umjesto njega javila Mirjana. Kako je tekao taj razgovor, nikad nisam otkrila, ali mu znam posljedice.
Mirjana je očito bila dobro upoznata s mojom i Marijanovom situacijom. Lukavo je Iru namamila u njihovu kuću. Slijepa od bijesa što se Marijan drznuo i pomisliti da bi mogao zauzeti mjesto njezina oca, oholo je stupila u tu kuću u nadi da će tamo zateći Marijana i zauvijek ga se riješiti. Umjesto njega, dočekala ju je Mirjana. Ponudila ju je kavom i navela da prva kaže što ima reći.
Moja luda Ira s visoka je počela govoriti o tome kako neće dopustiti da se itko useli u kuću njezina oca. Ispalo je kao da je Marijan lakom i pohlepan čovjek koji želi iskoristiti moju dobrodušnost i naivnost te se dočepati kuće koju je gradio njezin otac. No nije bila riječ samo o materijalnim dobrima, govorila je o društvenom ugledu, spominjala moral i tko zna što sve još. Mirjana ju je saslušala, a potom spustila na zemlju.
- Draga moja Ira, sada je red na meni da kažem ono što nikad nikome nisam rekla, što od srama, a što od straha. Da je tvoj otac bio tako divno, moralno i uzvišeno biće, ti i ja danas ovdje ne bismo razgovarale u ovim okolnostima, nego bih s tobom razgovarala kao tvoja maćeha barem kao majka tvoga polubrata ili polusestre.
Tvoj divni otac bio je sebična i narcisoidna osoba koja je ugađala samo sebi. Što je najgore, znao je sve to odlično prikrivati. Ljudi su ga voljeli jer ga nisu poznavali, ali ja i tvoja majka najbolje znamo tko je i što je on bio. Ili još bolje, ja znam više nego tvoja jadna mama, jer sam mu bila ljubavnica. Ona je sjedila kod kuće i brinula se o vama dok je on vodio dvostruki život. Znam da to s moje strane nije bilo lijepo, ali nije bilo ni lako. Mlada i naivna, obožavala sam ga. Iskoristio je moju mladost, svoj ugled i svoj položaj.
U početku mi je pričao bajke, obećavao brda i doline, a ja sam mu vjerovala. Mislila sam da će se rastati, barem nakon onog događaja kad nas je tvoja majka zatekla u zagrljaju, to više što sam ostala trudna s njim. Aii ništa od toga. Nije mario ni za moje ni za njezine osjećaje. Natjerao me je da pobacim.
Plakala sam i molila, obećavala da ću se maknuti iz njegova života i da nikad nikome neću reći čije je dijete. Nije mi dopustio. Zaprijetio mi je gubitkom posla, i to ne samo u našoj bolnici. A kad sam to učinila, ponašao se kao da me jedva poznaje.
Bila sam na rubu sloma živaca. Mi smo iz patrijarhalne i čestite obitelji. Moji nikad nisu saznali da sam mu bila ljubavnica, a kamoli da sam pobacila. Godine su mi trebale da se vratim u život. Ne možeš ni zamisliti kako sam živjela. Izbjegavala sam dio grada u kojemu je postojala mogućnost da sretnem tvoju majku.
Koliko god sam prije umirala od ljubomore, poslije sam umirala od srama. Da mi je barem rekla jednu ružnu riječ kad nas je zatekla, da me izvrijeđala, da me ikad igdje ogovarala, bilo bi mi lakše. Ali nije, ponašala se kao dama, što je mene srozalo na razinu drolje.
Zbog tvog oca i trauma koje mi je nanio, prošle su mi najljepše godine kad sam trebala izlaziti, zabavljati se, imati mladiće, udati se. Da, uništio mi je velik dio života. Ali ne samo meni. Nisam ja bila jedina. Tvoja majka i ne zna sve i ne treba ni znati.
Ona je održala vaš dom, podigla vas i dostojanstveno pokopala supruga kojemu ne duguje previše. Dala mu je više nego što zaslužuje. I zato sad ja tebi kažem: pusti je da nastavi svoj život ili ću javno progovoriti o drugom licu tvoga oca.
Od tih riječi Ira je zanijemila. Nije mogla vjerovati u to, poput lavice se bacila u obranu očeve časti. Bila je spremna optužiti Mirjanu za laži i klevetu. Mirjana se nije dala smesti, detaljno joj je pričala o Damirovim navikama, koje je mogao poznavati samo netko tko mu je bio blizak. Znala je kakve je pidžame volio, koje mirise upotrebljavao, koje knjige čitao.
Moja se ohola lavica vratila kući podvijena repa. Dugo je plakala i razmišljala treba li mi reći što joj se dogodilo. Došla je tek nakon nekoliko dana, sva izobličena od neprospavanih noći, i upitala:
- Je li istina da te tata varao?
Soba se okrenula oko mene kad mi je postavila to pitanje. Odmah mi je bilo jasno na koga misli, ali kako je doznala? Pokušala sam izbjeći odgovor, ali moja zbunjenost pitanjem već je bila odgovor. Nisam je imala snage upitati ni odakle joj to. S obzirom na to koliko je bila protiv moje veze s Marijanom, bojala sam se da će se stvar dodatno zakomplicirati. Idućih nekoliko noći nisam spavala ni ja.
Iako bolno, Ira je prihvatila činjenicu da joj otac nije bio savršen i razumjela je moju odluku da ostatak života ne želim potrošiti na njegovanje Damirove imaginarne slike.
Svečani ispraćaj Marijana i mene na putovanje u Egipat bilo je nešto najljepše što mi se u životu moglo dogoditi. Doček je bio još ljepši. Mirjana i Ira priredile su ručak za cijelu obitelj. Iznenađenje je bilo utoliko veće što su tu bila i Marijanova djeca.
Ljiljana, što si mi spremila za večeru? - upitao me moj muž Drago, udobno zavaljen u naslonjač.
To je već bilo poput svakodnevnog rituala. Čim bi se vratio s posla, presvukao bi se, zavalio na kauč pred televizorom, a zatim upitao što ima za večeru. Svaki put kad bih pogledala toga prerano ostarjelog i trulog muškarca, činilo mi se da gledam stranca koji se uvukao u moj život ni sama ne znam kako.
Više nisam u tom neznancu srednjih godina, za kojeg sam se udala prije dvadeset pet godina, prepoznavala onog mladića punog poleta, planova, mašte, strasti i nježnosti. Pitala sam se kad se zapravo pretvorio u ovog anonimnog, umornog pedesetogodišnjaka s kojim ništa nisam dijelila osim djece koju smo donijeli na svijet. Da, istina je da smo zajedno stvorili divan dom, osigurali svoju egzistenciju i odgojili dva krasna sina koji su imali već više od dvadeset godina, ali u svemu tome izgubili smo jedno drugo, naše snove i sklad koji je vladao prvih godina našeg braka. Odavno je nestalo uzbuđenja, strasti i sitnih znakova pažnje kojima me nekoć obasipao. To nisam mogla oprostiti svome Dragi. Nekadašnju maštu i strast zamijenio je sivilom monotonog, svakodnevnog života.
No činilo se da je on savršeno zadovoljan onim što ima. Živio je svoj život uronjen u neku vrstu lijenog uživanja u malim stvarima, zadovoljavajući se samo dobrom večerom ili zanimljivim televizijskim programom. Meni, naprotiv, to nije bilo dovoljno. Žalila sam za uzbudljivijim životom koji sam nekoć vodila i u srcu sam se još uvijek osjećala mladom i poletnom.
Ali, imaš pedeset godina! Što još hoćeš? Zar u toj dobi još sanjaš o drhtajima prve ljubavi? predbacivala sam si, ali glas razuma nije mogao nadjačati moje osjećaje. Drago i ja zajedno smo sazreli, ali na različite načine, tako da se više uopće nismo mogli razumjeti. On se s vremenom posve smirio i izgubio interes za osjećaje koji su meni još uvijek bili važni i za kojima sam žudjela. Već se ponašao poput umornog starca, a ja sam se u srcu osjećala poput djevojke.
Nema smisla tajiti, naš brak već dugo nije bio sjajan, iako to Drago uopće nije primjećivao. Budući da se nikad nismo svađali, smatrao je da je među nama sve u redu. Moju šutnju nije shvaćao kao oblik negodovanja niti je slutio da od života želim mnogo više od dosadne svakodnevice. A meni bi bila dovoljna samo mala gesta s njegove strane, znak da nije sve nestalo, da je u nama ostalo još nešto od onih mladih ljudi punih poleta kakvi smo nekoć bili, no taj znak nikad nije došao.
- Juhu, pečenu kokoš i salatu - odvratila sam mehanički na njegovo pitanje, a on je po običaju zadovoljno kimnuo i rekao: - Odlično!
Kad se samo sjetim da je sutra Valentinovo, pomislila sam ogorčeno. Što bih sve dala da se barem jednom sjeti i iznenadi me nečim!
Znala sam dobro da je Valentinovo potrošački praznik i da se pravi osjećaji ne mjere bombonijerom ili buketom cvijeća kako je uvijek govorio moj muž, ali unatoč tome, neki mali znak pažnje s njegove strane, samo cvijet ili lijepa riječ zagrijali bi mi srce. No znala sam dobro da od Drage ne mogu ništa takvo očekivati. Činilo se da je on posve zaboravio što su to osjećaji, strast, ljubav. Čak su i naši intimni odnosi postali vrlo rijetki i automatski, a njegovi poljupci ostavljali su me ravnodušnom. Sve mi se češće događalo da pomislim kako bi možda s nekim drugim bilo drukčije, ali odmah bih se zasramila takvih maštarija.
Nedavno se u našu zgradu doselio jedan mladić kojega sam često sretala na stubištu ili u dizalu jer su nam se satnice izgleda poklapale. Primijetila sam da iz dana u dan sve više mislim na njega kao na tog "drugog" iz moje mašte. Užasno sam se sramila zbog toga, ali nisam si mogla pomoći. Govorila sam sama sebi kako nije u redu što tumačim njegove poglede i osmijehe kao znakove njegova zanimanja za mene, jer vjerojatno je samo bio ljubazan prema susjedi koja bi mu mogla biti majka.
Predstavio mi se jednostavno kao Crni, a taj mu je nadimak savršeno pristajao jer je bio prekrasan crni muškarac markaritnih crta lica i preplanule puti. Čim sam ga vidjela, očarale su me njegove divne crne oči. Povremene maštarije o njemu duboko su me uznemirivale. Na kraju krajeva, imao je tek trideset godina, dakle dvadeset manje od mene.
Ipak, činilo mi se da je Crni zaista zainteresiran za mene. Promatrao me na poseban način, s očitim zanimanjem te sam imala osjećaj da naši susreti nisu posve slučajni, već da namjerno izlazi iz kuće u isto vrijeme kad i ja. Nakon posla obično bih ga vidjela kako iziazi iz svog sportskog auta i često sam zamišljala kako bi bilo lijepo odvesti se nekamo s njim, na neko lijepo mjesto, a zatim provesti noć pod zvijezdama u njegovu zagrljaju. Ljiljana, prestani! Zar si posve poludjela, predbacivala sam si i nastojala prekinuti takve misli.
No mjesec dana poslije dogodilo se nešto neočekivano. Te večeri padala je jaka kiša nošena vjetrom. Brzo sam koračala ulicom pokušavajući se nekako zakioniti kišobranom, izbjegavajući veće lokve i pazeći da me automobili ne poprskaju kad sam čula da me netko doziva.
- Ljiljana! Ljiljana!
Okrenula sam se i ugledala Crnog kako mi maše kroz prozor svog auta.
- Želiš se utopiti ili da te povezem kući? - doviknuo mi je kroz smijeh, vidjevši da sam se ukipila na mjestu ne znajući što da radim. Tada sam potrčala prema njegovu autu i sjela do njega. Nisam imala izbora, jer već sam bila mokra kao miš.
- Zašto pješačiš po ovoj kišetini? - upitao me.
- Stariji sin zamolio me da mu posudim auto. Nisam ga mogla odbiti jer je išao na aerodrom po svoju djevojku - odvratila sam.
- Skroz si mokra - primijetio je i nježno mi maknuo mokri pramen kose s čela. - Prehladit ćeš se.
- Oh, nema veze! - odvratila sam nastojeći zvučati opušteno, iako sam osjećala da cijela gorim od njegova dodira. Krajičkom oka vidjela sam da se smiješi.
- Što je tako smiješno? - upitala sam ga. - Ništa, samo sam sretan što si tu sa mnom... Dugo sam sanjao o ovome.
Protrnula sam od tih riječi koje je on taka ležerno izrekao. Tijekom dvadeset pet godina braka s istim muškarcem odvikla sam se od udvaranja.
- Jako ljubazno od tebe što si me povezao, ali ... - promucala sam zbunjeno.
- Zar misliš da sam samo bio ljubazan i da sam stao samo zbog kiše? - prekinuo me. - Nemoj mi reći da nisi primijetila koliko me zanimaš.
- Ne razumijem što želiš reći... - rekla sam praveći se naivnom.
Iskoristivši crveno svjetlo na semaforu, okrenuo se prema meni i ozbiljno rekao:
- Ljiljana, zar ti moji pogledi nisu ništa otkrili o mojim osjećajima. Ta proždirao sam te pogledom. Ne glumi, dobro znaš da mi se sviđaš. Prekrasna si žena. Osvojila si me čim sam te vidio u dizalu. Znam da si udana i zato ti se nikad nisam usudio prići iako sam žudio za tobom.
Drhtaj uzbuđenja prostrujao mi je leđima. Na trenutak sam imala osjećaj da sam upola mlada i da sam još uvijek djevojka puna poleta pred kojom je cijeli život. Osjećala sam se tako opuštenom i odjednom mi se činilo kao da je
najnormalnije što sam s njim.
- Ali, o čemu govoriš? - promucala sam pocrvenjevši i pokušavajući osloboditi ruke koje su se, ni sama ne znam kako, odjednom našle među njegovim toplim, snažnim rukama. Već me dugo nitko nije držao za ruke i gledao s toliko topline i želje.
- Vrlo dobro znaš o čemu - rekao je tihim, ali sigurnim i mirnim glasom.
Uto se na semaforu upalilo zeleno svjetlo i on je pustio moje ruke, ali sam i dalje osjećala njegov pogled na sebi. Željela sam što prije doći kući, a istodobno sam željela da vožnja nikad ne završi i da što dulje budemo zajedno. Njegova me blizina opijala.
- Zašto ne želiš priznati da ni ti nisi ravnodušna prema meni? - upitao me.
Zaboga, pomislila sam, zar je bilo tako očito!
- Mislim da ne bismo smjeli razgovarati o tome - rekla sam brzo.
- Zašto? - upitao me začuđeno podigavši obrve.
- Zato što sam udana i gotovo dvostruko starija od tebe.
- Dobro znam da si udana - ironično se nasmijao - ali nemoj mi reći da, se držiš tih predrasuda. Besmisleno je da skrivamo svoje osjećaje.
- Nisu to predrasude - usprotivila sam se. - To su činjenice. I odakle ti uopće pomisao da me zanimaš?!
On se glasno nasmijao. Bio je prilično samouvjeren. Sigurno je slomio mnoga srca, pomislila sam gledajući toga prekrasnog muškarca.
- Mene ne zanimaju tvoje godine i bračno stanje, već samo jedno: jesi li sretna?
- Naravno! - odvratila sam pretjerano glasno i neuvjerljivo. - Imam divnu obitelj.
- Muža koji te voli... - nastavio je ironičnim tonom.
- Da, moj muž me voli - odvratila sam.
- Ne ostavljaš dojam da si voljena žena - rekao je ozbiljno.
- Što želiš time reći? - upitala sam pomalo uvrijeđeno.
- U tvojim očima nema onog sjaja tipičnog za žene koje su sretne i voljene. Oči ti zablistaju samo kad si sa mnom. Ostala sam bez riječi, zbunjena tolikom sigurnošću, ali morala sam priznati da je u pravu.
U međuvremenu smo stigli do garaže. Čim je parkirao na svoje mjesto i ugasio motor, htjela sam pobjeći iz auta ali nisam uspjela. Zgrabio me za ruku prije nego što sam uspjela otvoriti vrata, stisnuo me uza se i strastveno poljubio. Taj me poljubac duboko uznemirio. Pokrenuo je lavinu osjećaja za koje sam mislila da više ne postoje i da ih više nikad neću doživjeti. U tim trenucima činilo mi se da ponovno proživljavam mladost.
Uzalud sam se pokušala osloboditi njegova zagrljaja. Posve sam mu se predala prepustivši se njegovim milovanjima i poljupcima. Trgnula sam se tek kad sam čula da se približava neki auto.
- Pusti me! - povikala sam bez daha. - Netko će nas vidjeti!
Djelovala sam poput tinejdžerice na prvom sastanku s mladićem i opet sam se na trenutak izgubila u dubini njegovih divnih crnih očiju koje su me promatrale s toliko želje. Zatim sam izjurila iz auta i pobjegla kući, a sljedećih dana nastojala sam ga izbjegavati, ali ne uvijek uspješno. On me čekao, presretao, pokušavao pod svaku cijenu ostati nasamo sa mnom i čim bi ugrabio priliku, grlio me i tada bih mu se prepustila posve nemoćna da mu se oduprem. Ipak, jednom sam mu jasno dala na znanje kako nema smisla da me napada jer bih mu mogla biti majka, ali on je samo slegnuo ramenima i nasmijao se.
- I što s tim? Zar to mijenja išta? Kakve veze imaju godine s ovim što osjećamo? - obasuo me pitanjima.
- Ali, Crni...
- Ja volim tebe i ti voliš mene. Pokušaj to poreći ako možeš.
Na kraju bih mu opet popustila. Ne mogu, naravno, okriviti samo njega za to što se zbilo među nama, jer ja sam bila daleko zrelija i iskusnija od njega i znala sam da ne bih smjela ni započinjati takav odnos. Pa ipak, ni danas se ne kajem zbog svega. Uz njega sam se nakon mnogo godina opet osjetila živom. Bila sam voljena i željena i ponovno sam otkrila značenje riječi "strast", riječi za koju sam vjerovala da je zauvijek izbrisana iz mog rječnika.
Sastajali smo se uvijek u njegovu stanu: bilo je dovoljno da siđem dva kata niže i pozvonim na vrata. Kad bi mi otvorio, bilo je dovoljno da pogledamo jedno drugo, nikakve riječi nisu bile potrebne. Nisam osjećala niti dan-danas osjećam grizodušje zbog Drage. Ništa mu nisam uskratila, samo sam sebi darovala posljednju ludost prije nego što me život pregazi.
Nikad nisam ni pomislila da bi ta avantura mogla potrajati ili se pretvoriti u nešto ozbiljnije. Bila je to lijepa bajka koja nije mogla potrajati više od nekoliko tjedana. Nisam htjela da kraj našeg odnosa bude bolam i tužan, niti sam se htjela pretvoriti u patetičnu stariju ženu koja se očajnički drži svoga mladog ljubavnika, koji će prije ili poslije poželjeti natrag svoju slobodu. Zato sam mu prije deset dana priopćila da je sve gotovo. Rekla sam to smiješeći se dok me još stezao u svom naručju.
- Zašto, Ljiljana? - upitao me zbunjeno. - Mislio sam da nam je lijepo zajedno.
- Bolje je da prekinemo sada dok još možeš imati lijepa sjećanja na mene - odvratila sam nasmiješivši se pomalo tužno.
- Uvijek ću imati lijepa sjećanja na tebe! - odvratio je brzo.
- Vjeruj mi, bolje je tako. Otpočetka smo znali da naša veza nema budućnosti. Ja sam u braku, a ti si mlad i cijeli je život još pred tobom.
- Ali, nema potrebe da baš odmah prekinemo. Možemo...
- Ne! - odvratila sam odlučnim glasom. - Odmah! Nema smisla nastaviti s ovim. Poslije će biti sve teže. Meni će biti teško.
Nisam htjela dalje raspravljati o tome, a on je bio tako uviđavan da je to prihvatio bez daljnjih rasprava. Iz zaista je poštovao moju odluku, jer od tog dana rijetko sam ga sretala, a kad bismo se slučajno sreli, samo bi me nježno gledao, nasmiješio se, pozdravio me i otišao. Iako me boljelo srce, znala sam da je tako najbolje. Snovi ne mogu predugo trajati jer se lako pretvore u noćnu moru.
Danas je opet Valentinovo. Drago po običaju ignorira dan zaljubljenih i nije mi ni čestitao. On i djeca izišli su odmah nakon doručka, a ja sam na brzinu dovršila neke kućne poslove, odjenula se i zaputila u trgovinu po namirnice.
Kad sam prošla pokraj poštanskog sandučića, primijetila sam da je u njemu neka omotnica. Začudila sam se, jer poštar obično nije prolazio tako rano. Otvorila sam sandučić i izvadila omotnicu na kojoj nije bilo ni marke ni adrese, već je samo pisalo: "Za Ljiljanu". Srce mi se uzlupalo i drhtavim sam prstima otvorila kuvertu. Na običnom, bijelom listu papira pisalo je: "Zauvijek u mom srcu. Tvoj Crni". I datum: "Valentinovo 2004."
Oči su mi se ispunile suzama i čvrsto sam stisnula poruku na srce, a zatim sam iza sebe začula glas:
- Ljiljana, volim te i uvijek ću te voljeti. Poštujem tvoju odluku iako se ne slažem s njom. Uskoro se selim i više se nećemo vidjeti. Jedino tako moći ću te preboljeti.
Nisam se okrenula, jer da sam to učinila, bacila bih mu se u zagrljaj i ne bih ga pustila da ode, a prije ili poslije on bi ipak otišao i slomio mi srce. Zato sam samo kimnula ne rekavši ni riječi, jer nisam htjela da čuje kako sam na rubu plača. Prošlo je nekoliko beskrajno dugih trenutaka tišine, a zatim sam čula njegov uzdah i korake kako se udaljavaju. Kad sam se napokon okrenula, lica mokrog od suza, još sam dugo stajala na mjestu gledajući prazan haustor. Bila sam slomljena, ali znala sam da sam donijela najbolju odluku za sve.
Navečer, kad se Drago vratio kući, po običaju se presvukao, ispružio na kauč pred televizorom, a zatim upitao što ima za večeru.
- Riža, šnicle i salata - odgovorila sam kao iz topa.
- Sjajno! - odvratio je on zadovoljno.
Sve je bilo tako banalno i obično i da nije bilo one poruke koju sam brižljivo skrila u ladici ispod donjeg rublja, možda bih povjerovala da se zapravo nikad ništa nije ni dogodilo, već da je sve bilo samo slatka maštarija, stvorena kako bi ublažila sivilo mog života.
Pogledala sam muža, tako mirnog i nesvjesnog svega, i u tom me trenutku preplavio val nježnosti prema njemu. Nisam više osjećala ljubav, jer to je nestalo prije mnogo godina, već samo neizmjernu nježnost. Nikad mu neću reći za Crnog. Znam da bi ga to samo povrijedilo i nikad ne bi shvatio zašto sam to učinila. On je smatrao da mi je dobar muž i na neki je način to i bio, samo što me nije razumio. Uz njega mi ništa ne nedostaje, dobar je prema meni i poštuje me, ali ne pruža mi dovoljno ljubavi i pažnje i ne shvaća da zbog toga patim. Za njega je ljubav njegov mir, navike, sigurnost, nešto što nema nikakve veze sa strašću koju sam ja, na sreću, ponovno otkrila s Crnim, koji je ponovno zapalio iskru strasti u meni. Duboko sam uzdahnula ne primijetivši da me Drago ispitivački promatra.
- Je li sve u redu, Ljiljana? - upitao me. - Naravno. Zašto pitaš?
- Nekako si mi drukčija u posljednje vrijeme.
- Kako to misliš? - upitala sam ga.
- Ne znam, nekako izgledaš mlađa, ljepša, veselija...
Nasmijala sam se blago se zarumenjevši zbog tajne koja mi je grijala srce i dušu.
- Tko zna - odvratila sam. - Možda zato što je danas Valentinovo.
"Zauvijek u mom srcu!"
Odrasla sam u malom mjestu nedaleko našeg glavnog grada. Uz majku Milenu, udovicu, koja čitavog života nije skidala crnu maramu s glave, žaleći za suprugom, mojim ocem Jožom koji je u najboljim godinama stradao u prometu kao vozač kamiona pa je u mom djetinjstvu nedostajalo radosti i smijeha. Radeći po kućama i tuđim njivama, majka je zarađivala novac kojim me školovala, pa sam odabrala medicinsku školu kako bih se kao medicinska sestra što prije zaposlila i zarađivala da se izvučmo iz bijede i siromaštva. No, umjesto zaposlenja nakon završene škole, našla sam se među tisućama nezaposlenih, a tada se moja mama naglo razboljela i umrla pa sam ostala sama, očajavajći nad svojom sudbinom.
Svakog sam dana pratila oglase ne bih li pronašla bilo kakav posao pa kad sam naišla na oglas kojim se tražila njegovateljica nepokretne osobe, odmah sam se prijavila. Bila sam presretna što sam baš ja dobila to radno mjesto između mnogobrojnih kandidata. Naime, uvjet obvezatnog boravka u kući njegovane osobe mnoge je odbijao, dok je meni to najviše odgovaralo. Nepokretna osoba kojoj je bila potrebna cjelodnevna briga bila je žena četrdesetih godina, gospođa Darija, stradala u prometu pa je život provodila u invalidskim kolicima ili u krevtu. Njezin suprug, gospodin Marko, bio je građevinski poduzetnik, nasljednik svojih imućnih roditelja od kojih je naslijedio vilu u elitnom dijelu grada, a i sam je stekao pravo bogatsvo unosnim poslovima u zlatno doba graditeljstva, dok i u našoj zemlji nije zavladala kriza. Od prvog se dana prema meni odnosio s uvažavanjem pa sam se u njihovoj kući osjećala poput člana obitelji koju nisam imala.
Nema prepreke za slobodan dan
Šteta je što niste studirali medicinu, jer se u vama krije veliki talent za tu struku - godilo mi je mišljenje tog šarmantnog četrdesetgodišnjaka koji se - izgleda - zbog stalne zauzetosti poslom rijetko kada upuštao u privatne razgovore. Na licu mu je bio stalni grč ili nešto poput pečata tuge utisnute među prerano stečene bore. Takav sam dojam stekla o njemu prvih dana dok još nisam doznala za pravi razlog njegove "noćne more". Naime, on je bio za volanom u vrijeme prometne nesreće kad je poginula mama njegove supruge, a ona doživjela teške povrede vratne kralježnice i ostala nepokretna.
Ništa nisam znala o tome dok mi jednom prigodom nije ispričao svoju nevolju. Bližio se blagdan Svih svetih pa sam ga zamolila za slobodan dan kako bih otišla na groblje da očistim grobove svojih pokojnika, kako to tih dana čine i svi ostali.
- Nemojte se ispričavati, Marijana! Nema nikakve prepreke za slobodan dan jer će Dariju pripaziti domaćica Magda koja je brinula o njoj dok vi niste došli. Poslužite se autom koji vam inače stoji na raspolaganju, samo vas molim, pazite u prometu da ne stradate. Tih se dana pred blagdan događa najveći broj nesreća jer vozači voze poput sumanutih. To vam govorim iz vlastitog iskustva, jer sam pred dvije godine upravo pred blagdan Svih svetih doživio nesreću na jednom raskrižju samo zato što nisam propustio vozača koji je vozio na crveno. A mogao sam izbjeći tu nesreću samo da se nisam držao prava prvenstva - prvi je put spomenuo dio krivnje u toj nesreći, pa sam tek tada shvatila da ga razara neopravdano kajanje.
- Zašto okrivljavate sebe zbog tuđe nepažnje? Da ste mogli izbjeći nesreću, sigurno biste to i učinili pa nemate razloga opterećivati svoju savjest zbog tuđe bahatosti - pokušala sam mu olakšati teret koji je natovario na svoja leđa.
Možda se nikad neću udati
Moja supruga se zbog svog stanja posve odvojila od vanjskog svijeta i ne želi među ljude. Medicinska sestra koja je brinula o njoj, nije izdržala život ograničen na prostor ograđen parkom i visokom ogradom pa se bojim da ćete i vi otići čim nađete normalan posao, u nekoj bolnici ili Domu zdravlja. Ja sam s vašim angažmanom zadovoljan i mogu vam ponuditi radno mjesto na neograničeno vrijeme i prije isteka probnog roka, naravno, ako to i vama odgovara - slušala sam zadovoljna ne vjerujući vlastitim ušima da se i meni jednom sreća osmijehnula.
- Vi ste, Marijana, zanimljiva djevojka puna vedrine u čijem se društvu dobro osjeća i moja supruga, ali i ja lakše podnosim svoju mučnu svakodnevicu pa vas želim što dulje zadržati u svojoj blizini. Nadam se da nas nećete napustili i kad se jednog dana udate.
- Kad se udam! Pa ja se možda nikad i neću udati jer sam doživjela razočarenje u svojoj prvoj ljubavi, dečku kojeg sam poznavala od prvog razreda osnovne. Naime, mislila sam da ga poznajem, ali sam se prevarila. Iznevjerio me kad mi je bilo najteže - s mukom sam zadržala suze kad sam se sjetila tih najtežih trenutaka u svom životu kađ mi je umrla majka, a Tomislav, od koga sam očekivala podršku i razumijevanje, okrenuo mi je leđa.
I kad sam se osjećala sama na svijetu, naišla sam na pruženu Markovu ruku. Ne samo što me zaposlio, već mi je godinu dana kasnije ponudio stan u centru grada nedaleko svog ureda, stan koji mu je služio za predah i opuštanje u vrijeme intenzivnih poslova u proteklim godinama.
- Kad je zgrada bila dovršena, jedan sam stan ostavio za sebe jer, kao što vidite, trebam proći gradskom gužvom da dođem do svoje kuće. Bilo je to na početku moje karijere, kad sam očekivao potomstvo koje mi Darija nije mogla podariti. Otkad je postala invalid, umrla je i posljednja nada da ću postati otac pa su moje zamisli o posjedovanju stana u centru grada postale bespredmetne. Zato bih rado prepustio taj stan vama, Marijana, ako ste uopće zainteresirani.
- Kao da čitate moje misli, gospodine Marko! Upravo sam dobila ponudu da prodam moju rodnu kuću u selu, a za razliku u cijeni stana, uzet ću kredit. Stan mi je svakako potreban, samo što sam se bojala o tome i razmišljati. Ponuđena mi cijena, za kuću je povoljna u odnosu na današnje prilike, a ja se više ne namjeravam vratiti u selo i kad jednog dana prestane potreba za mojim poslom u vašoj kući... - rekla sam s knedlom u grlu od pomisli da će Darija prema liječnikovoj prognozi poživjeti najviše šest, sedam godina. Jer, uza svu njegu i redoviti boravak u toplicama svakih pola godine, njeni su organi polako otkazivali.
- Nije li vam žao prodati rodnu kuću? - upitao je Marko. Što se tiče ugovora o kupnji, dovoljno je da uplatite vašu ušteđevinu i obvežete se na daljnje mjesečne rate, recimo, u visini trećine vaše zarade. To vam je mnogo povoljnije nego se zaduživati u banci.
Ipak sam odlučila uzeti stan
Ja nikad ne bih mogao otuđiti ovu kuću, jer je to moj rodni dom za koji me vežu uspomene na djetinjstvo, roditelje, moje odrastanje, prve simpatije i ljubavi. Imam osjećaj da su u toj kući zarobljene sjene mojih pokojnih roditelja, pa nigdje drugdje na ovoj Zemlji ne želim živjeti.
- Razmislit ću o vašem neočekivanom prijedlogu pa možda i odustanem od prodaje roditeljske kuće. U svakom slučaju, zahvalna sam vam što mi nastojite pomoći da osiguram svoju budućnost.
- Nisam završio priču o stanu koji sam vam ponudio. To je stan u novoj zgradi koju je gradila moja firma, na posve drukčijoj poziciji nego ova moja kuća. Kad mi ovdje dosadi tišina, odem u stan kamo dopire buka grada jer je zgrada interpolirana među postojeće kuće u vrlo prometnoj ulici. Zadržao sam ga, ne samo zbog momentalnih potreba, već sam računao na potomke. No, moja su se očekivanja u vezi potomstva izjalovila, a pokušaj da u samoći zaboravim na probleme u kući, pokazao se promašenim. Shvatio sam da meni nije potrebna samoća, već netko s kim bih mogao iskreno porazgovarati. Jer, ima dana kad osjećam tjeskobu koju mogu odagnati samo ako je podijelim s nekim poput vas, Marijana. Ovo što sam vama povjerio - priznao je da se ponekad borim s vlastitom savješću - nikad još nikome nisam rekao. Prema vama osjećam toliku bliskost kao da se poznajemo čitavog života, i to je osnovni razlog zašto vas želim zadržati u svom životu kao prijatelja. Je li me razumijete, Marijana? Ako je vaš odgovor da, onda ćete bez sustezanja uzeti ovaj stan.
- Da, uzet ću ga i uplatiti dio cijene svojom ušteđevinom, a po ugovoru ćete mi odbijati dio zarade - rekla sam nakon kraćeg razmišljanja. Marko je kanalizirao, a ja sam prihvaćala njegove zamisli o svojoj budućnosti, uvjerena da to čini iz altruističkih pobuda, a možda i sažaljenja što sam tako rano ostala bez roditelja. Uskoro me odveo da pogledam stan koji mi se činio poput raja u odnosu na moju skromnu roditeljsku kuću. Stan je bio namješten skupocjenim namještajem i funkcionalan zbog ugrađenih ormara i raznih polica. Na raspolaganju sam u prvo vrijeme imala kuhinju s blagovaonicom i sobu, a njegova soba za opuštanje ostala je, na moj zahtjev, i dalje u istoj namjeni.
Nagovorio me na studij medicine
Raspitao sam se o mogućnostima nastavka vašeg obrazovanja. Bilo bi šteta zanemariti mogućnost da završite studij medicine za fizijatra - iznenadio me Marko prijedlogom o kojem sam ponekad samo sanjarila.
- Što se upisa tiče, pomoći će vam moje poznanstvo, a vremena za učenje imate dovoljno uz posao koji obavljate. Iskoristite šansu koja vam se pruža da postanete liječnica jer će vam život biti mnogo lakši, a vi to i zaslužujete. Trebate samo napisati zamolbu uz obrazloženje svojih motiva zašto želite studirati i sigurno ćete biti primljeni - rekao je s takvom sigurnošću da sam mu povjerovala kako će se moji tajni snovi jednog dana ostvariti.
- Predajte zamolbu i priloženu dokumentaciju što prije kako biste ove jeseni mogli započeti studije - rekao je Marko.
Kad smo te jeseni odveli Dariju u toplice, obavila sam sve formalnosti oko upisa i često dolazila u stan još uvijek ne shvaćajući da je stvarnost sve ovo što mi se događa. Na stolu me jednog dana nakon povratka s predavanja dočekalo prijenosno računalo koje mi je doista nedostajalo, a nisam si ga mogla priuštiti. Sjela sam i zaplakala od sreće, ali i tuge koja me odjednom snažno obuzela jer, postala sam svjesna da volim tog čovjeka svim svojim bićem, ali zbog svojih emocija osjećam veliku krivicu pred njegovom jadnom suprugom. Nakon svega što je učinio i još uvijek čini za mene, više nije bilo sumnje da taj sredovječni muškarac svojim postupcima iskazuje ljubav koju više ne može skrivati iza službenog odnosa. Pogled njegovih sivomodrih očiju ga je odavao, a mene je sve više plašilo rađanje tih uzajamnih osjećanja koji bi nas mogla odvesti na pogrešan put. Ne samo što mi je po godinama mogao biti otac, već i zbog njegovog braka, žene invalida koja je ustvari samo vegetirala, ali postojala je tu poput graničnog stupa koji opominje da je svako prekoračenje granice nedopustivo.
Sjedila sam zadubljena u misli u polumraku sobe u koju je kroz prozore dopirala škrta svjetlost uličnih svjetiljki, kad sam čula okretanje ključa u bravi ulaznih vrata. Čula sam korake koji su se približavali kuhinji u kojoj sam sjedila za stolom na kojem je još neraspakiran bio Markov poklon.
- Pomislio sam da još niste stigli. Zašto sjedite u mraku, Marijana? Mislio sam da će vas moj dar razveseliti, a on još uvijek stoji neraspakiran. Mogu li upaliti svjetlo? - upitao je glasom u kojem se nazirala napetost.
- Sjedim u mraku da lakše sredim dojmove. Doista sam dirnuta vašom pažnjom i nemam riječi kojima bih vam mogla zahvaliti za sve ovo što činite za mene.
- Učinio bih ja i mnogo više da nisam vezan brakom koji je samo na papiru. Ovog bih vam trenutka ponudio da sa mnom provedete ostatak godina, da mi budete žena s kojom ću dijeliti istinski život... - odjednom mu je glas prepukao, a iz njegovih grudi se vinuo duboki jecaj. Ustala sam i prišla mu da ga utješim prijateljskim zagrljajem, ne sluteći da će tih trenutaka iz nas provaliti emocije koje smo do tada tako vješto skrivali. Umjesto prijateljskog zagrljaja, dodirom naših tijela, osjećaji koje smo dugo skrivali su se razbuktali, pa se taj zagrljaj pretvorio u buktinju strasti koja nas je odvela u krevet, a nakon toga više nije bilo povratka na naš službeni odnos. Priznala sam mu da ga volim, a da on voli mene nije me trebao uvjeravati. Znala sam to, jer se to vidjelo u njegovom čeznutljivom pogledu, osjećalo u glasu i svakom pokretu već nakon izvjesnog vremena boravka u njegovom domu.
Nakon događaja te prosinačke noći osjećala sam nelagodu pri svakom njegovom pogledu, pa čak izgovorenim riječima u čijoj se boji glasa osjećala ljubav obojena žudnjom, kao što gladan čovjek ne može sakriti pohlepu za hranom. Marko je bio gladan ljubavi, kao što sam uostalom i sama bila željna nježnosti i pažnje. Početkom nove godine, kad sam odlazila na predavanja, naša domaćica Magda bi me ispraćala zagonetnim smiješkom iz kog se mogla naslutiti njena sumnja da je ona naš odnos "pročitala". Budući da su poslovi u gradnji splašnjavali, Marko je imao sve više vremena pa smo se često družili dijeleći sreću u našem ljubavnom gnijezdu. Bilo je doduše trenutaka kad sam zavidjela kolegicama na fakultetu na njihovoj slobodi, dok bi poslije predavanja odlazile zajedno s kolegama u kafiće gdje bi uvijek nešto proslavljali, a ja sam žurila u svoj stan, a potom u kuću gdje me čekala Darija.
Željela sam živjeti punim plućima
Bilo je mladića koji bi mi prilazili s namjerom da budemo u vezi, ali sam ja izbjegavala i odbijala svaki takav pokušaj, kao što to i priliči ženi s obavezama kakve sam ja imala. Za mene je postojao samo Marko pa iako nismo bili vjenčani, smatrala sam se obveznom kao prema bračnom drugu. U trenucima zanosa, Marko bi maštao o našoj zajedničkoj budućnosti, uvjeren da njegova Darija neće još dugo poživjeti, iako o tome nismo nikad otvoreno progovorili. Prošle su tako godine za koje sam vrijeme diplomirala i postala liječnica fizijatrije, i sva stečena znanja savjesno primjenjivala na svojoj pacijentici.
- Budeš li me čekala, čim budem slobodan, vjenčat ćemo se i nastaviti život u našoj kući na brdu, sa čije se terase vidi cijeli grad kao na dlanu - govorio bi gledajući kroz prozor jurnjavu automobila našom ulicom.
- Budeš li me čekala? - ponovila sam ljutito. - Ništa ja više ne čekam - naglasila sam posljednju riječ - već jednostavno živim s tobom punim životom i bez vjenčanja koje je ustvari samo formalnost. Nije li tako?
- Upravo je ta formalnost smetnja punini života, priznali mi to ili ne, draga moja! Da te nisam ja zarobio, sigurno bi našla dobrog muža kome bi rodila djecu, jer nas dvoje čekajući, bližimo se posljednjoj granici... Meni je četdreset sedma...
- A meni je tek trideseta! No, ako želiš potomstvo, ne moramo čekati. Spremna sam i na vanbračnu djecu! I nemoj strahovati za svoj ugled jer će ime oca ostati nepoznato.
Dva mjeseca nakon tog razgovora, osjetila sam prve simptome, te nakon ginekološkog pregleda, obavijestila sam Marka o trudnoći. Da sam znala s koliko će me pažnje obasuti, sputavati me u poslu i brinuti o mojoj prehrani, ne bih mu rekla dokle god bi mi bilo moguće skrivati trbuh. Osjećala sam se poput princeze kojoj se ispunjavaju sve želje. U drugoj polovici trudnoće, Marko je angažirao fizioterapeuta koji je uz domaćicu Magdu pred moj porođaj preuzeo svu brigu o Dariji kojoj je najpotrebnija bila masaža kako bi se koliko-toliko mišići očuvali od potpune atrofije.
Poznanstvo s jutarnjim trkačem
Nakon rođenja djevojčice Saške, bila sam najsretnija žena na svijetu i posvećivala joj svaki svoj slobodni trenutak. U odgoj djeteta bio je uključen i Marko, mada službeno nije bio nigdje upisan kao otac. Naš uži krug poznanika je prešutno prihvaćao naš nedefinirani odnos, a supruga Darija nije propadala samo fizički već i mentalno pa nije postavljala nikakva pitanja. Uoči Uskrsa, tog je proljeća preminula i nakon mučnih godina vegetiranja našla svoj mir. Vjenčali smo se šest mjeseci kasnije, u nazočnosti samo dvoje svjedoka, a u kuću sam preselila tek godinu dana nakon Darijine smrti. Budući da je domaćica Magda vodila domaćinstvo, predložila sam mužu da se zaposlim kao liječnica.
- Nemoj ni pomišljati na zaposlenje, Marijana! Zar bi moj društveni status okrnjila traženjem zaposlenja među onima koji nemaju sredstava za život. Zar tebi nešto nedostaje u našoj kući? - upitao je uvrijeđenim glasom. - Meni je najveće zadovoljstvo kad me ti dočekaš kod kuće, a ja sam sretan što mi je žena fakultetski obrazovana osoba - i nehotično je prizano svoj poriv da me nagovori na studiranje. Pristala sam.
Do osnovne škole Saška je izrastala u lijepu i pametnu djevojčicu pa se uključila u mnoge slobodne aktivnosti na koje sam je ja odvodila, a najviše je voljela plivanje. Zato smo svakog ljeta odlazili na more i ostajali čitave ljetne praznike u Markovoj kući na samoj obali mora. U početku mi je smetalo što Marko nije s nama ostajao više od dan-dva, jer je njemu posao bio iznad svega, ali sam se i na to navikla. Tako je bilo i te godine kad je naša kći završila osnovnu školu i postala prava tinejdžerica koja je obožavala svog oca. Zato ga je nagovarala da ostane s nama na moru u čemu sam je i ja podržala, govoreći suprugu:
Zar ne bi bilo korisnije da plivaš sa Saškom, da se barem na godišnjem odmoru družite, jer za to kod kuće nemaš vremena. Osim toga, ona se najozbiljnije priprema za natjecanje u plivanju, u čemu joj ti možeš pomoći jer ona kaže da si ti njezin najbolji trener. Budući da sam odrastala bez oca, najbolje znam da jedino uz oba roditelja svako dijete stiče samopouzdanje, a pogotovo uz oca koji ženskoj djeci u pubertetu daje sigurnost. Da ne spominjem i svoju želju da barem jedno ljeto provedemo zajedno.
- Ti zaboravljaš da novac treba zaraditi, a momentalno su poslovi u graditeljstvu postali profitabilni pa ne bih rado propustio priliku da nadoknadimo izgubljeno u vrijeme krize. Priznam da bi mi odmor dobro došao, ali ja jednostavno nemam ljeti vremena. Spominjanjem zarađivanja novca najlakše bi mi zatvorio usta jer sam i ja trošila njegov novac pa mu ni ovom prilikom nisam rekla što mi je tog trenutka palo na pamet, da novac nije jedini izvor sreće. Pomirila sam se s njegovom odlukom da se vrati kući. Iako su mi moje znanice zavidjele na statusu supruge imućnog poduzetnika, ja sam sve više osjećala da život prolazi pokraj mene. Vrlo smo rijetko upražnjavali nježnosti u krevetu, pa sam se sve češće s nostalgijom sjećala onih dana prije službenog braka kad je Marko pronalazio vremena i za ljubav. Nakon takvih sam razmišljanja često zapadala u depresiju, pa da mi se to ne dogodi i na ljetovanju, odlučila sam svoje slobodne vrijeme ispuniti rekreacijom na suhom, jer sam plivanje izbjegavala zbog čestih grčeva u stopalu. Čim bih ušla u vodu, prste na desnoj nozi, uhvatio bi bolni grč.
Ustala bih prije izlaska sunca i pošla na trčanje borovom šumicom pokraj mora. Jednog jutra, ubrzavajući korak u lagano trčanje, iznenadio me muški glas:
- Mogu li vam se pridružiti? - upitao je jutarnji trkač što se stvorio pokraj mene.
Na trenutak se zaustavio i uz široki osmijeh, poželio mi dobro jutro. Tamnokosi mladić, očaravajućeg osmijeha, atletski razvijenih ramena i mišićavih dugih nogu, u laganoj sportskoj odjeći, kretao se nečujno gotovo poput pantere.
- Ako namjeravate trčati, skinite sve do majice jer ćete se u protivnom uznojiti i prehladiti - ljubazno me posavjetovao.
- Vi ste uistinu spasilac? - upitala sam pročitavši tu riječ na njegovoj majici.
- Da, spašavam plivače koji precijene svoje mogućnosti. To mi je posao preko ljeta, a inače sam nastavnik tjelesnog odgoja u srednjoj školi. Goran - izgovorio je svoje ime uz čvrsti stisak ruke.
Goran mi se učinio vrlo bliskim
I dok sam ja razmišljala kako je ovo neobično mjesto za upoznavanje, on je dodao prije nego što sam izgovorila svoje ime: - Vi ste gospođa Marijana! Znam vašu kći Sašku što se druži s djevojčicama iz kampa. Pazim na nju jer se često upušta u rizično plivanje daleko od obale. Na moru najčešće stradavaju oni najhrabriji. Znate, moja je dužnost paziti na sve plivače, a pogotovo one koji podcjenjuju opasnosti na moru. Ne kažu Dalmatinci uzalud: "Voli more, drž' se kraja!"
- Hvala vam na brizi! Mada je moja kći dobra plivačica, opreza nikad dosta. Opomenut ću je da ne čini gluposti.
- Nemojte joj, molim vas, reći da ste to doznali od mene! Još bolje, nemojte je uopće opominjati da se ne obeshrabri, a ja ću je upozoriti da ne pliva predaleko od obale jer najveća opasnost plivačima prijeti od glisera. - Goran mi se učinio bliskim kao da se oduvijek poznajemo, pa smo bez ustručavanja nastavili razgovor.
- Marijana! Lijepo ime za lijepu ženu - rekao je Goran promatrajući me svojim dubokim tamnim očima koje su me posve paralizirale.
- Moram se vratiti - naglo sam se okrenula i pošla u želji da se što prije udaljim od tog privlačnog muškarca. Pridružio mi se bez riječi kao da je slutio zašto želim pobjeći od njega. Kad smo stigli do ruba šume, požurila sam prema kući gdje me na terasi čekala Saška.
Naš prvi poljubac bio je presudan
Nisam te našla u tvojoj sobi pa sam se zabrinula. Gdje si bila? - upitala je, znatiželjno čekujući odgovor. - Bila sam na rekreacijskom trčanju! Sutra ćeš mi se i ti pridružiti - izgovorila sam neplanirano, svjesna da to ustvari ne želim.
- Da ustajem u zoru i s tobom trčim!? Ne pada mi na pamet, mama! Čuvam snagu za plivanje i veslanje s prijateljima iz kampa.
- U redu, Saška! Da ubuduće ne brineš gdje sam, svako ću jutro na trčanje, jer ću se inače ulijeniti i udebljati od mirovanja - nastojala sam unaprijed opravdati svoje jutarnje izlaske. Sljedećeg sam jutra krenula u isto vrijeme nošena željom da se susret s Goranom ponovi, a on me, kao po dogovoru, čekao na rubu šume. Čim me ugledao, njegovim se licem razlio osmijeh zadovoljstva, a meni je srce življe zakucalo. Samo uz kratki pozdrav, krenuli smo prema šumi i potrčali. Zadihani od tempa kojeg sam sama diktirala, zaustavili smo se kod klupe ispod bora. Pažljivo me ogrnuo svojom vestom, nježno mi dodirujući ramena, a od svakog njegovog dodira moje je tijelo nekontrolirano zadrhtalo što nije izmaklo njegovom pogledu. Bila sam iznenađena silinom želje za tim dodirima, željom kakvu nisam osjetila uz Marka posljednjih desetak godina. No, i sama pomisao na muža na mene je djelovala poput hladnog tuša, pa sam ustala u namjeri da pođem, ali su me zaustavile Goranove riječi:
- Opustite se, Marijana! Ostavite ružne misli za neko drugo vrijeme! Tu smo samo nas dvoje, divna žena i muškarac koji je želi od prvog trenutka kad ju je ugledao - govorio je u trećem licu kao da se to ne odnosi na nas dvoje, a ja sam se tog trenutka postidjela svoje neodlučnosti da odem. - Znate, bio sam začuđen kad sam vidio da se vaš muž vraća, a vas ostavlja s kćeri koja se brzo uklopila u društvo iz kampa, pa ste vi prepušteni samoj sebi. Jesam li u pravu? A znate li zašto smo se sreli? Zbog moje snažne želje da se to dogodi - govoreći, nježno me zagrlio, a ja, nemoćna da se oduprem njegovoj blizini, pružila sam mu usne na poljubac, posve nesvjesna što mi se događa. Bio je to presudni trenutak za moj daljnji život. Po prvi sam se put, nakon mnogo godina, ponovno osjećala vrijednom pažnje, i poželjnom ženom. Zadovoljstva kojeg sam osjećala u Goranovom zagrljaju, nisam se željela odreći niti pod cijenu svojih moralnih načela o preljubu, pa sam pristala na njegov prijedlog da se sretnemo te večeri u njegovoj kamp kućici.
Ne znam hoće li ti kći oprostiti
Otada su mi dani postali beskrajno dugi u iščekivanju večeri, kad sam se pod okriljem noći izvlačila iz kuće čim bi Saška zaspala. Prošla su tako dva tjedna mojih noćnih izleta, kad mi je Goran rekao očajničkim glasom:
- Marijana, zaljubio sam se u tebe iako to nisam želio! Vjerovao sam da će mi naš susret biti samo jedna od lijepih uspomena s ljetovanja, ali sad osjećam da više ne bih mogao živeti bez tebe. Reći ćemo tvom mužu što nam se dogodilo i vjerujem da će nas razumjeti.
I ja sam znala da će mi život biti prazan nakon spoznaje kako je lijepo biti žena u zagrljaju strastvenog muškarca mojih godina, ali nisam pomišljala na rastavu. Nisam mogla ostaviti muža prema kome sam osjećala veliku zahvalnost što me izvukao iz bijede. Kao ni kćerku koja je emotivno više vezana uz oca nego uz mene, mada je u razdoblju kada joj je majka najpotrebnija. Goranov se odmor s učenicima u kampu bližio kraju pa sam posljednje noći, ležeći uz Gorana, uz koga sam upoznala i onu drugu, ljepšu stranu života u dvoje, razmišljala o silini strasti koja me dovela u njegovu kamp kućicu. Pokušavala sam u mislima opravdati svoj grijeh suprugovom nezainteresiranošću za mene kao ženu. Za njega sam bila samo majka njegova djeteta, netko
o kome se on mogao brinuti, davati savjete i pokazivati svojim poslovnim partnerima kao suvenir. Pogleda uprta u dubinu zvjezdanog neba, nisam željela zaspati kako ne bih izgubila ni djelić sretnih trenutaka kakvi se mogu doživjeti samo jednom ili ni jednom u životu. Pitala sam se, što bi učinio moj muž da slučajno dozna za moju ljubavnu vezu s muškarcem kojeg sam slučajno srela na ljetovanju. Čudno, ali u tim trenucima nisam uopće pomislila na Sašku, kako bi ona reagirala da sazna za moja noćna izbivanja. Po Goranovom ravnomjernom disanju zaključila sam da spava, dok sam ja i dalje posve budna od uznemirenosti i tuge zbog rastanka, kroz prozorčić gledala zvijezde koje mi se nikad nisu učinile tako blizu kao te noći. Bila sam svjesna da moram ustati i vratiti se u svoju kuću, uvjerena da kćerka, izmorena cjelodnevnim aktivnostima, spava. Potiho sam otvorila vrata i pažljivo se spustila preko onih nekoliko stepenica, kad me uhvatila nečija ruka od čijeg sam stiska skoro vrisnula.
- Čekam te da ti pomognem pronaći put do kuće - užasnuta sam prepoznala glas svoje kćeri. - Znala sam da si tu, kao i proteklih noći, ali sam morala doći da me vidiš, jer bi me inače uvjeravala da mi se samo činilo kako nisi u svom krevetu - izgovorila je drhtavim, isprekidanim glasom, očito već unaprijed osmišljene riječi. Niti sam mogla, ali niti stigla bilo što reći, kad je Saška odlazeći, prosiktala: - Ostani sa svojim ljubavnikom, jer nama više nisi potrebna! Poslat ću tati poruku da dođe po mene - izrekla je presudu i u ime svog oca, odmjerivši me prezrivim pogledom, dok sam ja ostala naslonjena na kućicu jer me noge nisu držale. Tu me zatekao Goran koji se ubrzo probudio.
- To se moralo dogoditi! Sad barem znamo na čemu smo - rekao je, uvjeren da me muž neće primiti u kuću. Marko je stigao tog dana predvečer. Već po njegovom držanju zaključila sam da je o svemu obaviješten. Umjesto bijesa kojeg sam od muža opravdano očekivala, prišao mi je kao bolesnom djetetu, a ne ženi koja ga je iznevjerila. Svojom mi je nadmoćnom milostivošću ponudio da porazgovaramo o "incidentu" zbog kojeg ga je Saška pozvala da hitno dođe.
- Ja ti mogu oprostiti, kao i tom mladiću kojemu nemam pravo zamjerati što je prišao lijepoj ženi da se zabavi, ali se pitam hoće li ti kći ikada oprostiti. Od mene zahtijeva da se bez tebe vratimo kući, no to ne dolazi u obzir. Vraćamo se svi troje, i zato te molim da spakiraš stvari kako bismo mogli odmah krenuti. Imam sutra prijepodne jedan važan sastanak - govorio je s takvom mirnoćom kao da je od svega jedino i najvažnije na vrijeme stići na sastanak. Bilo bi mi mnogo lakše da je pobjesnio od ljubomore, da me čak i udario, ne bih mu mogla zamjeriti. Očekivala sam da će mi zaprijetiti rastavom, ali je on nije ni spomenuo. Sve bi bilo normalnije od njegova velikodušnog praštanja. Dapače, trudio se da pred okolinom ostavimo dojam normalne obitelji koja se zbog nekih razloga mora prije završenog odmora vratiti kući. Čak je prisilio Sašku da zajedno večeramo. Tek sam se za istim stolom našla oči u oči s kćerkom koja me potpuno ignorirala.
On je samo siromašan učitelj
Drago mi je što si svakodnevno plivala pa možeš nastaviti u bazenu kad se vratimo - pokušavao je Marko zapodenuti razgovor, ali ga je kći u tome grubo prekinula:
- Ja se kući ne vraćam ako i ona ide s nama! - rekla je blijeda, stisnutih usta, jedva čujnim, ali odlučnim glasom.
- Vraćamo se svi troje! Ne zaboravi, kćeri, da smo mi obitelj čiji članovi moraju jedni za druge imati razumijevanja - rekao je Marko gledajući Sašku ravno u oči.
- Mi više nismo obitelj! - procijedila je ona, onako kako to može samo jedan pobunjeni pubertetlija, ošinula nas prezrivim pogledom i otišla od stola.
- Bojim se da će sa Saškom biti problema, barem dok ne odraste u ženu. Možda će tada moći shvatiti...
- Prestani, Marko! - morala sam ga prekinuti, jer to njegovo mirno izlaganje, neprirodno u našoj situaciji, nisam mogla više podnijeti, pa sam mu pokušala mirno objasniti svoj prijedlog.
- Otiđite vas dvoje kući, kako to želi Saška, a mene ostavite da se suočim sama sa sobom, da se saberem i promislim što mogu učiniti sa svojim životom bez tvoje velikodušne pomoći i razumijevanja.
- Očekuješ da te Goran povede sa sobom? Razgovarao sam s njim o tome. On to doista i želi, iako sam pomislio da je to za njega bila samo ljetna avantura kakva se obično zaboravlja bez tuge i žaljenja. No, on je samo siromašni nastavnik koji si može priuštiti ljetovanje na moru kao odgajatelj učenika sa svoje škole i uz to obavlja posao spasioca izlažući se opasnosti. Živi u malom provincijskom gradu kao podstanar. On ti nema što pružiti osim ljubavi, ali ne zaboravi da siromaštvo ubija i najveću ljubav! Osvijesti se, Marijana! Tebi je potrebna sigurnost kakvu imaš u našem domu koji bez tebe ne bi više bio isti. Zato se sutra vraćamo svi troje, je li tako? Ne obaziri se na Sašku i njene pubertetske mušice. Ona će brzo zaboraviti događaj s jednog ljetovanja! Odrast će i otići svojim putem, a mi ćemo ostati skupa do kraja. Uostalom, nismo li tako i obećali jedno drugome? U dobru i zlu, pa ovo zlo što nas je sustiglo, moramo prebroditi. Bio je to najdulji Markov monolog otkad smo u braku, a kojeg sam saslušala s pažnjom i priznala da je u pravu. Nije naređivao, ni predbacivao ili me bilo koiom riječju povrijedio. Samo je predlagao, pa sam ga zato i poslušala.
Emotivno sam potpuno otupjela
Nova era našeg života započela je povratkom u našu kuću. Kći me izbjegavala, a kad bismo se i susrele, osjećala sam se kao pred strogim sucem koji ne prihvaća pomilovanje dato bez njegove volje. Saška je polazila gimnaziju i kao iz nekog inata, luđački je učila ne izlazeći iz svoje sobe,
a za sve što je trebala obraćala se teti Magdi kojoj je od prvog dana bilo jasno da se nešto ružno među nama dogodilo, pa je to prešućeno objašnjenje i među nama dvjema stvorilo nepovjerenje. Svoje poslove je obavljala poput automata i žurila iz naše kuće. Takva me situacija tjerala u još veći očaj, a budući mi je jedina Magda do tada bila najbliskija, odlučila sam joj povjeriti se kao što bih to učinila majci. Moju je ispovijest primila s razumijevanjem i otada je naš odnos ponovno bio blizak i prijateljski, dok se moja kći i dalje trudila da preziranjem oca i mene, stvara zatrovanu i napetu atmosferu. Naš odnos nije promijenila ni Saškina punoljetnost. Upisala je studij prava i preselila u podstanarstvo s jednom cimericom. Otada je kontaktirala samo s ocem, koji me tri godine kasnije obavijestio da Saška odlazi u Njemačku gdje će nastaviti studije. Prihvatila sam svoj usud bez protesta, ugađajući čovjeku kojemu sam dugovala veliku zahvalnost, posebno zbog toga što me nikad nije okrivljavao za raskid odnosa s kćerkom. S navršenih sedamdeset i pet godina povukao se u mirovinu i bavio se uređivanjem parka oko kuće, istim onakvim žarom s kakvim se nekad predavao svom poslu. Doduše, brzo bi se umarao jer je imao povišeni tlak i šećer, pa je često lješkario na suncu unatoč mojim opomenama da mu to može naškoditi.
Jednog mu je dana pozlilo pa je na putu do bolnice preminuo od srčanog udara. Emotivno potpuno otupjela, nisam mogla ni zaplakati za čovjekom koji mi je u životu činio samo dobro, doduše, na način koji me nije usrećio. Obudovjela u šezdesetoj, bila sam prestara da maštam o budućnosti, a premlada da u samoći čekam svoj kraj. Bila sam zdrava, izgledom mlađa od svojih godina, materijalno zbrinuta nasljedstvom, a nisam bila u stanju odlučiti što da učinim sa svojim životom, jer sam po prvi put morala sama donositi odluke. Jer, Marko me svojom nadmoćnošću ustvari osakatio, onesposobio za samostalan život, za donošenje odluke da nešto prormjenim, ako ništa drugo, da iz kuće odvojene od ostalog svijeta parkom i visokom ogradom preselim u stan, ili da se vratim u svoj rodni dom. Ili da se uključim u neku od udruga koje se bave humanitarnim radom. Da učinim bilo što, da se izvučem iz letargije koja me priječila u pronalaženju izlaza.
Poslala sam pismo otuđenoj kćeri
Smatrala sam svojom dužnošću da kćer obavijestim o ostavinskoj rasparvi, jer na pogreb nije došla.
Dugo sam osmišljavala pismo u kojem sam joj željela napisati sve ono što joj nisam uspjela izreći dok je još bila s nama. Nikad me nije htjela saslušati, ali će pismo vjerojatno pročitati. Bila je to ispovijest bez zadrške i opravdavanja za učinjeno, sažetak svih proteklih godina života uz njenog oca Marka, nesebičnog čovjeka velikog srca koje je znalo praštati, a koji mi je svojom dobrotom stvorio kavez iz kojeg nisam imala izlaza. Nisam je molila za oprost. Bilo mi je najvažnije što sam samoj sebi oprostila i okajala svoj grijeh darujući najljepše godine života svom suprugu, pomažući mu kad mu je to bilo najpotrebnije. Saški je trebalo mnogo vremena da odluči odazvati se mom pozivu. Kad mi je stigao brzojav da dolazi, bila sam posve smirena i spremna za susret sa kćeri koju godinama nisam vidjela. Više nisam strahovala pred njenim optužujućim pogledom. Ona nije više povrijeđena djevojčica u čijim je mislima njena majka trebala biti nepogrešiva. Sad je i ona žena koja je i sama iskusila život, pa je vraljda shvatila da je i griješiti ljudski. S takvim sam razmišljanjima očekivala dolazak svoje kćeri.
Ugledala sam je kad je izlazila iz taksija. Visoka i vitka, uspravnog, pomalo ukočenog držanja, djelovala mi je poput stranca. Otvorila sam vrata prije nego je pozvonila.
- Dobar dan! - izgovorila je pružajući mi ruku, ne pokazujući namjeru da me zagrli. Kako uz pozdrav nije izgovorila očekivanu riječ "mama", uzvratila sam na isti način. Glas joj je bio visok, a izgovor sa stranim naglaskom. Na licu joj se nije moglo ništa pročitati, osim nelagode. Kad smo izmijenile nekoliko konvencionalnih rečenica o putovanju i vremenu, razgovor je zapeo, a budući da sam unaprijed odlučila njoj prepustiti teme razgovora, ja ih nisam nametala.
- Vidim, ništa niste mijenjali u kući. Sve je isto kao nekad - bila je njena prva primjedba.
- Da, sve je isto osim nas. Marko je rapidno propadao otkad se razbolio.
- U današnje vrijeme sedamdesete nisu za umiranje. Očekivala sam da će doživjeti barem devedesetu - mućkajući led u čaši s viskijem, podržavala je kakav-takav dijalog.
- Čini mi se da nakon umirovljenja nije imao motivacije za život. Nikad nije prebolio tvoj odlazak! To sam znala mada nikad nismo o tome razgovarali. Mislim da se od tuge i razbolio. O svemu sam ti opširno napisala, no želim ti ponoviti samo ovo: "Tvoj otac je bio divan čovjek!"
Na Saškinom se licu pojavio ukočeni osmijeh, pa sam naivno pomislila da ćemo premostiti ponor koji nas je dijelio. No, njene su me riječi ubrzo razuvjerile u mogućnost zbližavanja.
- Divan čovek, kažeš! Očekuješ da ćeš me u to uvjeriti?
- Ne, ne želim te uvjeravati. Da si ga željela upoznati, ne bi napustila svoj dom - odgovorila sam oštrije no što sam namjeravala.
Saška je, izgleda, uživala u mojoj ljutnji. Promatrala me škiljeći kroz dim cigarete, sa zagonetnim cerekanjem čim bih spomenula očevo ime.
- Red je da posjetim očev grob prije nego odemo kod advokata u vezi nasljedstva. Ne želim prisustvovati ostavinskoj raspravi.
- Kako god želiš! Mogu poći s tobom - ponudila sam.
- Idem sama. Neke stvari moramo obaviti bez tuđeg prisustva.
- U pravu si - rekla sam, pomislivši da će na očevom grobu zamoliti oproštenje, jer je u meni još uvijek tinjala nada u pomirenje. No, njeno se raspoloženje nije promijenilo niti po povratku s groblja. Učtivo je zahvalila na ponuđenom ručku, čime mi je dala na znaje da od mene ništa ne želi primiti, da je došla uzeti samo ono što joj po zakonu pripada. Nestrpljivo je čekala odlazak u kancelariju našem odvjetniku da sredimo formalnosti oko nasljedstva jer se istog dana vraćala. Činjenica da u svojoj rodnoj kući ne želi prespavati, zaboljela me do dna duše, a budući da sam znala kako je ona upravo to i željela, nisam prigovorila kako joj ne bih dala prilike da me još više povrijedi.
- Dobro ste napravili što ste prodali stan i kuću na moru, jer će mi gotovina dobro poslužiti, a za polovinu vile što mi je pripala, nisam zainteresirana pa ću je se službeno odreći. Ti si je doista zaslužila - rekla je prije odlaska.
Hladan susret bez imalo osjećaja
Oprosti, Saška, možeš li mi barem reći jesi li udana, imaš li obitelj ili živiš sama?
Nemam obitelj, ali ne živim sama. Živim s prijateljicom - rekla je uz izazovni osmijeh.
- Idem! - pruživši mi ruku, hladno i službeno kao i pri dolasku, izašla je iz kuće. Pogledom kroz prozor ispratila sam taksi i ostala sjediti u naslonjaču do kasno u noć. Tupa od bola, posve sam izgubila pojam o vremenu, osjećajući se kao odbačeni predmet. Tumarajući velikom obiteljskom kućom, svaki je kutak u meni oživljavao sjećanja, budio bolne uspomene na odrastanje moje kćeri, na dane kad su se u njoj čuli glasovi ljudi umjesto gluhe tišine koja me okruživala. Odjednom sam osjetila veliku potrebu da odem na Markov grob, da vidim je li mu kći barem svijeću zapalila. Zadubljena u misli stajala sam pokraj mramorne grobnice, zaprepaštena spoznajom da moja kći nije ni svom mrtvom ocu oprostila, jer na grobu nije bilo znaka bilo kakve posjete. Ta tvrdokorna bezosjećajnost mog djeteta, toliko me pogodila da mi je pozlilo. Na trenutak mi se zacrnilo pred očima, a tlo mi je izmaklo ispod nogu. Kad sam se osvijestila, osjetila sam nečije snažne ruke koje me drže u sjedećem na položaju na hladnom mramornom rubu nadgrobne ploče, te sam začula zabrinuto pitanje muškarca koji me vjerojatno poznavao jer me oslovio imenom:
- Marijana, je li ti bolje?
Pokraj nas se našla i neka žena koja mi je ponudila vode i također me upitala osjećam li se bolje.
- Trebate li pomoć da gospođu nekamo odvedete?
- Hvala vam najljepša i ne brinite! Mi smo stari prijatelji pa ću je odvesti kući - slušala sam, ali nikako nisam mogla odgonetnuti koji je to moj stari prijatelj što se našao pored mene u tom trenutku. Čim su nam se pogledi susreli, prepoznala sam oči koje su jedino izgubile mladenački sjaj, i lice zabrinuto kao i pred mnogo godina kad sam mu rekla da se vraćam s mužem.
- To si ti, Gorane, ili mi se nakon nesvjestice samo priviđa slika nekoga koga sam poznavala u prošlosti?
- Da, prošlo je otada dosta godina, ali nedovoljno vremena za zaborav. Dozvoli da te odvedem kući jer te ne mogu po drugi put pustiti u neizvjesnost - rekao je Goran, pružajući mi svoju ruku za oslonac. I dok je jesenji vjetar šumorio grobljem, dvoje se starih poznanika laganim korakom kretalo prema izlazu, ne samo sa groblja, već prema izlazu iz svoje usamljenosti.
- Možda se čudiš što sam se u kritičnom trenutku našao pokraj tebe, Marijana! Pratio sam tvoj život otkad živimo u istom gradu bojeći se kraha u tvom braku. Često sam bio u tvojoj blizini, nevidljiv poput anđela čuvara, pogotovo otkad si ostala sama. Čekao sam povoljni trenutak da ti priđem, a tada se uplela sudbina i ubrzala naš susret.
- Idemo tvojoj kući ili u moj stan, ili svatko svojim putem? - pitao je Goran kad smo sjeli u taksi.
- Idemo našoj kući! - rekla sam odlučno. - Bojim se da imamo premalo vremena da ga trošimo na glupe formalnosti. Toliko sam proteklih godina mislila na tebe i zamišljala kakav bi mi život bio da se one noći nismo rastali, a sad je došlo vrijeme da to doznam. Ako si slobodan, a ja to jesam u punom smislu te riječi, ništa nas više neće razdvojiti - bila sam sigurna da donosim pravu odluku.
- Naravno da sam slobodan. Bio sam oženjen i rastavljen prije nego smo se sreli onog ljeta. Otada sam jedino tebe želio i da te nisam ponovo sreo, svoj bih život smatrao promašenim. Nevjerojatnim mi se činilo da se toliko toga izdogađalo u jednom jedinom danu, da ponekad događaji sustižu jedni druge tako da se čovjek jedva stigne na njih priviknuti. Nas dvoje smo se priviknuli na zajednički život bez problema, našu ljubav nije ugasilo vrijeme, a kad se voli, zajednički život ima svoj puni smisao.
Prije nego što sam započela razgovor, još sam jednom pogledala Pavla, koji je posljednjih dana stalno bio namrgođen.
- Ne ide ti u posljednje vrijeme? Možda bismo zajedno trebali riješiti te probleme? - obratila sam mu se i čekala da mi objasni što se događa.
Pavle je bio moj zaručnik, a u posljednje je vrijeme stalno bio zamišljen. Kao ulje na vatru došla je spoznaja da ću prvi vikend u osam godina naše veze provesti bez njega. Nije mu bilo drago što ću na nekoliko dana otputovati na rođendansko slavlje svoga budućeg zeta, u njegovu obiteljsku vikendicu. Sandro i moja kći Martina željeli su obznaniti točan datum svojega vjenčanja, pa su pozvali užu obitelj. Takav bi događaj trebao biti radostan, no Pavle je ipak bio uznemiren, vjerojatno stoga što i on nije bio pozvan.
Gledala sam ga prilično iznenađena, jer u našim godinama ne bi smjelo biti mjesta osjetljivosti, ljutnji zbog takvih stvari. Međutim, daljnji tijek našeg razgovora pokazao mi je da sam u krivu, da nije moj odlazak na selo bez njega pravi razlog nezadovoljstvu i uznemirenosti.
- Zaista me zbunjuješ svojim ponašanjem. Objasni mi već jednom što se događa - bila sam nestrpljiva.
- U redu. Prihvatio sam ponudu za posao o kojemu dugo maštam. Trebao bih na nekoliko godina u inozemstvo - započeo je.
- Pa to je sjajno! - čestitala sam mu od srca.
- Problem je u tome što sam sanjao o Njemačkoj, a šalju me u Japan.
Uistinu predaleko, pomislila sam, ali nisam to izrekla naglas.
- Možeš li odbiti? Želiš li to uopće? - pitala sam oprezno.
- Radije bih da se vjenčamo i zajedno otputujemo u Japan. Što kažeš? Bi li išla sa mnom? - pitao je i pogledao me pun iščekivanja.
Iznenađena, širom sam otvorila oči. Iako sam željela brak i naš zajednički život, nisam očekivala da će započeti u Japanu. To je zemlja o kojoj ništa nisam znala, nisam poznavala njezine običaje te nisam tako brzo mogla reći bih li tamo mogla živjeti ili ne bih.
- Ti zaista znaš život učiniti uzbudljivim - bilo je jedino što sam mogla odgovoriti.
- Samo te želim učiniti sretnom - zagrlio me i nježno poljubio.
- Pa sretna sam i ovako: imam divnu kćer, nas smo dvoje u skladnoj vezi. Put u Japan moj bi život okrenuo naopačke. Nisam sigurna bih se snašla u tolikim promjenama.
- Budi realna. Tvoja kći uskoro će se udati te ćeš ostati sama. Zapravo, nas ćemo dvoje ostati sami, a onda je svejedno živimo li ovdje ili u Japanu - nagovarao me.
Uspio me sasvim zbuniti. Pogledala sam ga i u očima pročitala da od mene očekuje da odem s njim. Nisam mogla tako važnu odluku donijeti tek tako. Ona ipak podrazumijeva da se preselim na drugi kraj svijeta.
- Molim te, daj mi malo vremena da razmislim - rekla sam mu nakon nekoliko minuta šutnje.
Razmišljala sam o tome koliko bi se time promijenio moj život, a nisam bila sigurna jesam li spremna na tako velike promjene. Teško sam podnijela rastavu. Život koji sam tada počela ispočetka, sama sa svojom kćeri Martinom, nije bio onakav kakav sam željela. Od tada je prošlo deset godina, ali meni se čini kao da je bilo jučer.
Martina je bila u u najluđim, tinejdžerskim godinama, kad joj je bilo potrebno mnogo ljubavi i pažnje, a njezin otac obje nas je napustio. Tada sam po cijele dane morala raditi ne bih li nas prehranila, kupila joj sve što imaju i njezine prijateljice, da makar u tom smislu ne osjeti posljedice rastave. Otac joj je nedostajao, a mene je imala samo u večernjim satima, kad sam stizala kući iscrpljena od posla. Ipak, uvijek sam našla strpljenja i ljubavi da saslušam što ju je sve mučilo i da podijelim s njom radosti prve ljubavi. Danas je ona odrasla žena koja se rado sjeća toga razdoblja baš zbog tih naših večernjih razgovora. U dugogodišnjoj je vezi sa Sandrom i čini se da ništa ne stoji na putu njihovoj sreći.
Međutim, grozila sam se i pomisli da bih trebala otputovati na drugi kraj svijeta, jer sam joj i dalje željela biti pri ruci. Iako se uskoro treba udati, uvijek će me trebati. Kako bih je mogla napustiti kada će posebice u prvim danima braka trebati sto savjeta, mislila sam.
Činilo mi se najpametnijim samoj sebi dati malo vremena i u tih nekoliko dana koje ću provesti na selu donijeti odluku. Zaljubila sam se u taj veličanstveni krajolik čim smo stigli: priroda, brežuljci i livade bili su više nego dojmljivi, a vikendica dražesna, sagrađena u planinskom stilu i sva okružena cvijećem.
Kristina, majka moga budućeg zeta, primila me srdačno.
- Sretna sam zbog toga što će se Sandro i Martina uskoro vjenčati. Što mislite o tome da svadbeni pir napravimo baš ovdje? - pitala me.
- Nisam o tome razmišljala, ali čini mi se dobrom idejom - odgovorila sam.
Nisam očekivala da će mi odmah s vrata početi govoriti o piru i organizaciji vjenčanja, to više što nam djeca još nisu rekla točan datum. Vjerojatno je Kristina bila uzbuđenija od mene iako smo obje vjenčavale djecu i obje ih se u tim trenucima prisjećale kao djece koja su nas vukla za suknje. No došao je i dan kad su naša djeca odrasla, a ja sam valjda bila realnija od Kristine te sam njihove planove o zajedničkom životu i odlasku iz roditeljskog doma prihvatila kao neminovni dio života. Nisam poput nje nastojala da to bude što prije, niti sam išla u onu drugu krajnost koju roditelji obično rade, odugovlačila s vjenčanjem ne bi li moje dijete što dulje ostalo sa mnom.
Tijekom ručka obje smo uživale gledajući kako Martina i Sandro izmjenjuju nježne, zaljubljene poglede.
- Ništa još nismo odlučili. Sve će ovisiti o našim poslovnim obvezama. Osim toga, još nismo pronašli ni stan u kojem ćemo živjeti - rekla su nam djeca kad ih je Kristina pitala kamo će na medeni mjesec.
- Morali biste požuriti. Mogli bismo pir organizirati do kraja ljeta, kada je prekrasno vrijeme i sve možemo ugostiti u našem vrtu - Kristina je uistinu bila nestrpljiva.
Djeca su nam otkrila kako su dogovorila vjenčanje posljednje subote u srpnju, ali su rekla i to da ne žele veliki pir, nego samo skromnu večeru nakon toga svečanog čina na koju će pozvati najužu obitelj i kumove. Kako je tek bio svibanj, Kristina nije mogla razumjeti zašto čekaju do srpnja, odnosno zašto se ne vjenčaju što prije, po mogućnosti početkom lipnja. Postavljala im je sto i jedno pitanje, pokušavala utjecati na njih da promijene svoju odluku i ubrzaju vjenčanje. Nikome nije bilo jasno zašto joj je to toliko važno.
Njezino je nagovaranje išlo na živce mojoj Martini, koja je ustala od stola s isprikom da treba nešto uzeti iz auta. Kristinin brat Marko očito je osjetio našu nelagodu, pa je razgovor skrenuo u drugom smjeru.
- Sandro, mi je rekao da Martina radi unikatna djela od keramike i da ima vlastiti izložbeni salon - obratio mi se.
- Da, njezina su djela uistinu posebna, no, na žalost, loše se prodaju. Ljudi dolaze, gledaju sa zanimanjem, ali nemaju novca da ih kupe - odgovorila sam i pozvala sve da zajedno dođu razgledati naš mali salon.
- Rado ću doći, zajedno sa svojim sinovima. Možda nađu nešto što bi lijepo pristajalo u njihove domove - nasmiješio mi se.
Ustali smo od stola i otišli u vrt popiti kavu. Dan je bio sunčan, pravi proljetni, i bila bi šteta provesti ga među četiri zida. Dok smo udobno uvaljeni u vrtnu garnituru čavrljali o našoj djeci i njihovoj budućnosti, odjednom smo čuli galop konja. Ubrzo je do nas dojahala mlada lijepa žena.
- To je Roberta, naša susjeda. Jaše odmalena i svojedobno je postizala zavidne uspjehe na natjecanjima - upoznao nas je Marko pošto je vezala konja uz našu ogradu i prišla k stolu.
Bila je uistinu lijepa. Duga, ravna plava kosa sjala je na suncu, a njezine nebesko plave oči doimale su se nekako tužnima. Preozbiljna je za svoje godine i nekako hladna, bilo je prvo što sam pomislila kad sam je vidjela izbliza.
Roberta, međutim, nije obraćala pozornost ni na koga od nas. Sjela je pokraj Sandra i upitala ga:
- Kako si?
- Odlično čim sam ovdje sa svojom zaručnicom - odgovorio joj je nasmijan i odmah zagrlio Martinu.
- Upravo se dogovaramo o vjenčanju - uključila se Kristina.
- Onda ja idem, ne želim vam smetati. Sandro, ti znaš gdje ćeš me naći kad završite - rekla je znakovito, a u meni se probudio crv sumnje.
Zajahala je svoga konja i brzo se udaljila. Njezino ponašanje bilo je veoma neobično, da ne kažem nepristojno. Tako se ne ponaša djevojka koja je samo susjeda ili prijateljica iz djetinjstva, pomislila sam i zabrinula se. Kako Sandrova obitelj na to uopće nije obraćala pozornost, procijenila sam to postupkom hirovite djevojke i nastavila razgovarati s ostalima.
Nakon kave svi smo otišli u posjet obližnjem dvorcu. Marko nam je cijelo vrijeme pričao o povijesti dvorca, sudbinama koje su prolazili njegovi vlasnici i nakon uistinu dojmljivog poslijepodneva, koje nas je u mašti vratilo u srednji vijek, otišli smo na piće u obližnji restoran.
- Samo se u tom dvorcu i u našoj vikendici osjećam zaista mirnim - priznao mi je Marko kad smo na trenutak ostali nasamo, jer su Kristina i naša djeca otišli razgledati ribnjak u kojem su vlasnici restorana uzgajali pastrve.
Nastavio mi je govoriti kako je nakon smrti svoje supruge dugo vremena bio potresen, da više nije mogao živjeti u njihovu stanu u gradu jer ga je svaka sitnica podsjećala na nju. Tada je odlučio napustiti grad i preseliti se na selo. Kupio je zemljište pokraj njihove obiteljske vikendice i sagradio manju kućicu. Smirivale su ga duge šetnje prirodom, a uređivanje okućnice smanjilo je njegovu bol.
- Previše sjećanja, a svako je bolno. Vrijeme kao da je stalo onog trenutka kad sam je izgubio - rekao je, a oči su mu zasuzile.
U tom sam trenutku pomislila kako smo oboje prošli bolno razdoblje u životu, puno ružnih stvari i suza, i na trenutak sam ga doživjela kao nekoga vrlo bliskog. Počela sam i ja njemu govoriti o svom životu, o bivšem mužu koji me napustio zbog svoje mlade tajnice, o Pavlu i odluci koju trebam donijeti. Ubrzo smo nas dvoje razgovarali poput dvoje starih prijatelja, a ja sam naprosto znala da razumije sve o čemu mu govorim, da dijeli sa mnom svu tugu ovog svijeta.
Te večeri nazvao je i Pavle.
- Kako je na selu? - pitao je trudeći se djelovati veselo.
Znala sam da to nije bio razlog njegova poziva. Htio je čuti što sam odlučila, iako me nije izravno pitao o tome. Nijednom riječju nije spomenuo Japan i zbog toga sam mu bila zahvalna. Očito nije želio požurivati moju odluku, ali bio je previše nestrpljiv da bi čekao moj povratak kući kad bih mu trebala reći što sam odlučila.
Sljedećeg jutra Sandro nije doručkovao sa svima nama i to mi je bilo neobično. Moja Martina kao da je naslutila o čemu razmišljam te ga je odmah opravdala.
- Morao je odvesti auto mehaničaru - rekla je mirno kao da je to sasvim normalna stvar.
Nitko od nas nije to htio komentirati jer u tome nije vidio ništa neobično. Nitko osim mene. Svi su se pravili kao da je sve u redu, ali ja sam bila nemirna. Kakav mehaničar, i to vikendom? Još jučer s autom je sve bilo u redu, sumnjala sam da joj Sandro nije govorio istinu i to me zabrinjavalo. Laže joj već na početku, pitala sam se puna sumnji.
Marko mi je predložio da odemo u šetnju te sam poziv rado prihvatila.
- Ovuda sam šetao sa svojom ženom. Držali smo do obiteljskih okupljanja i gotovo svaki vikend dolazili na selo. Nas dvoje voljeli smo ukrasti malo vremena samo za sebe i zagrljeni šetati ovim livadama - govorio je tužnim glasom.
Dugo smo hodali i nismo ni primijetili da smo ponovno došli do onog dvorca. Neugodno sam se iznenadila kad sam pred njim ugledala dva svezana konja. Odmah sam prepoznala jednoga, onoga na kojemu je jučer dojahala Roberta. Bila sam sigurna da drugi pripada Sandru te sam zbog toga osjećala nelagodu. Osjećala sam da se između njih dvoje nešto događa, a nisam znala što. Zabrinjavalo me kako će to Martina prihvatiti, bojala sam se da joj Sandro svojim lažima ne slomi srce.
- Oboje vole jahati? - pitala sam praveći se da ništa ne naslućujem, kao da mi je u redu to što Sandro jutro provodi s Robertom umjesto da je s Martinom.
- Da, još od djetinjstva.
Njegov je odgovor još više produbio moje sumnje. Uopće mi se nije svidjelo to što moj budući zet jaše s prijateljicom iz djetinjstva, a moja kći misli da je kod automehaničara.
Kad smo se vratili, zamolila sam Martinu da izađe sa mnom na dvorište.
- Znaš li da je Sandro jutros otišao na jahanje? upitala sam je.
- Ne znam. Rekao je da ide k mehaničaru jer s autom nešto nije u redu - raširila je oči od iznenađenja, ne znajući o čemu joj govorim.
- Dakle, ja ti moram reći. Nije bio kod mehaničara, nego je jahao s Robertom i mislim da je ružno od njega što ti je lagao. Daj, kćeri, razmisli malo. Koji mehaničar radi vikendom? I zašto ti je lagao?
- Što mi pokušavaš reći, da je Sandro lažljivac? - odmah se rasplakala te sam osjetila grižnju savjesti zbog načina na koji sam joj to priopćila.
Njezin me stav zatekao, nisam mislila da će tako reagirati. Martinin ton govorio mi je da ne vjeruje u ono što sam joj rekla i da će se, ako treba, i sa mnom posvađati ne bi li obranila Sandra. Očito ga je jako voljela i smetalo joj je čak i majčino upozorenje. Protiv njega nije dala reći ni riječ.
- Mislim da bi na taj način trebala razgovarati s njim, a ne sa mnom. Zanima me samo zašto ti muškarac za kojeg ćeš se udati ne govori istinu. Nema ništa loše u tome što je otišao s prijateljicom iz djetinjstva na jahanje, ali zašto ti to nije rekao? - upozoravala sam je u najboljoj namjeri.
Nagovarala sam je da o tome razgovara s njime, jer sam uistinu bila uvjerena kako su povjerenje i istina temelj svake veze. Martina je, međutim, reagirala sasvim suprotno.
- Ne, uopće o tome neću razgovarati niti s njim niti s tobom. Uskoro ću se udati, a o takvim glupostima ni ti ne bi trebala razmišljati - rekla je grubo i otišla.
Ostala sam sama na dvorištu i osjećala se jako loše. To više što sam primijetila da odlazi od mene sa suznim očima. Sjela sam u vrtnu garnituru i htjela razmisliti o svemu što je snašlo i nju i mene.
Što taj muškarac želi od moje kćeri? Zašto se želi s njome vjenčati ako u njegovu životu postoji neka druga žena? Što da kažem Pavlu? Kako da odem s njime u Japan i ostavim Martinu da sama rješava ovako grubu životnu situaciju? Ne, u ovom je trenutku ne mogu ostaviti samu makar to značilo da ću prekinuti svoju vezu s Pavlom, razmišljala sam.
- Može neki sok? - čula sam glas iza sebe.
Okrenula sam se i ugledala Marka kako s čašom u ruci prilazi stolu. Sjeo je nasuprot meni, upitno me pogledao i upitao:
- Djeluješ zabrinuto. Možda bi ipak htjela biti sama? - bio je pun razumijevanja.
- Ne, baš suprotno, voljela bih s nekim razgovarati - odvratila sam.
Nasmijao mi se i odjednom sam se osjećala mirnijom. Možda i nije sve tako crno kako mi se čini, pomislila sam.
- Morala bih prihvatiti činjenicu da mi je kći odrasla osoba i da me više ne treba, a ne mogu jer mi se čini da me baš sada treba više nego ikad - počela sam govoriti.
- Sve se u životu mijenja osim osjećaja - rekao je znakovito, a ja nisam mogla razumjeti što mi želi reći.
Kao da je pročitao moje misli, nastavio je:
- Hoću reći da Martina dobro zna koliko je voliš i zatreba li tvoju pomoć, tražit će je. Možda i ne treba u onoj mjeri u kojoj ti to zamišljaš. Odrasla je osoba i sigurno je u stanju sama riješiti svoje probleme, ako ih uopće ima. Možda bi bilo pametnije da je pustiš. Vrijeme će najbolje pokazati tko koga treba i koliko. Do tada, uživaj u radosti svog života umjesto da se opterećuješ problemima iz njezina - bio je tako mudar.
Nastavili smo ugodno čavrljati sve dok nas Kristina nije pozvala na ručak. Postavila je stol prepun raznih jela, jer za rođendan njezina sina sve je trebalo biti besprijekorno. Ručak je uistinu protekao u ugodnoj atmosferi. Martina i Sandro izmjenjivali su zaljubijene poglede pa sam se pitala jesu li moje crne slutnje uistinu opravdane.
- Sandro i ja ćemo izaći. Nemojte nas čekati s večerom, nemamo pojma kad ćemo doći - rekla je Martina.
Nakon što smo popili kavu, ustala je od stola, prišla k meni i nježno me zagrlila. Više nije bila ljuta na mene. Sandro je otišao u garažu po auto, a ja sam izašla da udahnem svježeg zraka i opet se opustim na tom krasnom proljetnom suncu. Ponovno sam osjetila potrebu za malo samoće: i nalaktila se na trijem. Međutim, ugledala sam kako u dvorište ulazi Roberta, a u tom mi se trenutku u mom lješkarenju na trijemu pridružila i Kristina. Obje smo bile neugodno iznenađene onim što smo vidjele. Moja žaruljica za uzbunu opet se upalila. Nisam joj mogla dopustiti da dobije ono što je htjela, a to je - Sandro.
- Zar odlazite? Baš sam ti donijela rođendanski dar - obratila mu se mazno dok je stajao ispred kuće i čekao da Martina uđe u auto.
- Hvala, nisi trebala. Martina i ja upravo odlazimo - Sandro je nespretno pokušao izbjeći tu situaciju.
Kristina se doimala kao da se odjednom razljutila i njezina me reakcija jako iznenadila.
- Što radiš ovdje? Ostavi mog sina na miru! - obratila joj se grubo.
Roberta je zauzela arogantan stav i uzvratila:
- Ne možeš spriječiti da se Sandro i ja viđamo. Uostalom, i jutros smo bili zajedno i lijepo smo se proveli - rekla je pobjedonosno.
Čim je to izgovorila, okrenula se i otišla. Kristina je stajala sva crvena u licu. Osjećala sam se grozno. Jedina svijetla točka u toj situaciji bilo je to što Martina nije čula razgovor. Njih dvoje ubrzo su sjeli u auto i otišli, a ja sam se tada obratila Kristini:
- Hoće li mi netko objasniti što se događa između Roberte i tvog sina?
Kristina je shvatila da neću popustiti dok ne doznam istinu, da mi mora sve reći jer sam osjetila da se između njih dvoje nešto događa. Oprezno je počela govoriti:
- Sandro je dugo bio zaljubljen u nju, a ona mu je uvijek nanosila samo patnju. Govorila mu je kako ga voli, a istodobno je izlazila sa svima drugima. Sandro je bio tužan i teško je to podnosio. Zapravo je to bilo vrlo ružno razdoblje za sve nas. Mislili smo da nikad neće preboljeti trenutak kad je doznao da ga je prevarila s najboljim prijateljem. Sandro ih je vidio kako se nježno ljube, a nijedno od njih dvoje nakon toga nije osjetilo potrebu da mu kaže ikakvo objašnjenje. Tada je izgubio vjeru u ljubav, ljude, prijateljstvo i bio je očajan. U isto vrijeme izgubio je i djevojku i najboljeg prijatelja. Činilo se da nikada to neće preboljeti, međutim nakon nekog vremena upoznao je Martinu i tada se njegov život počeo mijenjati na bolje. Ali Roberta kao da ga ne želi pustiti ni sada kad je uistinu zaljubljen u tvoju kćer - pričala je.
- A ti si se uplašila da bi Roberta mogla uspjeti u svojoj nakani pa zato toliko navaljuješ da se Martina i Sandro što prije vjenčaju? - htjela sam razjasniti cijelu tu neugodnu situaciju.
Kristina nije ništa odgovori1a, no njezina mi je šutnja sve rekla. Bila sam još zabrinutija za budućnost svoje kćeri i pitala sam se je li Sandro uistinu prebolio Robertu ili mu moja kći služi samo kao utjeha. Možda samo želi Roberti vratiti milo za drago, izazvati njezinu ljubomoru, a kad shvati da ga ona voli, ostaviti Martinu. Što ako opet zavoli Robertu? Hoće li Martina to izdržati, pitala sam se dok je moja zabrinutost rasla.
Te sam noći loše spavala, razmišljala sam kako će sve to završiti. U misli mi se opet vraćao Pavle i naš mogući život u Japanu. Osjećala sam se jako osamljenom i nesretnom i ponovno sam se pitala trebam li otići s njim ili napraviti još jedan prekid u svom životu. Nikako nisam mogla ostaviti Martinu da se sama nosi s emocijama svoga budućeg muža prema drugoj ženi.
- Mama, nisam ti dosad imala hrabrosti reći jer doista nisam znala kako bi to prihvatila, ali sada moram. Sandro i ja nećemo ostati ovdje nakon vjenčanja. On je prihvatio ponudu da bude predstavnik tvrtke u Italiji, a ja ću ići s njim. Život tamo čini mi se mnogo boljim i mislim da ćemo biti sretni - rekla je drugo jutro nakon doručka.
I meni se činilo da njih dvoje trebaju otići odavde, posebice od Roberte, i započeti zajednički život. Ipak, postojalo je još nešto što me uznemiravalo, a o tome sam odlučila razgovarati s njime.
- Sandro, moram te pitati. Što si prekjučer ujutro radio s Robertom u dvorcu? - upitala sam ga čim smo ostali sami.
- Ništa posebno. Vozio sam auto mehaničaru kad je Roberta dojahala vodeći još jednog konja sa sobom. Pozvaia me da kao nekada jašemo zajedno.
- Kakvom mehaničaru vikendom ujutro? - sumnjičavo sam ga prekinula.
- Ovo je selo i svi se ovdje znamo cijeli život. On je moj prijatelj i pogledao bi mi auto bez obzira na radno vrijeme - odgovorio je uvjerljivim tonom koji me posramio.
- Možda sam pogriješio što sam prihvatio Robertin poziv. Pokušala je razgovor okrenuti na nas dvoje, no kad sam shvatio da želi obnoviti našu vezu, razdvojiti me od Martine, rekao sam joj da je među nama odavno završeno i otišao. U mom životu postoji samo jedna žena, vaša kći - nastavio je govoriti.
Nakon toga razgovora bila sam mnogo mirnija, a vikend na selu zaista je bio potpun, razmišljala sam dok sam zadovoljna pakirala svoj kovčeg.
- Nadam se da je ovo tek početak našeg druženja - rekao mi je Marko na rastanku.
Možda je baš ovo trenutak u kojem treba reći kako mi je žao što među nama nema ništa više od prijateljstva, pomislila sam i odmah odustala od toga. Marko je zaista divna osoba, ali u njegovu je srcu još uvijek bilo svježe sjećanje na njegovu pokojnu ženu. S druge strane, u mom je životu postojao Pavle, draga osoba, puna ljubavi i pažnje, koja mi je sve ove godine nesebično davala podršku, prijateljstvo i ljubav. Marko i ja zaista možemo biti samo prijatelji, pomislila sam i od srca ga zagrlila i poljubila u obraz.
- Voljela bih da nastavimo naša ugodna druženja, ali bojim se da za to sljedećih nekoliko godina neće biti prilike. Odlučila sam, naime, s Pavlom otići u Japan - rekla sam, a on se blago nasmijao i odobravajući kimao glavom.
Shvatila sam da jedva čekam zagrliti Pavla te da sam umalo pustila da mi izmakne sreća koja se napokon i meni nasmiješila. Postalo mi je jasno da uopće nije bitno na kojem ćemo kraju svijeta živjeti. Bitno je bilo samo to da Pavle i ja budemo zajedno i da se volimo i poštujemo kao i dosad. Moja kći uvijek će imati potrebu za mnom, kao i ja za njom, uostalom to su normalni odnosi među osobama koje se vole. No to ne znači da moramo živjeti zajedno, postoji telefon i možemo čuti jedna drugu s bilo kojeg kraja svijeta. Došlo je vrijeme da započnemo novi život. Ona sa Sandrom u Italiji, a ja s Pavlom u Japanu.
Kaže se da se dobre stvari ne događaju preko noći, ali u mom slučaju nije bilo tako. Mada, pomalo je neprimjereno dobrom nazvati prometnu nesreću u kojoj je moj suprug mogao izgubiti život. Antine ozljede glave bile su toliko ozbiljne da su liječnici sumnjali da će preživjeti, ali uspio je i vratio se kao posve drugačiji čovjek. Naš je brak bio u krizi već nekoliko godina. Zašto smo Ante i ja usprkos svemu ostali zajedno toliko dugo, ne mogu objasniti. Čak ni dobrobit djece nije mogla biti opravdanje. Djeca su vjerojatno patila gotovo jednako koliko i mi, možda čak i više. Da se nije dogodila prometna nesreća, vjerojatno ne bismo izdržali zajedno više od mjesec dana.
Djeca su već bila u krevetu, a i ja sam baš odijevala spavaćicu kad je zazvonio telefon. Sućutan glas medicinske sestre javio mi je da je moj suprug doživio prometnu nesreću. Nisu mi bili spremni dati više informacija telefonom. Rekli su samo da je živ i zamolili me da dođem što prije.
Bilo mi je odmah jasno da se dogodilo nešto ozbiljno. Nazvala sam svoju najbolju prijateljicu kako bih je zamolila da ostane s djecom dok ja odem u bolnicu. Iako su Jan i Maja bili dovoljno veliki da ostanu sami, nisam željela da se sutradan probude i ne zateknu nikoga kod kuće. Nisam znala kada ću se vratiti niti sam ih željela buditi iz prvog sna da im kažem da im je otac stradao.
Renata je došla za manje od pola sata. Već sam bila odjevena kada je pozvonila i ispričavši joj u nekoliko riječi ono što sam doznala od bolničarke, sjela sam u auto i pojurila pustim ulicama.
Sva ta žurba nije mi pomogla jer je liječnik koji mi je mogao prenijeti informaciju o Antinu stanju bio u operacijskoj dvorani pa sam ga morala čekati. Vrijeme se pretvorilo u beskonačnu neizvjesnost. Prolazio je sat za satom, a liječnik se nije pojavljivao, operacija se otegla dulje nego što su planirali.
Zora je već zarudjela kada je liječnik umorna koraka izašao iz operacijske dvorane. Spustio se na stolac pokraj mene i duboko uzdahnuvši rekao:
- Ne mogu vam ulijevati lažnu nadu - bio je izravan. - Vaš suprug je još uvijek u kritičnom stanju. Ako preživi, trebat će proći neko vrijeme kako bismo sa sigurnošću mogli otkriti kolika su oštećenja na mozgu. Nekoliko dana držat ćemo ga u umjetno izazvanoj komi. Kada ga povratimo, učinit ćemo pretrage koje će nam dati jasniju sliku o njegovu stanju.
Njegove su me riječi ostavile posve praznom i tupom. Vjerojatno se svatko osjeća tako u takvim situacijama. Nije to posljedica bezosjećajnosti, već šoka i osjećaja potpune bespomoćnosti.
- Sestra će vas otpratiti u šok sobu da vidite supruga, a nakon toga pođite kući i pokušajte se odmoriti. Sada možemo samo čekati - rekao je liječnik.
Sućutno me je potapšao po ruci, pozvao sestru i pozdravivši se, nestao iza vrata odjela.
- Gospođo, pođite sa mnom rekla je tiho medicinska sestra.
Osjetila sam kako mi noge podrhtavaju dok sam je slijedila poput izgubljena djeteta. Ustuknula sam ugledavši muža na bolničkom krevetu prikopčanog na brojne aparate. Vidjela mu se samo glava, ali i ona je bila sva u zavojima. Oči su mu bile sklopljene, ležao je nepokretno kao da u njemu nema ni tračka života. Da aparati nisu otkucavali njegove životne funkcije, pomislila bih da nas je zauvijek napustio. Ostala sam tako stajati nekoliko trenutaka pokraj njegova kreveta ni sama ne znajući što bih. Od šoka čak nisam mogla ni plakati. Teško je zamisliti da netko s kime ste još prije neki dan sjedili za stolom, smijali se, pričali ili se svađali, odjednom leži beživotno pred vama. Vrata su se otvorila i ušla je medicinska sestra.
- Pođite se odmoriti. Cijelu ste noć proveli na hodniku. On još nekoliko dana neće biti pri svijesti. U dobrim je rukama, možete biti sigurni.
Djeca su bila budna kad sam se vratila. Renata im je već pripremila doručak. Kad sam se pojavila na vratima, sa zebnjom su podigla glave.
- Kako je tata? - poletjeli su mi u zagrljaj.
- Teško je ozlijeđen, ali je živ - rekla sam ljubeći ih. - Sigurna sam da će mu uskoro biti dobro. A sada požurite u školu, samo što nije osam.
Trudila sam se da ne osjete paniku u mome glasu i činilo mi se da je najpametnije da nastave s dnevnom rutinom kako se ne bi previše uplašili. Za strah i bol uvijek ima vremena ako dođe do najgorega.
- Što je s Antom? - upitala je Renata kada su djeca otišla.
- Ima teške ozljede lubanje koje su vjerojatno uzrokovale ozbiljna oštećenja mozga. Kolika su, liječnici mi ne mogu sa sigurnošću reći. Čak nisu sigurni hoće li preživjeti.
Osjetila sam kako su mi suze potekle niz lice. Iako je bilo trenutaka kada sam mislila da u svom srcu za Antu više ne mogu pronaći tople osjećaje, odjednom me preplavila tuga. Bilo je strašno to što mu se dogodilo, nitko to ne zaslužuje.
Kada je Renata otišla, javila sam na posao što se dogodilo i da me neće biti izvjesno vrijeme. Koliko, ni sama nisam znala. Spustivši slušalicu, počela sam mehanički spremati stan iako mi je u glavi sve zujalo od umora. Moram se odmoriti, pomislila sam. Odvukla sam se u spavaću sobu i legla u krevet.
Pokušala sam zatvoriti oči, ali san mi nikako nije dolazio. Kroz glavu mi je prolazilo toliko misli. Najgore od svega bilo je to što uopće nisam razmišljala što će biti ako Ante umre. Za to sam imala već odgovor. Prije nesreće već sam bila donijela odluku da ću ga napustiti, bilo je samo pitanje dana kada ću to učiniti. Bila sam sigurna da ću se nekako snaći.
Umjesto misli o budućnosti, navirala su sjećanja na prošlost. Ante i ja upoznali smo se čistom igrom slučajnosti. Tog dana dogovorila sam se s prijateljicom za izlazak u kino. Kako je ona imala neke obveze, ponudila sam se da ću kupiti karte. Zvono je već najavilo posljednji poziv za ulazak u dvoranu, a nje još uvijek nije bilo. Snuždeno sam stajala pred opustjelim ulazom ne znajući bih li ušla sama ili se vratila kući. U tom času ugledala sam mladića kako prilazi blagajni na kojoj je blagajnica već brojila novac.
- Trebate li kartu? - izletjelo mi je. Začuđeno me je pogledao.
- Da, trebam.
- Imam jednu viška. Prijateljica mi nije došla - objasnila sam zamuckujući i pružila mu ulaznicu.
Mašio se za džep da izvadi novčanik.
- Ah, pustite, ne trebate mi platiti. Ionako bi propala - odmahnula sam rukom.
- Hvala - rekao je kratko i ušli smo u kino.
Sjeo je do mene, a ja sam cijelo vrijeme intenzivno osjećala njegovu blizinu. Nisam ga se usudila pogledati. Kad je film završio, nakašljao se i rekao:
- Mogu li vas u zamjenu za kartu, pozvati na piće.
Iako sam bila izenađena njegovim pozivom, ipak sam ga prihvatila. Nikada prije nisam izašla s nepoznatim muškarcem. Pretpostavljala sam da ćemo sjesti negdje u središtu grada gdje ima puno ljudi pa mi se to činilo u redu.
Te večeri Ante se pokazao kao simpatičan mladić i ugodan sugovornik. Doznala sam da je podrijetlom iz Dalmatinske zagore gdje mu žive roditelji, a on već nekoliko godina živi u Zagrebu i radi kao vozač u velikoj transportnoj tvrtki. Na kraju smo izmijenili brojeve telefona rastavši se s onim tako uobičajenim: čujemo se.
Ante je doista ubrzo nazvao i pozvao me na večernju šetnju koja je završila laganom večerom u simpatičnom podsljemenskom restoranu. Iziazak po izlazak i među nama se rodila ljubav koju smo nakon godinu dana odlučili okruniti brakom.
Prve godine prošle su nam kao i mnogim drugim mladim obiteljima. Ljubav nam je pomogla da prebrodimo probleme prilagođavanja na novi život, pa je došla trudnoća, rođenje Jana i Maje. Uz sve to trebalo je kupiti neki stan i stvoriti dom kako ne bismo do kraja života bili podstanari. Ante je tu najviše povukao. Često je odlazio na duge ture u inozemstvo koje su donosila više novca, a ja sam se trudila što više uštedjeti kako bismo imali za učešće, a poslije i za otplatu kredita.
Život nam je ubrzo upao u monotonu rutinu odlazaka na posao, brige oko djece, trčanja za obvezama. Ponekad smo imali manje razmirice, ali to je bilo posve zanemarivo.
Pokušala sam se sjetiti kada se sve promijenilo, kada je moj i Antin bračni brod ušao u nemirne vode. Sjetila sam se prvih većih sukoba među nama koji su započeli promjenama u Antinoj tvrtki. Nagla i stihijska privatizacija poduzeća u našoj zemlji nerijetko je završavala otpuštanjem velikog broja radnika. I Antina tvrtka našla se u tom procesu, a radnici su pokušali zaštiti svoja prava štrajkom. Nisu imali previše za izgubiti. Plaće su im stalno kasnile, pred mnogima je bio gotovo siguran otkaz i štrajkom su pokušali spasiti što se spasiti može. Živjeli smo od moje plaće kojom smo jedva pokrivali račune i najnužnije troškove. Svaki mjesec klizili smo u veći dug.
Ante je postajao sve nervozniji. Napetost i bijes koji su se skupljali u njemu dok je s ostalim štrajkašima tražio svoja prava najviše su se oslobađali kod kuće. Otresao se na mene i djecu više nego inače. Nije bila rijetkost da smo bili sretniji kada ga nije bilo kod kuće. Primijetila sam i da djeca traže izlike kako bi izbjegla boravak u kući kada je u njoj bio njihov otac.
Još kad je sve počelo, rekla sam Anti da je možda bolje da odmah potraži novi posao. Sumnjala sam da će tim štrajkom radnici išta izboriti. To ga je strašno razjarilo. Počeo je vikati da su on i drugi radnici stvorili tu tvrtku i da im je nitko sada neće oduzeti. Nakon toga suzdržavala sam se od komentara prepustivši mu da sam donosi odluke.
I ja sam se sve teže nosila s novonastalom situacijom. Znam da sam se na dan vjenčanja obvezala biti s njim u dobru i zlu, ali morala sam priznati sama sebi da se sve teže nosim s teškoćama u kojima smo se našli. Potpuno sam razumjela u kakvoj je situaciji Ante i mogla sam zamisliti kako se osjeća. Nije mi bilo teško ni raditi od jutra do mraka da uspijemo preživjeti od prvog do prvog, ali jednostavno nisam imala snage biti dežurni krivac za sve loše što mu se događa. Umjesto da se u svemu tome još jače povežemo, budemo jedno drugome podrška, počeli smo se udaljavati.
Situacija je postala još gora nakon završetka štrajka. Iako su dobili neka blijeda obećanja, prava stvarnost je bila da plaće nisu stizale, a nakon nekoliko mjeseci zaredali su otkazi. I Ante je dobio pismenu obavijest o otkazu. Tog se dana vratio kući pijan urlajući da ga je cijela ulica čula. Kad sam mu iduće jutro prigovorila zbog toga, grubo se obrecnuo na mene:
- Gledaj svoja posla, Ida.
Prijavivši se na burzu, neko je vrijeme sjedio kod kuće, ali kada jedan mjesec nismo mogli platiti račune jer su djeca krenula u školu i trebala nove knjige, a minusi na računima dosegnuli plafon, odlučio je potražiti posao. Kao vozač kamiona našao je privremeni posao u privatnoj tvrtki čiji ga vlasnik nije htio prijaviti i plaćati mu zdravstveno i staž, već je morao raditi na crno.
Ante nije imao previše izbora, morao je prihvatiti što mu se nudilo kako bismo barem malo smanjili dugove i lakše živjeli.
Znala sam da u njemu ključa vulkan nezadovoljstva, ali ni ja nisam mogla reći da uživam u svom poslu i da mi tamo cvatu ruže. Jednostavno sam prihvaćala situacije kako su dolazile i pokušala plivati u njima najbolje što sam mogla. Uvijek sam imala na umu staru poslovicu "Kolo sreće se okreće" i nadala se da će doći bolja vremena.
Bila sam svjesna da Antin poslodavac iskorištava svoje radnike do maksimuma i da umor i iscrpljenost još više povećavaju živčanu napetost moga muža. Djeca i ja već smo počeli hodati po kući na vrhovima prstiju jer mu je sve smetalo. Govorio je da će sve poslati k vragu, a ja sam ga preklinjala da se smiri i ne napušta ovaj posao dok ne pronađe drugi. Svaki put bi me nakon takvih razgovora pogledao s mržnjom i stisnuvši zube, odlazio zalupivši vratima.
Kao da se nad našim domom i obitelji nadvio tamni oblak kroz koji nije prodirala ni jedna svijetla zraka. Sada mi se čini da je sve ukazivalo na nesreću koja je bila pred nama. U svom očaju ozbiljno sam razmišljala da napustim Antu. Ni djeca ni ja više nismo mogli podnosti toliki pritisak. Strahovala sam od posljedica koje bi cijela situacija mogla ostaviti na njima. Oboje su popustili u školi, a primijetila sam da u bijesu sve češće preuzimaju obrasce očeva ponašanja. Za njihovo dobro morala sam ih maknuti.
Tada je stigao kobni telefonski poziv iz bolnice. Ante je iduće jutro trebao krenuti na put. Kad sam se vratila s posla, pripremila sam mu toplu odjeću i večeru, ali večer je bila dobro odmaknula, a on nije dolazio. Nisam znala kamo je otišao jer je izašao prije moga povratka s posla, a nije ostavio nikakvu poruku. Bila sam uvrijeđena tolikom neuviđavnošću. Iako sam bila svjesna da se zapravo izbjegavamo više nego što se trudimo razgovarati, ipak sam smatrala da bi bilo u redu da je barem došao na vrijeme da bude malo s djecom i sa mnom. Kad je prošlo deset sati, poslala sam djecu u krevet i sama se spremajući leći. Ni u snu nisam očekivala da ću za samo sat vremena gledati svog supruga posve nepokretnog na bolničkom krevetu ne znajući hoće li se ikada probuditi.
Bacila sam pogled na sat i vidjela da je gotovo podne. Zaspati ionako nisam mogla pa je bilo bolje da ustanem. Nazvala sam bolnicu da provjerim ima li kakvih vijesti, ali medicinska sesu koja se javila nije mi mogla reći ništa novo. Je li to dobar ili loš znak, pomislila sam smeteno.
Pripremila sam ručak, a kada su se Jan i Maja vratili kući, rekla sam im da ćemo popodne zajedno otići u bolnicu. Za ručkom su bili neobično tihi. I dok smo se vozili u bolnicu jedva da su progovorili riječ. Vidjela sam kako su izmijenili poglede ugledavši oca prikopčanog na aparate.
- Mama, čuje li nas tata? - upitao je Jan.
- Ne znam, zlato, liječnici kažu da je u komi.
- Ja sam čitala da ljudima u komi stalno treba pričati - umiješala se Maja. - Pisalo je da čuju glasove, ali ne mogu reagirati.
- I ja sam to čitala. U svakom slučaju tati ne može štetiti ako mu pričamo nešto lijepo.
Maja je prišla krevetu i primila oca za ruku. Jan je još uvijek stajao na pristojnoj udaljenosti. Nagonski sam osjećala da u njemu još uvijek postoji bijes i neprijateljstvo prema ocu koji u posljednje vrijeme nije bio najugodnija osoba. Bliskost koju su nekad imali gotovo se istopila. Ne sjećam se kada je Ante zadnji put poveo sina na nogometnu utakmicu ili izašao s njim na školsko igralište gdje su nekada s Janovim prijateljima i njihovim očevima znali igrati mali nogomet.
Šutke sam sjedila pokraj Antina kreveta prepuštajući djeci da prema vlastitim osjećajima priđu ocu. Maja je sjela na krevet i nešto mu pričala, Jan je cijelo vrijeme stajao pokraj vrta. Čula sam kako je glasno uzdahnuo kada sam rekla da bi bilo dobro da pođemo.
U razgovoru s policijom doznala sam kako se dogodila nesreća. Pijani vozač izgubio je kontrolu nad vozilom i izletio na Antinu stranu. S instinktom profesionalca Ante je učinio sve da izbjegne nesreću, no naš već pomalo dotrajali automobil nije mogao reagirati onako brzo kako je Ante želio. Snažno je udario u zid zadobivši po život opasne ozljede glave. Zahvaljujući njegovoj reakciji, vozač drugoga automobila prošao je samo s modricama.
Neizvjesnost je potrajala nekoliko dana. Svako jutro nazivala sam bolnicu, a poslijepodne dolazila bih neko vrijeme posjediti kraj Antina kreveta. Djeca su nekad išla sa mnom nekada nisu.
Nakon tjedna dana liječnici su smanjili lijekove kojima su izazivali stanje kome i Ante je prvi put otvorio oči. Bila sam pokraj njega kada se to dogodilo, ali njegov je pogled bio potpuno prazan. U njemu nije bilo ni tračka prepoznavanja. U nekoliko navrata razgovarala sam s liječnikom koji mi je rekao da ni on sam nije siguran što od Ante možemo očekivati.
- Siguran sam da će patiti od amnezije. U takvim nesrećema gubitak pamćenja vrlo je čest. Jedino nikad ne znamo koji će dio nestati iz njegovih sjećanja. Vi ćete to najbolje procijeniti.
Kimnula sam glavom u znak razumijevanja.
U slučaju vašeg supruga bojim se da taj gubitak mogao biti prilično velik.
- Mislite li da se uopće neće sjećati djece i mene?
- To još ne možemo znati. Možda se samo neće sjećati nekog vremenskog odsječka prije nesreće. No ima još jedan problem. Postoji mogućnost i gubitka sposobnosti govora te ograničenja nekih motoričkih funkcija.
Protrnula sam.
- Kolikih ograničenja?
Slegnuo je nemoćno ramenima.
- To ćemo saznati tek kada posve dođe k sebi.
Suze su mi potekle niz lice.
- Pokušavam se pripremiti na sve što nas može očekivati.
- Pripremite se na najgore, sve ostalo shvatite kao božji dar - zakimao je glavom.
Prošao je još cijeli tjedan prije nego što se u Antinu pogledu pojavio bljesak prepoznavanja. Djeca i ja redovito smo ga posjećivali, pričali mu o svakodnevnim stvarima, a on je prazno zurio u strop ne reagirajući ni na što.
Maja je bila najupornija. Sjedila bi ocu na krevetu i brbljala sve što joj je palo na pamet. U jednom je trenutku povikala:
- Mama, tata nam nešto pokušava reći.
Okrenula sam se prema Anti i primijetila promjenu u njegovim očima. Počela sam mu postavljati jednostavna pitanja na koja je mogao odgovoriti s da ili ne. Odgovarao je kimanjem ili okretanjem glave. Svi smo uskliknuli od radosti. Bio je to doista veliki napredak. Odmah sam javila liječniku što se dogodilo.
- To je zaista dobar znak, gospođo - odvratio je liječnik žureći prema Antinoj sobi kako bi ga pregledao.
Radost zbog spoznaje da nas vidi i čuje pomutila je činjenica da je njegovo tijelo i dalje bilo mrtvo. Fizikalni terapeut svakodnevno je vježbao s njim kako mu ne bi atrofirali mišići. Liječnik me je upozorio da gledam kako to čini jer je postojala mogućnost da Ante zauvijek ostane takav. Čak su se i djeca ponudila da vježbaju s tatom što mi je bilo posebno drago. Strahovala sam da će ga izbjegavati, bojati se njegova nepokretna tijela.
Pretrage su potvrdile liječnikova strahovanja. Ante se nije sjećao velikog vremenskog odsječka prije nesreće. Reagirao je s prepoznavanjem na spomen roditelja, prijatelja i kimao je glavom kada sam ga pitala zna li što je prije radio.
Oporavljao se sporo, ali napredak se pak pokazivao. Proslavili smo kada je prvi put samostalno sjeo, pomaknuo nogu, izgovorio prvu riječ. Poput malog djeteta morao je učiti sve ispočetka. Nakon što je otpušten iz bolnice na kućnu njegu, svakodnevno smo morali dolaziti na govornu i fizikalnu terapiju jer bez invalidskih kolica nije mogao nikamo: U to mu je vrijeme bilo najizražajnije lice. Sve što nije mogao reći ili učiniti odražavalo se kao frustrirajuća grimasa.
Jednom prilikom dok se mučio dohvatiti viljušku, izletjela mu je psovka.
- Odlično, ako možeš opsovati, ubrzo ćeš i koješta drugo reći - nasmijala sam se dok me je on smrknuto gledao.
Drugi put je u nemoćnom bijesu odbacio rolu toalet papira nekoliko metara od sebe što je bio dobar znak da mu se vraćaju motoričke sposobnosti. Sa svakim tjednom koji je prošao sve je više napredovao. To mi je bilo drago jer sam iskoristila već sve mogućnosti bolovanja i godišnjeg odmora. Morala sam se vratiti na posao jer smo ovisili samo o mojoj plaći.
Dok sam ja bila na poslu, dolazila je naša umirovljena susjeda koja bi skuhala ručak i pomagala Anti. I djeca su uskakala koliko su mogla, ali ipak je bilo sve na meni. Kad bih se vratila kući, nisam znala čega bih se prije prihvatila. Dok bih obavljala kućanske poslove, svako malo bih zastala pokraj Ante pitajući ga treba li mu što dodati, je li gladan, žedan ili slično, U jednom trenutku uhvatio me je za ruku.
- Ida, ja...ko mi je žao - teško je prevalio preko jezika.
Iznenađeno sam ga pogledala. Bila je to prva cjelovita rečenica koju je izgovorio nakon nesreće. Kleknula sam pokraj njegovih kolica uzvrativši mu stisak.
- Sve je u redu. Ne brini se ni o čemu. Sada je najvažnije da se ti oporaviš.
Vidjela sam kako su mu suze potekle licem.
- To...li..ko se tru..diš - s mukom je izgovarao slogove.
- I ti bi to učinio za mene, zar ne?
- Bio sam loš muž? - u očima mu se pojavio upitan pogled.
Prisilila sam se na smiješak.
- Zaboravi. Nije sada vrijeme da razgovaramo o tome.
- Hva..la, Ida - glas mu je nestao u šaptu.
Nježno sam ga pomilovala po glavi i odvezla do kreveta. Uvijek bi navečer rano zaspao. I najjednostavnije dnevne aktivnosti su ga prilično iscrpljivale.
Nakon tog razgovora Ante se činio odlučnijim nego ikada da se oporavi. S nekom novom voljom i energijom radio je fizikalne vježbe. Poput poslušnog školarca s djecom je vježbao pisanje i govor. Te su ih zajedničke aktivnosti ponovno zbližile i sve sam češće čula kako se smiju. U tom čovjeku što je s Janom i Majom ležao na podu sobe i igrao se "Čovječe ne ljuti se" nije više bilo ni traga agresije i grubosti kojima ih je nekada zasipao.
Tri mjeseca nakon nesreće Ante je već mogao tečno izgovarati jednostavnije rečenice, a fizioterapeut je smatrao da je na najboljem putu da stane na svoje noge.
- Idući tjedan počinjemo učiti hodati! - izjavio je svečeno potapšavši Antu po leđima.
- Bio je vozač kamiona. Hoće li ikada više moći raditi svoj posao? - pitala sam liječnika koji je tog dana pregledao Antu.
- I to će morati ponovno naučiti. Možda je bolje da ne očekujete previše.
Kimnula sam glavom osjećajući se kao da je netko isisao svu energiju iz mene. Čak i ako se moj muž oporavi, neće moći raditi. Egzistencija cijele obitelji bit će na meni i to me je pomalo strašilo. Hoću li imati snage da izdržim?
- Što je rekao liječnik? - upitao me Ante kad smo se vratili kući.
- Da ćeš ponovno morati učiti voziti od bicikla do kamiona - pokušala sam se izvući šalom.
Ante je tužno kimnuo glavom.
- Nikad više neću biti čovjek kakav sam bio.
Trgnula sam se na te njegove riječi. Zagledala sam mu se duboko u oči.
- Nadam se da nećeš. Onoga Antu prije nesreće željela sam napustiti jer više nisam mogla podnosti nervozu i gnjev koji je širio oko sebe. Vratio si se posve drukčiji, sličniji onomu čovjeku kojeg sam upoznala i s kojim sam bila spremna dijeliti dobro i zlo.
Podignuo je ruku i nježno mi dotaknuo obraz.
- Više te nikada neću iznevjeriti, Ida, samo mi daj još jednu priliku.
Obavila sam ruke oko njega osjetivši nakon dugo vremena da me ispunjava ljubav prema mome mužu.
Pusti me na miru! - otrla sam suprugov pogled sa sebe. Nisam željela s njim razgovarati. Željela sam se zatvoriti u sebe i pronaći mir i utjehu u tišini. Tako mi je silno trebala tišina. I suze koje samo što nisu krenule. Da isplačem bol za koju sam njega okrivljavala. Jer mi je branio da živim punim plućima. Onako kako smo se u samom početku naše veze dogovorili da ćemo živjeti. Tog mi je dana to zabranio. Plakala sam te noći, sklupčana na kauču u dnevnom boravku i nisam željela otići k njemu u naš bračni krevet. Nisam ni k djeci u sobu željela otići, jednostavno sam morala ostati sama. U mislima s Ljubanom.
Upoznala sam ga ljetos dok smo svi zajedno - suprug i ja, naša djeca te naši i njihovi prijatelji - ljetovali na Murteru. Već smo nekoliko ljeta unazad iznajmljivali istu kućicu u kojoj smo provodili tri ili četiri tjedna zajedno. Suprug Drago i ja, te naši prijatelji još iz studentskih dana, bračni par Ivana i Robi. Oni nisu imali djece, no naša su djeca svake godine pozivala svoje prijatelje koji su rado s nama provodili praznike.
Ljubana sam primijetila već prvog dana kad smo se nakon dugog putovanja do Jadrana spustili na obalu u "naš" kafić. Radio je kao konobar, bio je izuzetno ljubazan i nasmijan, ali pristojan i distanciran. Čim me pogledao, imala sam potrebu popraviti frizuru i izgledati što bolje, a ne onako izgužvana i podbuhla od putovanja. No suzdržala sam se od pretjeranog pokazivanja osjećaja jer Robi i Ivana nisu znali za naš dogovor, a ni djece se to nije ticalo.
Ljubomoru sam uspješno prevladala
Zapravo, kako smo Drago i ja živjeli u dvije države kada smo se upoznali, već smo tada, kada je naša veza bila "veza na daljinu", sklopili sporazum o tome da ako nam se netko svidi, da se možemo upustiti u vezu, ali obavezno to moramo reći onoj drugoj strani. Da ne bi ispalo da čujemo tako nešto od neke ne baš naklone osobe. S vremenom, kada smo već bili u braku i djeca bila tu, dogovorno smo si obećali da ćemo živjeti punim plućima čak i u ljubavnom, seksualnom smislu.
- Kao Skandinavci! - digli smo čaše i zapečatili naš dogovor jer su nam uzor bili ljubavni odnosi za koje smo smatrali da su u Skandinaviji uobičajeni. Odnosno, uobičajeniji nego u ostatku Europe i svijeta. Meni su čak i odgojne metode Skandinavaca bile uzor kod odgoja naše djece. I bile su uspješne, priznajem. Pa zašto i ljubavne ne bi bile jednako uspješne?! Ni Drago ni ja nismo namjerno tražili druge partnere i meni se samo jednom u toku braka dovoljno svidio neki drugi muškarac s kojim se na kraju nisam upustila u vezu jer on nije imao petlje upustiti se sa udatom ženom. Bojao se. A ja sam bila razočarana. Naročito zato što je Drago već bio u vezi s jednom djevojkom. No ni ta veza nije bila baš sretnog tijeka jer je djevojka koja mu se svidjela postala ljubomorna i čangrizava, željela je da se on rastane iako joj je na samom početku objasnio da do toga nikada neće doći.
Tada sam se s voljom, ljubavlju i predanošću nosila sa svojom ljubomorom i uspješno je prevladala. Bila sam zadovoljna i ponosna i imala osjećaj da je naš brak nakon toga postao kvalitetniji i čvršći. Povjerenje jedno u drugo bilo je bezgranično. No falilo je samo još jedno - da se i ja zaljubim i nađem osobu koja bi se bez bojazni upustila u vezu sa mnom, ženom u braku, majkom dvoje već povelike djece. A to uopće nije bilo lako.
Odakle je kemija među ljudima?
Nisam se zaljubila toliko puta da bih mogla bilo što striktno tvrditi, no muškarci su se uglavnom bojali ući u vezu sa ženom čiji muž zna za tu njenu vezu. Jer preljub, onaj klasični preljub kada partneri jedno od drugoga kriju svoju vanbračnu vezu, s moje strane uopće nije dolazio u obzir. A iz nekog razloga, muškarci su se toga bojali. Smiješno i apsurdno, no nisu se bojali poskrivečki ljubovati, ali otvoreno, da.
Nitko nikada nije shvatio zašto jedna osoba privuče drugu, zašto i odakle dolazi ta kemija, jer sigurno nije odgovor ni u izgledu ni u obrazovanju, materijalnom stanju niti bilo što drugo glupo. Od svega toga izgleda da je najvažnija ona prva iskrica koja plane neočekivano. A mene je Ljuban privukao od prve. Jako. Kao da je moja duša samo čekala da netko popuni dio koji je bio spreman za još jednu ljubav. Jer ni jednog trena nisam prestala voljeti Dragu.
Dok sam tog prvog popodneva u kafiću na obali gledala Ljubana, dok su mi morski zrak i povjetarac budili čula, nisam ni slutila što me sve čeka u budućnosti.
- Dobar dan, izvolite - prišao nam je i uzeo narudžbu. Glas mu je bio snažan i jasan, a ruke u kojima je držao blokić duge i žilave. S dugim prstima, koji su me privukli i nisam skidala pogled s njih. Jer sam, svjesno ili nesvjesno, izbjegavala pogledati njegovo lice i oči, kako se ne bih otkrila pred drugima i pred njim. Činilo mi se da bi mi sa lica sve mogli pročitati. Kad smo svi naručili neko piće, pitao nas je želimo li što pojesti. Djeca su navalila da žele pržene krumpiriće. I mi odrasli bili smo raspoloženi za neko grickanje, tako da se ubrzo na stolu našla ogromna plata puna krumpirića i uz njih majoneza i ajvar. Kad je spuštao platu na stol, Ljubanu je mali dio palca dotaknuo majonezu a on je, kada je odlazio, polagano, gotovo potajice polizao prst, što je u meni izazvalo burnu reakciju. Imao je lijepa usta. Naravno, u tom je trenu meni bilo lijepo sve što sam na njemu primijetila.
U toku popodneva pratila sam ga dok se kretao po terasi poslužujući druge goste, a osim njega radile su još jedna mlađa djevojka i vlasnica lokala koju smo tokom svih ljeta koje smo provodili na Murteru, dobro upoznali. I ona nas je došla pozdraviti, a kada smo odlazili ona je bila ta koja je došla naplatiti račun. Krumpirići su na kraju bili gratis, na račun kuće. Svi su bili oduševljeni, osim mene koja sam bila razočarana jer nije Ljuban došao do nas i nisam više imala priliku čuti njegov glas.
Što više radim - veća je lova!
Navečer kada smo pošli na spavanje, željela sam o njemu pričati s Dragom, no nekako, jednako sam željela biti sama u mislima sa sobom i slikom privlačnog konobara. I tako su dani prolazili, svakodnevne kavice u tom kafiću donosile su mi radost i uzbuđenje, a trenuci kada smo bili na plaži često su mi bili prazni i pusti iako je bilo puno ljudi oko mene. Bila sam rastrojena, ne sjećam se kada sam se tako osjećala jer sam uglavnom uživala u životu punim plućima. Čežnja da ga vidim postala je pomalo opsesivna. A još uvijek nisam ništa rekla svom mužu. Čudilo me da još nije ništa primijetio, valjda je bio toliko zauzet zabavom s društvom, kartanjem bele i ispijanjem piva s Robijem i Ivanom da nije obraćao pažnju. Jer inače je bio pravi stručnjak da otkrije promjenu u mom ponašanju čim bi mi se netko svidio, uostalom, kao i ja u njegovom. Ipak smo se poznavali dvadeset godina i bili vrlo bliski.
Jednog smo kasnog popodneva ljenčarili na plaži, dečki su se kartali, Ivana je čitala knjigu a ja sam potrbuške ležala na prostirci i kroz koprenu kose koja mi je pala na lice gledala kupače rumene od skorog zalaska sunca. Vjerojatno sam zadrijemala kad su me naglo trgli povici. Drago i Robi su vikali uglas.
- Ljubane, čovječe, dođi k nama na belu! Treba nam četvrti!
Uspjela sam ostati mirna. Primijetila sam da se naš sin Matko, dok sam ja spavala, pridružio kartanju, a onda i visokog, tankog Ljubana koji je, sav mokar od kupanja, krenuo u našem smjeru.
- Hej, društvo - pozdravio je i sjeo na oblutke tik do mojih nogu. Nekoliko je kapljica s njegovog tijela palo na moje. I dalje sam mirno ležala, glumeći da drijemam.
- Nemam puno vremena, moram se vratiti na posao - rekao je odbijajući kartanje.
- Al' te te ta tvoja gazdarica iskorištava! Nemaš ni trena slobodnog vremena.
Ljuban se nasmijao. - Nije baš tako, ja želim da me iskorištava - rekao je, no na taj su mu se komentar muškarci narugali pa se Ljuban brzo ispravio. - Što više radim, veća je lova, a zbog toga sam i počeo konobariti.
Željela sam da me primijeti
Još se nekoliko minuta zadržao u razgovoru, obećavši da će jednog popodneva ipak otkartati belu s njima. Ja sam se i dalje skrivala iza svoje kose. Vidjela sam kad je ustao a onda se začudila jer sam primijetila da me odmjerio od glave do pete. Nisam mogla po izrazu lica otkriti sviđa li mu se što vidi ili ne, a onda je već nestao iz mog vidokruga.
Slijedećih sam ga dana svakog jutra na kavi ljubopitljivo gledala da vidim hoće li me opet odmjeriti i pogledati na neki poseban način, no kada smo bili u velikom društvu, ništa se nije događalo. Vjerojatno je bio samo muškarac koji nije mogao odoljeti da ne "baci oko" na izloženo žensko tijelo. Bila sam razočarana i već sam osjećala kako se povlačim u sebe, kako se zatvaram prema mogućem razočaranju. Još jedna uzaludna nada. Uz to, počeo me mučiti PMS pa sam narednih nekoliko dana ostala u kućici i tamo u miru i tišini pijuckala jutarnji čaj. Pokraj naše je kućice vijugao puteljak kojim se moglo doći do jedne od plaža i jednog sam jutra s čuđenjem na toj stazici ugledala Ljubana. Žurio je u smjeru centra, a ne prema plaži. Letimično me pogledao već kada je odmaknuo, a onda se vratio i pozdravio me.
- Nema te ovih dana na kavici - nasmijao se široko.
- Ženski problemi - rekla sam otvoreno, izazivajući, da vidim njegovu reakciju.
- Aha - nije se ni malo zbunio. Zanimljivo. Muškarci se obično malo trgnu čim se spomenu "ženske stvari", zato sam to tako napadno i rekla. Željela sam ga zbuniti, ali nije mi uspjelo.
- Ne radiš danas? - pitala sam ga svjesna da lagano drhtim.
- Radim, radim, zaspao sam, kasnim, no ovako rano ujutro obično nije velika gužva. Vidim da je tvoje društvo već dolje, ne?
- Požuri, možda ih još uloviš.
- Ma nema veze. Vidjet ću ih već... U stvari, idem, danas bih popodne mogao ipak svratiti do plaže, na belu pa da se dogovorim s tvojim mužem. Bok!
"Mojim mužem!" Kako je to ravnodušno rekao! Iako sam opet osjetila beznađe, taj me kratki razgovor s njim razbudio, odnosno opet je razbudio moju želju. No po glavi su mi se vrtjela sva ona razočaranja od prijašnjih godina kada sam i pomišljala da ću možda, možda, naići na muškarca koji će mi se jako sviđati i kojem neće smetati što sam u braku, dobrom, kvalitetnom braku s mužem kojeg volim i kojeg nemam namjeru napustiti. Zašto je, pobogu, to svima tako čudno i teško prihvatiti?!
Primila sam se kuhanja ručka iako sam znala da moji ukućani neće doći još satima, no skuhala sam brdo tjestenine i napravila hladnu salatu a onda i ja otišla na plažu. Predvečer, kad je Ljuban stigao na kartanje, ja sam bila u moru, daleko od obale, ali sam primijetila kad je prišao našoj grupici. Okrenula sam se i otplivala još dalje. No osjetila sam umor i krenula natrag. Odjednom je ispred mene izronio Ljuban. Uhvatio me oko struka i povukao ispod vode. Kad sam izronila i došla do daha, podviknula sam na njega:
- Jesi li ti normalan? I Jako si me prepao! Mogla sam se utopiti!
- Ne bi ti se ništa dogodilo - nasmijao se bez suzdržavanja. - Uostalom, ja bih te spasio, masaža srca i disanje usta na usta moja su specijalnost. Prošlih sam godina radio kao spasilac na nekoliko plaža.
Pogledala sam ga mrko, kroz slapiće slane vode koja mi se slijevala niz lice. Prilično se smjelo ponašaš.
- Ma jel'? Hoće li me tvoj muž nokautirati kad izađem van? pitao je i dalje neozbiljan.
- Neće. Nije on takav. Ali svih si ovih dana suzdržan, odakle sad ovo? - zanimalo me.
- Ja sam ti takav, volim zezanciju i poprilično sam otkačen, no kad radim, moram biti ozbiljan, zar ne?
Bila mi je to dragocjena informacija zbog koje mi je utroba zaigrala. Kad smo se vratili do obale, odmah je krenulo kartanje i tek sam tada upoznala pravog Ljubana. I sve sam se više zaljubljivala u njega. Koji je on vrag bio, prostak, ponekad lascivan, a to mi se tako sviđalo kod njega. Kod nekih muškaraca je to ružno, vulgarno, kod njega je bilo šarmantno. On, Drago i Robi su se našli na istoj valnoj dužini, kao da su prijatelji već godinama.
Zar nije bio zainteresiran?
No kad se spustio mrak, Ljuban se morao vratiti na posao a praznina u meni je opet bila ogromna. Kad smo i mi krenuli s plaže u kućicu, hodala sam uz Dragu i započela razgovor, no očito nije bilo ni vrijeme ni mjesto da mu pričam o Ljubanu jer su nas djeca prekinula samo što sam otvorila usta. "Ma uostalom, o čemu da mu pričam?" opravdala sam si svoju šutnju.
Slijedećeg jutra u kafiću se poveo razgovor o odlasku na neku nogometnu utakmicu. Svi su bili "za" osim mene tako da sam slijedeće večeri nakon plaže ispratila društvo koje je automobilima otišlo do Šibenika, a ja sam krenula u kafić na večeru. Ljuban me posluživao gledajući me iskričavo, ali je opet bio pristojan i fin, ugodan konobar. Pijuckala sam vino nakon jela i pratila njegovo kretanje terasom. Tako sam primijetila kako mu je jedna djevojka, kad je plaćala račun, uzela kemijsku iz ruke i na računu nešto napisala. Zavjerenički mu je račun tutnula u dlan. Pretpostavila sam da mu je dala svoj broj telefona. Oh, tada sam osjetila snažnu ljubomoru. Bila je mlada, privlačna, slobodna. A ja? Starija od Ljubana, u braku, prosječnog izgleda... Steglo me u području solarnog pleksusa. Moje se dobro raspoloženje istopilo.
Vidjela sam Ljubana kako odlazi prema unutrašnjosti, kako je pogledao u papirić, nezainteresirano ga izgužvao i bacio u koš. Opet mi je srce zaigralo. Nije bio zainteresiran za djevojku! Ili? Ili je zapamtio broj i papirić mu više ne treba?! Tada me opet obuzela bezvolja i neraspoloženje. Shvatila sam da izjedam samu sebe i odlučila otići čim prije. Pozdravila sam se s gazdaricom i mahnula Ljubanu koji je, zbog nesnosne gužve, imao i previše posla da bi obraćao pažnju na mene. U kućici sam se osjećala kao u zatvoru, pokušavala sam zaspati no nije mi uspijevalo pa sam izašla na terasu. Tu sam dočekala društvo kada su se vratili iz Šibenika, no ubrzo su svi oni, umorni od puta i uzbuđenja, pozaspali a ja sam i dalje sjedila na terasi, u mraku, u buci pjesme cvrčaka, sama sa svojim mislima. Znala sam da za ljubav nikada nije kasno, no te sam noći razmišljala o tome da odustanem od očekivanja. Osjećala sam se starijom nego što sam bila, bezvolja i apatija su me pomalo zahvaćale, duh mi je klonuo. Ni ljeto ni godišnji odmor više mi nisu bili tako zabavni i zamamni kao što je to nekada znalo biti.
Ljetne avanture događaju se nekome drugome, meni očito ne. Možda Ljubanu i onoj djevojci? Mnogima se događaju, mnogi ljeto koriste da bi otpustili kočnice i uradili ono što se u ostatku godine ne usude. A ja, koja sam cijeli svoj život bila spremna za ljubavnu avanturu, čak sam našla i muža koji je to prihvatio, ja jedina nisam imala nikoga "sa strane".
Rekla sam mu za naš otvoreni brak
Iako nikada nisam s Ivanom i Robijem o tome razgovarala, bila sam gotovo sigurna da je Ivana prije dvije godine bila zaljubljena u jednoga svog kolegu, nekoliko je puta bila na poslovnim sastancima za koje sam pretpostavljala da nisu bili baš poslovni, no istinu nisam znala. Ona o tome nije nikada govorila. Za Robija nisam bila sigurna, pomislila sam da ću pitati Dragu zna li on što. Sjetila sam se i svoje sestre koja je svako ljeto imala nekog ljetnog udvarača s kojim bi provela nekoliko dana i onda bi sve palo u zaborav. No zato je danas moralna propovjednica koja ne propušta priliku da izrazi svoje neslaganje s vanbračnim vezama i koja je u svom braku, iako već napola istrošenom, uzdanica i vjerna supruga za koju ne postoji ništa osim muža i djece. Uh...
Padala sam u očaj, počela sam i druge gledati s prezirom samo zato što sam ja sama bila nesretna i nezadovoljna. Zaljubljenoj osobi takve gluposti ne padaju na pamet. Zaljubljene su osobe vedre, optimistične, zrače srećom i nema mjesta kritičnosti. Zato sam i voljela to stanje. Zato sam te večeri i bila tako razočarana i osjećala se odbačenom. Dok sam u mislima čangrizala na sve i sva, shvatila sam da me ipak hvata san. Ušla sam u kućicu, oprala zube i umila se kad sam shvatila da sam torbicu s novčanikom i dokumentima ostavila na stolcu. Mala je bila vjerojatnost da će mi ju netko po noći ukrasti, kućica je bila povučena od glavnih puteva, ali ipak sam krenula po nju. Čim sam izašla, začula sam da me netko tiho zove.
- Žana!
Prepala sam se i stisnula uz zid, gotovo sam vrisnula kad se pojavila crna sjena ispred mene.
- Pssst, ne boj se.
- Oh, kako si me prepao - odahnula sam.
Čula sam da se Ljuban smije. - Nisam htio. No vraćao sam se kući i vidio te na terasi, mislio kako ću malo sjesti s tobom i popričati, da se odmorim od one gungule dolje, a onda si nestala u kući. Baš sam razmišljao što da radim, da li da ti kucnem na vrata, hoću li nekog probuditi, hoće li me tvoj muž zaskočiti, i evo tebe natrag. Imaš malo vremena za mene?
- Imam, sjedni.
- Uhhh - spustio se u stolicu uz uzdah olakšanja. - Ovaj je posao vraški naporan, no moja se ušteđevina fino nadebljala a do kraja ljeta što će još biti - opet se vragolasto nasmijao.
- Ostavljaju ti dobre napojnice?
- O da, itekako. Ima ih baš široke ruke, ne žalim se. Moći ću još dugo živjeti s ovom lovom koju ću zaraditi preko ljeta, naravno, ako ne počnem luđački trošiti.
- Što ti uopće radiš ostatak godine?
- Pišem, slikam, pumpam mišiće, haha! - smijao se glasno.
- Da, vidim da sav pucaš koliko si se nabildao - i ja sam se nasmijala jer je bio tako žgoljav i mršav.
- Ma to me žene potroše, jadan ja, žalio se samodopadno.
- Ma da, a gdje su te žene? - pitala sam okrećući se oko sebe.
- Jedna je ovdje - počeo mi se nabacivati. Nije me mogao vidjeti no očito je čuo moj glasan uzdah.
- Jesi li raspoložena za jedno noćno kupanje? Ja sam i krenuo na plažu kad sam završio, dobro mi dođe da se malo osvježim, lakše zaspim i lakše se ujutro razbudim. Ili bi ti se muž naljutio?
- Baš rado spominješ mog muža.
- Pa da, da ne zaboraviš da si u braku. Jer ja tako djelujem na žene, da zaborave na to - opet se smijao.
Neodoljiv je bio tako neozbiljan. I kao da mu zaista uopće nije bilo važno što sam udata. Počela sam se pitati, trunka želje se počela buditi... Otišli smo do plaže i okupali se, bio je to za mene jedinstven doživljaj. Iako nije ništa pokušavao, ipak mi se na neki način nabacivao, onako šarmerski, onako kako to muškarci diljem svijeta svakodnevno rade. Kad smo se vraćali kući, malo se uozbiljio.
- A kakav ti u stvari imaš odnos s mužem?
- Otvoren - rekla sam šturo.
- Otvoren brak? - pitao je radoznalo.
- Da - bilo je tako lijepo to mu priznati.
- Guba, nasmijao se. Šutio je sve do naše kućice. Poljubio me u obraz na rastanku a onda se okrenuo i pitao me hoću li i sutra biti na terasi kada će ići na kupanje. Potvrdila sam da hoću, što je njemu očito značilo da pristajem na nešto više od druženja.
Ljeto u ljubavnikovu zagrljaju
Ujutro sam bila sva "našpanana" kad smo dolazili u kafić. Ljuban se neprimjetno promijenio jer je, kada nam je donosio kavu, kao slučajno okrznuo moje bedro, što nikada prije nije napravio. I nitko osim mene to nije primijetio. Čekala sam ga te noći pa smo ponovo otišli na noćno kupanje, no ovoga puta vodili smo ljubav na ručniku, na oblucima koji su šuštali ispod nas. Malo me pekla savjest jer Dragi još nisam uspjela ništa reći, no opet sam se utješila mišlju da ću mu već reći kad malo budemo sami. A Ljubana je zanimalo kako to kod nas funkcionira.
- Zar vi jedno drugome sve pričate? Sve detalje?
- Ne baš sve detalje, no da me zanima kako je vodio ljubav sa svojom curom, ja bih ga pitala.
- S njegovom curom - smijao se. - Kako smiješan izraz.
- Jesam li ja sada tvoj dečko?
- Naravno, zar nisi?
- Haha, zamisli, jesam. Smiješno. A hoćeš li mu ispričati sve što smo radili noćas?
- Ako će htjeti... Samo... On još ništa ne zna za tebe.
- Kako to, zar nije tvoja obaveza da mu kažeš?
- Da, je, samo što nikada nismo sami pa još nisam uspjela. A željela sam mu to reći već onog prvog dana.
- Stvarno? Već tada si me poželjela?
- Da - sad sam se i ja nasmijala. - Kako super!
- A ti? Kada si se ti odlučio upustiti u vezu sa ženom u braku?
- Pa nemam ti ja nekih predrasuda prema braku, ako je žena "za", i ja sam.
- Znači već si imao iskustva sa udatim ženama?
- Jednom, dvaput - odgovorio je nehajno.
Opet sam osjetila malo ljubomore, no znala sam da se s tim mogu nositi, već sam to preživjela s mužem.
- No, htjela sam te u stvari pitati kada si ti odlučio da ćeš se upustiti u vezu sa mnom? Nisam ti se ni nabacivala niti ti dala povoda da bilo što pokušaš.
- Varaš se. Primijetio sam kako me gledaš, možda ne baš prvog dana, ali ubrzo nakon toga. Svidjelo mi se to, i ti si mi se svidjela - priznao mi je.
- Ma da? Tko bi rekao. A jel' još netko primijetio kako te gledam? Gazdarica ili ona druga konobarica? - pitala sam s malo straha. Odmahnuo je glavom. Ja sam se malo umirila, no bila sam i dalje radoznala.
- A jesu li te žene s kojima si bio bile u otvorenom braku ili su svoje ljubovanje krile od svojih muževa?
- Ove s kojima sam do sada bio su krile, no iskreno, bilo mi je to gnjusno. Skrivati se, strahovati da nas netko ne vidi, razmišljati hoće li mi se neki bjesni muž pojaviti na vratima... A znaš što? Nisam bio baš zadovoljan dok sam slušao priče o tome kako ih muževi zanemaruju, kako su se ohladili, kako one žele nešto više od života. Samo su kukale i mrzile te svoje muževe. Nije mi to uopće u redu. Mislile su da sam ja nešto više i bolje od njih, da ću ostvariti neke njihove neostvarene snove, što ja znam, a ja sam isto tako samo jedno muško koje će jednog dana zapostaviti svoju ženu i otići s društvom na pivo i nogomet rekao mi je.
Bio je gotovo brutalno iskren, no to mi se tako svidjelo da sam ponovo poželjela voditi ljubav s njim. Suzdržala sam se jer je već bilo prošlo tri sata ujutro a on je trebao u devet već biti u kafiću. Ponovili smo naše susrete još nekoliko noći sve dok se naš godišnji nije završio. Jutro prije povratka u Zagreb bilo mi je najtužnije ikada. Rastati se od svog ljubavnika jako mi je teško padalo.
Poludio je zbog moje ljetne veze
Uhvatila sam trenutak da platim račun kada je Ljuban otišao za šank. U kafiću je bilo pusto, ni gazdarice nije bilo, tako da mi je brzim pokretom poljubio ruku.
- Vidimo se u Zagrebu.
- Zaista? - pogledala sam ga zahvalno. No to će biti tek u listopadu, zar ne?
- Nažalost - promrmljao je dok mi je vraćao kusur. - Ali svakako me nazovi krajem rujna - napisao mi je broj na papirić koji sam brzo sakrila jer je neki gost ušao i naručio kavu. - I reci mužu - šapnuo je kad sam već odlazila. Naježila sam se. Kako savršen muškarac za mene!
No u Zagrebu se sve zakompliciralo. Prvu večer kad smo bili sami kod kuće, počela sam pričati Dragi o svojoj zaljubljenosti.
- Ma hajde! - uzbuđeno, ali i malo namrgođeno je komentirao. - Pa u koga si se zaljubila?
- U Ljubana.
- U onog konobara? Onog koji hoda kao federbeba? - sve se više mrgodio.
- Da, pa u čemu je problem? - pitala sam, osjećajući da ovo neće proći baš onako glatko kako sam se nadala.
- Pa on je obični žigolo. Ljeta provodi na Jadranu i zavađa žene, a zimi planduje i ništa ne radi. On je jedan obični niškoristi!
- Nije on takav - počela sam.
- Ma kako nije?! Uostalom, odakle ti znaš kakav je? Nisi ga pošteno ni upoznala.
- Jesam, jesam pošteno sam ga upoznala.
Ispričala sam mu pojednostavljenu verziju našeg "poznanstva" a Drago je sve više bjesnio.
- Ti si se je.... s njim meni iza leđa?! A ja k'o tukan družio se s njim i pozivao ga na belu i davao mu velike napojnice! Kao da sam mu plaćao seks s mojom ženom!
- Drago, zaboga, daj se sredi i smiri, što ti je? Pričaš gluposti. Sve si izokrenuo i sve sada ispada tako prljavo. Ja se nikada nisam ponašala tako dok si ti bio s Violetom. Još sam te i podržavala i tješila kada si bio razočaran. Koji ti je vrag sada?
- Koji mi je vrag? To što me moja žena prevarila kao da nije dovoljan razlog da budem bijesan - derao se.
Hoćeš li ga nazvati za koji dan?
- Nisam te prevarila, imamo taj dogovor oduvijek. I zašto me sada maltretiraš s tim svojim napadajima ljutnje? - i ja sam podigla ton.
- Jesi, prevarila si me. A dogovor je da kažemo unaprijed ako nam se netko sviđa. Da popričamo o tome. Da vidimo gdje smo, kako se ono drugo osjeća zbog toga. Tako sam ja postupio kada sam se zaljubio u Violetu. Ti si imala prilike malo-pomalo se pripremiti na ono što slijedi. A mene si stavila pred gotov čin. "Ja sam to napravila, a tebe ko je **** !"
- Uopće nije tako. Dobro, jednim dijelom jest - priznala sam pokunjeno, sa suzama u očima. Htjela sam ti reći još prvog dana, no nisam imala prilike. I svaki dan nakon toga sve je bilo puno ljudi, nikada nismo bili sami.
- Pa mogla si me probuditi u dva u noći i sve mi ispričati - viknuo je na mene - ali ne, u dva u noći ti si se vucarala okolo s njim!
- Prestani, molim te, smiri se o tome ćemo razgovarati sutra. Okej?
- Ne, nije okej - gledao me kao da sam neko smeće. Bilo mi je grozno, nikada se prije nisam tako osjećala. - Izdala si me, izigrala si moje povjerenje i ja ti više neću moći vjerovati!
- Pretjeruješ! - povikala sam histerično.
Iako je jednim dijelom bio u pravu, nije trebao tako reagirati i mogli smo sve riješiti na civiliziraniji način. No Drago nam nije dao priliku. Otišao je u spavaću sobu i kad sam htjela mirnije porazgovarati s njim, tražio je da izađem i ostavim ga samog. A navečer kad sam došla spavati, on se premjestio u boravak. Trajalo je to nekoliko dana. Onda se smirio i ispričao za svoje ponašanje pa smo opet bili u korektnim odnosima. Ali kao da ga je neka furija opsjedala, svakih nekoliko dana imao je takve napadaje ljubomore da mi je zagorčavao život i ja sam požalila što sam ikada i pomislila o nekom drugom muškarcu. Sva se teorija o otvorenom braku kao kula od karata samo urušila u bezdan. I ja sam se osjećala izdanom jer sam ja sama, dok je on bio u vezi, uložila puno truda da pređem preko svih neugodnih emocija koje su me tada mogle svladati pa da i ja padnem na ispitu zrelosti.
Bila sam i ljuta jer sam smatrala da je licemjer, da je muškarac koji za sebe smatra da ima pravo raditi što želi "sa strane" a meni je to pravo uskraćivao. Dobar dio kolovoza i skoro cijeli rujan plutali smo čas na mirnim, čas na uzburkanim vodama. Kada je Drago bio miran, pomalo smo mogli razgovarati o mojoj ljubavi, no svaki je puta iz tih razgovora izvlačio neke zaključke koji bi ga ponovo doveli u stanje bijesa. Ja sam postajala sve umornija i apatičnija. Borila sam se za svoju ljubav, za naš odnos koji je do tog perioda bio i više nego dobar, no on je sva moja nastojanja nekako poništio. Jednostavno, nije mi dao da dišem punim plućima i koliko god da sam razumjela s čim se on to nosi, nisam mu mogla dati za pravo. No ipak, gušilo me to. Bila sam zaista nesretna, plakala sam skoro svakoga dana i razmišljala kako možda Ljuban ipak nije moja sudbina. Kada se približio kraj rujna, a znajući za dogovor da nazovem Ljubana krajem rujna, Drago je postajao sve nesnosniji.
- Hoćeš li ga zvati za koji dan? - počeo je s pitanjem tog popodneva.
- Da, nazvat ću ga, obećala sam - rekla sam, a glas mi je podrhtavao od nesigurnosti.
- Ne, nećeš ga nazvati! Zahtijevam od tebe da ga se kloniš, da prekineš svaku komunikaciju s njim!
- To je nešto što ne možeš TI zahtijevati od mene i neću na to pristati!
- Onda ja odlazim iz ove kuće. Selim se istog trena!
- Daj budi razuman! - vikala sam. - Prestani se ponašati kao idiot! Ubio si mi volju za bilo čim, a kamoli za time da ga zovem. Rasplakala sam se kao nikada prije. - Pokvario si mi užitak ljubavi koju sam dugo čekala. Sada, u ovakvom stanju, ne mogu uživati u odnosu s Ljubanom. Nikada ne bih bila sretna znajući da si ti zbog moje veze s njim ljut i razočaran. Znao si to, sigurna sam. Znao si da ne mogu uživati u ljubavi ako si ti nezadovoljan. Potčinio si me svojoj volji. Izmanipulirao si me. Ne možeš podnijeti da volim nekog drugog uz tebe. Želiš biti jedina važna osoba u mom životu. Ti si sebičan, sebičan, uskogrudan, licemjerni Balkanac - ridala sam a on kao da se u tom trenu slomio. Kao da je tek tada shvatio što čini i meni i sebi. U očima sam mu vidjela da se pokajao. No nisam mu vjerovala. Koliko li je samo puta u ovih mjesec i pol dana naoko prihvatio moju ljubav, pa bi me opet brutalno napao. Nisam više mogla tako. Bilo je izluđujuće očekivati njegovu bijesnu reakciju ili pak očekivati da napokon prihvati ono što se događa.
Pusti da budem bolji od njega
Potonula sam u neki hladan i mračan bazen i kada me htio dotaknuti, kada me pogledao gotovo pseće vjerno, otrla sam taj njegov pogled sa sebe i rekla:
- Pusti me na miru.
I tu se vraćam na početak ove priče. Te se noći nisam uvukla u bračni krevet, prvi puta otkada su problemi počeli. Drago je shvatio da je pretjerao. Ujutro, kad me našao skvrčenu na kauču, kleknuo je na pod ispred mene i obećao mi da više nikada neće reći ništa protiv moje ljubavi. Da će se šutke nositi sa svojom ljubomorom, da sam bila u pravu kad sam rekla da je Balkanac i da će se on potruditi da bude Skandinavac.
- Ne vjerujem ti - promrmljala sam tupo.
- Znam da mi ne vjeruješ, ali mislim ozbiljno. Nazovi Ljubana, budi s njim, samo te molim da mi pomogneš kada me uhvati ljubomora.
- Kako da ti pomognem? - tračak nade zasjao je na dnu tunela.
- Pusti da budem bolji od njega. Bar za sada. Ako je i u čemu bolji od mene, nemoj mi reći. Mislim da će mi biti najlakše ako što manje znam. Prešuti, ne moraš lagati. Nisam bila sretna s takvim rješenjem i potrajalo je još desetak dana dok sam se smirila i uvjerila se da se i Drago smirio. I nekako, uspio je ostati pribran, iako sam mu vidjela stalnu borbu na licu. Boljela me njegova bol, ali moja je želja da budem s Ljubanom ipak bila jača. Kad sam ga napokon nazvala, već je bio listopad.
- Hej, bok, Žana je - javila sam se nesigurno.
- Oh, mislio sam da si odustala od mene - rekao je rezervirano.
- Oprosti, jesam li zakasnila? Jesi li ti odustao od mene?
- Pa pitao sam se da li da krenem dalje, ali ipak sam se nadao da si još uvijek...
- Jesam! - brzo sam mu upala u riječ - A ti?
- Naravno! - napokon sam začula njegov osmijeh.
Našli smo se već slijedeće večeri i nakon pića otišli do njegovog stana. Dok je on tražio neku muziku na velikom televizoru, pogled mi je pao na dva plakata na suprotnom zidu. Nasmijala sam se zbog nevjerice. Na njima su bila odštampana dva baš prikladna latinska izraza: "Varietas delectat" (Raznolikost veseli) i "Amor omnia vincit" (Ljubav sve pobjeđuje).
- Šališ se! - uzviknula sam.
- Ne kad je latinski u pitanju - namignuo mi je. - Ipak sam ga studirao bolnih pet godina. Okrenula sam se i počela razgledavati knjige bačene na pod pokraj fotelje.
- Oho, imaš Stiega Larsona! - zadovoljno sam primijetila.
- Da, čitajući njegove knjige... Ček, jesi li ih ti čitala?
- Nisam još, ali želim to već neko vrijeme. Kažu da su odlične.
- Haha, i trebaš ih pročitati. Glavni lik je u vezi s udanom ženom a njen je muž suglasan s tim.
- Vau, Sad si me još više zaintrigirao.
- Da? Nakratko sam pomislio da ste ih ti i tvoj muž pročitali i da ste se nakon toga odlučili na otvoreni brak. Meni se definitivno to urezalo u pamćenje i ja sam poželio imati vezu kao taj glavni lik. I onda sam upoznao tebe i zaključio da moja želja nije jalova - gledao me sa širokim osmjehom.
- Zamalo ti se izjalovila jer se Drago, kad sam mu napokn sve ispričala, počeo ponašati kao luđak, optuživati me za prevaru i ... Uglavnom, bio je grozan. No smirio se. Zato te nisam tako dugo nazvala.
- O, pa hvala mu što se urazumio! - zadovoljno je sjeo duboko u kauč i pozvao me k sebi. Zagrlio me kao da me želi utješiti i umiriti, a ja sam napokon bila mirna. Znala sam da ova sreća neće biti vječna, da će se Ljuban jednog dana oženiti i imati svoju obitelj, no nisam o tome sada željela razmišljati. Udahnula sam život punim plućima i odlučila mu se prepustiti ...
Katarina, ej Katarina, probudi se! - drmusao me suprug tvrdeći da me već dugo pokušava probuditi, dok sam ja zaprepašteno gledala u njega ne shvaćajući o čemu priča. Bila sam uvjerena da sam već neko vrijeme budna, ali mi je prerano za ustajanje.
- Dobro Dejane, zašto me praviš budalom, da se poslužim tebi omiljenim izrazom? - skočila sam ljutito iz ležećeg u sjedeći položaj, očajna što mi on odmah ujutro, još prije ustajanja, na tako banalan način kvari raspoloženje.
- Kako te pravim budalom? Trebao bih te pustiti da vrištiš, koliko dugo?
- Vrištim? Ja vrištala? Šta je tebi? Pa budna sam već neko vrijeme! Ako si čuo vrištanje, onda ti je ponovo potrebna psihijatrijska pomoć! - žustro sam namještala svoj dio ogromnog bračnog kreveta kako bih što prije napusila spavaću sobu. Zaista mi je bilo dosta tog njegova neprestanog okrivljavanja mene za gluposti koje on radi. Godinama je on imao noćne more, vrištao u snu i gledao nekim staklenim luđačkim pogledom dok bismo ga ja i djeca budili. Nakon buđenja srce mu je snažno udaralo i trebalo mu je najmanje desetak minuta da dođe k sebi. Uzaludno smo ga molili da ide liječniku sve dok mu se lupanje srca nije počelo javljati i u budnom stanju. Sada pije lijekove za živce, ne konzumira alkohol i nema više noćne more. Već godinama nam je brak u krizi, krizi koja očito neće nikada ni prestati. Moglo bi se reći da nam je brak zapravo totalno propao i svodi se na zajedničko stanovanje u prostranoj kući. Oboje smo u radnom odnosu, s tim što sam uvijek ja obavljala sve kućne poslove i odgajala djecu. Financije su isključivo moja briga, dok mu njegova plaća služi samo kao džeparac i za kojekakve njegove hobije. Komunikacija nam je na nuli. Mnogo puta sam započinjala razne konstruktivne razgovore, a on bi svaku moju riječ krivo protumačio i uvrijeđeno napušao prostoriju. U par navrata sam predlagala razvod, pa bih odustala nakon njegova uvjeravanja da nam je zapravo dobro. Nikada se za ništa nije ispričao i meni nije bilo dobro, ali linijom manjeg otpora ostala sam u braku.
Uvijek je bio sklon svoje pogrešne odluke pripisati meni, a mojim dobrim odlukama se kasnije pred djecom i prijateljima hvaliti kao svojima. Konkretno, kada smo kupovali novi automobil, predložila sam jedan određeni model, a on je predložio drugi.
Zašto me praviš budalom?
Uvažavajući njegovo široko poznavanje kvalitete svih tipova vozila, bez problema sam prihvatila njegov prijedlog. Nismo imali sreće pa se automobil, iako nov, još u garancijskom roku učestalo kvario. Prvo je rekao pred našom djecom, a zatim pred susjedima:
- Eto, tako ti je to kada žena bira auto.
U početku sam mislila da se šali, međutim svojem bratu je još malo detaljnije "pojasnio": - Vidiš, novi auto, a skroz neki problemi. Nisam trebao poslušati Katarinu prilikom kupovine.
- Dejane, ne mogu vjerovati svojim ušima! Kako možeš tako šta govoriti?! Pa to je bio tvoj izbor! - suzdržavala sam se od plakanja, tim više što je postalo učestalo to njegovo svaljivanje svojih pogrešaka na mene. Nakon mojih riječi, kao i uvijek kada bih mu se suprotstavila, pao je u neko nenormalno stanje izbezumljenosi, kao da nije svjestan okoline i ponavljao:
- Zašto me praviš budalom, stvarno misliš da sam lud!?!
Isto tako se ponašao i kod običnih sitnica, kao što je jesmo li gledali neki dobar film. Ja bih tvrdila da smo ga gledali zajedno, a znam i kada, podsjećam ga na naše zajedničko komentiranje filma, ali ne, on tvrdi da ga nije gledao, a ja njega pravim budalom. I što mogu zaključiti, nakon što me budnu budi, nego da me namjerno pravi budalom. Imala sam osjećaj kako ne može podnijeti činjenicu da ja uvijek vladam situacijom, a on ne. Uz jutamju kavicu, na moje veliko iznenađenje, započeo je razgovor:
- Čuj, ja jesam bio napola lud, no već duže vrijeme sam dobro i nemoj mi servirati takve stvari kao što je da te budnu budim. Ako si bila budna, zašto si vrištala? - upitao je.
Sestra mi je sve više nedostajala
Nisam znala što bih rekla pa sam samo bespomoćno slegnula ramenima. Tijekom dana sam neprestano razmišljala o navodnom vrištanju i gotovo prihvatila kao istinu Dejanovu verziju događaja. Valjda su mi se tijekom godina nagomilale frustracije zbog lošeg braka i usamljenosti, jer su djeca otišla od kuće, a tu je bila i neizvjesna situacija na poslu.
Djeca studiraju u Zagrebu, roditelji su umrli prije par godina, sa susjedama se baš ne družim jer nemam ništa zajedničko s njima, a na poslu smo svi loše volje zbog nelikvidnosti firme. Zapravo sam jako usamljena. Najkvalitetnije druženje ostvarujem kroz beskonačne telefonske razgovore sa svojim kćerima, zahvaljujući povoljnim tarifama mobilnih mreža. Uvijek smo bile jako bliske, na čemu mi zavide i prijateljice i suprug.
U zadnje vrijeme, kada me obuzme osjećaj osamljenosti, sve više mi nedostaje moja sestra Marijana. Cijeli život, do prije par godina kada je otišla u inozemstvo, intenzivno smo se družile smatrajući jedna drugu najboljom prijateljicom. Starija od nje svega četrnaest mjeseci, ne pamtim svoj život bez nje. Kao male zajedno smo se igrale, naročito navečer kada sva djeca odlaze svojim kućama. Suosjećala sam se s djevojčicama koje nemaju sestru pa duge zimske večeri kada se rano smrači, moraju provoditi s dosadnim roditeljima. Pripreme u kući za moj polazak u osnovnu školu doživjela je kao svojevrstan šok, svjesna razdvajanja koje predstoji, pa su roditelji pristali da i ona krene u školu. Super smo se slagale, nikada se nismo svađale i uvijek smo jedna drugoj bile podrška. Kada bi bilo koja od nas napravila neku nepodopštinu, ona druga ju je tako zdušno opravdavala, da su roditelji pred nama bili naprosto nemoćni.
Naš savršeni sestrinski odnos odgojem sam prenosila na svoje kćeri i mogu se pohvaliti da sam izvanredno uspjela. Moje kćeri, Sara i četiri godine mlađa Dora, izvrsno se slažu i međusobno uvažavaju.
Moja sestra Marijana i ja završile smo istu srednju školu, čak i isti fakultet, prehrambenu tehnologiju, unatoč usmjeravanjima od strane roditelja i profesora da se ne povodimo jedna za drugom nego da dobro razmislimo što zapravo želimo raditi cijeli život. Prijatelji su nam uvijek bili zajednički, na ista mjesta smo voljele izlaziti, istu glazbu slušati, istu hranu jesti. Mama je često izražavala zadovoljstvo zbog našeg odnosa, uz malu strepnju da se ne bismo jednoga dana i zaljubile u istoga dečka. Takvo što se nije moglo dogoditi jer su nam se sviđali totalno različiti dečki, kako izgledom tako i ponašanjem. Još smo se u jednoj sklonosti razlikovale, a to je što sam ja oduvijek obožavala sunce i more, a ona snijeg i planine.
Prvo razdvajanje uslijedilo je prilikom zapošljavanja. U našoj struci bilo je nemoguće pronaći posao u istom gradu. Nismo to traumatično doživjele, tim više što smo obje imale dugotrajne veze s dečkima, sve manje vremena smo provodile zajedno, svjesne da ćemo se uskoro udati i zasnovati svaka svoju obitelj. Vikende smo obavezno provodile kod roditelja, koji su nam uporno prigovarali kako smo previše usmjerene jedna na drugu, a njih zapostavljamo. Sve je to uglavnom bilo u šali, jer smo zapravo bili jedna jako složna obitelj.
Prije pet godina ostala je Marijana bez posla. Propala je firma u kojoj je radila. Nedugo zatim, suprug joj je počeo pobolijevati, da bi nakon godinu dana umro od teške i opake bolesti. Kad god se prisjetim njezine tadašnje situacije, stegne me oko srca, a često se i rasplačem.
Vidiš, konačno je i meni krenulo!
Ostati bez posla i bez supruga u tako kratkom roku, zaista je teško izdržati. Od atraktivne, šarmantne, komunikativne i razdragane žene, kroz godinu dana se pretvorila u zapuštenu, oronulu i bezvoljnu osobu. Uz dvoje djece srednjoškolske dobi i bez posla, zapala je i u tešku financijsku krizu. Patila sam zajedno s njome, tim više što ni sa mnom više nije imala volje razgovarati. Imala sam osjećaj da je i moja Marijana umrla, a ova osoba koja živi da je samo mali dio nje koji tek tako tumara i životari. A onda, iznenada, prije dvije i pol godine, nazvala ju je naša zajednička prijateljica s fakulteta koja živi i radi u Švicarskoj.
- Hej Katarina, zamisli, nazvala me Anita iz Švicarske, našla mi je tamo posao i zove me! - došla je Marijana kod mene sva razdragana odmah nakon tog razgovora. Još od kada je ostala bez posla, nisam je vidjela nasmijanu. Poziva i moju djecu, sreća što su završili srednju, i to usmjerenu školu. Uvjerena je da će i njima naći poslove! - nastavila je u istom tonu.
Ne znam što me više razveselilo: to što je našla posao ili to što je živnula! Već sam razmišljala o tome kako je najvjerojatnije nitko ne bi ni primio onako bezvoljnu i zapuštenu, da se i pojavi kakav adekvatan posao. Sada sam se uvjerila da joj je bio dovoljan zapravo mali pozitivan poticaj kako bi opet bila ona stara. Zagrlila sam je od sreće, uz suze radosnice. Ona mi je prepričavala cijeli njihov dugački telefonski razgovor, popravljajući frizuru i namještajući suknju. Odavno joj je bilo svejedno kako izgleda, sve do sada.
- Katarina, moram obnoviti garderobu, sve mi je veliko i staromodno, moram i kosu srediti! Ne mogu ovakva na novi posao! - oduševljeno je klicala. Meni je došlo da skačem od sreće gledajući svoju normalnu Marijanu. Već sam se bila uplašila da više nikada neće biti vesela i zainteresirana za neke osnovne stvari i događaje. Dodatno se veselila klimi mjesta kamo odlazi. Kako je oduvijek voljela snijeg i skijanje, gradić u blizini poznatog skijališta, gdje veći dio godine ima snijega, bio je pravo mjesto za nju.
- Vidiš, konačno je i meni krenulo! Samo mi je žao što se odvajam od tebe i tvoje djece.
- Ma ne žali molim te! Više ćemo se družiti nego sve ovo vrijeme kada si mi fizički bila blizu, a samo si tugovala i bila totalno otuđena. Komunicirat ćemo putem e-maila i Facebooka. Poslat ćeš mi i fotke svojeg novog okruženja! A što ti kažu djeca? Njima se sigurno ne ide. Ovdje imaju društvo.
- Ide im se, itekako! Kada su me vidjeli ovako sretnu, rekli su da će ići sa mnom i na Mars ako treba, ha-ha-ha!
Rado sam se prisjećala tog dana kada je Marijana ponovo nastavila živjeti ... A sada bih se trebala uhvatiti posla, dolazi mi moja kći Sara preko vikenda, dosta je razmišljanja o Marijani. Za mene je dolazak mojih kćeri uvijek veliki praznik!
Poslije obilnog ručka Sara i ja smo još neko vrijeme ostale ugodno ćaskati za stolom, kad sam odjednom nakratko osjetila strahovitu hladnoću, kao da sam se našla u nekoj hladnjači! Stresla sam se od hladnoće, a Sara me čudno pogledala.
Što je mama, što ti se dogodilo, nešto te zaboljelo?
- Ne, nije ... Ne znam šta mi je. Prošlo je. U djeliću sekunde kao da sam se zaledila, jako kratko je trajalo. Nikada nisam ništa slično osjetila - bila sam iskrena. Dok smo se nas dvije tako čudile, prisjetila sam se jutrošnjeg buđenja i navodnog vrištanja. Pomislila sam da možda zaista gubim razum. Sari nisam htjela ništa pričati da nam ne pokvarim doživljaj njezinog dolaska kući, jer to nam je uvijek puno značilo. Sljedeće jutro je uslijedila repriza s buđenjem i vrištanjem. Sada sam, zbog onog osjećaja hladnoće, bila uvjerena da suprug nije ništa izmislio. Situacija me plašila. Što mi je činiti? Bojala sam se sama sebe. Subota je, ne mogu ni liječniku otići. Kako je Sara primijetila da sam šutljiva, sve sam joj ispričala.
- Mama, nedostaje li ti jako teta Marijana? - pitala me nakon kraćeg vremena.
- Pa, šta ja znam, nedostaje, ali ne toliko da bih zbog toga imala psihičke probleme. Pišemo si opširne mejlove, o svemu i svačemu; tako da mi zapravo nije problem što je daleko i što je nisam skoro vidjela. Više mi je nedostajala dok je ovdje bauljala onako jadna i depresivna, onda se s njom uopće nije moglo pričati.
- Znam da ti nisi sklona povjerovati u ono što ću sada reći, ali ipak razmotri situaciju. Možda je u pitanju telepatija?
- Ma da ...? Otkud ti takva ideja? Jutros i jučer ujutro nisam je se ni sjetila. Dok smo pričale jučer poslije ručka, zaista mi nije pala na pamet! A i nismo blizanke ...
- Kakve sad to ima veze? Znala sam da ćeš sve unaprijed negirati! - Sara se već pomalo ljutila.
- Dobro, saslušat ću te. Kako ti to objašnjavaš? Koliko ja znam, snagom volje je navodno moguće ostvariti neku komunikaciju na daljinu s osobom s kojom si emocionalno povezana, ali ja nisam ništa pokušavala. Kažem ti, nije mi bila ni u mislima kada su se dogodile te čudne pojave.
- Ja mislim - nastavila je Sara - da ima više oblika i načina takvih pojava. Može se dogoditi da osjetiš isto što i ta osoba, iako se to što osjetiš ne uklapa u tvoju situaciju. Mislim, to s hladnoćom. Pokušaj se sjetiti, kada si navodno vrištala, jesi li osjetila strah, bol ...? Kada si zadnji puta kontaktirala s tetom?
- O, pa prošlo je već četiri dana. Idem je nazvati.
Nije se javila na telefon, a subota je, ne radi. Nisu se javila ni njezina djeca, ni prijateljica Anita. Uporno sam ih pokušavala dobiti, ali bez uspjeha. Zabrinula sam se da im se svima zajedno štogod ružno dogodilo, možda neka prometna nesreća?! S druge strane, pitala sam se zašto sada paničarim, a do maločas apsolutno nisam vjerovala u takve, po meni nadnaravne pojave.
Moja je sestra imala prometnu nezgodu
Napisala sam Marijani e-mail. Neću sada, kada mi je kći kod kuće, cijelo vrijeme provesti u neuspjelim pokušajima telefoniranja. Odgovor na e-mail nisam dobila. Ponovo sam zvala sve telefonske brojeve koje imam, ponovo pisala, i tako tri dana. Sara se morala vratiti na fakultet a da nismo ništa razjasnile oko eventualne telepatije.
Konačno sam dočekala odgovor! Oduševljenje je za tren zamijenio strašan šok! E-mail je pisala Marijana objašnjavajući kako bi se radije čula sa mnom, ali na žalost ne može pričati. Imala je tešku pometnu nesreću. Ne može hodati, ima raznovrsne teške ozlijede i oporavak će dugo trajati. Od šoka i suza koje su navirale, teškom mukom sam razabirala napisane riječi:
"Draga moja Katarina!
Rado bih se čula s tobom, ali ne mogu pričati. Imam povredu lica i ne mogu otvarati usta. Odmah na početku ti moram reći da sam dobro, kako te ne bih previše šokirala, jer znam koliko me voliš i koliko ti je stalo do mene. Imala sam tešku prometnu nesreću. Kako je moglo biti, sve je dobro prošlo! Jedva sam namolila ovu dežurnu medicinsku sestru da mi dozvoli pisanje na laptopu. Vozili smo se prema skijalištu, uživala sam u prekrasnim snježnim pejzažima, znaš koliko ih obožavam! Okruživala nas je crnogorična šuma prekrivena čistim bijelim snijegom ispod kojega se tek naziru grane, lijevo planinski masiv, desno provalija! U susret nam je dolazio neki kombi i činilo se da ne vlada situacijom. Krivudao je uskom cestom, udario nas i otišao, a mi smo se prevrnuli i zamalo završili u provaliji. Skoro smo se smrznuli prije nego je došla hitna pomoć. Tada sam razmišljala da, ako je ovo kraj mojeg života, barem je u okruženju kakvo sam uvijek obožavala. Znaš, ona naša prepucavanja još iz djetinjstva, je li ljepše more i vrućina iii snijeg i hladnoća? Za sada ne mogu ustati, ne mogu pričati, no sve će biti u redu. Oporavak će dugo trajati, ali kažu, bit ću kao nova. Svi smo dobro. Evo, moram završiti.
Voli te tvoja Marijana."
Prelazila sam pogledom preko monitora bezbroj puta kako bih shvatila što se zapravo dogodilo. Ona je očito u teškom stanju. Tko je još bio s njom? Piše u množini! Njezina djeca? Što je s njima? To što su joj rekli da će biti kao nova, tko zna kako je to rečeno, možda samo kao nekakva neutemeljena nada? Što ako ostane invalid? Kako će se s tim nositi, a tek joj je krenulo! Zašto nju prati tako nesretna sudbina, a meni zapravo sve ide kao po loju? Ovih njezinih tragičnih okolnosti, zaista mi je bilo previše. Nisam mogla potpuno uživati u vlastitoj sreći kada se Marijani neprestano događaju sve sami crnjaci.
Izbezumljeno sam praznim i tupim pogledom buljila u monitor bez mogućnosti koncentracije i usmjeravanja misli u nekom određenom pravcu. Kako sam religiozno vrlo umjerena, nikada nisam Boga okrivljavala za bilo što, a sada mi je svašta letjelo mislima, nesuvislo i zastrašujuće. Svjesna da Marijana željno očekuje moj odgovor i vjerojatno neku utjehu i poticaj da se hrabro bori u procesu oporavka, još više sam se gubila u koncentraciji na bilo kakvo suvislo pisanje. Da me barem uhvati bijes pa porazbijam štogod po kući, možda bi se ovaj kaotični emocionalni naboj rasplinuo!
Zašto mi odjednom vjeruješ?
U takvom stanju me zatekao suprug koji je odmah s vrata počeo prepričavati zanimljive događaje što su se zbili prilikom registracije automobila. Ugledavši me ovako jadnu, uplašio se:
- Što se dogodilo? Nisu valjda naše kćeri nastradale? Vidim da je nešto strašno!
- Pogledaj - promumljala sam jedva nekako pokazujući prstom na monitor. Isplakala sam se u njegovom naručju, nakon čega smo zajedno napisali e-mail Marijani, pun podrške i nade u potpuni oporavak. Izrazila sam želju da je dođem posjetiti, što prije. Najradije bih isti čas sjela u bilo kakvo vozilo i otišla vidjeti sestru. Nije napisala kakve konkretno povrede ima. Uz toplu kavicu, kada sam se malo smirila, obratila sam se suprugu:
- Dejane, želim ti se ispričati što ti nisam vjerovala za svoje vrištanje u snu.
- Hm, otkud sad to? Zašto mi odjednom vjeruješ? - pitao je sumnjičavo.
- Ne znam. Onaj prvi dan kada sam navodno vrištala, osjetila sam iznenada neobično jaku hladnoću koja je trajala vrlo kratko, poslije ručka kada sam sjedila za stolom sa Sarom. U to vrijeme je Marijana već bila promrzla čekajući hitnu pomoć nakon udesa. Sara je prva spomenula da je možda u pitanju telepatija ili kako se već zove ...
- Ja stvarno ne znam što se to s tobom događa! Hajde što Sara o tome trabunja, ona vjeruje i u tarot i u horoskop, ali ti? Otkada ti vjeruješ u takve gluposti? Koliko znam, ni u Boga baš ne vjeruješ naročito! - dok je govorio, glas mu se pojačavao sve do izderavanja.
Rasplakala sam se ponovno i otišla u drugu sobu.
Dugo sam ležala buljeći u strop, nesretna što nemam nikoga pored sebe tko bi me razumio. Razmišljala sam o svojoj sestri, prisjećala se sretnog djetinjstva od prvih sjećanja pa sve do dana kada je ostala bez posla i doznala da joj je suprug neizlječivo bolestan. Uporno sam se vraćala na same početke sjećanja i pratila ih do prvih tragedija, i tako nekoliko puta. Prisiljavala sam se u mislima vidjeti Marijanu veselu, lijepu i duhovitu, čuti njezin smijeh i originalni humor na vlastiti račun. U tome je bila pravi stručnjak! Jednom prilikom kada smo bile na moru i ušle u vodu, ona je stajala u plićaku gdje joj je voda bila do koljena. Već sam otišla daleko, zaplivala i pozvala je da mi se pridruži. Ona je složila tužnu faci i doviknula: "Ja u tako hladnu vodu ne ulazim!", a voda u plićaku je imala oko četrdeset stupnjeva. Zapravo je jela sladoled i čekala da ga dokrajči.
Priznala sam joj telepatsko iskustvo
Utonula u prekrasne uspomene, spontano sam shvatila da se smijuljim i sasvim dobro osjećam! Odjednom mi se dogodilo nešto što je teško objasniti. Oba stopala istovremeno su mi utrnula i osjetila sam kao da me ubolo na tisuće sitnih iglica isti čas. Bila sam uvjerena da ću spontano vrisnuti, no čuo se samo neki tihi neartikulirani glas, jer mi se istovremeno i vilica zakočila! Presjekla me i nekakva snažna bol posred lijevog bedra. Sve je jako kratko trajalo, ali dovoljno dugo da pomislim kako je to valjda umiranje. S druge strane, zašto bih umrla tako odjednom, očito srce nije u pitanju, a zapravo sam zdrava i nemam nikakvu dijagnozu. Prestalo je prije nego što sam shvatila što sam zapravo osjetila. Tek kasnije sam mogla definirati ta tri snažna osjećaja. Trebalo mi je vremena za povezivanje ovoga neobičnoga doživljaja s Marijaninim tegobama koje je navela. Pa to je telepatija, ili nešto slično! Osjetila sam nakratko ono što moja jadna sestra osjeća! Kakav užas!
Pod snažnim dojmovima novog iskustva, morala sam s nekim o tome pričati. Ne dolazi u obzir suprugu govoriti o tome, svakako mi ne bi povjerovao, još bi pomislio da sam skrenula sa zdravog uma! Pisala sam svojoj Marijani dugo i opširno o ovome događaju ili pojavi, ne znam ni sama kako to nazvati. Pisala sam joj o lijepim uspomenama koje me vežu za nju, o svemu što mi je palo na pamet sada i mnogo puta ranije, ali iz nekih razloga nisam imala dovoljno vremena za pisanje. Odlučila sam da ću pisati cijelu noć ako treba pa makar ne otišla sutradan na posao. Znala sam da ću joj na taj način najviše pomoći. Bit će sretna i pored silnih bolova koje trpi dok bude čitala o hvatanju leptira u našem cvijetnjaku, o prvim simpatijama, prvim poljupcima, o našim tajnama koje još uvijek čuvamo.
Pred zoru sam završavala e-mail i pred kraj predložila da joj dođem u posjet sljedeći vikend. Suprug je par puta tijekom noći provjeravao je li sa mnom sve u redu, hoću li uopće spavati. Na kraju je bio zadovoljan što ne plačem, ne očajavam, nego provodim vrijeme onako kako meni odgovara. Na posao sam otišla bez prethodnog spavanja. Smirena i staložena ispričala sam kolegicama što se dogodilo Marijani. Gledale su me začuđeno i s nevjericom sve dok me jedna od njih nije pitala jesam li se možda nakljukala nekim tabletama za smirenje, jer djelujem neobično zadovoljno s obzirom na situaciju. Tim više su se čudile zato što su znale koliko mi Marijana znači i da nikada u životu nisam popila nikakav lijek za smirenje.
Jedna od njih, Lidija, s kojom sam se najviše družila, obratila mi se vrlo neobičnom izjavom:
- Znaš li ti Katarina kako ti meni izgledaš? Kao netko tko je vidio Majku Božju ili neku drugu svetinju, nekako ozareno, blaženo. To sam vidjela samo u filmovima. Pričaš o tragediji sestre koja ti puno znači, a zračiš zadovoljstvom, nirvanom. Ja to ne razumijem. Ako nisi pod lijekovima, da nisi možda napušena?
- Ha-ha! Sada kad čujem što govoriš, jasno mi je da se upravo tako i osjećam. Mislim kako je to zbog telepatije koju sam doživjela i prihvatila je konačno kao nešto normalno.
- Što??? Pričaj mi o tome! Baš želim čuti iz prve ruke kakav je to osjećaj - Lidija me oduševljeno poticala na razgovor. Provele smo ugodnu večer razmjenjujući mišljenja o neobičnoj pojavi, ja iz osobnog iskustva, a ona temeljem svega onoga što je čula i pročitala. Zanimljiv spoj osobe koja poriče da nešto neobično postoji a onda to doživi, i osobe koja slijepo vjeruje a nikako da to doživi.
- Znaš Lidija koliko mi znači što mi vjeruješ? Ne znam što bih bez tebe sama sa ovim iskustvom.
- Kako ti ne bih vjerovala! Što raditi da i ja osjetim tako nešto? - pitala me.
- Pa već sam ti relda da ništa nisam radila. Možda ti jednostavno do nikoga nije stalo toliko kao meni do Marijane.
- Kako? Nekoliko osoba jako volim.
- Očito ljubav nije dovoljna. Koliko god ja voljela Marijanu, svoju djecu volim još više, pa nisam s njima takvo što doživjela. Možda je potrebna ta neka cjeloživotna povezanost i neograničena bliskost, otvorenost?
- Bit će da je tako složila se Lidija.
Prekrasno provedeni dani
Moja "ozarenost" tijekom dana se još više povećavala kad god bih pomislila, da Marijana upravo sada čita moj kilometarski e-mail. Čak je i suprug komentirao:
- Imaš neke dobre vijesti o sestri? Nekako si čudno zadovoljna.
- Nemam, ali sam uvjerena da će ona ipak biti dobro - zagonetno sam mu odgovorila.
Konačno sam dočekala i njezin odgovor. Pravi melem za dušu. Pisala je razdragano i prpošno, nadovezujući se na moje lijepe uspomene, prisjećajući me detalja koji prošlu noć meni nisu pali na pamet. Mnogo bolje se osjeća a i liječnici kažu da zacjeljivanje teče brže nego što su očekivali. Zamolila me da ne dolazim još dva tjedna kako je ne bih gledala tako ružnu, nego da je liječim svojim dugačkim pismima i meditacijom.
Nakon par dana, kada sam se javila na telefon, skoro sam pala u nesvjest od sreće! Začula sam njezin ugodan glas! Izgovor je bio jasan kao i prije nesreće. Nakon što je izašla iz bolnice, otišla sam kod nje na tjedan dana. Vrijeme smo provele u prekrasnom druženju. Ispričala mi je da je i ona, kada je bila bez posla i bez supruga, u dva navrata osjetila nešto slično, ali u blažem obliku, pa je sama sebe uvjerila kako se zapravo ništa nije dogodilo. Jednom prilikom, dok je kuhala ručak, na trenutak je imala osjećaj kao da je cijela u vodi, čak da joj je i kosa mokra. Ja sam tada bila na moru, a ona je taj osjećaj pripisala tomu što joj zapravo nedostajem. Drugi puta je osjetila vjetar na licu u zatvorenoj prostoriji, dok sam ja vozila motocikl bez kacige.
Svojim kćerima sam radosno ispričala sve o svojem i Marijaninom "nadnaravnom" iskustvu, a one su odmah skovale plan kako će i tatu uvjeriti da je ovakav vid komunikacije zapravo sasvim normalna pojava.
Ivoni su bile četiri godine kad smo se Igor i ja razveli. A na to su se nadovezali i egzistencijalni problemi. Firma u kojoj sam radila je propala i kao tisuće drugih žena u ovoj zemlji ostala sam bez posla. Od srednje situirane udane žene odjednom sam postala razvedena nezaposlena žena i samohrana majka. Da mi nije bilo roditelja, i socijalni slučaj. Gore nije moglo, zar ne?
Sreća je bila što su moji roditelji ljudi staroga kova koji su se znali osigurati za starost. Njihov frizerski salon je imao ugled i svoje stalne mušterije pa je uspijevao uzdržavati nas sve.
Nisam se dobro osjećala bez vlastitih prihoda, a to da mi je nerad ostavljao previše prostora za razmišljanje i depresiju, da i ne govorim. Kad se pojavila Renata s prijedlogom da preko ljeta odemo raditi na more kao sobarice, najprije sam malo dvojila zbog Ivone, no brzo me nagovorila.
- Baš zato što imaš dijete moraš se trgnuti i početi razmišljati pozitivno. Ivona više nije beba. Može ostati kod tvojih roditelja, a i oni mogu doći s njom preko vikenda ili čak kasnije na par dana ljetovanja. Pa ne idemo na drugi kontinent.
- Ma lako je tebi to reći, ali ...
- Ništa ali prije nego što probaš. Ako ne bude išlo, uvijek se možeš vratiti kući. Za tri sata vožnje u svom si dvorištu - Renata je bila uporna.
Moji su roditelji podržali njezina nastojanja da se malo trgnem, izađem iz sredine koja me podsjećala na bračni brodolom i počnem ponovno živjeti normalnim životom.
I tako smo se Renata i ja našle na moru s metlama, kantama i krpama u ruci. To baš nije bio moj normalan život, ali da je bio otklon od svakodnevnice, to stoji, a i da mi je financijski dobrodošao, također.
Nijedan početak nije lak, pa tako ni meni nije bilo lako prvih dana. Što god radila, moje su misli bile vezane uz Ivonu: sad je ustala, sad doručkuje, sad se igra, sad ruča. Zvala sam mamu svaki čas i molila ju da mi ju da na mobitel. Na prve pozive se javljala bez problema, ali kasnije ...
ZGODNI KONOBAR
Bilo je tužno, ali i dobro čuti da ne želi sad doći razgovarati jer se igra s prijateljicama u dvorištu. Moje dijete nema potrebu čuti me?! Znači da joj uopće ne trebam!
- Eto! Što sam ti rekla. Praviš probleme tamo gdje ih nema - veselo je zaključila Renata. - Znači, večeras možemo krenuti u život.
To njezino "kretanje u život" i nije bio baš neki provod, ali ona se zna vesliti malim stvarima i tu svoju radost prenositi na druge. Nakon šetnje rivom otišle smo u jedan restoran na samoj obali. More samo što nam nije prskalo po tanjurima.
- Dvije pizze molim, jednu miješanu, a jednu s četiri vrste sira. I dvije čaše hladnog bijelog vina - naručila je u velikom stilu, kao da naručuje jastoge.
Konobar koji nas je posluživao bio je visok i stasit, nismo mogle to ne primjetiti. Pogledale smo jedna drugu i odmah znale što mislimo. On je očito bio svjestan svoje privlačnosti pa nas je tako i poslužio. Sve je dakle bilo za dvije stepenice podignuto: i Renatino naručivanje i njegovo posluživanje. No nema veze, važno je smo se mi osjećale važno.
Večer smo provele čavrljajući o raznim temama i htjele ne htjele bacajući poglede prema zgodnom konobaru. Kretao se među stolovima gotovo virtuozno. A onda mi se u jednom trenutku učinilo da s kolegom razgovora o nama i kad nije bilo vezano uz našu narudžbu.
Prije spavanja sam se sjetila tog pogleda, ali su mi misli opet odjurile Ivoni. Bila sam joj zahvalna što nije dotrčala na mobitel s pitanjem kada ću doći kući.
Sljedeće večeri smo ponovno poželjele negdje sjesti nakon šetnje. O tome gdje, nismo trebale ni razmišljati. Zgodni konobar nas je požurio poslužiti.
- Večera? Ne hvala, već smo večerale, samo nešto za popiti.
Iako smo večer prije djelovale kao žene koje su došle na odmor s dovoljno novca da prije narudžbe ne moraju gledati cijenu, takvo si ponašanje nismo mogle priuštiti svaku večer. Mi smo došle zarađivati, a ne trošiti novac. Čaša piva bila je sav naš trošak te večeri. To mu, naravno, nismo rekle.
Restoran sa zgodnim konobarom postao je naš prirodni odabir i sljedećih dana. Ustvari, naši su se izlasci pretvorili u odlaske u taj restoran sa šetnjom prije ...
Konobari su nam uskoro postali poznanici, a kako je vrijeme odmicalo, i prijatelji. Drago i Branko bili su sezonski radnici kao i mi. Razlika je samo u tome što njima ovo nije prva sezona. Rade to već godinama i ovdje su kao kod kuće. U stvari, pola godine provode ovdje, pola kod kuće, a u nekoliko navrata su radili i na krstarenjima.
- Krstarenje?! Ah, moj neispunjeni životni sam! - uzviknula sam - Pričajte nam kamo ste sve plovili.
ŠETNJE UČETVERO
Pa, san je za putnike, ne za nas. Doduše, nije ni nama bilo loše, vidjeli smo svijeta, a i zarada je dobra.
Večeri s Dragom i Brankom bile su zanimljive i ugodne. Navečer kad bi oni zatvorili lokal, sjeli bismo na obali i pričali. More, mjesečina, toplina, romantika, slučajan dodir ruku, kao iz filmova.
Renata i Drago su se značajno pogledali kad smo im jednu večer diskretno dali do znanja da bismo rado prošetali bez njih. Ostavši sami, najprije nismo znali što bismo si rekli, o čemu razgovarali. Toliko toga nas je zanimalo, a nijedno da postavi ono pravo pitanje. A onda je Ivona riješila slučaj. Željela je mami reći laku noć i olakšala mi posao. Nakon razgovora s njom ispričala sam Branku da imam kćer, neka odmah zna da ja nisam posve slobodna žena. Bila je to priča mame koja obožava svoju mezimicu.
Tek nakon polusatnog monologa o njoj shvatila sam da umjesto da se predam romantici trenutka, ja pričam o svojoj kćerkici. Očekivala sam da će Branku već ovaj naš prvi "romantični" izlazak prisjesti i da me više nikad neće pozvati van, no to se nije dogodilo. Umjesto toga, kao da je jedva dočekao da i on nekome ispriča što ga tišti.
Njegova Ivana je bila krasna cura, ljubav na prvi pogled. Bili su jako zgodan par i sve je bilo u redu dok ona nije ostala trudna. Njegovoj sreći nikad kraja, ali ona nije dijelila taj osjećaj, bila je nesretna i nezadovoljna.
- Pa svijet je pun neplanirane djece. Zar misliš da su nas naši roditelji planirali? Nek nam je živo i zdravo, a za sve ostalo ćemo lako ... - bile su njegove riječi.
Nije mogla to prihvatiti. On je mislio da je to samo trenutno stanje, da se iznenadila, uplašila, da se boji odgovornosti. Nastojao ju je smiriti, ohrabriti, biti joj podrška. Osjećao se čak krivim zbog njezine tuge i sažalijevao ju je. Vjerovao je da je u stvari vrlo emotivna i krhka, da se boji. Vrijeme je međutim vrlo brzo pokazalo da ona uopće nije slaba i emotivna ni bespomoćna žena. Vođena feminističkim načelom da ona ima pravo odlučivati o svom tijelu otišla je bez njegova znanja na abortus. Bio je ne samo žalostan, nego i uvrijeđen. Zar je to bila samo "njezina stvar"? Zar se on ništa ne pita? Zar je on samo anonimni donator sperme, sporedni igrač u stvaranju novog života, nema li i on prava na emocije prema nerođenom djetetu? Na sva ta pitanja imala je vrlo jasan odgovor. Ona ga voli, rado bi s njim provela život, imala djecu, ali ne sad. Sad nije planirala.
BAŠ JE OSJEĆAJAN
Slušala sam ga otvorenih očiju i ušiju. Nikad nisam bila u prilici čuti muškarca koji tako razmišlja o tom problemu. Divila sam se njegovoj osjećajnosti, iskrenosti, humanosti. Neki ni o rođenoj djeci tako ne misle, a kamo li o nerođenoj. Nakon tog razgovora znali smo jedno o drugome ono što drugi ne znaju i to je svemu dalo neku posebnu dubinu.
Uživala sam u Brankovoj blizini, ali željela sam imati i svoje dijete pokraj sebe, a nisam znala kako bi Branko reagirao. Često su očevi ljubomorni i na vlastitu djecu, ne mogu podnijeti da ženina pažnja bude posvećena bilo kome osim njima, a što onda reći za one koji nisu očevi.
Branko kao da je čitao moje misli. Jednoga dana upitao me zašto ne pozovem mamu i Ivonu k sebi da barem vikend provedem s Ivonom. Oduševio me tim prijedlogom, ali i doveo u nezgodnu situaciju. Željela sam zagrliti svoje dijete, ali kako Branka predstaviti roditeljima i Ivoni? Zar im reći da imam dečka? Ne, ja to ne mogu ...
- Zašto ne bi mogla? - upitala je Renata - pa ne moraš uopće reći da ti je on dečko.
Možeš ga predstaviti kao prijatelja.
- Baš si čudna, kako da kažem da mi je prijatelj?
- Fino. Zar bi slagala? Zar ti je on neprijatelj?
- Ma nije mi neprijatelj, ali ...
- Zrinka, a možeš li Dragu bez problema upoznati s mamom i Ivonom? Možeš. Pa zašto onda ne bi mogla Branka? Ne piše mu na čelu da ti je on nešto više, a možda ti i nije više. To još ne znaš, tko zna što donosi budućnost ...
HIROVITA GOŠĆA
Te su me riječi posebno dirnule. Nisam bila naviknuta na kratkotrajne veze, ali ništa mi nije davalo za pravo ni da ovu smatram nečim više. To što se mi lijepo slažemo, što smo otvorili jedno drugome dušu još uvijek nije garancija da će ona potrajati i kad ljeto prođe i kad se svatko od nas vrati u svoj grad. Izblijede i dugotrajnije i ozbiljnije veze, a kako ne bi ova morska. Svoja razmišljanja izrekla sam naglas pred Renatom.
- Eto vidiš kako ti prizivaš nevolju. Ne smiješ misliti negativno. Ne uništavaj nešto već na početku, nego lijepo gledaj naprijed u najljepšim bojama.
Odlučila sam ju poslušati. Ivona je jedva dočekala dan kad će s bakom doći na more. Ja sam ju sa zebnjom iščekivala, ali kako je vrijeme odmicalo, u meni je prevladala majka i ništa drugo osim da ću uskoro zagrliti svoju mezimicu, nije bilo važno. Onog trena kad mi se objesila oko vrata nije postojalo ništa drugo osim nje.
Došla je na svega nekoliko dana. Valjalo je stoga iskoristiti svaki trenutak da joj boravak na moru učinim što ljepšim. Planirala sam s njom tražiti školjke, loviti rakove ... U svim tim maštarijama bio je prisutan i Branko, ali trebalo ih je prvo upoznati.
Radno vrijeme se bližilo kraju, uskoro su trebali stići i moji, svakog trenutka sam očekivala da mi se jave. Umjesto njih, na mobitelu je bio čovjek iz agencije. Javlja da u apartman A6 stiže nenajavljena gošća. Gospođa je prilično zahtjevna pa ako mogu prekontrolirati još jednom je li tamo sve u redu. Znala sam da je sve besprijekorno čisto, ali svejedno sam odlučila provjeriti.
Čovjek iz agencije je unio stvari mladoj i dotjeranoj ženi neodredivih godina. Očima mi je dao znak da je s njom već imao problema, ali da se prisiljava biti strpljiv i ljubazan. Gosti su uvijek u pravu, geslo je svakog dobrog turističkog djelatnika. Kod ove dame je, međutim, bilo teško držati se tog pravila. Tek što je ušla u apartman, našla mu je nekoliko zamjerki: te joj se baš ne sviđa pogled, te je oprema kuhinje skromna, te bi ležaj mogao biti udobniji.
- Ako bilo što trebate u kuhinji, samo recite, donijet ću vam sutra ujutro. Koliko dugo ostajete?
- Nisam još odlučila. Zavisi od nekih razgovora, ali tri dana sigurno.
- Dobro, lijepo se odmorite i pogledajte što vam nedostaje pa javite.
- Prije nego što odete, možete li mi samo reći gdje se nalazi restoran Riva, je li daleko?
- Nije daleko, na samoj je obali. To je jako dobar restoran, imaju dobru hranu i vrlo ljubazno osoblje.
- U to ne sumnjam, zato i želim tamo.
- Ako idete odmah, mogu vas odvesti, ako ne, objasnit ću vam kako stići do njega.
- Hvala, moram se prvo osvježiti i malo dotjerati, ne mogu ovakva.
Što se mene tiče, nije mi se činila ni umornom ni neurednom. Kakvog li to posla ima tamo kad se još mora dodatno urediti. Slegnula sam ramenima, pozdravila se s gošćom i požurila kući dočekati Ivonu.
Te smo se večeri samo grlile i mazile. Našoj sreći nije bilo kraja. Sljedećeg jutra tiho sam se iskrala da ju ne probudim. Požurila sam na posao kako bih što prije sve obavila i vratila se kući. Pred kraj radnog vremena nazvala sam Branka željevši mu reći da je Ivona stigla i da ću je popodne voditi na plažu. Mobitel je dugo zvonio, ali se nije javljao. Pokušala sam ponovno kasnije, opet ništa. Kasno navečer stigao mi je SMS: Imao sam nekih problema pa se nisam mogao javiti. Čujemo se i vidimo sutra. Volim te.
POGUBAN RAZGOVOR
Nije mi se javio odmah ujutro, ali nisam željela biti dosadna. Vidjet ću ga popodne i čuti o čemu se radi.
Drago i on sjedili su na klupi okrenuti moru. Ivoni sam rekla da ćemo se tiho prikrasti i iznenaditi ih, a onda sam zastala čuvši dijalog:
- I tako znači, izgubio sam i okladu i prijatelja. Otkad se ona pojavila, postao si izvanzemaljac, a još ćeš postati i tata ...
- Da si izgubio okladu, izgubio si, spremi se na plaćanje. A za ovo drugo čekaj, vidjet ćemo.
- Dobro, platit ću bez pogovora, ako je to sav trošak. Ako me želiš za kuma, reci to odmah da se psihički pripremim na to da će mi sva zarada otići na kumstvo.
Pojavila se ona, postat će tata, spominje se neko kumstvo - ispod mene se zemlja zaljuljala kada sam čula te riječi. On će postati otac, a meni je prodavao neke druge srcedrapajuće priče! I još se radilo o nekoj okladi. Drago, dakle, zna nešto što ja ne znam. Ne, to je previše! Zgrabila sam Ivonu za ruku, okrenula se i otišla. Nisu nas ni primijetili.
NE ŽELIM DETALJE
Ljudi su i dalje mirno šetali rivom, more se prekrasno ljeskalo, ali meni se rušio svijet.
Mozak mi je počeo munjevito raditi. Samo da to nije naša gošća iz apartmana A6? Pa naravno, ona je. Tražila je restoran u kojem Branko radi, morala se specijalno dotjerati za susret s njim, ne zna koliko će ostati jer možda seli k Branku.
Očiju punih suza jedva da sam čula što mi Ivona govori dok smo jele sladoled. Te sam večeri isključila mobitel i čvrsto ju privinula uza se. Ništa ne sluteći, ona se smiješila u snu, vjerojatno sanjajući ribice koje sam obećala loviti s njom. Ujutro sam se probudila sva podbuhla.
- Pa kamo si ti sinoć nestala, kao da si u zemlju propala. Tražili smo te. Znaš li da se kao grom iz vedra neba pojavila ona Brankova - upitala me Renata čim me ugledala.
- Znam, ali me ne zanima. Ne želim čuti ništa ni o njoj ni o njemu.
- Kako znaš, odakle si mogla znati kad ...
- Molim te bez detalja. Ne zanima me i točka.
Što se mene tiče, sve je bilo jasno kao dan. Brankova djevojka se predomislila što se raskida tiče i došla je za njim. I izgleda da je opet trudna. U svakom slučaju, ja ispadam iz igre. Što sam drugo i mogla očekivati? Baš je netko lud za razvedenom, nezaposlenom samohranom majkom. Svijet je pun krasnih slobodnih djevojaka.
Odijevala sam Ivonu spremajući se izaći s njom dok je Renata uporno željela ispričati detalje sinoćnjeg događaja: zašto su me tražili, što je rekao Branko, što Drago, kako ta Dijana izgleda. Nisam htjela slušati. Dovoljno sam i čula i vidjela. Uzela sam Ivonu za ruku i otišla na plažu. Radila sam popodnevnu smjenu i nisam željela tratiti vrijeme na tuđe priče dok me dijete čeka s kanticom i mrežicom za lovljenje riba u rukama.
- Ti nisi sva pri sebi, majke mi mile bilo je zadnje što sam čula kad sam odlazila. Renata je u čudu vrtjela glavom i dalje nešto govorila.
Na plaži sam nastojala zaboraviti sve: i Branka, i lijepe trenutke provedene s njim, a posebno moje glupo vjerovanje da mu je stalo do mene. Kako sam se mogla i nadati da će me prihvatiti zajedno s djetetom. Pala mi je na pamet ideja da spakiram svoje stvari i vratim se kući. Ali, ostaviti posao usred sezone, ne bi baš bilo u redu.
RAZJAŠNJENJE SUMNJI
S tim mislima spremala se sam se kući. Žurilo mi se jer sam znala da me Ivona nestrpljivo čeka. Obećala sam joj šetnju i sladoled. Ali kad se čovjek žuri, onda mu pažnja popušta i događaju mu se stvari koje mu se inače ne događaju. Prvo sam zapela za jednu teglu s cvijećem, pala je i razbila se. Valjalo je, dakle, pokupiti prosutu zemlju, zbrinuti cvijet da ne uvene do sutra. I tako se već počelo mračiti kad sam stigla do apartmana.
- Evo je napokon! - uzviknuli su svi uglas kad sam se pojavila.
- Mobitel ti je isključen, ne javljaš se, a mi čekamo li čekamo, evo smo i večeru spremili, a tebe nema - govorili su u isti glas mama, Renata, Ivona, Drago i Branko. Tata je šutio i samo značajno popravljao naočale na nosu. Sa stola su mirisale svježe pržene ribe. Čaše su bile već napola prazne i raspoloženje prilično zagrijano.
- Odakle vi svi u ovakvom sastavu? - upitala sam, grleći Ivonu.
- Pa, ravno s obale. Kupili ribe i došli ih ovdje ispeći, a ni vina nam manjka.
- A zar ti ne radiš? - upitala sam Branka.
- Uzeo sam slobodan dan u čast dolaska gošće.
- A je li? Pa što onda nisi s njom?
- Jesam, kako da nisam, vidiš da sam tu. Upoznali smo se, lijepo se družimo i već smo te htjeli ići potražiti.
- Nisam mislila na tu gošću, nego na tvoju.
- Na koju si mislila? Onu koja se nepozvana iznenada pojavila? E ta je kako došla, tako i prošla. Vidjela je da ovdje nema mjesta za nju i otišla.
Tema nije bila za širu publiku. Nismo više razgovarali o tome. Zanimljivije je bilo odakle su se i zašto svi našli na okupu.
- E baš si ti neko čudno stvorenje. Znali smo da je Ivona ovdje pa smo ju došli pozdraviti. I tako si ju kanila upoznati sa svima, zar ne? - Renata je dala vrlo logično objašnjenje.
- Ovakva večera za ovoliku količinu ljudi u restoranu bi stajala čitavo bogatstvo, a pijani milijunaši nismo. Osim toga, domaće je domaće, a to kakva je teta Mira kuharica poznata je stvar i zato smo sve što nam treba lijepo kupili i pozvali se k tebi na večeru. I baš nam je fino, samo nam ti sada nemoj nepotrebnim pitanjima kvariti raspoloženje.
Riječ po riječ, večer je brzo odmicala. Kad su se svi razišli, uslijedilo je objašnjenje.
- Kao prvo, za okladu bi se možda i imala pravo ljutiti. Istina, postojala je oklada između Drage i mene, ali vezana uz tebe. Drago je već druge večeri kad ste ti i Renata došle u naš lokal primijetio da mi se sviđaš. Zadirkivao me govoreći da me nisi ni pogledala i da kod tebe nemam nikakve šanse. Tvrdio je da ćeš me otpiliti po kratkom postupku ako ti se odvažim približiti.
SVI PAZE NA IVONU
A ono da ću postati "tata", Drago je mislio na Ivonu kad sam mu rekao da dolazi i da joj želim prirediti nešto lijepo. Jedino što nije bilo planirano je dolazak njegove bivše. Ona se pojavila nenajavljena i nepozvana, ali njoj nije stalo ni do mene ni do naše veze. Učinilo joj se zgodnim provesti nekoliko besplatnih dana na moru. Ona je vrlo pragmatična osoba, nema kod nje puno emocija. Vidjela je da je nepoželjna i otišla. Uvalit će se ona već nekome ...
Bio je to rasplet jedne u mojoj glavi krivo posložene priče koja me bacila u depresiju i umalo natjerala da spakiram kovčege i odem. A koliko dobrih ljudi imam oko sebe, shvatila sam kad se društvo usprotivilo da Ivonu pošaljem natrag kući s bakom kraj nas toliko. Pa ne radimo svi u istoj smjeni, a ona je tako dobro i milo dijete da im neće smetati. Čak naprotiv, sve nas uveseljava svojom dječjom razigranošću. Dok se s njom igramo u pijesku ili skupljamo školjke po obali, i sami postajemo djeca. Zar to nije divno?
Umoran sam od žena, selim k prijatelju[/caption]Pozvao sam malu i nju van i rekao kako mi je najvažnija njihova sreća, a u našu kuću se može vratiti kad želi. Mislim da već seli. Ja sam i tako uglavnom kod tebe, ona nekad famozna kuća više mi ništa ne znači. Nova veza mi nije uspjela jer se i dotičnoj dami više dopala kuća nego ja, pa sam razmislio. Bolje da u njoj uživaju moja bivša i moja kći. Zar nije tako?
- Ti se samo više ne želiš potruditi oko neke veze, to ti je to.
- Ne pametuj mi, Vinko. Jesam li probao? Jesam. I više nemam volje, mladost je iza mene.
- Ali živjeti sa starim prijateljem neće baš biti neka sreća. Novaca imaš i previše za jedan ljudski vijek.
- A što ako za mene jest sreća jedino pokraj tebe, najstarijeg i najboljeg prijatelja iz djetinjstva, zatim uvaženog kolege, koji me razumije. Zar da gradim nove kuće za neke nove ljubavi, kako bi one bile sretne? Ne pada mi napamet. Ženama nikad dosta i to me više ne zanima.
- Što to govoriš Jura, pa ti obožavaš žene.
- Više ne, tako je bilo dok nisam imao novac, sad je situacija drukčija. Čim čuju "a onaj arhitekt Jura" svaka pomisli na vlastitu kuću iz snova. Pa i ti si sam, jednako sretno razveden kao i ja, a kad smo gradili tvoju kuću, nismo mislili da bi mogla biti zajednička. Mi smo dvojica sličnih ljudi, pametnih i ne iritantnih. Usput, s tobom mogu razgovarati o filmu, možemo ih zajedno gledati. Kad imamo malo vremena i mira možemo svaki u svom naslonjaču čitati omiljenu knjigu. Zar to nije čudesno jednostavno?
- Istina, samo o filmu iz kojeg je jedna rečenica potakla stvaranje nekoliko knjiga mogao bih raspredati svaku večer - dodao je Vinko.
- Eto vidiš o čemu govorim. Umoran sam pomalo od tuđih površnih života. S tobom mogu po ne znam koji put gledati Kuma ili Tri ratna druga.
- I možemo se svađati je li Scott Fitzgerald rekao onu poznatu rečenicu ili netko drugi ...
- Kad se smrači uvijek nam je potreban netko ... O tome ti pričam. Što će mi žene. Shvatio sam da nismo na istoj valnoj dužini. Tebi je svejedno što ću odjenuti, hoću li izaći ili ne, tko će me vidjeti, a tko ogovarati.
- Ne vjerujem da ti je tako loše sa ženama.
- Sve sam ti već ispričao, one uvijek nešto žarko žele, a kad to dobiju, onda žele još i još i nema kraja svemu, a to mene umara. Neka radije Višnja i Luna uživaju, a koga će još pustiti u kuću ne zanima me. Ako je ona lezba Jadranka njena sreća, u redu. Ja s tim više nemam ništa. Njen odabir, moj odabir, to je to.
- Otkad to? Tek nam je pedeset, a ti nemaš volje za život?
- Tko kaže da nemam volje? Imam i te kako, ali kakav ja želim. Poslagao sam si prioritete. Arhitektura me zanima i želim graditi, sudjelovati u građevinama iz mašte, ostaviti nešto čovječanstvu. Bio bih sretan da ostavim neki trag za budućnost. Nisam za ove male živote, za sitne ljudske slabosti, podlosti ili užitke. Probao sam i vidio, nije to za mene. I nije običan život tako jednostavan kako kažu. Meni bolje leže veliki izazovi. Recimo na ovom super-kompleksu u zemlji gdje novac nema granica bila bi mi čast i zadovoljstvo sudjelovati.
RUŽIČASTA MAJICA
Ti ćeš to i uspjeti, uvjeren sam. Tvoje misli i ideje nemaju granica, a nisi u stanju mirovati. Inače, meni je drago kad si tu, znaš da ima soba više nego što mi je potrebno, pa čak i ako nađem novu ženu. Smiješno mi je što nas okolina ne shvaća. Jesi li čuo da nas neki susjedi zovu "ona dva pedera arhitekta"?
- Ne, ali zaista je smiješno i fućka mi se - morao sam se nasmijati.
- Ti najbolje znaš da ni meni nije stalo do okoline. Mojoj bivšoj ženi je to bilo jako važno. Kako sam joj samo isprva imponirao kao veliki arhitekt, a kasnije je shvatila da želi živjeti prizemno, kao i neki oko nas, pa je odjednom postalo bitno što obući i kamo izaći, kada izletjeti iz kuće, u kojem caffeu piti kavu, u kojem pića, gdje vježbati. Kao da to nije svejedno.
- O, da, tvoja Sonja je također mustra. Ali bar si je našla momka, a ova moja je sasvim skrenula, što mi baš ne služi na čast. Jedino nam je dijete lijepo ispalo. Mala pametna glavica već crta kuće i perspektivu. Volio bih da ne bude na majku.
- Potrudit ćeš se oko Lune, isplati se. Da sam barem ja imao djece. Sad sam tek svjestan koliko mi nedostaju. A sam sam kriv, podržavao sam Sonjinu ispraznost i nevjerojatan smisao za gubljenje vremena. Da si ti vidio ta presvlačenja, nikada kraja. A ako ja poželim odjenuti ružičastu majicu, prvu po redu, to ću i učiniti. Tad ona poludi kako ja nemam pojma jer to ne ide uz nju. Ona je toga dana recimo u zelenom. Ne, to nije bilo za ljude.
- Možda smo nas dvojica samo našli krive partnerice, ali naše vrijeme je ipak prošlo. Profućkali smo intimni život i toga smo svjesni. Zapravo ne vidim što je tu loše ako nam je u glavi na prvom mjestu stvaralaštvo, arhitektura. Ne možemo svi biti jednaki. Pogledaj oko sebe, zar ti vidiš sve same sretne ljude? Ja ne, vidim sretne samo kreativce, poput nas. Ti si sretan kad studentima objašnjavaš, ja kad otputujem na neko udaljeno gradilište. Već iz aviona vrebam lokaciju i osjećam uzbuđenje.
- Znam, stari moj, naše misli određuju osjećaje, a osjećaji opće stanje. I zato nas dvojica možemo savršeno funkcionirati, mada svi to ne shvaćaju - kao za sebe govorio je Vinko.
- Prvo naše žene, kao i neke nove, buduće žene. Možda će barem moja Luna biti izuzetak.
Znam da moj prijatelj pokušava održati sadašnju vezu i želim mu sreću, ali nisam siguran da ni ta ne želi od njega samo kuću na kojoj će joj drugi zavidjeti. Ponekad mi nije jasno što je to ušlo u ljude da priznaju samo materijalno. Za nekoliko dana letim na moje odredište snova, 3D, pa kad se vratim, možda će Vinko biti sigurniji što se tiče veze. Bolje da mu ne smetam neko vrijeme.
S PRIJATELJICOM
Višnja se vratila u kuću koju je tako voljela, pa sam s te strane miran. Mala isto voli našu kuću, a ona treća osoba, koju pak voli moja bivša, me ne zanima. Ako tako mora biti, dobro. Moje su misli već na drugom kontinentu i razmišljam u koji dio projekta se moram uklopiti. Još jednom moram otići do svojih cura, ostale su mi još neke sitnice, a i malu želim vidjeti prije nego što otputujem. Luna je skočila na mene:
- Tatice, tatice, tako sam sretna što opet živimo ovdje. A ti opet ideš raditi.
- Da, opet putujem i volio bih, ako budeš imala interesa, i tebe jednom povesti sa sobom.
- Ali škola, uvijek ta škola, možda ljeti.
Mršava Višnja i debela Jadranka stajale su pokraj šanka u kuhinji i smješkale se. I ja sam se nesvjesno počeo glupo smješkati, kao prešutni dogovor da nitko nikoga ne vrijeđa i ne izaziva. Ako ne zbog sebe, ono zbog Lune, moramo biti pristojni. Iako, ulovim se u razmišljanju tko zna što one dvije rade pred djetetom, a što kad su same u spavaćoj sobi. Ali brzo odagnam zastrašujuće misli i mogu se samo nadati da će mala izrasti u normalnu osobu, bez ikakvih posljedica. Jer, ruku na srce, nije baš u redu da mama živi s prijateljicom, a tata s prijateljem. Mada nas dvojica nismo na taj način prisni, sve to može izazvati zabunu i nepovjerenje. Pokušat ću djetetu, kad malo naraste, objasniti da u životu postoje neki viši ciljevi od odjeće, jela i spavanja.
SVEMIRSKE DIMENZIJE
Stigao sam. Već iz aviona gledao sam pijesak i more, pa dio budućega grada. Postoji li i jedan arhitekt na svijetu koji se tu ne bi želio uklopiti i raditi bilo koji segment. Ima nas doslovno iz cijeloga svijeta, radit će se još godinama jer ideje i želje su neograničene. Tu ljudi tek dobiju ideju kakvu nemaju kod kuće.
Treba prvo vidjeti teren iz ptičje perspektive, pa izbliza. Zatim se svi mi pomalo hvatamo za glavu i adrenalin nam počinje raditi. Nekad je bilo nezamislivo širiti se na taj način, a ovdje se čovjek mora zapitati gdje su ljudske granice i postoji li ono što se ne može novcem napraviti. Znam, kaže se da se kupiti može sve osim ljubavi. Uzbuđen sam kao dijete koje je dobilo hrpu novih igračaka. Ovo moja kći jednoga dana mora vidjeti! Odavde ne možeš otići, a da ti se ne otvore vidici i svijet. Tu počinješ razmišljati u svemirskim razmjerima.
Prvi puta sam boravio samo mjesec dana, sad idem nakratko kući pa onda natrag na barem dva mjeseca.
Luna nas je popodne nakon škole došla posjetiti. Pričam joj gdje sam bio i kako to mora vidjeti:
- Odvest ću te kad još malo narasteš i tada ti više ništa neće biti isto. Kakve cipele, kakva jakna, sve ćeš to zaboraviti. Ovo je nešto što opsjeda potpuno, ali i radi od čovjeka kreativca u svakom pogledu.
- A kod nas neće biti ničeg takvog?
- Bojim se da ne, barem dok sam ja živ. Kad ti pokažem na kompjutoru već ćeš shvatiti da je Europa nešto drugo. No, zasad ti uči, to je najvažnije. A evo, Vinko već kuha neko tijesto. Znaš li da smo se obojica naučili spremiti ponešto, uglavnom lagano i ono što volimo, da ne moramo stalno izlaziti.
- A i što će vam velika kuhinja ako se u njoj ne kuha.
- E, vidiš, u Americi imaju ogromne kuhinje u još većim kućama, a izgledaju kao apoteke. U njima uopće ne kuhaju. Naime, Amerikanke uživaju naručivati hranu, a kuću imati uvijek pospremljenu, kao da samo čeka da je netko pogleda.
- Ne pada im napamet ispeći ni jaja, kao meni.
- Čini se da ne.
- Ja to ne bih voljela. Ne moraš biti lud za kuhanjem, ali neka svaka stvar služi svojoj svrsi.
- E tu si već na dobrom putu da ne postaneš isprazna materijalistica.
- Zato je naša kuhinja neprestano u funkciji. Neka jela kuha mama, a neka Jadranka. Ja tu i tamo spremim sebi nešto na brzinu.
- Tako i treba biti. Kod nas je Vinko za meso, ribu i bjelančevine, a ja za umake, juhice i tako.
- Ako ne prije, tata, nakon mature me svakako vodiš sa sobom.
- Obećajem.
Večerali smo u troje i znam da zvuči glupo, ali ja nas osjećam kao obitelj. Razgovor, fina hrana, planovi. Veselim se kratko biti tu pa onda opet na ono plitko more. Tko zna što su sve smislili i napravili dok me nije bilo. Tu kod kuće je u prvom planu čovjek, a tamo daleko ljudski život tako malo vrijedi, ali beton i staklo vrijede milijarde. Zar svijet nije čudan?
Prije nego što ponovno odem, sastavit ću kod odvjetnika oporuku. Previše je to novca da ga Višnja olako spiska. Dio ostaje Luni za školovanje i život, dio Vinku ako ostane iza mene, a trećina će biti fond za mlade arhitekte koji obećavaju. Njime će upravljati Vinko, pa Luna. Nekako imam osjećaj da će moj najbolji prijatelj živjeti dulje jer obožava stvaralački mir i tišinu, ništa ga ne tjera u avion kao mene. Nedavna veza mu je, nažalost, propala. Osuđeni smo samo na stvaranje. Ja nemirni duh, on posve smiren, kao ravnoteža jedan drugome. Moram mu to spomenuti da se ne uvrijedi. Kad bi ga oporuka zatekla, bio bi užasno ljut na mene.
TATA NE LAŽE
Meni ostavljaš trećinu svog novca? Pa nisam ti ja dijete. To nema nikakvog smisla, a tvoja će žena razglasiti kako smo bili životni partneri i kako si zapravo ti kriv za razvod, a ne ona.
- Nemoj mi reći da tebe to brine?
- Ma onako, najviše zbog male.
- Luni ću ja objasniti, ona je pametno dijete, a zna i da joj tata ne laže. A što se tebe tiče, ti i jesi, na čudan način, moj životni partner, koji će teže živjeti kad ode u mirovinu. Ova nedavna veza je propala, je li tako?
- A znaš li zašto? Nije pristala živjeti s "dvojicom pedera".
- Oh, ako sam ja kriv, žao mi je.
- Glupost, ne treba mi netko bez mozga i povjerenja. Čak sam joj pričao da si ti uglavnom na putu. Ali ne, ona sluša što drugi govore. Ma, zaboravi. Imaš ti potpuno pravo, ljudi nisu dorasli da shvate.
[WATU 6]
Moja sudbina me vodila trnovitim putovima, ali me zato na kraju nadarila najvećim dragocjenostima.[/caption]Suze su mi klizile niz obraze. Više nije bilo nikakve dvojbe, ispred mene je stajao moj sin. Tresla sam se kao list na vjetru. Moje srce više nije moglo izdržati, ruke su poletjele prema njemu, primile ga u snažan zagrljaj. Oboje smo jecali, plakali. A onda smo još dugo, dugo razgovarali. Saznala sam da je imao sretan život, s ljudima koji su ga voljeli. Povjerila sam mu zašto sam tako postupila onog dana kad sam ga rodila preklinjući ga da mi oprosti. Imao je beskrajno puno razumijevanja za sve što sam učinila, ništa mi nije zamjerao. Bio je to najbolji doček Nove godine u životu. Ostvario mi se jedini, najljepši san. Franko je postao dio mog života. Upoznao me s ocem te smo se svi zajedno često družili. Marko je do kraja studija stanovao kod mene, ali nakon najvećeg poklona koji mi je dao više nikad nismo bili intimni. Te se noći oprostio od mene kao od ljubavnice i postao mi najbolji prijatelj. Uskoro me upoznao s djevojkom koju je zavolio i kojom se kasnije oženio. Bila sam sretna zbog njih. Marko je zaslužio najveću sreću u životu.
Franko je znao za našu zajedničku prošlost, ali ni zbog toga me nije optuživao. Bio je presretan kad me dvije godine kasnije zaprosio čovjek koji ga je odgojio. Pristala sam, udala se i napokon živim uz sina i muškarca koji nas oboje voli. Što se dogodilo Frankovu biološkom ocu i kako živi, ne znam i ne zanima me. Suprug i ja upravo planiramo svadbu našeg sina. Moja sudbina me vodila trnovitim putovima, ali me zato na kraju nadarila najvećim dragocjenostima.
Putujem li to s mlađahnom ljubavnicom svoga muža?[/caption]Obrazi su mi gorjeli, a ipak sam bila oblivena ledenim znojem. Kako je to bilo moguće? Moj je Miro imao ljubavnicu! I kakvog li bizarnog načina da to saznam! Kad sam konačno došla malo k sebi, shvatila sam da je moja stanica već odavno bila za nama. Brzo sam ustala progurala se prema izlazu. Sad sam još povrh svega trebala zakasniti i na posao. No, to mi je u tom trenutku bilo najmanja briga. Čim sam u zgradi prošla portu, odjurila sam na ženski toalet i nazvala mobitelom svoju sestru.
- A kako možeš biti sigurna da su govorile baš o tvome Miri? - upitala me kad sam joj jecajući prepričala događaj iz tramvaja.
- Kolika je vjerojatnost da se radi o nekom drugom Miri, koji je oženjen, baš sutra navršava pedeset godina i kome na rođendansku proslavu dolazi cijela familija?
Lea je na trenutak zašutjela.
- Da, Nina, ali ipak ne možeš biti sto posto sigurna da se radi o njemu! - ustrajala je.
Mram priznati da mi je godilo njeno optimistično razmišljanje, ali s druge strane dobro sam znala koliko je besmisleno zavaravati se.
- Gle, čemu zatvarati oči pred istinom? - rekla sam brišući suze koje su mi se slijevale niz lice. Vrata na toaletu sad su se otvorila i čula sam kako je netko ušao pa sam spustila glas.
- Moram sad ići. Nazvat ću te popodne kad dođem doma. Očajna sam, seko, očajna!
Tog popodneva nisam više stigla nazvati Leu jer sam bila previše zaokupljena gomilom obveza. Poslije posla odjurila sam na roditeljski sastanak, a poslije njega kući kako bih se bacila na pripreme za rođendan. Cijelo to vrijeme razmišljala sam o onome što sam čula u tramvaju.
Pitala sam se kako je moguće da je sve to otišlo tako daleko, a da ja ništa nisam primijetila. I taman kad sam pomislila da sam možda ipak donijela preuranjen zaključak, u kuhinju je ušao Miro i svojim komentarima ponovno rasplamsao moju sumnju.
- Da mi je samo znati tko je izmislio te rođendanske proslave - rekao je prešavši zgroženim pogledom preko kuhinje koja je sad izgledala poput bojnog polja. Posvuda su bile prljave zdjele u kojima sam miješala kremu za tortu, pripremala francusku salatu ...
- Da se mene pita, rođendan bi trebala slaviti samo djeca. Što će meni, molim te lijepo, torta! Najveća želja bila bi mi izbjeći nekako sav taj cirkus ...
Slušala sam ga što govori, a u ušima su mi automatski ponovno zazvonile djevojčine riječi: "Rekao mi je da mu se užasno ne da slaviti s njima, ali da se ne može nikako izvući ..."
- Hej, što ti je? Nekako si problijedjela! - Mirin me glas trgnuo iz razmišljanja. Piljila sam ukočeno u njega razmišljajući bih li mu sve sasula u lice. Rekla mu da sve znam i da me ne treba više praviti budalom. Međutim, dok sam se ja nećkala, on mi je dao pusu u obraz.
- Vjerojatno si premorena - rekao je. - Hvala ti što se toliko trudiš oko tog rođendana.
Zvučao je tako toplo i zabrinuto da mu nikako nisam mogla reći ono što mi je bilo na vrh jezika. Ponovno sam se sjetila djevojčinih riječi. Nije li rekla da je Miro namjerava izvesti za vikend i proslaviti s njom rođendan. Strpit ću se do tada i uhvatiti ih in flagranti! Takav je bio moj plan ...
Rođendan je prošao bolje nego što sam očekivala. Mirina mlađa sestra ponovno se zaljubila i bila je u svom elementu. Zabavljala je cijelo društvo vicevima i raznim anegdotama iz svog burnog života stjuardese. Osim toga, hrana mi je odlično ispala i svi su punih usta hvalili moje kulinarsko umijeće. Tijekom večeri promatrala sam kriomice Miru, pokušavajući pronaći na njegovu licu nestrpljenje ili nervozu, ali ništa od toga nisam primijetila. Ili se izvrsno pretvarao, ili se zaista odlično zabavljao. Kad su gosti otišli i nas dvoje ostali sami, prišao mi je i nježno me privukao u zagrljaj.
- Dođi, ženice moja - tepao mi je na uho, milujući otvorenim dlanovima moja leđa. - Mislim da bi ti nakon svega danas dobro došla masaža.
O da, i te kako! Prepustivši se njegovim snažnim rukama, otplovila sam u sedmo nebo, zaboravljajući pritom potpuno na horor koji sam doživjela u tramvaju.
No, već sljedećeg jutra horor se trebao ponoviti! Čim sam naime ušla u tramvaj, spazila sam dvije poznate djevojke. Ovaj put ciljano sam se probila do njih i ponovno naćulila uši. Morala sam čuti o čemu su razgovarale. I zaista, nakon kratke bezvezne konverzacije ponovno su se dotakle Mire!
- I? Što je tvoj dragi rekao na parfem? - upitala je crnka svoju plavokosu prijateljicu.
- Rekla sam ti da ću mu ga dati za vikend. Jučer je imao tu feštu s familijom doma. Rekao mi je da je zamalo umro od dosade!
Njene riječi zabile su mi se poput oštrice u srce. Zar je stvarno mogao biti takav gad? I jesam li ja zaista mogla biti toliko slijepa da to ne primijetim?
Pred oči mi je ponovno došla slika Mire kako u jednom trenutku donosi svoju staru gitaru iz ormara i počinje razdragano svirati za cijelo društvo. A tu je onda bila i noć koju smo nakon proslave proveli zajedno. Zar je moguće da mu je sve to bilo nasmrt dosadno!
- A njegova žena? Zna li ona što se događa? - zanimalo je crnku. Plavuša je sad tako žustro odmahnula glavom da je njezin konjski rep prešao preko moga lica.
- Ma kakvi! Oni ti nemaju nikakav odnos. Već godinama su zajedno jedino zbog djeteta.
A što imaju: sina ili kćer? Zamalo mi je izletjelo pitanje, ali sam se u posljednji tren obuzdala. Stisnuvši čvršće metalnu prečku za koju sam se držala, nastavila sam napeto pratiti njihov razgovor. No, u njemu više nije bilo ništa zanimljivo. Kad sam izlazila na svojoj stanici, plavuša mi se čak ovlaš osmjehnula.
Konačno je stigao i taj famozni vikend koji sam tako napeto iščekivala. Bojala sam se kako će sve to proći, ali sam i jedva čekala da istina iziđe na vidjelo. Nisam više imala snage za igru mačke i miša. Napeta ko puška, pratila sam svaki Mirin pokret, iščekujući kada će istupiti preda me s nekom izlikom da izađe iz kuće. I pronašao ju je! Oko tri popodne rekao mi je da se mora naći s našim vjenčanim kumom.
- Znaš da nam kod njega stoje zimske gume, a već je krajnje vrijeme da ih stavim.
To je bila istina. Zima je bila pred vratima, ali ... Je li stvarno bio posrijedi auto?
- Mogu li ja ići s tobom? - upitala sam ga tobože nevino.
- Mislim da bi to bilo glupo. Smrznut ćeš se tamo dok nas dvojica radimo, a ionako nikakve koristi od toga.
- A moraš li ići baš danas? Ne možeš li nazvati Vinka i dogovoriti se za sutra, za neki drugi dan - pokušavala sam mu pomrsiti račune.
- Hmm, bojim se da ne - odmahnuo je glavom. - Vinko si je danas ostavio slobodan dan za to, a sutra, koliko znam, već ima neke druge planove. Ali, ne shvaćam ... - odjednom me je pogledao zbunjeno. - Zašto si toliko navalila. Kakva je razlika obavim li to danas ili sutra?
O velika, dragi moj, pomislila sam jedva se susprežući da se ne odam. U strahu da ne pobudim njegovu sumnju, prisilila sam se odglumiti ravnodušnost.
- Ma u pravu si, dušo. Baš glupo od mene što te tako gnjavim. Riješi to danas pa ćemo sutra imati dan samo za sebe.
Pri pomisli da će subotu imati samo za mladu plavušu prevrnuo mi se želudac.
Dok se spremao, pravila sam se da ga i ne primjećujem. No i te kako sam dobro uočila kad je poslije brijanja stavio onu kolonjsku vodu koju je stavljao uglavnom u posebnim prilikama.
- Nisi li mogao odjenuti nešto starije za takav posao? - nisam izdržala da ga ne podbodem.
Joj, zlato! Vidi se da ti nemaš pojma o autima. Pa neću zbog izmjene guma morati leći u grabu! Uostalom, Vinko ima radni kombinezon. Hajde, bit ću ja začas s time gotov pa još, ako hoćeš, navečer možemo skoknuti nekamo van.
Kako je samo bio odvratan! Nikakvo čudo da nisam ranije ništa primijetila kad je bio tako vješt u laganju. Ne trepnuvši, obećao mi je večernji izlazak, iako je dobro znao da je to isto već obećao svojoj ljubavnici.
- To bi bilo krasno - rekla sam stisnutih usnica i s kamenom u želucu. Kako će se sve ovo dalje odvijati?
Kad je Miro uzeo ključeve od auta i uz brzi poljubac izjurio iz kuće, pričekala sam nekoliko trenutaka, a onda kao gonjena vjetrom odjurila u garažu. Brzo sam sjela u svoju toyotu i okrenula ključ. Predugo je on mene vozao i držao za budalu. Sad je došlo vrijeme da ja njega raskrinkam i razapnem na stup srama!
Auto sam zaustavila na početku ulice u kojoj je Vinko stanovao. Nisam željela riskirati da me netko poznat vidi pa sam se do kuće došuljala uz uličnu živicu.
Ne znam što sam očekivala, ali kad sam u dvorištu ugledala Vinka i Miru kako stoje pokraj našeg auta i nešto živo raspravljaju, ostala sam iznenađena.
Zar je bilo moguće da je zaboravio na svoj dogovor s plavokosom? Ili je možda posjet Vinku trebao biti samo alibi. Možda sada sjedne u auto i odjuri onamo gdje je imao zakazano.
Stajala sam još tako neko vrijeme skrivena iza grma i promatrala što se događa u dvorištu. Kad je Miro navukao stari kombinezon koji mu je Vinko pružio i počeo skidati prvu gumu, stvar je bila jasna: nije mi lagao. Govorio mi je istinu!
Dok sam se vozila kući, osjećala sam se vrlo zbunjeno. Što se sada to događalo? Još do maloprije sve mi je bilo kristalno jasno, no sada više nisam bila ni u što sigurna. Je li možda prozreo moju igru i sad me namjerno ovako zavaravao? Ili se radilo o nečem stotom ... Odgovor na moju nedoumicu stigao je u ponedjeljak. Naravno, gdje drugdje negoli u tramvaju!
- I? Kako si se provela za vikend?
Tramvaj je ponovno bio krcat, kao i svakog ponedjeljka, a ja ponovno tijesno pripijena uz već poznati dvojac. Crnka je znatiželjno podigla obrve dok je čekala da joj njena seksi prijateljica odgovori na pitanje.
- Ma ništa me ne pitaj! Sve je propalo! Javio mi se u petak navečer da mi kaže da ima neke neodgodive obaveze i da ćemo se naći sljedeći tjedan.
Plavuša je sad napravila izraz lica poput razočarana djeteta koje nije dobilo željenu igračku. Zamalo sam se sažalila nad njom, ali onda sam se sjetila da se ovdje radi o ženi koja mi svim sredstvima želi preoteti muža!
- Tako ti je to kad se petljaš s oženjenima - rekla joj je prijateljica malo ispod glasa, vjerojatno zato što se moja glava bila opasno nagnula prema njima.
- Nemoj mi sad samo, molim te, početi s prodikama! Već sam ti rekla da to nije nikakav brak. Ljudi su još zajedno čisto pro forma.
Pro forma, ogorčeno sam pomislila. Nisam znala da se moj brak sveo na nekakvu formu.
Neko vrijeme prijateljice su šutjele, a onda se tamnokosa ponovno okrenula prema onoj drugoj.
- Nego, Duda, imaš li ti kakvu fotografiju tog Mire? - upitala ju je.
Sva sam se ukočila od iščekivanja. Što ako sad opet zavuče ruku u onu svoju crvenu torbetinu i ja preko njenog ramena ugledam fotografiju svog muža!
No, moj strah je bio suvišan jer Duda, kako joj je očito bilo ime, nije imala ništa takvo. Barem ne uza se.
- Imam, ali doma. Ako se sjetim, ponijet ću je pa ću ti je pokazati. Ma vidjet ćeš, šarmantan je do bola!
Tu sam se morala složiti s njom. Moj muž je zaista bio izuzetno šarmantan. Sa svojom još uvijek tamnom kosom i prosijedim zaliscima te krupnim crnim očima ponekad me znao podsjećati na Omara Sharifa u svojim najboljim danima. I ovaj put sam se toliko zanijela prisluškujući razgovor dviju djevojaka da sam zamalo propustila svoju stanicu. Shvativši gdje se tramvaj zaustavio, brzo sam požurila prema vratima. Dok sam kročila nogom na asfalt, dala bih se zakleti da su me dva para očiju iznutra pomno promatrala. Moram biti malo manje upadljiva, inače će njih dvije još nešto posumnjati i time mi pokvariti planove. A to nikako nisam htjela.
Otkako sam na onako nimalo suptilan način saznala da me moj muž vara, ništa u mom životu više nije bilo isto. I dalje sam se, doduše, dizala svakog jutra u isto vrijeme, odlazila na posao, obavljala kućanske poslove kao i prije, ali - to jednostavno više nije bilo to.
Promjenu je na meni prva zapazila Mia.
- Nekako si utučena i bezvoljna. Nikad nisi takva, mama. Gnjave li te šefovi na poslu?
Ne, nitko me na poslu nije gnjavio.
- Primijetila sam da više ne nosiš ni mp3 u tramvaj. Zašto?
Mojoj pametnoj kćeri očito baš ništa nije moglo promaknuti. No što sam joj na to trebala odgovoriti? Da više ne slušam glazbu jer moram špijunirati ljubavnicu njenoga tate?!
- Nije mi niša, zlato - pokušala sam je umiriti. - Samo sam malo umorna i to je sve.
Taj dio joj nisam slagala. Zaista sam bila umorna. Umorna od prisluškivanja razgovora u tramvaju ne bi li doznala kakav novi zanimljivi detalj iz skrivenog života moga muža. Umorna od traženja dvoznačnosti u Mirinu ponašanju. Umorna od nastojanja da prema van izgledam normalno i da nitko na meni ne primijeti promjenu. Jedina osoba koja je znala kroz što prolazim bila je moja sestra. Nju, doduše, još uvijek nisam uspjela sasvim uvjeriti da me Miro vara, ali nakon što sam joj iznijela niz podudarnosti, pokolebala se.
- Ne znam uopće što bih ti savjetovala - rekla mi je kad smo se posljednji put čule. - S jedne strane bilo bi krajnje glupo da napadaš Miru za nešto za što nemaš baš nikakve dokaze. A s druge strane, to prikupljanje dokaza pojest će ti živce!
Znala sam ja to i bez nje, ali kakva mi je treća solucija preostala?
U međuvremenu se život u tramvaju nastavio odvijati svojim ustaljenim tokom. Neobično je to kako se ljudi koji putuju u istom terminu nakon nekog vremena međusobno poznaju. Tako sam primjerice svako jutro susretala jednu mladu ženu koja je svom isto tako mladom prijatelju tijekom cijele vožnje trubila o svojoj bebi. Da nije bilo žalosno, bilo bi mi smiješno slušati je kako mu prepričava svaki bebin pokret, koliko joj je zubića izbilo i koju je prvu riječ izgovorila. Bilo je očito da mladića te njene priče nimalo ne zanimaju, ali nije imao izbora.
Onda su tu bile dvije starije gospođe čije sam povijesti bolesti znala napamet. One su se svako jutro vozile na terapije za reumu.
Bio je tu i jedan fini stariji gospodin, s kojim sam čak povremeno progovorila i pokoju riječ. Jako je bio ponosan na svoju unuku koja je polazila vojnu akademiju.
- Znate, isprva nisam bio za to. Mislio sam, opasno je. Ali sad vidim da sam pogriješio! Ona je tako sretna, a i ja sam ponosan kad vidim kako lijepo napreduje - znao se raspričati kao da smo stari znanci.
Svako toliko na mojoj bi se vožnji pojavio i jedan vrlo zgodan muškarac. Možda koju godinu mlađi od mene. Inače nisam tip žene koji bi gledao muškarce oko sebe, ali ovaj je zaista imao posebne, nebesko plave oči koje jednostavno nisu mogle proći nezamijećeno. Nisam vidjela vjenčani prsten na njegovoj ruci pa sam se pitala nije li ovako zgodan možda gay.
I naravno, na kraju, ali ne i najmanje važne, tu su bile i one dvije djevojke čije sam razgovore već nekoliko dana pomno pratila.
Toga jutra plavuša je opet započela svoju omiljenu temu.
- Pogledaj što mi je Mirek jučer poklonio - rekla je ponosno svojoj prijateljici i podigla ruku u visinu njenih očiju. Na njenoj pedantno izmanikiranoj ruci zabljesnuo je prsten. Njegov odbljesak kao da me piknuo u oko te sam smjesta zaškiljila.
- Bio je tako sladak! Nije imao puno vremena pa smo se samo nakratko našli poslije njegova posla u gradu. Ali, meni je i to bilo dovoljno, pogotovo kad sam vidjela kakvo mi je iznenađenje pripremio!
Nisam baš neki znalac kad je nakit u pitanju. Osim vjenčanog prstena i zlatne narukvice koje sam dobila kad se rodila Mia, baš se i nisam mogla pohvaliti nekim vrijednosnim arsenalom.
No, ovaj prsten, onako blještav i fino obrađen, morao je biti skup. Dok je djevojka zvana Duda mahala njime zrakom i divila mu se zajedno sa svojom prijateljicom i polovicom tramvaja, ja sam osjetila kako mi obraze oblijeva vrućina. Znači tako, meni je govorio da moramo štedjeti, a iza leđa je rasipao novac na nekakvu flundru!
- Gospođo, molim vas, hoćete li se malo odmaknuti. Naslanjate se na mene, a stali ste mi i na nogu - začula sam sladunjav glas svoje mrske suparnice.
Na nogu sam ti stala, ma je li, vrištalo je u meni. Bit ćeš ti sretna ako ti ne razbijem nos, bezobraznice jedna! U meni je sve kiptjelo od bijesa, ali trudila sam se to sakriti.
- Oprostite - promrmljala sam prilično nerazgovijetno i povukla se korak unatrag.
Bestidnica, drolja, otimačica, kradljivica nabrajala sam u sebi sve dok se tramvaj nije zaustavio na mojoj stanici, a onda, ne mogavši a da ne dobacim još jedan mrki pogled prema djevojkama, izašla.
Klupko se sve više odmotavalo. Nije li ta Duda rekla da se Miro jučer našao s njom poslije posla i poklonio joj prsten? Upravo jučer je moj muž kasnio doma i prodao mi priču kako ga je šef zadržao dulje zbog nekakvog posla! To je bilo to, što bi drugo bilo! Odjednom, prvi put otkako sam bila s Mirom u braku, na pamet mi je pao razvod. Bila sam očajna zbog toga što sam svim srcem voljela svog muža, ali što mi je drugo preostalo? Ja sigurno nisam bila žena koja mu je mogla oprostiti preljub! Ili možda ipak ...
Na poslu sam bila zbunjena, nekoncentrirana i radila grešku za greškom.
- Natalija, što vam je, pobogu! Već nekoliko dana zaredom predajete izvješća koja nemaju veze sa životom. Nisam vam dosad htio ništa govoriti jer sam mislio da će vas to proći, no danas ste stvarno prevršili mjeru! Moj šef je bio vrlo dobroćudan. Ako se on ovako jako ražestio, onda je za to sigurno postojao valjan razlog.
- Oprostite, neće se ponoviti - mucala sam crveneći se kao đak pred pločom.
- Imate li kakvih problema? Muči li vas što? - zanimalo ga je. Sad kad se malo smirio, gias mu je opet imao onaj uravnotežen i ljubazan ton.
O da, sigurno ću ti reći kakve probleme imam! Što želiš čuti? Da se svaki dan u tramvaju vozim s ljubavnicom svog muža? Da njoj kupuje skupo prstenje, dok na meni špara i na gaćama?
- Hvala na pitanju, ali nemam nikakvih problema - rekla sam trudeći se zvučati ljubazno. - Samo sam malo umorna.
Dok sam izlazila iz šefova ureda, razmišljala sam o njegovu prijedlogu da uzmem kratki predah. Imala sam još nekoliko dana starog godišnjeg odmora, pa zašto ne. No onda me ponovno preplavila ogromna tuga. Što će mi slobodni dani kad ih više nisam imala s kim podijeliti?
- Mislim da ću se morati razvesti od njega - rekla sam Lei kad sam tog popodneva došla doma.
- Ma daj, ne budali! - napala me sestra. - Pa nisi još uopće razgovarala s njim i čula njegovu verziju priče.
- Koliko verzija može imati istina! - planula sam na nju.
Zašto je uporno branila Miru?
- Znam, ali ipak, čini mi se da radiš račun bez krčmara - zaključila je.
Možda je Lea i bila u pravu. Možda sam trebala o svemu otvoreno porazgovarati sa svojim mužem, ali nije to bilo tako lako. Barem ne bez konkretnih dokaza.
Dok sam ja već bila debelo potonula u očaj i kroz glavu mi prolazile sve moguće i nemoguće varijante razvoda, sljedećeg dana u tramvaju dogodilo se nešto sasvim neočekivano. Kao i svakog jutra, odmah s vrata među gomilom lica ugledala sam dvije poznate djevojke. Veselo su čavrljale. Plavokosa Duda upravo je nešto živo prepričavala svojoj prijateljici, dok je ova otvorenih usta upijala svaku njenu riječ. Sigurno joj prepričava ljubavne scene s mojim mužem, pomislila sam osjetivši kako mi se magli pred očima. Kao i obično, polako sam se počela probijati kroz gužvu prema njima.
- Hej, ne možete li malo pripaziti! Niste sami, znate! - zarežala je na mene neka punašna žena koju sam u svom proboju gurnula laktom u stranu.
Nisam se ni osvrnula na nju. Pogled mi je bio prikovan samo uz jedno lice. A ono se upravo tako smijalo da su mu se vidjela sva trideset i dva zuba.
Kad sam se konačno uspjela probiti do njih, djevojke su na trenutak prestale pričati i odmjerile me čudnim pogledom. Naravno da sam u međuvremenu i ja njima postala poznata. Čudakinja koja im se svakog jutra prikrpa s leđa. Dok su razglabale o nekakvim beznačajnim stvarima, u meni se vodila borba. Najradije bih povukla tu gaduru za njenu dugu, plavu kosu i rekla joj neka se okani mog muža. S druge strane užasavala me pomisao na skandal u tramvaju. Već sam mogla vidjeti kako bi sve to završilo. Svi bi se umiješali i smjesta osnovali navijačke tabore. Oni stariji vjerojatno bi stali na moju stranu, a mladi na Dudinu. Ne, ne, zatresla sam glavom. To se nikako nije smjelo dogoditi! A da ih slijedim i napadnem kad izađu iz tramvaja? To je već bila prihvatijivija varijanta. Tako ću učiniti, čvrsto sam odlučila. U meni je kuhalo kao u kotlu. Morala sam ubrzo otvoriti neki ispušni ventil ako nisam željela da sve odjednom eksplodira. Moja je stanica bila prošla, sad će vjerojatno uskoro doći na red njihova, razmišljala sam dok sam napeto iščekivala sudbonosni trenutak sučeljavanja sa suparnicom.
- Eh, sad sam se sjetila! - plavokosa djevojka lupnula se odjednom dlanom posred čela. Naćulila sam uši.
- Već danima je nosim u torbi i svaki put ti je zaboravim pokazati. Sliku mog dragoga!
Rekavši to, zavukla je ruku u svoju torbu i iz novčanika izvadila fotografiju veličine kao za putovnicu.
- Evo, to ti je moj Miro! - rekla je ponosno.
- O, pa stvarno je zgodan! - čula sam kao u bunilu glas tamnokose djevojke.
Ne obraćajući više pažnju kako će to izgledati i što će tko misliti o meni, silovito sam se ubacila između njih i zgrabila crnki fotografiju iz ruke.
- O, pa stvarno je zgodan! - rekla sam dok su me njih dvije gledale širom razrogačenih očiju.
No, nisu samo one bile u šoku, već i ja. Muškarac na fotografiji naime nije bio moj Miro, već neki plavokosi ljepotan nalik Robertu Redfordu u svojim poznijim godinama.
Bez riječi sam vratila fotografiju zabezeknutim djevojkama i izišla na prvoj stanici. Kad sam kročila na asfalt, primila sam se za trbuh i počela presavijati od smijeha. Što zbog nevjerojatnog olakšanja koje sam osjećala, što zbog komičnosti scene od maloprije.
- Lea, draga, sve je bilo zabluda! Pa ono s Mirom! Da, bila si u pravu. Bila je to nevjerojatna koincidencija. Danas sam se na svoje oči uvjerila da se nikad nije radilo o njemu! - užurbano sam govorila svojoj sestri na mobitel žureći na posao. Morala sam s nekim podijeliti svoju beskrajnu sreću!
- Mama, nešto si zaboravila!
Bacila sam brzi pogled na sat. Morala sam požuriti ako nisam htjela zakasniti na posao.
- Što je sad, Mia? - povikala sam nervozno iz hodnika.
Umjesto da mi odgovori, moja kći se pojavila na vratima. U ruci je držala mp3 i smiješila mi se.
- Skoro si ga ponovo zaboravila. Nemoj mi samo reći da si željna tramvajskog igrokaza!
A ne, to ni slučajno! U dva koraka sam se našla pokraj nje i zgrabivši slušalice iz njene ruke utisnula joj poljubac.
- Hvala ti! Beskrajno ti hvala, mačkice!
Dok sam žurila prema tramvajskoj stanici, na usnama mi je lebdio smješak. Nevjerojatno, pomislila sam, kakve sve životne priče život napiše. Ova moja je bila prava drama, ali je, hvala Bogu, sretno završila. Ponovno sam se sjetila zgranutih izraza lica dviju djevojaka kad sam im zgrabila fotografiju i morala se glasno nasmijati.
Što su one morale misliti o meni? Sigurno da sam mentalno poremećena, a što drugo! Jedno je sigurno, trudit ću se da nikad više ne zaboravim uzeti slušalice za vožnju tramvajem! A i gledat ću da uđem u druga kola, ona u kojima se ne voze Duda i njena prijateljica.
Naivno sam pao u klopku bivše[/caption]Pošao sam u kuhinju i skuhao kavu. Ponovno sam nazvao Dajanu, ali nije dizala slušalicu. Nisam dozvolio da me to izbaci iz takta. I ona je imala svojih mušica, ali su one bile malene i beznačajne. Nešto joj nije bilo po volji, ali sam znao da ću ja uskoro saznati i što. Kad sam se vratio sa šalicom vruće kave, prepustio sam se mislima koje su sezale u prošlost. Vratio sam se skoro devet godina unatrag.
Anu sam upoznao u vrijeme kada sam hodao sa Dajanom. Ne znam što mi je tada bilo, ali sam Dajanu ostavio da bih bio sa Anom. Mislio sam da Ana ima sve ono što meni treba. Bila je vitka poput gazele, lijepa, zanosna, a ta njena ljepota potpuno me je opčinila. Bio sam grub kada sam prekidao sa Dajanom. Jednostavno sam joj rekao da je ne volim i da sam pronašao ono za čim sa cijeli život tragao.
Na Dajanu sam potpuno zaboravio. Za mene je ona bila beznačajni dio prošlosti. Oženio sam Anu i godinu dana kasnije, dobili smo Domagoja. Sve je bilo gotovo idilično dok ponovno nisam susreo Dajanu. Malo je reći da sam bio šokiran kada sam je vidio. Činilo mi se da nikada nije bila ljepša. U mojim sjećanjima izgledala je mnogo neuglednije; nije imala tako bujne grudi, niti tako luđački zanosnu figuru. Promatrao sam je u nevjerici. U tom trenutku sam je usporedio sa Anom, naravno, na štetu svoje supruge. Čak nisam bio siguran ni da je to ona, ali na samo jedan trenutak. Kada me je zovnula, sve moje nedoumice netragom su nestale.
- Branimire! - Dajana me je u tom trenutku primijetila. Osmijeh koji mi je uputila otkrivao je niz savršeno bijelih zubi.
- Dajana - tiho sam izgovorio njeno ime. - To si doista ti? - i dalje sam je promatrao kao da pred sobom imam priviđenje.
- A tko bi drugi mogao biti? - Dajana mi je prišla.
Iz blizine je bila mnogo ljepša. Ten joj je bio taman, tako da su do izražaja dolazile njene prelijepe plave oči. Bujna kosa padala joj je u bogatim slapovima niz leđa. Dubok dekolte privukao je moju pozornost. Činilo mi se da se njeno tijelo promijenilo, sazrelo, nabujalo, ali samo na mjestima koja su muškarcima bila privlačna. Na sebi je imala jednostavnu košulju koja je bila otkopčana točno onoliko da razbukta maštu i traperice koje su isticale vitkost njenog tijela.
- Duuugo vremena se nismo vidjeli - promatrala me je.
- Da - rekao sam, praveći se da nisam primijetio na koji način je izgovorila prvu riječ rečenice. - A što kažeš da odemo na kavu? - odmah sam joj predložio.
Nekoliko trenutaka je razmišljala. Za to vrijeme grickala je donju usnu. To mi je bilo toliko uzbuđujuće privlačno da mi je disanje postalo ubrzano. Srce mi je kucalo toliko jako da sam čuo svaki njegov otkucaj. - Ja imam vremena, a ako ga imaš i ti... - spetljao sam se. Već dugo nisam bio pred tako privlačnom ženom. A ona je nadmašila sve one koje sam sretao u posljednje vrijeme. Dajana me je pogledala. Promatrala me je nekoliko trenutaka. Sve to vrijeme trnuo sam od neizvjesnosti.
- Ideja nije nimalo loša - dok je to govorila, oči su joj zablistale. Gotovo sam uzviknuo od ushićenja. Znao sam da joj nije promaknula moja reakcija. Prvi kafić na koji sam naišao, odabrao sam da sjednemo. Krenuo sam prema najudaljenijem dijelu. Želio sam da budemo što dalje od svih, a po njenom osmijehu sam vidio da je ona sve to krivo protumačila.
- Bojiš se da Ana ne sazna, ako si još uvijek sa njom? - ništa joj nije moglo promaknuti.
- Ne - odmah sam se počeo pravdati. - Ne bojim se. A s njom sam i dalje - dodao sam tiše. - Što je s tobom? Udana? - pogledao sam prema njenoj ruci. Osim nekoliko prstenja, ništa nije bilo, nikakvog traga burmi.
- Ne - Dajana je prasnula u smijeh. - Ja ne vjerujem previše u brak - izazovno se nagnula prema meni. - Što se za tebe ne bi reklo - neprestano se smiješila.
- Čuj... Imam sina, a Ana... - nisam znao kako da opišem svoju suprugu. Ako sam mislio da je volim, u tom trenutku sam bio spreman promijeniti mišljenje. Oduševljenje kakvo sam nekad osjećao prema Ani, sada sam osjetio prema Dajani. One kao da su zamijenile uloge. Uspoređivao sam njih dvije i bio začuden koliko se Ana promijenila, ali na gore.
Mlad čovjek ide za osjećajima
Više nije pazila na sebe, ali ni na svoje tijelo. Imala je višak kilograma, ali to kao da je nije zabrinjavalo. Sve rjeđe se šminkala, a izlazili gotovo nismo nikada. Moj život je upao u kolotečinu; žudio sam za uzbuđenjem kojeg nisam imao i koje mi je tako silno nedostajalo.
- Što je s njom? upitala me je Dajana.
- Kako da ti kažem a da to ne zvuči otrcano? - pogledao sam je u oči. - Nestalo je onog čara, čak bih se usudio reći da je i ljubavi nestalo, ako je ona ikada i postojala. Nekako osjećam da mi nešto nedostaje - pomno sam promatrao njeno tijelo, bujne grudi i sve ono što mi je bilo dostupno pogledu.
- A nekad si bio siguran da je voliš više od ičega? - Dajana je tiho rekla.
- To je bilo nekad - pokušao sam zvučati duhovito, ali sam znao da moje riječi zvuče jadno.
- Ostavio si me bez okretanja. Nisi se čak potrudio da mi objasniš, niti da mi daš vremena da se pomirim sa prekidom. Onog trenutka kada si pomislio da je došla bolja, ja sam samo odgurnuta sa puta tvojeg života - nije u njenim riječima bilo ogorčenosti, i to me je iznenadilo. Očekivao sam je, isto kao i ljutnju.
- Mlad čovjek ide za osjećajima. Da mogu vratiti vrijeme, drugačije bih postupio - priznao sam joj.
- Tko zna? - Dajana me je pogledala poluzatvorenih očiju. Bojao sam se i pomisliti da bi ona nešto htjela sa mnom. Nekad sam je ostavio okrutno, čak i po mojim mjerilima je bilo bezosjećajno, a sada... Kako sam mogao znati da će se sve promijeniti? Ana je postala bezlična, a Dajana kao da je zablistala. Njena zrela ljepota bila je privlačna poput ruže koja je tek procvala. Opojan miris strasti kao da se širio iz njenog tijela. Pogled, pokreti, sve to je bilo proračunato i izvježbano da ostavi utisak na muškarca.
- Znaš... moju je ruku prekrila svojom. - Zahvalna sam ti što si onako postupio - glas joj je postao još dublji i kao da je bio ispunjen emocijama.
- Dao si mi priliku da upoznam svijet, ali i sebe. Sada sam sazrela, dobro znam što želim i što hoću, ali isto tako znam i način na koji ću to postići. Klimao sam glavom, iako nisam razumio gotovo ništa od onog što je ona govorila. Njene pune usne bile su kao stvorene za ljubljenje, a ne za pričanje. Bojao sam se da se na mojem licu jasno vidi koliko sam opčinjen njome.
A što sada želiš? - naivno sam je upitao. Promatrala me je nekoliko trenutaka.
- Imam mnogo želja - neodređeno je rekla.
Bio je to naš prvi susret. Naravno, pričali smo o prošlosti, o onom dijelu koji nije bio previše bolan za nju i kaö da smo izbjegavali spomenuti sadašnjost. Kad je Dajana ustala, pogledala me je u oči.
- Željela bih da ... - pogledala je u pod poput sramežljive djevojčice.
- I ja - iako nisam čuo kraj rečenice, pretpostavljao sam kakve su njene želje.
Moj život na dva kolosijeka
Ipak sam prije nekog vremena sa njom dijelio sve, dobro i zlo. To što nismo ostali zajedno, nije moralo utjecati na tijek naših susreta.
- Uvijek si me znao pročitati - Dajana je prasnula u smijeh. - Nevjerojatno je kako ponekad i ružne uspomene nakon nekog vremena postanu značajne, nekako drugačije. Imaju puninu i svrhu koja se u ono vrijeme nije mogla ni nazrijeti. Bila sam ljutita na tebe u ono vrijeme.
- Znam - rekao sam dok sam je opčinjeno promatrao.
- Onda...? upitno me je pogledala. - Da se opet vidimo? - ona je bila ta koja je imala više hrabrosti od mene.
- Bilo bi mi neizmjerno drago - priznao sam joj.
- Kada? - nastavila je s pitanjima. - Evo ti moj broj - pružila mi je vizitku. - Kada budeš slobodan, nazovi - otišla je, ostavljajući iza sebe bogat oblak mirisnog i zanosnog parfema.
Neko vrijeme sam stajao nepomično. Trebao sam se uštipnuti da shvatim kako nisam sanjao. Kakva žena, pomislio sam u sebi. Svaki muškarac bi bio sretan da je ona pored njega. A ja? Moje srce kao da je počelo kucati na drugačiji način, kao da je ponovno oživjelo. Kad sam krenuo prema kući, korak mi je bio lak; nisam se sjećao kada sam se posljednji put osjećao tako lijepo i ushićeno. Ana me je dočekala sa večerom.
- Nisi gladan? - upitala me je kada je vidjela da nemam namjeru jesti.
- Nisam - rekao sam ljutito.
- Jeo si negdje? - nastavila je sa ispitivanjem i ne shvaćajući koliko me to njeno ponašanje živcira.
- Nisam jeo i nisam gladan. Idem se odmoriti - krenuo sam prema dnevnoj sobi. Upalio sam televizor, hineći da pozorno pratim program, ali nisam vidio ništa. Kad sam imao priliku pogledati u Anu, zgražao sam se nad onom što sam vidio. U što se to ona pretvorila? Izgledala je kao sredovječna žena, zapušteno i kao da je nije bilo briga kakvo je moje mišljenje o svemu tome. Nisam se sjećao kada me je posljednji put pokušala zavesti. Očito to nije smatrala potrebnim. Bila je u braku i taj brak za nju je bio do kraja života. Uljuljala se u sigurnost, no osim na njen izgled, nisam imao drugih primjedbi.
Moj život krenuo je na dva kolosijeka. S jedne strane sam bio suprug i otac, a s druge zavodnik kojem ni Dajana, ta boginja strasti nije mogla odoljeti. Naravno, kave su postajale sve učestalije, sve dok se u potpunosti nismo predali strasti. Tek sam uz Dajanu postao zadovoljan i sretan muškarac.
Ti znaš da je ovo kraj ...?
Ono na što sam bio nekad ponosan kod Ane, sve više mi je počelo smetati. Čak mi je smetala i svaka pomisao na nju. Naravno, i Dajana je imala svoje zahtjeve. Svoju posesivnost je pravdala ljubavlju i ja sam je razumio.
- Ovako ne može dalje - rekla mi je jednom nakon što smo imali nezaboravan seks.
- Na što misliš? - pogledao sam je s toliko žara da se moje tijelo opet počelo buditi.
- Čuj - mazno se privila uz mene. - Biti ljubavnica je najnezahvalnija uloga. Ne znam, čak bih na nju i pristala da me ne izluđuje pomisao da ideš kući svojoj ženi. Spavaš s njom u istom krevetu i ... - uzdahnula je toliko snažno da sam gotovo mogao osjetiti njenu bol.
- Ne sjećam se kada sam s njom vodio ljubav - priznao sam joj.
- Kako da ti vjerujem? Imam osjećaj da sve imaš pod kontrolom. Tvoja žena ništa ne sluti, živi onako kako je i živjela, a ono što ne zna, i ne boli je.
- Počela je sumnjati - priznao sam joj.
- Ovo je prelijepo, ali jednostavno se bliži trenutak u kojem ćeš morati odlučiti između mene i nje. Obje ne možeš imati još dugo vremena. Mislim da je vrijeme da o tome razmisliš. Možeš ovo shvatiti kao ultimatum, ali on to doista nije. Kakva god tvoja odluka bila, ja sam spremna na sve. S tobom sam zato što mi previše značiš, a vidim da upadam u klopku koja je prepuna boli. Već sam jednom to prošla, pa ... Možda je bolje da se ne viđamo. Prekinimo dok još imam snage za to - molila me je. Vidio sam očaj u njenom pogledu, ljubav onakvu za kakvom sam tragao. Bože, koliko li sam je samo volio? Bez nje mi život ne bi imao smisla. Oboje smo to znali. Bio sam spreman na sve samo da je ne izgubim. No gdje pronaći toliko hrabrosti koja će mi trebati da uništim brak? Koliko god on jadan bio, ipak ... Još uvijek sam se dvoumio.
- Ne - grčevito sam je privukao k sebi. - Ne mogu bez tebe bio sam iskren i otvoren prema njoj kao što je i ona bila prema meni.
- Ne mogu ni ja bez tebe, ali mi se čini da ću morati - bio je to jedan od naših razgovora koji su postajali sve učestaliji.
Sve sam ja lijepo imao posloženo u svojoj glavi, ali sam sa realizacijom zapinjao. Više se ni uz Dajanu nisam mogao opustiti. Trebao sam je, ali sam trebao i sigurnost. Sa Anom je postajalo nepodnošljivo. Priznao sam joj da je varam i da sam zaljubljen. U početku je samo plakala, pa se ljutila, a onda je neko vrijeme samo hodala poput zombija po kući. Trudila se da naš sin ništa ne primijeti, ali uzalud.
- Ti znaš da je ovo kraj - rekla mi je jednog dana.
- To sam i želio sve proteklo vrijeme - likovao sam. Bilo je jednostavnije nego što sam očekivao.
- Spakiraj svoje stvari i odlazi - kazao sam joj jedino što je bilo razumno.
I otišla je. Ne mogu reći da sam žalio za njom, Dok sam ispijao kavu, po prvi put sam shvatio da je stvarnost mnogo drugačija od onoga čemu sam se nadao. Nisam računao s tim da će Domagoj ostati sa mnom, a želio sam da ostane. A i Dajana nije pokazala oduševljenje koje sam očekivao. Nadao sam se da će sve biti u redu. Nije bilo razloga da ne bude.
Krenuo sam po Domagoja. Kad je došao kući, pozvao je majku.
- Gdje je ona? - upitao me je.
- Otišla je, odselila se - s mukom sam prevalio te riječi preko usana.
- Zašto? - Domagoj me je sumnjičavo odmjerio. Nisam mu mogao reći istinu. Iako sam znao da će je shvatiti vrlo brzo, savjest mi nije dopuštala da se izjasnim onako kako sam želio.
Ne želim biti majka tvojem dietetu
Trebao sam presvući Domagoja, spremiti mu jelo, raditi zadaću s njim, a na izlazak sa Dajanom nisam mogao ni pomisliti. To me nije spriječilo da je nazovem, ali je opet bila nedostupna. Zbog čega se durila? Njeno ponašanje tog dana je bilo potpuno neprihvatljivo, a možda je ona samo mislila da je tajanstveno. Da sam bolje razumio žene, neke bi mi situacije bile mnogo jasnije, ali sam ja i pored svojeg iskustva tapkao u vječitom neznanju.
Poslao sam joj poruku i zamolio je da dođe do moje kuće. Pokušao sam. Ništa nisam mogao izgubiti. Tom mišlju sam se i vodio. Toliko silno mi je nedostajala da sam mislio da će mi tijelo prsnuti. Nemalo sam se iznenadio kada sam je vidio na svojim vratima samo pola sata kasnije. Izgledala je božanstveno, bolje nego ikada. No, osmijeha na njenom licu nije bilo. Pažljivo je promotrila sve oko sebe.
- Domagoj je tu - rekao sam joj ono što joj je bilo poznato.
- Zar ne bi trebao biti sa majkom? - upitno me je pogledala.
- Dok se Ana ne snađe, biti će kod mene, a onda ... Kad malo bolje razmislim, volio bih da zauvijek ostane.
- A ja? - Dajana me je pogledala u oči. - Što je sa mnom? Opet padam u drugi plan? - lice joj se izobličilo od ljutnje.
Nisam je shvaćao. Razgovarali smo o Domagoju. Nije imala ništa protiv da bude kod mene. O svim opcijama smo detaljno pričali. Što se promijenilo?
- Ne želim biti majka djetetu koje nije moje. Svaki pogled na njega će me podsjećati na mjesto koje mi pripada. Najprije sam ljubavnica, a sada bih trebala biti i dadilja. Ne ide to tako. Želim te samo za sebe - glas joj je bio potpuno izmijenjen.
Našao sam se doista u nezgodnoj situaciji. S jedne strane nalazio se moj sin, s druge žena koja je davala smisao mojem životu. Likovao sam kada ga je Ana ostavila, no to likovanje se pretvorilo u jedno od najvećih razočarenja. Dajana je očito promijenila mišljenje. Ono što joj je prije nekoliko dana odgovaralo, više nije. Ljestvice prioriteta kod nje su se potpuno promijenile.
- Što da radim? - upitao sam je. - Domagoj je moj sin - da je samo mogla zaviriti u moje srce, vidjela bi koliki se očaj nalazi u njemu.
- A što sam ti ja? - upitala me je. - U prošlosti si me ostavio zbog Ane, a sada ... - rukom je neodređeno počela mahati.
- To je bilo drugačije - pokušao sam joj objasniti. Nije bilo ni traga od one mazne, nježne i podatne Dajane. Preda mnom je stajala prkosna žena, ona koja nije birala sredstva samo da dođe do svog cilja.
- Drugačije? - unijela mi se u lice. - To je za tebe bilo drugačije, ali ne i za mene. Ostavio si me kao da sam komad drveta.
Mislim da mi nećemo uspjeti
Odbacio si me bez imalo grižnje savjesti. Nije te bilo briga za moje osjećaje, jer je tebi bilo dobro. Nisi vidio moje suze, moj očaj, ni moje neprospavane noći. Srce mi se raspadalo od boli. A što si ti učinio? Sve ono lijepo što smo imali, odbacio si kao da je bezvrijedno. Trebale su mi godine da se donekle oporavim, a kada malo bolje razmislim, to se nikada u potpunosti nije dogodilo. A onda ... osmjehnula se.
Pokušao sam protumačiti taj njen osmijeh, ali mi nije polazilo za rukom. U prvi trenutak mi se činilo da je svirep, da pokazuje njenu drugu stranu, onu koju je tako vješto skrivala od mene, a već u idućem sam pokušao pronaći tračak topline u njemu.
- Onda sam te srela - glas joj je postajao sve tiši i tiši. Vidjela sam u tvojem pogledu strast, ono za što sam mislila da se nepovratno izgubilo. Bio si muškarac, a tu tvoju manu sam vješto okrenula u svoju korist. Tvoje slabosti bile su moj melem. Nisam žalila ništa da bih postigla svoj cilj - zastala je. Pogledala je prema vratima. Na njima je stajao Domagoj. Promatrao je Dajanu kao da je nekakvo čudovište. Očito je i njemu u tom trenutku sve postalo jasno.
- Ovo je Dajana - ustao sam i pokušao se osmjehnuti svojem sinu.
- Tko je ona? - Domagoj je izgledao preplašeno. Želio sam mu reći da je dadilja, što bi opravdalo njeno prisustvo, no ako ona to čuje, bojao sam se da bi nam bio kraj.
- Prijateljica - rekao sam jedino što sam mogao u tom trenutku.
A gdje je mama? Domagoj nije odustajao.
- Doći će - pokušao sam ga utješiti. Vidio sam da mi ne vjeruje. Pogledao sam prema Dajani očekujući pomoć, ali me je ona promatrala s prijezirom. Ustala je, grickajući usne. Trenutak kasnije, na njenom licu se ukazalo nešto nalik na osmijeh.
- Žalosno je to što uvijek ispaštaju ono koji su nevini - rekla je hladno.
- Idem u krevet - Domagoj se okrenuo i otišao. Želio sam poći za njim, ali nisam mogao zbog Dajane. Kada sam joj prišao, stala je ispred mene. - Mislim da mi nećemo
uspjeti - rekla je mirno.
Sve sam očekivao u tom trenutku, ali ne i te riječi. Zar mi prije nekoliko dana nije obećavala sve ono što sam želio? Otkud sada tolika promjena? Nisam se mogao načuditi. Želio sam misliti da me iskušava, da na kušnju stavlja moje osjećaje. A ako je željela da budem otvoren po tom pitanju, za mene je to bio najmanji problem.
- Hoćemo - rekao sam blago. Prišao sam joj, ali me je ona odgurnula. - Što je? - bio sam potpuno zbunjen.
- Kako to misliš? - ustuknula je jedan korak. - Znaš li što si ti? - upitala me je. Ništa nisam rekao. Sa zebnjom sam iščekivao nastavak njenog izlaganja. - Budala - rekla je hladno.
- Kako to misliš? - osjetio sam kako se sve u meni pokreće.
- Lijepo - Dajana je likovala. - Nije ti ni palo na um da je u pitanju samo osveta.
Osjetio sam kako sva boja nestaje iz mojeg lica. Neprestano sam odmahivao glavom. - Nije - priznao sam joj napokon.
- A trebalo ti je to prvo pasti na um - rekla je uz gadljivu grimasu. - Nikada nisam zaboravila na koji način sam ostavljena. Godinama sam planirala osvetu i strpljivo čekala na nju. Kao što i sam znaš, osveta se servira hladna i u trenutku kada je ona potpuno neočekivana. Zbog Ane si ostavio mene, a sada ... - okružila je rukama oko sebe. - ... sada je ona prognana zbog mene. Koja si ti budala! - rekla je ogorčeno. - Muškarcima ništa nije sveto, osim njihova užitka. A upravo na to sam i računala. Oni sve lako ostavljaju. Zar misliš da bilo koja žena želi muškarca kakav si ti? Ne želi. Ne želim te ni ja, nakon ovog te neće željeti ni Ana, i na kraju ćeš ti biti jedini koji je gubitnik. Kako si mogao pomisliti da te volim? - očito joj nije bio jasan način na koji sam ja razmišljao. - Moja vješto odglumljena uloga skupo će te stajati. Neka - likovala je. - I ti ćeš upoznati bol, upoznat ćeš gubitak, a to mi je i bio cilj.
Promatrao sam je širom otvorenih očiju. Nevjerica se zrcalila u njima. Imao sam dojam da sanjam, da se borim sa noćnom morom, i želio sam se probuditi da sve nestane.
- Budalo! Rekla je prije nego što je otišla.
Kajem se jer sam bio tako glup
Nisam se mogao ni pokrenuti. A želio sam je uhvatiti za vrat i snažno stisnuti. Tek kada je otišla, shvatio sam situaciju u kojoj sam se nalazio. Odbacio sam brak zbog nje, ponizio suprugu i radio točno ono što je ona željela. Ni na kraj pameti mi nije bilo da je u pitanju samo osveta. Mojoj naivnosti nije bilo kraja. Nikada to sebi neću oprostiti. Njena ljepota ... Sve je bilo proračunato da me zaslijepi i to joj je pošlo za rukom.
Rukama sam prekrio lice. Dolazio sam u iskušenje da samog sebe ispljuskam. Po prvi put su mi se oči napunile suzama. Plakao sam za onim što sam izgubio i što nisam znao cijeniti dok sam imao.
Poželio sam mnogo više i dobio lekciju koju ću pamtiti dok sam živ. Bojao sam se da mi Ana nikada neće oprostiti, to sam i očekivao. Ipak ... Ostao je tračak nade da će njena ljubav biti jača od moje gluposti, iako sam čak i u to sumnjao. Ponizio sam je, odbacio našu ljubav i zbog moje želje da se dokažem kao muškarac, svi će ispaštati. Podcijenio sam žene. Ona koja je ostavljena traži osvetu, a ja sam naivno upao u klopku laskavih riječi. Sada ću to skupo platiti, ali nisam imao izbora. Dajana je čekala da kažem Ani i onda me je odbacila.
Još ćemo se mi susresti, osvetoljubljivo sam pomislio. Čudno je bilo kako je moje ljubavi nestalo, kao da nikada nije ni postojala. Ostala je samo želja za osvetom i žaljenje zbog onog što sam učinio, a znao sam da će me to proganjati do kraja života. Ništa drugo nisam ni zaslužio.
Kad čovjek potone do dna, 
Godinama sam se borila za njegovu ljubav[/caption]Sa razlogom sam se dogovorila sa Anitom. Trebala sam se nekomu povjeriti, a ona je bila jedina osoba koja me je mogla shvatiti.
- Idem se spremiti - uklonila sam tanjure sa stola, jer Igor nije podnosio nikakav nered. Na to sam uvijek pazila. A kad sam malo bolje razmislila, nitko nije ni mogao napraviti nered. Djece nismo imali, oboje smo radili, a u braku smo bili tek dvije godine. Meni se činilo da je to prava vječnost.
Uredila sam se sa posebnom pažnjom. Doista sam uvijek izgledala lijepo i njegovano. Imala sam vitko tijelo i prelijepo lice, dovoljno lijepo da Igor dođe u iskušenje i oženi me, mada je samom sebi rekao da to nikada neće učiniti. Ipak, nije mogao odoljeti mojim nebesko plavim očima, kao ni dugoj crnoj kosi. Od svih muškaraca koji su me salijetali i koji bi mi skinuli zvijezde s neba, ja sam izabrala njega, onog koji to nije, niti će ikada učiniti. A to sam silno željela i udala sam se s nadom da će se to primijeniti. Jesam li bila spremna priznati poraz? Nisam. Svi su bili protiv te veze, a sama ta spoznaja udružena s ljubavlju bila je dovoljna da moja tvrdoglavost postane još naglašenija.
Sat vremena kasnije našla sam se sa Anitom u našem omiljenom kafiću u centru grada. Ona je još uvijek bila slobodna. Bile smo isto godište - obje smo imale trideset godina. Nju nije zamaralo to što nije u braku. Ni s čim ona nije žurila. Čak je i njeno srce imalo kalkulator, jer ona ništa nije radila po njegovom nahođenju, ili ako nije sav vjetar puhao u samo njena jedra. Jednostavno je bila takva, i ja sam joj se oduvijek divila zbog toga.
- Izgledaš lijepo, ali i zabrinuto - rekla je nakon pozdrava.
- I jesam zabrinuta - priznala sam joj. - Čini mi se da gubim Igora - iako mi je bila najbolja prijateljica, ipak mi je pred njom teško bilo priznati svoj mogući neuspjeh.
- Loše razdoblje - Anita se nije uzrujala zbog toga.
- Nije - rekla sam tiho. - Vjeruj mi, osjećam da nije. Nikada nismo bili udaljeniji. Ponekad imam dojam kao da živim sa strancem. Sa mnom ne dijeli nikakve tajne.
- Kao da ne znaš sve njegove tajne? - Anita me je prekinula.
U čudu sam je pogledala. Nikada sa mnom nije razgovarala na takav način.
- Melisa ... - nagnula se prema meni. - Zar ti nije jasno da ga izjeda grižnja savjesti? - pogledala me je u oči. - Što vrijeme više odmiče, kod njega je to naglašenije. Bojim se da on misli da je novom ženidbom izdao prvi brak, svoju suprugu i sina.
Zašto je nikada ne zoveš imenom?
Dok sam je slušala, osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Silno sam se trudila da ne poteku niz moje lice.
- I sama si znala da je takva mogućnost postojala. Nije ti lako, nitko to ne misli, ali nemoj preuveličavati. Njemu samo treba vremena da mu sve sjedne na svoje mjesto.
- A što je sa mnom? - upitala sam je. - Koliko će dugo ta njegova borba trajati? Ja imam osjećaj da nisam dio njegovog života. A taj osjećaj je sve češće prisutan kod mene.
- Izgubio je sina i suprugu.
- To i jest najveći problem - rekla sam joj. Udobnije sam se namjestila. Vidjela sam da konobar dolazi do našeg stola. Pričekala sam dok naručimo piće, pa sam nastavila. - Da je ona živa, znala bih s kim se borim i kakav mi je neprijatelj, ali ja se borim s duhovima, sa njegovim sjećanjima. Sve što napravim, čini mi se da nikada nije dovoljno dobro za njega. Bojim se da svaki moj postupak uspoređuje sa postupcima njegove pokojne supruge.
- Zašto je nikada ne zoveš imenom? - upitala je. - Ona se zvala Nada, Melisa - Anita je uzdahnula.
- Nada? - naglas sam izgovorila njeno ime. Možda je bila Igorova nada, ali ona je bila duh koji je pokopao sve moje nade. Čak i mrtva je vladala Igorovim životom. Da sam barem znala više o njoj, možda bih neke stvari i situacije shvatila, ali nisam. Igor o njoj nije razgovarao. Ona je bila zabranjena tema, isto kao i spominjanje njegovog sina. Ponašao se kao da bih izgovorom njihovim imena počinila neoprostiv grijeh, a mene je to boljelo sve više i više.
- Kako da se borim protiv njegovih uspomena? - upitala sam je.
- Stvorite svoje nove uspomene. Kad biste imali zajedničko dijete, možda bi sve bilo drugačije - rekla je jednostavno, dirnuvši me pritom u najbolniju točku.
- On ne želi djecu - izgovorila sam joj ono što je i mene šokiralo kada sam doznala.
- Zašto? - sada je bio red na Anitu da bude zaprepaštena.
- Valjda se boji nove tragedije. Nedavno mi je samo rekao da je odlučio da neće više imati djece, i to je bilo sve. Nisam mogla doći do riječi. Nakon što je to rekao, samo je izišao. Zar ja nemam pravo sudjelovati u toj odluci? - upitala sam je.
Svojom ljubavlju potisni uspomene
Jadan čovjek - Anita je rekla uz grimasu. - Nije lako donijeti tu odluku - očito je i za njega imala razumijevanja, čak i mnogo više od mene. - Ali ... - podigla je ruku, kao da je na taj način željela privući moju pažnju. - Možda promijeni odluku, a ako i ne ... - pogledala me je poluzatvorenih očiju. Nisam je shvaćala, kako njen pogled, tako ni osmijeh kojeg mi je uputila.
Na što misliš? - željela sam objašnjenje, koje neće izostati.
- Žena si - Anita je prasnula u smijeh. - Žena koju on voli - naglasila je svoju posljednju rečenicu.
Slegnula sam ramenima. Koliko god da je ona bila siguma da je to istina, ja nisam bila. Na trenutke sam sumnjala, i to opravdano. Doista sam živjela u uvjerenju da me on voli, ali ne onoliko koliko je volio svoju prvu suprugu. Nekako sam imala dojam da je dio njegovog srca umro i da taj dio nikada neće oživjeti. Borila sam se sa njegovim uspomenama, ali sam gubila bitku.
- Zašto misliš da je to istina? - upitala sam je oprezno. Anita me je pogledala u čudu kao da sam luda. Očito nije shvaćala da ne razumijem ono što je za nju bilo tako očito, ali i jednostavno.
- Pobogu - zastala je dok nas je konobar posluživao. Pričekala je dok se on udalji, a onda je usula šećer u kavu. Zamišljeno je miješala tu crnu tekućinu, promatrajući maleno lelujanje koje je nastajalo u šalici. Kad je podigla pogled, pažljivo je promotrila moje lice.
- Znala si da ćeš naići na probleme - rekla je tiho. - Svi smo te na to upozoravali, ali si bila tvrdoglava. Igor je tvoj odabir, a sada se bori za ono u što si vjerovala. A što se tiče njegove ljubavi, mislim da u nju ne bi trebala sumnjati. Sama činjenica da si njegova supruga, govori dovoljno za sebe. Čovjek se od tragedije kakvu je on doživio nikada ne oporavi. Zato me i ne čudi njegov strah. Boji se, živi u grču i zato je rekao da ne želi djecu. Strah dominira njime, draga. Uz njega si. Budi melem za njegove rane, a ne nož koji će još više zarezati njegovo srce.
Zamislila sam se nad njenim riječima. Sve je ona lijepo upakirala u riječi, ali živjeti sa onim s čim sam ja živjela nije bilo nimalo jednostavno. Naravno, nisam ga imala namjeru raniti, ali sam mnogo puta razmišljala o tome da odustanem od svega. To sam joj i rekla. Kada je čula što govorim, pogledala me je u čudu.
- Igor je vrijedan svake žrtve. On nije imao sreće i dobio je drugu priliku. To ne mora nužno značiti da se i snalazi u cijeloj situaciji.
- Možda - rekla sam neodređeno. Razmišljala sam o njenim riječima. Kada je Igor bio u pitanju, doista sam se naoružala strpljenjem. Imala sam ga mnogo više nego što sam ikada mogla i pomisliti da ću imati. Voljela sam ga. Ljubav ujedno znači i velikodušnost. No da je sve imalo svoje granice i da sam se ja opasno približila krajnjoj granici, svjedočio je razgovor kojeg sam vodila sa Anitom. Taj razgovor je trebao potvrditi ili odagnati moje sumnje, a činilo mi se da se ništa od toga nije dogodilo. Sve što sam mogla zaključiti iz Anitinih riječi, bilo je da trebam imati bezgranično puno strpljenja, no to sam i prije znala.
- Što da radim? - upitala sam je.
Anita me je dugo promatrala. Lice joj je bilo potpuno nepomično.
- Svojom ljubavlju možeš potisnuti uspomene kod njega. Nikada nećeš uspjeti u tome da prošlost u potpunosti zaboravi. S tim se jednostavno trebaš pomiriti. U njegovom je životu prije tebe postojala druga žena. Kao i svaka, i ti želiš znati sve što je on nekad osjećao, a neke je stvari najbolje ne istraživati. Mogu biti jako bolne - upozorila me je.
- Znam - rekla sam jedva čujno. Pogledala sam u svoju kavu. Nisam je ni taknula. Odvažila sam se da popijem jedan gutljaj, i kad sam to učinila, stresla sam se. Nisam promiješala šećer, tako da je kava bila gorka poput pelina, ili mojeg života. Koju god usporedbu upotrijebila, bila je istinita.
- Nije grijeh željeti saznati što on uistinu osjeća, i doista bih htjela da usporedi ljubav koju osjeća prema meni sa onom koju je osjećao prema supruzi koja je poginula - jedva sam te riječi prevalila preko usana.
S lica mu ništa nisam pročitala
Vječita dilema Anita je rekla. - A muškarci su zatvoreni. Rijetko pričaju o osjećajima. Samu činjenicu da te je oženio, on smatra dokazom ljubavi.
Drugačije razmišljaju od nas - njeno poznavanje muškaraca bilo je kudikamo bolje od mojeg. To je dokazivala i svojim riječima. Ona je uvijek imala sasvim drugačiji pogled na svijet od mene. Zato sam često i tražila savjet od nje.
- Ti to znaš u teoriji, a ja u praksi - rekla sam kiselo. - Valjda - Anita mi se značajno nasmiješila.
Promijenile smo temu. Pričale smo o odjeći i poslu, i opustila sam se. Kada sam odlazila od nje, činilo mi se da sam bila na istom mjestu kao i kada sam dolazila. Spasonosno rješenje za moju situaciju nije postojalo. Putem sam razmišljala. Sjećala sam se prvog susreta sa Igorom. Doista nisam mogla odvojiti pogled od njega. Bio je fascinantno lijep, najljepši muškarac kojeg sam ikada vidjela. Znala sam da treba biti moj i sve sam učinila da privučem njegovu pažnju. U početku me gotovo nije ni primjećivao, ali sam se ja potrudila da nekoliko dobro planiranih susreta izgledaju kao slučajni. Nije mogao ne primijetiti me. Možda susreti nisu prolazili onako kako sam ja zamišljala, ali se osjetio maleni napredak. Pošto me nije pozvao na kavu, a nije ni pokazivao namjeru da to učini, ja sam preuzela inicijativu.
- Upravo idem na ručak - rekla sam kada se dogodio jedan od naših tobože slučajnih susreta. - Biste li imali nešto protiv da mi pravite društvo? - značajno sam ga pogledala. Nagnula sam se prema njemu. - Nije nimalo ugodno biti sama za ručak - rekla sam uz osmijeh kojeg sam smatrala neodoljivim i na kojeg bi svaki muškarac reagirao, ali on to nije učinio.
Nijedan se mišić na njegovom licu nije ni pomaknuo. Uputio mi je ozbiljan pogled. Ništa sa njegovog lica nisam uspjela pročitati, a iskreno sam se nadala da hoću. - Vi me i ne poznajete - Igor je rekao kruto, čak i sa dozom hladnoće.
Samo sam odmahnula rukom. Ponovno sam mu se nasmiješila.
- Upravo vam nudim priliku da to ispravimo - predložila sam mu. - Ja sam Melisa - predstavila sam se.
Oklijevao je prije nego što je pružio ruku. Jasno mi je pokazivao da nije zainteresiran. Ostao je imun na sve moje ženske čari. U trenutku kada sam htjela odustati, nešto nalik na osmijeh se pojavilo na njegovim usnama. - Igor - rekao je blago. - Kada malo bolje razmislim, i ja sam gladan - bio je to pristanak koji je kod mene izazvao neopisivo veselje, ali sam se potrudila da ga dobro skrijem.
- Restoran je samo nekoliko desetaka metara iza ugla - rukom sam pokazala prema mjestu na kojem se on nalazio.
- Znam - Igor je tiho rekao.
Pokušavala sam razgovarati s njime ali su njegovi odgovori bili kratki. Ponašao se kao da sam ga prisilila da bude sa mnom, što je na neki način i bila istina. Nisam mu ostavila previše izbora, i ja sam imala dojam da je sa mnom pristao izići na ručak samo iz sažaljenja. Mogao je jednostavno odbiti, a to je i namjeravao. Pa ipak, od tog vremena nekako smo se počeli spontano družiti. Nisam znala što se njemu dogodilo, sve dok mi jedna njegova kolegica to nije rekla.
- On je najpoželjniji udovac kojeg poznajem - priznala mi je u povjerenju.
- Što? - začuđeno sam pogledala.
- Nisi znala? - sada je bio red na nju da se čudi.
- Nisam - priznala sam. Doista nisam imala pojma. Stotine pitanja mi se rojilo u glavi, ali se nisam usuđivala postaviti niti jedno. Ono što mi je imala namjeru reći, reći će mi. U to nisam nimalo sumnjala.
Ja nisam ono što tebi treba
Poginuli su mu žena i sin - nastavila je. Znam da u tom trenutku nisam mogla doći do riječi. Nisam mogla ni danima poslije. Igoru sam bila dobra da bih mu pravila društvo, ali nije imao povjerenja u mene da bi mi otkrio ono što je bilo najvažnije u njegovu životu. Tek sam kasnije saznala da su oboje poginuli u automobilskoj nesreći. U samo jednom trenutku on je ostao bez svega i pokušala sam ga razumjeti. Ta otkrivena tajna kao da je još više rasplamsala moju ljubav. I Igor je kod mene osjetio promjenu.
- Što se događa? - zanimalo ga je.
Pogledala sam u njegove oči. Bile su to najljepše oči koje sam ikada vidjela. Iste takve su bile i njegove usne. Vanjštinom je mogao privući svaku ženu koju bi poželio, ali njegova nutrina se sastojala od ruševina. Toga sam bila svjesna. I zato sam mnogo više pazila da ga ne povrijedim. - Samo sam došla do zaključka da mi se sviđaš sve više - otvoreno sam rekla.
Igor je pogledao u pod. Muklo se nakašljao. Nisam mogla vidjeti njegovo lice. Bila sam uskraćena za informaciju koju mi je njegova mimika mogla pružiti.
- Ja nisam ono što tebi treba rekao je kada je podigao pogled.
- Kako ti možeš znati što meni treba? - upitala sam ga.
- Tebi treba netko ... - zastao je. Nije znao kako da nastavi rečenicu. Lice mu je bilo u grču, a oči su mu se napunile suzama. Je li ga nešto podsjetilo na prošlost? Moje riječi ili ponašanje? Bila sam ljutita na samu sebe zbog svoje nesmotrenosti, ali kako sam ja mogla znati?
- Da čujem tvoje mišljenje? - poticala sam ga.
- Netko tko je ... - uzdahnuo je. - Mnogo toga ne znaš o meni. Ja nisam isti čovjek kakav sam nekad bio. Doživio sam tragediju koja me je u potpunosti promijenila. Žao mi je - njegov glas mi nije davao nikakvu nadu.
No, ja nisam odustajala. Previše sam ga zavoljela da bih to učinila.
Osvajala sam njegovo srce malo pomalo i većinom sam ga osvojila. Počeo mi se otvarati polagano, a čak me i zaprosio nakon dvije godine druženja. Ja sam to smatrala svojim najvećim uspjehom, ali se moji roditelji s tim nisu slagali.
Nikada mi se nisi povjerio
Zšto baš on? - majka je bila najviše protiv mojeg braka. - Nikada nećeš moći pobijediti njegovu prošlost. Ona će uvijek stajati između vas.
- Što je tebe briga? - ljutito sam joj odbrusila. Nikada nisam bila drska kao što sam bila tada. Znala sam da ju je to pogodilo, ali je i mene njeno mišljenje. Što je ona imala protiv Igora? Trebala je samo poštivati moj izbor i ne miješati se. U pitanju je bio moj život, moja odluka, pa možda i moja greška. Čak ako se na kraju pokaže da je to istina, znat ću da sam pogriješila iz ljubavi, kao i većina mladih.
- Ti si moje dijete - majka je rekla razlog koji je po njenom mišljenju sve trebao opravdati, kako njene postupke, tako i riječi.
- I on je nečije dijete - ljutito sam rekla.
- Ne shvaćaš život onakvim kakav on jest. Da imaš imalo iskustva, ne bi se odvažila na ono što činiš.
- Što time želiš reći? - upitala sam je. - Volim ga - priznala sam joj ono što i nisam trebala. Moji su bili dovoljno rječiti. Udavala sam se iz ljubavi i doista sam vjerovala da će se sve posložiti kada počnemo živjeti zajedno.
U početku sve je bilo idilično, a onda se Igor gotovo neprimjetno počeo zatvarati u sebe, isključujući me iz svijeta u kojem se on nalazio. Bilo je trenutaka kada me je to izluđivalo, kada sam poželjela da se nisam udala, ali bi već u idućem trenutku uslijedilo kajanje.
Kad sam ušla u kuću, Igor je sjedio ispred televizora. Nije ni podigao pogled kada sam ga pozdravila. Sjela sam do njega. Torbicu sam usput odložila. Pogledala sam ga. Lice mu je bilo potpuno bezizražajno. Gledao je televizor, ali ga nije vidio, u to sam bila potpuno sigurna. Tada sam vidjela sliku koja je stajala okrenuta pored njega. Znala sam jako dobro da se na toj slici nalazi njegov sin, ali i pokojna supruga. Nešto me je pogodilo posred srca. Ustala sam i krenula u sobu. Sjela sam na krevet i počela plakati. Srce mi se slamalo. Tek sam tada postala svjesna koliko su bile istinite riječi moje majke.
Da je njegova supruga bila živa, znala bih se boriti. Jednostavno bih pronašla način, ali kako da se borim protiv onog misterioznog i meni potpuno nepoznatog?
Savjeti nisu pomagali. Nisam pronalazila put do njegova srca. On mi se nikada nije u potpunosti otvorio, nije podijelio svoje osjećaje sa mnom, kao ni svoju bol. Bila sam sigurna kako Igor smatra da ja nemam što tražiti u njegovoj prošlosti, ne u onoj u kojoj nisam bila prisutna u njegovom životu. Boljelo me je to što sam bila sama pored njega. Davao mi je svoje tijelo, ali ne i dušu, ne i srce, a to mi je bilo mnogo važnije. Ponašao se kao da je ono umrlo sa njegovom obitelji. Počela sam sumnjati u njegovu ljubav. Kada mi je posljednji put rekao da me voli? Ni ja se toga nisam sjećala. Čak i kada je izgovarao te riječi, imala sam dojam da to čini samo da bi me umirio.
- Melisa ... - Igor je ušao u sobu. - Zašto plačeš? - sjeo je do mene. Uhvatio me je za ruku. Njegov stisak je bio nježan, blag i prepun suosjećanja. - Što se dogodilo? - upitao je.
- Ti si mi se dogodio - rekla sam ljutito. - Ne znam što da radim - priznala sam mu. Samo želim da te volim i da mi tu ljubav uzvratiš. No čini mi se da tražim nemoguće i da se to nikada neće dogoditi ...
- Pobogu - Igor je pustio moju ruku. Promatrao me je u čudu. - Znaš da te volim - rekao je glasom koji je i meni samoj zazvučao nepoznato.
Odmahnula sam glavom. - Ljubav treba pokazati i dokazati odlučila sam sve staviti na kocku. - Što sam ja tebi? - unijela sam mu se u lice. Nisam se sramila svojih suza. Nije me bilo više ni za što briga.
- Supruga - Igor je odgovorio.
- Supruga? - napravila sam grimasu. - Zar ne bismo trebali dijeliti sve, doslovno sve? - nastavila sam otvoreno.
- Na što misliš? - Igor me je pogledao sa nerazumijevanjem.
- Na tvoju prošlost. Nikada mi se nisi povjerio i zatražio od mene pomoć ili razumijevanje. Nisi čak ni poželio da te u bilo kojem trenu shvatim. Ja te volim takvog kakav jesi, - počela sam grcati u suzama. - Ja želim znati nešto o tvojoj prošlosti, o osjećajima. Znam da ne mogu osjećati bol koju ti osjećaš, ali bih te pokušala shvatiti. Ti mi nikada za to nisi dao priliku. Znam da je u pitanju tvoja prošlost i da ja nemam pravo kopati po njoj, pogotovo ako se uzme u obzir da je ona toliko bolna, ali ja te volim i želim uz tebe ostarjeti. Želim da sve dijelimo, baš sve. A ja ne znam što osjećaš.
Borio se sa sobom, duhovima
Ponekad imam dojam da sve ono što ja radim uspoređuješ sa onim što je tvoja prva žena radila. Boli me to. Sam Bog mi je svjedok koliko je boli u meni. Ti je sa mnom ne želiš podijeliti, a ja sa tobom ne mogu. Živimo kao stranci. To je poražavajuće za mene i za našu ljubav. Strpljivo čekam da se nešto promijeni, ali ne znam koliko ću dugo to moći. Možda nisam lijepa kao tvoja prva supruga, možda nisam dobra u nekim stvarima kao što je ona bila, ali nas ne možeš uspoređivati. Ja sam ono što jesam. Ne želim kvariti uspomene, no i ja imam pravo na dio tebe, a imam osjećaj da je tvoje srce zajedno sa njima, da je mrtvo i da ja posjedujem samo jedan djelić njega.
Zastala sam da uhvatim daha. Da, iz mene je istekla bujica riječi, sve ono što sam skrivala duboko u sebi. Više to nisam mogla. Jednostavno sam mu rekla ono što sam osjećala. Možda sam to trebala učiniti i ranije, ali nikada nisam imala hrabrosti za to. Pogledala sam prema Igoru. Sjedio je. Lice mu je bilo blijedo poput kreča. Očito nije očekivao riječi koje je čuo. Nakon nekoliko trenutaka, prekrio ga je dlanovima.
Gledala sam kako iz njegova tijela izbija bol, kako se bori sam sa sobom, sa duhovima svoje prošlosti. Nije me ni pogledao. Bilo mi je doista žao što sam rekla sve ono. Možda nisam trebala, ali nisam mogla duže držati u sebi. Te rečenice su jednostavno izvirale iz mene i bile su posljedica mojih osjećaja. Morala sam mu reći. To se moralo dogoditi, samo je bilo pitanje vremena. Ako se on šutke znao nositi sa svojom boli, ja sa svojom nisam. Za moju je vrijeme očito bilo ograničeno.
Podigla sam ruku i pokušala ga dotaknuti, ali ju je on odgurnuo. Ustao je i izišao. Nije me čak ni pogledao. Ostala sam skamenjena. A možda nisam trebala biti. Ovo sam mogla očekivati od njega. Otišao je i odnio svoju bol sa sobom, isto kao i svoje nedoumice. Imala sam dojam da sam sve riječi prosula u vjetar i da sam ga s njima još više udaljila od sebe.
Vratiti ono učinjeno bilo je nemoguće, isto kao i izgovoreno. Bila sam spremna snositi posljedice i braniti ono što sam rekla. No kako da se od šutnje branim? Kako? Na to pitanje jednostavno nije postojao odgovor. Osjetila sam kako mi niz lice klize suze nemoći. A toliko toga sam željela promijeniti, željela sam podijeliti sa voljenim bićem sve ružno i lijepo, ali on očito nije imao ista očekivanja.
Osjetila sam riječi iz dna njegove duše
Ne znam koliko sam stajala u tom položaju. Kada sam se trgnula, tijelo mi je bilo ukočeno. Istuširala sam se i legla. Igor nije bio u kući. Sigurno je pronašao mjesto na kojem će pokušati ublažiti bol koju je nosio u sebi. Njemu je bila potrebna samoća, a meni on. Ja sama nisam mogla pronaći mir. Meni je trebao netko s kim bih podijelila sve što sam nosila u sebi. Zar se ljubav ne bi trebala očitovati i na taj način?
Iako sam legla, okretala sam se neprestano. Nemir koji se nastanio u meni bio je previše jak da bih mogla usnuti. Ustajala sam i vraćala se u krevet. Pred samo jutro čula sam kako Igor ulazi u kuću. Zatvorila sam oči kad je ušao u sobu. Prišao je krevetu. Pokrio me je. Sjeo je do mene i uhvatio me za ruku. Osjetila sam kako mu se tijelo trese od jecaja. Istog trenutka sam otvorila oči i sjela.
- Igore - prošaputala sam njegovo ime.
- Što je? - nisam znala trebam li ga zagrliti ili ostati u položaju u kojem sam i bila.
- Ja sam budala rekao je grcajući.
- Što to govoriš? - upitala sam ga.
- Istinu - nije me gledao u oči, iako je razgovarao sa mnom. Znala sam da se srami svojih suza. Kao muškarac, smatrao je da treba biti jak, ali i on je bio ljudsko biće. Volio je, osjećao, patio i slamao se nad tom boli.
- I nitko mi nije imao hrabrosti reći osim tebe - napokon me je pogledao. - Imala si pravo. Ja sam samo sebičnjak koji je mislio da nema pravo ponovno biti sretan. Bojao sam se da i tebe ne izgubim. Prvi put jedan dio mene je umro, a drugi put ne bih preživio. Znam da ne bih - ponovio je.
Pokušala sam nešto reći, ali mi ništa pametnog nije padalo na um.
- Znam da sam najviše nepravde nanio tebi. Oprosti mi - jače je stisnuo moju ruku. - Moja prošlost se tebe ne bi trebala ticati, tako sam razmišljao, ali nisam imao pravo. Ja s tom prošlošću živim, a pošto si ti sa mnom, živiš i ti na svoj način. Da, prokleto me je boljelo kada sam izgubio suprugu i sina. Molio sam se da i ja umrem s njima, ali sam bio živ. Disao sam, a to je bio jedini dokaz da živim. Nekoliko puta sam bio u iskušenju da im se pridružim, ali na taj način bih izdao uspomenu na njih. Želio sam živjeti i za njih, a onda sam tebe upoznao. Ne slutiš kroz kakav sam pakao prolazio.
Želio sam te, moje te tijelo željelo isto kao i srce, a ta želja je postajala sve jača i jača. Morao sam te imati, ali sam se bojao da ja u sebi nosim nesreću, prokletstvo koje bi i tebe moglo dotaknuti. Rekao sam ti da ne želim djecu, ali to nije istina. Želim ih, ali premirem od straha da se ne bi ponovila tragedija koja me je već jednom zadesila. Zaključio sam da je bolje ne izazivati sudbinu, ali možda griješim. Ne znam - slegnuo je ramenima. - Nikada nemoj u moju ljubav sumnjati rekao je ozbiljno. - S vremenom ću ti sve reći, samo imaj strpljenja. Volim te, volim te ... - nagnuo se nad mene i nježno me poljubio.
Po prvi put sam osjetila da su te riječi ljubavi izgovorene iz dubine duše, da doista i njegovo srce misli ono što su mi njegove usne rekle.
- I ja tebe volim - rekla sam ganuto. Samo me je uzeo u zagrljaj. Bio je to zagrljaj nade, zagrljaj koji je obećavao ljepšu budućnost, onu u kojoj će sve tajne biti otkrivene. Osjećala sam da smo po prvi put muž i žena, da dijelimo dobro i zlo, a znala sam da je ovo tek početak. Slušala sam kako priča o svojoj pokojnoj supruzi, o djetetu, slušala sam o prošlosti koja se ispriječila između nas, ali nas je na kraju i spojila, ujedinila. Otvorio je svoje srce, napravio je mjesta za budućnost, za moju ljubav i za sve ono što nas je čekalo u životu.
Zavela sam duplo mlađeg[/caption]Taj sam dan hodala kao zombi. Pa što da uradim? Ako odem, bit će to kao da želim nešto. Ali možda ga uspijem uvjeriti da je sve to pogrešno i da nema smisla. Ako ne odem, neće prestati i bojim se da će i Leon nešto posumnjati.
Otišla sam. Pozvonila sam mu na vrata u osam navečer. Bila je kasna jesen, vani je hučao jak vjetar i padala je kiša. Čim sam zakoračila u hodnik, vidjela sam da je pripremio romantičan ugođaj i da nešto fino miriše iz kuhinje. On je mene pozvao na romantičnu večeru! Moram to riješiti sada, tu u hodniku, jednom i zauvijek!
- Ivane, rekla sam ti da to nema smisla!
- Polako, sve ćemo raspraviti. Polako, uz jelo i vino bit će nam lakše reći sve što osjećamo.
- Vino! Jesi li ti siguran da smiješ piti vino?
- Jesam. Imat ću uskoro dvadeset godina, tako da ne moraš brinuti. Mislim zbog druženja sa mnom, ne zbog vina.
- Možda nije nezakonito, ali je nemoralno.
- Zaista? Pa ne opsjedaš ti mene, već ja tebe - nasmijao se.
I tako sam ja nastojala uvjeriti ga da nema šanse, ali nisam otišla. Nisam otišla, a trebala sam. Ne znam kako se sve to dogodilo, stalno sam razmišljala kako ga moram uvjeriti da prestane, a na kraju večeri završila sam s Ivanom u zagrljaju. Uvjerio je on mene. Neću sad tvrditi kako nisam bila svjesna što radim, da sam se napila, da sam bila pod sedativima ili išta slično. Bila sam potpuno svjesna. Cijelu večer pokušavala sam mu naći manu, ali nisam je našla. Hoću u stvari reći - dok sam mu govorila kako me mora zaboraviti, ipak sam ga procjenjivala kao muškarca. A kad me zagrlio i poljubio, prepustila sam se. Bio je nježan i nikako ne nespretan, što bi se očekivalo od nekoga njegove dobi. Jednostavno, zaboravila sam na sve moralne skrupule i prepustila se. Zašto ja moram stalno biti "na pravom putu"? Zašto da i ja ne pokleknem jednom?
Te sam se noći iskrala dok je Ivan spavao. Nisam otišla kući. Vozila sam se naokolo i razmišljala. Osjećala sam se istovremeno kao da lebdim, ali i nedostojno. Spavala sam s prijateljem svog sina i sramim se, a opet osjećam se tako lijepo. Bilo mi je lijepo s njim. Ali znam da je tu sad vrijeme da stanem na loptu.
Ostavila sam ga na najgrublji način
Ako dopustim da se naša veza nastavi, bit će puno povrijeđenih osoba u mojoj okolini. A prvenstveno moj sin. Ako mi je itko ikad bio motivator, onda je to moj sin. Za njegovu dobrobit spremna sam učiniti sve. Shvatila sam što mi je činiti.
Ivan me nazvao već sutradan. Nisam mu dala da puno govori. Ja sam govorila.
- Ivane, nemoj očekivati ništa više od mene.
- Tatjana, što se desilo?
- Desilo se to da sam ... Desilo se to da sam postigla što sam htjela. Sad je kraj.
- Kako to misliš, postigla si što si htjela?
Uto mi je zazvonio drugi telefon i morala sam prekinuti. Rekla sam da ću ga nazvati, ali cijeli sam dana bila zauzeta i nekako nisam našla dovoljno vremena i mira da ga nazovem i stavim točku na kraj te priče. No, kad sam krenula doma, na parkiralištu kraj mojeg auta stajao je Ivan.
Dobro, ako hoće oči u oči, neka bude oči u oči. Ušla sam u auto bez riječi. I on je ušao. Vidjela sam mu nekakav strah i brigu u očima. A ja sam glumila čvrstu, beskrupuloznu ženu. Odlučila sam da ću mu se prikazati kao "gutačica muškaraca". Jedino tako sam ga mogla odbiti od sebe. Jedino tako smo mogli izaći iz afere bez puno povrijeđenih. Znam da će Ivan biti jako povrijeđen, znam da će o ženama dugo misliti da su bezosjećajne i vjerojatno neko vrijeme neće pokušati s nekom novom ženom. Sve mi je to jasno i jasno mi je da sam ja za to kriva. Ali sad kad je već tako kako je, moram sve prekinuti da šteta i povrijeđenih ne bude još i više. Da mu kažem istinu - a to je da je i on moje osjećaje dotaknuo sve bi se odužilo, samo bih ga teže odbila od sebe, a onda bi se sve moglo doznati i poput požara poharati i druge, prvenstveno mog sina. Boje da ja ispadnem "beskrupulozna žderačica muškaraca" i da tome bude tu kraj.
Parkirala sam se uz park na jednom malom parkiralištu, okrenula se prema Ivanu i s najhladnijim pogledom i tonom koji sam mogla odglumiti rekla sam mu:
- Ivane, što si ti mislio da će biti? Da sam se ja zaljubila u mladića bez iskustva i ikakve karizme? Nemoj biti naivan.
- Ja sam mislio ... Mislio sam da si uživala - tiho se oglasio.
- Jesam. I što onda? Prošla sam sito i rešeto s mužem alkoholičarom i odlučila sam da je život prekratak i da trebam uživati. Jučer si to bio ti, danas netko drugi, sutra netko treći ... Razumiješ?
- Mislio sam da nisi takva osoba. Mislio sam ... - nije mogao dovršiti rečenicu.
- Žao mi je što se nismo razumjeli. Pokušala sam ti reći da se ne upuštaš sa mnom, ali nisi slušao, ili nisi htio čuti. Sad, što je bilo - bilo je, i tu je kraj.
- Ne mogu vjerovati da ... - opet je zastao, a ja sam dovršila njegovu rečenicu.
... da sam te iskoristila? Vjeruj! Stoga, moja ti je preporuka da se ne upuštaš sa iskusnim ženama, opet će te iskoristiti neka druga. Bolje ti je da se okreneš vršnjakinjama ili čak mlađima od sebe. U tom dvorištu ti možeš manipulirati, u mojem samo možeš biti izmanipuliran.
Pogledao me najtužnijim pogledom koji sam u životu vidjela. Skoro sam pokleknula i posegnula za njim da ga zagrlim. No ipak sam bila čvrsta u odluci - pod svaku cijenu moram ga odbiti od sebe.
- Sad molim te izađi. Imam nekog posla u gradu i ne idem doma - čvrsto, hladno, bezosjećajno sam izgovorila.
Izašao je i samo stajao kraj auta, a ja sam se ironično nasmijala u njegovom smjeru. Valjda je bilo ironično? Odvezla sam se daleko izvan grada, na nasip uz rijeku. Stala sam i gorko plakala. Znam da sam u jedan mladi život unijela buru. Znam da sam mu priredila pakao. No vjerujem da će on to preboljeti. A ja? Što ću ja? I sebi sam priredila pakao. S njim sam osjetila ono što već godinama nisam. Ako sam uopće ikada. Ali se istovremeno osjećam prljavo i nemoralno. Što bih ja mislila o ženi koja bi to priredila mom sinu? A ja sam se usudila to uraditi nečijem sinu! Kako ću oprostiti samoj sebi?
Međutim, otkako živim dinamičnijim životom, kako se puno krećem među ljudima, vidjela sam već svakakvih parova. Ne tražim ja ispriku za svoje ponašanje, jer ti ljudi imaju neke svoje životne priče, neke svoje živote. Ali svoj život i svoj mir, samo ja mogu kreirati. Onda sam se sjetila Silvije i njenih životnih pouka:
- Možeš biti što poželiš!
Istina, može se biti što "poželiš". Ali ja to ne želim. To je kao i šarena ambalaža pa kupujemo sve šareno i lijepo zapakirano, a u biti to ne želimo. Neki možda nikad ne postanu zrele osobe pa i dalje padaju na šarene "navlakuše". Ja sam sebe smatrala zrelom i staloženom ženom, a pokleknula sam. Trebat će mi neko vrijeme da se "presložim" i oprostim samoj sebi.
Spojila nas je sudbina[/caption]Vidim da ste lijepo odgojeni, gospođice Annchi, kad starije muškarce poput mene oslovljavate s "gospodine". No, budući da je pred nama još dosta putovanja, možemo se jedno drugom obraćati samo imenom. Slažete li se?
- Naravno, Igore! I ne mislim da spadate u starije muškarce! Ako vam je dosadno, uključite radio i osjećajte se kao da mene nema - rekla je znatiželjno promatrajući planinski okoliš, a Julijske su alpe u to doba godine predivna slika prirode.
- Radije bih razgovarao, ako ste i vi rapoloženi za razmjenu mišljenja, jer mi u mojim dugim putovanjima nedostaje upravo ljudski glas rekao sam s užitkom slušajući njen simpatični izgovor nekih naših tipičnih izraza. No, na poseban je način iz njenih usta zvučalo i ono "r", kad bi izgovorila moje ime Igor. Činilo mi se kao da se svaki put zakotrljala loptica po baršunastoj podlozi. Da probijem led, ispričao sam joj čime se bavim i da još uvijek živim s roditeljima.
- Ako se muškarac ne oženi nakon završenog studija, u jurnjavi za karijerom zaboravi da mu godine prolaze. Pogotovo pojure nakon dvadeset i pete, a onda se i roditelji počnu brinuti hoće li njihov sin ostati neženja. U našem mjestu ima dosta neoženjenih muškaraca, tzv. starih momaka, jer se djevojke nerado udaju za dečke koji nisu bogati. One završvaju škole i zaposle se u većim gradovima i pod cijenu da ostanu usidjelice, ne žele se udati za muškarce koji nisu dobro situirani, a pogotovo ne žele pod isti krov sa svekrvom. Vjerujete da se u današnje vrijeme muškarcu teško oženiti ako nema unosno zaposlenje i vlastiti stan u gradu. Među takve i ja spadam. Radim, doduše, u firmi koja ima svoje sjedište u gradu, ali stanujem u obližnjem mjestu, kod roditelja koji se bave poljodjelstvom. Uglavnom voćarstvom i povrtlarstvom, a naše proizvode plasiramo trgovačkom lancu.
Dok ne kupim stan, nema ni ženidbe, jer ni jedna djevojka koju sam do danas upoznao ne želi živjeti kod svekrve, pa još k tome van grada. Imao sam curu s kojom sam bio u vezi za vrijeme studija pa smo se čak i zaručili prije nego smo diplomirali, ali se nismo vjenčali jer mi je postavila uvjet da nađemo podstanarski stan čim sam dobio posao. Plaćajući podstanarstvo, nikad ne bih mogao uštedjeti ni novčića, a da kupujem stan na kredit i radim za kamate, moja mi zdrava pamet ne dozvoljava - posljednje sam riječi izgovorio prilično ljutito, jer bi me svako prisjećanje na moju Lanu, koja me ostavila gotovo pred vjenčanje, uvijek ponovo naljutilo.
"Ti ćeš Igore, i dalje ostati moja najveća ljubav, ali je brak suviše ozbiljan potez u životu da se rukovodimo samo emocijama" - proletjela mi je mislima rečenica što ju je izgovorila moja ljubljena vraćajući zaručnički prsten. Naravno, nisam slučajnoj suputnici povjeravao sve ono što mi se u tim trenucima rojilo glavom. Imao sam dojam da pažljivo i zainteresirano sluša moje pripovijedanje, pa kako ona nije pokazivala želju da nešto kaže o sebi, nastavio sam nakon dulje šutnje:
- Nemam hrabrosti da se otisnem u svijet, van svoje zemlje, nekamo gdje se bolje zarađuje, kao što je učinio moj prijatelj. Oženio se Japankom i otišao u Tokio. Ali isto tako, ne želim napustiti roditelje koji od mene očekuju potporu kad ostare. Čitavog života skrbe za moju i budućnost moje djece - budem li ih ikad imao - jer se moja sestra udala u imućnu obitelj. Kuća koju je sagradio moj otac Joško, komfornija je od svakog mogućeg podstanarskog stana, a majka mi Dorica, blage je i snošljive naravi pa će se dobro slagati sa snahom kakva god ona bila - nezaustavljivo sam oslikavao svoje obiteljsko stanje kao da hvalim robu koju želim prodati.
Nije mi bilo jasno je li me na ispovijedanje motivirala moja profesionalna deformacija ili želja da me Annchi pobliže upozna. Budući da sam je od prvog trenutka doživljavao kao pažljivu osobu, koja sa zanimanjem prati svaku moju riječ, činila mi se drukčijom od žena koje nisu znale slušati, već samo puno govoriti. Takva je bila i moja Lana. Nisam mogao doći do riječi pa se užasno uvrijedila kad sam je jednom upitao, gdje se gasi. Ili je možda u mojoj podsvijesti proradila nekakva skrivena pomisao jer, Annchi mi se doista sviđala, pomislih gledajući njen božanstveni profil. Budući da živimo u istom mjestu, ne bih imao ništa protiv da postanemo barem prijatelji, a možda i nešto više, kao što je moj prijatelj postao suprug Japanke.
Pomislio sam kako je draga osoba
Oprostite, ne čini li vam se da smo zamijenili uloge? Ja se nezaustavljivo raspričao pa vi ne možete doći do riječi - tog sam se trenutka malo postidio. No, moja je suputnica i dalje šutjela samo se smješkajući.
- Brine li se vaša mama kad ste na putovanju kao što je moja mama zabrinuta kad god sam ja na duljem putovanju? Ponekad me i ljuti njena prevelika briga, ali je pokušavam razumjeti, a vjerojatno ću je shvatiti kad jednom i sam postanem roditeljem - rekao sam da razbijem tišinu.
- Nisu svi roditelji tako brižni, pogotovo ako djeca ne žive s njima ili roditelji žive daleko od njih, kao moji. Moji roditelji žive u Šangaju, gdje sam i ja rođena. Otkad sam završila visoku školu za hortikulturu, došla sam u Europu k rođaku koji živi u vašem gradu i bavi se trgovinom. Za život zarađujem pomažući u stričevoj robnoj kući na pakiranju kozmetike, a po potrebi i u kućnim poslovima. Budući da želim steći što više znanja iz svoje struke, uz posao dopunjavam svoje obrazovanje, a bude li sreće da se zaposlim, rado bih ostala u Europi. Upravo se vraćam iz Njemačke s jednog svjetskog simpozija o hortikulturi pa želim što prije stići kući. Zato sam vam puno zahvalna što ste me povezli ...
- Nemojte mi zahvaljivati, Annchi! I meni je mnogo ljepše putovanje u društvu i razgovoru. Inače, dok u automobilu putujem sam, razmišljam o svemu i svačemu. Danas sam zaokupljen mislima o mom prijatelju u Tokiju. Puno mi nedostaje, a Japan je predaleko da se posjećujemo. Baš je taj život čudan. Izgleda da čovjek uvijek želi ono što nema. Vi kažete da biste ostali u Europi, a njemu je bila na dohvat ruke pa je ipak otišao u Japan.
- Vi se još uvijek niste pomirili s gubitkom prijatelja, ali morate shvatiti da je ljubav prema ženi jača od svakog prijateljstva - rekla je Annchi, a ja sam shvatio da sam pretjerao sa svojim žalopojkama. Ulazeći u Ljubljanu, promet je postao gust pa je naš razgovor utihnuo, a kad smo se našli na cesti van grada, uključio sam radio.
Na jednom smo odmorištu prezolagajili i javili se svojima kući. Slušajući njen razgovor na kineskom, u tom mi se trenutku učinila stranom i dalekom osobom u čiju intimu nikad ne bih mogao prodrijeti pa sam nehotično pomislio na Ninoslava, pitajući se kako se on osjeća okružen ljudima čiji jezik ne razumije. Nastavak puta je proticao u zapažanju predivnih slika jeseni na brežuljcima obraslim voćnjacima, plamenim bojama živica i šumama prošaranih bojama jeseni.
- Kad sam rekla da želim ostati u Europi, mislila sam na ovaj kraj koji sam već upoznala i uvijek se ponovo divim ljepotama koje može stvoriti samo priroda - jedini umjetnik čija su djela originali. Sve drugo što čovjek stvara, imitacija je već postojećeg. Teško mi je izreći sve što bih željela jer trebam još mnogo učiti vašeg jezika - rekla je, iako je meni već i onim što je izgovorila, otkrila svoju tankoćutnost.
- Znam kako se osjećate, jer sam često u situaciji da niti u svom materinjem jeziku ne pronalazim riječi kojima bih izrazio svoja osjećanja i misli - rekao sam, promatrajući u njenim očima ljepotu kojoj smo se divili, a koju ja do tada i nisam zapažao. Približavajući se našem odredištu, učinilo mi se putovanje s tom djevojkom prekratko. Tako nenametljiva, umjerena i draga osoba ne susreće se baš često, a njena jednostavnost u shvaćanju života me istinski zaintrigirala. Hoću li izdržati da joj ne kažem kako bih je želio ponovo sresti, ili je mudrije ostaviti vremenu da presudi? Budući da je trgovina njenog rođaka bila u gradu, nisam vozio obilaznicom do svoje kuće, već preko grada.
- Bilo mi je lijepo putovati s vama, a sad vas molim da stanete kod parka. Pružajući mi svoju nježnu ruku, zahvalila je na vožnji, i dotaknuvši me svojim toplim pogledom krenula je prema pješačkom prijelazu i još jednom mi domahnula rukom. Sjeo sam za upravljač i krenuo dalje s osjećajem tjeskobe, svjestan da sam nešto važno propustio učiniti. Nisam joj ponudio svoj broj mobitela, a niti ražio njen broj, zbog čega se vjerojatno naglo ugasio onaj blagi sjaj u njenim očima kad mi je pružila sitnu ruku na rastanku, mi se možda samo tako činilo. Približavajući se svom domu, odbacio sam sva razmišljanja o proteklom danu i Annchi, i na majčinu radost, s apetitom jeo pripremljena jela.
- E, sad kad si se u miru naručao, da ti priopćim novosti: postao si ujak jer ti je sestra Nevenka sinoć rodila nećaka. Zamisli iznenađenja kad mi je zet Luka javio da sam postala baka, a ja nisam imala pojma da je Nevenki vrijeme za porođaj. Naime, kad smo se ovih dana čule na telefon, nije mi htjela reći da je pred porođajem kako bi me oslobodila brige. No, sve je dobro kad sretno završi, a maleni je rođen zdrav i snažan, što je najvažnije od svega. Krstitke ćemo proslaviti negdje za mjesec dana. U rodilište ne puštaju zbog viroze pa ćemo ih posjetiti kad dođe kući. Slušaj dalje, jer imam važnu vijest za tebe osobno. Srela sam tvoju Lanu ...
- Moju Lanu? Otkud moju, kad smo se rastali pred godinu dana! - prekinuo sam majčino pričanje, na što je ona podigla ruku, govoreći: Moraš čuti što ti poručuje jer sam obećala da ću ti prenijeti njenu poruku i pozdrave.
- Hvala joj na pozdravima, a poruka me baš i ne zanima jer me napustila čim je dobila posao u glavnom gradu. U tom mi se trenutku pred očima pojavio lik skromne djevojke čija me spokojna jednostavnost očarala i svojim uljudnim ponašanjem i razgovorom naše zajedničko putovanje učinila nezaboravnim, za razliku od Lane, čijih se riječi izgovorenih na posljednjem susretu jednostavno ne želim sjećati.
Lana pokušava obnoviti našu vezu
Moram održati obećanje da ću ti prenijeti poruku. Ti ćeš je saslušati, a postupiti po svojoj želji i nahođenju. Jer, ne zaboravi, trideseta ti je na leđima pa ako ne namjeravaš ostati neženja, uzmi što ti se nudi - rekla je mama pomalo ljutito.
- Mogu li iz priloženog zaključiti da je Lana tebi ponudila obnovu naše propale veze? Drugim riječima, spremna je na udaju makar i pod isti krov sa svekrvom? - pitao sam s osjećajem nelagode i od same pomisli na Lanino izvještačeno dodvoravanje mojoj majci kako bi je pridobila na svoju stranu.
- Ne budi zlopamtilo, sine! Ipak se vas dvoje dobro poznajete, što je jako važno za brak, pa ako postoji još samo iskra ljubavi, brzo ćete se vas dvoje vratiti na stare staze. Izgleda da je došla k pameti jer je ostavila posao u Zagrebu i zaposlila se u našem gradu pa će samo na podstanarstvu što je tamo plaćala, uštedjeti trećinu plaće. Uostalom, ovdje ti je broj telefona pa je nazovi ! - pružila mi je papirić s ispisanim brojem, te izašla iz kuće. Papirić sam u ljutnji zgužvao, ali sam ipak broj zapisao u notes, zlu ne trebalo. Nisam je namjeravao nazvati, barem ne onog dana da ne pomisli kako sam jedva dočekao da me se sjeti. Te sam noći unatoč umoru teško zaspao, a u snovima mi se javila slika Annchi kako trči niz padinu brežuljka, pada i kotrljajući se zove u pomoć. Probudio sam se sav u znoju i popio čašu vode u kuhinji, gdje sam zatekao oca koji se u kasne sate vratio sa sastanka poljoprivrednih proizvođača.
- Je li ti posao bio uspješan? Izgledaš jako umorno, sine! Ta će te putovanja dokrajčiti, a plaća ti je sve manja umjesto da raste. I naša je zarada premala da uzmemo još kojeg radnika, a nas dvoje se ubijamo od posla. Cijena jabuka ostaje ista kao i lani, a uvoz će nas dokrajčiti. Morat ćemo ozbiljno porazgovarati o daljnjim potezima, no sad je vrijeme za spavanje - rekao je otac, vidno umoran od posla i briga. Što bi mogao značiti ovaj košmarni san, ako snovi uopće imaju kakvo značenje, razbuđen nakon razgovora s ocem, razmišljao sam zureći u strop obasjan mjesečinom, a u glavi su mi se sudarale misli o Annchi i Lani pa sam se zapitao, nisam li ja malo luckast kad ih uspoređujem. Što uopće znam o toj djevojci iz daleke Kine? Možda ima dečka, pripadnika svog naroda kojih ima već priličan broj u našem gradu? Možda je čak udana, a nije mi rekla iz nekih razloga, dok ja sanjarim o njenom lijepom licu, razapet između sna i jave?
Redala su se tako pitanja bez odgovora, dok mi nije mislima proletjela ona poznata narodna izreka: "kuj željezo dok je vruće", koja me sljedećeg dana odvela u trgovinu djevojčinog strica kako bih ispravio pogrešku što sam Annchi pustio da ode bez da sam spomenuo svoju želju o nekom budućem susretu. Moram je vidjeti dok me nije zaboravila, bila je moja čvrsta odluka dok sam majci govorio da ću kasniti s posla.
- Ipak ćeš me poslušati - rekla je uz osmijeh, vjerojatno misleći da sam dogovorio susret s Lanom. Tog se dana nisam mogao koncentrirati na posao. Neprekidno sam mislio na susret s Annchi i ne sluteći što me očekuje u trgovini njenog rođaka. Budući da je moja firma bila na drugom kraju grada, u dotičnoj trgovini još nikad nisam bio. Najprije sam obišao tezge s raznovrsnom robom koju su nudile prodavačice, većina njih žene iz našeg mjesta, pa sam se obratio gospođi srednjih godina pitajući za Annchi.
- Mlada djevojka, jučer je sa mnom doputovala iz Njemačke pa joj je u prtljažniku ostao remen od torbe koji joj želim vratiti - objasnio sam prodavačici, smislivši laž u posljednjem trenutku.
- Pričekajte malo dok zamolim kolegicu da pripazi na tezgu pa ću je potražiti - rekla je ljubazno.
Čekajući, razgledavao sam robu kao zainteresirani kupac, promatrajući dovoženje robe iz skladišta, kad za jednim kolicima, s leđa ugledah poznatu platinastu Laninu kosu i dio lica čiji sam profil odmah prepoznao. Iznenađen njenom pojavom, stao sam iza jednog stupa kako me ni bi primijetila i žurno se vratio ususret ženi koja se vraćala svojoj tezgi.
- Doći će svakog trenutka - slušao sam s olakšanjem jer, dolazeći u trgovinu, već sam svašta pomišljao: da mi se Annchi predstavila lažnim imenom, da mi nitko od zaposlenika neće odgovoriti na pitanje poznaje li je, a možda ta djevojka i ne postoji u stvarnosti već je plod moje mašte? Kad sam je ugledao, a prepoznao bih je među stotinama žena, požurio sam joj ususret, teško se uzdržavajući da je od radosti ne zagrlim i poljubim.
Morao sam ponovo vidjeti Annchi
Kad me ugledala, njen osmijeh sreće govorio mi je više od tisuću riječi. Naklonom glave zahvalila je gospođi koja ju je potražila i kao po dogovoru, izašli smo iz trgovine i ušli u obližnji kafić.
- Remen od moje torbe?! - progovorila je uz očaravjući smiješak čim smo sjeli za stol, dajući mi na znanje da je shvatila izliku da je potražim.
- Oprosti mi, Annchi, što sam dopustio da se onako rastanemo. Da sam uzeo broj telefona, već sinoć bih ti se javio želeći čuti tvoj glas.
Bez odbijanja je prihvatila bliski način oslovljavanja, vjerojatno dijeleći ista osjećanja kakva su me natjerala da je što prije potražim. - Da te nisam ponovno srela, bila bih jako tužna - rekla je gledajući me ravno u oči kao da mi želi pročitati misli.
- I ja bih bio, ne samo tužan, već i nesretan. Nikad si ne bih mogao oprostiti da sam te izgubio. Nisam te pitao ima li kakvih prepreka za našu vezu? Imaš li nekoga kome si se obećala?
Glavom je davala odgovor ne, kad još nisam ni pitanje završio, što me ohrabrivalo za daljnja pitanja, jer sam želio biti siguran da je ona moja izabranica. Budući da je izgledala poput djevojčice, morao sam doznati koliko joj je godina, hoće li njen stric prihvatiti našu vezu, kako će reagirati njeni roditelji na mješoviti brak, ako do njega dođe.
- Moji su roditelji prosvjetni radnici i u doslovnom su smislu prosvijećeni. Oni shvaćaju da ljubav ne poznaje granice, da čovjeka čine mnoge osobine koje proizlaze iz karaktera i naravi, a ne boja kože i pripadnost nekoj rasi, naciji ili religiji. Što se tiče mog strica, on iznad svega cijeni istinu pa mu moram reći gdje i kako smo se upoznali, a izbor prijatelja prepušta meni kao zreloj osobi od dvadeset i šest godina. Vidjet ćeš da je moj stric razuman, tolerantan i dobar čovjek.
- Želim ga upoznati i tražiti dozvolu da u subotu izađemo na večeru - rekao sam držeći je za ruku preko stola.
- Reci mi što te još muči, jer osjećam tvoj nemir - pročitala je moju zabrinutost zbog Lanine blizine. Jer, Lana je goropadnica svoje vrste, sklona intrigama pa bi mi mogla zagorčiti život. Ispričao sam joj u kratkim crtama o propaloj vezi s Lanom, o poruci koja me dočekala kod kuće, kao i iznenađenje kad sam je ugledao u trgovini kao radnicu.
- Ta djevojka kod nas radi na određeno vrijeme jer je ostala bez posla zbog recsije u vašoj zemlji. Ako si ti siguran u svoje osjećaje prema meni, problema ne može biti. No, susret s Lanom je uslijedio već istog dana van svih očekivanja, kad sam Annchi dopratio u trgovinu da upoznam strica.
- Bog, dragi! Mama ti je prenijela poruku, zar ne? - dočekala nas je pred trgovinom i pozdravila se sa mnom kao da smo u najidiličnijem ljubavnom odnosu, ignorirajući Annchi kao da ne postoji.
- Bog, Lana! uzvratio sam pozdrav. - Da te upoznam, moja djevojka Annchi - namjerno sam rekao djevojka umjesto prijateljica, tako da shvati na čemu je, te sam nastavio: - Da, mama mi je prenijela poruku pa kako nisam zainteresiran za tvoj prijedlog, nisam te ni zvao. Oprosti, nas dvoje žurimo - rekao sam.
Ispratila nas je pogledom punim mržnje, poluotvorenih usta od čuđenja. Doduše, nakon predstavljanja Annchi kao svoje djevojke, očekivao sam provalu bijesa uz prostačenje i porugu, ali ju je izgleda život opametio pa se suzdržala od vrijeđanja gazdine nećakinje. Susret sa stricem je protekao upravo kako je Annchi i predviđala. Kad smo mu ispričali kako smo se upoznali, podržao je našu želju za druženjem, uz napomenu da je taj naš susret vjerojatno predodredila neka viša sila koju ljudi nazivaju sudbina.
- Jeste li se sreli, sine? - dočekala me mama s pitanjem čim sam došao kući.
- Jesmo, sreli smo se!
- Moj Igore, vidim ti na licu da si zadovoljan! - nastavila je. - I ja ću biti najzadovoljnija kad čujem svadbena zvona. Nadam se da ste oboje došli pameti pa vidite da je svako čekanje gubitak dragocjenog vremena, jer za ženu je trideseta godina krajnja granica za udaju ako želi imati djecu.
- Ali mama, o kome ti pričaš? Po ovome što čujem, zaključujem da misliš na Lanu.
U tom se trenuku oglasio mobitel, i čim sam čuo prvu rečenicu, znao sam da taj razgovor neće biti nimalo ugodan. Neće to biti ni razgovor, već Lanin monolog, žene povrijeđene taštine koji moram odslušati, ako se ne želim spustiti na njezin svađalački nivo.
- Zar sam ja zaslužila od tebe takvo poniženje da mi predstaviš onu gnjidu kao svoju djevojku? Da si našao curu dostojnu da me zamijeni, ne bih se uopće ljutila na tebe, ali ona kretenka koja ti jedva doseže do pupka ne zaslužuje takvog muškarca kakav si ti, Igore! - uslijedile su pogrdne riječi na račun Annchi, riječi koje ni papir ne bi podnio.
Strah što će reći moji roditelji
Zar te tvoj vrli prijatelj Ninoslav zarazio virusom ljubavi prema Azijatkinjama kad si pošao njegovim stopama, a tvoja mi licemjerna mama nije priznala da ćeš joj dovesti snahu Kineskinju. Dapače, obećala mi je da će ti prenijeti moju poruku da ti se želim vratiti. Zato sam i došla kući jer sam bez tebe u velikom gradu usamljena - nastojala me svojim lažima pridobiti dok se u meni skupljao bijes.
- Sad je dosta, Lana! - planuo sam povrijeđen njenim lažima i uvredama. - Zar ti nije dovoljno gadosti kojima si se nabacila na Annchi, misliš da možeš vrijeđati i moju majku nazivajući je licemjerkom? Tvoj monolog više ne mogu slušati pa ću prekinuti vezu. I, nemoj me, molim te, više nikada zvati jer nas dvoje nemamo što reći jedno drugome.
- Tko je Annchi i tko to mene vrijeđa? - pitala je mama jer je kriomice slušala moj razgovor.
- Još si dobro prošla, jer te tvoja nesuđena snaha Lana, iz svog bogatog arsenala pogrda, nazvala tek licemjerkom.
- Ali, zašto? Pa jučer smo tako lijepo razgovarale - čudila se moja dobrodušna mama.
- Kad dođe tata u kuću, uz kavu ću vam ispričati što mi se izdogađalo u protekla dva dana pa će ti sve biti jasno. Otac je uskoro došao, a mama je drhtavom rukom od uzbuđenja, ulila kavu u šalice i sjela za stol. Oboje su me slušali otvorenih usta. Kad sam započeo priču od raskida zaruka s Lanom i njenom šutnjom sve dok je imala posao u Zagrebu.
- Budući da se nije uspjela udati, a niti zadržati posao, sad bih bio dobar i ja. Umjesto da se meni obrati, pokušala je obrlatiti mamu kad sam bio na putovanju na kojem sam upoznao i zavolio djevojku ... ispričao sam slijed događaja kako sam upoznao Annchi i njenog strica, te doznao da se Lana upravo kod njih zaposlila kao obična radnica.
- Nije se ona vratila kući zbog mene, već zato što je dobila otkaz pa bi se sad trebala udomiti u našoj kući. Razumijem njenu situaciju, ali čemu te laži? Da je bila iskrena i barem malo skromnija, možda bismo se vratili jedno drugom dok još nisam zavolio djevojku koju krase osobine koje nedostaju Lani, a to je iskrenost, jednostavnost, uljudnost i skromnost. S tom ženom, porijeklom iz Kine, Annchi, želim provesti svoj život. Nadam se da ćete vas dvoje poštovati moj izbor bračne družice.
Nakon podulje šutnje, javio se tata Joško. - Sine, poštovat ćemo tvoj izbor, ali bismo tu djevojku htjeli upoznati što prije.
- Pozovi je na nedjeljni ručak. Neka dođu i njeni rođaci kod kojih živi - rekla je mama i odmah počela osmišljavati što će sve spremiti za taj posebni ručak. Nakon svega sam odahnuo s olakšanjem, zahvalan Lani što me svojom provokacijom natjerala da pred roditeljima otvorim dušu i srce, te ubrzam događanja koja će me dovesti do vjenčanja s mojom voljenom. Ipak nisam očekivao tako jednostavan pristanak mojih roditelja da se oženim Kineskinjom i tako topli prijem njenih rođaka u našoj kući u kojoj se otada život stubokom promijenio. Pokazalo se da će naša ljubav donijeti prosperitet i očevom gospodarstvu.
Nove ideje o unapređenju proizvodnje u povrtlarstvu, što je iznijela Annchi kao stručnjakinja za to područje, kao i zamisao njenog strica, vještog trgovca, o plasmanu te robe u njegovoj samoposluzi prehrane, koju upravo priprema za otvorenje, riješit će mog oca najvećih briga. Kad se sretnu ljudi neopterećeni predrasudama, nema prepreka putu u bolju budućnost.
Otada živimo i radimo kao složna obitelj, a ja sam konačno dobio priliku da radim u stričevoj firmi posao za koji sam se obrazovao. Sva beskrajna putovanja su iza mene. Kako bismo zatvorili usta zlobnicima spremnima na ogovaranje što nevjenčani živimo bračnim životom, prigodom krstitki mog nećaka Srećka, vjenčanje smo obavili u matičnom uredu. Svadbenu svečanost uz vjersko vjenčanje održat ćemo u proljeće, uz prisustvo Annchijinih roditelja, kao i prijatelja Ninoslava i Suzuko koji su mi svojim primjerom dali poticaj da ne bježim od ljubavi zbog rasnih razlika. Jer, svi smo mi samo ljudi, ako to jesmo. Često o tome promišljamo u dvoje kad se nakon obavljenih poslova nađemo u našoj toploj sobi pokraj kamina u kojem pucketa vatra.
- Kad sam te srela Igore, mislila sam da su naši svjetovi posve različiti pa sam se uplašila emocija koje su se počele rađati u mom srcu, uvjerena da je ta ljubav nemoguća zbog dva različita svijeta kojima pripadamo. No, ipak sam se u tim trenucima osjećala sretnom ne želeći ništa više do tvoje blizine. Najsretnije biće na ovoj planeti bila sam onog dana kad si me došao potražiti i priznao mi da me voliš. Mislim da to nije obična ljubav, već neka dubinska povezanost srodnih duša nastala među nama između jednog izlaska i zalaska sunca - često me Annchi iznenađuje dubinom svog promišljanja. Vjerujem da je ovo proljeće početak mog novog života u braku koji će pokraj takve žene kakva je Annchi, teći poput mirne rijeke.
Prodala sam bubreg da spasim voljenog[/caption]I baš u tim trenucima kada sam bila sigurna da me nebo ipak ne mrzi, ponovno se dogodila tragedija. Baš kao i često puta do tada, Petar je ponovno pokucao na vrata moje sobice.
Sanja, molim te, pomozi mi. Ti si mi jedini spas. Ne pomogneš li mi, ne znam što ću - zaplakao je i pao mi u zagrljaj. Srce mi je divlje kucalo. Nikada do tada nisam bila tako uplašena. Po izrazu njegova lica bila sam uvjerena kako se dogodilo nešto prilično loše.
- Rado, znaš da ću za tebe sve učiniti. Smiri se i reci o čemu se radi - ohrabrivala sam ga.
- Jako mi je teško, ali nemam od koga drugog, osim tebe tražiti pomoć. Imam veliki kockarski dug.
Tijelom su mi proletjeli trnci nelagode. Do tada sam već znala kako je Petar strastveni kartaš, ali nije mi bilo poznato da se karta za novac. Grlio me sve snažnije i čvrsto privijao uz svoje tijelo. Preklinjao me za pomoć, pa iako ušteđevinu nisam željela izgubiti na takav način, morala sam mu pomoći. On je bio jedina osoba koja me je u životu voljela i ljubila i morala sam biti uz njega u trenucima kad mu je bilo teško. Dala sam mu sav svoj novac, ali nakon toga svakih nekoliko dana Petar bi ponovno dolazio i preklinjao me da mu ponovno pomognem.
- Petre, rado bih ti pomogla. Prekjučer sam ti dala zadnji novac koji sam imala, a prije tri dana sam dobila plaću. Ne znam ni sama kako ću preživjeti do kraja mjeseca. Obećao si mi da ćeš prestati kartati za novac. Zašto si ponovno pokleknuo pred iskušenjem? Što smo se bili dogovorili?
- Draga, htio sam ti vratiti tvoj novac. Ne možeš ni zamisliti koliko mi je teško što sam spiskao svu tvoju ušteđevinu. Nisam mogao podnijeti što si se toliko žrtvovala za mene - govorio je i nastavio plakati poput malog djeteta. Predložila sam da od majke zamoli pomoć, ali je rekao da ona za to ne smije znati. Nju je odavno uvjerio da je prestao s kartanjem. Zaspao je u mome naručju, te sam se idućeg jutra polako iskrala kako ga ne bih probudila. Za razliku od njega koji je radio u drugoj smjeni, ja sam bila prva i požurila na posao. Kad sam se vratila kući, Petra više nije bilo u mojoj sobi. Pretpostavila sam da je na poslu i nisam previše brinula. Zabrinula sam se tek kad se nije vratio kući ni tri dana kasnije. Njegova mama i ja bile smo već lude od brige, kad se iznenada pojavio na vratima. Jedva je stajao na nogama. Pohrlile smo mu u pomoć i smjestile ga u njegovu sobu. Mamu je uvjerio da se s nekim potukao i da se zbog toga loše osjeća, ali ja sam vidjela da je u pitanju nešto drugo. Pričekala sam da ostanemo sami i zamolila ga da mi objasni što se to s njim događa.
- Prodao sam bubreg. Sinoć sam bio na operaciji. Zato se osjećam ovako loše - rekao je.
- Što si učinio? Jesam li te dobro čula? Prodao si bubreg? Kako je to moguće? - čudila sam se.
- Sve je moguće u ovom današnjem ludom svijetu. Znaš da imam veliki kockarski dug. Prijatelj kojemu sam dužan ima prijatelja koji se time bavi. Čovjek može sasvim normalno živjeti s jednim bubregom. Čovjek kojem sam dužan opasan je i s njim se nije za šaliti.
- Morao sam to učiniti...
- Ti si poludio! Tako se kockati svojim zdravljem... To je čista ludost! protestirala sam.
- Sanja, taj će me manijak ubiti ako mu uskoro ne vratim i ostatak novca. Nisam imao izbora.
Srce mi je mislilo iskočiti iz grudi. Pitala sam koliko mu je još dužan, a kad sam čula iznos, gotovo sam se onesvijestila. Petar je očajavao više zbog straha od navodnog prijatelja, nego zbog toga što je učinio. Više nisam sumnjala, znala sam da je vrag odnio šalu.
- Možeš li srediti da i ja prodam svoj bubreg? - pitala sam ga i stvarno to željela učiniti.
- Nikada to ne bih mogao tražiti od tebe. Ja sam morao, ali ja sam se sam i doveo u tu situaciju. Ti se ne trebaš upuštati u ilegalne radnje kako bi mi pomogla. Nisam to zaslužio.
- Jesi, zaslužio si da ti pomognem i to ću rado učiniti. Ti to nisi tražio od mene. Sama sam se ponudila, samo ti moraš sve srediti. Postoji samo jedan uvjet, a to je da se više nikada ne kartaš za novac rekla sam samouvjereno i dva dana poslije i ja sam se našla na operacijskom stolu. To je bilo takvo iskustvo o kojem ne želim ni pisati. Užas! No, radi ljubavi sam bila spremna i na puno gore patnje. Prodala sam svoj bubreg, a dobiveni novac dala Petru.
Mudri savjeti Petrove majke
Podmirio je svoj dug, a kako su dani odmicali i on i ja smo se bolje osjećali i stvarno pukom srećom ta suluda operacija nije ostavila dublje posljedice na naše zdravlje. Petar mi je bio zahvalan i obećavao mi kako će se iskupiti za sve što je učinio.
Jednog dana njegova me mama, po povratku s posla kući, dočekala s vrlo ukusnim objedom. Znala sam da se nešto sprema.
Sanja, moram s tobom ozbiljno razgovarati. Znam da ti i moj sin planirate zaruke i vjenčanje, ali vidiš kakvo je vrijeme, živimo sve lošije i gore. Ja imam prijateljicu u Njemačkoj i duže je vremena molim da pronađe Petru neki posao. Sada je napokon uspjela ali Petar te sigurno neće htjeti ostaviti. Neće me poslušati i neće iskoristiti mogućnost koja se pruža samo jednom u životu. Molila bih te da ga nagovoriš neka pođe u Njemačku, nešto zaradi, a potom se možete vjenčati. S novcem u rukama bit će vam puno lakše. Od same se ljubavi ne može živjeti. Ti moraš utjecati na njega. Razmisli kako bi bilo lijepo da zaradi nešto novca, pa da sama možeš otvoriti svoju radnju. Bila bi svoj gazda i nitko te ne bi iskorištavao. Oboje ste još mladi. Što u toj mladosti znači godina ili dvije, a za to vrijeme mogli biste si osigurati budućnost. Muškarci često ne razmišljaju razumno, već instinktivno. I sama dobro znaš da je moj Petar takav. Ti budi glas razuma u vašoj vezi. Tebe će poslušati. Učini to za Petra, ali i za sebe, molim te - preklinjala me i uvjeravala, te sam joj pristala pomoći. Nije mi bilo svejedno. Nisam željela da Petar ode u tuđi svijet i da bude daleko od mene, ali sam ga nekako uvjerila da je to najbolje za nas oboje. Petar je nevoljko otišao, a u meni se polako skupljala ona stara, odavno, dobro poznata tuga i usamljenost. Petar mi je nedostajao do bola i mnoge sam noći provela u suzama pitajući se kako mu je i što radi.
U početku su često dolazila pisma u kojima me obavještavao da puno radi i to u svojoj struci. Pisao je da mu je teško, ali da sve lako podnosi kad se sjeti da to radi zbog nas. Pisala sam mu svakodnevno, a onda su iznenada prestala stizati njegova pisma.
Oprosti, iznajmila sam tvoju sobu
Obratila sam se njegovoj majci, koja se prema meni počela drugačije ponašati sada, kad on više nije živio s nama. Najčešće bi izbjegavala bilo kakve odgovore, a i ono što bi mi govorila, uglavnom nije imalo smisla. Bila sam očajna. Osjećala sam da se događa nešto loše.
Kad mi ni nakon silnog preklijanja njegova majka nije rekla što se događa, odlučila sam otputovati u Njemačku i potražiti ga. Nakon što sam stigla na adresu, na koju sam mu nekada pisala, otvorila mi je starija gospođa i na jedvite mi jade objasnila da Petar više ne živi kod nje. Nije znala gdje se odselio, niti kako bih ga mogla pronaći. Pognute glave i slomljenog srca, nije mi preostalo ništa drugo nego da se vratim u Hrvatsku, u sobicu njegove majke. No, tu me po povratku, nakon samo dva dana, dočekalo novo neugodno iznenađenje. Njegova majka, žena koja me preklinjala da ga nagovorim na odlazak i koja se zaklinjala da sam joj draga i da me želi za snahu, sada me gledala s visoka i čudila se što sam se ponovno vratila k njoj.
- Sanja, žao mi je, ali ja sam iznajmila tvoju sobu. Mislila sam da ćeš ostati kod Petra - rekla je.
- Kako sam mogla ostati, kad ga nisam ni pronašla? Preklinjem vas, recite mi što se događa.
- U redu, uđi. Nema smisla da razgovaramo na ulici - pogledala me s visoka i pustila u kuću. - Petar je ondje pronašao drugu djevojku. Zaljubio se, zaručio i uskoro se ženi. Zato ti se prestao javljati. Nije znao kako bi ti to napisao. Žao mi je. Stvarno si mi bila draga. Sad valjda shvaćaš zašto više ne možeš biti kod mene? Ne bi imalo smisla da te ovdje vidi kad dođe sa svojom ženom. Što ćeš! Muškarci su prevrtljivi. I mene je ostavio njegov otac rekla je i pokušavala glumiti sućut.
Srce mi se kidalo. Ni za trenutak nisam posumnjala u njezine riječi. Nakon tog objašnjenja bilo mi je jasno zašto se prestao javljati. Užas i beskrajna tuga ponovno su postali moji jedini prijatelji. Tisuću puta sam se pitala kako mi je to mogao učiniti nakon svega što sam za njega napravila, ali sam sa suzama u očima pokupila svoje stvari i ponovno se našla na ulici. Kako nisam imala kamo, nekoliko sam dana kod mame i očuha pronašla prenoćište, a potom si ponovno unajmila malenu sobicu i nastavila životariti.
Godine su prolazile. Muškarci su me pozivali na izlaske i zabave, ali moje srce i dalje je bilo ranjeno baš kao i onog dana kad mi je Petrova majka rekla što se dogodilo. Unatoč svemu, duša i tijelo i dalje su bili rezervirani samo za njega. Voljela sam ga više od vlastitog života. Posvetila sam se poslu i radila prekovremene sate samo kako ne bih mislila na njega. S vremenom sam nešto i uštedjela, te tako ostvarila svoj veliki san i otvorila vlastitu krojačku radnju. Na žalost, ni tu nisam imala previše sreće. Ja nisam dolazila iz svijeta poznatih i imućnih, a od neznanaca koji su ponekad navraćali u moju radnju nisam mogla opstati i morala sam prestati sa samostalnim radom. S tugom u srcu zatvorila sam i to poglavlje o sanjanom uspjehu. Čega god bih se primila, ništa mi nije polazilo za rukom. Sve bi uvijek išlo nizbrdo i samo bi bilo pitanje trenutka kad će se srušiti i survati u beskrajan ponor.
Danijela je u točno dogovoreno vrijeme pozvonila na moja vrata. Primila sam je iako nisam imala nikakva pretjerana očekivanja. Smireno sam saslušala svaku njezinu riječ.
- Vaš otac je cijelog svog života pokušavao stupiti u kontakt s vama, ali vaša majka je bila neumoljiva. Nije mu mogla oprostiti što je otišao kad je saznao da je trudna i nije mu dopuštala da vam se približi. Priznao joj je svoju pogrešku i pokušavao se iskupiti, ali ona se već bila udala za drugog čovjeka. Pisao vam je za svaki blagdan, slao vam čestitke i poklone, ali nikada nije dobio odgovor od vas. Nije vam zamjerao. Uvijek je mislio na vas. Čak se nikada nije ni oženio. Do zadnjeg daha volio je vašu majku. Bio je slomljen kad je preminula. Dok ste bili djevojčica, znao vas je čekati ispred škole i kradom promatrati. Dao bi sve da ste mogli biti sretna obitelj i da mu je vaša majka oprostila. Život je htio da bude drugačije. Bio je uspješan arhitekt i u Müenchenu je imao puno prijatelja. Ostavio vam je stan u Müenchenu, vikendicu na Bodenskom jezeru i novac na računu. Također vam je ostavio ovo oproštajno pismo, za koje me zamolio da vam ga uručim - rekla je, a potom mi u ruke dala očevo pismo.
Otac mi je osigurao budućnost
Gledala sam je dok su mi suze klizile niz obraze. Cijelog sam života zaklapala oči i sanjala oca, a on je isto tako sanjao da bude u mojoj blizini. Čitala sam retke koje je ispisao krasopisom i srce mi se kidalo od tuge, ali i sreće što sam barem imala nekoga, kome je stalo do mene, mada to nisam znala. Očeve riječi bile su tako lijepe i dirljive i samo po pismu mogla sam naslutiti da bismo se jako dobro slagali da smo imali priliku upoznati se.
- Zamalo sam se ubila kad ste me nazvali putem telefona - jedva sam promucala, a potom Danijeli ukratko opisala svoj život. Iako je nisam poznavala, na neki način sam osjećala da joj mogu vjerovati. Danijela me zagrlila i plakala zajedno sa mnom dok me slušala.
- Drago mi je da sam pogodila pravi trenutak i tako spriječila vaš suicid. Više nemate razloga za brigu. Otac vam je osigurao sigurnu budućnost. Morate samo što prije sa mnom u Müenchen.
Poslušala sam njezine prijedloge i nekoliko dana kasnije doputovala u očev stan. Nikada nisam bila u ljepšem i uređenijem stanu. Svaka je pojedinost bila na svom mjestu i savršeno se uklapala u cjelokupni interijer. Osjećala sam se poput princeze u bajci. Danijela me odvela i na Bodensko jezero i pokazala mi moju kućicu za odmor. Uz njezinu pomoć također sam došla do pozamašne svote koju mi je otac velikodušno ostavio u nasljedstvo.
- Onda, kakvi su ti planovi sad, kad si imućna žena? - pitala me Danijela dok smo ispijale čaj.
- Ne znam, još se ne mogu ni naviknuti na tu pomisao. Željela bih još neko vrijeme ostati u očevom stanu kako bih uspjela saznati što više o njemu i svemu što je volio i poštovao.
- Zašto ne ostaneš ovdje? Müenchen je predivan grad. Možda ovdje upoznaš i srodnu dušu? - pitala me, ali ja o muškarcima već odavno nisam ni razmišljala. Petar je i dalje bio moj broj jedan. I ne samo to, on je za mene bio i dok sam živa ostat će jedan i jedini muškarac - razmišljala sam.
Prijateljstvo s Danijelom stvarno mi je dalo puno snage, ali i životne energije. Od nje sam se učila kako s pozitivnog aspekta promatrati svijet i ljude u njemu. Pomagala mi je kad god bih pomoć zatražila i znala sam da se na nju mogu osloniti. Danima sam istraživala po očevoj kući.
U početku sam se osjećala kao uljez i bojala se otvoriti svaka vrata, ali što sam više saznavala o ocu, to mi je postajao sve bliskiji. Shvatila sam da imam puno njegovih osobina i to uglavnom onih dobrih. Često sam odlazila na njegov grob i onako, u mislima, dugo razgovarala s njim. Bez obzira koliko neobično zvučalo, čak mi se činilo da u glavi čujem njegove odgovore. I, kad već nije moglo biti drugačije, bila sam sretna što sam ga upoznala, pa makar i nakon njegove smrti. Život mi je valjda na taj način priskočio u pomoć.
Sanja, što ti ovdje radiš?
Nakon mjesec dana boravka u Münchenu valjalo je donijeti veće odluke. Još uvijek sam bila nesigurna što ću učiniti s ostavštinom, te sam jednog poslijepodneva krenula u kupovinu. Po prvi puta u životu ulazila sam u brojne trgovine, isprobavala lijepu odjeću i kupila si sve što bi mi se svidjelo. Nije to bio loš osjećaj. I dok sam nosila silnu prtljagu, u sebi ponovno zahvaljujući ocu na svemu što mi je ostavio, učinilo mi se da čujem poznati glas. Okrenula sam se, tražila pogledom, a potom se gotovo srušila od iznenađenja. Nisam mogla vjerovati.
Sanja, što ti ovdje radiš? - nekoliko koraka dalje od mene stajao je Petar i promatrao me.
- Petre! Petre! - samo sam zbunjeno ponavljala i nesvjesno ispustila vrećice iz ruku.
- Da, ja sam. Nisam znao da i ti živiš u Müenchenu - rekao je i nastavio me promatrati.
Srce mi je kucalo tako žurno da sam pomislila kako ću uskoro umrijeti. Bio je ljepši nego ikada. Odjeven u sportsku odjeću, koja mu je tako dobro pristajala i samo dodatno naglašavala njegovo zgodno tijelo, smješkao se i čekao da napokon i ja nešto suvislo izustim.
- Ne živim. Ovdje sam samo privremeno - jedva sam promucala, a potom se polako pribrala i sva loša sjećanja odjednom su mi bljesnula pred očima. Morala sam napokon sve raščistiti.
- Kako ti je žena? Jeste li sretni? Imate li djece? nizala sam jedno pitanje za drugim.
- Žena? Pitaš me, kako je moja žena i jesmo li sretni? Što je tebi? Zar ćeš, nakon svega, mene optužiti za ono što si ti učinila? To je stvarno malo previše i nije u redu - cinički se nasmijao.
Nisam ga razumjela, ali u meni se istog trena rodila neka neobična iskrica nade.
- Da, pitam kako je tvoja supruga. Žena zbog koje si me ostavio. Iskoristio si me koliko si mogao, a kad mi više nisi imao što uzeti, onda si me zamijenio s drugom.
Pitam se samo, bi li i ona prodala bubreg na crno kako bi te spasila kockarskih dugova? - otelo mi se na sav glas.
Sanja, ja nemam nikakvu suprugu i nije mi jasno što to govoriš... Nikada se nisam ženio. Što to govoriš...
Zašto mene optužuješ, kad si ti pronašla drugog, imućnog muškarca i udala se? - nisam mogla vjerovati njegovom pitanju, pa sam ga zamolila da ponovi. Riječi koje je rekao bile su besmislene.
- Što je tebi? Voljela sam te toliko da bih ti dala i srce da si ga zatražio. Umrla bih za tebe. Nisam se udavala. Kad si se prestao javljati, potražila sam te na adresi na koju sam ti i ranije pisala. Žena mi je objasnila da si se odselio. Po povratku, tvoja mama me je obavijestila da imaš drugu i da mi se zato više ne želiš javljati. Izbacila me iz kuće na ulicu.
Namjerno nas je razdvojila
Petar se ukipio i problijedio, a potom mi iznenada prišao i stao me ljubiti nasred ulice.
Iako zbunjena, srce i usne su mu uzvraćali. U njegovim sam poljupcima osjetila isti žar kao nekada, a kad se napokon odvojio od mene, pošli smo u obližnju slastičarnicu i dugo, dugo razgovarali. Jedino što je bilo istina, bilo je to da se preselio u drugi grad, jer je dobio bolji posao. Nastavio mi je pisati, ali je valjda njegova mama uzimala moja pisma i nije mi ih uručivala. Njemu je rekla jednu, a meni drugu priču i tako nas namjerno razdvojila. U međuvremenu je umrla, tako da ni Petar, ni ja nikada nećemo saznati zašto nas je oboje učinila nesretnima. No, što čovjek razdvoji, Bog spoji. Prava ljubav nađe svoj put, baš kao što smo se i nas dvoje pronašli. Još smo kratko vrijeme ostali u Njemačkoj, a ja sam prodala vikendicu na Bodenskom jezeru. Očev stan sam iznajmila i još i danas za to dobivam lijepu svotu novca. Vratili smo se u Hrvatsku. Petar je prodao majčino nasljedstvo, a zajedničkim novcem kupili smo prekrasnu kuću. Ja sam ponovno otvorila krojački obrt, a i on svoju radnju s raznom opremom za uređenje kuća. Odavno je prestao kartati i više nema sličnih problema. Nesretni smo propustili dobar dio života, ali je napokon sve sjelo na svoje mjesto. I da mu opet zatreba, ponovno se ne bih predomišljala, već bih za njega prodala bubreg kako bih ga spasila.
Moja je kći platila da je upucaju[/caption]Jednoga ranog, nedjeljnog jutra dok sam u vrtu ispijao prvu kavu, supruga me obavijestila o novoj želji moje djece. Ni manje, ni više, ali željeli su da zaposlim dva tjelesna čuvara. Najprije sam se grohotom nasmijao i bio uvjeren da je riječ o nekoj šali, ali sam se grdno prevario.
- Tata, to je danas, u današnjem svijetu sasvim normalno. Onaj tko nema tjelesnog čuvara, ni ne vrijedi ništa. Sve moje prijateljice ga imaju. Tjelesni čuvari ih dovoze u školu, čekaju nakon nastave i sve se one, za razliku od mene, osjećaju sigurnima. Jedino ja strahujem za svoj život.
- Marina, što će tebi tjelesni čuvar? Nisi ti filmska zvijezda da ti treba tjelesni čuvar! Tko bi tebi htio nauditi - pokušavao sam s kćeri i sinom, ali i sa suprugom razgovarati kao sa normalnim ljudima. Na žalost, oni su se uvijek slagali u razmišljanjima i viđenjima i najčešće bi ispalo da sam ja taj koji uopće nije svjestan svega što se oko mene događa i koji živi u iluzijama.
- Tata, ti si imućan čovjek. Sigurna sam da ti mnogi zavide na svemu što si postigao i da neće prezati ni pred čime kad uhvate mogućnost da te povrijede i uzmu ti ono do čega ti je stalo. Preko nas, djece, nastojat će doći do tvog posla i novca. Zar ti je taj novac vrijedniji od nas? Zar misliš da ćeš biti sretniji ako nas otmu ili ubiju, a ti budeš imao novac na računu? Misliš li da će ti novac moći dati ljubav tvoje djece - moja je kći uvijek znala pronaći riječi koje su pronalazile put do mog srca. Kako sam samo bio naivan! Kao i mnogo puta do tada, i taj su puta postigli upravo ono što su željeli. Iako se nisam slagao s njihovim razmišljanjima, unajmio sam dvojicu tjelesnih čuvara. Jedan je bio uz moju kći, a drugi uz sina.
- Marko, za Boga miloga! Slušam te i naprosto ne mogu vjerovati! Kao da mi prepričavaš čin iz neke predstave ili scenu iz filma. Nisam ni slutila da si toliko imućan čudila se Mojca.
- Prijateljice, novca mi ne manjka, ne mogu se potužiti, ali znaš kako se kaže: nije u šoldima sve! - rekao sam.
- Lako je to govoriti vama imućnim ljudima. Vidim da tvoja djeca stvarno jako dobre žive, ali isto tako i da su prilično nezahvalna i zahtjevna. Nisu samo oni tome krivi - opomenula me.
- Znam, vjeruj mi, to sam se itekako naučio na vlastitoj koži. Uglavnom, i ta želja im se ostvarila, pa sam ja naivno očekivao kako će se moja djeca prihvatiti knjiga i napokon postati odgovorni, mladi ljudi. Ne mogu ti ni opisati koliko nelagodno sam se osjećao dok sam ih susretao po svojoj kući. Kretali su se u stopu za mojom djecom, ali supruga me uvjeravala kako je to najispravniji potez kad je u pitanju sigurnost naše djece. Čekao sam i čekao njihove rezultate, a kad se ni nakon nekoliko mjeseci ništa nije promijenilo, poludio sam. Uskratio sam im džeparac, oduzeo automobile, odjeću skupih, modnih kreatora i otpustio tjelesne čuvare. Vjerovao sam da će iz svega toga izvući pouku. Međutim, nisam mogao ni naslutiti koliko se zloće krije u mojoj djeci ...
Jednog dopodneva dok sam sjedio na poslovnom sastanku oglasio se telefon. Tajnica me obavještavala da je na telefonskoj liniji moja supruga. Kako me je često znala zvati zbog raznih gluposti, odvratio sam joj neka je obavijesti da se ne mogu javiti i da ću to učiniti čim budem u mogućnosti.
Otkrio sam tko je pucao u Marinu
Nakon dva sata, po završetku sastanka, nazvao sam suprugu i saznao da se naša kći Marina nalazi u bolnici. Netko je iz pištolja pucao u nju. Ne moram ti reći kako sam se osjećao. Lud od brige, žurno sam se odvezao u bolnicu. Srećom, Marina je iz prilične daljine bila upucana u nogu i nije imala većih oštećenja. Liječnici su je odmah zbrinuli i uvjeravali me kako će uskoro biti sposobna za sve radnje koje je prije obavljala. Nakon što su je pustili kući, platio sam poznatom fizioterapeutu samo kako bi moja kći što prije bila zdrava.
Ponovno sam joj vratio sve ugodnosti koje je i ranije imala. Osjećao sam strahovitu grižnju savjesti i na neki se način sam osjećao najvećim krivcem zbog svega. Imao sam utisak da je zbog moje škrtosti ranjeno moje dijete. Bolnica je, naravno, slučaj prijavila policiji, ali oni nisu uspjeli otkriti kome pripada oružje iz kojeg je pucano u Marinu. Kako sam bio silno zabrinut, obratio sam se privatnoj detektivskoj agenciji. Mojca, ono što sam otkrio, dotuklo me. Osjećam se kao najjadniji čovjek na svijetu - potužio sam se.
- Vidim da ti nije lako. Nikada si takvo nešto ne bih mogla ni zamisliti. Strašno! - odvratila je.
- Mojca, čovjek koji je pucao u moju kći bio je njezin donedavni tjelesni čuvar! - otkrio sam.
- Bože moj, u kakvom svijetu živimo? Cijeli je svijet potpuno poludio - nije se mogla načuditi.
- To još i nije najgore od svega. U međuvremenu, nakon pucnjave, ponovno sam ga unajmio jer sam strahovao za kćerkin život. Kad sam konačno saznao o kome se radi, u pomoć sam pozvao dobrog prijatelja koji je radio kao inspektor u policiji. On mu je zaprijetio velikom kaznom, a tjelesni čuvar nam je ispripovijedao kako je samo ispunjavao želju moje kćeri. Rekao je da mu je platila kako bi je upucao, a sve to zbog toga što si nije mogla zamisliti da živi bez statusnog simbola kao što je to tjelesni čuvar. Možeš li to zamisliti? - zajaukao sam.
- Prijatelju dragi, tvoja je kći vrag u ljudskom obliku i moraš priznati da je uporna kad nešto želi. Spremna je i na najveći rizik. To nije loše, ali ona je krenula u pogrešnom smjeru. I, reci mi, što si učinio kad si sve saznao? Jesi li je kaznio? upitala me moja dobra prijateljica.
- Nisam, još uvijek je nisam kaznio. To sam tek jučer saznao. Mislim da sam u roku od dvadeset i četiri sata ostario dvadeset godina. Cijeli moj svijet se srušio. Moja djeca su podla, pokvarena bića koja samo žele uživati na mojoj grbači. Nemaju nikakvih vrijednosti. To me jako boli. Nisam ih tako učio, niti sam želio da postanu takvi ljudi. Njihova percepcija svijeta potpuno je iskvarena. Njima je novac jedino mjerilo, a od toga mi se diže kosa na glavi. Lutam ulicama grada i razmišljam što mi je činiti. Nisam pametan i ne mogu se snaći u toj cijeloj, ludoj zbrci koja mi je potpuno potresla život. Pomozi mi i daj savjet - preklinjao sam.
Mojca je polako otpila nekoliko gutljaja kave, šutke me gledala nekoliko minuta i razmišljala, a onda se dosjetila.
- Jesi li otpustio tog tjelesnog čuvara? Što se s njim dogodilo? Je li ga tvoj prijatelj priveo?
- Nije ga priveo, niti prijavio, barem ne za sada. Zamolio sam ga da ništa ne čini dok sam ne odlučim što ću s njim. Svjestan sam da je i on pogriješio, ali njegova pogreška ne može se usporediti s onom moje kćeri. Kako da me ne povrijedi netko tko mi nije nitko i ništa, kad me moja djeca varaju i vrijeđaju na sve moguće načine? Nema nesretnijeg čovjeka od mene.
- Pozovi ga i uputi u svoj plan. Reci mu da uvjeri tvoju kći kako je šalješ na putovanje da bi se oporavila od svega. Imaš li u Hrvatskoj rodbine koja bi se mogla brinuti za nju?
- Imam dosta rodbine, ali kome da povjerim takvu kći? Ni sam ne mogu vladati s njome ...
Mojcin i moj "pakleni" plan
Slušaj me pozorno. Shvaćam kako ne želiš da tvoja obitelj sazna za tvoje probleme. Ja ću pomoći. U mom rodnom selu imam jako dobru prijateljicu. Ispripovijedat ću joj sve što se dogodilo, a ti kći pošalji k njoj. Ona živi sama i ima puno zemlje. Jedva se za sve stigne brinuti. Bilo bi dobro da tvoja kći napokon shvati što znači rad, a posebno težak, fizički rad. Kad se jednom to nauči, znati će cijeniti sve što si za nju učinio. Kad je čuvar ostavi kod moje prijateljice, neka se vrati natrag. Nemoj joj ostaviti novac, mobitel, ništa što njoj nešto znači. Shvaćam da bi ovdje, u svojoj kući, kad-tad ponovno popustio i da bi prevladala tvoja očinska ljubav. Ovako je nećeš vidjeti, ali možeš biti siguran da će je naporan rad i moja prijateljica promijeniti i dovesti u red. Kad je moja mama umrla, ona se brinula za mog sina i ispao je jako dobar i vrijedan čovjek. Nemoj ju zvati, niti supruzi reći gdje se nalazi, kako joj ona ili tvoj sin ne bi mogli pomoći. Ovo su možda rigorozne mjere, ali takvo ponašanje to zahtijeva. Jednog dana će ti i sama Marina biti zahvalna zbog toga. To bi, onako ugrubo, bio moj plan. Što kažeš? Znam da ti se ove mjere čine pomalo drastičnima ali bez stege nema rezultata.
Nisam mogao vjerovati. Moja prijateljica je stvarno bila inteligentna žena. Objeručke sam prihvatio njezinu ponudu, te smo do u potankosti sve dogovorili, a ona je istog dana nazvala svoju prijateljicu i sve joj ispripovijedala. Njezina prijateljica odlučila mi je pomoći.
Nakon dosta dugo vremena, kući sam se vratio s osmijehom na licu. Svi su zamijetili moje dobro raspoloženje. Marina mi je odmah došla u zagrljaj i obavijestila me o novoj želji.
- Tata, mislim da bi bilo vrijeme da promijenim automobil. Ovaj, kojeg imam, stari je model.
- Nema problema, o tome ćemo razmišljati kad se vratiš s putovanja. Zbog svega što nam se dogodilo, odlučio sam te nagraditi putovanjem iznenađenja. Znam da si puno toga pretrpjela i sada je došlo vrijeme da sve to ispravimo. Želim da vidiš i shvatiš koliko te puno volim - rekao sam i nasmiješio joj se.
- Putovanje iznenađenja? Tatice, ti si stvarno najbolji tata na svijetu! Kamo ću putovati? U Ameriku? Australiju? Afriku? nastavila je postavljati tisuću besmislenih pitanja. Dok sam je tako promatrao, shvatio sam koliko je plitka za svojih dvadeset i pet godina. Unatoč tijelu žene, imala je mozak manji od ptičice na grani, a dobrim dijelom i ja sam za to bio kriv.
- Draga Marina, kad bih ti rekao, to više ne bi bilo putovanje iznenađenja. Uvijek si mi prigovarala da te nikada i s ničime ne iznenadim. Sada kad to želim učiniti, ti si znatiželjna. I ne brini se! Tvoj tjelesni čuvar ići će s tobom - rekao sam i pogledao u mladića kojeg sam i dalje plaćao, a koji je slutio da će ovo putovanje biti drugačije od svih ostalih.
Nakon što sam završio razgovor s obitelji, pričekao sam dok se povuku u svoje sobe, a tada u svoju radnu sobu pozvao Marininog tjelesnog čuvara. Objasnio sam mu svoj plan: on ju je morao slijediti do kuće Mojčine prijateljice i potom se vratiti natrag u Amsterdam. Negodovao je i nastojao se izvući, ali kad sam mu zaprijetio tužbom i zatvorom, žurno se predomislio i obećao mi kako će poštovati dogovor. Ženi i sinu, kao ni Marini, nisam ništa otkrio.
Idućih dana uplatio sam novac na račun u Sloveniju. Nisam mogao dopustiti da prijateljica moje Mojce još snosi i troškove uzdržavanja za moju kći. Prema dogovoru i planu, Marina i njezin tjelesni čuvar otputovali su u Sloveniju. Marina nije ni slutila kakav život joj se sprema, a njezin tjelesni čuvar vratio se samo dva dana kasnije natrag u Amsterdam.
- Što se dogodilo našoj kćeri? Gdje je? Kako si je mogao napustiti? - povikala je moja supruga kad ga je ugledala samog. Samo sam se osmjehnuo i čekao odgovor kojeg joj je morao dati.
- Gospođica je dobro. Dala mi je otkaz. Ondje je pronašla drugog čuvara koji joj se više svidio. Ne brinite, provjerio sam njegove preporuke i sve je u redu - slagao je, a potom smo nas dvojica ponovno pošli u radnu sobu. Moja supruga povjerovala mu je svaku riječ.
- Kako je reagirala kad je shvatila što se događa? Jel se ljutila? - raspitivao sam se.
- Jako. Pobjesnila je od muke. Prijetila je da će vas prijaviti za zlostavljanje i da to neće samo tako završiti. Preklinjala me da je povedem natrag, a kad sam to odbio, molila me da joj posudim novac. Ni tada joj nisam izišao u susret. Poslušao sam svaki vaš savjet. Gospođa koja ju je primila, vrlo je odlučna i oštra. Odmah se postavila kao njezina gazdarica i dala joj metlu u ruke. Marina je poludjela i udarila je njome, ali gospođa se snašla. Mislim da bi se gospođica napokon mogla opametiti. Žao mi je zbog svega, oprostite - ispričao mi se, ali ja nisam trebao njegovu ispriku. Predložio sam mu da se ponovno vrati u Sloveniju i da onako, potajno, promatra što radi moja kći. Bojao sam se da ne pobjegne i ne napravi još kakvu ludost. Srećom, čuvar je pristao na moj ultimativni prijedlog, naravno uz priličnu novčanu svotu.
I tako sam svakodnevno od dotične gospođe Eve, ali i od čuvara, dobivao informacije o postupcima moje kćeri. Nekoliko puta je pokušala pobjeći, ali njezina gazdarica bila je prilično čvrste ruke i redovito ju je uspijevala vratiti natrag kući. Marina je ustajala ranom zorom, odlazila s njom na polje, muzla krave i koze, po žarkom suncu kopala u vrtu. Prvobitni inat polako se pretvarao u marljivi rad. Svakim danom postajao sam sve zadovoljniji i nakon četiri mjeseca Marininog boravka u Sloveniji, napokon sam supruzi i sinu otkrio pravu istinu.
Ti si poludio! Ubit ćeš naše dijete! Kako ti je takva luda zamisao samo mogla pasti na pamet? Ako je već ona bila šašava, zar si i ti morao biti jednako lud? Što će ta žena misliti o nama? Kakvim će nas ljudima držati kad se nismo bili u stanju brinuti za vlastitu kći? - supruga je bjesnila na mene, ali ni njezin bijes nije mi bio važan. Želio sam od svoje djece načiniti poštene ljude i kad sam shvatio da je vrag odnio šalu, posegnuo sam za drastičnim mjerama. I, dok sam tako slušao prodike moje supruge, oglasio se moj mobitel. Poziv je bio iz Slovenije. Bio sam uvjeren da je Marina ponovno učinila neku ludost i da me zove gazdarica.
Ipak je naš trik upalio ...
Tata, Marina ovdje. Htjela sam ti samo čuti glas. Gospođa Eva mi je dopustila da te nazovem. Žao mi je zbog svih ludosti koje sam počinila. Dolaskom ovamo i radom, shvatila sam sve ono o čemu nikada nisam ni razmišljala. Mislim da sam se jako promijenila i da ćeš biti zadovoljan. Dobro sam i svašta sam naučila. Uživam raditi na zemlji. Nikada nisam mogla zamisliti da čovjek može zavoljeti zemlju i rad na njoj. Priroda mi stvarno godi, baš kao i domaće životinje. Nikada do sada nisam imala tako dobre prijatelje kao što je to gospođa Eva. Ona me razumije i uvijek ću joj na svemu biti zahvalna. Pripovijedala mi je o tvojoj prijateljici Mojci. Bilo bi lijepo kad bih je jednog dana mogla upoznati. Ovdje sam pronašla sebe. Voljela bih te vidjeti. Kako ste vi svi? - upitala je. Niz moje obraze suza je stizala suzu. žudio sam da od Marine barem jednom u životu čujem ovakve riječi.
- Draga, bi li voljela da ti svi zajedno dođemo u posjet? - jedva sam promucao od suza.
- Naravno, više od ičega. I, još te nešto želim zamoliti. Ako si dao da zatvore mog tjelesnog čuvara, pomozi mu. On nije ništa kriv, samo me je poslušao, a osim toga ucijenila sam ga nekom nevažnom sitnicom i zbog toga je pucao. Svemu sam ja kriva. Nemoj da pati nedužan čovjek, to ne bi bilo u redu.
- Marina, nemaš se razloga brinuti. Tvoj tjelesni čuvar nalazi se samo nekoliko kuća dalje od tebe. Svakodnevno pazi na tvoju sigurnost. Neću mu učiniti ništa nažao. Želiš čuti mamu?
Kako je dala potvrdan odgovor, mobitel sam predao supruzi. Bio je to dug razgovor ...
Idućeg dana sredio sam sve pojedinosti na poslu, ali i kod kuće, kako bismo svi troje mogli otputovati u Sloveniju. Bio je to susret za pamćenje. Po prvi puta u životu osjetio sam koliko vrijedi moja kći. Iako u kratkom vremenu, ona se potpuno promijenila. Nije trebala skupu garderobu koju joj je majka donijela, niti je tražila novac kako bi mogla lagodnije živjeti. Rekla je kako ima sve što joj je potrebno i da nema namjeru vraćati se natrag u Amsterdam.
- Zar ćeš cijelog života biti seljanka? - usprotivila se moja supruga.
- Samo ako mi tata pomogne. Tata, uvijek si govorio da bi se želio vratiti u Hrvatsku. I ja bih željela upoznati svoju rodbinu, ali i zemlju o kojoj si tako lijepo pripovijedao. Što kažeš da mi daš kredit i pomogneš kupiti imanje u Slavoniji? - pitala je, a ja sam se skoro srušio.
Ni u najluđim snovima nisam se mogao nadati da bi se nešto ovakvo moglo dogoditi. Nisam previše dvojio, već sam joj obećao svesrdnu pomoć. Osim toga i samome mi je bilo dosta života u tuđini. Došlo je vrijeme da se i sam vratim korijenima i rodnom mjestu.
U najkraćem roku prodao sam tvrtku i kuću u Amsterdamu. Kako se moj sin nije želio doseliti u Hrvatsku, nisam ga tjerao. Kupio sam mu stan, a kad nije htio učiti i obrazovati se, zamolio sam dobrog prijatelja da ga zaposli u svome poduzeću. Supruga i ja vratili smo se u domovinu, a naša kći također je došla živjeti k nama. Kupio sam veliko poljoprivredno imanje i glavnu riječ prepustio Marini. Bila je tako poduzetna i sposobna da sam se svakim danom sve više čudio. I dok me poučavala poslu na zemlji, ja sam je ispod oka ponosno promatrao. Drastične mjere dale su savršene rezultate, a ja nikada nisam bio sretniji sretniji.
Naravno, osim gospođi Evi, bio sam beskrajno zahvalan i prijateljici Mojci. Kad mi je javila da će postati baka, sa suprugom sam obišao sve najbolje trgovine i kupio sve što je potrebno za djecu.
Tjelesnog čuvara još uvijek se nisam riješio. Kad je Marina saznala da je on u blizini, potražila ga je i od tada su se redovito družili. Lenardo i ona su se zavoljeli, te je i on pristao doći u Hrvatsku. Vjenčali su se uz skromno slavlje i za koji dan ću postati djed.
Rođenje ljubavi u srcu planine.[/caption]Do tog se trenutka nisam ni sjetila da sam natašte pa sam na spomen jela osjetila strašnu glad i bez protivljenja prihvatila poziv. Na njihovom se improviziranom stolu našlo janjećeg pečenja, suhe slanine, domaćih kobasica i šunke, a ja sam u prilog ponudila štrudlu od sira i jabuka što sam ponijela da mi se nađe ako ogladnim. Među tim običnim ljudima, snažnim gorštacima što svojim obiteljima osiguravaju egzistenciju teškim radom u šumi, osjećala sam se ugodno kao da se oduvijek poznajemo. Ne znam je li to stečena navika druženja s ljudima u mojem prosvjetarskom pozivu, ili zato što su se oni prema meni odnosili s poštovanjem kad sam im rekla da sam nastavnica djeci naših radnika u inozemstvu u tzv. dopunskoj školi.
- Zanima li vas raslinje na ovoj planini? - upitao je Zoran poslije zakuske. - Ako vas zanima, prošećite sa mnom do jednog proplanka na kojem rastu sve biljke ovog planinskog područja. Ujedno ćete lakše dočekati nastavak putovanja, a dečki kažu da će možda potrajati oko sat-dva.
Pristala sam jer mi je taj čovjek svojim ponašanjem od prvog trenutka ulijevao povjerenje, a ujedno sam poželjela pobliže upoznati raslinje karakteristično u tom gorskom kraju.
Koji neobičan muškarac, taj inženjer Zoran, pomislila sam slušajući njegovo poznavanje svakog drveta, svake biljke na koju bismo naišli putem do proplanka. I opasno lijep muškarac, pomislih promatrajući njegovo gipko tijelo u kretanju šumom koju je odlično poznavao, ali izgleda i volio više od svega. Stigli smo na uzvisinu na kojoj se prostirala planinska livada puna raznovrsnog cvijeća rasutog po tamnozelenoj podlozi gorske trave.
- Kad god se nađem na ovom mjestu, pomislim da je to djelić raja kojeg je Bog nehotice spustio na zemlju kad je stvarao svijet - izrekao je Zoran pomalo tronutim glasom oduševljen ljepotom koja se prostirala pred našim očima. Isto sam oduševljenje i sama osjetila okružena stoljetnim stablima što su se uzdizala nebu pod oblake. Više nisam bila obuzeta brigom o daljnjem putovanju. Poželjela sam da vrijeme stane, da se doživljaj tog trenutka pretvori u vječnost.
Odjednom je zavladao mir, pa su čak i ptice utihnule kao i reski zvuk motorne pile što se čuo iz daljine. Samo je potok podno livade žuborio svojim ustaljenim žamorenjem, i to je bio jedini zvuk u tom nezaboravnom času kad su me preplavili dotada potpuno nepoznati osjećaji i želja da zauvijek ostanem u blizini tog muškarca kojega sam upoznala pred nepuni sat vremena.
- Podne je. Jeste li primijetili, Zvjezdana, kako je odjednom nastala tišina? Podne je trenutak kada u šumi sve utihne, pa čak i šumski radnici poštuju zakone prirode - objasnio mi je Zoran iznenadan prestanak brujanja motorke.
- Hvala vam, Zorane za ovaj iznimni doživljaj u planini koja je za mene do danas bila samo pojam uzvisine obrasle šumom - rekla sam nakon izvjesnog vremena kad nam je ponestalo riječi, a ja sam pomislila na nastavak putovanja.
- Znam, vi morate nastaviti putovanje, a ja svoj posao, ali ovaj naš susret neću nikada zaboraviti. Dogodio se i nestaje poput sjaja kapljice jutarnje rose u travi - izgovorio je glasom iz kojeg je izbijalo iskreno žaljenje.
- Ako vam ne bude teško, javite mi se! Moram znati jeste li sretno stigli na odredište - rekao je, pružajući mi ispisan broj svog mobitela. Kad sam odlazila, stajao je na uskoj planinskoj cesti, visok i uspravan poput hrasta, te mi domahivao dokle god se njegov lik nije izgubio u mom retrovizoru, a u mojim se očima pojavile suze, mada tog trenutka još nisam bila svjesna da je moje srce zauvijek ostalo zarobljeno u njedrima te šumovite gore.
Daljnje putovanje je proteklo bez problema, a kad me je Miranda konačno ugledala na svojim vratima, neobuzdano smo se smijale baš kao nekad u đačko doba otkad traje naše prijateljstvo. Svoje sam pustolovno putovanje opisivala prijateljici u tančine, sve osim svojih uzburkanih osjećaja koje ni sama još nisam mogla razumjeti. Zamolila sam Mirandu da s njenog mobitela pošaljem poruku o svom sretnom završetku putovanja, a nakon toga sam papirić sa zapisanim brojem nekamo zametnula, i kao da je u zemlju propao, nisam ga više našla. Možda je taj tajanstveni znak moja sudbina da trebam zaboraviti vlasnika tog mobitela čiji sam broj na prijateljičinom telefonu odmah poništila, bila mi je prva pomisao nakon izgubljene ceduljice.
Što se to sa mnom događa?
No, nije bilo dana, a da se u mojim mislima ipak nije pojavio lik muškarca upamćenog s planinskog proplanka. Dani su mi prolazili u kupanju, sunčanju i spavanju, jer mi je san od svega bio najpotrebniji. Moja je prijateljica bila zauzeta brigom o svojoj tromjesečnoj bebi pa sam bila prepuštena samoj sebi. Bližio se kraju i treći tjedan ljetovanja, a moja sjetna sjećanja na susret u planini nisu izblijedjela, mada sam se trebala psihički pripremiti za početak nove školske godine u tom posebno zahtjevnom radu s djecom izvan domovine.
Dobila sam lijepu brončanu boju, a na preplanulom su mi se licu još više isticale moje plave oči u kojima su nedostajale zvjezdice što ih je vidio samo Zoran. Bila sam zadovoljna svojim izgledom, ali ne i duševnim nemirom kojeg nisam mogla podijeliti čak niti sa svojom bliskom prijateljicom. Teško je bilo priznati i samoj sebi da sam se zaljubila u neznanca kojeg sam posve slučajno srela promašivši pravi put prema moru. Usredotočila sam misli na poslove koje moram obaviti prije povratka na radno mjesto, gdje sam trebala ostati još godinu dana. Sa sve manje oduševljenja sam pomišljala na povratak u domovinu, u školu iz koje sam otišla u inozemstvo, a gdje me čekalo radno mjesto na koje ću se vratiti nakon odrađenog mandata. U tu sam školu u manjem provincijskom mjestu u unutrašnjosti došla kao početnica, a nakon tri godine prakse, natjecala sam se za rad s djecom naših radnika u inozemstvu i bila sam primljena zahvaljujući pukoj slučajnosti što je iz tog kraja zapadnog dijela Hrvatske veliki broj ljudi na privremenom radu u Njemačkoj.
Ovo mi ljetovanje nije bilo uzbudljivo kakvim sam ga zamišljala, jer moja prijateljica po prvi put nije imala vremena za druženje pa sam na kupanje odlazila sama, a vrijeme koristila za čitanje jer se uz dobru knjigu najbolje odmorim. Budući da je ljetovanje za mnoge, pa čak i ozbiljnije ljude, vrijeme razonode i provoda, često su me opsjedali udvarači, nudeći mi onako usamljenoj, svoje društvo. Iako sam na ruci nosila vjenčani prsten svoje pokojne mame, nitko se nije na to obazirao. E, da mi nije bilo tog prstena i onog dana na planini, možda bi naš susret drukčije završio, mislima sam se neprekidno vraćala na taj nezaboravni susret, preispitujući se što se to sa mnom događa ovog ljeta da me ništa ne može obradovati. A onda se ipak, pred kraj ljetovanja, nešto dogodilo.
- Zvjezdana, imam poruku za tebe! - dočekala me Miranda dva dana prije mog odlaska. - Zvao je neki gospodin Zoran. Zamolio je da mu se javiš - pružila mi je napisani broj kojeg sam ja izgubila.
- Je li moguće!? - uskliknula sam presretna dok je prijateljica sumnjičavo promatrala promjenu na mom zajapurenom licu. Budući da sam se na brzinu spremila za izlazak nakon kratkog razgovora sa Zoranom, upitala me kamo žurim.
- Jedan moj poznanik se neplanirano našao u gradu pa me poziva na večeru - rekla sam iznenađenoj Mirandi, odlepršajući kao vjetrom nošena na dogovoreno mjesto.
O, Bože, što se to sa mnom događa, pitala sam se žureći prema hotelu ispred kojeg me čekao Zoran, jer kad sam ugledala njegovu poznatu figuru, noge su mi počele klecati, a u glavi mi se zavrtjelo kao da ću se onesvijestiti. Ipak sam hrabro nastavila koračati i kad mi je požurio ususret, te progovorio prve riječi, osjećala sam se ošamućena od prevelike radosti slušajući glas kojeg sam pamtila kao što se pamti najdraža melodija.
- Djevojka sa zvjezdicama u očima! Kako vam je lice preplanulo i kosa posvijetlila od sunca! Samo, vaše bih oči uvijek prepoznao, Zvjezdana! Morao sam vas potražiti, uvjeriti se da naš susret u planini nije bio samo priviđenje. Otkad sam vas upoznao ... Ne znam kako da vam to kažem. Nikad mi se nešto slično u životu nije dogodilo. Nisam se mogao smiriti dok vas ponovo ne vidim i uvjerim se da ste stvarno biće, žena koju sam zavolio od trenutka otkad sam je ugledao - izgovorio je, držeći me za obje ruke pogleda zaustavljenog na mojim očima kao da mi želi prodrijeti u dušu.
- Ispričavam se vašoj prijateljici na smetnji, ali nemam vaš broj pa ...
Rođenje ljubavi u srcu planine
Da, ja sam kriva što vam poruku nisam poslala sa svog mobitela, ali to doista više nije važno. Tako sam sretna što vas je posao doveo u ovaj grad da vas još jednom vidim. Ne znam je li vaše priznanje iskreno, ali meni se doista dogodila ljubav na prvi pogled izrekla sam po prvi put u životu takve riječi jednom muškarcu. Previše sam sanjala o našem ponovnom susretu, a da prešutim svoje osjećaje.
I da ne duljim, tog ljetnog predvečerja i te nezaboravne noći koju smo proveli u hotelu, za nas nije postojala ni prošlost, niti budućnost. Uživali smo u sreći datog nam trenutka sadašnjosti, ispunjenog strasnim zagrljajima, čarolijom kakva se događa jednom ili nikad u cijelome ljudskom životu.
Kad se sljedećeg dana bližio neminovni rastanak, mene su počela zaokupljati neka posve praktična pitanja, kao što je budućnost našeg odnosa, ali kao žena, nisam to htjela prva spomenuti. Ako je njegova ljubav istinska kao što je moja, onda nije izgorjela u plamenu strasti protekle noći, on će progovoriti o našoj daljnjoj vezi, razmišljala sam kako se bližilo podne kad smo nakon zajedničkog ručka morali otići svatko svojim putem. On se morao vratiti na posao, a ja sam se pripremala za putovanje sljedećeg dana.
- Zvjezdana moja draga, još uvijek ne vjerujem da je sve ovo stvarnost, ali neću dozvollti da te izgubim. Vjerujem da ćeš imati strpljenja čekati me dok ne riješim neke osobne probleme pa da možemo potom, zauvijek združeni, provesti ostatak života. Pisat ću ti, a nadam se i ti meni! U pismu se može mnogo više reći, a i vrijeme koje treba prebroditi, je pred nama - izgovorio je kad sam ga ispraćala sa hotelskog parkirališta.
- Čekat ću te, Zorane, ako treba i do kraja života - izgovorila sam kroz suze obećanje, a potom dugo domahivala dok mi se njegov auto gubio s vidika uronjen u gradsku gužvu.
Miranda me nije puštala dok joj nisam ispričala povijest svoje iznenadne velike ljubavi, na što je ona rekla: - Ti si, Zvjezdana, nepopravljiva romantičarka. Kad se već nisi udala u to svojoj provinciji, očekivala sam da ćeš odgovarajućeg muža pronaći kad se otisneš u svijet. Ti si izuzetno lijepa žena i ne vjerujem da te muškarci ne primjećuju, ali oni spremni na brak. Ovaj tvoj Zoran mi se čini nešto poput "sna ljetne noći", a takvima nije za vjerovati. Vjerojatno je oženjen, samo što ti je to zatajio! Uostalom, vrijeme će pokazati jesam li u pravu. Uvjerena sam da problem kojeg mora riješiti nije materijalne prirode kako ti misliš, već sam sigurna da je pod rastavom ili je tek namjerava provesti - Miranda me nije štedjela, želeći me osvijestiti.
- Od tebe sam, doduše, starija godinu dana, ali su iza mene već tri godine braka. I to s pomorcem! Udata, a usamljenija nego ti! Usrećuje me jedino moja Leticija koja je došla na ovaj svijet samo mojom velikom željom, jer moj suprug nema vremena čak ni za stvaranje obitelji. Moj Antonio još nije vidio svoju kćer, a doći će tek za dva mjeseca ...
Moja je priča o rođenju ljubavi u srcu planine izgleda ponukala Mirandu na promišljanje kakvim se ranije nije bavila, jer mi je na rastanku rekla: "Ne bih se začudila da moj Antonio jednog dana sretne kakvu sirenu, kao što je inženjer u šumi sreo planinsku vilu. Doduše, nitko od nas ne zna što mu donosi sutra! Možda se i meni jednog dana dogodi neka nova ljubav - rekla je na kraju da ublaži sve izgovorene riječi upozorenja.
- Pazi kako voziš, jer imaš za što živjeti, draga moja prijateljice! I ja te volim - prošaptala je zagnjurena u mom zagrljaju na rastanku.
Zaokupljena starim poslom i uvijek novim problemima, prva bol rastanka je minula, a ja sam živjela za trenutak kad će mi stići Zoranovo pismo koje sam očekivala, uvjerena da će mi reći i ono što je prešutio na našem drugom susretu. No, pismo nije stiglo prema očekivanjima pa sam pomalo gubila živce.
- Ti si se Zvjezdana tako promijenila otkad si se vratila s godišnjeg odmora - primijetila je moja bliska kolegica Neda, s kojom sam dijelila dvosobni stan, svu radost i teškoće naše pedagoške avanture, tog neobičnog nastavničkog posla u inozemstvu.
Imamo li mi uopće budućnost?
Vjerojatno sam već umorna, a pomalo se i psihički pripremam za povratak - nisam kolegicu željela opterećivati svojim ljubavnim problemom.
No, kad je stiglo prvo Zoranovo pismo, svoju sam sreću ipak morala s nekim podijeliti, te sam Nedi priznala da me ljubav iz jednog slučajnog susreta izbacila iz uobičajene kolotečine.
U njegovom pismu nije bilo odgovora na pitanja koja su me sve više zaokupljala, ali sam ipak lepršala na krilima sreće nakon Zoranovih izljeva ljubavi kojima je pismo bilo ispunjeno. Adresa na koju sam mu mogla poslati odgovor, bila je adresa njegove radne organizacije, ali me to nije zasmetalo. Dapače, mogla sam se slobodnije izraziti sigurna, da će dospjeti samo u njegove ruke. Na kraju prvog, kao i svih ostalih pisama, bila je uvijek jedna te ista molba - neka ga strpljivo čekam.
Zoran je doista imao smisla za opisivanje osjećaja pa sam došla u napast i kolegici pročitala cijelo pismo, a ona je bez okolišanja izrekla svoje mišljenje:
- Vjerujem da te taj tvoj Zoran voli, ali mi je ipak dosta toga nedorečenog u vašoj vezi. Čak mu ne smeta što ćeš zimske praznike provesti kod svoje sestre umjesto da budete skupa. Da on ipak nije oženjen? - izgovorila je Neda upravo ono od čega sam ja i u mislima, bježala.
- Što ti o njemu uopće znaš, osim da ga voliš? Naravno, i on voli tebe! Pa kako ne bi volio takvu zgodnu curu kao što si ti, a uz to si sposobna i zaraditi. Neću si laskati, ali znam da bilo koga ne šalju u inozemstvo. Da nisi sposobna i za druge djelatnosti, van svoje struke, nikad te ne bi Njemačka vidjela.
- E, vidiš, Neda, ništa više on o meni ne zna nego što ja znam o njemu. Znam da je rođen u Lici, da je od mene stariji tri godine i da je vrlo rano ostao bez oca. Majka mu se preudala za udovca koji je imao sina, pa ga Zoran smatra bratom i čini mi se da ga jako voli.
- Samo ne znaš je li oženjen ili nije - sarkastično je rekla Neda, dodajući: "Ništa ja muškarcima ne vjerujem. Lažu čim otvore usta!"
Zaista sam se ponijela kao zaljubljena djevojčica mada mi dvadeset i osma kuca na vrata, pomislila sam pomalo ozlojeđena na samu sebe, ali ni ta spoznaja nije umanjila moju ljubav. Jer, ja sam po prirodi bila sanjar pa sam godinama čekala pravu ljubav, upravo ovakvu kakvu sam doživjela sa Zoranom. Mogla sam se i ja udati za prvog tko mi je ponudio brak, a bio je to kolega Lovro, nastavnik fizike i kemije što sam ga zatekla u školi. Kad sam ga ja odbila, oženio se mladom učiteljicom, početnicom, šest godina mlađom od sebe. Sličnih pogleda na život bila je i moja kolegica Sandra što je radila u istoj školi. Brzo smo se prepoznale i postale najbolje prijateljice.
Kako se bližio kraj školske godine i mog mandata u Njemačkoj, nestrpljivo sam čekala susret sa Zoranom, ali na moje veliko iznenađenje, pisao mi je da je čitavog ljeta zauzet poslom, te da će tek zimi biti na godišnjem odmoru.
Zato sam ljetne praznike odlučila provesti kod sestre u Subotici, jer me molila da joj dođem. Ona će me jedina razumjeti kad joj se povjerim, razmišljala sam, ostavljajući iza sebe novostečena poznanstva i svoju cimericu Nedu, ozlojeđenu na sve muškarce zbog svog propalog braka. Ona ima pred sobom još dvije godine uzaludnog nastojanja da djeci rođenoj u tuđini usađuje ljubav prema domovini njihovih predaka. Nisam ja baš takva romantičarka kakvom me neki vide, jer sam prebrzo shvatila uzaludnost svog poslanja kao nastavnika domovinske škole. Početkom školske godine došla sam na svoje staro radno mjesto.
- Vratila nam se naša Švabica - iznenađeno sam slušala pozdravne riječi ravnateljice Ivanke na prvoj sjednici na početku škole. Nisam bila oduševljena izrečenom šalom, ali sam ostala suzdržana. Ravnodušno sam se pozdravila i s dvojicom novoprimljenih kolega na mjesto umirovljenog bračnog para.
Vedran, fiskulturnik i Branko, matematičar - predstavila mi ih je Sandra, moja najbliskija kolegica iz ranijih vremena. Zavodnički se osmjehujući Vedranu, valjda mi je htjela dati na znanje da je on u njenoj domeni zanimanja, a kolegi Branku je ponudila svoje mjesto pokraj mene, s obrazloženjem da su ona i Vedran zaduženi za zakusku. Većinu našeg kolektiva činili su bračni parovi u ozbiljnijim godinama i učiteljice razredne nastave udane za muževe van nastavničke struke. Od potencijalnih udavača, bile smo Sandra i ja, pa se nisam začudila kad su s podsmijehom popratili gestu moje prijateljice što je Branka posadila pokraj mene. Ili se moja Sandra tako brzo zaljubila u Vedrana, ili se uplašila da ne ostane usidjelica, proletjelo mi je glavom gledajući je kako se trudi ugađati novopridošlom kolegi.
Strpi se, sve ću ti objasniti...
Budući da sam istog dana doputovala od sestre iz Subotice, nisam s prijateljicom uspjela još niti razgovarati. No, već mi se u vrijeme sjednice učinilo da me dočekala neka druga, nova Sandra. Kako se ljudi mijenjaju, ne samo izgledom, već kompletno postaju drukčiji, razmišljala sam kriomice promatrajući lica svojih kolega koje sam nakon četiri godine jedva prepoznavala. Možda su oni ostali isti osim poneke bore na licu i sjedine u kosi, a ja sam se promijenila i došla do novih spoznaja do kakvih oni nikad neće doći. Sad, kad sam se trebala osjećati sretna što sam se vratila u svoju školu i među svoje ljude, u mom su sjećanju promicali likovi nekih drugih ljudi, kolega s kojima sam pune četiri godine dijelila teškoće i radosti, a često i neizrečena mišljenja o uzaludnosti pretjeranih zahtjeva od strane naših pretpostavljenih.
Ova moja stara sredina bila je za mene posve nova, a što je najgore, više mi ni Sandra nije bila bliska kao ranije. Ili nas je otuđilo vrijeme i udaljenost, ili je posrijedi bila njena nova ljubav, Vedran, za kojeg se poštopoto odlučila udati.
- Pogledaj naše kolegice! Sve su se poudale i ne birajući baš mnogo, jer nam se Dina udala za običnog vozača. Jest da ima kuću i lijepo gospodarstvo, ali ja ipak smatram da je brak sa sebi intelektualno ravnim mnogo uspješniji. Nije li vrijeme da se i nas dvije sredimo, a za njih dvojicu smo prave premije. Zato neću Vedrana pustiti da dugo promišlja jer je i njemu vrijeme za ženidbu - slušajući Sandru, bilo mi je jasno da ona više neće imati vremena za druženje sa mnom.
- Zašto izbjegavaš Branka? - upitala me nakon izvjesnog vremena kad sam nedvosmisleno pokazala da nimalo nisam zainteresirana za neko muško društvo.
Nisam mogla kolegici reći da sam zauzeta, jer moj ljubljeni nije još nikad spomenuo brak niti u jednom pismu, koja su, doduše bivala sve rjeđa i kraća. Polako se u mene počela uvlačiti sumnja da se sa Zoranom događa nešto meni neobjašnjivo, kad je otklonio mogućnost našeg susreta nakon mog povratka iz Njemačke.
- Jesam li te molio za strpljenje, ljubavi moja! Sve ću ti objasniti kad se ponovo sretnemo, a onda se više nećemo rastajati - stajalo je u njegovom pismu, nakon čega sam ljeto provela kod starije sestre uz koju sam odrasla kad smo ostale bez roditelja. No, u trenucima iskušenja, s tugom bih se sjetila svog obećanja kako ću ga čekati, ako treba, i do kraja života. Nisam htjela vjerovati da ljubav kakva je nas povezivala, može ikad umrijeti.
Zašto si hladna prema Branku?
Prošlo je tako još pola godine neizvjesnosti, a na Zoranova pisma više nisam odgovarala, ali niti odbijala Brankovo društvo. Moja je usamljenost bila glavni razlog što sam prihvatila Brankovo udvaranje pa se u školi počelo među kolegama nagađati, hoćemo li se i nas dvoje vjenčati za vrijeme zimskih praznika kad su Sandra i Vedran pripremali svoje vjenčanje. Dok su njih dvoje morali požuriti s vjenčanjem zbog Sandrine trudnoće, nas dvoje smo još bili na velikom odstojanju što je moju prijateljicu ponukalo na propitkivanje razloga mog odbijanja:
- Zašto si tako hladna prema Branku, a zaljubljen je u tebe poput pubertetlije? Da mi možda nešto ne skrivaš, jer otkad si se vratila, ne mogu više doprijeti do tebe. Ponašaš se kao da više nismo prisne prijateljice. Priznam da sam te malo zanemarila zbog Vedrana, ali sam to namjerno učinila da se zbližiš s Brankom - priznala mi.
- Mogu se ja stoput udati, ti ostaješ i dalje moja jedina prijateljica, samo ako to i ti želiš, Zvjezdana! - dodala je.
- Lakše je naći i muža nego pravog prijatelja pred kojim možeš otvoriti dušu, izreći i najdublje skrivene tajne, a ja mislim da je vrijeme da mi se povjeriš. Ne znam što ti se dogodilo ovih proteklih godina, ali vidim da si se jako promijenila, draga prijateljice.
Moram priznati da su me njene riječi ganule i dozvale u sjećanje one prve tri godine kad smo bile nerazdvojne.
Ispričala sam joj o svom susretu sa čovjekom kojeg ne mogu istisnuti iz srca, ali sam joj priznala i svoje sumnje da ga vjerojatno više nikad neću sresti. "Možda je to ipak sve bio samo san", rekla sam na kraju, odlučna da se vratim u stvarnost.
- Ne zaboravi da je Branko stvarni muškarac, pametan i zgodan momak! I ja sam bila više u oblacima nego na zemlji, čekala princa na bijelom konju, ali sam se osvijestila kad mi nisu primili zamolbu za dodjelu stana jer nemam obitelj. Ne znam je li ti poznato da se priprema gradnja stanova za prosvjetne radnike, ali prvenstvo imaju bračni parovi s djecom koji će za kupnju stanova dobiti povoljne kredite. Priznat ću ti da sam namjerno zatrudnjela i požurila s vjenčanjem, samo što to nisam nikome rekla osim tebi. Dobro razmisli o svemu, Zvjezdana! Zar ne bi bilo divno vjenčanje dviju prijateljica istog dana? - oduševljavala se Sandra.
Te prosinačke noći nisam dugo mogla usnuti. Razmišljala sam o razgovoru s prijateljicom, sretna zbog spoznaje što je ostala ista, privržena, iskrena i draga kao što je i bila, samo što sam ja svijet oko sebe drukčije doživljavala nakon povratka.
Teška je odluka ipak pala
Kad mi je sljedećeg dana stiglo Zoranovo pismo, poderala sam ga nepročitanog, a prema Branku sam u potpunosti promijenila odnos. Bio je dovoljan moj ohrabrujući osmijeh da mi prizna svoje osjećaje.
- Nisam ti se usudio reći koliko si mi draga, Zvjezdana, jer si djelovala kruto kao da ti je srce zaključano sa stotinu brava. Ako si i voljela nekog prije mene, ja ću te voljeti više nego on, pa tko god on bio - bila sam iznenađena lirskim izrazom jednog matematičara.
Otada je sve išlo nekako svojim tijekom pa je i dogovor o zajedničkoj svadbi prošao bez problema. Početak siječnja više je sličio proljeću nego zimi pa Branko više nije bio zabrinut kako će njegovi uzvanici doputovati iz Like.
- Mi nećemo imati mnogo uzvanika. Neka dođe najuža rodbina, a meni je najvažnije da mi na svadbi bude moj Braco. Da mi nitko drugi i ne dođe, on mora tog dana biti sa mnom. Šteta što te nisam mogao odvesti svojoj kući prije vjenčanja, ali vjerujem da će svi moji biti sretni što sam našao takvu djevojku kao što si ti, Zvjezdana - govorio je Branko s oduševljenjem, dok je moje srce samo malo jače zakucalo sjećajući se Like gdje je u srcu planine ostala zakopana jedna ljubav koje ćemo se zasigurno oboje jako dugo sjećati kao divne avanture jednoga toplog ljeta.
- Čini mi se da si ti emotivno vrlo vezan za svog brata pa se čudim što se češće ne viđate. Ja sam se od svoje sestre prilično udaljila nakon njene udaje, jer sam imala osjećaj da joj više nisam potrebna, ali smo se ovog ljeta ipak vratile jedna drugoj.
- Moj Braco, kako ga zovem od milja, nije moj rođeni brat, ali se ne susrećemo često zbog njegova posla, a čini mi se da se isto dogodilo i nama otkad je oženjen. Njegova žena ne voli dolaziti u naš skromni dom, a i ne slažu se baš najbolje.
Iz odgovora mog budućeg muža nisam baš mnogo doznala, ali se nisam htjela umarati njegovom obiteljskom situacijom jer ću ionako uskoro postati njihov član pa ću ih upoznati iz prve ruke. O našoj duploj svadbi zakazanoj za peti siječanj, pronio se glas među roditeljima naših učenika pa su se i oni radovali s nama, a u mjesni hotel gdje se trebala održati svadba, roditelji učenika su donosili kolače i pečenje. Do podneva na dan vjenčanja, u hotelu su se trebali okupiti uzvanici pristigli iz daleka, a to su uglavnom bili Brankovi svati. Moja sestra nije mogla doći pa su moji jedini uzvanici izdaleka bili Miranda i suprug joj Antonio. Oko podneva smo se trebali okupiti u hotelu na zajedničkom ručku jer se vjenčanje trebalo obaviti kasno poslije podne.
Čim smo ušli u salu, gdje se oko stola pripremljenog za ručak okupio veći broj uzvanika, a među kojima još nije bilo njegovih roditelja, Branko je zabrinuto pogledom prešao po prostoriji, a zatim veselo uskliknuo: "Evo ga! Stigao je moj Braco!" Držeći me za ruku, vodio me prema stolu u uglu sale za kojim je, pušeći, sjedio muškarac.
- O, moj brate! Zar si mi na svadbu došao sam? Gdje je Milena? Nije mogla ili nije htjela doći? - izredao je pitanja, grleći čovjeka koji me toliko podsjećao na Zorana da me obuzela slabost.
Odjednom mi se tlo izmaknulo ispod nogu
Pa nisam valjda zaboravila lik voljenog muškarca, pitala sam se sa zebnjom u srcu, pokušavajući se utješiti kako na svijetu ima mnogo ljudi sličnih kao jaje jajetu, da bi me već u sljedećoj sekundi Brankov glas uvjerio u ono najgore što mi se moglo dogoditi.
- Zorane, ovo je moja Zvjezdana! - zagrlivši me, ponosni me mladoženja predstavljao svom starijem bratu u čijim je očima vladao mrak.
Pružajući mu ruku, osjećala sam kako mi tlo izmiče ispod nogu, a njegovo se lice nisam usudila ni pogledati.
- Smijete se zagrliti i poljubiti, jer ćete za koji sat biti rodbina - brbljao je Branko, ne sluteći ni djelićem svijesti iz kojih se razloga nas dvoje pozdravljamo kruto i hladno poput predstavnika dvaju zaraćenih strana: Zaleđenih izraza lica i odrvenjelih jezika, sjeli smo za stol dok se na Brankovom licu pojavio tračak zabrinutosti koju je pokušao odagnati šalom: "Baš me raduje što se jedno drugom ne sviđate. Bit ću siguran da mi te Braco neće oteti." Kako nas ni ta njegova nezgrapna šala nije nasmijala, ozbiljno je upitao: "Zašto nije došla i tvoja žena? Niste valjda posvađani?"
- Nije došla jer očekuje bebu! - odgovorio je Zoran gledajući u stol.
- Znači, uspjelo je! Nakon koliko godina? Skoro pet! Zašto mi nisi javio tu radosnu vijest? Kao da ne znam kako si već mislio da tvoja žena zbog karijere ne želi potomstvo! Čak si rekao da ćete se rastati - i dalje se Branko trudio da uspostavi konverzaciju jer smo nas dvoje šutjeli kao mumije.
- I, kad očekujete sretni događaj? Sigurno je u visokoj trudnoći kad nije htjela u svatove nastavljao je Branko, ne bi li razgalio svog brata i naveo ga na razgovor.
- Ne bismo sada o Mileni i njenoj trudnoći! Danas ste vas dvoje najvažniji! Vidim da si sretan, a i gospođica Zvjezdana dijeli tvoje oduševljenje uz malo zabrinutosti što je ženama svojstveno. I ja se radujem vašoj sreći! Neka vaša ljubav traje do vječnosti - naglasivši posljednje riječi, pogledao me ravno u oči, što je u meni izazvalo buru sjećanja na dan kad sam mu se zaklinjala na vjernost i ljubav do groba.
Užas! Što da učinim?
Kada nam se pridružio i drugi par mladenaca, a Sandrino je oštro oko odmah primietilo napetu atmosferu, netipičnu za takav svečani trenutak, pa me nakon uljudnog pozdrava sa Zoranom zamolila da skupa pođemo u toalet.
- Koji lijep muškarac, taj Brankov brat! Da sam ga srela prije Vedrana, teško bih mu odoljela - izgovorila je, pažljivo me pri tome motreći. Vidjela je da nešto ne štima, ali ipak ni slutila nije što me toliko pogodilo da nisam mogla sakriti svoj nemir.
- Hej, govori što ti se dogodilo da si takvog zaleđenog lica upravo danas kad moramo biti vesele i lijepe! Znaš kako naš narod kaže, da je na dan vjenčanja i najružnija djevojka, lijepa, a kod tebe je sve obrnuto.
- Upravo tako! Danas neću biti sretna niti lijepa, jer mog vjenčanja možda neće ni biti - rekla sam šupljim glasom na što me Sandra pozornije pogledala, govoreći:
- Doduše, izgledaš vrlo loše! Blijeda si kao da si izašla iz groba. Reci mi, slušam! Znaš da ja mogu svašta čuti i ostati ravnodušna.
- Taj šarmantni gospodin Braco, kako ti je Branko predstavio svog brata po odrastanju, kako to on kaže, nije nitko drugi već moj ljubljeni Zoran, čovjek o kojem sam ti pričala... da to je...
- Znam o kome govoriš, Zvjezdana! Nisam zaboravila priču o tvojoj ljetnoj avanturi, ali da od toliko muškaraca na ovom svijetu nabasaš na dva brata, naprosto je nevjerojatno!
- Ali, kao što vidiš, ipak je moguće! I, ne samo u meksičkim sapunicama, već u pravoj pravcatoj stvarnosti - rekla sam poput automata, jedva svjesna da se tako nešto događa upravo meni.
- Eto, što ti se može dogoditi kad se prepustiš emocijama, a isključiš razum! I prije nego što si doznala o njemu ono najvažnije, otišla si s njim u krevet! - odbrusila mi je prijateljica, te odmah shvativši svoju netaktičnost, pokušala je trezveno predložiti jedino moguće rješenje: "Ma baš te briga što su njih dvojica odrasli u istoj kući! Bitno je da oni nisu braća. Pravi se kao da Zorana vidiš prvi put u životu, a on mora šutjeti jer ti je zatajio da je oženjen. Ako je pametan kao što je lijep, šutjet će on kao riba! Problema neće biti ako još uvijek nisi u njega zaljubljena. Ako pak jesi, onda ti ni sam Bog ne može pomoći! možda voliš obojicu?" - ostalo je pitanje visjeti u zraku, pitanje na koje ni sama nisam sa sigurnošću mogla odgovoriti. Jedino što sam osjećala kad sam ugledala Zorana, znala sam da će u jednom kutku mog srca zauvijek ostati upisano njegovo ime.
- Hajde, Zvijezdo moja, da ti vratim boju u obraze i osmijeh na usne, a sve ostalo prihvati kao da se ništa nije dogodilo. Zašto bi naš dan vjenčanja morala upropastiti jedna strasna noć u nekoj, već davnoj prošlosti? Nisi prva ni posljednja kojoj se takvo što dogodilo, a svojim bi, ne daj Bože, odustajanjem od vjenčanja, tolike ljude unesrećila. Bila bi to neoprostiva pogreška kojom bi naštetila najviše samoj sebi i čovjeku koji te iskreno voli. Branko to doista ne zaslužuje! Jesam li u pravu, prijateljice moja? - obujmivši mi lice s obje ruke, u mojim je očima tražila odgovor.
- Požurimo sada k našim dečkima dok se nisu predomislili. I, ne zaboravi, samo ćeš svojim normalnim ponašanjem i osmijehom na licu natjerati obojicu da te obožavaju - bili su posljednji Sandrini napuci prije nego smo se vratile u salu.
Već sam htio policiji prijaviti nestanak mladenke pred vjenčanje dočekao nas je Vedran, uvijek spreman za šalu, a na Brankovom je licu radosni osmijeh brisao tragove zabrinutosti s kojom me ispratio od stola. Promatrajući razdragane svatove i Brankove roditelje koje sam upoznala dan ranije, shvatila sam koliko je Sandra bila u pravu. Svojom bih brzopletom odlukom o otkazivanju vjenčanja napravila skandal o kojem bi pisale i mjesne novine, a obojicu bih zauvijek izgubila, razmišljala sam vrteći se u taktu valcera vođena sigurnom Brankovom rukom u plesu za mladence nakon vjenčanja.
Budi prvi koji ćeš zaplesati s mojom suprugom - ponudio me Branko svom Braci nakon plesa mladenaca, i mada su mi koljena zaklecala, nisam dozvolila da me svladaju bilo kakve emocije, a srećom, moji su se plesači brzo izmjenjivali prema običajima da svatko od svatova zapleše s mladenkom.
Kad sam se prvog jutra nakon svadbene noći probudila pokraj Branka, pomisao na jednu drugu noć, za koju sam vjerovala da je nikad neću zaboraviti, gubila se u mom sjećanju polako ali sigurno, poput izmaglice, kao što se gubi sjaj kapljice jutarnje rose pred navalom sunčeve topline.
Mnoge sam životne priče čula i pročitala upravo o bezgraničnoj ljubavi baka i djedova prema unucima.[/caption]U bolnici su nas prijateljski prihvatili i sa simpatijama nas od prvog dana nazivali "crnka i plavuša". Marina je imala izrazito vranu kosu i živahne crne oči, tamnoputa tena kao tipična cura s Jadrana, dok sam ja bila prava njena suprotnost. Kosa mi je bila više boje zrelog žita nego plava, ali zbog modrih očiju i ružičastog tena spadala sam u plavuše, iako me taj izraz ponekad smetao zbog mnogobrojnih ponižavajućih viceva. Stoga sam rado slušala kad bi me Renato zvao "plavooka djevojčica" mada sam djevojčicom davno prestala biti. Ponekad mislim da nikad i nisam bila pravo dijete pa to razdoblje mog života nosim u sjećanju kao prazninu. Vjerojatno se osjećam obilježenom zbog nedostatka toplog roditeljskog doma, oca i majke čiju ljubav nisam nikad osjetila.
Budući da je bolnica prilično zatvoreni krug ljudi koji u njoj rade, događaju se simpatije pa i ljubavi od kojih neke završe brakom, ili pak samo prolaznim trenucima u potrazi za rasterećenjem od ljudskih tragedija koje neminovno dijelimo s pacijentima.
- Doktor Igor me pozvao na spoj - jednog mi je dana povjerila Marina tražeći moje mišljenje.
- Ako ti se Igor sviđa i spremna si na prolaznu avanturu, zašto ne bi prihvatila - odgovorila sam joj najiskrenije.
- Je li to znači da se tebi Dinko ne sviđa kad ga izbjegavaš? Ili možda tvoje srce kuca za nekog drugog? - znatiželjno je očekivala odgovor, jer je Dinko bio Igorov kolega pa bismo zajedno mogli izaći.
- Nitko od ovih u bolnici nije zaokupio moju pažnju, a za kratkotrajnu zabavu nisam zainteresirana. Vjerojatno nosim iz djetinjstva traumu što sam vanbračno dijete pa ...
- Pa pristaješ samo na ozbiljnu vezu - dopunila me prijateljica.
- Ja pristajem samo na obostranu ljubav izrekla sam povišenim tonom, na što se ona zamislila i iznenada me upitala:
- Voliš li ti moga Renata? Priznaj, Branka! Bit ću sretna, jer znam da se on u tebe zaljubio!
Ispunjenje svih naših želja
Da se zaljubio vjerojatno bi mi to i rekao, a ja bih njemu priznala da je on prvi muškarac u mom životu kome želim pripasti dušom i tijelom - smogla sam snage da kažem ono čega sam se odmah postidjela.
- Moraš ga razumjeti, Branka! Okorjeli neženja pa da prizna kako se "zacopao" u moju prijateljicu. Srećom pa vas ja oboje poznajem u dušu. Moja se želja ispunila. Dovela sam ga u Zagreb da se upoznate, a sve ostalo prepuštam vama kad dođe na božićne blagdane.
Doista se tako i dogodilo. Naš ponovni susret dao nam je priliku da priznamo svoju ljubav. Zaručili smo se i dogovorili vjenčanje za početak lipnja, a onda ćemo planirati našu zajedničku budućnost.
Tog je proljeća, neočekivano i na naše veliko iznenađenje, umrla baka Dara pa je sa sobom u grob odnijela i svu moju gorčinu. Jedino je smrt mogla izbrisati sve grijehe koje je počinila prema svojoj obitelji. S onom grudom zemlje što sam je bacila u njenu raku, oprostila sam joj svu njenu zloću što mi nije dopustila da je volim za života, i što me nije priznala za unuku kad mi je njena podrška bila najpotrebnija. Djed Miroslav je ostao sam, a da ne mora o njemu brinuti, tata mi je ponovio bakin prijedlog o otvaranju ordinacije u našoj kući, jer su već ionako prodali gradilište trgovačkom centru, a novac je ležao u banci. Jedino se na pogrebu sakupila cijela naša obitelj: djed, moja oba roditelja i ja.
Po prvi smo puta nas četvero sjeli za isti stol u kući koja je bez Dare djelovala praznom i prostranom. Gledali smo se šuteći kao da smo već izrekli sve što nam je ležalo na srcu. Hoćemo li šutnjom obilježiti ovaj jedinstveni trenutak u našim životima - pitala sam se promatrajući izraze majčinog i očeva lica. Bila su ravnodušna, hladna i neprobojna, ili se ispod tih maski samo skrivala tuga za izgubljenom srećom, a ni jedno od njih nije smoglo hrabrosti da progovori o onome što osjećaju. Djed Miroslav nas je samo bojažljivo gledao, a kad bi nam se pogledi sreli, njegovim bi se licem razlilo neskriveno zadovoljstvo. U to su kuharice počele iznositi jela, a iz kratke šetnje okućnicom, vratili se teta Ana, Marina i Renato.
- Preplovio sam svjetska mora i oceane, upoznao mnoge krajeve, ali ovakav čarobni kutak još nisam vidio. Ja sam samo zaručnik pa nemam pravo odlučivati ali ti mogu predložiti da upravo ovdje osnujemo naš budući dom. Branka, na tvom bih mjestu prihvatio prijedlog oca i djeda - slušala sam iznenađena riječi "morskog vuka" koji je spreman promijeniti način života i more zamijeniti ovim ustalasanim brežuljcima obraslim voćnjacima i vinogradima. Radost koja je obasjavala djedovo i tetino lice, dala mi je poticaj da primim dar sudbine, da nas četvoro zakoračimo u zajedničku budućnost kao obitelj za kojom sam toliko čeznula.
Prošle su tako dvije godine zajedničkog života naše nove obitelji, kroz koje smo se vrijeme uvjerili da su nam se ispunile želje o kojima smo mogli samo sanjati. Teta Ana je pobjegla iz betonskog sivila grada i uživala radeći u vrtu, djed je konačno mogao odmoriti svoje stare kosti radeći samo one poslove koji su mu činili zadovoljstvo, a ja sam zdušno pomagala bolesnicima kojih je dolazilo sve više. Moj je Renato vješto vodio poslove na našem imanju i gradnji nove kuće, jer je postojeća ambulanta bila pretijesna za brojne pacijente koji će uskoro dobiti i novu liječnicu, Marinu. S radošću smo očekivali našeg petog člana obitelji koji se sve nestrpljivije bacakao u mom trbuhu, dok je moj muž često ponavljao misao koju mi je izrekao poslije vjenčanja: "S voljenom bih ženom mogao živjeti i na pustom otoku, pa kako ne bih u ovom prekrasnom raju!"
Razdvojili su nas paketi dionica[/caption]- Ni ja nemam titule i to mi ništa ne znači. Pogriješio sam, jer nisam imao hrabrosti priznati ti vlastite osjećaje. I dok sam se ženio, tebe sam zamišljao pored sebe. Osim toga, već godinama živim pored tebe, a još uvijek ne znam gotovo ništa o tebi i tvojima - priznao sam joj.
- Zašto me nisi pitao sve što te zanimalo? Jesam li ti ikada uskratila odgovor? - pitala me.
- Nisi, ali mislio sam kako ne želiš da čeprkam po tvojoj prošlosti. Pretpostavljao sam da bi, da si to željela, mojoj mami ispripovijedala svoj raniji život. Osim toga, bojao sam se da te ne povrijedim takvim pitanjima.
- Tvoja majka i ti stvarno ste drugačiji od ostalih seljana. Ne uplićete se u tuđe živote i zato vas oboje cijenim. Ne skrivam nikakve tajne. Ime mi znate, ali ne i prezime. Promijenila sam ga prije dolaska ovamo. Mama mi je umrla dok sam bila malena, a otac imućan, poslovni čovjek. Kad je i on otišao u nebeska prostranstva, naslijedila sam njegovo poslovno carstvo. Završila sam studij ekonomije i prava, ali nisam željela ostati u gradu. Dosadile su mi prljave i podle igrice. Prevarili su me i uzeli mi puno novca, a onda sam donijela važnu odluku. Ostatak života nisam mogla provesti na takav način. Većina muškaraca s kojima sam se družila, željeli su me zbog mog imetka, a nisam željela proračunatog supruga. Došla sam živjeti na selo kako bih upoznala mir i tišinu. Ruke su mi prepune žuljeva, ali srce mi vrišti od radosti. Obavljam sitne poljoprivredne poslove, ponešto zaradim, ali sam zato neopisivo mirna i sretna. Ne gnjave me novinari, niti o sebi čitam po trač rubrikama. Vesela sam što sam im pobjegla i što su me zaboravili. Eto, to je moja jedina istina. Kad sam kupila kuću, tvoja mama me primila raširenih ruku. Uživam kad joj mogu pomoći. Ona mi je poput druge majke - bila je skroz otvorena.
Kako sam samo uživao u tim njezinim zadnjim riječima! Slušao sam je do kasno u noć, a potom je prvi puta otpratio do njezinih vrata. Na usne sam joj utisnuo poljubac i kad mi ga je uzvratila, znao sam da sam morao proći loše iskustvo sa ženama samo kako bih upoznao ovakav dragulj. Ivka je stvarno sve što muškarac može poželjeti od žene. Nikada nisam ni slutio da nekoga toliko mogu voljeti. Pričekali smo neko vrijeme, a potom sam se ponovno oženio. Kažu: treća-sreća, ali meni nisu potrebne izreke da bih bio uvjeren u svoje osjećaje.
Ivka je i prije svadbe ostala u drugom stanju i devet mjeseci kasnije rodila mi sina.
- Sada mogu umrijeti. Dočekala sam sve o čemu sam sanjala. Već sam ionako stara sova - rekla je moja mama kad je u naručje primila svog unuka. Umrla je nekoliko dana nakon što se Dario rodio, ali s osmijehom na usnama.
Ivka je, baš poput mene, bila silno žalosna. Dok se na groblju opraštala od nje, zahvalila joj je na svemu, a posebno na meni. Snažno sam je privukao u zagrljaj i osjetio snažne iskre ljubavi koje su nas povezivale. Naš brak bio je potpuno drugačiji od onog kakvog sam imao s Martom i Marion.
- Samo mi obećaj da se, bez obzira na sve, niti jedno od nas više neće baviti prodajom i kupnjom dionica - rekao sam dok sam jedne večeri gledao informativni.
- Što ti to treba značiti? - okrznula me pogledom dok je pripremala bočicu s hranom.
- Paketi dionica pokazali su se kobnim za oba moja braka. Više ne želim taj rizik.
- Ne brini. Da sam baš željela trgovati vrijednosnim papirima, sigurno bih ostala u gradu i sačuvala očev posao. Zemlja i priroda puno su mi draži - odgovorila je i poljubila me, i dok sam gledao nju i sina, zaboravio sam na sva loša iskustva s ženama.
Djeca su moje svjetlo u tami[/caption]Bodrila sam samu sebe, ali nisam znala koliko je to uzelo maha. Kako sam samo preživjela, to mi nikada nije bilo jasno. Radila sam po cijele dane, a nisam jela ništa. Kamo sam ja to išla? Jednom nogom sam već bila u grobu, a drugom na kori od banane. Moja djeca nisu imala oca, a znala sam da neće imati ni majku ako ovako nastavim. Toga sam bila bolno svjesna. Što će onda biti od njih? Pa, ne bi trebalo biti problem jesti. Moje je tijelo svašta proživjelo, ali jednu prepreku nikako nije moglo prijeći. Znala sam kamo to vodi, a i vidjela sam kako moj muž uživa gledajući me u takvom stanju. Imao je izliku za prijevaru i znao je da će mu svatko dati blagoslov kad me vidi na što sličim.
- E, pa nećeš imati to zadovoljstvo - rekla sam samoj sebi bezbroj puta i to isto ponavljala iz dana u dan. - Nećeš me vidjeti na koljenima. Jednog ću ti dana biti zahvalna na svemu ovome - rekla sam samoj sebi, gledajući u njegova leđa.
Trudila sam se, doista sam se trudila. Kad bih pojela jednu žlicu jogurta, to bi bio moj uspjeh. Pila sam dovoljno tekućine, ali u malenim gutljajima. Tjednima sam bila na toj žlici, ali bih idući pojela žlicu i pola druge. To je za mene bio uspjeh, čudo koje me je tjeralo naprijed. Željela sam živjeti, željela sam to iznad svega. Moj je životni roman tek dobio naslov i korice, i tako malo stranica. Trebao je imati sadržaj, trebao je imati lijep sadržaj, a ja se gotovo mirim s time da stranice budu neispisane. Inat, prkos, sve u meni je bujalo. Počela sam jesti i krutu hranu, pomalo, ali sam je jela. Sve u svemu, održavala sam težinu.
Godina mi je bila potrebna dok sam pojela jedan normalan obrok. Godina koja je bila duga poput vječnosti. Jela sam, a to je bio moj najveći uspjeh. Otjerala sam sjenu smrti od sebe i u mojim očima se pojavio sjaj koji je odavno bio ugasnuo. Nije to bilo jelo kao u vremenima dok nisam doživjela toliko razočarenje da je moj organizam reagirao na način na koji sam najmanje očekivala. Nikada mi ne bi palo na um da je jesti, da je ono što je trebalo biti normalno i uobičajeno, da je to tako teško postići kada stvari krenu niz brdo.
Ja, koja sam i te kako bila poznata po upornosti, i u tome sam bila uporna. Jela sam i kad mi se nije jelo. Lako je sitog najesti, a tako je i moje tijelo bilo lako zadovoljiti hranom, jer ju i nije odveć trebalo, bolje rečeno, slalo mi je lažne signale da je to tako, a istina je bila sasvim daleko od toga. No, slušala sam razum. Imala sam cilj, a to je bilo da ponovno postanem onakva kakva sam nekad bila, ili barem nalik na onu ženu otprije. Ako mi je trebala godina dok sam počela jesti, druga mi je trebala da postignem onu ravnotežu koju sam imala sada. Kako su se moji obroci mijenjali, tako se mijenjalo i moje tijelo. U iduće dvije godine sam se udebljala više od desetak kilograma i napokon sam sa zadovoljstvom mogla stati pred ogledalo. Opet sam imala obline, imala sam ženstvenu liniju, a to sam iznad svega i sama željela. Trebala sam voljeti sebe i svoje tijelo. To mi je bio zadatak i moja obaveza. Ako ga ja ne volim, zašto bi ga netko drugi volio? To mi se pitanje sasvim logičnim nametalo. U to se vrijeme nekako sve počelo slagati u moju korist.
Poput dobro složenih kockica mozaika, ali ipak nedovršenih, moj život je počeo biti život. Dobila sam posao, uz njega sam radila još dva, ne svakodnevno, ali sam ih radila. Odvajala sam svaku kunu koju sam mogla odvojiti, i kad su se stekli uvjeti za dizanje kredita i za kupnju stana, nitko nije bio sretniji od mene. Imala sam dio gotovine, jedan dio sam posudila od svojih, a kredit je samo popunio ono što mi je nedostajalo da bi se moj san i ostvario. Kako li je samo bio lijep osjećaj znati da imaš nešto svoje! To je bilo posebno, to je bilo saznanje koje je protkano nadom i vjerom da će ipak sve biti u redu, i da mi život napokon daje nagradu za svu onu patnju kroz koju sam prošla uz svojeg, sada bivšeg, muža. Uspjela sam kupiti stan, uspjela sam ondje gdje sam mislila da nikada neću. Djeca su znala za svaki moj potez, ali su šutjela. Imali smo krov nad glavom, ali smo ga trebali i urediti. Ni to nije trajalo vječno. Tome sam prionula s još većim žarom, jer sam znala da se nalazim na samom kraju puta patnje kojim sam godinama išla.
Muževa veza nije dugo trajala, ali meni nije bilo ni na kraj pameti da se pomirim s njime. To nikada ne bih učinila. Činilo mi se da bih mu time samo dala blagoslov za sve ono što mi je učinio. Godinama sam živjela uz njega, ali kao da i nisam. Mene je tjerala nada i išla sam naprijed korak po korak, sve dok nisam postigla ono što sam željela. Sve što sam učinila, učinila sam tako da zaštitim sebe. Majku sam upisala kao vlasnicu stana, tako da on nije imao na njega nikakvo pravo, a kredit sam digla gotovinski. Zakonski, on bi imao to pravo jer je taj stan stečen u braku, bez obzira na činjenicu kakav je on bio, i bez obzira na to što on u njega nije uložio niti jedan novčić. Na kraju se ispostavilo da sam to pametno učinila. Da nisam, dijelila bih s njim ono što sam samo svojim radom stekla.
Dok se on rasipao okolo s novcem, ja sam hranila djecu i radila po cijele dane pokušavajući napraviti nemoguće, no uspjela sam. Da, uspjela sam! Nisam imala ni četrdeset godina, a imala sam troje već odrasle djece, svoj stan, svoj automobil, svojih nekoliko poslova koje sam i dalje radila. Znam da sam za sve ovo platila visoku cijenu, ali mi nije žao. Netom prije nego što su se stekli svi uvjeti za razvod, rekla sam djeci da mu mogu reći za stan. Bio je to šok za njega, šok od kojeg se nikada nije oporavio, a mislim da i neće. Kad sam pokušala s njim razgovarati u vezi razvoda, prijetio je i pokušao me ucjenjivati, ali mi po prvi puta ništa nije mogao.
Ti idi, ali djecu ti ne dam!
Samo želim razvod - pokušala sam biti što mirnija. - Znaš da ću ga i dobiti, ali želim da to bude što prije i što mirnije. Dosta mi je svađa. Samo želim svoju djecu i želim da mi ne praviš probleme. Dovoljno si mi ih napravio - pokušala sam s njim na lijep način, ali čovjek koji poznaje jedino zakon sile, nikako se nije mogao pomiriti s činjenicom da nikada više neće imati koga maltretirati, niti ponižavati, kao što je to nama godinama znao raditi.
- Ti idi, ali djecu ne dam - odjednom je postao jako dobar otac.
Čovjek koji se godinama nije obazirao ni na jedno od svoje djece, živio s ljubavnicom, pričao mi je kako je on velika žrtva za njih. Je li on uopće znao komu je to govorio? S vremena na vrijeme kupio bi im pokoju čokoladicu i on je smatrao da ih time hrani.
- Miran ili grub razvod, biraj - bila sam neumoljiva.
- Grub. S tobom se jedino i može na taj način.
- U redu - odmahnula sam rukom. - Ja imam svu potrebnu dokumentaciju, potvrde s hitne pomoći za zlostavljanje i s policije. Na kraju će te ubiti oružje s kojim si i dijelio pravdu - rekla sam kratko. Za mene je razgovor bio završen. Sve što smo nas dvoje imali reći bilo je rečeno već godinama prije.
Naravno, razvod se odužio ali sam na kraju ja bila ta koja je pobijedila. Djeca su mi pripala, i ta ista djeca su napokon vidjela kako izgleda kad se nešto kupi od očevog novca. Barem je uredno plaćao alimentaciju, što me je jedino tješilo. Kad sam se preselila, činilo mi se da sanjam i da se sve to odigrava nekom drugom, a ne meni. Naviknuta na vječite svađe, mir je za mene bio poput raja.
Nakon kalvarije, znala sam cijeniti svaku minutu koju sam provela u onome što je bilo moje. Lijegala sam bez straha i tako isto ustajala. Više nije bilo nikoga tko bi mi prijetio da ću na ulicu s djecom, više nije bilo onog koji bi me šakama izbacio napolje i na isti takav način vraćao u kuću. Sav moj trud mi se konačno isplatio.
Da, bilo je dana kada bih spavala svega dva sata, bilo je dana kada ne bih imala vremena niti nešto pojesti i bilo je dana u kojima me je pekla savjest kao vatra pakla. Moja djeca su isto tako ispaštala za cijelu situaciju. Oca kao da nisu ni imala, a majka im je neprestano radila. No, oni su bili tako puni razumijevanja. Bili su moja podrška, bili su moje svjetlo u tami. Da nije bilo njih, ja bih se predala. Ali, nisam mogla biti toliko okrutna. Znala sam da sam bila u najgoroj fazi u kojoj mi je bilo sasvim lako prepustiti se stihiji anoreksije. Tako malo je nedostajalo da to učinim.
No, sve to je bilo iza mene. Anoreksija, muž koji je bio kukavica i koji je svoju muškost pokazivao upotrebljavajući samo fizičku snagu, jer mu je umna bila na jako niskoj razini. Iza mene je bio i razvod, i ja sam izišla kao pobjednica. Nakon razvoda sve se počelo mijenjati. Imala sam više vremena za sebe i za neke svoje sitne hobije. Nekako u to vrijeme ponovno sam srela brata svoje dugogodišnje prijateljice. Pošto se godinama nismo vidjeli, otišli smo na kavu. Bila je to samo jedna od niza koji je uslijedio. Kao i ja, i on je imao razvod iza sebe, jer mojih vršnjaka koji su bili slobodni bilo je jako malo. Za razliku od mene, on je imao samo jedno dijete. Naše prijateljstvo gotovo neosjetno se pretvaralo u nešto više, mada ja to sebi nisam bila u stanju priznati, koliko sebi, toliko ni njemu. Možda to još dugo neću moći. Iza mene je bio pakao, a drugi mi pakao nije bio ni na kraj pameti.
Zar nisi sposobna voljeti?
Nisam se imala namjeru vezati ni za koga, jer sam sa svojim životom napokon bila zadovoljna. Stipe je bio prelijep muškarac, bio je dobar čovjek, ali je jedna stvar bila izići s njim na kavu ili ga pozvati na večeru, a sasvim druga je bila biti s njime u braku ili živjeti s njim. Meni je ovakva situacija odgovarala, ali ne i njemu. U posljednje vrijeme je pokazivao nezadovoljstvo svojom ulogom koju je imao u mojem životu. Ja mu u tome nisam imala namjeru pomoći. Ako se nije mogao zadovoljiti s ovim što imamo, a imali smo nešto posebno, onda mu je bilo krajnje vrijeme da digne sidro i isplovi iz mojeg života. Pokušala sa mu to diskretno objasniti, ali on kao da nije imao namjeru slušati što mu ja govorim, ili je jednostavno shvaćao na drugačiji način. Kako je mogao biti tako uporan? Kako nije shvaćao da se ja jednostavno bojim i da sam naprosto paralizirana od straha? Nisam imala namjeru ponovno se vezati. Ja sam bila od onih žena koje nisu mogle dati samo djelić sebe, jer sam se davala cijela. Davala sam svoje srce drugome, da bi na kraju to srce bilo ranjeno. Nisam imala namjeru ponoviti grešku koju sam jednom počinila. Sa svojim životom sam bila vrlo zadovoljna. Samoća mi je odgovarala, ali isto tako postojala je i druga strana medalje.
I ja sam bila živo biće, bila sam željna ljubavi i željna pažnje, jer svih proteklih godina nisam mislila na sebe ni na koji način. Jesam li imala pravo na to ili sam se svjesno željela odreći svega a samo iz straha da opet ne budem povrijeđena? Bojala sam se, panično sam se bojala, i to je bilo jedino objašnjenje. Ja, koja sam pobijedila anoreksiju, koja sam bila jaka ondje gdje bi većina pokleknula, bojala sam se osjećaja. Bio je to paničan strah koji me paralizirao. Uvjeravala sam sebe kako želim ostatak života provesti sama, pa ipak ...
Zvono me prekinulo u razmišljanju. Svi moji planovi netragom su nestali. Željela sam uživati u samoći, a ta samoća kao da je bila magnet za nepoznatog posjetitelja. Tko li je sada - postavila sam sebi pitanje na koje ću saznati odgovor za samo nekoliko trenutaka.
Nisam znala da li da budem sretna što je baš Stipe naišao u tom trenutku, ili da budem tužna što mi je pomrsio ideju o danu kojeg sam trebala imati samo za sebe. Otvorila sam vrata, pokušavajući mu se osmjehnuti. Stipe je stajao nekoliko trenutaka. Imala sam osjećaj kao da se nema namjeru pomaknuti sa mjesta na kojem se nalazio.
- Smetam li? - bila sam iznenađena kada me je to upitao.
- Malo - našalila sam se.
- Morao sam doći. Znao sam da si slobodna i da djeca nisu kod tebe. Želim samo u miru razgovarati - objasnio je razlog svojeg posjeta.
- To u posljednje vrijeme samo i radimo - slegnula sam ramenima.
Nisam znala kako da mu objasnim ono što nije želio shvatiti.
Pustila sam ga da uđe u stan. Sjeo je i ja sam mu skuhala nescafe. Osjećala sam kako prati svaki moj korak. Bila sam napeta, a trebala sam biti opuštena, barem danas.
- Što želiš? - upitala sam ga kada sam sjela nasuprot njega.
- Ne znam odakle da počnem - tiho je rekao. Gledao me je ravno u oči. Njegove su bile tako plave, i ja kao da sam imala peh kada je boja očiju bila u pitanju. Svi muškarci koji su bili u mojem životu imali su plave oči, a ni on nije bio izuzetak.
- Stalo mi je do tebe, ali mi je stalo do tebe kao do žene - napokon je izgovorio ono što sam i očekivala da će izgovoriti, ono čega sam se najviše i bojala.
- Ponašaš se kao da si sišao s uma - upozorila sam ga.
- Zašto? nije mu bilo jasno.
- Ja sam sve što ti ne treba. Kako to ne možeš shvatiti? Rastavljena sam. Imam troje djece, u kreditu sam, emocionalni invalid. Bojim se da nisam u stanju nikoga voljeti.
- Molim? prekinuo me je. Oči su mu se raširile od iznenađenja.
- Kad bi me željela poslušati, mene i druge, shvatila bi koliko si posebna. Kako možeš to govoriti za sebe? Rastavljena si? Znam to. Sve što si mi rekla, sve znam, ali činjenica da si emocionalni invalid je novost za mene. U čemu je problem? Nisi sposobna voljeti? Pogledao me je s onim pogledom kojeg sam tako zavoljela kod njega.
Trebam se boriti za svoju sreću
Nisam sposobna voljeti - odgovorila sam na njegovo pitanje.
- Mene ili sve muškarce? - ponašao se kao da ga sve ovo zabavlja.
- Nikoga - objasnila sam mu.
- Karla - pogledao me je u oči.
- Bojiš se, ali mi je to razumljivo. Ponašaš se kao da nisi zavrijedila ničiju ljubav. Razumijem strah, i ja ga osjećam. Znam kako je to kada je srce ranjeno, ali sve se rane zaliječe, a ti si se već trebala na to naviknuti. Nedostaje ti samopouzdanja kada su emocije u pitanju. Muž te je prevario, pa misliš da nisi vrijedna ničije ljubavi? Misliš da svi muškarci varaju? To nije istina.
Muškarci se razlikuju. To što si ti imala nesreću da naiđeš na najgori primjerak, nije razlog da kroz njega procjenjuješ sve muškarce. Znam da imaš djecu ali ta će djeca uskoro otići svojim putem. Tebi treba netko tko bi te volio, a ja ti nudim ljubav, nudim ti ono što zaslužuješ više od ijedne žene. Dajem ti melem za rane. Ne očekujem čudo, ali očekujem da naš odnos napreduje korak po korak. Znam da si vješta u tome. Ako si bila u stanju pobijediti anoreksiju, ako si imala snage izboriti se za sve ovo što imaš, daj sebi još jednu šansu. Zaslužila si da te se voli. A ja te doista volim. Ni meni se ne žuri u novi brak. Daj nam šansu. Samo to tražim. Korak po korak, pa ćemo vidjeti kamo će nas to odvesti. Opusti se i uživaj u životu.
- Nemam vremena za osobni život. Znaš da sam prezaposlena - poslužila sam se izgovorom, jer mu nisam željela odgovoriti na pitanje koje je on postavio.
- Ti nemaš volje - kruto je rekao.
- Ne tražim puno. U početku ću se zadovoljiti i s malim. Ti si žena o kakvoj sam oduvijek sanjao. Od snova se ne odustaje, to bi ti trebala znati više od ikoga. Ne smetaju meni tvoja djeca, ne smeta meni ni tvoj posao. Znam da nisi ravnodušna prema meni, to mi je i te kako poznato. Ali, to trebaš najprije priznati sebi. Ja ću čekati, Karla. Ako sam mogao čekati cijeli život, mogu još neko vrijeme.
Bila sam dirnuta njegovim riječima. Doista sam bila dirnuta.
- Nisam sigurna. Nisam ni ravnodušna, ali se bojim da ... - napokon sam mu priznala.
- Samo mi vjeruj i strah će nestati. Želim te usrećiti, koliko tebe, toliko i sebe. Shvati da si voljena, to ti ne bi trebalo biti teško.
Klimnula sam glavom. Stipe je imao pravo. Trebala sam pokušati, trebala sam zatomiti strah i trebala sam se boriti za svoju sreću, isto onako kako sam se borila za svoj život. Bilo je lijepo znati da si voljen, ali i ljubav ima svoju cijenu.
Odlučila sam sve prepustiti vremenu, jer ono je jedini ispravni pokazatelj naših odluka. Imala sam pravo na sreću, napokon sam je imala, ali sam se bojala. Stipe je bio muškarac kakvog sam željela, ali se nisam htjela zaletjeti, ne ovaj put. Nisam mu obećala ništa, iako se u meni ipak probudila malena nada, toliko malena da sam je jedva zamjećivala.
- Treba mi vremena - rekla sam tiho.
- Imaš sve vrijeme ovoga svijeta, kao i svu moju ljubav - rekao je i uhvatio me za ruku. Bila je to gesta koja me je dirnula. Bio je zreo muškarac, zreo i pun razumijevanja. Nije me požurivao. Bio je to malen korak, no ja sam bila sigurna da se takvim koracima najduže i ide. Život nam priprema razna iznenađenja, a ja vjerujem da je ovo jedno od ugodnijih i ljepših, i da će još dugo biti u mojem životu.
Na samrti mi je otkrila da imamo kćer[/caption]Ali, Zlatko, čuješ li ti mene? - po ne znam koji put je ponovila moja supruga Marina.
- Oprosti, dušo, tražim neke spise - u žurbi sam preturao po ladici. Konačno sam ih pronašao i u prolazu je poljubio.
- Naravno da idemo van na večeru, pa nećeš valjda kuhati na petu godišnjicu braka! Vodim te u najbolji restoran - odgovorio sam supruzi dok me pratila do izlaznih vrata. Već sam kasnio na posao.
- Ti ćeš rezervirati stol? - upitala me.
- Naravno - obećao sam joj i mahnuo prije ulaska u auto. Na pragu četrdesete iza mene su bile teške godine kad nisam znao hoću li ostatak života provesti u kolicima. Ipak, uspješna operacija u inozemstvu, nakon koje sam ponovno stao na svoje noge, vratila me u život. A onda sam, nakon više godina samoće, u trideset i petoj upoznao Marinu, s kojom sam već pet godina bio u sretnom braku.
Kad sam se konačno parkirao pred firmom u kojoj sam radio kao jedan od komercijalnih direktora, pogled na sat uvjerio me da kasnim više od pola sata.
- Tanja, donesite mi izvješća s jučerašnjih sastanaka - zatražio sam od tajnice.
- Odmah. Nego, tražila vas je jedna žena - Tanja je za mnom ušla u ured.
- Stranka?
- Ne znam. Čekala je pola sata, a onda je nestala. Nikako nije željela reći zbog čega vas treba. Bila je nekako ... - zastala je kao da traži riječi.
- Što?
- Izgledala je prilično loše. Nekako bolesno - objasnila je, na što sam samo slegnuo ramenima.
Kad je Tanja izišla, već sam zaboravio na nepoznatu ženu. Oko podneva, baš kad sam namjeravao rezervirati stol za večerašnji izlazak sa suprugom, Tanja je ponovno ušla u moj ured.
- Direktore, ona gospođa je opet ovdje.
- Koja gospođa?
- Ona koja je bila jutros. Želi s vama razgovarati.
- 0 čemu?
- Ne želi reći. Nije se htjela ni predstaviti.
- Svašta. Recite joj da nemam vremena - uzvratio sam.
Obično nisam bio neljubazan, ali za ženu koja se ne želi ni predstaviti nisam imao vremena. Namjeravao sam otići nešto pojesti jer sam za sat vremena imao dva važna sastanka koja će vjerojatno potrajati do kraja radnog vremena. Za par minuta tajnica se vratila.
- Gospođa inzistira da je primite. Rekla je da neće otići dok vas ne vidi.
- Ma, ne mogu vjerovati - sada sam se već ljutio. Tanja je u neprilici čekala moj odgovor.
- Dobro, neka dođe - rukom sam dao znak da ću primiti tu upornu ženu.
Kad je ušla u moj ured, gledao sam kroz prozor, misleći kako će svakoga časa početi padati kiša.
- Dobar dan - na tihi ženski glas sam se okrenuo. Promrmljao sam pozdrav i zagledao se u nju. Nakon par sekundi shvatio sam da zurim u lice koje kao da mi je odnekud poznato. Pokušavao sam se prisjetiti poznajem li je, ali bezuspješno. I ona je sada gledala u mene bez riječi. Doista je izgledala bolesno kao što ju je Tanja opisala. Bila je sitne građe i premršava, imala upalo blijedo lice, a oko očiju velike tamne podočnjake. Bjelina lica još se više isticala jer su joj usne bile našminkane jarko crvenim ružem. Duža plava kosa padala joj je po ramenima, ali je djelovala neuredno i kao da nije bila čista. Upravo sam je želio upitati što hoće kad je ponovno progovorila.
- Ne prepoznaješ me, zar ne? - u njenom glasu nije bilo prijekora, više ravnodušnosti.
- Ne, žao mi je - uzvratio sam, shvaćajući kako smo se očito već negdje sreli. Ali nisam je mogao svrstati ni u jedan dio sjećanja.
- Ne čudim se što me se ne sjećaš nakon svega. I što me ne prepoznaješ - rekla je sada glasnije. Njen glas nagnao me da se trgnem i spontano joj priđem bliže. Zagledao sam joj se u smeđe oči i nešto mi se odjednom zgrčilo u želucu. Sjećanje mi se vratilo isti čas kad je opet progovorila.
- Ja sam Glorija. Prošlo je dosta godina i jasno mi je da me se ne možeš odmah sjetiti.
- Glorija? ponovio sam kao bez duše.
Gotovo neprepoznatljiva
Zar je ova propala i neugledna žena Glorija? Prekrasna i zgodna Glorija s kojom sam davno hodao, u koju sam bio preko glave zaljubljen i vjerovao da ćemo se vjenčati. Ona ista Glorija koja me bezdušno napustila samo par dana nakon što sam doživio tešku prometnu nesreću i ostao prikovan uz krevet, a onda uz invalidska kolica. Koja se samo par mjeseci nakon što me ostavila udala za uspješnog šefa u poslovnici banke gdje se bila zaposlila kao službenica. To nije moguće! Kako se samo promijenila! Kao da ih je pogodila, nastavila je jednako ravnodušnim tonom:
- Bolesna sam, Zlatko. Imam rak i neću još dugo.
- Zaboga - bio sam posve šokiran, najprije otkrićem njenog identiteta, a sada i ovakvom vijesti. Spontano, obuzelo me žaljenje te sam joj se obratio sućutnim tonom:
- Žao mi je. Zar je stvarno tako loše? - moje riječi učinile su mi se nedovoljno suosjećajnima, čak i glupima. Ali, njoj očito nije bilo do mog sažaljenja jer je odmahnula rukom.
- Pusti to. To je gotova stvar. Pomirila sam se s tim. I samoj mi je dosta ove borbe koja traje već godinu dana. Operacija, kemoterapija i sve te grozne stvari kojima su me podvrgnuli. I još uzalud - pogledala je prema sjedalici, pa sam odmah reagirao:
- Sjedni, molim te. Oprosti što ti već nisam ponudio - pokazao sam na sjedalicu, pa se spustila na nju. Sada sam shvaćao zašto je nisam prepoznao. Posve se promijenila zbog teške bolesti. Ali gledajući je dulje, prepoznavao sam u njoj svoju bivšu djevojku. Zadnjih godina nisam je se niti jednom sjetio, a nesreću koju sam doživio prije petnaest godina želio sam zauvijek ostaviti iza sebe.
- Hoćeš li nešto popiti? Naručit ću - počeo sam, a onda je u ured ušla Tanja.
- Zvali su da će sastanak početi ranije pa vjerojatno nećete stići u kantinu - obavijestila me, bacivši znatiželjan pogled na Gloriju.
- Da, preskočit ću ručak - pogledao sam u nedoumici na sat, a kad je Tanja izišla, rekao sam Gloriji:
- Žao mi je, nemam sada baš vremena. Ne znam zašto me trebaš, ali ako je vezano uz tvoje zdravlje ... Mislim, ako ti treba neka veza ili preporuka za liječnike, naravno da ću nastojati pomoći. Imam neke dobre prijatelje doktore, pa ...
- Nisam zato došla. Ipak, hvala ti. Nudiš mi pomoć, iako sam ja tebe nogirala čim si završio u kolicima - prvi put u glasu joj je nestalo ravnodušnosti. Jedino nisam mogao pogoditi ruga li se sebi ili meni. Bilo mi je žao što je bolesna, ali ako ne treba moju pomoć, ne znam o čemu bih s njom trebao razgovarati, pomislio sam. Odjednom sam osjetio neku nelagodu i obuzela me želja da što prije završim ovaj nenadani susret. Ponovno sam bacio pogled na sat i započeo:
- Morat ću uskoro ići. Imam sastanak, pa ako ...
- Zlatko, moramo razgovarati! - prekinula me hladno.
- Možemo se čuti drugi put ako nešto trebaš. A sada ću stvarno morati ići - ustao sam, a onda mi je zazvonio mobitel. Bio je to moj kolega Dean. Posegnuo sam za mobitelom, ali Glorijine riječi ukipile su me na mjestu.
- Neće biti drugog puta jer je moj pri kraju. Došla sam ti samo reći da imaš kćer!
Neočekivana istina
Zapiljio sam se u nju kao da je poludjela.
- Kakvu kćer? O čemu pričaš? - prozborio sam nakon dulje šutnje, u kojoj se čula samo zvonjava s mobitela na koji se nisam javio.
- Četrnaestogodišnju. Našu kćer!
- Lažeš! Ti si poludjela? - jedva sam izustio. Konačno, mobitel na stolu je prestao zvoniti.
- Ne lažem ti. Nemam razloga za to. Ni ona još ne zna istinu. Ali ne mogu otići u grob prije nego što se pobrinem za nju. Nisam razumio ništa od onoga što je govorila. Kao da sam upao u neku noćnu moru. Bio sam uvjeren da laže, a onda sam pomislio da je njen dolazak ovamo uzrokovan bolešću. Vjerojatno uzima mnogo lijekova, što može utjecati na rasuđivanje, i dalje sam je žalio, ali istodobno me hvatala i ljutnja zbog njene upornosti da me uvjeri kako imam kćer.
- Glorija, molim te da odeš. Ne znam što je tvoj cilj, ali ne želim to više slušati. Žao mi je što si bolesna, doista. Ali nema potrebe da me uvjeravaš u takve laži.
- Prestani! Misliš li da je mene briga za tebe i za tvoje sažaljenje? Nisam te se sjetila ni jednom svih ovih godina. Radim ovo samo zbog Andree. Ako ne vjeruješ da je tvoja kći, napravi DNK test! - očito je izgubila živce. Disanje joj je postalo ubrzano, a u blijede obraze joj je navrlo crvenilo. Kad se zakašljala, zabrinuo sam se.
- Dobro, smiri se. Nećemo se svađati. Reci što imaš - popustio sam. Tanja je provirila u ured:
- Dean je zvao. Kaže da se ne javljate na mobitel. Sastanak samo što nije počeo.
- Neću ići na sastanak! Recite da se radi o zdravstvenim problemima. Nazvat ću kasnije Deana - objasnio sam joj hladno.
- Ali...
- Zar niste čuli što sam rekao? - i moji su živci bili o tankoj niti. Nisam mogao zanemariti Glorijinu tvrdnju da imam kćer. Ona je očito bila teško bolesna i ako je sada ne saslušam, možda doista neću imati drugu priliku.
- Reci, slušam te - potaknuo sam je.
- Onda, nakon nesreće, kad sam te ostavila, bila sam trudna tri tjedna. Nisam ti to rekla. Bio si u bolnici, a nakon toga sam te odlučila ostaviti. Upoznala sam Andrea. Radio je u banci ...
- Znam. To sam kasnije doznao. Znao sam da si se udala za njega. Poslije sam saznao i da si rodila dijete, ali mislio sam da je njegovo - počeo sam vjerovati u njene riječi. Uostalom, mogao sam ih provjeriti utvrđivanjem očinstva, kao što je i rekla.
- Svi su mislili da je njegovo. Mislila sam Andreu reći istinu nakon razvoda, jednom prilikom u svađi, ali dobro je što nisam. Ostala bih bez alimentacije.
- Razvela si se?
- Da, prije dvije godine. A s Andreom ionako nikad nije bio blizak. Kao da je oduvijek osjećao da nije njegova. I plaćanje alimentacije morala sam sudski riješiti.
- Nazvala si kćer po njemu - sinulo mi je.
Moja krv
Da, valjda sam se podsvjesno bojala da ne posumnja. Beba se rodila na vrijeme, ali sam slagala da je ranije rođena - priznala je bez imalo grižnje savjesti.
- Zašto mi to sada govoriš? - upitao sam, iako sam odgovor naslutio iz njenih dosadašnjih riječi.
- Jer Andrea nema nikoga osim mene. Moji su stari, otac sa mnom ne razgovara godinama. Andrea nije briga za malu, a moj brat ima svojih briga. Pristao je uzeti je nakon moje smrti više reda radi, ali živi u Poreču, a Andrea ne želi otići iz Zagreba. Nemam je kome ostaviti. Ona je tvoja kći, tvoja krv, a znam da si ti moralan i pošten. Iako nam nije bilo suđeno, ti si jedini kojem je mogu povjeriti - završila je nevjerojatnu priču.
- Ne mogu vjerovati, ostavila si me jer sam bio invalid, lagala mi tolike godine ...
- Nisam ti lagala. Samo ti nisam rekla da sam rodila tvoje dijete.
- Samo?! - bio sam zgrožen njenim stavom. Nimalo se nije promijenila. Ipak, znao sam da ovaj put ne misli na sebe. Njena kći je i moja, saznanje je bilo tako šokantno da još nisam mogao racionalno posložiti sve u glavi, a još manje emocionalno.
- Nisi joj još rekla?
- Nisam, čekala sam da vidim tvoju reakciju. I odgovor. Ne mogu joj valjda reći da ima drugog oca, a onda da je ni taj ne želi - bila je bezosjećajna kao i onda kad me napustila. Ali ja sam znao da ne mogu okrenuti leđa svome djetetu. Čak i da Glorija nije bolesna, ovakva vijest posve bi promijenila moj život.
- Naravno da joj nećeš to reći. Samo, kako ćemo to riješiti? Moraš joj ti reći istinu.
- Ne brini. Požurit ću se - aludirala je na svoju tešku bolest. Očito ni prema sebi više nije imala obzira.
Nije dijete krivo
Daj mi neki kontakt. Nazvat ću te. Može li sutra? Mislim, kad ćeš joj reći? - činilo mi se da je požurujem, kao da se bojim da bi mogla umrijeti svakoga časa.
- Reći ću joj još danas - ustala je nakon što mi je izdiktirala broj i adresu.
- A ti? - okrenula se na vratima.
- Što ja? - nisam razumio.
- Jesi li u braku? Imaš li djecu?
- Ne. Mislim reći, Marina i ja nemamo djecu. U braku smo pet godina. Ona je ... - želio sam reći da je Marina imala spontani pobačaj i da više ne može zatrudnjeti, ali tako intimnu informaciju ipak nisam želio podijeliti s Glorijom. Očito je nije ni zanimalo što sam htio reći jer je uzvratila:
- Nadam se da tvoja žena neće imati ništa protiv Andreje. Nije dijete krivo.
- Naravno da nije. Marina je divna žena i razumjet će. Ne trebaš se oko toga brinuti - uvjeravao sam je.
Kimnula je glavom u znak pozdrava i otišla bez riječi.
Kad sam stigao kući, bio sam zadovoljan što se Marina zadržala u gradu. Morao sam neko vrijeme biti sam. Kakav nevjerojatan dan! Jedan nenadani posjet preokrenuo mi je cijeli život. Imam kćer, četrnaestogodišnju Andreu. Preplavilo me sjećanje na dane kad je Glorija bila moja djevojka. Bila je posve različita od mene. Ja sam uspješno studirao ekonomiju, a ona je jedva uspjela maturirati.
Zaposlila se kao konobarica, a onda sam je preko nekih svojih poznanstava uspio zaposliti kao službenicu u jednoj poslovnici banke.
Glorija je bila neozbiljna i željna zabave, ali istodobno je bila nevjerojatno zgodna i znala je dobiti sve što je zamislila. Iako moji roditelji nisu bili oduševljeni našom vezom, nisu se izravno miješali, a osobito kad su shvatili da s Glorijom mislim ozbiljno. Čekao sam priliku da dobijem posao i da je zaprosim.
- Možda da još razmisliš, sine, je li ona baš ta prava? - otac me pokušao razuvjeriti, ali bezuspješno.
- Volim je. Ne mogu zamisliti da ostanem bez nje - uzvratio sam odlučno, bojeći se da bi me Glorija mogla ostaviti zbog nekog zgodnijeg. A onda sam doživio tešku nesreću i zbog svega što se nakon toga dogodilo spoznao grubu realnost.
Postao sam drugi čovjek, nepovjerljiv prema svima, pa i ogorčen na sudbinu koju ničime nisam zaslužio. Sklizak kolnik i rupa na mračnoj cesti promijenili su moj život u sekundi. Sletio sam s ceste i auto je nakon prevrtanja završio na krovu. Izgubio sam svijest, a probudio sam se u bolnici nakon višesatne operacije tijekom koje sam skoro umro.
- Sine, mama je ovdje - začuo sam majčin glas. Nije mogla zadržati suze. Nije imala snage ni reći mi istinu koju sam naslućivao - nisam osjećao noge i liječnik je uskoro potvrdio moje sumnje.
- Zbog teške ozljede leđne moždine ostali ste nepokretni. Ali živi ste i to je pravo čudo. Znam da vam se to sada ne čini utješno, ali slijedi vrijeme rehabilitacije, a postoje i nove metode koje ... - zatvorio sam oči i liječnikove riječi su se izgubile.
Dani u kolicima
Nepokretan sam, život ću provesti prikovan uz krevet, bilo je sve što sam zapamtio. Iz bolnice sam prevezen na kućnu njegu, a nakon nekog vremena uspio sam, uz pomoć roditelja, sjesti u kolica.
- Ovo je, znači, moj domet - podrugljivo sam komentirao. Glorija je u početku dolazila u bolnicu, no svaki njen dolazak bivao je sve kraći, a onda i rjeđi. Kad sam došao kući, prošli su dani dok se nije pojavila.
- Kako si? - upitala me. Na sebi je imala novu krznenu bundu. Umjesto odgovora, slegnio sam ramenima:
- Što ne skineš bundu?
- Neću se dugo zadržati. Čeka me prijateljica. Vani u autu. Navratila sam vidjeti kako si - bio je njen odgovor.
- Za to nisi trebala dolaziti. Mogla si telefonirati - promatrao sam njenu bundu koju sam ocijenio preskupom za njenu skromnu plaću.
- Čuj, Zlatko. Žao mi je zbog svega. Mislim, to što se dogodilo je strašno. Da barem nisi išao tamo.
- Zar mene kriviš zbog nesreće? Što sam išao u Bjelovar posjetiti bolesnu nećakinju? - obratio sam joj se povišenim tonom.
Te kišne subote kad se dogodila nesreća uputio sam se posjetiti bratovu petogodišnju kćer koja je operirala slijepo crijevo i dan ranije došla iz bolnice kući. Moja ljutnja kao da je Gloriji dala hrabrost za ono što mi je očito htjela reći:
- Ne znam koliko ima smisla da se i dalje viđamo. Ti si stalno neraspoložen, ne zanima te kako sam ja niti moji problemi.
- Tvoji problemi? A kakvi to? Hoćeš li kupiti bijelu ili smeđu bundu! - shvaćao sam da je s nama gotovo.
Gledajući je kako se premješta s noge na nogu u visokim potpeticama i jedva čeka da napusti moju sobu i moj dom, bilo mi je jasno da to nije žena od koje mogu očekivati podršku, a još manje ljubav. Za nju sam sada bio samo bogalj.
- Zlatko, kao što sam rekla, žao mi je što ti se to dogodilo. Za to nitko nije kriv, ali ne možeš očekivati da ja ... Jednostavno, ne mogu. Tebi je sada potreban mir, vrijeme da se oporaviš - govorila je kao da imam gripu, a gledala me kao da bih je mogao zaraziti. Kad je pogledala na sat, rekao sam joj:
- Slobodno idi. Da te prijateljica ne čeka.
- Zlatko, nemoj biti takav. I ti razumiješ da se ja ne mogu vezati uz nekoga u kolicima. Mlada sam, ne zaslužujem takav život. Pa ja ne znam ništa o njezi bolesnika i invalida - svakom svojom riječi, koje su se zabadale u moje srce poput noža, otkrivala je pravo lice.
- Odlazi - rekao sam, a kad je zaustila da nešto kaže, povikao sam:
- Odlazi, čuješ li! Ne želim te više vidjeti.
- Nema razloga da se na meni iskaljuješ. Ja ti nisam ništa napravila - uvrijeđeno je rekla i otišla bez pozdrava. Prekrio sam lice rukama, a kad je majka nakon nekog vremena ušla u moju sobu, ni prema njoj nisam imao razumijevanja.
- Neću sada juhu. Pusti me na miru - odbrusio sam joj, pa se povukla potresena i uplakana.
Skupa operacija
Roditelji su mi bili jedina potpora u teškim danima koji su uslijedili. Dug boravak u toplicama ojačao me, ali i dalje sam se kretao u kolicima. Odvojio sam se i od prijatelja i sam sebe osudio na izolaciju. Puno sam čitao, a onda sam se sve više počeo zanimati za medicinsku literaturu i za svoj zdravstveni problem. Odlučio sam otići na pregled kod poznatog stručnjaka u Njemačku. Prošlo je nekoliko godina od nesreće, a doktorove riječi da moj slučaj nije beznadan, s obzirom na stupanj i prirodu oštećenja, ulile su mi nadu.
Uslijedile su brojne pretrage, a trebalo je i mnogo novca za zahvat kojim sam bio podvrgnut. No, ono što je bilo najvažnije, a to su mi i liječnici potvrdili, bila je moja ogromna volja i želja da ponovno prohodam.
Upornost i mukotrpan napor urodili su plodom. Počeo sam sam ustajati iz kolica, a onda sam uspio stati na vlastite noge i napraviti par koraka, nakon čega sam završio na podu, ali mojoj sreći nije bilo kraja.
Oporavljao sam se brže od najoptimističnijih očekivanja i šest godina nakon nesreće ponovno sam prohodao. Stekao sam nove prijatelje jer sam sa starima nakon nesreće svojom voljom izgubio kontakt, a onda sam pronašao i posao. Nakon godine rada u maloj tvrtki, zaposlio sam se kao komercijalni direktor u uspješnoj i velikoj firmi. Počeo sam se ponovno otvarati prema ljudima, pa i upoznavati djevojke. O svojoj nesreći nikome nisam govorio i nitko u meni nije mogao prepoznati nekadašnjeg invalida.
Nakon par kratkotrajnih veza upoznao sam ženu svog života. Marina je bila ona prava. Godinu dana starija od mene, bila je voditeljica marketinga u jednoj firmi čije smo usluge angažirali na jednom projektu. Neudana i do tada posvećena poslu i karijeri, zaljubila se u mene na prvi pogled. Kao i ja u nju.
- Znam da imaš neku tajnu o kojoj ne želiš govoriti - rekla mi je nedugo nakon što smo počeli izlaziti.
- Kako znaš?
- Osjećam to.
- I meni se čini kao da se poznajemo cijeli život - nisam porekao, a ubrzo sam joj sve ispričao. Sve osim svoje veze s Glorijom.
- Da sam barem tada bila uz tebe - bilo je prvo što mi je rekla kad sam završio svoju ispovijest. Bez riječi sam je zagrlio i tada posljednji put s gorčinom pomislio na Gloriju. Zaprosio sam Marinu i naš brak je od samog početka bio sretan. Jedino što nas je potreslo bio je Marinin spontani pobačaj. Nakon tri godine braka uspjela je konačno zatrudnjeti, ali kako je već bila u trideset i osmoj, teško je nosila, a onda je nakon mjesec dana trudnoće izgubila bebu. Bila je neutješna, osobito kad joj je liječnik rekao da bi svaka iduća trudnoća bila rizična ne samo za dijete već i za nju.
- Nema veze, dušo. Važno da si ti dobro. Ne bih preživio da te izgubim - tješio sam je, iako je i meni bilo teško što smo izgubili dijete. Pomirili smo se s time da nećemo imati djece, a ja sam od života nakon nesreće ionako malo očekivao. Bio sam zahvalan već na izlječenju i na Marini.
Priznanje na godišnjicu
Kakva igra slučaja! Danas je bila naša peta godišnjica braka i ja sam doznao da imam kćer. Kad je Marina konačno stigla kući, znao sam da te večeri nećemo ići u restoran. Nisam htio odgađati neminovno i pretvarati se da se ništa nije dogodilo. Uostalom, Glorija je bila jako bolesna i situaciju je trebalo što prije riješiti. Marina me dobro poznavala jer je odmah s vrata rekla:
- Što se dogodilo, ljubavi? Imao si problema ne poslu?
Kimnuo sam glavom.
- Razgovarat ćemo nakon večere. Sigurno si umorna - uzvratio sam.
- Zar ne idemo van? - začudila se.
- Žao mi je, dušo. Ali dogodilo se nešto o čemu moramo razgovarati - rekao sam, osjećajući sve veću nervozu.
- Plašiš me, Zlatko - uozbiljila se i sjela do mene na kauč. Shvatio sam da želi da joj odmah sve kažem. Možda je tako najbolje.
- Danas je na poslu bila jedna žena - započeo sam.
- Na poslu?
- Došla je u moj ured, k meni. Nisam je odmah prepoznao. Teško je bolesna, ima rak i bojim se da joj nema pomoći.
- To je strašno. Tko je ta žena? Poznaješ je? Od ranije? - Marina je shvatila da je riječ o nekome iz prošlosti.
Tako mi je olakšala.
- Marina ... - zagledao sam se u nju, tražeći najbolje riječi. No, kako sam i dalje šutio, ona je rekla:
- Zlatko, i ti i ja imamo prošlost. Nismo se vjenčali kao klinci. Je li to bila neka tvoja bivša? - Marina me tako dobro poznavala da me ganula. Stavio sam joj ruke na ramena.
- Da. Zove se Glorija, nekad smo hodali. Davno. Prije nesreće.
- Zašto te tražila? Nakon toliko godina.
- Teško je bolesna. Prekinuli smo kad sam doživio nesreću. Nisam je se želio ni sjećati. Danas sam sretan što je naša veza tada završila. Čak i na takav način.
- Ostavila te? - upitala me pa sam joj ispričao sve o prekidu s Glorijom.
- Strašno. Ne mogu ni zamisliti da netko može biti takav. Ona te nije voljela, Zlatko - Marinine riječi i njeno razumijevanje još jednom me potreslo.
- Znam.
- Pa zašto je sada došla? Zbog bolesti? Što želi od tebe? - nije shvaćala, a u meni je rastao strah.
- Vidiš, Glorija ima kćer. Četrnaest joj je godina. I rekla mi je ... - nisam imao snage nastaviti, a u sobi je zavladala tišina.
Teška dilema
Marinine zjenice su se raširile, po čemu sam zaključio da joj se odgovor sam nametnuo. Kad je odmahnula par puta glavom, shvatio sam da joj je istina ipak preteška.
- Što? Da je to dijete tvoje? Zaboga! - izustila je, a onda se pribrala i nastavila s pitanjima koja su bila više konstatacija:
- Imaš dijete s drugom ženom? Rodila je tvoje dijete? Jesi li znao za to? - posljednje pitanje ipak me pogodilo.
- Naravno da nisam znao. Rekla mi je to danas. Kad me ostavila, nisam ni znao da je trudna. Udala se za drugoga i podmetnula mu dijete. Ne znam kako drukčije da to nazovem - rekao sam kao da se ispričavam za Glorijine postupke.
- Podvalila je drugome tvoje dijete?! Kako uopće znaš da je tvoje? Možda laže. Takva žena je očito spremna na sve - govorila je još uvijek u nevjerici.
- Bolesna je, Marina. Umire. To se vidi. Nisam je uopće prepoznao. Osim toga, rekla mi je da mogu provjeriti testom očinstva.
Nema razloga da mi to laže.
- Pa gdje je djetetov otac? Mislim, njen muž.
- Razvedena je.
- I sada ti je rekla? Prije nego što umre. Zašto? Kaje se zbog laži?
- Marina, ona želi da se ja brinem za Andreu. Otac, njen očuh je ne želi iako misli da je njegova. Kad Glorija umre, mala nema nikoga.
Marina je ostala bez riječi. Znao sam da joj je ovakva priča došla kao grom iz vedra neba. Toliko je željela imati sa mnom dijete, a onda smo ga izgubili. Sada doznaje da ja već imam dijete s drugom. Ustala je.
- Idem se istuširati.
- Marina! - gotovo sam zavapio.
- Oprosti, moram razbistriti misli.
Naša godišnjica braka bila je daleko od slavljeničke. Jeli smo na brzinu spremljeno jelo i u tišini. Znao sam da ćemo razgovor morati nastaviti, ali ja se nisam usuđivao prvi progovoriti. Osjećao sam se krivim, iako sam znao da za to nema ni jednog razloga. Konačno, kad smo legli u krevet, Marina je rekla:
- Što je, tu je! Ako je dijete tvoje, onda kao da je i moje. Nazovi je što prije.
Susret s bratom
Snažno sam je zagrlio, pomislivši prvi put u životu da je možda postojao razlog zbog kojega sam onda doživio nesreću. Jer da nisam, Glorija me vjerojatno ne bi ostavila i nikad ne bih upoznao Marinu. A sa ženom kao što je Glorija nikad ne bih bio sretan. Sutradan sam je nazvao i dobio sam samo kratku informaciju:
- Rekla sam joj. Ne mogu reći da je bila oduševljena. Ali naviknut će se, ona je sada u pubertetu, ima problema i sa školom. Nije s njom lako.
- Volio bih je upoznati.
- Javit ću ti se uskoro - rekla je i završila razgovor.
Ali Glorija mi se nije javljala. Nije više odgovarala ni na moje pozive. Pomišljao sam da je odem potražiti na adresu koju mi je dala, a onda me nazvao Glorijin brat, Goran. Davno smo se upoznali, ali danas ga sigurno više ne bih prepoznao.
- Glorija je u bolnici. Stanje joj je teško, ali rekla mi je da ti se javim. Stigao sam sinoć iz Poreča - objasnio je te smo se dogovorili da ćemo se naći sutra.
- Kako je ona? - upitao sam ga čim smo sjeli na piće.
- Loše. Doktori kažu da je pitanje sata. Sad sam došao iz bolnice.
- Žao mi je - promrmljao sam.
- Čuj, Zlatko, želim prijeći na stvar. Za moju sestru više nema nade. Pomirio sam se s tim. Tako je to u životu. Nisam znao da je mala tvoja, a bio sam sestri obećao da ću je uzeti. Andrea za nju nije briga, a mala je ipak moja krv. No, ovo sada vjerojatno mijenja stvar - iz njegovih riječi zaključio sam da mu nije teško pala promjena.
- Naravno. Ja sam joj otac i želim se brinuti za nju - odlučno sam rekao.
- Jesi li siguran? Da si ti otac? - vidjevši moje šokirano lice, nasmijao se. - Ne brini se. Tvoja je. Sada kada to znam, vidim i sličnosti. Kad sve ovo završi, upoznat ću vas. Sada ipak nije vrijeme.
- Razumijem - složio sam se. Glorija je umrla sutradan navečer. Goran mi je rekao da bi bilo bolje da ne dolazim na pogreb jer bi Andrei moja prisutnost stvorila još veći šok.
Sa svojom kćeri upoznao sam se nekoliko dana nakon pogreba. Andrea je bila lijepa tinejdžerica, ali već na samom početku shvatio sam na što je Glorija mislila kad je rekla da s njom nije lako. Na usni je imala piercing, a na ruci tetovažu.
- Svejedno mi je. Samo ne želim ići iz Zagreba. Ovdje je moja ekipa - odgovorila je kad ju je ujak upitao bi li radije živjela sa mnom i Marinom ili otišla s njim u Poreč. Prema meni nije pokazala nikakve emocije, a primijetio sam da se više nego u mene zagledala u moj novi automobil. Ni na sljedećem susretu, kad sam došao s Marinom u mali stan u kojem je živjela s Glorijom, nije pokazivala nikakve osjećaje. Kao da joj je činjenica što sam joj otac bila nevažna. Shvaćao sam da joj je tijekom odrastanja bila uskraćena ljubav i da je zaokupljena samo sa sobom.
- Imat ćemo mi posla s njom. Vidim ja to. Ali ima tvoje oči - Marinine riječi su me ohrabrile.
Konačno obitelj
Godine koje su uslijedile nisu bile lake, ali Marinin i moj trud oko Andree, koja je tako nenadano ušla u naše živote, kao i mi u njezin, na kraju se isplatio. Nakon brojnih svađa i neugodnih scena, u kojima s njene strane nisu izostale ni grube riječi, pa uvrede, dočekali smo dan kad nas je Andrea konačno prihvatila kao svoju obitelj.
- Marina, bi li išla sa mnom popodne kupiti maturalnu haljinu? - upitala je čim je toga dana došla iz škole.
- Rekla si da želiš u kupovinu s frendicama - Marina se iznenadila, a i mene je njezin poziv začudio, a još više molba u njezinu tonu.
- Radije bih išla s tobom.
- Kako to?
- Pa posvađala sam se s Monikom - objasnila je.
- Zašto?
- Jer je pozvala jednog dečka na svoj rođendan. A zna da mi se on sviđa - odgovorila je tiše, misleći da ja ne čujem. Zadubio sam se u neke spise, kao da ne slušam njihov razgovor.
- Naravno da ćemo ići zajedno. Kupit ćemo ti najljepšu haljinu - rekla joj je Marina, a Andrein odgovor me ganuo skoro do suza.
- Znala sam da mogu računati na tebe.
- Kako se zove taj dečko? - upitala ju je Marina.
- Ispričat ću ti. Ako obećaš da nećeš reći tati.
- Obećajem - Marina ju je zagrlila, a prije nego što su zajedno napustile dnevni boravak, značajno mi je namignula. Znao sam da će od tada u našem domu biti sve u redu.
Vratio sam se iz Kanade i pronašao voljenu[/caption]Jedna od takvih je bila moja mama. Uvukla se u svoju ljušturu, odlazila na nastavu i vraćala se, bez osmijeha na licu, na kakvo sam godinama navikao. Dapače, sve češće je bila uznemirena, zabrinuta pa čak i ljuta. No, svoju je ljutnju morala skrivati na radnom mjestu jer, ona je spadala među obilježene, budući je moj otac pripadao drugoj vjeri i narodnosti. Dakle, njezin je brak bio tzv. mješoviti, što god to značilo. Moji roditelji nisu pohrlili na crkveno vjenčanje kao neki naši bivši prijatelji iz propalog režima čija djeca su se u svojoj tinejdžerskoj dobi pripremala za krštenje u crkvi.
- Hoćeš li se i ti prijaviti za pripremu crkvenog krštenja? - pitao me tata kad sam ih u vrijeme vikenda obišao.
- Molim? Da se krstim u dvadeset i osmoj?
- Zašto ne, ako to želi tvoja buduća!
- Ako misliš da je moja buduća Sonja, jako se varaš. Djevojka koja me ne voli ovakvog kakav jesam: nekršten, nacionalno neopredijeljen, provincijski liječnik opće prakse, bez mržnje u srcu i ušteđevine na bankovnom računu, nenaklonjen politici pa prema tome i napredovanju u karijeri, nikad neće biti moja žena.
- Ne znam Gorane, čemu ta provokacija! Ja našem Vladimiru ne bih nikad postavila takvo pitanje, jer mi je poznato njegovo uvjerenje - branila me majka. - Ni kao dijete, ni kao mladić pa ni sad kad je postao svoj čovjek, nije bio povodljiv. Jer čovjek koji se mijenja kako vjetar puše, i nije pravi čovjek, već obični konvertit ragirala je mama Anja.
- A što je onda Sonjina mama, tvoja draga prijateljica Petra, koja se sad hvali kako su njena djeca krštena u crkvi kad je ona u školi bila partijski sekretar? "Oduvijek sam bila i ostala velika vjernica", ističe bez nelagode ... - oponašao je tata Petrin glas i mimiku u skladu manira fine gospođe.
- Ako od mene tražiš odgovor, nećeš ga dobiti jer bih morala reći nešto ružno, a Petru i dalje smatram prijateljicom. Možda će nam njena Sonja ipak jednog dana postati snahom. Hoće li, sine? - oba su roditelja uprla pogled u mene tražeći potvrdu.
- Jesam li ti rekao, Anja, Vladimir još nije siguran koja mu je draža: plavuša Sonja ili crnka Tara. Zato i šuti kao da nije čuo naše pitanje. I bolje je da se ne ženiš u ovo nemirno vrijeme. Tko zna što nam donosi novi dan.
- Je li to tvoj otac bulazni ili si doista raskrižen između te dvije cure, učiteljice i medicinske sestre? Što je on to zapazio kad te nedavno posjetio, a što ja ne znam? Tu sam djevojku, medicinsku sestru Taru, vidjela samo u prolazu i učinila mi se doista zgodnom. Ali Bože moj, zgodnu curu možeš sresti na svakom koraku pa nisam obratila pažnju ...
- Pustimo se praznih razgovora, no ako te baš zanima, Tara ima dušu, što se ne bi moglo reći za Sonju. Ona se u posljednje vrijeme uzoholila kao i njena majka, ta tvoja divna prijateljica Petra. Otkad se društvena klima promijenila, neki su ljudi postali posve drukčijima pa više ne prepoznaješ u njima one ljude koje si do sada poznavao. Ili si samo mislio da ih poznaješ - pokušavao sam majci reći zbog čega su se i moji osjećaji prema Sonji promijenili. Bio je to razgovor između mene i mojih roditelja prilikom jednog dolaska kući kad je prava katastrofa već bila na pomolu.
Neki moji poznanici, upućeniji u dogadanja koja su uslijedila mjesec dana kasnije, potiho su otišli iz mjesta mog prvog službovanja, a koje se nalazilo na području gdje su se i odigrali najžešći ratni sukobi. Budući da se rat počeo razbuktavati ljeti, Sonja i njeni roditelji se nisu vratili nakon ljetnih praznika, a Petra kao podoban nastavnički kadar, odmah se zaposlila u glavnom gradu.
Kako da vas sve ostavim?
Suprug joj Zlatko i Sonja dobili su radna mjesta u okolici pa su i dalje skupa stanovali u stanu dobivenom od grada. Ne kaže narodna mudrost uzalud da je rat nekome zlo, a nekome brat. Ja nisam mogao pobjeći s mog radnog mjesta zbog savjesti koja mi to nije dozvoljavala, iako sam bio izložen višestrukim opasnostima na koje mi je ukazivao moj stariji kolega Mladen i njegova supruga Sandra.
- Vladimire, dobro me poslušaj što ću ti reći. Situacija sve više izmiče kontroli - jednog je dana bio posve otvoren. - Poznato ti je da su već mnogi otišli iz našeg mjesta, a sad je došao red i na tebe.
- Ali Mladene, ja sam samo liječnik koji pomaže bolesnicima bez obzira na čijoj su strani, koje su vjerske i nacionalne pripadnosti. Ne bavim se politikom i ne želim pripadati ni jednoj opciji pa zašto da bježim?
- Upravo zato što ne pripadaš ni jednoj strani! Rat je prljava rabota, kao i politika koja ga proizvodi pa možeš postati meta sviju zaraćenih strana jer ih, nažalost, ima više od dvije. Da ovdje nemam kuću, stare roditelje i obitelj, već bih davno napustio ovo mjesto. Poslušaj me, jer sutra već može biti kasno. Ako ti noćas pokucaju na vrata i odvedu te na ratište kao liječnika sumnjam da ćeš, kakav jesi, neutralan, preživjeti.
- A što će biti s vama koji ostajete? Hoću li život provesti s osjećajem krivnje da sam u teškim trenucima ostavio vas koji ste mi kroz ove dvije godine prirasli srcu kao najbolji prijatelji ...
- Ne brini za nas jer mi pripadamo ovdje gdje smo rođeni iako u duši ne podržavamo ideje ekstremista koji su sami sebe odabrali da budu vođe. Da ti bude lakše, reći ću ti u najvećem povjerenju da Taru nočas šaljemo u Njemačku ...
Kad sam to čuo, bez daljnjeg sam protivljenja počeo pakirati svoje stvari spreman na odlazak. No, želio sam se svakako oprostiti s Tarom prije nego otputuje. Zavolio sam tu mirnu i tihu djevojku mada joj to nisam još imao prilike reći, iako sam znao da me ona voli svim svojim bićem. Pružajući mi ruku, kad sam je tog dana posjetio u stanu, dotaknula me čeznutljivim pogledom svojih predivnih tamnih, vlažnih očiju kad me upitala:
- Došli ste me pozdraviti jer ste doznali da noćas odlazim? Moram vam priznati da mi je svaki dan u vašoj blizini bio ispunjen srećom, iako sam znala da pripadate drugoj ženi - izrekla je tihim, smirenim glasom baš ono što je u tom trenutku i trebalo reći.
U ratu je važno preživjeti
Što sam mogao odgovoriti na te riječi, svjestan da je sve moglo poteći drukčije, samo da sam imao malo više drskosti i Sonji okrenuo leđa prije nego je to ona učinila meni. No, prošlost ne možemo ispraviti, ali da se ne bih kajao što sam propustio i posljednju mogućnost da Tari otkrijem svoja osjećanja, nježno sam je zagrlio, a naše su se usne neočekivano spojile u dugi poljubac s obostranom željom da ovaj naš rastanak upamtimo kao trenutke najveće sreće što je mogu doživjeti dva bića sjedinjena u ljubavi. To smo poslijepodne ispunjeno lomnim trenucima sreće proveli svjesni da naš skori rastanak može biti konačan jer, neumoljiva stvarnost s prijetnjom rata je zakucala i na naša vrata. Pred nama više nije bio novi dan pa smo se jedno drugom davali bez ostatka, poput alkoholičara koji se odlučio na apstinenciju pa ispija svoje posljednje čaše do dna.
- Zahvalna sam sudbini što si mi ti prvi muškarac pa ako u našim životima uopće postoji neka predodređenost, možda ćemo se jednog dana ponovo sresti - rekla je Tara kad smo se rastajali, dok su njenim blijedim licem klizile suze. - Kad stignem na odredište, javit ću se Mladenu i Sandri na već dogovoren način pa ćeš od njih doznati i moju adresu. Čuvaj se, jer je u ratu najvažnije preživjeti. I ne zaboravi da te volim svim svojim bićem, i da ću te uvijek voljeti - prošaputala je.
Nisam joj rekao da i ja namjeravam uskoro otići iz ovog mjesta uzavrelih strasti ljudi spremnih da se odazovu pozivu ratnih truba. Otišao sam dva dana kasnije u sretan čas, jer su već sljedeći dan svi izlazi iz grada bili zapriječeni. Moji roditelji nisu bili iznenađeni kad sam im rekao da se više ne vraćam na svoje radno mjesto.
- Mislim da više nigdje u ovoj državi, koja se na očigled raspada, nisi siguran i ne možeš ostati neutralan. I tebe će uskoro pozvati jer si vojni obveznik, no ti, srećom, nećeš ljude ubijati već spašavati jer si liječnik. Ne raspada nam se samo država, već i poduzeća. Moje je na izdisaju pa bude li sreće, otići ću u mirovinu prije navršene šezdesete, a oni mladi će završiti na burzi - govorio je moj otac rezignirano prihvaćajući bespomoćnost kao jedini način opstanka.
- Sine, dobro me poslušaj i prihvati moj savjet! - javila se mama koja je bila neobično zamišljena i uznemirena. - Da, sigurno ćeš biti uvojačen ako čekaš skrštenih ruku. No, imam ja za tebe bolji prijedlog kako iskoristiti vrijeme dok se ovo ne smiri. I ne slažem se s tatom kad kaže da nitko ne može ostati neutralan. Tako je mislio i moj otac kad je početkom Drugog svjetskog rata nasjeo Hitlerovoj propagandi i otišao u njemačku vojsku kao dobrovoljac. Svoju je zabludu platio životom na kraju rata pa mu ni danas ne znamo groba, a kosti mu trunu negdje u nekoj jami - slušao sam osupnut majčinim riječima koje je izrekla prvi put.
- Zar tvoj otac nije bio otjeran na prisilni rad u Njemačku? Nisi li mi ti ispričala takvu priču o mom djedu Matiji?
- Jesam, sine! Ovu sam laž toliko puta ponovila da sam i sama počela u nju vjerovati kao da je istina. Uostalom, moja mi je pokojna mama ostavila tu "istinu" o mom ocu u amanet pa je normalno da sam je tebi kao takvu i prenijela. Meni je krajem onog rata bilo samo šest godina pa nisam ni mogla imati svoju istinu kao moj brat, deset godina stariji od mene. Vjerovala sam starijima dok nisam sama doznala istinu.
- Ujak Andrija iz Kanade! Šteta što ga nisam imao prilike upoznati. Po fotografijama sam zaključio da je bio markantan muškarac ...
- Da, isti naš otac, tvrdoglav i prkosne naravi ...
- Reci mi, majko, zašto nas ujak nikad nije posjetio, niti nas pozvao k sebi?
- Evo, upravo želim s tobom razgovarati o ujaku Andriji. Oni u svijetu su bolje upućeni u događaje kod nas nego mi, pa se zabrinuo za našu sudbinu. Ponovo sam u njemu prepoznala svog emotivnog brata kakav je bio dok smo bili djeca. Pred mjesec dana sam primila njegovo pismo u kojem nas poziva da dođemo k njemu i ostanemo dok ne prođe ta gungula u našoj zemlji.
Moj odlazak u Kanadu
Njegova me ponuda ganula do suza i zahvalna sam mu, ali nas dvoje ne bismo nikuda iz naše kuće. Neka on zbrine tebe, a nas dvoje ćemo već nekako preživjeti i tu nevolju koja se sve više nazire. Sad si ionako nezaposlen, kao što si bio kad si prihvatio službu u teškoj provinciji kao što je mjesto iz kojeg si se, srećom, maknuo na vrijeme. Oprosti mi, sine, što sam bez tvog odobrenja obećala svom bratu da ćeš doći k njemu, te iskoristiti mogućnost specijalizacije što ovdje sigurno nećeš tako skoro uspjeti ostvariti. On je po zanimanju advokat pa je kao takav bio u mogućnosti u kratkom vremenu dobiti sve potrebne papire za tvoj dolazak. Poslao mi je garantno pismo pa možeš otići prije nego budeš pozvan u vojsku. Samo mi nemoj, molim te, zamjeriti što sam takve sudbonosne korake za tebe, poduzela bez tvog učešća. Pokušaj shvatiti moje ogorčenje kad sam spoznala razloge zbog kojih je moje napredovanje u službi onemogućeno.
Kad mi je odbijena zamolba za odlazak na doškolovanje za školskog pedagoga, a umjesto mene poslana kolegica koja po svojim stručnim i radnim karakteristikama to uopće ne zaslužuje, već je izabrana zbog zasluga svog pretka u prošlom ratu, bilo mi je jasno gdje mi je mjesto. A nisi li ti dobio odbijenicu za radno mjesto iz istih razloga? Moj mi je brat konačno otvorio oči kad mi je opisao razloge svog odlaska u Kanadu. Eto, zato sam ga poslušala kad je predložio da pođeš njegovim stopama, a tamo će ti biti omogućena specijalizacija koju ovdje nećeš dobiti. Poslušaj me i spremi se za putovanje dok ti je još put otvoren. Tvoja će ti izvrsnost na studiju u stranom svijetu omogućiti ostvarenje želje za stjecanjem karijere, što ne možeš postići u rođenoj zemlji.
Nakon spoznaja o svom djedu, da je bio na strani onih koji su čovječanstvu nanijeli najveće zlo, osjetio sam se poraženim kad sam shvatio da je svojim sudjelovanjem i nehotično odredio sudbine svojih potomaka. Da ne spadam među privilegirane i da do uspjeha moram doći samo svojim zalaganjem, inteligencijom i upornošću, bilo mi je odavno jasno, ali da sam dotadašnji život proveo obilježen sjenom iz prošlosti, toga nisam bio ni svjestan. Kao dijete iz mješovitog braka i nacionalno neopredijeljen, nisam se uklapao niti u nove tokove društva pa sam s lakoćom prihvato majčin savjet da odem u novu sredinu. Ujak Andrija me dočekao raširenih ruku i otvorena srca. Kao uspješni odvjetnik, poznatog imena i s dobrim vezama u visokom društvu, bez problema mi je našao posao u bolnici gdje su mi godinu dana kasnije odobrili sprecijalizaciju kirurgije.
- Znaš li, Vladimire, kad me tvoja mama, moja sestra Anja zamolila da ti sredim dolazak u Kanadu, bio je to moj sretan dan. Već sam se bojao da ćemo do kraja života ostati stranci pa sam načinio prvi korak u našem približavanju kad sam joj napisao pismo i pozvao je da s obitelji dođe k meni dok se kod vas ne smiri situacija. Siguran sam da zbog mene u novonastalim prilikama u Hrvatskoj, više ne bi imala problema nakon povratka. Jedino si ne mogu oprostiti što smo izgubili vrijeme od četiri desetljeća provedenih u uvjerenju da mi nikad nije oprostila što sam otišao iz domovine. Ja se nisam mogao, a ni htio, pomiriti sa životom u sjeni prošlosti. Zar smo mi, djeca, krivi za pogrešna politička opredjeljenja naših očeva? Ja sam, za razliku od moje sestre, na vrijeme shvatio da ću čitavog života snositi krivnju bez krivice, živjeti u procjepu između istine i laži, razvlašten od prava na samog sebe ... A to sam shvatio po mnogočemu i do dvadesete, a kad su mi odbili smještaj u studentskom domu uz obrazloženje da su mjesta namijenjena sinovima i kćerima zaslužnih roditelja, tada mi se čaša gorčine prepunila. Odlučio sam napustiti zemlju u kojoj ću, ako ostanem, preživjeti život kao zarobljenik prošlosti. Bio sam prisiljen otići bez pozdrava kao što je to zahtijevala situacija ilegalno organiziranog izlaska iz zemlje. Kao što ti je poznato, majku više nikad nisam vidio, a možda je tuga za mnom ubrzala i njen konačni kraj.
Godine rada u bolnici
Budući da je tvoja mama, a moja draga sestra radila u državnoj službi koja je pod kontrolom režima, nisam joj se javljao da joj ne naškodim, dok je vrijeme neumoljivo teklo pa i proteklo četrdeset i neka godina ... No, ostavimo prošlost, iako nam ona još uvijek određuje budućnost. Jer, da nije tako, ti ne bi sada sjedio u mojoj sobi, a ja se ne bih radovao što ti mogu pružiti gostoprimstvo u mojoj kući. Potrudit ću se da ti omogućim stjecanje karijere, da ne moraš prolaziti trnovit put kakvim sam ja prolazio kad sam se našao ovdje, sam među nepoznatim ljudima pristiglim sa svih kontinenata. O tome kako sam se snalazio, uspio završiti pravo i o svemu ostalom, doznat ćeš kasnije.
Da će i tebi biti u početku teško, posve je normalno, jer je svaki početak težak. Ali što je najvažnije, ti vladaš engleskim jezikom kojim govori većina stanovništva Ontarija kamo spada i naš grad. Čak je i klima ugodna, a sve ostalo ovisi o tebi. Toplo se nadam da ćeš se lijepo slagati s mojom suprugom Julijanom, jer nikad nisam požalio što sam oženio skromnu udovicu s dvoje djece. Oženio sam se u trideset i osmoj mada sam mogao birati između mladih ljepotica kojima je bio privlačan moj položaj, ja sam se odlučio za ženu mojih godina, ozbiljnu i bogatu životnim iskustvom. Njena su djeca odrasla i imaju svoje obitelji pa nas dvoje živimo sami, te mi je zato posebno drago što si nam došao.
- Hvala ti, ujače, na svemu što si učinio za mene, a ja ću se truditi da opravdam tvoje povjerenje - rekao sam, ganut.
I tako su zaredale godine rada u bolnici gdje sam se pokazao uspješnim u poslu pa sam u istoj bolnici ostao i kao kirurg nakon završene specijalizacije. Uz neprekidno stručno usavršavanje praćenjem svih mogućih dostignuća na polju medicine, vrijeme je brzo prolazilo i nije bilo puno mjesta za privatni život. Često bih s tugom u srcu pomislio na Taru kojoj nikako više nisam mogao ući u trag. O stanju u domovini pisala mi je mama, ali mi o mjestu gdje sam službovao nije mogla ništa detaljnije reći osim onog što se moglo naći u tiskovinama.
Prošlo je tako šest godina prije nego mi se Mladen javio pismom iz kojeg sam više naslućivao nego što bi izrijekom bilo napisano, da su najteža vremena iza njih. Ipak me vijest da su svi iz Mladenove obitelji preživjeli rat, osim što mu je otac umro u osamdesetoj, obradovala. Razmjenjivali smo pisma iz kojih sam saznavao o prilikama u domovini i sve češće pomišljao na povratak. Nisam svom ujaku govorio o nostalgiji koja me sve više mučila. Počeo sam se osjećati poput biljke presađene na tlo kojem ne pripada. Zaredale su noći nemirnih snova u kojima sam proživljavao nešto poput paralelnog života, onog kojem više ne pripadam u stvarnosti, a čiji se sadržaji redaju iz noći u noć. Najčešće bi mi se javljao lik Tare kako me gleda tužnim očima zasjenjenim dugačkim trepavicama, a kad bih pružio ruke da je zagrlim, budio bih se čvrsto grleći svoj uznojeni jastuk. Poslije takvih snova, bojao sam se pogleda glavne sestre Vanesse, s kojom sam bio u vezi, a koja bi mi često prigovarala da sam duhom odsutan.
- Znaš li Vladimire, da su oči ogledalo duše. Ne možeš skriti odraz tuge što ti se zrcali u pogledu. Samo si fizički ovdje, a mislima i osjećajima si negdje drugdje i uz neku drugu ženu. Da nije tako, već bi me vjerojatno zaprosio, ako uopće namjeravaš osnovati obitelj - rekla je.
U pravu je, proletjelo mi mislima slušajući Vanessine prigovore koji su mi se učinili umjesnima. Djevojka je u trideset i drugoj, kad je vrijeme za udaju, a ja joj još nisam ponudio brak pa želi znati na čemu je. Dovoljno je privlačna da si nađe muža kad to poželi pa moram biti toliko pošten da joj kažem kako ne namjeravam ostati u Kanadi, pa se iz tih razloga ne želim vezati brakom. Proticala je i trinaesta godina mog boravka u Kanadi, života provedenog u svakodnevnoj jurnjavi, napetosti u poslu i emotivnoj praznini. Kad sam te noći nakon mnogobrojnih operacija došao kući, nisam mogao ni zalogaja staviti u usta iako se ujna potrudila pripremiti moje omiljeno jelo.
- Oprostite, ujna Julijana, popit ću samo šalicu mlijeka pa idem u krevet - ispričao sam se, i dok sam ispijao mlijeko, ujna je preda me na stol stavila preporučeno pismo što ga je u moje ime preuzeo ujak. Videći ime pošiljatelja, srce mi je luđački poskočilo. Pošiljka na kojoj je stajalo Mladenovo ime, činila mi se preteška za obično pismo pa sam ga s velikom znatiželjom otvorio. Iz omotnice je ispalo pismo a novinski list sam pažljivo izvadio i rasprostro po stolu očekujući neki bombastični naslov, ali ništa posebnog nisam zapazio. Moram najprije pročitati pismo, pomislim i započnem čitati već poznati mi rukopis doktora Mladena. Nakon pročitanog pisma nisam više mogao zaspati od silnog uzbuđenja. Mladen mi je predlagao da investiram u obnovu u ratu oštećene zgrade Doma zdravlja u kojem sam započeo svoju liječničku karijeru pa da osnujemo privatnu zdravstvenu ustanovu kakva nedostaje ovom mjestu sa širom okolicom iz koje su bolesnici prisiljeni putovati u udaljeni grad.
Ponudio mi je svoja sredstva
U priloženom novinskom listu bio je tekst objavljenog natječaja za privatizaciju bivšeg Doma zdravlja, s uvjetima i rokovima ponuda. "S jednim manjim udjelom možemo učestvovati moja supruga i ja, ali se nas dvoje samih ne bismo usudili upustiti u kompletan posao oko obnove i osnivanja ustanove, bila to ambulanta ili klinika. Ako se namjeravaš vratiti, sad je najpovoljnije vrijeme za povratak. Razmisli i javi mi", završio je poslovni dio pisma.
- Ona poštanska pošiljka što si je jučer preuzeo, stigla mi je od kolege Mladena. Predlaže mi da se udružimo u osnivanju privatne zdravstvene ustanove u bivšem Domu zdravlja gdje smo nekad obojica radili. Zgrada je prilično stradala u ratu pa je treba obnoviti, a tek potom tražiti odobrenje za osnivanje ustanove. No, najvažnije je osigurati novčana sredstva ... - pokušao sam zainteresirati ujaka, onako indirektno pričajući mu o povoljnim mogućnostima ulaganja kapitala u ovo poslijeratno vrijeme u domovini.
- Upravo sam to htio reći. Bojim se da ti neće biti dovoljna tvoja skromna ušteđevina, a da ne ulaziš u kredite, bit ću slobodan ponuditi svoja sredstva u toj investiciji. Ako je smatraš perspektivnom, rješenjem za svoju budućnost koju izgleda ne namjeravaš graditi ovdje, želim ti u tome pomoći jer ja nemam nasljednika osim tebe, Vladimire! Zar misliš da ja ne planiram barem posjetu domovini, ako ne i povratak? Otkad se češće čujem sa sestrom, sve više me obuzima čežnja da se sretnemo. Ako je vjerovati vijestima koje do nas dopiru, ratne su rane zaliječene, a sad su zemlji potrebni ljudi poput nas, koji su spremni uložiti svoj kapital u brži razvoj privrede, zdravstva i kulture. Uostalom, ja nemam nikoga bližeg od tebe, pa se osjećam obaveznim osigurati tvoju budućnost. Da, svakako sam za ulaganje jer novac ionako leži na računima, a korist imaju samo banke. Budući da je ponovo bila uspostavljena telefonska linija, često smo se čuli telefonom, ali smo osjetljivije stvari rješavali pismima. Mladena sam obavijestio o svom pristanku i učešću svog ujaka u cjelokupnom pothvatu. Samo je još preostalo čekanje završetka natječaja da Mladen obavi uplatu objekta, a zatim priprema za povratak.
Ujak je bio toliko uzbuđen da sam se bojao da mu se što ne dogodi od silnog uzbuđenja. Tako je došao i dan kad smo nas troje, jer je s ujakom išla i Julijana, sjeli u avion za Zagreb. Susret moje mame s bratom, kojeg nije vidjela oko četrdeset godina, doista je bio dirljiv. Nisam tada ni slutio kakvo me iznenađenje čeka u mjestu mog prvog službovanja. Bio je lijep sunčani dan na početku ljeta kad smo se ranim jutrom uputili u taj brežuljkasti kraj što je odisao bogatsvom boja i mirisa sa cvjetnih livada uz cestu, a dokle pogled dosiže prostiru se šume i brežuljci obrasli voćnjacima i obnovljena sela. Julijana je bila zadivljena krajolicima što su se izmjenjivali pred našim očima i postavljala je bezbroj pitanja na koja je neumorno odgovarala moja mama koju sam jedva nagovorio da pođe s nama.
- Izgleda da ću morati naučiti engleski kako bih mogla razgovarati sa svojom šogoricom da ne mučim svog brata - milujući ga pogledom punim ljubavi, rekla je moja mama.
- Meni je to zadovoljstvo, a ne mučenje, draga moja Anja. Otkad sam zakoračio na rodno tlo, osjećam da mojim žilama krv kola mnogo brže nego u tuđini. Mnogi su me naši sunarodnjaci smatrali sretnim čovjekom jer sam uz nemoguće uvjete uspio završiti pravo te se uzdignuti iznad sudbine prosječnog emigranta, useljenika, kako se nazivaju ljudi pristigli iz raznih krajeva u namjeri da tamo ostanu. No, ja sam sebe smatrao privremenim useljenikom, jer sam vjerovao da ću se jednog dana vratiti i osjetiti što je prava sreća, a taj se osjećaj ne može nadoknaditi uspješnom karijerom i novcem što su u mom slučaju smatrali srećom. Priznajem, moja mi je Julijana ispunila prazninu koju sam osjećao zbog usamljenosti, ali je stara čežnja za rodnom grudom ostala tinjati u mom srcu sve do ovih dana kad sam se konačno vratio. U tebi, sam Vladimire, pronašao smisao svog života jer, kao što sam ja tebi zamijenio oca i majku, ti ćeš biti moj jedini nasljednik umjesto sina kojega nemam, a prekasno sam shvatio da je čovjek bez potomstva osuđen na totalni zaborav ...
Varaju li me to moje oči?
Laganom smo se vožnjom neravnom cestom obalom rijeke približavali našem odredištu. Već sam iz daljine uočio mnoštvo crvenih krovova tek izgrađenih kuća, obnovljenu zgradu osnovne škole i općine, te Dom zdravlja prilično oštećenog krova i polupanih prozora.
- Na lijepom je mjestu tu na rubu parka, a ima prostora za gradnju moderne klinike, ili čak bolnice ... - oduševljavao se ujak nakon kraćeg razgledanja, dok su mojim mislima potekle bujice sjećanja na isječak vremena provedenog u Tarinoj prisutnosti. Jedino što sam o njoj doznao od Mladena bilo je da još uvijek radi u Njemačkoj. To mi nije davalo nadu da ću je uskoro sresti. Da je mogu samo zagrliti, moj bi povratak bio ispunjen radošću, pomislio sam s tugom, prilazeći Mladenovoj kući gdje nas je dočekao domaćin u čijem sam zagrljaju osjetio duh nepatvorenog prijateljstva i radosti zbog ponovnog našeg susreta.
- Još uvijek mislim da sanjam, Vladimire, stari moj druže. Sandra vas čeka u kući jer sprema ručak, a ovo su moja djeca Iskra i Srećko. Čim su si pružili ruke, ujak Andrija i Mladen započeli su poslovni razgovor, što se moglo i očekivati, dok sam ja u pratnji mame i Julijane požurio u kuću da pozdravim Sandru. Dočekala nas je na ulazu i nakon pozdrava uvela nas u prostrani dnevni boravak sa čije se terase pružao predivan pogled na vijugavu rijeku koja je proticala podno uzvisine na kojoj se smjestio najveći broj kuća.
- Kakva tišina i mir u ovom zelenom raju! Dobru si odluku donio sine, iako sam se u prvi mah začudila da se želiš ovamo vratiti. Bila bi šteta da bivši Dom zdravlja kupi netko tko nema namjeru obnoviti zdravstvenu djelatnost koja je ovim ljudima i te kako potrebna - konačno je moja mama priznala svoju sumnjičavost u vezi moje odluke. Tog smo dana izvršili sve važne dogovore, napravili ugovore i potrebne ovlasti Mladenu potvrdili kod javnog bilježnika kako bi se planirani radovi mogli nesmetano odvijati. Ujak je privremeno unajmio stan dok ne nađe odgovarajuću kuću, a ja sam se za prvo vrijeme smjestio kod Mladena dok smo na brzinu osposobljavali prostor za privremenu ambulantu. Nailazeći na probleme oko dobivanja dozvola, počeo sam preispitivati svrsishodnost svoje odluke o povratku, ali bih se brzo utješio kad bi mi došla bolesna djeca kao pacijenti kojima je bila neophodna moja pomoć. Mog prijatelja Mladena, nije ni na trenutak napuštao optimizam.
- Kad se nakon obnove u ovoj zgradi okupi tim entuzijasta poput nas, bit će to početak života za čitav ovaj, ratom opustošeni kraj - govorio je Mladen zanesen našim zajedničkim poduhvatom. - Imat ćemo i svog odvjetnika, a možda ujak Andrija jednog dana preseli iz grada. Ovdje ima čitavih imanja po vrlo povoljnim cijenama, a koliko sam mogao zaključiti, posebno ga privlači ova naša modrozelena rijeka, mir i čisti zrak. I njegovu je Julijanu očaralo ovo mjesto pa mislim da im je potreban samo mali poticaj da i njih dvoje ovdje nađu svoj dom.
Prošla su tako oko tri mjeseca kad se jednog dana u mojoj ambulanti pojavila mlada žena čija me pojava uzdrmala poput groma iz vedrog neba.
- Dobar dan, doktore! - čuo sam ženski glas onako nagnut iznad stola na kome sam upisivao podatke o pacijentima tog dana, budući da sam radio sam, bez medicinske sestre. Na trenutak sam podigao glavu da odgovorim na pozdrav, i umjesto da se ispričam što će pričekati dok završim posao, ostao sam zapanjeno gledati u njeno lice, pomislivši da sanjam kao bezbroj puta što sam ga u snovima gledao kroz proteklo vrijeme. A onda sam ustao spreman da joj priđem u očekivanju da će i ona načiniti koji korak prema meni no, ona je i dalje stajala kod vratiju.
- Je li me oči varaju ili ste vi medicinska sestra Tara? - upitao sam prihvativši se za naslon stolice jer sam osjetio laganu vrtoglavicu kao da sam sišao sa vrtuljka.
- Ja sam, Vladimire! Ne bih te prepoznala da mi Sandra nije rekla da si u ambulanti. Očekivala sam ...
- Da sam onaj isti kakav sam bio pred deset godina. Vjerojatno te zbunila moja sijeda kosa ...
- Nije baš sijeda ali prosijeda, da. Puno si mršaviji i nekako viši rastom nego što si bio.
- Prekratko smo se vrijeme družili, pa nam je u sjećanju ostao lik koji je vrijeme pobrisalo - prilazeći jedno drugome, suznih smo se očiju zagrlili. Nisam znao je li Tara samo u prolazu došla da me pozdravi, u njenoj sam blizini osjetio mir i tihu sreću kao da su svi problemi iza mene.
- Pitao sam za tebe, ali su mi rekli da se nemaš namjeru vratiti iz Njemačke. Tvoj me dolazak doista iznenadio, ugodno iznenadio - započeli smo razgovor sjedeći u ambulanti kojoj je završilo radno vrijeme. Vjerojatno nismo bili svjesni kako vrijeme prolazi kad se na vratima začulo tiho kucanje.
- Mama, već te dugo čekam pa sam se zabrinula - rekla je djevojčica nakon što je pozdravila te se ispričala na smetnji.
- Nisam znao da imaš kćer - rekao sam iznenađen.
- Mnogo toga ti još ne znaš, Vladimire! Upoznajte se - rekla je Tara.
- Ja sam Klara, a vi ste striček Vladimir - pružajući ručicu, rekla je djevojčica tamne kose sivomodrih očiju, toliko slična majci da im za dokaz nisu bili potrebni dokumenti.
- Koliko ti je godina, Klara? - upitao sam posve mahinalno.
Tara je bila moja sudbina
- Pred mjesec dana sam navršila devet godina. Mogu li sad otići teti Sandri? - upitala je majku.
- Možeš, dušo! I reci joj da sam dobro - očito je Tara procijenila da se Sandra zabrinula što je dugo nema pa je poslala Klaru u izvidnicu. Glavom mi je protutnjala misao od koje sam se sledio. Pogledao sam Taru u oči, a ona je hrabro izdržala moj pogled koji je tražio odgovor na neizgovoreno pitanje. Dugo smo se gledali u tišini, a onda sam ipak ja prvi progovorio:
- Je li Klara moja kći? upitao sam najdirektnije, bez okolišanja koje bi Tari omogućilo otezanje s pravim odgovorom.
- Znam da nisi udana, a Klarine me godine navode na pomisao da ...
- Da, Klara je tvoja kćerka! Ako si siguran da joj želiš biti ocem, to ćemo joj reći. Inače je bolje da to nikad ne sazna, jer je i bez oca odrastala bez problema.
- Tara, je li to iz tebe progovara ogorčenost što si sama morala brinuti o našem djetetu? Da si mi javila ili barem omogućila da se ja tebi javim, sve bi bilo drukčije. Da sam znao da si nam rodila kćer, preletio bih ocean i bez aviona. Kad bi ti znala koliko sam čeznuo za tobom, ne bi me ostavila u neznanju o tako divnoj vijesti. A što misliš zašto sam se vratio? Iz ljubavi prema domovini?! Da, samo što za mene domovina nije nešto apstraktno, ovo devastirano mjesto, ova brda i doline, pa niti ova predivna rijeka, ako tu nema mojih prijatelja, roditelja, a ponajviše me vukla želja da ponovo sretnem voljenu ženu, tebe Tara, jedina moja ljubavi ...
Iako sam muškarac, dozvolio sam suzama da poteku u čemu mi se pridružila i Tara pa smo tako zagrljeni suzama ispirali tugu za izgubljenim vremenom i srećom koju nismo mogli podijeliti uz odrastanje naše kćeri. Kad smo izašli iz ambulante, koja se jedva takvom može nazvati s tragovima rata na izranjavanim zidovima, začuli smo veselo cvrkutanje lastavica pod strehom oronulog krova.
- Pogledaj, kako hrane svoje mlade ptiće! - rekla je Tara pokazujući rukom prema strehi. - Baš kao i ljudi, vratile su se u svoja stara gnijezda - Tara mi je čvršće stisnula ruku, kao da su joj te razdragane lastavice svojim veselim cvrkutom ukazivale na mogućnost i naše sretnije zajedničke budućnosti.
Molitvama su izliječili moj tumor[/caption]No evo da spomenem što je još bilo "krivo" s desne strane - kad god sam u djetinjstvu imala angine i jake upale grla, sve su se događale baš na desnoj strani pa kad su mi vadili krajnike ispostavilo se da je onaj desni gotovo truo, pun rupa kao crvotočina, a onaj lijevi gotovo kao nov, bez i jednog traga, gotovo da ga nisu ni morali vaditi... Kad sam počela gubiti vid, na desnom sam oku imala dosta veću dioptriju nego na lijevom. Pa sad ti reci!? No tu nije kraj. Uz desni kuk počelo mi stradavati i desno koljeno. Liječnici su se tome iščuđavali, govorili su da je to neobično jer se bol i nepravilnost desnog kuka obično kompenzira na lijevu nogu pa stradava lijevo koljeno ali eto, ja sam očito bila poseban slučaj. Kasnije, kad sam već postala roditelj, opet se moja desna strana "aktivirala" na loš način. Kad sam dojila prvu djevojčicu, krvarila mi je desna dojka i to ne tako da su mi pucale bradavice pa da su to bile vanjske ojedine, ne, pucale su mi žilice negdje u samoj dojci pa se mlijeko miješalo s krvlju i bilo ružičasto. Blago rečeno, odvratan prizor koji mi je utjerao strah u kosti jer sam postala svjesna da moja curica pije moju krv! Grozno!
Zato kad sam rodila drugu djevojčicu, nisam se uopće usudila dojiti je. Neko sam vrijeme pomišljala da je dojim samo na lijevu dojku, no to me još više plašilo. Što ako mi se isto dogodi i sa lijeve strane? Tako da sam odustala od te glupe ideje i othranila je na umjetnoj hrani. Već se u samom početku vidjela drastična razlika između njih dvije: različito su napredovale, ova mlađa je bila dosta bolesnija od starije, vjerojatno iz razloga što nije kroz majčino mlijeko dobila one neophodne stvari pomoću kojih bi razvila kakav-takav imunitet.
No da podcrtam cijelu tu priču o desnoj strani: kad sam neplanirano ostala ponovo trudna, ispostavilo se da trudnoća nije normalna. Riječ je bila o vanmaterničnoj trudnoći koja se zbivala - a gdje nego u desnom jajovodu. Kojeg su mi ga onda pod hitno kirurški odstranili.
Nisam toj "slučajnosti" da se kod mene sve loše dešava s desne strane pridavala previše pažnje dok nisam saznala kako funkcionira mozak. Lijeva polutka mozga upravlja desnom stranom tijela i obratno. "Dobro, ako je tome tako, što onda ne valja s mojom lijevom polutkom mozga?" pitala sam se povremeno. No nekako se s godinama moje zdravlje pomalo stabiliziralo, naročito nakon što sam dobila djecu. To je svima bilo normalno, znali su mi govoriti da je uobičajeno da se majka toliko posveti svojoj djeci pa "nema vremena biti bolesna". Moram reći da mi je to bilo neprimjereno objašnjenje, ali iz mog primjera kao da je bilo istine u njemu...
Moj je suprug samo - nestao!
A onda se dogodilo nešto neplanirano - moj nevjenčani suprug s kojim sam bila u vezi već deset godina i s kojim sam imala dvoje djece, jednog je dana samo odlučio nestati. Otišao je na službeni put u Split i nakon tri dana mi je javio da se više ne želi vratiti k nama. Da će pokušati pronaći novi život u novom gradu. E tu sam pukla. Mislim da nema te bolesti koja bi me ovako dotukla kao što me dotuklo njegovo izdajstvo.
Ubijala sam se silnim pitanjima bez odgovora: U čemu sam pogriješila? Kako nisam ništa prije primijetila? Ta moralo je biti nekih signala da se sprema otići od nas!
Plakala sam danima, beznadno i neutješno. Danju kad su djevojčice bile u vrtiću, ja sam kod kuće samo plakala i pila sredstva za smirenje. Kad su one bile doma, suzdržavala bih se, jedva jedvice, vjerojatno uz pomoć sedativa koji su me umrtvljavali, do noći kada bi njih dvije spremila na spavanje a onda se ponovo prepustila suzama, samosažaljenju, bijesu, jadu i osvetoljubivim mislima. Bojala sam se budućnosti jer nisam imala stalan posao, financijski sam bila ovisna o Petru, tom svom gadu od nevjenčanog muža. Proklinjala sam i sudbinu i njega i željela mu svu nesreću svijeta. Često sam ponavljala riječi poput: Ne dao bog da ikada više nadeš neku ženu s kojom ćeš živjeti!
Iako nisam bila pobožna, ni vjernik bilo kakve vrste, u takvim sam situacijama prelako zazivala Boga želeći mu nesreću. Kao da me baš Bog htio naučiti nečemu, nazvala me prijateljica Jasna iz Zagreba koja je već godinama bila na neokatekumenskom putu i - kako je govorila - preporodila se otkad je na njihov način krštena. Ja sam je uglavnom izbjegavala jer su sve njene priče o Bogu i Bibliji meni bile i odbojne i potpuno strane. No voljela sam je i cijenila i s njom održavala dobar odnos još od osnovne škole.
Jasna mi je ušla u život
- Bok, Lidija - čula sam njen glas iz slušalice. - Čuj, često mislim na tebe zadnjih dana. Što ima novo kod vas? Kako su djevojčice? Jeste ti i Petar dobro?
- Petar je idiot, zbrisao je od mene i sada valjda živi s nekom kurvom u Splitu - odgovorila sam kratko i ljutito.
- Ajoj! Pa kad se to dogodilo? - pitala je Jasna uzrujano.
Ispričala sam joj sve i još koješta drugo, sve sam istresla iz sebe, sav otrov i žuč.
- Bog će vam pomoći, ne brini, molit ću se za tebe i djevojčice - rekla je kao odgovor na moj dugotrajni monolog a ja sam opet osjetila nelagodu kako mi plazi niz kičmu. Kog vraga stalno spominje Boga? - Ako želiš, možda možeš naći posao u Zagrebu pa dođi s curicama k meni, dok se ne snađeš. Ja vas objeručke primam u svoj stan ako želiš...
Ganula me svojom dobrotom i ljubaznošću kao da uopće nije osjećala moju neljubaznost koju sam iskazivala svaki puta kad bi mi spomenula Boga.
Danima sam nakon tog razgovora razmišljala što da učinim. Završila sam Pedagoški fakultet no još nisam imala šanse dobiti posao u struci, ne u svom rodnom mjestu. Počela sam sanjariti o poslu u Zagrebu, o sigurnoj i stabilnoj plaći učiteljice razredne nastave. O lijepom stanu samo za nas tri ženskice. Zamišljala sam ih kako rastu vedre i pametne, kako pohađaju dobre škole i još bolje fakultete, da, sve sam to željela. Čak sam i oglase za posao pregledavala. Nisam našla ništa u struci ali nudio se posao u jednom uredu gdje su tražili osobu sa znanjem daktilografije i ruskog jezika, a to mi je odgovaralo jer sam znala oboje od toga, daktilografiju nešto slabije, ruski jezik malo bolje, pa sam se na oglas javila. Pozvali su me na razgovor. Ponadala sam se da nema baš puno kandidata sa znanjem ruskog i da mi je posao već zagarantiran, no još uvijek sam se nećkala. Bilo me strah promjene, grada, ipak me bilo strah da posao možda neću dobiti...
A onda sam donijela odluku, iz nade i želje, iz bijesa i ljutnje, iz neke osvetoljubive namjere da Petru pokažem da mogu bez njega, da će meni u životu biti bolje nego njemu.
Spakirala sam najosnovnije stvari za sebe i djevojčice i preselila s njima u Zagreb. Prvih sam dana živjela kod Jasne, a onda našla stančić, mali podrumski, jer je bio najpovoljniji, no bio je dobar za nas tri. Tek ponekad bi curice pitale gdje je tata, a nakon preseljenja su pitale kada ćemo se vratiti doma. lzmišljala sam kojekakve odgovore, a one bi zašutjele i zaigrale se jedna s drugom kao i uvijek. Znala sam da ih malo zapostavljam, no bile su tako dobra djeca da sam se i sama čudila kako mi uspijeva s njima sve to prebroditi. Ali najvažnije u svemu je bilo da sam posao ipak dobila! Još sam samo morala usavršiti svoje znanje rada u Wordu i Excellu a to mi nije bio neki problem. Jasna mi je obećala da će me upoznati sa svojim prijateljem iz katekumenske zajednice koji je bio vrlo vješt na kompjuteru.
Jedno mi je popodne Jasna došla pomoći srediti stan do kraja da ga napokon malo uljepšamo. Morala sam priznati kako je ona imala smisla za dekoriranje prostora iako se nikada nije školovala za to. Objasnila mi je to:
- Ja ti uvijek uređujem crkvu za naša okupljanja. Odem rano ujutro, već u pet sati na veletržnicu gdje nađem puno cvijeća po povoljnim cijenama i aranžiram ga po volji. I još mi za doma ostane. Pa vidjela si kako mi je stan uvijek pun cvijeća?!
- Da, baš je lijepo. Ja nemam smisla za dekoriranje, kao da imam dvije lijeve ruke...
- Ma ne brini, imaš ti druge vještine. I inteligenciju, ne zaboravi - nasmijala se a i ja sam se nasmijala jer je ona u školi uvijek kaskala za mnom što se tiče ocjena, no kao što sam primijetila, to joj u životu nije puno smetalo. A meni moje petice baš nisu puno pomogle. Ispala sam totalna glupača, kako me samo lako Petar preveslao.
Dođi na našu subotnju misu
- Jednom dođi na našu subotnju misu, možeš i curice povesti, pa da vidiš kako nam je tamo lijepo. Ja se uvijek dobro osjećam kad sam tamo. Smirena sam i među dobrim i dragim ljudima sam. A usput možeš vidjeti kako ja to ukrašavam crkvu - molećivo me gledala i nagovarala nježnim glasom.
Bila sam tvrdokorna. No malo-pomalo, družeći se s njom i njenim prijateljima iz zajednice, pomišljala sam da možda ipak odem jednom ili dva puta. Njen me prijatelj Želimir, koji me je naučio raditi na kompjuteru, uopće nije nagovarao kao Jasna no bio je zaista izuzetan mladić, pristojan, fin, pošten. Nije htio da mu platim poduku, samo je odgovarao na moja navaljivanja odmahivanjem glave. Jasni sam se požalila i pitala je kako da mu se odužim, a ona se nasmijala.
- Bog će mu to platiti, ne brini se zbog toga toliko. A Marijana me pitala hoćete li ti i cure navratiti do njih? Njenim su se kćerima svidjele tvoje curice i rekle su da bi se opet rado igrale s njima.
- Može, sviđa mi se ideja. A i one mi se jako sviđaju. Baš su fino odgojene i vidi se da nisu razmažene. Kada je mislila da se nađemo? - zanimalo me je.
- Sutra, prekosutra prije mise, svejedno. Imaš njen broj pa se dogovorite.
I dogovorile smo se za subotu jer sam ja petkom obično bila umorna od cijelotjednog posla a do subote bih se već odmorila. Dogovorile smo se naći kod njih za ručak jer su oni imali veliku kuću u predgrađu, a ja sam obećala da ću napraviti neki fini kolač i donijeti. I zaista, i ručak i igranje, sve je prošlo u najboljem redu, a onda se, negdje predveče, u Marijanu malo uvukla nervoza. Shvatila sam da se želi spremiti za misu a bilo joj je neugodno izbaciti goste iz kuće. Zato sam sama rekla kako je vrijeme da krenemo, no ona se pobunila i pozvala nas da idemo svi zajedno do crkve. U tom sam trenu, onako nekako razgaljena od lijepoga i ugodnog popodneva provedenog s njima, pristala ići na misu.
Nisam ni znala da je to jedna velika prekretnica u životu i da će mi ta odluka spasiti život. No sve po redu. Radila sam već godinu dana ali samo na ugovor, nisu me još bili spremni primiti u stalni radni odnos; moja starija djevojčica Valeri već je krenula u prvi razred kad sam počela osjećati da mi se zdravlje pogoršava. Počelo je sa želučanim tegobama pa su mi liječnici preporučili dijetalni način prehrane i smanjenje količine hrane koju unosim. Rekla sam im da sam sklona prežderavanju i da se to, na sreću, nije odrazilo na moju kilažu, no očito na želudac jest. Sumnjali su na gastritis i kad sam došla na gastroskopiju, liječnik koji me pregledavao našalio se sa mnom:
- Sigurno vas muž jako ljuti kad vam je želudac u tako lošem stanju - nije me gledao dok je to govorio, gledao je u monitor, no da je vidio moj izraz lica, vjerojatno bi mu prisjela ta nevina šala.
Da. Jako me ljuti, još uvijek me jako ljuti što me ostavio tako kao psa na cesti, ma što, ni psa ne bi tako ostavio, znam koliko ih je volio, možda si je i nabavio jednog sada, u tom njegovom novom i boljem životu. Uzdahnula sam nezadovoljno, u biti je liječnik imao pravo, zbilja me ljutnja na muža koji mi nikada nije bio muž dovela do stanja u kojem se sada nalazim.
Božji su putovi nesagledivi
Kada su bile gotove sve pretrage, natjerali su me da im obećam da ću jesti zdravije.
- Molim vas, za vaše dobro, a vjerujem i za dobro vaše djece, kuhajte više povrća, laganih juhica, lešo meso ili ribu, a strogo izbjegavajte tešku i prženu hranu - mljela je moja liječnica dok mi je pisala recepte za lijekove.
- I javite mi se na kontrolu za šest mjeseci da vidimo u kakvom će vam stanju tada biti želudac. I svakako pazite da pijete dovoljno tekućine. Koža i sluznica pokazuju simptome dehidriranosti.
Imala sam osjećaj da bi me najradije ispljuskala što sam tako neodgovorna prema sebi i prema djeci, no ona nije bila samohrana majka podstanar i lako je njoj dijeliti savjete. Kako sam mogla uopće imati snage za bilo kakvo kuhanje uz posao i u uredu i u kući, i dvije male curice kojima je trebala svakodnevna pažnja i čista odjeća? Požalila sam se Jasni.
- Želiš li da ti ja skuham ponekad neki lagani ručak? Da svratim do tebe i pomognem ti sa curama i s rubljem? - pitala me kao da me pita nešto sasvim obično i svakodnevno, kao da nema nikakvih prepreka zbog činjenice da živi na drugom dijelu grada.
- Ne moraš se mučiti zbog mene, molim te. Ionako te prečesto iskorištavam kad mi pomažeš odvesti cure na treninge.
- Kao da je to meni problem, molim te, ne zanovijetaj - nasmijala se dobroćudno.
- Da, Bog će ti sve platiti, Znam - odgovorila sam joj šaljivo i prikriveno podrugljivo.
- Da, naravno. Božji su puti nesagledivi. Nego, idemo li na misu u subotu? - pitala me jer sam već nekoliko puta bila s njom i njenim prijateljima na misi. Svidjelo mi se jer su se djeca tamo igrala s drugom djecom koja su bila i mirnija i pitomija nego ona s kojom su išle u školu i u vrtić. I cure su voljele ići tamo, no smetalo me što su me počele propitkivati o Bogu a ja sam, nevješta u toj temi, odgovarala kojekakve bedastoće. Jednom mi je čak mlađa kćer Vita rekla da će pitati Jasnu jer da ja ništa ne znam. Laknulo mi je jer sam upravo to i željela - izbjeći tu temu po svaku cijenu - a Jasna je ionako uvijek bila spremna govoriti o Bogu, njegovim zakonima i citirati Bibliju.
Temperatura mi nije prolazila
Primijetila sam da se mijenjam pomalo u odnosu na Bibliju i poimanje Boga. Slušajući ih tamo, na tim misama, u zajednici, gledajući ih kako su vedri i raduju se tuđoj sreći, shvaćala sam da mi moj skepticizam i moja navodna inteligencija samo odmažu u životu. Jer, zapravo sam često bila u situaciji da sam bila zavidna drugima koji imaju više, koji su bolji od mene, pametniji, uspješniji. Čak sam i djecu počela procjenjivati kroz tu neku svoju izvitoperenu prizmu. Kad sam vidjela da su druge djevojčice bolje i uspješnije na ritmici od moje male Vite, bila sam ljubomorna i u mislima osuđivala roditelje kao da su oni krivi, kao da su njihova djeca predobra jer ih se forsira pretjeranom ambicioznošću. A kada su neka djeca bila uspješnija u školi od moje Valeri, uh, to mi je bilo teško za podnijeti jer sam ja bila najbolja u svojoj generaciji a onda sam se nadala i očekivala da će i Valeri biti takva. Ta nju sam čak i dojila, bila je i zdravija i pametnija od mnogo dojenčadi koja su dolazila na kontrole kad i mi!
Iako su me na poslu cijenili kao pametnu i vrijednu radnicu, još uvijek me nisu zaposlili na neodređeno nego su me držali ovako u neizvjesnosti, na kratkoj uzici. I to me stanje izluđivalo i mrzila sam ljude koji su me doveli u nepravedan položaj.
Vjerojatno su se uz sve te situacije u kojima sam se grizla i osjećala ljubomoru, moji problemi sa želucem nastavili. Odnosno, na prvoj kontroli morala sam priznati liječnici da se baš nisam trudila s prehranom, a da su mi lijekovi ionako teško padali na želudac pa sam ih nerado uzimala. Liječnica je valjda imala dobar dan jer me nije niti napala niti kritizirala nego me mirno saslušala i rekla da je moje stanje za sada u granicama normalnog i očekivanog i neka se i dalje trudim s prehranom i da se vidimo na slijedećoj kontroli. Otpuhnula sam s olakšanjem, bojala sam se njene reakcije, no sve je dobro prošlo. Pomislila sam da ću se od sada na dalje ipak više truditi i da će sve biti bolje kad slijedeći put, za šest mjeseci, dođem k njoj.
Ali nije prošlo ni dva mjeseca kad sam ipak morala k njoj. Imala sam neku glupu temperaturu koja nikako nije prolazila. Nije bila visoka i nije bila stalna, ali je ipak moralo biti neko upalno stanje kad se tako povremeno pojavljivala. Tako su krenule pretrage: od krvi i urina, rendgena pluća, brisa grla i nosa, sve je uglavnom bilo u redu, no temperatura se uporno vraćala. Nakon nekoliko tjedana počele su lagane glavobolje. To je liječnicu navelo da su možda uzrok upaljeni sinusi, no i tu je sve bilo u redu. Nakon toga morala sam i do otorinolaringologa i do zubara da i oni provjere u kakvom sam stanju. I tu je sve bilo u redu. Ja sam već ludila, no Jasna me tješila.
- Bit će sve dobro, vidjet ćeš. Temperatura će samo nestati kao što je i došla. Možda ti to Bog liječi dušu kroz bolest tijela, a u takvim se situacijama ništa ne može dijagnosticirati. I onda ćeš samo jednoga dana shvatiti da si zdrava i zahvalit ćeš Bogu na pomoći.
Došlo mi je da je pošaljem k vragu, ali nisam. U jednom sam se trenu sažalila nad njome, čak sam osjetila i ljubav za nju, neki novi i neobičan osjećaj, kao nikada prije. Toliko je bila dobra i strpljiva sa mnom iako sam je stalno odbijala. Malko mi se zavrtjelo u glavi nakon tih misli, oblio me znoj pa sam sjela da odahnem. Nadala sam se da će to brzo proći, no nije prolazilo. Tako sam slijedećeg dana opet osvanula kod svoje lječnice koja je sada odlučila da će me poslati kod neurologa. "Oh, gdje je tome kraj?!" - pitala sam se već iznurena neuspjelim pokušajima. Počelo me mučiti što puno izostajem s posla, vidjela sam da me šefovi poprijeko gledaju.
Strašna dijagnoza
Bojala sam se otkaza, odnosno da mi neće produljiti ugovor a moji su se troškovi u zadnje vrijeme povećali jer sam dosta potrošila i na lijekove i na raznorazne pretrage. Psovala sam u sebi, samo mi je još taj strah trebao koji mi je pogoršavao ionako loše stanje.
Onog dana kad sam trebala otići do neurologa, stanje mi se pogoršalo jer je temperatura opet malo poskočila i došla gotovo do 38. Slomljena, ležala sam u krevetu i sklopila ruke kao da molim. Osjetila sam olakšanje pa sam ostala u tom položaju još neko vrijeme da vidim što će se dogoditi. Iz minute u minutu sve sam se više opuštala, a onda zaspala mirno kao beba i probudila se odmorna i bez temperature.
- Vidiš, da si izgovorila koju molitvu, bilo bi ti još bolje - nasmiješila sa Jasna kad sam joj ispričala što se dogodilo.
No termin kod neurologa sam propustila i zakazala novi. I opet sam dobila temperaturu, samo dan ranije tako da sam odmah reagirala sklopljenim rukama i s nekoliko molitvi koje sam čula na neokatekumenskim okupljanjima. Temperatura se zaista i povukla tako da sam napokon mogla obaviti i taj pregled, ili bolje rečeno preglede jer su me poslali i na EEG i na Doppler krvnih žila i još jednom na rendgen glave. Napokon su našli nešto, no neurolog nije bio siguran pa me poslao još i na CT. Kad sam napokon došla na red i za tu pretragu, sa svim nalazima sam otišla do bolnice, do jednog vrhunskog neurologa kojem me poslao moj "nesigurni" neurolog iz Doma zdravlja.
Sjela sam pred starijeg gospodina i pružila mu sve papire i nalaze koje sam imala i on ih je neko vrijeme proučavao.
- Da, to je tumor na mozgu. Nema sumnje. Najbolje će biti da se javite sutra u bolnicu s uputnicom pa ćemo vas pokušati izliječiti. Imate dobre šanse, no nikad se ne zna...
Ja sam nakon njegovih riječi pala u stanje teškog šoka. Užasno me zaboljela glava i počelo mi je sijevati iza očiju. Najgroznija bol koju sam ikada osjetila. Imala sam osjećaj da mi se život završava i da će kraj biti izuzetno bolan. Kroz glavu mi je projurilo toliko misli a tijelo protresao iskonski strah. Što će biti s djevojčicama? Zar nisam premlada za smrt? Ni u jednom mi se trenu nije javila misao da ću biti dobro, da ću preživjeti, da ću ozdraviti. Strašan je to sud bio dobiti takvu zloćudnu bolest.
Neurolog kao da je vragu iz torbe izašao, nije imao nimalo sućuti ni empatije, još mi se podrugljivo nasmijao kad je vidio moju paničnu reakciju.
- No, no, nije tako strašno. U današnje se vrijeme tumori s mozga dosta uspješno odstranjuju i sve je više preživjelih s vrlo malim posljedicama, ne brinite. Današnja je kirurgija toliko precizna da se jako rijetko događa da se ošteti neki neželjeni dio mozga, no jedino me zabrinjava što je tumor na lijevoj polutki...
- Kako to da nije na desnoj? Meni su sve bolesti uvijek bile na desnoj strani tijela? - buncala sam skoro obnevidjela od straha.
- Pa lijeva strana mozga je odgovorna za desnu stranu tijela...
- Znam! - skoro sam viknula. - Pa ima li onda to kakve veze s mojim bolestima?
Ali ja se ne znam moliti
Neurolog me dosta tupo gledao a ja sam mu na brzinu nabrojala sve svoje bolesti desne strane u nadi da će mu to dati neki podatak pomoću kojeg će me čudesno izliječiti. Osjećala sam se kao da nikada nitko nije došao na tu spasonosnu ideju koju sam ja sada silom željela stvoriti u svojoj i u njegovoj glavi.
Gledajte, gospođo, vaše upale grla nemaju puno veze sa mozgom već s bakterijama i virusima koje su ih uzrokovale. Isto tako svi drugi problemi koje ste imali su posljedica raznih drugih, neovisnih čimbenika, tako da vas molim da se smirite pa da se dogovorimo kada ćemo se ponovo vidjeti.
- Dobro, javit ću vam se... - pokupila sam svoje papire i izjurila iz ordinacije. Ne sjećam se puta do kuće, samo trenutka kada sam ušla kroz ulazna vrata i srušila se na pod u hodniku. Jasna, koja je pričuvala cure, brzo je izjurila iz sobe i prestravljeno me gledala.
- Imam tumor na mozgu - prošaputala sam kako cure ne bi čule, a ona se istog trena počela moliti Bogu.
Kasnije, puno kasnije, kad su cure već spavale, nas smo dvije sjedile pokraj okićene jelke u uglu sobe. Lampice su zujavo žmirkale a ja sam na šarenoj svijetlosti promatrala Jasnino lice. Gledala me s toliko suosjećanja da sam skoro zajaukala. Ali plakala sam gotovo cijelo popodne. I večer. I više nisam imala suza. No strah je ostao. Grozan strah da ću ubrzo umrijeti. Grozan strah da će moje djevojčice biti siročad jer ih njihov otac baš nikada nije želio kod sebe. A ja ne bih željela da one žive s njim. Nikada!
- Jasna, možeš li se brinuti za moje cure ako ja...?
- Šššš, prestani, neće se tebi ništa dogoditi. Slušaj što kaže Jakovljeva poslanica 5:14-15 - "Boluje tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika."
- Misliš da ću ozdraviti pomoću molitve? Kako da u to povjerujem? Moram li ići u crkvu pa da me tamo mažete uljima? - pitala sam hvatajući se za svaku slamčicu, u isto vrijeme ne vjerujući da je to moguće.
- Ne, nećemo te mazati. Ali uz molitvu sve je moguće. Znaš li priču o Edith Piaf?
- Ne. Znam za nju, ali ne znam ništa o njoj - odgovorila sam zbunjeno očekujući nastavak.
- Ona se rodila u velikoj bijedi, majka joj je bila barska pjevačica a otac ulični cirkusant.
Odrekli su je se i poslali da živi sa bakom koja je bila, ni manje ni više, nego madam. Vodila je bordel tako da je ta mala djevojčica od najranijih dana bila okružena kurvama i njihovim mušterijama, a sam bog zna kakvim sve još pokvarenim ljudima. Mislim da je od treće godine bila slijepa, najvjerojatnije je uzrok bila upala rožnice. No, vid joj se vratio nakon što su prijateljice njene bake bile na hodočašću na grobu Svete Male Tereze. Iskrena molitva spasila je tu prekrasnu dušu koja je u povijest ušla kao najosjećajnija pjevačica svih vremena.
Prvi sam puta čula tu priču koja me zatekla u ovakvom stanju koje nikome ne bih poželjela. Bila je to gotovo božićna priča u predbožićno vrijeme. Željela sam vjerovati, željela sam nadati se i ozdraviti!
- Ali ja se ne znam moliti - gotovo sam zajecala.
- Nije to neka umjetnost, važno je da dolazi iz srca i da se moliš iskreno i da se molitvi potpuno predaš.
- Ali daj mi neke riječi, neke rečenice, molim te... - zavapila sam.
- Eto, već se moliš - nasmijala me Jasna svojom primjedbom.
- Moram se moliti Bogu, a ne tebi?!
- Ma naravno, malo se šalim kako bih te oraspoložila. Bit će sve u redu. Zagrlila me i ja sam dugo, dugo uživala u toplini tog zagrljaja. Ostala je spavati kod nas. Ja sam se uvukla k svojim djevojčicama u krevet, a Jasna se smjestila na kauč na kojem sam inače ja spavala. Ubrzo sam čula kako tiho hrče. Mislila sam da neću moći uopće spavati, no shvatila sam da sam zaspala kad me probudilo tiho mrmljanje. Otvorila sam oči i u mraku vidjela Jasnu kako kleči na podu, laktova oslonjenih na kauč i tiho izgovara neke molitve.
Nemate vi nikakav tumor
Slijedeće sam se jutro probudila bez temperature. Otišla sam do svoje liječnice i zamolila je da mi preporuči još nekog neurologa jer sam željela dobiti drugo mišljenje. Nije bila baš oduševljena tom idejom, no ipak me uputila u jednu privatnu kliniku. Gospođa koja me tamo dočekala, pregledala je moje nalaze i u osnovi se složila s dijagnozom, no preporučila mi je još neke pretrage koje bih kod njih mogla obaviti. I masno platiti, naravno, što sam odbila. Opet sam sumnjala u njenu procjenu pa sam samoinicijativno otišla do jednog neurologa kojeg sam našla preko telefonskog imenika. No nažalost, i on se složio sa dijagnozom. To mi je poljuljalo svu nadu da je možda došlo do pogreške. Vrativši se kući, klonula sam duhom, no morala sam se izvući iz tog stanja zbog Valeri i Vite.
- Jasna me nazvala i rekla da će se i ona i ljudi u zajednici moliti za mene, a ja neka pokušam zaboraviti na sve, posvetiti se svojim curicama, pečenju kolača i blagdanskom raspoloženju. Nije mi bilo lako, no zaista sam se trudila. Čak sam i na prehranu pazila, izbjegavala sam svu nezdravu hranu, ma gotovo da sam postila. Bilo mi je teško ispočetka, a onda kao da sam živnula. Počela sam se osjećati zbilja puno bolje. Dani su prošli, sada mi se čini, u trenu. Završili su zimski praznici, Valeri se vratila u školu a Vita u vrtić. Čak sam i ja počela ponovo raditi. A onda me jednog dana nazvala moja liječnica da me pita kako sam. Zabrinula se za mene jer nisam došla po uputnicu za bolničko liječenje. Malo sam se snuždila i pomislila što me još tamo čeka.
I krenula sam sve redom: po uputnicu, na nove pretrage, ponovo sa nalazima kod neurologa u bolnicu. A onda se taj stariji gospodin ponovo iskazao svojom ljubaznošću.
- Dobro, gospođo, pošto ste vi došli? Samo mi tratite vrijeme. Vi ste potpuno zdravi i ne razumijem tko vas je poslao k meni?!
- Molim!? - uzrujala sam se i najradije bih ga ispljuskala. - Vi ste mi rekli da imam tumor na mozgu i da dođem, da ćete me operirati!
- Nemate vi nikakav tumor, smijurija. Ovi su nalazi uredni! Pokažite mi stare nalaze. Sve što sam imala kod sebe, gotovo sam bacila pred njega. Uopće nisam gledala što radi. Moje su se misli potpuno usredotočile na tu nevjerojatnu mogućnost - da sam možda ipak zdrava! Dok je doktor mrmljao i čudio se, ja sam u duši pjevala. Zahvaljivala sam i Bogu i Jasni i svima koji su molili za mene. Uspjeli su! Ja sam živa, zdrava i tako će biti još dugo, dugo... Ne sumnjam više!
Tada je liječnik nazvao nekoga. Dvije su osobe u bijelim kutama ušle u njegovu ordinaciju i sada su svi troje vijećali proučavajući nalaze. Pogledavali su me sumnjičavo, no sve im je bilo pred nosom, samo što oni nisu u to željeli vjerovati. Naravno da su zaključili da su nalazi morali biti krivi, nisu oni mogli pogriješiti. A ni Božje milosrđe nisu uvažavali, znala sam. No, ja sam od toga dana nova osoba. Meni je Bog pružio nov život, novu šansu i ja sam znala da ću je objeručke prihvatiti.
Jasna je bila prva koju sam nazvala i kad je čula rasplakala se od sreće i promrmljala:
- Bog je uistinu svemoguć!
Ostavila sam zaručnika, pa saznala da sam trudna[/caption]- Ti nisi za mene gospođa vi, a ja nisam za tebe mali, važi? - rekao je ljutito što je meni bilo komično, međutim, zagrlio me čvrsto i poljubio pravo u usta, dugo i jako lijepo. Uzvratila sam. Smračilo se, a mi smo ostali sami na plaži do iza ponoći. Dogovorili smo se da ćemo ujutro, kada bude dan, jer to se ne radi po mraku, baciti moj zaručnički prsten u more. Uspjela sam ga nagovoriti da dovede nekoga iz svojeg društva tko će pokupiti taj prsten, jer on ipak vrijedi negdje oko pet tisuća kuna. Dok smo se družili, ponovno ljubili, pričali o deset godina razlike u starosti, i to one koja nije uobičajena, dočekali smo izlazak sunca i napravili nekoliko prekrasnih fotki. To me je izuzetno usrećilo, kako osobno, tako i profesionalno. Izlazak sunca nisam planirala snimati zato što ne ustajem rano. Jedno novo iskustvo, jedna nova ljubav, jedna vraćena opuštena mladost! Kako sam sretna! To zna samo ovo sunce na izlasku i ovaj prekrasni mladić pored mene!
Zbogom uštogljeni Aleksandru, zbogom štikle i svilene bluze! Ostatak godišnjeg odmora provest ću u šorcu i pamučnim majicama na bretele, a najviše u kupaćem kostimu.
- Znaš, Helena, možda bi ipak trebala vratiti prsten onome svome, nadam se bivšem? Naročito što tako puno vrijedi - predložio je Gabrijel kada je sunce već poprilično skočilo i morali smo potražiti hlad.
- Svašta! Pun je novaca i znam da ga ne bi uzeo nazad.
- Pa neka ga on baci.
- Imaš pravo, mali moj... - začepio mi je usta poljupcem prekorivši me što sam ga oslovila s "mali".
Kako je sladak! Prava ljetna razbibriga! A onda sam se zamislila. Što ako se on u mene jako zaljubi? Čini mi se da je to lako moguće, tim više što je već rekao kako je neiskusan! Već nakon prvog poljupca sam ga zapravo zavodila, namjerno radeći sve što ga oduševljava i uživala isto kao on, u prekrasnoj ljetnoj noći. Jako mi je drag, ali ne vidim se baš dugoročno s njim. Premlad je. Nekako automatski se postavljam prema njemu pokroviteljski i dominantno. To mu za sada ne smeta, naprotiv, očekuje da ja prva nešto kažem ili učinim, ali takva veza ne može dugo trajati.
Nazvala sam Aleksandra i rekla mu da prekidam zaruke. Prsten ću mu poslati poštom. Nije me shvaćao ozbiljno.
- Daj se sredi! Šta ti je? Vrati se što prije i vidjet ćeš da je s nama sve u redu! I bilo je sve do ovog prokletog mora i tvojeg glupog zalaska sunca koje pada u more!
Neočekivana trudnoća
- Eto vidiš. Sam daješ pravo pojašnjenje razloga za prekid zaruka! Ne mogu više biti sa čovjekom kojemu je more prokleto, a zalazak sunca glup! Baš si mi olakšao ovu odluku. Hvala ti puno - zašutio je misleći da ga zafrkavam i pričam sarkastično. Nastavila sam čudeći se što me ne prekida, nego naprotiv, želi da nastavim pričati:
- Vidiš, zadnjih skoro godinu dana, ti si mi bio najvažniji, a odmah zatim moje fotografije zalaska sunca. O mojoj ljubavi prema moru sve znaš, kao i o mojoj povezanosti sa sestrom. Pokušavala sam ti reći otkada si otišao da je Sandra rodila, a tebe to uopće ne zanima. Ti mene ne voliš, jer da me voliš, uvažavao bi ono što ja volim. Ni ja tebe više ne volim, ali samo zato što si takav!
- E, pa mogu se ja promijeniti, nikada nije kasno. Mislim da tek sad razumijem neke stvari ...
- Ne, nećeš se promijeniti. Kada bi i pokušao, pa čak donekle i uspio, bio bi nesretan tako promijenjen. Jaaako smo različiti. Moramo prekinuti.
Već sam počela razmišljati o tome kako bi bilo da se promijeni, kada je zagrmio na telefon: - Znaš li uopće koliko imaš godina? Pazi da te ne uhvati klimakterij prije nego što nađeš pravog! Jako želiš djecu, jel' da? Koliko znam, nemaš baš sreće s muškarcima... - prekinula sam telefonsku vezu, a i svaku bilo kakvu vezu s njim, zauvijek. Ugasila sam mobitel. Gabrijel me gledao nakako sažaljivo. Zagrlila sam ga i zaplakala:
- Oprosti zbog ovih suza. To je moj konačni oproštaj od njega. Zapravo lijem suze radosnice jer sam se riješila još jedne budale...
Poslije jutarnje kave i doručka, zagrljeni smo otišli do pošte i poslali prsten Aleksandru. Nakon pet dana paketić se vratio na Sandrinu adresu. Dala sam ga Gabrijelu i rekla neka ga proda po kakvoj god mizernoj cijeni i novac potroši na svoje društvo. Prihvatio je. Po cijele dane smo provodili zajedno, osim par sati dnevno kada bih ja odlazila kod Sandre, a njega prepuštala njegovom društvu. Nije prihvaćao plaću za poziranje, jer je uživao u tome i nije htio pozirati zagrljen s nekom prijateljicom, nego sa mnom, a snimao je njegov prijatelj. Bivao mi je sve draži, a i ja njemu. Društvo ga je zadirkivalo što ima stariju curu. Puštali su mu pjesmu "... gle mladi frajer i starija koka ..." Smijali smo se tomu bez ikakvog kompleksa.
Imala sam još tjedan dana godišnjeg odmora kada sam svoju sumnju potvrdila testom - trudna sam. Otac je nedvojbeno bio Aleksandar. Što sada učiniti? Za njega se neću udati, pa makar trojke rodila, ali trebam li mu reći? Trebam li reći Gabrijelu? Za početak ću pričati sa Sandrom. Uvijek smo se razumjele i bile jedna drugoj podrška. Rekla sam joj bez uvoda:
- Trudna sam.
Ne vraćam se staroj ljubavi
- Super! Djeca će nam biti slične dobi, skoro vršnjaci! - Sandra je bila oduševljena i veselo me zagrlila.
- Ajme meni, šta je tebi? I ja bih trebala biti sretna? - čudila sam se.
- Kako ne? Nisi više baš mlada, he-he! A je li ti to ovaj balonja napravio? - smijala se i dalje. Kako je gledala u mene ovako zbunjenu i pomalo uplašenu, uozbiljila se i podsjetila me na naša maštanja kada smo još bile djeca.
- Seko moja draga, moja najbolja prijateljice, vidim da ti nije do šale. Oprosti. Znaš kako smo govorile, ako ne nađemo ljubav svog života, rodit ćemo izvanbračno! Čak nas je i mama podržala u tome ali je bio preduvjet da se školujemo i postanemo samostalne osobe koje su u stanju odraditi ulogu samohrane majke. A ti to jesi, na poslu je sve u redu? Šta te briga za onoga uštogljenog Aleksandra, pa čak i za ovoga Gabrijela, veseli se svojoj bebici!
- U pravu si - živnula sam i tko zna po koji puta potvrdila svoje, već davno izgrađeno mišljenje, kako mi je sestra najvažnija osoba u životu. Tako je optimistična, živahna i uvijek ima pravu riječ za mene. Osjećaji su uzajamni, jer i ja sam njoj bila velika podrška kada se borila za vezu sa svojim sadašnji suprugom, a nitko nije njihovu vezu podržavao. Zaključile smo da treba prespavati, a sutra ćemo biti pametnije. Gledajući njezina usnulog sinčića, počela sam se veseliti bebi koja je u meni. Prvi puta od kada poznajem Gabrijela, nisam se pojavila na plaži popodne. Naveče me zvao i pitao gdje sam. Rekla sam da pomažem sestri oko bebe.
- Ej, Helena, je li Sandrina beba bolesna? Nekako si loše volje!
- Ma ne. Dogodilo se nešto što nisam planirala. Meni to nije bed ali bojim se kako ćeš ti reagirati.
- Štaaa? Pomirila si se s onim svojim, a sa mnom želiš biti dok si ovdje? - skočio je i galamio tako da su ljudi pogledavali u nas. Možda čudno, ali bilo mi je drago što je pokazao svoj čvrsti stav i stavio mi na znanje što ga može najviše povrijediti u našoj vezi. Više nije u mojim očima bio derište za jedno ljeto, nego pravi mladi muškarac. I bilo mi je jako žao što ću ga izgubiti jer sam trudna s bivšim.
- Ne, neee! Nikada s njim neću nastaviti vezu, ne zbog tebe, nego zbog sebe, budi bez brige. Ne vraćam se starim ljubavima.
Vidjela sam olakšanje u njegovim prelijepim plavim očima, koje su ponovo poprimile izraz nježnosti i sreće. Kako ga povrijediti i reći mu gorku istinu, s njegovog aspekta "gorku", jer ja sam se veselila svojem djetetu?
- Ima nešto, po tebi možda puno gore od ovoga što si pretpostavio. Ne znam kako ti to reći? - dvojila sam.
- Ma ne, ne brini, ništa ne može biti gore! Reci svojem dragom - zagrlio me i molio da mu kažem. Bojala sam se njegove reakcije pa sam se diskretno izvukla iz zagrljaja, nakašljala da dobijem na vremenu i rekla:
- Trudna sam. Rodit ću to dijete.
Na tren mu se pojavio bljesak oduševljenja u očima, a zatim je klonuo sve do ručnika na kojem smo sjedili.
Promumljao je:
- Kako sam glup. Razveselio sam se pri pomisli da ćemo imati dijete, a onda shvatio da nije moje. Ima tek par dana kako smo spavali... Ipak ja nešto o tome znam.
Zagrlila sam ga i rasplakala se. On me tješio:
- Pa dobro, ali nemoj radi toga opet biti s njim. Ne samo zato što ću te izgubiti, nego jer nećeš s njim biti sretna.
- Ma ne, neću biti s njim, ali kako ćeš ti biti sa mnom znajući da nosim tuđe dijete? Plačem zato što te gubim...
- Ne, ne gubiš me. Razumijem situaciju i cijenim što si iskrena. Mogla si šutjeti neko vrijeme, pa mi lagati...
Volim te jako puno i želim biti s tobom.
- Ne smeta ti? - Ne mogu vjerovati!
- Ne smeta mi, ali tog kretena drži dalje od sebe. Nemoj da on prisustvuje porodu. Ja ću.
-Ti tako dugo želiš biti sa mnom? - Oooo, kako ne, i dulje. Želim mu biti tata.
Sada sam se dodatno šokirala! Tako je mlad! Što mu to treba, a ni ja sada nisam bila u stanju donositi odluke za cijeli život.
Čuj, Gabrijele, pustimo sada neke dugoročne planove. Volimo se i to je za sada dovoljno. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti.
Problemi s mojom majkom
- Eto, opet pričaš kao kakva teta! - rekao je to veselo, bez namjere da mi spočitava godine. Baš je pravi! I već mi je počeo ugađati kao trudnici ispitujući me je li mi mučno, što mi se jede, smijem li se sada kupati u moru ...
Bože dragi, u što sam se uvalila! Kako reći roditeljima? Već vidim razočaranu mamu i rezigniranog tatu! Pa još kad doznaju za Gabrijela! Ispast će da sam Aleksandra ostavila zbog Gabrijela! Nikada takvo što ne bih učinila. Bio je to splet okolnosti. Smatrat će me glupom.
Zazvonio mi je mobitel. Mama. Ne mogu s njom pričati. Telefonom joj nikako ne mogu objasniti situaciju, neću se javiti. No ona je bila uporna pa mi je palo na pamet da će zvati Aleksandra, ako mene ne uspije dobiti, a to bi bilo još gore.
- Halo, mama.
- Pa gdje ste vi? Rekli ste doći kod nas nakon mora, a nikako vas nema. Prošlo je već tri tjedna! Jeste li dobro?
- Da. Ne čujem te od ovih valova. Nazvat ću te od Sandre.
- E, pa dolazim za dva dana vidjeti unuče. Vi ste se preselili kod nje? Hoćete li još biti tamo? Onda ćemo se vidjeti.
- Vidimo se, ali nazvat ću te za par sati, ćao!
Pričala sam s mamom iz Sandrinog stana, dugo i mukotrpno. Bilo je i vrijeđanja. Rekia sam joj za prekid s Aleksandrom, a prešutjela trudnoću i Gabrijela. Nazvala me neozbiljnom zato što ostavljam tako krasnog dečka. On je u pravu što život shvaća ozbiljno, a ne ja koja samo želim visiti na moru gubeći vrijeme i trošeći novac! "E majko moja, što bi rekla da sve znaš?" - pitala sam se.
Mama je došla kako je najavila. Dogovorila sam s Gabrijelom slobodan dan, jer poznajem svoju mamu. Zadavit će me toliko svojim prodikama da je se neću riješiti cijeli dan. Već od ranije imam sličnih iskustava s njom, s tim što nisu bile ovako ozbiljne teme s dalekosežnim posljedicama, kao sada. Nekoliko puta sam je čak molila da me manje voli, jer sva njezina prodika se svodila na to da sve što radi i priča je za moje dobro, jer me jako voli. Nikada nije uvažavala moje godine i moje želje. Ona je uvijek znala što je najbolje za mene!
Punih dvadeset sati smo raspravljale o mojoj situaciji. Sve sam joj ispričala. Čudila se mojoj nezrelosti i glupim odlukama, vrijeđala me. Sve bi bilo vjerojatno još gore, ali je ipak imala malo obzira prema novorođenom unučetu i Sandri koja ju je zamolila da zbog nje prestane, jer svakako neće promijeniti moje odluke.
Kada sam sutradan krenula na plažu, zlobno je doviknula za mnom:
- Ideš se ševiti s tim balavcem, kako te nije stid!
Duboko sam uzdahnula i otišla bez komentara. Netko tko je prvi puta čuje rekao bi da nisam normalna što joj toleriram takvo ponašanje, ali ja i Sandra, koje ju odlično poznajemo, znale smo da će već sutra biti bolje, prestat će s vrijeđanjma, a za dva dana ću opet biti njezina prekrasna kćer koja zna što radi.
Gabrijel mi je popravio raspoloženje govoreći mi da budem sretna što sam obavila jako važan i neugodan posao.
- Kad već pričamo o mojoj mami reci mi znaju li tvoji roditelji za nas - zanimalo me.
- Da, kako ne! Blizak sam s njima i primjetili su kako sam sretan zadnjih dana. Priznao sam da sam zaljubljen. Drago im je.
- A razlika u godinama?
- Hmmm, znaš, malo smo se zezali na račun toga ali onako, na simpatičan način. Bitno im je što nisi udana. Pokazao sam im onu našu zajedničku fotku i kažu da smo lijep par. Ali pusti sada njh. Predlažem da pričamo o budućnosti - gledao me s puno ljubavi.
- Predlažem da ne govoriš Aleksandru za trudnoću jer ja želim biti uz tebe svo vrijeme, nakon što se dijete rodi. Želim se ponašati kao da je dijete moje.
- Mislim da sam sebi prerano navaljuješ velike obveze. Kratko se poznajemo i to samo na ovoj prekrasnoj plaži. Još me nisi vidio kod kuće u običnoj svakodnevici kada žurim na posao, kada kuham. Možda ti se takva neću sviđati? Nisi upoznao moje prijatelje! Neki imaju i preko četrdeset godina! Hoćeš li se moći prisiliti na elegantno oblačenje kada mi zatreba pratnja za poslovni domjenak? - izbjegavala sam njegov pogled znajući da govorim ono što on sada ne želi čuti. Potvrdno je kimao glavom, a dječačke oči su mu se punile suzama.
Za par dana sam otišla kući, nedugo zatim došao je i Gabrijel. Živimo u istom gradu. Zaposlio se on u perspektivnoj firmi. Hodamo, zabavljamo se, volimo se i ponašamo se kao da nisam trudna. Sve više boravi u mojem stanu a sve manje kod roditelja, zapravo se napola preselio kod mene. Njegovim roditeljima i Aleksandru ćemo reći tko je otac djetetu tek nekoliko mjeseci nakon rođenja. Njegovo i moje društvo polako prihvaća našu vezu, uz sitna zadirkivanja. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti.
Moja tajna je imala svoju težinu, a ja sam se teško nosila sa njom.[/caption]- I ti ćeš je jednom imati. Samo se trebaš zaljubiti - rekla sam odsutno. lako je Zoran bio mnogo ljepši od Roberta, ja sam svojeg muža voljela više od ičega na svijetu. On je bio tako miran, staložen i nimalo divlji poput svojeg brata. Dok je Zoran živio za avanture, Robert je volio miran život, isto kao i ja.
- Zaljubio sam se- Zoran je rekao. - Oh! - oteo mi se uzvik sa usana. - Ona mora da je posebna - rekla sam uz osmijeh.
- I jest - bio je tajnovit. Čudno mi je bilo njegovo ponašanje. Nikada nije imao tajni preda mnom. Smatrala sam ga dobrim prijateljem, ali sam imala dojam da se promijenio.
- Bilo bi lijepo kada bih dobila društvo. Nadam se da ću se dobro slagati sa tvojom budućom ženom - rekla sam tiho.
- Ona je udana - njegove riječi su bile poput groma iz vedra neba. Ne samo da se srcolomac zaljubio, nego je i ta ljubav bila nemoguća. Nisam se mogla oteti dojmu da mu se sudbina sveti za sve one suze ostavljenih žena. Čak sam pomalo i likovala u sebi. Možda to nije bilo lijepo od mene, ali sam to iskreno osjećala. A ja sam bila od onih osoba koje su iskrenost cijenile iznad svega, mada sam zbog nje bezbroj puta ispaštala i kajala se zbog izgovorenog. Drugačiji način života kod mene nije dolazio u obzir. Osmjehnula sam se i nagnula se prema njemu.
- Zabranjena ljubav? - upitala sam. - Što ona kaže? - zanimalo me je.
- Ne zna za moje osjećaje - ta rečenica je svjedočila o drugoj strani njegovog karaktera, onog kojeg još nikada nije pokazao pred mnom.
- Što ćeš učiniti? - upitala sam ga. - Tko je ona? - nizala sam pitanje za pitanjem.
- Bolje da ne znaš - Zoran se vrpoljio od nelagode.
- Ne miješaj se u brak - savjetovala sam ga. - Možda tebi ništa nije sveto, ali bi brak trebao biti - naglasila sam svoje riječi.
- Bolje je da pođem - Zoran je napravio pokret kao da će ustati. - Zašto? - nije mi bilo jasno. - Kavu nisi ni taknuo, ručak će uskoro biti gotov, a stiže i Robert - rekla sam ležerno.
- Moram poći - Zoran je gotovo izjurio iz stana. Ostala sam zaprepaštena njegovim ponašanjem. Naravno, ljubav je bila opravdanje za sve. Kada se netko zaljubi, sve se promijeni. Tako je bilo i sa mnom. Sve dok nisam srela Roberta, sa muškarcima sam se samo poigravala. Nije mi bilo stalo do njih, pa se nisam ni trudila da ostavim utisak kakav su željeli. A onda... Kao da me pogodio grom iz vedra neba. Robert je sve promijenio. Bila sam zaljubljena i spremna na sve. Ta ljubav se zadržala i nakon tri godine braka, čak mi se činilo da je mnogo jača nego prije, što sam i smatrala razumljivim. Lako je voljeti osobu koju ne poznajemo, a voljeti onu kojoj znamo sve mane i vrline, ponekad doista nije lako.
Imala sam čvrst i stabilan brak. Planirali smo proširiti obitelj i radili smo na tome. Nadala sam se da će se naše želje uskoro ostvariti. željela sam djecu, dječaka koji će sličiti na mojeg muža i djevojčicu koja bi imala oči plave poput Robertovih. Nismo žurili sa djecom. željeli smo uživati jedno u drugome, a doista su iza mene bili prelijepi trenutci koji su otvorili neke nove putove našeg zajedničkog života.
Zar se zaljubio u tebe?
Trgnula sam se kada je Robert ušao. Poletjela sam mu u zagrljaj. Ta prisnost vezala nas je zauvijek. Voljela sam osjetiti njegovu blizinu, srce kako mu ubrzano lupa, voljela sam njega, a to je bilo ono najvažnije.
- Oh, ručak - sjetila sam se.
Na sreću, sve je bilo u redu. Robert je pogledao u netaknutu šalicu sa kavom i pogledao me sa čuđenjem.
- Nekoga si očekivala? - licem mu je prošla sjena.
- Bio je Zoran - veselo sam cvrkutala. - Ali je otišao toliko naglo da se nisam ni snašla, a on je već nestao.
- Zašto? - Roberta je zanimalo.
Zagonetno sam se osmjehnula. Dok sam servirala ručak, prepričala sam mu ono što sam saznala.
- Zaljubio se? - Robert nije bio nimalo iznenađen. - U tebe? - njegovo pitanje me je šokiralo. Nekoliko trenutaka sam stajala kao ukopana, a onda sam prasnula u smijeh.
- Mislim da sam posljednja osoba koju bi on mogao voljeti. Ja mu, na neki način, dođem poput mlađe sestre koju nema. Znaš da se mi odlično razumijemo.
- Ali isto tako znam Zorana oduvijek - Robert je prošao rukom kroz kosu.To je bio očiti znak nervoze. Tek u tom trenutku ništa nisam shvaćala.
- Sigurna si da si mi sve rekla? - pogledao je prema buketu ruža.
- Pobogu! - bila sam doista ljutita. - Ne gleda me svaki muškarac na način na koji ti to činiš. Zar sumnjaš u mene? - bila sam zgranuta. - Ja i tvoj brat? - sama pomisao na nešto takvo izazvalo je mučninu u meni.
- Ne - Robert se osmjehnuo. - U tebe ne sumnjam, ali u bratove namjere nisam siguran.
- A da promijenimo temu? - predložila sam mu.
Sve te izgovorene sumnje teško su mi pale. Dok sam servirala stol, razmišljala sam o njegovim riječima. Ne, nije bilo moguće da Zoran prema meni nešto osjeća. Otkad ga poznajem bila sam sigurna da u meni ne vidi ništa više od žene svojeg brata i neke vrste prijateljice.
Ja sam sa našim odnosom bila više nego zadovoljna. Ali Robert? Kako mu je moglo pasti na um da bi njegov brat... Odmahnula sam glavom. Sve su to nepromišljeno izgovorene gluposti. Ja nisam bila poput onih ljepotica sa kojima se Zoran družio. Nisam bila ni ružna, daleko od toga, ali od moje ljepote nikomu nije zastao dah. lako sam ja bila zadovoljna svojim fizičkim izgledom, trudila sam se da budem realna i ne preuveličavam ni u čemu.
- Samo sam se šalio - Robert me je čudno pogledao.
- Ja takvo nešto čak ni u šali ne bih izgovorila. Zoran je tvoj brat, dio obitelji koja je sada i moja.
- Znam - Robertovo lice obasjao je, osmijeh koji mi je bio potpuno stran. Činilo mi se da u njemu ima tragova kajanja i još nečeg što nisam mogla definirati.
- Sa takvim se stvarima ne šali - upozorila sam ga.
- Što ti je? - Robert me je pažljivo promatrao.
Odmahnula sam glavom. Mrzila sam bilo kakve besmislice, a ova je bila veća od svih koje sam čula. Zoran? On nikada mene nije promatrao kao ženu. To mi je od samog početka bilo jasno. On je obožavao vitke i dugonoge djevojke, a moja građa tijela nije zadovoljavala njegove osnovne uvjete. Isto tako sam znala koliko Zoran drži do obitelji, mada njegovo ponašanje nije uvijek to pokazivalo. Poznavala sam ga. Zašto sam uopće razmišljala o tim besmislicama? Njegovi pokloni nisu imali nikakvo značenje, barem ne onako kako su drugi mogli protumačiti. Bila sam mu draga i dalje od toga njegove misli nisu otišle. Bila sam sigurna da je to istina.
Nekoliko dana Zoran nije dolazio. Pokušala sam odbaciti sve misli koje su me salijetale, ali mi to baš i nije polazilo za rukom. Odvažila sam se i nazvala ga na mobitel.
Ja sam dio njegove obitelji
- Hej - rekla sam veselo. - Kako to da te nema? - upitala sam ga.
- Imam posla - Zoranov glas nije zvučao nimalo veselo. Čak sam imala dojam da u njemu nazirem tračak tuge, a on nikada nije bio tužan. Oko sebe je širio pozitivnu energiju i u društvu je bio omiljen. A kada se tome pridoda njegov prirodan šarm, privlačio je žene poput magneta. Mene takva vrsta muškaraca nikada nije privlačila. Sumnjala sam da bi on mogao biti vjeran jednoj ženi. Možda sam se varala, ali sam doista imala takvo mišljenje.
- Kako si? - nastavila sam sa pitanjima.
- Imam sastanak. Čujemo se - prekinuo je vezu.
Neko vrijeme sam ostala stajati na istom mjestu. Na ovakav način još nikada nije razgovarao sa mnom. Očito je došlo vrijeme da upoznam i drugu stranu njegovog karaktera. On nužno i nije morao biti lijep, ali nadala sam se da će njegovo durenje kratko trajati. Možda se pokajao što mi je povjerio svoju tajnu? Odložila sam mobitel. Osjećala sam se usamljeno. Robert je radio, a ja sam sve poslove dovršila. Da bih prekratila vrijeme, pozvala sam prijateljicu Ivanku na kavu. Poput mene, i ona je bila domaćica. Jednostavno nije uspijevala pronaći posao, kao ni ja. No, meni je ovakav život odgovarao, a kada dođe dijete, sve će se promijeniti. Trebala sam nekoga komu ću se povjeriti. A ona je bila idealna za to. Netko sa strane bit će mnogo objektivniji, znala sam to.
Sat vremena kasnije, sjedila sam nasuprot Ivanke. Počela sam joj pričati o Zoranu i kada sam rekla sve što sam imala, samo me je neko vrijeme promatrala.
- Moje je mišljenje da je on zaljubljen u tebe - rekla je ono što nikako nisam očekivala da ću čuti od nje.
- Što? - zagrcnula sam se. - Nemoguće - rekla sam šapatom. - Donosimo zaključke bez ikakve osnove.
- Poznajem Zorana. On je oduvijek volio zabranjeno voće.
- Ali... - podigla sam ruku i Ivanka je ušutjela.
- Ja sam dio njegove obitelji - napomenula sam joj ono što joj je i te kako bilo poznato.
- Ne znam. Samo sam donijela zaključak koji i ne mora biti točan - Ivanka se branila.
- I nije - ratoborno sam rekla. Što je sa svim tim ljudima oko mene? Zašto su skloni kompliciranju stvari? Zoran nikako nije mogao biti zaljubljen u mene. Odbacila sam tu teoriju kao neosnovanu, a Sjetila sam se kako je otišao kada mi je priznao da je zaljubljen. U tome je moglo biti nešto. Ili se samo posramio zbog svojih osjećaja prema ženi koja ne može biti njegova?
Kako bih razriješila nesuglasice, otišla sam do Zorana na posao. Iznenadio se kada me vidio. Lice mu je bilo ozbiljno i nije pokazao sreću što me vidi. Bio je čudan, a to je bio moj jedini zaključak. I ponašanje mu je bilo neuobičajeno.
- Otkud ti? - upitao me je kruto. Nije bilo ni traga dobrodošlice.
- Prolazila sam ovuda, pa sam navratila - odgovorila sam. - Da odemo na kavu? - upitala sam ga.
Zoran je pogledao na sat. Lice mu se smračilo. - Mogu otići na pola sata - rekao je nakon kraće stanke.
Pet minuta kasnije, sjedili smo u obližnjem kafiću. Zoran se sa nestrpljenjem vrpoljio. Ako nije gledao u moje lice, promatrao je svoje ruke ili neku neodređenu točku.
- Danima te već nema - prekinula sam šutnju koja nije bila nimalo ugodna.
- Imam posla - Zoran je odgovorio. Imala sam dojam da je to najčešća rečenica koju od njega čujem u posljednje vrijeme. Moja želja da izvedem sve na čistac, lagano je nestajala. Zoran je bio čudan, a ja nisam znala kako da mu postavim pitanje koje me je mučilo.
- Prelijepa si - rekao je tiho. - Moj brat doista ima sreće. Zašto te ja nisam prvi upoznao? - njegove riječi su me natjerale da se trgnem.
- Ja sam potpuno obična - uzvratila sam mu.
- Ti ne vidiš ono što muškarci vide. Ti si ono što bi svaki muškarac želio od žene.
- Što to znači? - oštro sam ga upitala.
Ja sam muškarac a ti žena
- Samo sam rekao istinu - Zoran se branio. - Rekao sam svoje mišljenje, a njega imam od samog početka. Imati ženu koja razumije, ženu koja ispunjava snove.
- Tko je ta u koju si se zaljubio? - upitala sam ga. Iskoristila sam njegovu stanku da bih mu postavila pitanje koje me je mučilo.
- Nikada nisam vjerovao da ću zavoljeti nekog tko mi te osjećaje neće uzvratiti. Ne preostaje mi ništa drugo nego da sa tugom gledam njenu sreću.
- Pored toliko žena... - nisam dovršila svoju rečenicu.
Oboma je bilo jasno što sam namjeravala reći. Pomalo sam osjećala nelagodu, pa čak i grižnju savjesti zbog svoje sreće.
- Poznajem li je? - moja ženska radoznalost opet je bila jača od zdravog razuma. Zoran je šutio. Dugo me je promatrao. Nešto u njegovom pogledu bilo je drugačije.
- Zar je to važno? - uzvratio je ogorčeno.
- Nije - složila sam se sa njim, jer je to bio jedini izbor kojeg sam imala. - Mogu li ti pomoći? - ponudila sam se.
- Ne - Zoran je kruto odgovorio. - Imam poklon za tebe. Donijet ću ti ga sutra - na trenutak sam imala dojam da se vratio onaj stari Zoran.
- Netko bi mogao te tvoje znakove pažnje pogrešno protumačiti. Ja znam da ti nemaš nikakvih skrivenih namjera.
- Zaista to misliš? - Zoran je izvio lijevu obrvu. Bio je to znak iznenađenja i uvijek je ta gesta značila da je šokiran na neki način.
- Obitelj smo - rekla sam ono što sam mislila.
- Ja sam muškarac a ti žena - Zoran je rekao tiho. - To je ono na što prvo pomislim kada si mi ti na umu. Ipak, znam gdje mi je mjesto. Za mene ćeš uvijek biti moja nevjesta - usiljeno mi se osmjehnuo.
- Ništa drugo nisam ni pomislila - veselo sam rekla.
Ipak su mi njegove riječi odzvanjale u glavi. Imala sam dojam da on nešto kaže, pa to ispravlja. Bila sam zbunjena više nego na samom početku. Ako sam ja žena, a on muškarac, to je moglo značiti samo jedno. Ne, nemoguće. Zorana nikada ne bih privukla. To me je jedino tješilo.
- Muškarac poput tebe nikada ne bi pogledao nekog kao što sam ja - trudila sam se da svom glasu dam prizvuk veselja.
- Ako sam išta u životu naučio, to je da nam se uvijek dogodi ono što najmanje očekujemo. Ti... - Zoran me je uhvatio za ruku.
Je li te sram zbog tih riječi?
Osjetila sa kako njegovi prsti lagano miluju moj dlan. Od zaprepaštenosti nisam mogla povući ruku, mada sam to silno željela. - Imaš najljepše oči, najljepša si od svih koje sam upoznao. Tvoja ljepota je posebna, okuje dušu, a ja... - zamuckivao je.
Usta su mi ostala otvorena dok sam ga promatrala.
- Zorane! - upozorila sam ga. Povukla sam ruku. - Netko bi ovo mogao vidjeti i krivo protumačiti - ni sama ne znam kako sam uspjela izgovoriti jednu suvislu rečenicu.
- Ti si ta žena - Zoran je napokon rekao.
- U početku... Ne, u početku nije bila ljubav, već prijateljstvo, no što sam te duže poznavao, sve više sam upadao u klopku osjećaja. Priznajem, treba imati hrabrosti pa izgovoriti ono što je skriveno u nama. Ne mogu više šutjeti. Svjestan sam tko si i čija si. Znam da nikada nećeš biti moja.
Bila sam šokirana.
- Oprosti, bolje je da znaš istinu. Postoji li bilo kakva nada za nas dvoje? - zavapio je.
- Ti nisi pri sebi - ustala sam istog trenutka. Izjurila sam iz kafića, a da se nisam ni okrenula. Što se događalo? Sve je bilo besmisleno. Zoran i ja? Kako mu je nešto takvo palo na um? Zašto baš ja? Ja ni po čemu nisam bila posebna. Uvrijedio me je kada me je pitao da li postoji bilo kakva nada. Naravno da nije postojala. Nisam mogla ni pretpostaviti da se iza njegovog dječačkog osmijeha i poklona krije muškarac koji je krenuo u osvajački pohod. Zašto muškarcima ništa nije sveto? Pobogu, koliko god da sam se trudila, nisam ga mogla shvatiti. A i moja naivnost bila je na razini djeteta. Mislila sam da smo prijatelji, ali muškarci uvijek imaju drugačiju računicu od one koju prave žene.
Ne znam kako sam uspjela doći do kuće. Srce mi je tuklo kao ludo. U glavi mi je vladao pravi kaos. Kad sam došla u stan, samo sam sjela. Nisam se mogla ni pomaknuti. Stanje šoka trajalo je mnogo duže nego što sam očekivala. Zoranovo priznanje sve će promijeniti. Ništa više neće biti isto, barem sam ja u tom trenutku mislila da je tako. Nadala sam se da je u pitanju samo trenutno stanje, osjećaji koji će s vremenom izblijediti i nestati. Čak i ako se to dogodi, nikada više nečemo biti kao nekada.
Trgnula sam se kada sam čula zvono na ulaznim vratima. Kad sam ih otvorila, preda mnom je stajao Zoran. Bio je posljednja osoba koju sam očekivala.
- Što želiš? - upitala sam ga nimalo ljubazno.
- Ne želim da ovo bilo što promijeni između nas - Zoran je ušao u stan. Promatrala sam ga. Sa nevjericom sam odmahivala glavom.
- Volim te. Dugo sam se borio protiv ovog, ali sam izgubio ne samo bitku, nego i rat. Moje srce pripada tebi.
- Zorane! - upozorila sam ga. Lice mi se crvenjelo od nelagode. Nisam znala kuda da pogledam, ni kuda bih sa rukama. Cupkala sam sa noge na nogu. - Kad sam se već odvažio na priznanje, onda ću reći sve ono što mislim. - Shvaćaš li ti tko sam ja? - upitala sam ga. Dolazila sam u iskušenje da ga izbacim iz stana, ali sam se suzdržala. Nisam željela njega kao neprijatelja. To bi zakompliciralo odnose u obitelji i nastala bi napetost koja bi loše utjecala na sve.
- U tome i jest problem.
- Pobogu - prošla sam rukom kroz kosu. - Volim Roberta. Volim ga cijelim svojim bićem. On je sve ono što želim od života. Njega sam izabrala da bi provela ostatak života sa njim, a avanturama nikada nisam bila sklona, a najmanje otkad sam sa njim. Osjećaš li sram zbog svojih riječi? - upitala sam ga.
- Osjećam sram, grižnju savjesti, ali je ljubav jača od svega - Zoran je mirno rekao. Imala sam dojam da on vlada sa sobom, dok sam ja bila poput vulkana pred erupcijom.
Kakva ljubav, pobogu?!?
- Kakva ljubav, pobogu? - zgranuto sam rekla. - Kako si mogao dozvoliti da se to dogodi? - nije mi bilo jasno. - Ja tebe nikada nisam promatrala kao muškarca. Za mene si uvijek bio Robertov brat, dio moje obitelji, ništa više. To što si muškarac, ništa ne znači. Ljudi bi trebali imati moral, znati razlučiti dobro od lošeg, a ti bi posegnuo za onim na što nemaš pravo. Ne shvaćam, možda nikada neću ni shvatiti. Sve si uništio. Mislila sam da imamo jedno predivno prijateljstvo, a imali smo ništa. Kako da te pogledam u oči i ne pomislim na sve one besmislene riječi koje si izgovorio? Pitao si me ima li nade za tebe? To me je najviše povrijedilo. Tako malo me poznaješ, ne znam zašto nisi slušao ono što govorim. Od svih muškaraca na ovome svijetu, ti si posljednji sa kojim bih nešto poželjela. Ja volim tvojeg brata. Moje oči su slijepe za sve druge muškarce, moje srce ne može biti dano nikom, jer više i ne pripada meni. Sve ovo... - mahnula sam rukom. - Hoćeš li da ti kažem svoje mišljenje? - upitala sam ga.
- Naravno - Zoran je bio miran, kao da ga nimalo nisu dirale te riječi.
- Ti si navikao imati sve što poželiš. Žene su te opsjedale, a ne ti njih. Tvoja ljepota samo je okvir duše koja je nemirna i koja teži za nečim što ne može imati. Na mojem mjestu mogla je biti bilo koja žena, isto bi postupio. Zabranjeno voće je uvijek najslade voće. Što bi bilo da sam pristala? - upitala sam ga. - Bila bih tvoja avantura koju bi odbacio nakon kratkog vremena. Zasitio bi me se kao i svih ostalih žena. Više ne bih bila posebna, već jedna od mnogih. Nitko me nije razočarao više od tebe. Trebao si znati da između nas nikada ništa neće biti. Otkud ti ideja pitati me ima li nade? Nema je, ne postoji, niti će je ikada biti. Kakva bih ja to bila osoba da pristanem na nešto takvo? Za mene je to toliko... - trudila sam se pronaći prave riječi ali mi nije polazilo za rukom.
- Bila si dovoljno jasna - Zoran je rekao. - Ne trebaš me osuđivati zato što sam pokušao. Bio sam iskren kao ni sa jednom ženom do sada.
- Pobogu - još uvijek nisam mogla vjerovati. - Ja sam supruga tvojeg brata. Rodit ću djecu koja će nositi tvoje prezime. Nakon ovoga, bilo bi sasvim logično da me izbjegavaš, jer ja tebe svakako hoću. Na žalost, muškarci uvijek sve pokvare. Zašto se nisi mogao zadovoljiti sa našim prijateljskim odnosom koji je bio poseban? Ispred tebe nisam imala tajni, ali ti si muškarac koji je moje ponašanje shvatio onako kako tebi odgovara. Muka mi je od svega ovog. Ne dao Bog da Robert za ovo sazna. Više te nikada ne bi promatrao kao brata, već kao osobu koja pokušava uništiti sve ono do čega mu je stalo. I ja te sada promatram na drugačiji način. Za sve osobe zdravog razuma postoje granice koje se ne smiju prijeći.
- Ja nijednu nisam ni prešao - Zoran se pravdao.
- Ali si pokušao - ljutito sam rekla. - A sada... - pokazala sam prema vratima.
- Idi - znala sam da je moja samokontrola na samom rubu. - Ne želim da nikada više dođeš ovamo, barem ne kada sam sama doma. Susretat ćemo se onoliko koliko je to nužno. Ne želim da bilo tko za ovo zna. Možda ću požaliti zbog svojih riječi, ali činim to za dobrobit obitelji. Želim sačuvati privid sreće, pa makar on bio i lažan. Žao mi je.
- To neće umanjiti moju ljubav prema tebi - Zoran je rekao.
- Kako možeš biti toliko glup? - nije mi bilo jasno. - O kakvoj ti to ljubavi pričaš? - krenula sam prema njemu. Unijela sam mu se u lice. To lice mi je bilo nepoznato, isto kao i misli koje su se skrivale iza njega.
- Idi dok nisam izgubila kontrolu nad sobom - krenuia sam prema vratima i otvorila ih.
- Robert će primijetiti da se nešto događa - Zoran je rekao.
- Onda se ti pravdaj njemu, jer ja nemam zbog čega.
Laknulo mi je kada je otišao. Bila sam toliko iscrpljena kao da sam danima radila bez prestanka. Pokušala sam razmišljati o prošlosti. Tražila sam trenutak koji je sve promijenio, ali ga nisam mogla pronaći. Jesam li ja kriva? Da li sam mu ikada dala povoda da misli da bi između nas moglo nešto biti? Ne, nikako. To je bio jedini odgovor na moje pitanje. Naravno, naš sam odnos smatrala posebnim, ali na drugačiji način.
Znači da je sve bila laž?
Potpuno sam izgubila pojam o vremenu. Misli su mi bila kaotične, glava me je počela nesnosno boljeti. Otišla sam pod tuš, pa u krevet. Okretala sam se po njemu. Nikako nisam mogla pronaći mir. Imala sam dojam da je on nepovratno izgubljen, a na neki način je to i bila istina. Jednostavno sam grcala u nevjerici. Željela sam da je sve to samo ružan san iz kojeg ću se probuditi, ali nije bio. Stvarnost se očitovala u svim onim Zoranovim riječima i postupcima. Možda sam bila previše blaga prema njemu. Nisam željela početi rat koji bi se vukao do beskraja. Jednom će shvatiti, zapravo već je shvaćao moju situaciju.
Imala sam dojam da proživljavam neku vrstu horora. Na sreću, barem kod mene nije bilo nikakve dileme. Ja sam imala svojeg muža, on je imao svu moju ljubav, i to je bilo sve. željela sam zaboraviti Zoranove riječi, ali sam znala da mi to nikada neće poći za rukom. Kad god ga vidim, sjetit ću se svake izgovorene rečenice. A on neka pati, i zaslužio je to. Ništa gore od toga mu nisam mogla ni poželjeti. Njemu se sudbina osvetila, a meni nije imala razloga da se osvećuje.
Idućih nekoliko mjeseci Zorana jedva da sam vidjela dva puta. lzbjegavao me je kao i ja njega. Čak i kada bi se našli u istom društvu, trudila sam se da mu se ne obraćam i ne komuniciram sa njime, osim što je bilo nužno. Ipak, nemalo sam se iznenadila kada mi je Robert rekao da će doći na ručak kod nas.
- Osjećam da ste se udaljili - rekao je uz osmijeh.
- I jesmo - odgovorila sam.
- Zašto? - Robertova radoznalost me je živcirala.
- Zato što smo se razišli u mišljenjima, i...
- Znam istinu - Robert se nagnuo prema meni. - Znam je već dugo. Vidio sam koliko se mučiš, a nemaš razloga ža to. Zoran je mislio da ne postoji žena koja bi mu odoljela, a ja sam tvrdio drugačije. Nisam znao što se događa, ali sam slutio. Sada se uvjerio da sam imao pravo - Robertovo lice sjalo je od ponosa.
- Znači li to da je sve bila laž? - ustuknula sam. Osjećala sam se tako jadno. Povjerovala sam Zoranu, kao i u iskrenost njegovih riječi.
- Možda mu je stalo do tebe, ali on zna granicu i ne brini se za njega. Previše voli sebe da bi volio nekoga drugog. Sve je to bio dio njegova smišljenog plana. Obećao mi je da će te osvojiti.
- A što bi bilo da sam pristala? - upitala sam ga.
- To je nemoguće - Robert me je uhvatio za ruku. Promatrao je moje oči. Osjećala sam njegov dah na svojem licu. Gledao me je pogledom punim ljubavi. - Osoba koja je zavrijedila moju ljubav ne bi nikada to odbacila. Tebi vjerujem više nego ikomu, čak više nego Zoranu. Tebe sam izabrao da bih proveo ostatak života sa tobom. Naš brak je poseban, naša ljubav također. Znam koliko me voliš. Moja je ljubav uzvraćena. Zoran je rekao da će mi se to povjerenje obiti o glavu. Znao sam da neće.
Odmaknula sam se od njega.
- I ti si me razočarao - rekla sam sa tugom.
- Nisam - Robert je sjao od sreće.
- Nikada neću izdati svoje osjećaje, naš brak, sebe, tebe... - nabrajao je.
Više nisam znala što da mislim. Sve mi se nekako činilo besmislenim. Željela sam se posvađati sa Robertom, ali ni za to nisam imala snage: Znao je, a ja sam premirala od straha da ne sazna ono što se dogodilo. Zar to nije neka vrsta izdaje?
- Već si me izdao. Trebao si me upozoriti na njegove namjere - ljutito sam rekla.
- Onda bi bila spremna, a ovako znam da ne postoji kušnja kojoj bi podlegla. Uvijek sam bio siguran u našu ljubav, a sada sam sigurniji nego ikada. Izabrao sam pravu osobu za sebe. Nadam se da će i Zoran imati tu sreću.
Oduvijek je takav
- Zašto je to učinio? - upitala sam. - Poznaješ ga - Robert je rekao. - To mu je očito bio izazov.
- A bio je tako uvjerljiv - prigovarala sam sebi zbog svoje naivnosti.
- Oduvijek je takav. Kada nešto želi, onda upotrebljava sva sredstva da do toga i dođe.
- Dopustio si bratu da ti zavodi ženu? - i dalje mi nije bilo jasno.
- Najvažnije je da mu ti to nisi dopustila - rekao je s ponosom. Trebala sam se ljutiti na njega, ali nisam mogla. Nakon nekoliko trenutaka sam mu se osmjehnula. I meni je laknulo. Ono što je sve proteklo vrijeme bio moj veliki teret, sada to više neće biti. Moja tajna je imala svoju težinu, a ja sam se teško nosila sa njom.
- Volim te - Robert je rekao.
- Zar je moja ljubav morala proći kušnju da bi se uvjerio u iskrenost mojih osjećaja? - upitala sam ga.
- Bio sam potpuno miran. Znao sam kako ćeš postupiti.
- A da sam postupila drugačije? - upitala sam ga.
- Nemoguće. Ti si ipak posebna - rekao je sa srećom.
Više nije bilo razloga da izbjegavam Zorana. Ali sam znala samo jedno: čim mi se ukaže prilika, dobit će lekciju od mene. Kako se samo usudio onako me bezočno lagati i dovesti u neugodnu situaciju? Živo me je zanimalo kako bi Zoran postupio da sam pristala. Povukao bi se? Na sreću, to se nije, niti će se ikada dogoditi. Iako je sve bilo razjašnjeno, znala sam da će moj odnos sa Zoranom biti drugačiji, da će između nas nastupiti hladnoća koju vrijeme neće umanjiti.
- I ti si poseban. Zato nisam bila zainteresirana za ponudu tvojeg brata, niti bih bila da je bilo koji drugi muškarac bio u pitanju.
- Znam, najljepša i najvoljenija ženo mojeg života.
Utonula sam u njegov zagrljaj. Ništa nije postojalo osim nas dvoje, a nikada ni neće. Naša ljubav je postojana, oboje smo to dokazali: on svojim povjerenjem kojeg je gajio prema meni, a ja svojim odbijanjem.
Maltretirali su moju djevojčicu[/caption]- Mama, hoćeš li reći Igrid da se igra sa mnom? - pitala bi me Mateja nakon takvih situacija.
- Ne, Mateja, ne mogu ja natjerati Ingrid da se s tobom igra ako ona to ne želi.
- Ali ona se igra sa mnom dok se ne pojave Karla i Nives. One uvijek sve unište - tužno je rekla.
- Žao mi je, ali ja tu ništa ne mogu učiniti.
Na jednim informcijama i razrednica me upozorila da Mateja teško podnosi kad je isključe iz igre, no mislila sam da je to ionako dječja stvar i da će proći. Tješila sam se mišlju da će djevojčice biti zrelije i shvatiti kako se trebaju slagati.
Kad su krenuli u drugi razred, situacije su se nastavile ponavljati, no ovoga puta imale su još ozbiljnije posljedice na Mateju. Ona je sve to previše primala srcu i nije željela jednostavno potražiti drugu prijateljicu. Te tri djevojčice ponekad su bile veoma grube prema njoj i to sve na nagovor jedne od njih, Karle. Ponekad bi je Karla počupala ili grubo gurnula bez nekog povoda, a Mateja bi to uvijek prešutjela. Naravno, svojom je reakcijom stvari pogoršavala.
Često sam u sebi pomišljala da se ponaša kao prava mala kraljica drame. Mislila sam da stvari preuveličava. No, ubrzo sam shvatila da ipak ne pretjeruje. Prvi ozbiljniji znak za uzbunu bio je jedan od neugodnih događaja u nizu. Prilikom jednog povratka iz škole sve tri djevojčice su pratile Mateju do ulaza naše zgrade. Mateja je bila začuđena jer su je inače izbjegavale, no naivno je povjerovala da imaju dobre namjere. Pravile su se fine, no prethodno su se dogovorile da je zatvore u smećaru. Na žalost, naša smećara je uvijek bila otvorena, a kako se nalazila na putu koji je vodio do škole, to se nije moglo ne primjetiti. Ne znam kako im je uspijelo nagovoriti Mateju da ude u smećaru, no ona ih je poslušala. Istog trena su je zatvorile i nisu je pustile van. Sve tri su se naslonile na vrata svom težinom. Držale su vrata kako bi se uvjerile da neće skoro izaći. Mateja je vikala i plakala. Molila ih je da je puste, no one su se smijale i to im je bilo ludo zabavno. Na sreću, naišla je susjeda koja je čula Matejino zapomaganje i izgrdila je djevojčice. Kad je Mateja napokon bila na slobodi bila je silno uznemirena. Jedva mi je uspijela ispričati što se dogodilo. Već idućeg dana sam se požalila razrednici jer mi je bilo previše neugodno razgovarati s roditeljima.
Pozvat ću roditelje
- Svakako ću ja porazgovarati s njima. Pozvat ću roditelje u školu i ispričati im sve što ste mi rekli - bila je zgrožena time što sam joj ispričala.
- To je prevršilo svaku mjeru - rekla sam isfrustrirano.
- Ali morate biti svjesni da se to nije dogodilo na nastavi, već poslije - upozorila me željevši mi dati do znanja da su joj ruke vezane. Škola tu nije mogla ništa učiniti. Kad se Mateja idućeg dana pojavila u školi svi su je prozvali "cinkarošicom", što ju je još više dotuklo. Bila je izvrgnuta poruzi cijelog razreda. Nakon toga su počeli ozbiljni porblemi s Matejom, počela je kontrolirati stolicu zbog straha koji je osjećala pri odlascima u školu. Patila je od zatvora. Morali smo na umjetan način podraživati crijeva. To je trajalo prilično dugo. Usprkos tome, vidjela sam da je tada još uvijek željela Ingrid, Karlu i Nives zvati svojim prijateljicama. Shvatila sam kako je ne povrijeđuje samo to što je Ingrid povremeno odbaci, nego i to što je htjela pripadati u društvo Karle i Nives.
Što je više željela da je one prihvate, to su one postajale grublje prema njoj. Karla joj je često govorila pogrdne riječi, a Nives i Ingrid bi se pridružile. Izrugivale su se na račun njezine odjeće i izgleda, Posavjetovala sam se s jednom psihologinjom koja mi je predložila da pokušamo pronaći način da Mateja izbaci sve svoje frustracije jer bi inače mogla nanijeti veliku štetu svojoj psihi.
- Kod te djevojčice Karle postoji svjesna namjera da uznemiri i povrijedi Mateju, a to maltretiranje i dalje traje! To spada u tipičan opis maltretiranja - rekla mi je na informativnom razgovoru kad sam joj opširno ispričala što se sve događalo u školi od prvog dana.
- Ali ta djevojčica je ne tuče, možda ju je samo jednom grubo gurnula ili počupala - rekla sam nastojeći razumijeti Karlino ponašanje.
- Ipak je to društveno i verbalno maltretiranje. Isključivanje iz društva je školski primjer društvenog maltretiranja. Ako druga djeca gledaju i ništa ne poduzimaju i ne miješaju se, osoba si uzima maha i još jače maltretira žrtvu jer osjeća da ima podršku. Ponižavanje i izrugivanje je - naravno - verbalno maltretiranje. To je ono što Karla čini vašoj Mateji - objasnila mi je. - Bilo bi dobro kad bih mogla porazgovarati i s njezinim roditeljima - pogledala me suosjećajno. Naravno, to mi je i dalje bilo prilično neugodno i htjela sam to pod svaku cijenu izbjeći. Ostavila sam to kao krajnji izbor. Tada mi se još činilo da ipak stvari nisu toliko strašne i da je Mateja preosjetljiva.
- Ali zašto ostala djeca odobravaju takvo ponašanje!? - nisam mogla ne upitati.
- Zato što se vjerovatno i sama boje da će postati žrtvama takvog maltretiranja. Zato su joj se priklonile Nives i druga djevojčica, Ingrid - objasnila je.
Premda mi je to isprva bilo smiješno, na njezin nagovor počeli smo raditi s glinom i oblikovati rukama. Mateja bi ponekad bijesno stiskala glinu i bacala je na pod, no nije željela govoriti što osjeća i misli. Nije to bilo lako, Mateja se opirala, pa sam odlučila da ona obavi nekoliko razgovora s psihologinjom. Tada je ta ista psihologinja uspjela nagovoriti Mateju da baca tu istu glinu u zid i neka govori što god joj padne na pamet. Isprva je to išlo loše. Mateja se vrlo teško otvarala. Morala sam joj predlagati riječi i pogađati njezine emocije, što doduše nije bilo teško. Uskoro je i sama pronalazila riječi i počela ih glasho izgovarati. Imale smo alat za izbacivanje frustrarcija, no on nam je oduzimao jako puno vremena. Nismo ga uvijek mogle prakticirati zbog brojnih školskih obveza, budući je Mateja tada išla već u četvrti razred.
Jednog popodneva Mateja je došla uplakana kući. Nisam je nikako mogla utješiti ni smiriti.
- Što se dogodilo? - pitala sam zabrinuto, no nije mi odmah odgovorila jer je previše bila uznemirena.
- Karla mi je rekla da sam najružnija curica u razredu. Rekla je da sam obučena jadno i seljački - jedva je uspijela procijediti između jecaja. Zagrlila sam je i pokušala uvjeriti da to nije istina.
Preuzela je ulogu žrtve
- Jednako si lijepa kao i svaka djevojčica u razredu - rekla sam.
- Ali Karla je ljepša. Ona ima dugu plavu kosu i plave oči. I ima jako modernu odjeću - pobunila se.
- To ne znači da se drugima više sviđa - razuvjeravala sam je.
- Nije istina, nju svi vole! - planula je, a ja sam shvatila koliko joj Mateja zavidi. Isto tako s vremenom sam shvatila da Karla uživa reputaciju "princeze" u razredu jer je prije svih djevojčica stasala u djevojku. Bilo je očito da je ušla u pubertet prije ostalih. Usto je imala i bogate roditelje koji su je odgajali pomalo snobovski. Prva je u razredu imala mobitel, služila se računalom i slično. Jednom riječju, dobivala je sve što je poželjela i zbog toga si je dozvoljavala da bude osorna i ohola prema svima ostalima. Djeca kao da su je podigla na pijedestal i odobravala takvo ponašanje. Razrednica je toga bila svjesna, no nije mogla utjecati na to. Trudila im se kroz razgovor svratiti pažnju na druge vrijednosti ali to je bilo sve. Matejina je, pak, pogreška bila što je na sve Karline zajedljive i ružne riječi reagirala veoma burno. Karla je tu naišla na plodno tlo, pa je postajala još bezobraznija prema njoj. Uz to bi joj se još pridružile i Nives i Ingrid koje su, što su starije bivale, birale sve više njezinu stranu. Potpuno bi se priklonile i zajedno s njom ismijavale Mateju.
Pokušala sam ponovno razgovarati s razrednicom, no ona je tu i dalje bila nemoćna.
- Mislim da je tu ključna Matejina reakcija - rekla je ono čega sam i sama bila svjesna. Pruzela je ulogu žrtve od prvog dana i tako obilježila samu sebe. Ipak, morala sam nekako pomoći svom djetetu, nisam mogla gledati kako postaje sve neurotičnija i sve više se zatvara u sebe. Sve to jer nije prihvaćena od jedne razmažene i agresivne djevojčice. Ona svoju agresiju nije pokazivala fizičkim nasiljem, nego je psihički maltretirala djecu. Činilo se da je Mateju uzela na pik jer je ona bila najosjetljivija i najburnije reagirala.
Kako je vrijeme prolazilo krenule su u peti razred i promjenile razrednicu. Nadala sam se da će ova nova imati više sluha za naše probleme, ali prevarila sam se. Kako su mnoge djevojčice ušle u pubertet, počele su se mijenjati i stasati u djevojke. To je još više pogoršalo situaciju. Mateja je bila bucmasta, pa su je i zbog toga uzeli na zub. Govorile su joj da je debela. Ona je bila toliko očajna da je počela izbjegavati jelo. Bila sam izvan sebe od brige jer je moje dijete odbijalo hranu u fazi kada to nije smijela, u razvoju! Izgubila je nekoliko kilograma, na što sam veoma burno reagirala. Odvela sam je ponovno psihologinji koja joj je pokušala objasniti koliko štete može nanijeti svojem tijelu ako bude gladovala. Nije puno pomoglo, svaki dan sam se borila s njom da nešto pojede kako bi mogla funkcionirati. Bojala sam se da ne oboli od anoreksije ili nešto slično.
Mateja ju je udarila
U tom periodu dogodilo se još nešto što je Mateju dotuklo. Na satu tjelesnog odgoja Karla joj je namjerno povukla donji dio trenirke dok je trčala iza nje. Matejina je stražnjica bila svima izložena. Ismijao ju je cijeli razred! To se odigralo u veoma kratkom vremenu, tako da profesorica nije primjetila što je Karla učinila. Dok su se svi smijali, Karla je uživala reputaciju razredne lude koja ih zabavlja. Mateja se jako razijutila nakon toga i po prvi put je uzvratila Karli. Udarila ju je posred lica i to tako da joj je zahvatila nos. Ovoga puta učiteljica je to primjetila, a situaciju je pogršalo to što je Karli krenula krv iz nosa. Karla je bila iznenađena Matejinom reakcijom i prilično burno je reagirala. Napravila je još veću dramu zbog krvavog nosa. Nakon tog nemilog događaja, vrlo brzo sam dobila poziv u školu. Mateja mi je doduše odmah sama priznala što je učinila.
- Što se točno dogodilo? - pitala sam Mateju nakon što sam pročitala i napisanu poruku od razrednice u njezinoj bilježnici.
- Uvijek isto. Karla me ovog puta osramtila i ponizila pred svima. Skinula mi je hlače i svi su me vidjeli golu - uznemireno je govorila. Suze su joj klizile niz lice. Bilo mi je veoma teško i nisam znala kako da je utješim. Moje je dijete toliko patilo zbog te djevojčice, a ja je nisam mogla zaštititi.
- A što si ti učinila? - pitala sam obazrivo.
- Udarila sam je. Nisam je htjela udariti baš toliko jako, ali bila sam bijesna! Prepala sam se kad sam vidjela da joj krv curi iz nosa. Nakon toga svi su me gledali kao da sam čudovište - pogledala je u pod. Iako nisam izgovorila na glas, na neki sam način osjetila odbravanje zbog onog što je učinila. Pomislila sam kako je Karla to i zalsužila jer je već godinama maltretira. Isprva su ta zadirkivanja bila dječja posla, no sad se to pretvorilo u ozbiljan problem. Postalo mi je jasno da ću morati tražiti pomoć dalje od razrednice. Imala sam plan posjetiti ravnateljicu, no prvo sam htjela čuti razrednicu. Ovoga puta došla sam u pratnji supruga Davora koji je već ionako bio nabrušen zbog svega toga. Do tada sam izbjegavala zvati ga na informacije i držala ga po strani, no sada je inzistirao da i on pođe sa mnom.
- Ako vi nešto ne poduzmete, onda ćemo se obratiti ravnateljici - priprijetilo joj je Davor.
- Nije istina da nisam ništa poduzela, svakog dana im trubim kako trebaju poštivati jedni druge - zbunjeno je govorila razrednica. - Vaša je Mateja jako udarila Karlu! - pogledala me optužujuće.
- A jeste li se zapitali zašto ju je udarila? - prasnula sam ljutito.
- Ne postoji dovoljno dobar razlog za fizičko nasilje - pobunila se.
- Karla je pred cijelim razredom ponizila Mateju, skinula joj je gaćice! - ustala sam sa stolice koliko sam silno htijela opravdati svoju kći. Razrednica je ušutjela na trenutak jer očito nije imala pojma što se događalo na satu tjelesnog odgoja. Vidjela je samo kako Mateja udara Karlu i krv na njezinu licu, a pozadina je nije zanimala.
- Zašto Mateja nije rekla što se dogodilo? - pitala je smirenije.
- Bilo joj je neugodno, a i prepala se zbog toga što je učinila - i ja sam se napokon malo smirila.
- Ovo je stvarno postalo previše. Kada se sve to među njima stigne zakuhati, kada se stignu posvađati - uzdahnula je.
- Ne znam točno kada, ali je postalo previše. Moje je dijete silno nesretno! Gotovo svakog dana dolazi kući u suzama - rekla sam unezvjereno. Davor je nijemo kimnuo glavom i složio se sa mnom.
Njen otac je vrlo nezgodan
- Očito se češće događa dok nisu na nastavi, poslije škole - zaključik je. - Meni je žao ali Mateja mora to sama srediti. Možda, nemojte me krivo shvatiti, bi trebala potražiti pomoć psihologa. Njezina je reakcija presnažna - rekla je, a ja sam je gledala u čudu. Mislila sam da ću naići na njezino razumijevanje, no suprotno tome naišla sam na osuđivanje. Kao da je i razrednica bila podložna Karlinom utjecaju. Svi su bili zasljepljeni tom agresivnom i problematičnom djevojčicom. Mogla sam razumijeti i zašto. Kad sam je promatrala na dječjem igralištu činila se plahom i nježnom poput anđela, no istina je bila sasvim drugačija. Tu istinu smo razumijele samo moja kći, suprug i ja.
- Ali ta djevojčica joj svakog dana zagorčava život! - pobunila sam se ignorirajući njezin prijedlog o psihologu. Nisam željela priznati da sam se već posavjetovala i da je Mateja već bila ne nekoliko razgovora. Jer ipak od svega toga nije bilo prevelike koristi, Karla ju je i dalje sustavno maltretirala. Jedino što je Mateja naučila jest to kako da izbaci svoju frustraciju. Isto tako nisam joj željela govoriti o tome da je Mateja izbjegavala hranu i koliko smo se oko toga namučile. Na sreću, to je vrlo brzo prošlo zbog pritiska koji sam vršila na nju. Moglo je završiti puno kobnije da se nisam toliko trudila.
- Slušajte, njezini roditelji su veoma imućni i - kako da kažem - nezgodni ljudi - okolišala je. Upitno smo je pogledali.
- Što to znači? - pitao je Davor.
- Otac je vrlo nezgodan i bojim se da kada čuje da je netko udario Karlu ... - zastala je s uplašenom grimasom na licu. Davoru je to bila kap koja je prelila čašu.
- Molim!? Jel' vi to nas pokušavate ušutkati jer strepite od tih ljudi!? - Davor je bjesno stiskao vilicu.
- Ma ne, ali čini se da gospodin baš nije razuman i dobar - ispričavala se nespretno.
- A mislite da sam ja dobar!? - unio joj se u lice. Ja sam ga uhvatila za nadlakticu kako bi se odmaknuo.
- Ja nisam uopće dobar, ja se samo dobro kontroliram i mogu pokazati to svoje loše lice baš kao i Karlin otac! - procijedio je kroz zube glasno dišući.
- Davore, smiri se - upozorila sam ga, a razrednica je sjela na stolac crvenoga i zajapurenog lica. Uplašila se Davora, mogla sam joj to iščitati na licu. U tom trenu sam zažalila što je došao sa mnom u školu. Nisu nam trebale još veće nevolje od onih koje već imamo.
- Mislim da gubimo vrijeme ovdje, najblje je da se odmah obratimo ravanteljici - rekao je na koncu i izašao glasno zalupivši vratima. Bilo mi je neugodno, te sam u tišini krenula za njim. Razrednica također nije pozdravila.
On ima dosje u policiji
U danima što su uslijedili zavladalo je zatišje, kao da je Karla odustala od maltretiranja Mateje. Pomislila sam da ju je Matejina reakcija navela na to, no bila sam i ovog puta u krivu. Karla se požalila svojim roditeljima zbog udarca i preuzela ulogu nevinašca kako bi ih uvjerila da ona nije učinila ništa loše. Za razliku od nas, oni su se odmah obratili vrhu, samoj ravnateljici. Kad smo mi došli na rzgovor priča joj je već bila poznata.
- Da, njezini roditelji su bili na razgovoru i veoma su ljuti na vašu kći - uzdahnula je.
- A znate li zašto je došlo do udarca? - pita je Davor.
- Nešto sam načula, ali svakako to nije razlog, mislim znate i sami, ne postoji opravdan razlog da se neko dijete udari - obajšanjvala je.
- A opravdava se kad netko sustavno nekoliko godina psihički maltretira vaše dijete? - ironizirao je Davor.
- Do mene takva informacija za sada nije došla, samo onaj krvavi obračun - namjerno je naglasila.
- Ja sam se žalila nekoliko puta mjesečno učiteljici koja je bila sve ovo vrijeme gluha na moje molbe da vam se obrati.
- Izgleda da je došlo do nekakvog nesporazuma - ispričavala se.
- Ne, nije došio do nesporazuma, nego učiteljica nije željela čuti našu stranu. I još uvijek ne želi jer se boji djevojčicinog oca - prekinula sam je pomalo grubo.
- Čujte, otac je pomalo nezgodan ...
- Nas to ne žanima. Mi želimo da naše dijete odlazi u školu bez straha. Jel' vi znate da ja jedva odvučem svoje dijete u školu? Ona plače kad mora ići! Je li to normalno, pitam ja vas!? - rekla sam bijesno. Šutjela je.
- Što biste vi učinili da se radi o vašem djetetu!? - pitala sam pomalo očajnički.
- Ja činim onoliko koliko je u mojoj moći. Pretpostavljam da se većina tih neugodnih situacija dešava poslije nastave - ignorirala je namjerno moje pitanje.
- Mi nećemo stati na ovome - rekao je Davor odlučno.
- Ne znam što bih vam rekla. Taj gospodin se ne kreće baš u najboljem društvu - nervozno je vrtila olovkom u ruci. Shvatila sam da je dobro uplašena, ali ne od nas, već od Karlinog oca.
- Znate, ja ću saznati tko je taj čovjek, imam prijatelja u policiji - rekao je Davor kao da mi čita misli.
- Mislim da je bolje da to ostavite po strani - savjetovala je. Na koncu smo odustali od daljnje rasprave jer ionako nije imala smisla. Davor je učino kako je i rekao. Saznao je da Karlin otac ima dosje u policiji, a uz to, sin mu je nekoliko puta bio priveden zbog preprodaje droge. Bilo je jasno da je jadna Karla iz veoma problematične obitelji. Njezin je ispušni ventil bio maltretiranje.
Iako sam milijun puta čula da su djeca koja maltretiraju drugu djecu iz problematičnih obitelji, nadala sam se da s Karlom nije takav slučaj. Čak su i mame u školi pričale o tome kako joj se roditelji razvode. Dakle, bilo je tu svega i svačega. Nisam o tome govorila Mateji, jer je nisam htijela opterećivati. Isto tako nisam željela da to netko od djece slučajno sazna. Predložila sam Davoru da se nađemo s Karlinim roditeljima i pokušamo im objasniti što se sve događalo tijekom nekoliko godina. Tog popodneva čekao nas je samo otac pred školom. Nervozno je hodao i uvlačio dim cigarete. Kad smo mu se približili podigao je svoj mrki pogled. Ipak je ljubazno pružio ruku i predstavo se. Uvijeno smo počeli govoriti što se sve događalo i o tome zašto je Mateja udarila Karlu. Neko je vrijeme slušao bez riječi.
Ispisali smo je iz škole
- Znate, ja nemam vremena za ovakve gluposti. To su dječja posla, to je sve dio odrastanja. Vaše je dijete previše osjetljivo - konstatirao je.
- Ako vi to ne riješite, obratit ćemo se socijalnoj službi - rekao je Davor odriješito.
- Bolje vam je da ne gurate nos gdje mu nije mjesto jer ću vam zagorčati život - pogledao ga je lednim pogledom.
- Vi nama prijetite? - pitao ga je.
- Možete to i tako nazvati. Osim toga, mislim da ste pretjerali. Vaša je kći dobro ispljuskala moju i ne znam odakle vam uopće pravo da me pozivate na red - odgovorio je sasvim mirno. Očito je to bio njegov način ophođenja, prijetnje i ucijene.
- Žao nam je što ju je tako jako udarila, i Mateji je žao - rekla sam.
- Ne umišljajte si da ju je jako udarila, Karla je inače sklona krvarenju iz nosa - odbrusio je.
Rastali smo se u ne baš prijateljskoj atmosferi, što je bilo i za očekivati. Nadala sam se da će bar spomenuti razgovor svom djetetu i upozoriti je na njezino ponašanje. Bila sam u pravu, no ovoga puta opet je Mateja bila ta koja je snosila posljedice zbog našeg razgovora. Karla ju je pričekala poslije nastave, ovoga puta sama i bez pratnje. Bijesno ju je povukla za kosu i prijetila joj. Rekla joj je da će doći i njezin stariji brat i da će je prebiti jer je "cinkarošica". Mateja je kao i svaki put došla uplakana iz škole.
Slijedeći dan nismo je mogli natjerati da ode u školu, toliko se prepala. Tada smo Davor i ja odlučili da je najbolje da je ispišemo iz te škole i prebacimo u drugu. Otišla sam već slijedećeg dana i otvoreno ispričala tamošnjoj ravnateljici što se točno događalo tokom godina. Objasnila sam da moje dijete psihički propada i da više ne znam što da učinim. Kad sam joj rekla da bih se obratila socijalnoj službi zbog te problematične obitelji, razuvijerila me argumentirano, objasnivši mi da zbog sporosti sustava ništa neću postići. Rekla je isto tako da sam dobro napravila što sam odlučila da premjestimo Mateju u njihovu školu. Mateja je također to objeručke prihvatila. Ionako je bila odličan učenik od prvog dana, pa joj nastava nije pretstavljala nikakav problem.
Postala je drukčije dijete
Početkom slijedećeg polugodišta već je bila u novoj školi. Kroz samo mjesec dana ona je postala sasvim drugačije dijete. Sprijateljila se s nekoliko djevojčica i više nismo imali problema. Tamo je završila preostala dva razreda i kasnije upisala srednju. Onog dana kad smo odlazili iz prvotne škole razrednica se ispričavala zbog svih neugodnosti. Kasnije sam saznala da je još nekoliko majki priznalo da je Karla pravila probleme i njihovoj djeci. Ne znam kolikih su razmijera ti problemi bili i zašto su te majke svo vrijeme šutjele. Nije moje da im sudim, no ako je makar iole bilo ovako kao s Matejom, onda im strašno zamjeram.
Ravnateljica te prvotne škole isprva nas je pokušala nagovoriti da se Mateja prebaci samo u drugi razred, ali na to nismo htjeli pristati. Bila je svijesna da smo onog dana kad smo ispisali Mateju iz škole, stavili veliku mrlju na njezinu karijeru. Svi su saznali što se događalo, dvije razrednice i ravnateljica, a nisu htjele poduzeti baš ništa. Ubrzo je ta ista ravnateljica otišla u mirovinu i došla je mlađa. Iskreno, ne znam da li je ona što uspijela promjeniti ili je jedostavno čekala dan kada će Karla otići iz škole. Taj dan je ionako bio blizu, a tako je i svima bilo jednostavnije.
Iskreno žalim tu djevojčicu i shvaćam da ima velikih problema. Možda sam pogriješila što se nisam požalila socijalnoj službi, a možda sam ipak ispravno postupila. Svatko od nas ima svoju problemsku priču i teško je znati koja je strana priče ispravna a koja je pogrešna. S vremenom te priče ionako nestanu, zaborave se, a onda dođu nove o kojima treba razmisliti i ispravno ih riješiti. Ova je konačno iza nas.
Ljubav zatrpana u snijegu[/caption]Da stvar bude još gora, ona je podnijela zahtjev za raskid braka. Bio sam ovisan o njezinom tijelu, ali sve što sam tako iznenada saznao bilo je više nego dovoljno da i tom ludom razdoblju mog života dođe kraj. Teško sam zatvorio zadnju stranicu knjige koja se zvala Sanela, no kad sam napokon to učinio osjetio sam se slobodnim. Kod mene se nije pokazala istinitom ona stara narodna "treća-sreća".
- Dijana, vratila sam se kako bih čula vašu ljubavnu priču - rekla je Iva kad se vratila u boravak.
- Našu ljubavnu priču? O čemu ti to? - Dijana se čudila iako je i jako dobro znala na što misli moja kći.
- Tata i ti mi nikada niste ispripovijedali kako ste se upoznali, želim znati kako su planule iskrice.
Dijana me pogledala, a potom se i ona osmjehnula, zamolila me neka nam svima priredim toplu čokoladu.
- Te sam večeri sa svojim Kokom, psom, krenula u redovitu šetnju. Upravo tog dana kupila sam nove zimske cipele za koje sam vjerovala kako će biti idealne za hodanje po snijegu i obula ih. Koko je bio razigran kao i svake večeri. Baš kao i ja i on voli snijeg. Trčkarao je malo na jednu, malo na drugu stranu, a ja sam ga nastojala pratiti. Snijeg je padao kao lud. Na mnogim nogostupima bile su naslage snijega koji se, kako je dolazila večer i bivalo sve hladnije, smrzavao. Cipele nisu bile ni izbliza dobre kako sam pretpostavljala. Istina, bile su tople ali su se silno klizale na snijegu. U jednom trenutku Koko je krenuo na drugu stranu ulice. Potrčao je prema cesti. U nastojanju da ga spriječim da prijeđe preko ceste i sama sam požurila za njim, te povlačeći povodac prestala gledati kamo hodam. Cipele i snijeg su učinile svoje. Pala sam uz sam rub ceste. Koko je zastao, a ja ustala. Dobrano sam udarila stražnjicu i bila ljuta na Koka.
- Idi svojom stranom i ne trči tako kao lud. Hoćeš li me ubiti? - ljutita, povikala sam na Koka. On me, naravno, samo blijedo gledao i mahao repom. Jednom sam rukom otresala snijeg sa svog stražnjeg dijela, drugom držala povodac i polako se s Kokom vraćala na pločnik.
Naravno, cijelo vrijeme sam mu ljutito prigovarala jer me udarac stvarno prilično zabolio. No, to još nije bilo sve. Nekoliko minuta smo tako nastavili šetati, a potom je moj ludi Koko ugledao kako nam u susret stiže njegova pseća prijateljica Linda, koju je vlasnik često šetao ulicom upravo u vrijeme kada smo i mi običavali šetati, te smo se tako svi međusobno poznavali. Kad je Koko ugledao Lindu kao da je poludio od radosti. Stao je divljački trčati prema njoj i vući me za sobom. Uz snijeg i kliske đonove na cipelama ne moraš biti previše maštovita da shvatiš što se ponovno dogodilo. Pokliznula sam se na hrpicu snijega, doslovno poljubila snijegom zatrpano tlo. Ispustila sam povodac, a Koko je otrčao svojoj prijateljici.
Tvoj tata je bio pravi kavalir
Bila je to jedna od onih večeri koje čovjek pamti cijelog života. Usprkos lošoj uličnoj rasvjeti na snijegu sam vidjela trag krvi. Znala sam, moja je, samo je bilo pitanje što sam to razbila i odakle mi curi krv. Bila sam izvan sebe koliko sam bila ljuta na Koka. Upravo u trenutku kad sam se krenula ustati, iza sebe sam začula ugodan muški glas.
- Gospođo, mogu li vam pomoći? Idem iza vas i pratim što se događa. Dajte mi ruku - rekao je tvoj otac.
Prihvatila sam tu spasonosnu ruku pomoći koja mi je pomogla da ustanem. lz unutrašnjosti kaputa tvoj otac je izvadio papirnate rupčiće, jednom mi ih rukom pružio dok me je drugom pridržavao za leđa kako se ponovno ne bih složila na tlo. Prvo što sam osjetila bio je njegov miris. Odavno nisam osjetila da muškarac tako fino miriše. Odmah sam požalila što me vidio u toj nezgodnoj situaciji. No, tek kad sam ga pogledala u oči i vidjela to divno plavetnilo u njima bila sam u sedmom nebu. Doslovno sam se u njega zaljubila na prvi pogled. Bio je tako lijep, dotjeran i pomagao mi u nevolji u kojoj sam se našla.
- Svemu je kriv moj pas. Stvarno ću ga se riješiti. Hvala vam, hvala od srca - iskreno sam se zahvalila.
- Jeste li dobro? Stanujem tu nedaleko. Želite li da skoknem doma po automobil i odvezem vas k liječniku.
- Ne treba, hvala vam. Bit ću dobro, barem se nadam - rekla sam, a potom stala objašnjavati Kokove postupke. On je pozorno slušao sve što sam mu imala reći, a potom mi je objasnio kako je vidio i moj prvi pad, ali i ovaj drugi. Na kraju mi je rekao da mi je napukao prednji zub, ali da to nije ništa što zubar neće moći srediti. U međuvremenu je do nas stigao Koko i društvo. Lindin vlasnik vidio je što se dogodilo i također mi ponudio pomoć. Obzirom da je tvoj otac prije stigao, on je otišao uvjeren kako se nas dvoje poznajemo.
Osim bolova na licu, ali i na stražnjem dijelu tijela, osjećala sam silnu nelagodu pred tvojim ocem. On je bio muškarac koji mi se toliko svidio, a vidio me je u najgorem mogućem izdanju. Bila sam više nego posramljena zbog svega što mi se dogodilo pred njegovim očima. Bio je pravi kavalir, ponudio je otpratiti me do mog stana. Prihvatila sam ponudu. Kako li sam samo bila sretna kad me je ispred zgrade zamolio broj telefona kako bi me mogao nazvati i provjeriti jesam li dobro! Naravno, dala sam mu broj. Nazvao me idućeg jutra i predložio da se nađemo na kavi. Rekla sam mu kako ne mogu takva krezuba izaći van, a on je rekao da mu to nimalo ne smeta i nagovorio me da prihvatim poziv. I jesam. Eto, tako je počelo.
- Svoju pravu ljubav pronašao sam u snijegu, na pločniku, razbijenih zuba - dodao sam, a obje su se nasmijale. Iva je uživala u toj priči, a kad smo ispili čokoladu, otišla je svojim putem. Dijanino raspoloženje se promijenilo. Oboje smo bili sretni nakon što nas je podsjetila na taj snježni dan koji je zauvijek spojio naša srca, naže živote. S njom sam sklopio četvrti brak koji se već u samom početku razlikovao od prethodnih u kojima sam bio. Bilo mi je više nego jasno da su sve ostale bile zablude.
Dijanin oporavak prijeloma noge trajao je više od dva mjeseca. Na njezinu ali i moju veliku radost posao plesne trenerice ju je čekao. I ne samo to. Nekoliko dana kasnije bila je pozvana na veliko međunarodno natjecanje. Odgovarao sam je jer sam bio zbrinut zbog njezine noge, a znao sam da će se ubiti vježbajući. Nije me poslušala, prihvatila je poziv i zajedno sa svojim plesnim partnerom osvojila vrlo visoko mjesto. Pratio sam je na natjecanje i uživao je gledati dok je klizila plesnim podijem. Ona je sve što žena može biti. Ona ljubav nesebično daje i uz nju napokon znam koliko je veličanstveno voljeti. Nakon što sam izgubio vjeru u žene i ljubav, ona mi ju je vratila, ona mi je pokazala koliko je sveta ljubav, koliko je lijepo znati je davati i primati.
Do kraja nisam znao da umire[/caption]Mjeseci su se nizali, prošla je i godina. Naš trio iz kuće i dalje se jako lijepo slagao. Jednog jutra pokucao sam na vrata Lidijine sobe kao što sam to činio svakog jutra kad bih ustao. Otišao bih u kupaonicu, a za to vrijeme i Lidija bi ustala, te smo zajedno silazili dolje gdje nas je u blagovaonici već čekao doručak kojeg je Iva priredila. Lidija bi mi svakog jutra doviknula: "Evo me", "Stižem" ili nešto takvo, ali tog jutra se nije odazivala. Ponovno sam pokucao. Odgovora nije bilo. Kucao sam još nekoliko puta sve glasnije, a kada se ni nakon toga nije javila, otvorio sam vrata. Lidija je ležala na krevetu. Činila mi se tako blijedom.
- Spavalice, što ti je jutros? Hajde, vrijeme je za doručak ili ćeš se danas duže izležavati? - pitao sam dok sam joj prilazio. Odgovora nije bilo. Nije se ni pomaknula. Sjeo sam na njezin krevet, pomilovao joj obraz. Bio je leden. Trgnuo sam se, dozivao je, drmao, ali sve je bilo uzalud. Lidijino tijelo bilo je hladno. Moje očajne povike čula je Iva, te mi se uskoro pridružila. Primila je Lidijinu ruku u svoju i poljubila je.
- Otišla si bez glasa, bez zadnjeg oproštaja, a možda je tako i bolje. Zašto si se predala? Zašto nisi dopustila da ti pomognemo? Trebala si ostati uz nas. Današnja znanost je napredna, tko zna što nosi svaki novi dan. Hvala ti od srca na svemu što si učinila za mene. Bila si najbolja prijateljica koju sam ikada imala. Tako sam tužna što si se predala - govorila je Iva uz suze. Te njezine riječi dodatno su me potresle.
Brat me na prevaru uveo u prostituciju[/caption]Ponašao se kao da sam trebao biti pametan i znati o čemu se radi, ali nikako nisam mogao čak ni zaključiti što je na stvari. Na kraju sam otključao vrata i ušao u sobu. Ondje je, na krevetu, sjedila polugola neznanka. Rukom me pozvala k sebi dok se zavodljivo smješkala. Pokušao sam se ispričati, uvjeren kako sam pogriješio sobu, ali ona me dohvatila, bacila na krevet i počela ljubiti. Nisam shvaćao što se događa, pokušao sam je odmaknuti sa sebe. Shvatila je kako nisam baš raspoložen za njezinu igricu, te se za trenutak odmaknula od mene. Potom mi je objasnila kako se ona već duže vrijeme druži s mojim bratom i za to ga bogato nagradi. Tek tada sam shvatio o čemu se radi.
Pokušao sam ustati, ali ona se nije dala odbiti. Bila je starija nekoliko godina od mene, ali je bilo više nego očito koliko se dobro drži, osim toga kad je spomenula čija je supruga gotovo sam se onesvijestio. Bila je imućna supruga uglednika, zapostavljena s njegove strane i samoj sebi je na takav način ispunjavala samačke dane. Nisam želio imati ništa s njom, ali ona me nije puštala. Malo po malo i moje tijelo je jednostavno reagiralo. Bili su to trenuci kada sam zaboravio na ljubav, kada su me ponijele niske strasti. Ostao sam s njom gotovo dva sata. Kad sam odlazio iz sobe, dala mi je iznos novca koji je bio veći od moje mjesečne plaće. Nisam ga želio uzeti, bio sam posramljen, ali ona mi je ugurala novac u džep od jakne naglašavajući kako sam bolji od brata. Čim sam napustio hotel, javio sam se Kreši. Smijao se dok je slušao što mi se dogodilo. Rekao je kako ga je dotična gospođa već nazvala, te kako je iznimno zadovoljna sa mnom i želi me ponovno vidjeti. Odbio sam takvu mogućnost, ali Krešo nije odustajao. Na kraju me je ucijenio kako će ti sve reći ako mu ponovno ne izađem u susret i nađem se s istom, ali kasnije i s nekoliko drugih gospođa. I, tako je sve počelo - napokon sam joj priznao.
- Nikada neću zaboraviti trenutak kad sam došla u hotel u kojem si ranije radio, kad sam te tražila i kad su mi rekli da ti ondje ne radiš više od mjesec dana.
Vradžbine i uroci zle maćehe[/caption]Danima sam se osjećala poput ucviljene udovice i tražila snagu u molitvi. Volim reći da je to period u kojem sam se pomirila s Bogom jer do tada sam se ljutila i psovala ga jer dozvoljava da takvo zlo kao što je Matilda uopće živi. Teška srca sam si priznala da je mrzim, i to iz dna duše. Shvatila sam da me ta mržnja truje i da ću nešto morati promijeniti u vezi toga. No u toj fazi nisam imala snage za to, previše sam joj zamjerala. Te nedjelje za ručkom kad sam otišla oprati posuđe, Matilda je mojoj majci rekla da će Damjan sigurno umrijeti.
- To je činjenica, otac mu je ipak umro od karcinoma, majka također, vjerojatno je i kod njega to u pitanju. Sve vam je to genetika - objašnjavala je mojoj majci, koja je bila osupnuta njezinom izjavom.
- Ali on je mlad čovjek i sigurna sam da će se njegovo tijelo izboriti - majka joj se suprotstavila.
- Jedino mi je žao tog djeteta - nastavila je Matilda kao da nije čula moju majku i pogledom potražila Dubravku. Majka mi je tek kasnije, kad je najgore prošlo, ispričala što joj je Matilda rekla. Bila sam više nego povrijeđena jer sam shvatila kako nam ona i dalje želi zlo. Moja se mržnja prema njoj još više povećala.
Kad se Damjan vratio kući bila sam presretna. Iako je morao strogo mirovati, njegov povratak donio mi je olakšanje. Više se nisam osjećala toliko nesigurno u velikoj kući, a Matilidno oduševljenje bilo mi je veoma sumnjivo.
- Pospremila sam vam sobu dok ste bili na putu ovamo - pohvalila je samu sebe. Lagano sam se brecnula na spomen toga da je bila u našoj sobi za vrijeme našeg odsustva.
- Hvala, ali niste trebali, ja sam je pospremila jučer - rekla sam dajući joj do znanja da mi se to uopće ne sviđa.
- Ionako sam sve pospremala, pa mi je bilo onako, usput - skrenula je pogled.
Slijedećih nam je dana pokušavala ugoditi na sve moguće načine. Inzistirala je da odvodi Dubravku u šetnju, da opere posuđe nakon ručka i slično. To joj baš i nije bilo svojstveno.
- Što si tako napeta? Ja ovdje ležim u krevetu, a ti si napeta kao puška! Možda se Matilda jednostavno odlučila promijeniti na bolje? - uvjeravao me Damjan.
- Ne vjerujem u to - rekla sam mu.
- Od silne mržnje ti ne vidiš ništa drugo nego samo zlo - nije me štedio riječima. Danima sam razmišljala o tome što mi je rekao i vjerojatno bih samoj sebi predbacivala da jednog popodneva nisam pronašla dokaze. Sagnula sam se kako bi provjerila nije li mi izgubljeni dokument negdje pao i pogledala pod krevet. Tamo sam tek imala što vidjeti. Ispod kreveta je bilo vjedro puno vode koje je vrlo sumnjivo izgledalo.
Unutra je bilo nekih čudnih stvari koje nisam znala ni imenovati. Tupo sam piljila u tu stvar ne znajući smijem li je dodirnuti. Damjan se također prepao. Budući nismo htijeli da Matilda sazna kako smo to primjetili, morali smo pričekati da izađe iz kuće kako bi se tog čarobnjaštva riješili. Ni dan danas ne znam čemu je to služilo, ali znala sam da nije nikakvo dobro. Čim se Matilda izgubila iz kuće, prosula sam vodu u obližnji kanal, a sadržaj koji je ostao na dnu sam odlučila spaliti. Znam da sam još kao djevojčica kod bake u Bosni čula da su se takve stvari uvijek spaljivale. Učinila sam to iza kuće kako me nitko ne bi vidio. Nisam željela čekati noć, morala sam to učiniti što prije.
Shvatili smo da je Matilda na taj zli način htjela okončati Damjanov život. Njegovo ionako slabo tijelo, sigurno bi podleglo bolesti. Nakon tog dana vrlo sam teško uspijevala uopće progovoriti s njom. Izbjegavala sam je i često ignorirala. Morala je to primjetiti. Kako se Damjan sve bolje oporavljao bližio se dan njegovog povratka na posao. Matilda je bila sve nezadovoljnija jer se stvari očito nisu odvijale kako je ona planirala - Damjan je bio živ! Jednom prilikom pitala me hoću li da ona pričuva Dubravku dok ja učim. Pristala sam jer je Damjan bio odsutan, a sutradan sam imala ispit. Neko sam vrijeme boravila u sobi učeći, a onda sam krenula u kuhinju kako bi joj pripremila ručak. Matilda i Dubravka bile su u dnevnom boravku i nisu me čule. Prikrala sam se blizu vrata ne bi li uočila da Matilda čini nešto neuobičajeno Dubravki. Iako sam znala da je voli, strepila sam za nju.
- Što će nama drugi kad imamo jedna drugu - govorila je Dubravki koja je sada već imala gotovo tri godine.
- Mama? - rekla je Dubravka.
- Ma ne trebaju nam ni mama ni tata. Riješit ćemo se mi njih, samo nam smetaju - njezin ton glasa bio je i više nego ozbiljan.
- Baka voli samo tebe i ti ćeš voljeti samo baku - milovala ju je po kosi, a ja sam bila zgrožena. Namjerno sam glasno pročistila grlo kako bih dala do znanja da sam im blizu.
Ne želim odgajati njegovo vanbračno dijete[/caption]Dok je ona razmišljala, pozorno sam pogledala u dijete. Bio je doista nalik na Marka, njegova malena kopija. Više nije bilo sumnje da djevojka govori istinu.
- Hvala vam - djevojka je rekla skrušeno. - Na vašem mjestu, ja ne bih bila toliko obzirna - priznala je.
- Dijete nije ništa krivo, a ovo će usrećiti Markove roditelje - rekla sam.
- Oni ne znaju za dijete? - upitala sam je.
- Ne - odmahnula je glavom. Nekoliko minuta kasnije, donijela sam joj adresu. Koliko god da mi je bilo teško, nastojala sam postupiti onako kako sam i trebala.
- Želiš li se odmoriti ili nešto popiti? Mogu te odvesti do grada ili do Markovih roditelja, mada bi sa njima trebala najprije razgovarati.
- Sama ću - ipak je pokazala ponos. - Ako sam se do sada snalazila sama, mogu i opet. Ne bih tražila pomoć od vas da sam imala bilo kakav izbor. Žao mi je - rekla je tiho.
Koliko god da me je prvi dojam užasnuo, djevojka možda i nije bila toliko loša koliko sam ja u početku mislila. Možda je bila samo naivna poput mene, ali svjesno naivna. Vjerovala je Marku, a nitko bolje od mene nije znalo koliko on zna biti uvjerljiv kada je to želio. Zar i mene nije varao cijelo vrijeme? Manipulirao je sa mnom, a da je to nisam ni slutila.
- Želim vam puno sreće! - viknula sam za njima. Na neki način, osjetila sam olakšanje. Preostalo mi je samo da nazovem Markove roditelje, no to sam odgodila za neko vrijeme. Nisam imala snage za objašnjavanje. Željela sam popiti kavu, opustiti se i onda ih nazvati. Ili je bolje da odem do njih i kažem im? A što? Nisam znala ni adresu te djevojke. Kako sam to mogla previdjeti? Odmah sam krenula za njom. Kada sam je stigla, zastala je kao ukopana.
- Ako mi ostaviš adresu, Markovi roditelji će vas potražiti - sa pravdanjem sam rekla.
- Hoću - djevojka je odmah rekla. Adresu sam zapisala u mobitel. Laknulo mi je što sam i to dovršila.
Sat vremena kasnije, zaustavila sam se pred kućom Markovih roditelja. Bila je to skromna kućica koju je nagrizao zub vremena i u kojoj je jedva bilo mjesta za dvoje ljudi. Nisu se iznenadili što me vide. Često sam ih posjećivala. Čak sam im željela i pomoći, što su oni odbijali.
Preda mnom je bio još jedan mučan zadatak i ja sam ga imala namjeru dovršiti, a onda se i pozdraviti se sa prošlošću. Obzirno sam im sve ispričala. Bili su u šoku, prepuni osuda, ali i sretni. I ja bih se tako ponašala da sam bila na njihovom mjestu. Imali su dijete od sina koji nije bio živ. To im se činilo kao dar sa neba. Koliko su ti ljudi propatili, ja sam najbolje znala. Moja je bol bila neusporedivo manja od njihove. Ja sam mogla pronaći novog muškarca, novu ljubav, ali roditelji nisu mogli pronaći nikakvu zamjenu.
- Hvala ti, Senka - Markova majka je ganuto rekla. - Ne mogu opravdati Markove postupke, ali sam sretna zbog njih - razumjela sam je i te kako dobro.
Pozdravila sam se s njima. Ostavila sam ih da se vesele, jer ja nisam bila dio tog veselja, ali sam osjećala sreću zbog njih. Za mene je ova situacija bila oslobođenje, skidanje okova prošlosti.
Kad ljubav pokuca na vrata[/caption]
Pogledao sam u Elviru, rekla je neka samo idem s ocem. Nisam to želio ali sam se prisjetio zašto sam uopće i došao u bolnicu. Pošao sam za ocem i putem do njegove ordinacije objasnio po što sam došao. Otac je mrzovoljno rekao kako je majka u zadnje vrijeme jako zaboravna, dao mi ključeve ali i rekao kako mu je drago što me vidi. Usput me predstavio nekim svojim kolegama liječnicima, čak im je s ponosom govorio o meni i mome radu, što je bilo naprosto nevjerojatno. Da nisam bio uzbuđen zbog susreta s Elvirom zasigurno bih još neko vrijeme ostao s ocem i uživao u tom novom iskustvu kojeg nikada ranije nisam doživio s njegove strane. Za njega sam obično predstavljao sramotu, a riječi hvale kojima me tog dana obasipao bile su više nego ugodne kako za čuti, tako i za osjetiti ih u srcu. Nisam se ni sjetio odmah ga upitati od kakve bolesti boluje Elvira, nego sam požurio natrag k njoj u sobu.
- Elvira, tako sam sretan što te ponovno vidim. Od čega boluješ? Kada ćeš van iz bolnice? - pitao sam.
- Sigurna sam kako znaš da na odjelu na kojem tvoj otac radi njegovim pacijentima nema puno pomoći, ni nade. Imam leukemiju, dani su mi odbrojeni. Nisam bez razloga one večeri onako govorila - tiho je rekla.
- Ne smiješ se predati crnim mislima. Dok si živa ima nade. Reći ću ocu neka učini sve da ti pomogne.
- On i njegovi kolege učinili su sve što je u njihovoj moći. Ovakav život ne može se ni nazivati životom. Dani mi cure kao pijesak u pješčanom satu. Bližim se drugoj strani - govorila je sasvim tiho. Srce mi se kidalo dok sam je gledao i slušao. Kad sam shvatio da trpi silne boiove otrčao sam do oca i preklinjao neka joj da neki lijek koji će joj ublažiti patnju. Otac mi je objasnio sve o njezinoj bolesti, te rekao upravo ono što je Elvira i sama znala: nema joj pomoći. U međuvremenu me nazvala i mama; pitala me mislim li joj donijeti ključ ili ne. Otišao sam se oprostiti od Elvire i obećao joj kako ću je posjećivati svakog dana.
Kako su dani prolazili tako je Elvira propadala. Želio sam joj pomoći, preklinjao oca neka poduzme sve moguće i htio platiti liječenje u inozemstvu, ali sve je bilo uzalud.
Ambicije njegovih roditelja dovele su nas do razvoda[/caption]Pokušavala sam ti reći, i govorila sam ti, ali me nisi slušao.
I dalje mu je pogled bio prazan. Lice je bilo potpuno bezizražajno. Ponašao se kao da na sve gleda sa neke druge planete, kao da nije u pitanju on, njegov život i njegova obitelj.
- I ja tebe volim, ali ... - ono "ali" zlokobno je odjekivalo.
- Nemaš snage za borbu, nemaš cilj. Ne smatraš naš brak vrijednim borbe?
- To nije istina - Alen je sjeo.
- Što je istina? - upitala sam ga. Gledala sam ga kako se muči, kako vodi borbu sam sa sobom. Ponos i ljubav ne idu zajedno, a on je bio ponosan i volio je. Da, vidjela sam to u njegovom pogledu, ili sam možda željela vidjeti.
- Istina je da sam se pogubio, da sam krivo posložio prioritete. Imala si pravo. Trebali smo voditi svoj život, a ne prilagođavati ga po tuđim pravilima. Što ako je kasno za nas? - očaj je bio vidljiv u izgovorenom pitanju.
- Nije - trudila sam se da dam nadu ondje gdje ju je bilo samo u tragovima.
- Ne znam što bih trebao? - nemoćno je priznao.
Osmjehnula sam se. - Neće biti nimalo lako, ali možemo pokušati spasiti naš brak. Sve moramo promijeniti: sebe, situaciju, sve - znala sam da mu govorim ono čega je on bio svjestan.
- Za početak - nagnula sam se prema njemu - nisam donijela papire za razvod. U ljutnji sam sastavila zahtjev. Mislila sam da to želiš, ali ... Poljubi me, zagrli me - nisam skidala pogled sa njegovog lica koje se počelo mijenjati. - Učini ono što nisi godinama činio. Shvati da je pored tebe žena koju si odabrao da bi uz nju proveo budućnost - naglasila sam svaku izgovorenu riječ.
Znam da neće biti lako riješiti sve prepreke, ali isto tako znam da ćemo uspjeti. Da mislim drugačije, ne bih ni pokušavala spasiti brak koji me nije učinio sretnom, ali bi mogao u budućnosti. Sa tom nadom, ponudila sam mu usne.
Ono što sam nepovratno smatrala izgubljenim, 
Moj sin je zvijezda filmova za odrasle[/caption]I tako, dogovor je pao i još iste večeri Ivo je prekrasnu djevojku poveo na večeru. Bio sam sretan. Nešto u meni govorilo je da će ova večer završiti upravo onako, kako sam se nadao.
Te noći zaspao sam sretan i s velikim očekivanjem. Jedva sam dočekao da svane i Ulrike dođe u svoju smjenu. Obećala je odmah me izvijestiti kako je protekla večer i kakav je bio moj sin.
- Dobro jutro. Kako ste spavali? - veselo je zacvrkutala čim je zakoraknula u moju sobu.
- Nemoj ti meni kako sam ja spavao! Reci mi što je bilo - po izrazu lica znao sam da je sve u redu.
- Nije bilo ništa. Odveo me na prekrasnu večeru, u prekrasan restoran ... Ugodno smo pričali, lijepo objedovali, prošetali, a potom me dopratio kući - govorila je dok mi je mjerila temperaturu.
- I? to je sve? Vidiš, rekao sam ti kako je on stidljiv. Nije na svog oca - ljutio sam se.
- Pozvao me da se vidimo i večeras - rekla je sva ushićena, a meni je laknulo. Još mi je ispričala neke sitnice, a potom napustila sobu i posvetila se drugim pacijentima. Iako se još ništa konkretnog nije dogodilo, znao sam da će njihova srca pronaći put jedno do drugoga.
I Ivo mi je istog dana priznao da mu je bilo ugodno i da ju je ponovno pozvao na večeru.
- Ah, što je jedna večera za sve što ti je učinila? - pokušavao se pravdati preda mnom.
U sebi sam se zadovoljno smješkao, a pogotovo idućeg jutra kad mi je Ulrike priznala da ju je poljubio. U tjedan dana njihova je veza napredovala jako dobro. Ivo joj je čak priznao što radi i čime se bavi da bi platio troškove bolničkog liječenja. Rekao joj je da će prestati čim ja iziđem i da više nikada nema namjeru baviti se takvim poslom. Oduševio ju je svojom iskrenošću. Dva srca sada su kucala jedno za drugo i ljubav je cvjetala. Bio sam ushićen.
- Ulrike, želim te nešto zamoliti. Moj sin ne zna kako ja znam da je bio porno zvijezda. To sam čuo od tvoje prijateljice, ali s njim nikada nisam o tome razgovarao. Želim da i dalje ostane u tome uvjerenju kako ja ništa ne znam. Mislim da bi nam obojici bilo neugodno. Molim te da čuvaš moju tajnu - iskreno sam je zamolio i bio siguran da je neće odati.
Onog dana kad sam napuštao bolnicu, moj sin Ivo je došao po mene u sobu i poljubio me u obraz.
- Tata, znaš li što je ovo? - upitao je i pokazao na crvenu, baršunastu kutijicu koju je držao u ruci.
Naravno da sam odmah znao, ali nisam mu namjeravao pokvariti iznenađenje.
- Odakle bih mogao znati? Nadam se samo da nije neki lijek? - luckasto sam bubnuo i napravio čudan izraz lica.
Varao me na svakom koraku[/caption]Sjela sam na krevet. Uzela sam njegovu sliku. Mogla sam godinama ostati u tom položaju i promatrati to savršeno lijepo lice. Da, to je bila najblaža riječ koju sam mogla upotrijebiti. Norbert je bio toliko lijep da ga je svaka žena željela, a to i jest bio moj pakao. A pošto su žene bile njegova slabost, on nikada ne bi propustio priliku da uzme ono što mu se nudilo.
Tamna kosa bila je valovita, ali i tako podatna kad bih svojim prstima prolazila kroz nju. Velike plave oči bile su obrubljene dugim trepavicama. Ravan nos, pune usne, jaka i odlučna brada, sve to činilo je nevjerojatan sklad, harmoniju koja je ostavljala bez daha. Nitko nije trebao biti toliko lijep, zaključila sam. Ruke su mi drhtale. Odmaknula sam sliku od sebe. Na njoj se nije vidjelo njegovo mišićavo tijelo, niti bezizražajnost njegovih plavih očiju. Ako nam Bog nečega da u izobilju, u nečem drugom nas zakine, a Norberta je očito lišio suosjećanja, ljubavi, lišio ga je svega onog što je jednog muškarca činilo poželjnim čovjekom, ako ne uzmemo u obzir samo fizički izgled.
Sjetila sam se vremena kada sam ga upoznala. Bilo je to prije ravno pet godina.
Šakama sam prehranjivala obitelj[/caption]Prvih nekoliko dana Andy me teoretski poučavao borbama. Naučio me je što je kroše, što aperkat, a što direkt. Odgledali smo mnoge borbe, on je objašnjavao prednosti i nedostatke pojedinih boksačica, a ja sam upijala svaku njegovu riječ. U podrumu svoje kuće imao je i dvoranu s ringom i nakon savladane teorije, započele su i praktične vježbe. U početku mi je bilo iznimno teško, ali sam brzo napredovala. U potpunosti sam se posvetila boksu, te sam i slobodno vrijeme provodila vježbajući. U prilog tome govori i kako sam prvu borbu imala samo mjesec dana nakon što sam stigla u Frankfurt. Prva borba bila je gotova u drugoj rundi. Nakon što sam protivnicu bacila na pod, te se nije uspjela ustati ni nakon deset sekundi, pobijedila sam nokautom. Kakav je to samo osjećaj bio! Bila sam presretna, a pogotovo kad mi je Andy nakon borbe na ruke isplatio tisuću i tristo eura. Već idućeg jutra sestri sam poslala tisućicu. Bilo je dana kada me je sve boljelo, ali ja sam bila uporna, željela sam uspjeti. Nisam u boksu vidjela ništa loše, a osim što sam bolje zarađivala, uspjela sam i lijepo oblikovati svoje tijelo. Bila sam zadovoljna izgledom, odjećom, stanom i hranom, ali i Andyjevim načinom ophođenja prema meni. Uvijek je bio korektan i pošten, a osim što mi je bio trener, u njemu sam počela gledati i najboljeg prijatelja. Iza sebe sam imala već pet borbi kad me Andy šokirao gorkom istinom, istinom koju se nikada ne bih usudila ni sanjati u morama.
- Ana, pretpostavljam da si svjesna kako ove borbe nisu legalne rekao je hladno jedne večeri.
- Nemoj se ni šaliti na takav način - odvratila sam s osmijehom na licu ništa ni ne sluteći.
- Ne šalim se. Do sada si mogla shvatiti tko su naši posjetitelji. Pretpostavljam da si mnoge od njih prepoznala s televizije i iz novina. Svi su oni bogataši i uživaju. u takvom načinu zabave.
Kako sam umjesto djeda postao otac[/caption]Eto tako, mama je rekla da je trudna kako bi mene zaštitila, ali to nije u redu. Nije ispravno da se vaš brak raspadne zbog mog grijeha. Mama neće roditi, a niti te ikada prevarila. Znaš i sam kakva je mama. Sramila sam se tebi priznati istinu, strahovala od tvoje reakcije, preklinjala majku da ti ništa ne kaže. Kako bi me zaštitila, ona je smisla laž koju si čuo. Planirale smo otići u Njemačku k njezinoj teti. Mama je već razgovarala s njom. Ona će nas primiti. Ne mogu ubiti život kojeg nosim u sebi. Znam, premlada sam da budem majka, ali ne mogu ubiti svoje dijete. Planirale smo, rodit ću, dati ondje dijete na posvajanje, a potom nastaviti obrazovanje. Znaš i sam, uvijek sam govorila kako želim živjeti u inozemstvu, pa sam mamin prijedlog prihvatila kao spas. Eto, to je istina. Ja sam ta na koju se trebaš ljutiti, a ne mama.
- Tko je taj koji je okaljao moju djevojčicu? Tko se usudio, iskoristiti te i odbaciti? Ubit ću ga, ubit ću ga kao bijesnog psa, nikada više neće ugledati svjetlo dana ni tamu noći - urlao sam sav izvan sebe.
- Smiri se, dobit ćeš infarkt - sada je Vera napokon prišla k meni i zagrlila me. Kako mi je samo godio njezin zagrljaj, njezine vrele i nježne ruke oko moga vrata. Novo saznanje o tome da me supruga nikada nije prevarila mi je bilo dragocjeno, te sam i ja nju zagrlio, ljubio joj kosu, obraze. Zagrljeni, zajedno smo plakali. Bili smo u nevolji, naše dijete zadesilo je ludilo ovih modernih vremena i Natalija mu je podlegla. Popustila je mladosti, ludosti, znatiželji, neznanju, neiskustvu i dovela se u nezavidnu situaciju.
- Natalija, drago mi je što si mi povjerila istinu, jer to unatoč svemu što ti se dogodilo, govori da postaješ odrasla osoba i razmišljaš o mogućim posljedicama. Ne moraš ići u tuđu državu, ne moraš bježati od mene i obitelji da bismo riješili tvoj problem. Idi gore u sobu, odmori se. Mama i ja ćemo o svemu na miru razgovarati i dogovoriti se i onda doći k tebi kako bismo zajednički donijeli konačnu odluku. Jesi li bila kod liječnika? Što ti je rekao? Koliko dugo si trudna? - pitanja iz mene su doslovno navirala.
- Vodila sam je k liječniku. Sve je u redu. Trudna je dva i pol mjeseca - odvratila je Vera umjesto Natalije. Potom je otišla u kuhinju, složila Nataliji sendvič i poslala je gore u njezinu sobu. Prethodno smo je i ona i ja izljubili i uvjerili da ćemo riješiti problem, te neka se samo odmara i ni zbog čega ne brine.
Petnaest godina nisam izašao iz kuće[/caption]Nekoliko dana kasnije sam otišao na brod. Iz luke u luku, iz jednog zagrljaja u drugi, ali me čak ni to nije moglo ispuniti. Neprestano sam mislio na Dominu, nikako je nisam mogao izbaciti iz svojih misli. Ona kao da se nastanila u njima. To je izazvalo pravu salvu ljutnje kod mene. Borio sam se sam sa sobom i osjećao sam da gubim bitku. Iz svake luke slao sam joj pismo, no ako je moje srce i bilo zauzeto, tijelo nije. Ljubav me nije sprječavala da uživam u čarima drugih žena, ako sam ono što sam osjećao mogao i nazvati ljubavlju. Jesam li ili nisam, to ni sam nisam shvaćao. Znao sam samo da se osjećam drugačije i da je Domina, svojim odbijanjem, kod mene probudila nešto što mi je bilo potpuno nepoznato, nešto za što nisam ni znao da postoji.
Nastavio sam sa starim životom. Čak i kada bih se oženio, ništa se ne bi promijenilo, osim spoznaje da bi me kod kuće čekala supruga, znao sam. Postajao sam sve poznatiji. Moja ljepota, darežljivost, moj odnos prema ženama, sve je to rezultiralo da sam bio prepoznat u svakoj luci. U onima u kojima nisam bio, glas o meni stizao je prije mene. Uživao sam u reputaciji "Casanove", u neobičajenoj i čudnoj slavi u kojoj se na pijedestal stavljala moja ljepota, moje savršeno tijelo i sva raskoš koju sam dijelio. Nisam bio od onih koji su marljivo skupljali novac. On je za mene bio da se troši, a u skladu sa tim sam se i ponašao.
Kad sam se nakon dugo vremena vratio, trudio sam se da sretnem Dominu, ali ona kao da je u zemlju propala. Nije joj bilo ni traga. Pokušao sam nešto doznati, ali mi ni to nije polazilo za rukom.
Moj dalmatinski dišpet kao da se penjao prema vrhuncu. Obećao sam samom sebi da će biti moja ili ničija, i bit će. Kada sam nešto želio, uvijek bi i napravio sve da predmet moje želje bude moj, nisam poznavao nikakve prepreke u takvim situacijama.
Mjesec dana nakon dolaska sam je susreo. Činilo mi se da je mnogo ljepša nego prije, da je njena ljepota postala profinjenija, da se iz djevojke pretvorila u prekrasnu ženu. Krenuo sam prema njoj, uz širok osmijeh na licu.
- Domina - osjećao sam kako mi srce treperi. Bio sam u zanosu, u nekoj vrsti ljubavne sumaglice. Trudio sam se da se to ne vidi na mojem licu. Nadao sam se da mi je to i pošlo za rukom.
- Dobar dan, Vicko - čuo sam ljubazan i suzdržan glas.
Prelijepa si - nisam gubio vrijeme. Vidio sam kako se boja njenog lica mijenja. Vidio sam da nije ravnodušna, a to kao da mi je dalo neku novu snagu da nastavim sa svojim naumom.
- Ljepša žena od tebe ne postoji - nastavio sam sa laskanjem, a uistinu sam to i mislio. Možda nije bila najljepša, ali je svakako bila najposebnija.
- Primila si moja pisma? - gledao sam je poluzatvorenim očima.
Znao sam kakav utisak ostavlja moj polusnen pogled. Žene mu nisu mogle odoljeti, no pravilo koje je vrijedilo za ostale žene, za nju nije. Odavno sam to shvatio. Ona je bila spoj strogoga odgoja koji ju je ograničavao i stvarao ukočenost, ali i ponosa koji je iz nje izvlačio prkos koji je za mene bio izazov.
- Primila sam ih - rekla je kruto. Nije me ni pogledala. Gledala je u pod. Osmjehnuo sam se. Želio sam da njena reakcija bude drugačija, ali ... Zar sam tražio nemoguće od nje? Shvaćao sam kako funkcionira sredina u kojoj sam odgojen. Upravo zato sam i pobjegao od nje.
Ovdje sam bio ograničen, skučen, a želio sam slobodu, onu koju sam dobio navigavanjem.
- I? radoznalo sam je upitao.
- Ništa - odmahnula je rukom. - Moje mišljenje i nije važno. Prije mene, moji su roditelji pročitali pisma. Ne slažu se sa tobom, a sada kada bi me vidjeli da razgovaram sa tobom, osjetila bih veličinu njihova bijesa. A to želim izbjeći - rekla je tiho.
Bila je prelijepa, sa plahim očima u kojima se vidjelo sve ono što je osjećala.
- Doći ću kod tvojih zaprositi te - ni sam ne znam kako sam te riječi prevalio preko svojih usana. Ako je to bio način da je imam, i na to sam bio spreman. I ja sam želio obitelj, djecu i toplinu koja će me čekati kada se vratim, a i bilo je vrijeme da uplovim i u bračnu luku. Ženu poput Domine nisam smio izgubiti. Ona je bila ta koja je promijenila moje mišljenje o ženama. Za mene su one bile samo sredstvo užitka, a ja sam se doista nauživao njihovih tijela.
Prešućena tajna[/caption]Od njezinih riječi odmah mi je toplije oko srca. Njezine ručice, njezino lice, dječje poštenje i ljubav beskrajno su mi vrijedni, to je najdragocjeniji dar kojeg sam ikada dobio. Kad sam Ivu ispustio iz zagrljaja, pridružila mi se supruga, te me i ona grli i ljubi. U tome trenutku ponovno sam beskrajno sretan što mi ego nije uništio ovu svetinju, divnu obitelj koju imam. One su moje djevojčice, moje ljubavi i to je jedino što je važno. Ako za išta u životu treba podnijeti žrtvu, tada se svaka žrtva isplati za ljubav.
Ima li nade za nas?[/caption]Uselili smo u stan koji su nam poklonili njegovi roditelji. Oni su bili bolje situirani od mojih. Dar mojih roditelja bio je puno skromniji od njegovih, no Mateo me uvjeravao da mu to ne smeta. Blistala sam od sreće zaljubljeno piljeći u svog izabranika. Malo je reći da sam ga voljela, obožavala sam ga. Bio je ispunjenje mojih snova. Nije mi bilo važno što smo se često razilazili u mišljenjima, smatrala sam da će sve one "sitnice" koje su me izbacivale iz takta s vremenom postati nevažne i da će se on promjeniti.
Problemi su se javili već na samom početku našega zajedničkog života. Iako smo bili dobro situirani, Mateo je pretjerivao u svom snobizmu. Bio je opsjednut kupovinom i markiranom odjećom. Kao takvom uvijek bi nam na kraju mjeseca nedostajalo novca, usprkos dobrim primanjima. Mateo je bio informatičar u poznatoj renomiranoj tvrtki. Bio je sposoban i s vremenom je dobio unaprijeđenje.
- Želim da moja supruga bude najljepša sutra navečer. Neka se vidi da u ničemu ne oskudijevamo - rekao je jednom prilikom kad smo se spremali na doček Nove godine.
- Ja bih radije provela novogodišnju noć u tvom zagrljaju, daleko od mase pijanih i glasnih ljudi prošaputala sam neraspoloženo.
- Ma hajde, tamo će biti i Franovi. Znaš da se oni natječu s nama - narugao se.
- Ne, ti se natječeš s njima - pogledala sam ga namrgođeno.
- Svejedno, što ćeš obući?
- Haljinu, kao i prošle godine - slegnula sam ramenima.
- Ne dolazi u obzir. Moja žena za doček nove godine treba imati novu haljinu. U novu godinu sa novom haljinom! - blebetao je.
- Ne odlazi mi se sada u trgovinu zbog haljine, gužva je - požalila sam se.
- Ja ću je kupiti za tebe - ponudio se.
- Mateo, znaš da smo kratki s novcem. Do plaće je još punih deset dana. Dali smo cijelo bogatstvo za taj doček - pokušala sam ga urazumiti.
- Ne birini ti za novac - poljubio me u obraz neprirodno sretan. Nisam se mogla oteti dojmu da mu je kupovina poput droge, stalno je želio kupovati kao da na taj način ispunjava neku nezadovoljenu emotivnu potrebu. Na koncu sam popustila i složila se da kupi novu haljinu, koja je izgledala gotovo isto kao i prošlogodišnja, crne boje, jedino je bila nešto duža.
Moji roditelji - sakupljači[/caption]Dan nakon te naše kavice malo sam pretraživala Internet u potrazi za onim emisijama o ljudima koji skupljaju nered i zatrpavaju kuće stvarima. Malo sam se mučila s engleskim izrazima jer što god sam utipkala, vodilo me na stranice o korisnom zbrinjavanju otpada, u biti na pozitivne i ekološke stranice. No to nije bilo ono što sam tražila. Još sam se malo mučila s izrazima i napokon sam našla. Probajte i vi, utipkajte u tražilicu "compulsive hoarding" i zaprepastit će vas ono što ćete vidjeti. Nekoliko sam internetskih stranica poslala mailom sestri i ona mi se ubrzo javila zgrožena slikama koje je tamo vidjela.
- Čovječe, pa ovo je strašno! Pa ti ljudi žive u takvoj prljavštini, možda spavaju i sa žoharima ili još nekim gadnijim čudima! Znaš kaj, naši roditelji su mala djeca spram ovih stručnjaka! - u glasu joj se čulo istovremeno gađenje i olakšanje.
- Pa jesu, da - složila sam se. - No sad bih najradije dodala jedno "ali" - nasmijala sam se - ali neću.
- I nemoj jer bih ja dodala još puno tih "ali" i više nego ti, recimo jedan "ali zašto ne odneseš one vreće s plastikom i papirom nego ti stoje tamo u sobi kao smeće na podu ..."
Naravno da nije uopće trebala reći taj "ali" jer sam odmah osjetila lagani bijes, no udahnula sam i smirila sam se za sekundu, dvije. Prešutjela sam odgovor i pitala ju je li za šetnju koji dan da joj nešto pokažem. Složila se.
Naime, dok sam službeno obilazila neke lokacije po gradu, vidjela sam dvije kuće potpuno zatrpane smećem, ne smećem kao smećem već skupljenim stvarima koje "se mogu iskoristiti za nešto". Ne znam koliko ti ljudi vjeruju u to, ali rekla bih da oni to kompulzivno gomilanje ozbiljno shvaćaju. Kao i naši roditelji. Voljela bih saznati psihološku pozadinu toga i potrudit ću se makar je sve što nađem na engleskom, ali radoznala sam. Ako ništa drugo, ako ću i ja jednog dana početi gomilati stvari, da znam barem neki način prevencije.
Kad sam se našla sa sestrom, bila je malo nepovjerljiva jer sam je vodila u nepoznato. Dovela sam je do prve kuće. Teško je bilo reći kakva je to kuća, no bila je velika dvokatnica, vidjele smo krov i prozor na drugom katu, no sve je ostalo bilo nevidljivo našim očima. Drveće, šipražje i grmlje sasvim su je obrasli. A svaki slobodni prostor malenog dvorišta bio je prekriven stvarima koje smo prepoznale kao suncobran, okvir od starog televizora, dječja kolica bez jednog kotača, noćni ormarić s ladicama, bubanj od perilice rublja, jelove daske već pune mahovine, lavor u kojem se močilo nešto crno, milijarda drugih stvari i sve to još okruženo vrećama u kojima je bilo bogzna što i kartonskim kutijama koje su se već raspadale od vlage ali su još uvijek bile pune pitaj boga čega.
Naša je ljubavna avantura bila prekratka da bismo išta zajednički podijelili. Nismo znali jedno o drugome skoro ništa, on je priznao da želi uživati u životu, a ja sam to prihvatila pa sam i ja uživala. Zaboravila sam na svoj monotoni isprazni život i popustila kočnice. "Samo jednom se živi" je bio njegov omiljeni moto. Našla sam u tome nešto i za sebe iako nisam voljela tu uzrečicu. Ali sa svakom godinom bliže pedesetoj, sa svakom godinom samoće, uviđala sam da toj izreci ipak treba dati važnost. Počela sam shvaćati prolaznost. Možda prekasno, no kratka ljetna avantura s mlađahnim kolegom učinila me poniznom, ali živom. Nisam ja planirala da to kratko traje, ne, i pitanje je koliko bi trajalo da jednog jutra ...
- Ivan nam se ženi - uzbuđeno je rekla Lela u pušioni.
- Ma daj!? Pa kad prije? - pitala je Dragana.
- Izgleda da mu je buduća tu iz Zagreba pa je zato preseljen k nama - posprdno je dodala Željka.
- Joj, kako je to lijepo! - cvrkutala je Štefica, smijuljeći se. - Kako je lijepo biti mlad i zaljubljen. Eh, da su meni njegove godine!
Nitko nije primijetio moj šok nevjerice. No možda se nije ništa ni vidjelo na meni izvana. Ali iznutra ... Ma bio je to takav udar za mene da sam sigurna da sam se i izvana raspala. Ali eto, nitko od njih nije obraćao pažnju na mene jer sam šutjela. Potonula sam. Pitanja i urlici su mi fijukali kroz misli. Zašto mi nije rekao? Kreten! Zašto mi je to napravio? Što je on time dobio? Pa je li on normalan? ! Što mu je to trebalo? A što je tek meni to trebalo?!
Kroz moju je glavu tornado uzburkao i svaku stanicu mog tijela oštetio. Plakala sam za danima monotonije i praznine, gdje su nestali? Ova je bol bila tako nemilosrdna da sam mislila da neću preživjeti dan. Ne želeći to, zaljubila sam se kao nikada u životu. Tako mi se činilo. U svakom slučaju, zaljubljenost se pretvorila u takvu bol za koju znam da još nikada nisam osjetila. Ma rastava je bila mačji kašalj prema tome što sam tada osjećala. Nitko nije baš ništa posumnjao kada sam rekla da odlazim ranije doma jer moram ići s Klarom. Ne sjećam se što sam slagala.
Onog trena kada sam zatvorila vrata našeg stana, počela sam plakati i vikati, vrištati, ridati. Bila sam sretna što sam u stanu opet sama i što nema ni kučeta ni mačeta da me gleda u ovakvom stanju. Jecala sam i jecala, ne sjećam se koliko dugo. Sada shvaćam da ima puno toga čega se ne sjećam nakon tog popodneva. Ne sjećam se što je bilo s Klarom, kada je došla i u kakvom me stanju zatekla. Jesam li se smirila? Valjda jesam, bar se nadam. Nije nikada bilo nikakvih komentara s njene strane pa sam vjerojatno uspjela iz sebe izvući ljudsko lice i uljuđeno ponašanje. A slijedećeg sam dana nazvala Petru na posao i rekla joj plačnim glasom da sam razmicala neke proklete ormare po stanu i da me uhvatilo u kičmi.
- Luda sam, što ćeš, i neoprezna ... I da, ma piši mi godišnji, ne da mi se na bolovanje, manja mi je lova a ionako mi je ostalo još starog godišnjeg ... Da, da, čuvam se, pazit ću na sebe, ne brinite, sve će biti dobro samo da se odmorim.
I eto, sjećam se da sam danima samo ležala i buljila u prazno, a najviše što sam uspijevala uključiti mozak je bilo kada sam kuhala za Klaru i razgovarala s njom.
- Dragi kolega otišao je u zasluženu mirovinu i neće se vratiti. Vjerujte mi na riječ, barem do daljnjega, i ja znam svoj posao. Istina, nemam još onoliko bora i sijedih vlasi, ne kašljucam svakih nekoliko trenutaka i ne prijetim kažiprstom ako me ne budete slušali kao moj dobri, dragi kolega - odvratila je, a osmijeh joj se razlio licem. Taj osmijeh nije bio umjetan ni lažan, nego iskren i doslovno zarazan tako da sam se i sam morao nasmijati na njezine riječi. Ruku na srce, osim onog što je ona navela, bilo mi je znatno draže gledati lik prelijepe žene nego starog liječnika. Time je nekako odmah osvojila moje povjerenje, a njezini savjeti i terapija napokon su počeli djelovati pozitivno na mene i to doslovno na cijeli moj život.
Prije nego sam stigao u Ivinu ordinaciju, prošao sam kroz mnoge liječničke ruke. Jedni su govorili jedno, drugi nešto potpuno suprotno, svatko je tvrdio kako je baš on u pravu, a meni je svakim danom postajalo sve gore i nekako više nisam bio siguran koliko ću moći izdržati u vlastitoj koži. Od samog djetinjstva bio sam jadan i nesretan. Život s ocem alkoholičarom i majkom preljubnicom nije bio nimalo ugodan niti je nudio išta lijepo za maleno dijete. Majci sam najčešće bio teret, a otac gotovo i nije obraćao pozornost na mene. Jedini trenuci kada bi on uopće zamijetio da sam i ja živ, bili su kada bi se u kasne noćne sate vratio kući pijan kao letva. Tada bi ulazio u moju sobu, budio me ako sam već usnuo, gurao i tjerao van iz kuće. Slao me je neka idem u trgovinu i kupim mu lozovaču. Plakao sam, preklinjao ga neka me ne tjera bosog i onako u pidžami van na zimu, jer trgovine ionako više ne rade, ali pijanoj glavi nije se moglo dokazati. On je tupio po svome, zatvarao vrata i ostavljao me u dvorištu neka se smrzavam. Dok ne bi zaspao, najčešće bi lupao po kući i svađao se s majkom, a bez obzira koliko god je pijan bio, uvijek je vidio ako sam pokušao ući natrag u kuću. Tada bi me ponovno dohvatio, snažno udario još nekoliko puta i ponovno izbacivao van.
Znam da sam mu zagorčavala život, ali on je napravio još odvratniju stvar. Jednog dana kad sam se vratila s posla, šokirala sam se jer sam svu svoju odjeću našla pobacanu ispod prozora naše spavaće sobe. Mojih je krpica bilo posvuda, po grmlju, po ružama, ležale su u blatu. Kako sam tada pobjesnila! Uletjela sam u kuću kao furija i tako ga napala da smo se skoro potukli. No uspjela sam se uvući u naš stan dok je on ostao vani, na hodniku. Zaključala sam se a naša se rasprava nastavila s obe strane vrata.
- Da si sutra otišla iz ove kuće, je li to jasno?! - zaurlao je i udario šakom o vrata.
- I otići ću! - derala sam se. - No neću otići praznih ruku! Sa sobom nosim sav namještaj i umjetnine!
Nije bilo šanse da mu sve to ostavim. Puno sam truda uložila u sve to, stan je bio lijep mojom zaslugom i nisam željela da neka mala kurvinska balavica uživa u svemu tome. O, nee! N-e-m-a! Š-a-n-s-e!
- Ti ćeš s namještajem izaći iz ove kuće samo preko mene mrtvog - odbrusio mi je prijeteći.
- Što se mene tiče, može! - histerično sam se proderala. - Ti si za mene ionako mrtav!
- O ne, nisi ti takve sreće. Odjeća ti je ionako sva vani, samo pokupi neke sitnice koje ti još trebaju i GUBI SE IZ OVE KUĆE!
Derao se s takvom odlučnošću da sam napokon zašutjela. Ipak sam ga se bojala, morala sam si to priznati. Klonula sam na pod pokraj vrata i suzdržavala suze. Nisam mu željela pružiti priliku da vidi moju slabost i nemoć. A ne, to neće doživjeti od mene!
Motala sam se amo-tamo po stanu ne znajući što da radim. Pregledavala sam stvari procjenjujući što moram ponijeti sa sobom, što mi je dovoljno bitno a da me ne optereti. I što će biti sa Tatjanom, počela sam se pitati. Željela sam da ide sa mnom jer nisam im željela priuštiti to zadovoljstvo da je imaju za sebe. Ako se mene pita, nikada je više neće vidjeti ni on ni nitko njemu blizak. U meni se ponovo razbuktao bijes.
- Što da radim, što da radim? - hodala sam amo-tamo dok su se navale bijesa izmjenjivale s navalama abnormalnog straha i očaja. Nakon nekoliko sati, kad se već spustio mrak, na vrata mi je zakucala Tatjana.
Pokojni sin doveo me do ljubavi života[/caption]- Dinko, tvoje dijete više ne može gledati tvoju tugu. On te zove u bolji život i moraš se odazvati tom zovu. Ako to ne želiš učiniti samoga sebe radi, tada to učini kako bi duša tvog djeteta imala mira. To što se s drugog svijeta nitko nije vratio, ne znači da on ne postoji. Duše naših pokojnika odozgo paze na nas. Uvjerena sam kako Marko pazi na svaki tvoj korak i kako želi da napokon postaneš sretan čovjek. Tvoj očaj priječi Markov mir - govorila mi je sestra. Nisam vjerovao u njezine riječi ni u zagrobne živote. Sve mi se to činilo pukom budalaštinom i besmislicom, ali nastavio sam stalno sanjati iste snove. S jedne strane sam bio sretan što barem u snu gledam lice svog sina, a s druge su me ti snovi sve više uznemirivali. Koliko god sam žurio kako bih napokon dostigao sina, nikako i ni u jednom snu nisam uspijevao. Sestra mi je savjetovala neka se odvezem u Berlin, u ulicu koju učestalo sanjam. Nisam tu zamisao držao pametnom, ali sam ipak poslušao sestrin savjet.
Bez problema sam pronašao dotičnu ulicu. Gledao sam svugdje oko sebe ni sam ne znajući što očekujem vidjeti. Znao sam, što god bilo to neće biti moje dijete. Sestra je bila toliko uvjerena kako je taj san znak, kako ga trebam slijediti i u trenutku kad sam hodao tom ulicom, pitao sam se što trebam vidjeti; koji znak prepoznati i shvatiti mu značenje.
Da. Dogodilo se. Moraš priznati da je ona najljepša žena koja hoda po ovoj planeti - uzdizao ju je do zvijezda, a gdje sam se ja nalazila, gdje sve one godine koje sam provela sa njim? Za njega više nije postojalo ništa osim Lorene.
- Kako si mogao? - nije mi bilo jasno. - Planirali smo budućnost.
- Tebe volim, ali ono što prema njoj osjećam graniči sa ludilom - slikovito je objasnio.
- Žao mi je. Ako ti ove riječi išta znače, doista mi je žao. Uvidio sam da moram misliti samo na sebe i na svoju sreću.
Ustala sam i otišla od njega. Do kuće sam imala nekoliko kilometara, ali mi je ta šetnja trebala da razbistrim misli.
- Ivana! - Ante me je pokušao zaustaviti. - Kamo ćeš? Ne budi luda.
- S tobom ne bih sjela u automobil ni za što. Gadiš mi se! - viknula sam. - Idi samo da te ne moram gledati. Idi onoj koju voliš - buncala sam. Ne znam kako sam došla do kuće. Košmar u meni bio je identičan paklu. Kad sam malo bolje razmislila, prolazila sam sve nivoe pakla. Nikako nisam mogla shvatiti da sam bila toliko slijepa, toliko naivna, da nisam vidjela ono što je bilo tako očito. On se zaljubio? A što je sa mnom? Olako je odbacio sve ono što sam mu dala. Toliko sam mu vjerovala da me je njegovo priznanje dokrajčilo. I ne samo to. Bol je bila višestruka, jer su me izdali ljudi do kojih mi je stalo. Nestala je jedna velika ljubav, barem kada sam ja bila u pitanju, ali i jedno prelijepo prijateljstvo. Što se dogodilo? Zašto? Kako je mogao? Milijuni pitanja ostajali su bez odgovora.
Kad sam stigla kući, majka je odmah shvatila da se dogodilo nešto strašno. Uhvatila me je za ruku i povela do stola.
No nije mi išlo tako lako kako sam se nadala. Tata je u razgovoru sa mnom uvijek bio onaj stari, nikakve čudne ispade nisam primjetila. Nije otkrivao ništa neobično, to zato jer nismo provodili puno vremena zajedno kao prije. Jedne nedjelje predložila sam mu da prošetamo oko jezera. Nakon dužeg nagovaranja je pristao. Nisam puno okolišala, osjećala sam da nemam puno vremena. Tata je bio nekako dalek i zamišljen.
- Što ti je tata? Meni možeš sve reći, sve mogu podnijeti - rekla sam u jednom dahu strepeći od odgovora.
- Znam, ti si jaka, nisi kao Miha. On je slab - zagonetno se nasmiješio.
- Ma Miha je samo navikao da ti sve napraviš umjesto njega - rekla sam raznježeno.
- Da, samo što neće uvijek biti tako. Ja neću uvijek biti tu i neću moći pomagati... - zateturao je nesigurno dok je govorio.
- Tata, molim te, reci mi što se događa. Zašto te stalno boli glava? Jesi li išao liječniku? Pa pogledaj, hodaš kao da ćeš pasti - pokrenula sam bujicu svojih zabrinutih riječi. Šutio je.
Sudbina ima svoj put, bez obzira što jesmo ili nismo učinili.[/caption]Nervozno je prošao rukom po kosi i tada rekao: - Žao mi je zbog svega kroz što smo prošli do sada. Ali ta operacija zvuči optimistično. Zar ne?
Potvrdila sam. - Doktor Buljan je isključio bilo kakve probleme.
Ponovno je nastao tajac, a tada sam se usudila pitati: - Jesi li bio kod advokata zbog rastave, Ivice?
- U stvari, ja to ne želim.
Buljio je u vrata. - Nikada nisam ni htio, dušo. Bio sam užasno ljut na tebe što ne želiš pokušati još jednom. Krivo sam shvatio simpatije prema onoj ženi, a mislim da ni ona mene u stvari nije voljela. U stvari me sažaljevala. Dala je otkaz i odselila iz Zagreba. Već nekoliko tjedana je prošlo otkako sam je posljednji put vidio - spustio je glavu.
Prožeo me val nade, sličan onome kada mi je doktor Buljan pričao o toj čudesnoj operaciji. Ivica ne voli tu ženu, ali to ne znači da voli mene, palo mi je na pamrt.
Nagnuo se nad mene i stavio mi ruku na obraz. Njegovu ruku pokrila sam svojom. - Prošli smo kroz mnoge svađe, Marina. Ne mogu zaboraviti što si mi jednom prilikom rekla: kako te ne bih oženio da nisi u drugom stanju. Nikada nisi vjerovala da te dovoljno volim da bih te oženio i nakon završenog studija. Ali, vjeruj mi, Marina, da bih te oženio, trudnu ili ne.
- Drago mi je da si to rekao - rekla sam tiho boreći se sa suzama. Obećala sam sama sebi da se više neću mučiti s prošlošću.
Pokušavam te zamoliti - nastavio je Ivica - da mi ponovno vjeruješ. Želim da opet budemo zajedno. Ne zbog tvoje trudnoće - jer unatoč operaciji, ti opet možeš izgubiti dijete - već zato što te volim i što sada znam da si postala žena. Nisi više dijete i spremna si se suočiti sa životom. Mislim da bismo ovaj put mogli uspjeti. Znam da nisi planirala ovu trudnoću i doktor mi je rekao za tvoju prvu reakciju. Ali mi je također rekao kako si promijenila mišljenje i kako sada želiš to dijete. Želiš li me natrag nakon što sam te onako ostavio? Ako želiš, ja bih se vratio i kunem ti se da te više nikada neću napustiti.
- Oh, da! Želim te natrag.
Ovila sam ruke oko njegovog vrata. - Želim te zauvijek!
Tada sam dopustila suzama da počnu teći jer to nisu bile suze žalosnice, već radosnice. A to je velika razlika!
Ovo sve pišem iz bolničkog kreveta. Čekam da mi kćer donesu na dojenje. Prije četiri dana rodila sam zdravu djevojčicu. Još uvijek sam slaba, ali imala sam potrebu napisati svoju priču. Možda postoji neka mlada žena koja prolazi kroz sve što sam i ja prošla i koja misli da je kažnjena zbog nečega što je učinila u prošlosti. Shvatila sam, a nadam se da ćete i vi shvatiti, da je život takav. Sudbina ima svoj put, bez obzira što jesmo ili nismo učinili. Uvijek se trebate nadati i imati vjere u sebe, u Boga i u muža koji vas voli. Nadam se da ćete svi pronaći mir i radost koji sada mene okružuju.
[WATU 8]
Ovisnica sam o golfu i ispraznom seksu[/caption]Moj stan je kao kolodvor: gotovo nema golfera, barem zgodnog, koji nije bio u njemu. Koračajući po asfaltu, ja vidim zelenu šišanu travu, na nogama su mi dvobojne cipele s niskom petom, vječno sam u hlačama i majicama, a muškarce što guraju loptice pratim pogledom kao objekte bez lica. Kao po dogovoru Vedran uči igrati žene, a ja muškarce. Svi su oni naš plijen, ali me fascinira kako on uživa u tome, a ja sve radim nekako bezvoljno, kao da me sutra više neće biti.
Više volim kad Vedran nije prisutan jer me dekoncentrira, a on to primijeti. Neki dan sam već pomislila da mu se ipak sviđam kad je iznenada, pred mojim očima, prilično ružnu “učenicu” odveo u svoj auto. Bila sam tako ljuta da bih ga najradije slijedila. Nisam mogla vjerovati da baš svaku od tih žena vodi u svoj stan. Bilo je predvečer pa sam otišla umorna kući. Ovaj put sama, bezvoljna za bilo što i bilo koga. Izvadila sam omiljeni plavac, visoku čašu i tablete za spavanje. Tako sam željela spavati, i to dugo, dugo. Da sve zaboravim i da se probudim u nekom novom, drukčijem životu.
Kako se majci nisam javljala na mobitel, došla je u moj stan. Imala je ključ i našla me na kauču u čudnom položaju. Odmah je pozvala liječnika i ja sam se našla u bolnici na ispumpavanju želuca. Ujutro je nazvala golf klub i rekla čovjeku, a bio je to Vedran, da sam u bolnici.
Kad sam se napokon probudila, pokraj mene su sjedili i pričali moja majka i Vedran. Bila bih najradije opet zatvorila oči. Tog tipa najmanje želim vidjeti. A kad me iznenada primio za ruku, nisam znala što da mislim. Dosad mi se rugao, a sad me, evo, drži za ruku. Zamolila sam ih oboje da odu, uz obrazloženje da sam beskrajno umorna.
Drugi dan majka je došla sama, a ja sam već očito bila bolje, samo mi se nekako nije išlo kući.
- Onaj tvoj stariji kolega je baš drag i tako pun razumijevanja - rekla mi je mama.
Nisam baš bila sigurna u ono što priča, ali kako sam bila iscrpljena, šutjela sam.
- Čim sam mu rekla da si u bolnici, doletio je. Imao je i on sličnu situaciju kod kuće. Njegova mlada supruga je tako zaspala zauvijek. On se nada da to nije učinila namjerno, ali od tada luta, seli se iz grada u grad i ne želi misliti ni na što. Kaže da mu je golf već godinama jedina ljubav.
Razbudila me majčina priča i sad mi je mnogo toga postalo jasnije.
- Ne znam zašto si to napravila i sada to i nije važno, ali je važno da odmah promijeniš svoj život. Znaš da u meni imaš podršku za sve svoje odluke, ali ne i ovako glupe postupke.
Nisam joj stigla ništa odgovoriti jer se na vratima sobe pojavio Vedran. Inače se pravio važan, glupirao, smijao, bahatio. Sad je bio tih i fin. Donio mi je buketić sitnog plavog i žutog cvijeća. Od koga je, puno je. Znam da on nikad ne bi donio veliki buket pa da slučajno pomislim da mu se sviđam. To nikako ne bi bio njegov stil. Ovo je moglo proći kao pažnja prema mlađoj kolegici.
- Kažu da možeš kući, pa ću vas obje odvesti. Dok se ne oporaviš, zaposlio sam Blažu.
Odmah sam pomislila kako sada Blažu vodi u svoj stan, a meni tu glumata, ali samo sam pitala:
- Samo ne znam u koji stan? - i pogledala majku.
- Mislim da ti je više od svega potreban mir. I Vedran misli isto.
Nisam im proturječila, mada ne znam kako se on nenadano našao u mom životu. Tko zna što je rekao majci.
U bivšem bakinom stanu kočoperio se nasred sobe novi žuti trosjed. Pogledala sam majku, a ona će:
- Znam da voliš žuto, a ja sam onaj stari i tako već gotovo uništila, pa sam ti kupila novi.
- Mama, prekrasan je, ni ja ne bih našla ljepši.
Otišla je po vazu s vodom i stavila Vedranovo cvijeće na stol. Pogledala sam ih oboje, pa žuto-plavo cvijeće. Bio je to lijep prizor. Prizor koji je smirivao i davao novu nadu u život. Osjetila sam da će mi njih dvoje biti oslonac, i to stabilan.
Kako je majka kanila otići, Vedran je rekao:
- A ja bih malo ostao, ako nemaš ništa protiv.
Majka se, zatvarajući vrata, nasmiješila. Poznavala sam tu vrstu smiješka. Bila je zadovoljna što postoji Vedran, a on je odmah počeo pričati:
- Žao mi je, možda sam bio pregrub prema tebi, ali ti si se tako čudno ponašala da sam ti htio dati lekciju.
- O, dobra ti je bila lekcija, štošta sam naučila - nisam mogla ne biti sarkastična.
- Ne želim da više ikoga vodiš kući, to sam ti htio reći.
- Pa ni ja ne želim da ti svaku ženu iz kluba vodiš kući.
- A tko ti kaže da sam ih sve vodio k sebi? Neke sam jednostavno samo povezao i iskrcao.
- Ne vjerujem ti, ali to je sad iza mene, možda i iza nas.
- Volio bih da je daleko iza nas. Zaslužila si bolji život, a i ja.
Morala sam se nasmiješiti. On na žutom trosjedu, a cvijeće pred njim. Posve nova slika u mom životu. Ustala sam, zaslužili smo popiti u miru dobru kavu.
- Kakvu kavu voliš, da nam pripremim?
- Kakvu i ti piješ.
Bila sam zadovoljna odgovorom.
Unuk je moja jedina utjeha[/caption]- Bako, ja bih jako želio doći živjeti s tobom i tatom - tužno mi je rekao jednog dana.
- Zlato bakino, kad malo porasteš, slobodno ti dođi - pomilovala sam ga nježno po glavi.
- Mama sada ima nekog stričeka. On mi se baš ne sviđa - požalio se.
- Moraš razumijeti da je mama ponekad usamljena i treba društvo. Ona je mlada - uvjeravala sam Petra.
- Djed i baka tamo kod kuće jako su strogi. Ponekad ne smijem izaći iz sobe cijeli dan - rekao je.
- Žao mi je, zlato.
- Ne možeš li ti nešto učiniti, bako? - pitao je.
- Na žalost, ne mogu. Ne može ni tata, strpi se još koju godinu, pa onda dođi živjeti kod nas. Tada ti sud više ne može braniti ako tako odlučiš jer ćeš biti stariji. Zagledao se u pod i ušutio.
Nikad nas nije prestao posjećivati i nije propuštao vikende kod nas. Jednog dana Marko je došao zamišljen i tužan u dnevni boravak prizemlja.
- Melita želi da se pomirimo - rekao je nekako odsutno.
- I što ćeš učiniti? - pitala sam nesigurno.
- Ne znam, ne želim da se vrati - slegnuo je ramenima.
- Možda bi trebao misliti na svog sina - upozorila sam ga.
- Ovo su druga vremena, mama! Ne želim biti žrtveno janje. Ne želim je više pod svojim krovom. Ne želim trpjeti njene ispade.
- U redu, kako hoćeš - uplašila sam se njegove nagle naravi. Često me znao podsjetiti na oca i bojala sam se. Zato sam pomislila da je pametnije da se povučem. Bila sam svjesna da je i njegovo djetinjstvo bilo teško pored oca pijanca.
Nikada se nije pomirio s Melitom, a ona ga je uvijek preko malenog pokušavala izmanipulirati i razbjesniti. Bilo mi je teško gledati kako moj sin propada. A onda se iznenada nešto promjenilo i ja sam pomislila kako je napokon došlo njegovih pet minuta. Marko je pronašao novu ženu, ljubavnicu. Živjela je izvan grada i imala je nešto stariju kći od našega Petra. Prvo su satima razgovarali na telefon, a dokaz tome bili su ogromni telefonski računi koje sam ja plaćala.
Alkohol mi je bio važniji od braka[/caption]Osjećala sam da se u posljednje vrijeme pomalo udaljavamo i da je svatko na neki način živio svoj život. On je bio po poslovnim putovanjima, a ja sam sama provodila večeri s čašom u ruci. Morat ću s njim porazgovarati o tome. Dijete bi bilo idealno rješenje, i ja sam u posljednje vrijeme sve češće razmišljala o njemu. Ono bi mi popunilo prazninu i na neki način bi bio kruna ljubavi koja mi se činila da će biti vječna.
U idućih nekoliko dana skoro da i nisam izlazila iz kuće, osim onda kada sam morala uzeti nešto za pojesti i popuniti zalihu pića koja se je opasno smanjivala. Kad je Janko došao, ja sam već bila više nego opuštena. Došao je nenajavljen, tako da nisam uspjela oprati zube, a nisam mogla izbjeći ni poljubac koji je bio toliko strastven i pun želje. Nakon samo nekoliko sekundi se odmaknuo i pogledao me izravno u oči.
- Pila si, Renata? - u glasu mu se nazirala ljutnja kojoj ja nisam mogla znati razlog.
Klimnula sam glavom, jer nisam mogla poreći ono što je bilo očito. Odmaknuo se od mene i lagano me odgurnuo. Lice mu je postalo crveno od ljutnje. Kao da nije mogao vjerovati da mu se ovo događa. Već me je nekoliko puta upozoravao da malo pripazim, jer bi sve moglo izmaći kontroli, a ja bih mu se samo nasmiješila kada bi to spomenuo. Ispijanje pića prije spavanja je bio način da se malo opustim, a on to kao da nije želio shvatiti. Za njega je to bio korak k pijanstvu, a ja sam bila daleko od toga, tako sam se barem tješila. Ništa lošeg nisam vidjela u tome. On se opuštao uz večere i izlaske, a ja sam ostajala kod kuće. Kao da po tom pitanju nije imao razumijevanja za mene.
- Samo dvije čašice - rekla sam mirno, pažljivo promatrajući svaku promjenu na njegovom licu. Činilo mi se da se ukočio i da mu nije nimalo drago to što je čuo. Imao je strašnu averziju prema piću, možda stoga što je kao dijete morao podnositi torture pijanog oca. To je sigurno i bio razlog njegove netolerancije.
- Znaš kako to ide kod pića, kao i kod svake ovisnosti. Jedna čašica je dovoljna neko vrijeme, pa zatim dvije, pa tri, i to prelazi u naviku bez koje se ne može. Ne želim da piješ - bio je čvrst u odluci da me na vrijeme spriječi.
Supruga je upoznala moju ljubavnicu[/caption]Dok sam te gledala s Lukom u naručju, prisjetila sam se svih naših snova. Možda ću se pokajati, ali dat ću ti još jednu jedinu priliku. Naš sin zaslužuje obitelj. Želim da se još večeras zajedno vratimo kući - iznenada je promijenila mišljenje, a ja sam pao na koljena ispred nje i ljubio joj ruke i zahvaljivao.
Pomogao sam joj da se spakira i žurno, kako se ne bi predomislila, uzeo sam sina i nju uhvatio pod ruku. Više se nikada nisam želio odvajati od nje. Ona je za mene stvorena.
- Sonja, jesi li ti poludjela? Kamo ćeš s tom budalom? Zar ćeš mu oprostiti svu sramotu koju ti je nanio? I Zar ćete sada svi zajedno živjeti uključujući njegovu ljubavnicu i kopile? - punica je bila bijesna poput risa. Trčkarala je za nama i stalno nešto prigovarala, ali potpuno sam je razumio i sam bi tako postupio da se radilo o mojem dijetetu.
- Punice, obećavam da ću je paziti poput kapljice rose na dlanu. Ako više ikada pogriješim, slobodno mi vi sudite i učinite s mojim životom što god želite. Volio bih da i vi pođete s nama. Stan je velik i ima dosta mjesta za nas sve. Siguran sam da biste Sonji puno pomogli. Naša vrata će vam uvijek biti otvorena. Molim vas da mi i vi date još jednu priliku - rekao sam, ali ona se nije dala smiriti. Sonja mi je dala znak da krenem i ja sam dao gas.
Dok su Sonja i Luka ulazili u stan, osjećao sam ljubav, mir i ispunjenje. Nikada do tada nisam doživio nešto tako lijepo. Moja obitelj napokon je bila uz mene, a iste noći u našem krevetu konačno je bilo ugodno i toplo. Konačno sam sretan legao u postelju. Stisnuo sam se uz Sonjino tijelo i čvrsto je zagrlio, zahvalan za njezin milosrdan oprost i veliko srce.
- Hej, nemam zraka koliko me čvrsto grliš - našalila se, ali ja je nisam mogao pustiti.
- Ne želim da mi pobjegneš. Bez tebe sam izgubljen i očajan. Oprosti mi ljubavi - zavapio sam iz sveg srca.
Cijele noći slušao sam njezino disanje. Bilo je tako dobro biti pored nje. A, kad sam poslije ponoći začuo dječji plač, blaženi osmijeh zatitrao mi je na licu.
- Bočica čaja je pored njega. Treba mu dati i onaj sirup iz bočice kad se već probudio - prošaputala je Sonja sneno, a ja sam je samo pomilovao i zamolio da nastavi spavati. Ustao sam se, dao sinu lijek i čaj, a potom ga držao u naručju dok ponovno nije mirno usnuo.
Dani koji su uslijedili, bili su pravi primjer bračne idile. U najkraćem roku završio sam i kip, te ga odvezao galeristu. Bio je zadovoljan radom, a ja sam znao da će sada sve biti u redu. Moja muza ponovno je pored mene i svakog se dana trudim biti što bolji suprug, neprekidno joj pokazujući koliko je volim i koliko su mi važni ona i naš sin.
Od tada je prošlo tri godine, a Elvira se više nikada nije ni javila. Iskreno se nadam kako će tako zauvijek i ostati. Ne želim da se Sonja ponovno podsjeća na najgori dio života. I, kako bi naša sreća bila potpuna, k nama se uskoro doselila i punica. Naravno, Sonja je često puta ljutita zbog njezinih savjeta, ali znam da voli svoju majku i da joj je ona velika pomoć. Zbog nje sam i sa punicom spreman živjeti do kraja života. Sve, sve ću učiniti za Sonjin osmijeh i sreću.
Izazov u susjedstvu[/caption]I tako je počelo naše druženje. Već smo to prvo poslijepodne, cijelo proveli zajedno. Šetali smo prvo mojim povrtnjakom, cvjetnjakom i voćnjakom. Onda me pozvao da vidim njegov voćnjak, da ga savjetujem u vezi rajčica koje misli posaditi i kupinjaka koji je već posađen, ali jako obrastao i zapušten. Upoznao me i sa svojim konjem Šahom. Prekrasna životinja, riđan. Oduvijek sam se divila konjima ali nikad nisam vidjela konja iz takve blizine. Prišla sam mu s povjerenjem pa je i Šah meni poklonio povjerenje. I s njim sam postala prijateljica.
Što da kažem, osim da sam jedva čekala da dođe slijedeći vikend, jedino sam se plašila da možda moj muž ne pokaže zanimanje da idemo zajedno. Cijeli sam tjedan prikriveno širila antipropagandu o odlasku u vikendicu. I upalilo je. A i neki sportski događaj mi je pomogao. Opet sam otišla sama. Vrijeme nije bilo tako idealno kao prošlog vikenda, ali ja bih otišla i da su sjekire padale. No malo sam se ipak mučila. Što ako nije tamo? Nismo se ništa dogovorili. Susjedi se ne dogovaraju, pogotovo ako se poznaju tek jedan tjedan. Što ako počne padati kiša i ne bude se moglo izaći i raditi nešto vani? Što ako ... Što ako ...? Ja sam ponijela namirnica za pravu rimsku gozbu. Odlučila sam da ću mu pokucati na vrata i pozvati ga da mi se pridruži na ručku, pa ako želi i na samu pripremu ručka.
Ali što da kažem. Kad sam tako puna očekivanja i planova, obično mi nešto sve to pokvari. Tako je bilo i te subote. Čim sam se parkirala vidjela sam još jedan auto parkiran ispred njegove kuće. Valjda sam stotinu puta provirila van da vidim je li taj auto još parkiran. I bio je. Mučila sam se razmišljanjima što da učinim. Sve sam tako u detalje isplanirala i sad će sve pasti u vodu! A možda mu je to samo neki prijatelj koji će otići ako ja pokucam na vrata? I tako sam pokucala.
Vrata je otvorila prekrasna brineta, mlađa od mene, visoka, savršene linije i s besprijekornom šminkom.
- Izvolite?
- Dobar dan. Tražim gospodina Roberta. Htjela sam samo ...
- Otišao je na jahanje. Imate poruku?
- Ovaj, ne. Sve je u redu - mislim da sam mucala i bila izgubljena poput šiparice.
Moja sudbina: voljena a ostavljena![/caption]Otvorio sam ti račun. Pronaći ćemo stan koji ti odgovara. Ne mogu ovo podnijeti - grčevito me je zagrlio. - Imam osjećaj da umirem iznutra. Da, umirem - rekao je kroz jecaje. Ostala sam u tom položaju. Bili smo dvoje očajnika, dvoje ljudi koje je sudbina na silu razdvojila. Da sam u tom trenutku umrla, ne bih požalila. Činilo mi se da bi to bilo i olakšanje za mene. Ali život nam ponekad ne daje mogućnost izbora, a ni nas dvoje ga nismo imali u tom trenutku.
Shvatila sam da me voli i da se ni on ne osjeća bolje od mene. To mi je dodatno otežalo situaciju.
- Vrijeme je da krenem - okrenula sam se oko sebe.
Nisam se čak mogla ni ljutiti na njega. Dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Da mu je stalo do mene, pokazao je time što je želio da mi osigura sigurnost kada je novac u pitanju. Znala sam da će održati svoju riječ. Bilo je trenutaka kada sam sumnjala u to, ali me je razuvjerio na samom kraju. Pogriješila sam. Samo je želio dijete, a nisam ga mogla kriviti zbog toga. Ni on mene nije krivio što mu ga ja nisam mogla dati, a željela sam.
Izvukla sam se iz njegova zagrljaja. Pogledala sam ga s tugom. Vidjela sam da plače. Nisam mogla podnijeti pogled na njegovo slomljeno biće. Izišla sam u noć, u neizvjesnost koju mi je donosila budućnost. Uzela sam sobu u hotelu i legla u krevet koji je bio hladan, bezličan, Imala sam osjećaj kao da sam sama na svijetu, prokleto sama.
Što Dario radi? Nisam željela misliti na njega. Znala sam da ni on ne spava, da se lomi u sebi, ali sam ga ja voljela previše, i upravo zbog toga nisam željela biti na putu njegove sreće. Mogla sam mu otežati, zagorčati život, ali se to ne može raditi osobi koja se voli. Osjećala sam da me ljubav prema njemu guši. Nisam znala kamo da krenem s njom. Voljela sam i bila voljena, ali me je ta ljubav unesrećila. Ako sam imala namjeru krenuti dalje, onda sam trebala sjećati se onih lijepih trenutaka i njih čuvati poput najveće dragocjenosti. Dogodilo se ono što je moralo. Naša staza ljubavi račvala se i svatko od nas je krenuo svojim putem. Nije to bila naša želja, već smo bili jednostavno okolnostima primorani na to.
Ustajala sam bezbroj puta. Teško je bilo pronaći svjetlo u tami života, u sumraku ljubavi, ali sam znala da ću ga pronaći jednom u budućnosti. Koliko god da je situacija bila bezizlazna, izlaz je svakako postojao. Nisam znala gdje se on nalazi, ali ću ga ja pronaći. Sve se događalo s razlogom. To su me oduvijek učili. Uvijek se iz sjemena i zla rađalo i neko dobro, a ja sam samo trebala biti strpljiva, da to i dočekam.
Samu sebe uvjeravam kako ne smijem dozvoliti da me beznađe savlada. Podići ću glavu i malenim koracima krenuti naprijed. Drugog izbora nemam. Imam samo vjeru da će jednom sve biti u redu i koliko god mi to bilo nezamislivo u ovom trenutku, znam da ću i ja jednom pronaći svoju sreću, jer sreća postoji za sve nas, samo je trebamo naći, pričekati je strpljivo i s nadom.
Oprostila sam majci prestrog odgoj.[/caption]- Odavno nisam ovo učinila, ha? - primijetila je. - Mislim, sjela ovako pokraj tebe. Žao mi je, Mihaela, jako mi je žao. Bila sam užasna majka, napravila sam puno više pogrešaka nego dobrih stvari ... Uopće ne shvaćam kako si ti ispala ovako slatka i uzorna, trebala si postati čudovište. Bila sam toliko obuzeta svojim strahovima i manama da nisam uspijevala naći ravnotežu. Žao mi je. Otkad sam s Eduardom opet otkrila životno veselje, tek sad sam postala svjesna svega na što sam te silila i sramim se toga. Ti nisi ništa bila kriva, to sam dobro znala, ali nisam znala kamo bih drugdje usmjerila svoje frustracije ...
Plakala je, a ja sam je pustila da isplače sve suze koje su joj se nataložile tijekom svih onih mračnih godina.
- Pustimo sada prošlost, mama - rekla sam joj nježno - i potrudimo se stvoriti novu budućnost, lijepu i vedru kakvu smo oduvijek željele.
Od te večeri moj se život još jednom promijenio. Moje nebo više nije bilo oblačno. Robert i ja vjenčali smo se prije dvije godine i uskoro dobili našeg malog Darija. Moji su roditelji postali djed i baka, a naročito je baka bila oduševljena prinovom. Stalno mazi svog unučića i kad god ima priliku, dođe u posjet s Eduardom.
- Propustila sam tvoje najljepše godine - rekla mi je jednog dana - i ne želim da mi se isto dogodi i s mojim unukom.
Iskreno govoreći, nikada nisam mislila da me moja majka ne voli, ali otkad je rođen Dario, još sam više uvjerena da me je uvijek voljela, kao što svaka majka voli vlastito dijete. Moja je majka mene voljela na svoj način i dok je bila u lošoj životnoj fazi nije znala kako biti nježna i uviđavna pa je postala oštra i neumoljiva od straha da sama neće uspjeti ili da će joj situacija izmaći iz ruku. Sada znam koliko je patila i nema potrebe da joj opraštam jer joj nemam što ni oprostiti.
U podne sam vodila ljubav s ljubavnikom, u ponoć s mužem[/caption]Kad god sam mogla, trčala sam Miranu i s njim vodila ljubav: brzo, strastveno, predajući mu se potpuno i besramno, onako kako to s Jakobom nikad ne bih mogla. Potom sam mirno uzimala Janu iz vrtića, kuhala, pospremala i kada bi to Jakob zatražio, nježno vodila ljubav s njime. Isprva sam još imala neke zadrške prema svojim postupcima i malo mi je bilo neugodno izmjenjivati nježnosti s Jakobom. No kad sam se uspjela naviknuti na tu situaciju, potpuno sam se opustila.
Prošla je godina, naša strast nije jenjavala. Bio je onaj kamenčić u mozaiku moga života koji je popunjavao baš onu kockicu koja je, dok ga nisam upoznala, bila prazna. Upravo tada, prolazeći uredskim hodnikom, načula sam razgovor svojih dviju suradnica.
- Ima nekoga, sigurna sam.
- I ja to mislim. Stanka za ručak idealno je vrijeme za tajni seks.
Brzo sam produžila u svoj ured. Kako sam samo naivna bila kad sam mislila da će moja avantura završiti nakon samo nekoliko susreta. Više nisam mogla zamisliti svoj život bez iščekivanja kada ću uloviti slobodno podne ili kada će on moći biti u svom uredu. Katkad, kada se zbog posla danima ne bismo sreli, doslovce smo izgarali od želje jedno za drugim. Jedanput je čak čekao da moje suradnice nakon radnog vremena odu i upao mi u ured znajući da ja ostajem posljednja. Bio je to dan za pamćenje.
Uz to, zbližili su nas naši telefonski razgovori koji su počinjali ponedjeljkom i prestajali petkom. Uslijedio bi vikend s obiteljima, a potom smo oboje jedva čekali strastveni ponedjeljak u njegovu uredu, koji je sada bio obogaćen čak jednim trosjedom. Ali nama potpuno nevažnim. Znali smo mnogo toga jedno o drugome i na neki se način i voljeli unatoč tome što je temelj našoj vezi bio seks.
Nakon tog trača mojih kolegica, prvi sam se put zapitala je li vrijeme za prekid, za to da spasim sebe i svoju obitelj. Jer ubrzo će se priča proširiti. Nekoliko sam dana razmišljala o tome trebam li to uopće reći Miranu, jer on nema nikakve veze s mojim odlukama. No, bojala sam se i onoga što bi uskoro moglo uslijediti - skandala. Ipak sam progovorila.
Očekivala sam da će on znati neko rješenje. Meni je svašta padalo na pamet, da se uključim na neki “jezični tečaj” na koji bih redovito odlazila točno u podne. Čak sam pomišljala dati tim djevojkama otkaz i zaposliti nove koje ne poznaju moje navike. Očekivala sam da će i on predložiti nešto slično, ali nisam očekivala da će izgovoriti ono što nekim prešutnim dogovorom nikad nijedno od nas nije spomenulo.
- Ostavi Jakoba i preseli se k meni. Povedi i Janu, nemam ništa protiv. Iskreno, već dugo me muči to što iz moga kreveta trčiš u njegov.
Pogledala sam ga zaprepašteno. Znači, smeta mu!
- O tome s tobom ne želim razgovarati - rekla sam odrješito i počela skupljati svoje stvari po podu.
Minutu poslije već sam bila u autu. Suze bijesa frcale su mi iz očiju. Takva nisam mogla natrag na posao pa sam javila da Jani nije dobro i da moram po nju u vrtić. Uznemireno sam hodala gore-dolje po praznom stanu suočena s onim što sam dugo potiskivala u sebi i što je Miran konačno izrekao. Bila je to istina. Znalo se dogoditi da u podne vodim ljubav s Miranom, a u ponoć s Jakobom.
Na površinu je isplivao taj osjećaj odvratnosti prema samoj sebi koji sam katkad znala naslutiti i brzo ga i duboko potisnuti. Ali danas to nikako nisam uspijevala. Uz to, na površinu su izbili i svi drugi moji postupci, poput površno odrađenog posla u uredu, površne brige o Jani, lažnog odnosa prema mužu, roditeljima, susjedima, svojim divnim prijateljicama. Da znaju, što bi svi oni mislili o meni? Priznat ću sve Jakobu, odlučila sam u jednom času, a već u sljedećem to nikako nisam mogla učiniti. Povrijedila bih ga, uništila bih sretni svijet svojoj kćeri, nanijela bol roditeljima, možda izgubila prijatelje. Ne, nisam se mogla odreći Jakoba.
Rastanemo li se, logično bi bilo da se preselim Miranu.
Kakav bi to onda bio odnos, brak, veza - što li već? Bi li u novoj situaciji nestalo one strasti i želje? Bi li, poput ove s Jakobom, završila mlakim dodirima nakon napornog radnog dana?
Strah; da, tako bi se najbolje moglo opisati ono što sam tada osjećala. Strah da će se sve otkriti, da ću izgubiti ili Jakoba ili Mirana, ili obojicu, strah od osude bližnjih. Taj me strah izjedao toliko da sam poput očajnice padala u Miranovo naručje želeći makar nakratko, za vrijeme strasti, zaboraviti na njega. Zbog toga straha danju bih grlila Janu, a noću se privijala uz Jakoba jer me jedino njegov zagrljaj mogao smiriti. Zbog toga straha vikendima bih im ispunjavala svaku želju i pazila da ni u jednom trenu ne povisim glas, ne pokažem nervozu ili bilo koji drugi negativni osjećaj. Donedavno sam samo lagala mužu, ali sada je cijeli moj život s njim postao laž, a moji osjećaji gluma.
Taj me strah na kraju i natjerao da progovorim.
- Marta, već dulje vrijeme znam da nešto nije u redu i želim da mi sama objasniš o čemu je riječ - započeo je jedne nedjelje Jakob.
- Ma sve je u redu - no kako sam znala da me on izvrsno poznaje i da neće prihvatiti to kao odgovor, dodala sam: - Na poslu baš ne ide sve kako treba. Izgubila sam dvije važne tvrtke za koje sam radila, što mi je bitno smanjilo prihode - slagala sam. - Ali nije riječ o minusima, ne brini se.
- Ne brinem se za tvoj posao, brinem se zbog tebe. Vidno si mršavija, manje govoriš, manje se družimo s prijateljima, zatvaraš se u sebe, vikendima želiš da ostanemo doma, noću kao da tražiš da te zaštitim od nečega. Promijenila si se.
- Valjda me to na poslu pogodilo više nego što mislim.
- Ili ima još nešto?
- Nema, Jakobe - rekla sam i na tome je ostalo, iako sam znala da je jedini pravi put sve priznati. Ali to nikako nisam mogla. I na samu pomisao osjećala sam golem sram. Nisam bila od onih žena koje na seks ili preljub gledaju kao na nešto što je danas gotovo normalno. Stoga me to uništavalo kao osobu, gubila sam samopouzdanje i tlo pod nogama. U jednom sam trenutku shvatila da se sama više ne mogu nositi sa situacijom, trebala mi je pomoć. Ne muževa jer sam znala rasplet toga razgovora, ne Miranova jer sam njemu trčala samo po zaborav.
Između psihologa i prijateljice odabrala sam Teu. Bila je vrlo moralna osoba (uostalom kao i ja nekad), uvijek je znala što u određenom trenutku treba poduzeti, diskretna. Uz to, živjela je u Puli i nisam je morala gledati u oči. Nazvala sam je i sve joj priznala. Od one večeri kad smo izišle nas pet do današnjeg dana.
- Žao mi je, Marta, jako mi je žao. Ne znam što drugo da ti kažem. To se nije trebalo dogoditi, ali kad već jest ... Ne znam. Hajde, strpi se do vikenda. Posjetit ću te. Može?
Jedva sam dočekala Teu. Nije pitala više ništa od onoga što sam joj rekla telefonom, a to mi je olakšalo razgovor.
- Što da učinim, što bi ti učinila? - pitala sam je.
- Ne znam. Ne mogu se uopće zamisliti u toj situaciji. Mislim da to nikad ne bih učinila, a kad i bih, najprije bih raščistila prethodnu vezu, a potom se upustila u novu. Najradije bih ti rekla da budeš iskrena i sve priznaš Jakobu. On te voli, oprostio bi ti. No, dobro razmisli tko će sve biti povrijeđen. Razmisli i o tome želiš li brak u kojem si do sada živjela i što je pravi razlog koji te nagnao da iz njega otrčiš drugom muškarcu. Mislim da je to ključno.
Tea nije mogla odlučiti umjesto mene, ali mi je pomogla da razmotrim situaciju u kojoj sam se našla.
Raskinula sam vezu s Miranom i otišla na ljetovanje s mužem kako bismo se zbližili. Nastavila sam svoj prethodni život, onaj prije Mirana. Bilo je teško, bolno. Svaka pomisao na njega činila mi je dan gorkim, na svako Teino pitanje kako se osjećam htjela sam vikati iz svega glasa da nisam dobro. Ipak, vrijeme je učinilo svoje. Sve sam se rjeđe sjećala Mirana, sve se više iscrpljivala na poslu. I sve je nekako išlo dok Jakob nije počeo spominjati drugo dijete.
- Jana je već krenula u školu, mislim da je zadnji čas za drugo dijete.
- Ne mogu sada, Jakobe, moram najprije smanjiti obujam posla - bio je to samo jedan od izgovora koje je on neko vrijeme i prihvaćao.
Na kraju sam mu morala reći da ne želim drugo dijete.
- Jednostavno ne želim više biti trudna, rađati, prolaziti sve to.
Nije mu bilo svejedno. Najprije je tražio kompromis, da još malo pričekamo i slične ali ja sam i tu mogućnost potpuno otklonila.
- Zašto? - pitala je Tea.
- Zato što to ne bi bilo dijete ljubavi - rekla sam iskreno konačno i sebi priznajući one “ključno” na što me Tea davno upozorila. - Tea volim ga, ali više nisam zaljubljena u njega. Više mi je kao potpora, suputnik, brat, a ja čeznem za ljubavlju koja me obara s nogu. Onakvom kakvu smo imali na početku naše veze.
- Ne možeš zaboraviti Mirana - dirnula je u bolnu točku.
- Ne mogu - priznala sam joj.
Iako je naš brak bio okončan vrlo brzo. zapravo se raspadao dugo. Jakobu nisam priznala što sam učinila. Kao razlog rastave navela sam da smo se udaljili. Danas sam još uvijek sama. Moja predivna kći Jana upravo se namjerava preseliti svome dečku. Jakob je protiv toga i misli da se te stvari ne čine prije zaruka. No ja ne mislim tako. Poučena vlastitim iskustvom, tu i tamo joj natuknem da ne treba žuriti u brak prije no što završi studij i ne zaposli se. Do tada bi već trebala znati što želi od muškarca i braka.
Mirana srećem redovito. Nakon prvoga bijesa što raskidam vezu, jer bio je vrlo temperamentan muškarac, strasti su se smirile i jednoga je dana došao u moj ured. Razgovarali smo. Tada sam već četiri godine bila rastavljena. Pitao je i objasnila sam mu:
- Više nisam mogla voditi dvostruki život. Morala sam nešto riješiti pa sam zbog Jane i roditelja odlučila ostati s Jakobom. No dvije godine nakon našega prekida shvatila sam da više ne volim svoga muža i odlučila sam se rastati.
- Zašto mi se tada nisi javila?
- Kakvog bi to smisla imalo? I sam znaš na čemu se temeljila naša veza - rekla sam prešućujući mu da ga jesam potražila jer sam shvatila da sam uz njega bila iskreno zaljubljena, ali da se on tada već bio vratio bivšoj ženi.
- Nije ti palo na pamet da bismo unatoč svemu možda uspjeli. Uostalom, predlagao sam ti da ostaviš Jakoba.
- Mirane, to je sada prošlost - odbacila sam tu mogućnost. Ti si sada sa ženom i djecom, a i ja sam u stabilnoj vezi - slagala sam. - No, što si ono rekao da trebaš, ili je to bio samo izgovor da dođeš - nasmijala sam se.
- Bio je izgovor - stavio je neke dokumente na stol - ali sada vidim da bih ti mogao prepustiti svoje pravne poslove.
Kad je otišao, naslonila sam se u radni stolac i zaklopila oči. Što bih dala za još jedan susret u njegovu uredu! Ali nisam mogla uništiti još jedan brak. Sada njegov. Zato sam radije i dalje glumila sretnu i uspješnu poslovnu ženu koja u svojim rukama čvrsto drži sve konce svoga života. A zapravo je bilo suprotno. Već su odavno bili potrgani pa sam ih svaki dan sabirala i ponovno vezala oko jedine čvrste niti u svom životu - Jane.
Umjesto suparnice postala mi je najbolja saveznica[/caption]Nekoliko smo trenutaka sjedile u tišini i gledale se. U njezinim sam očima pokušala otkriti pravi razlog za ovako drastičnu promjenu, a ona je pak očekivala bilo kakvu moju reakciju. Kad je shvatila da joj ne vjerujem i da samo čekam njezin sljedeći korak, nastavila je:
- Zaista bih voljela da Ozren shvati da si ti žena njegovog života, da se vjenčate i imate djecu - iznenadila me.
- Vi biste htjeli biti baka? I to djeci koju bih ja trebala roditi? - upitala sam s nevjericom.
- Da. Došla sam te zamoliti da mi oprostiš za onakvo ružno ponašanje. Želim se ispričati i reći da nisam bila u pravu. Ti si ta koja Ozrena zaista voli i koja ga zaslužuje - rekla je.
- Bojim se da je za to kasno. Ozren ima drugu - tuga je bila jača od želje za bilo kakvom raspravom.
- Znam da mu se Elene silom želi vratiti, a on očito ne zna što učiniti. Pomiriti se s njom ili nastaviti s tobom - priznala je.
- Možda je najpametnije da se pomiri s njom. Ako ne zna s kojom bi bio, to znači da ne voli ni jednu - jako me boljelo to što sam izgovorila.
- Ne znači da te ne voli. Prije bih rekla da prolazi kroz neku krizu. Rekao ti je da je Elena postojala prije tebe i da se s njom namjeravao vjenčati.
- Da, ali nikada mi nije rekao zašto su prekinuli. Zapravo priznao mi je da ga je razočarala jer je koketirala sa svima, i to je bilo sve. Nikad o njoj zapravo nije puno pričao - bila sam tužna.
- Elena je veoma vješta lažljivica i uvijek je znala svakoga pridobiti za sebe. Kad mi je Ozren rekao da misli da ga vara, branila sam je jer je i mene uspjela uvjeriti u svoju ljubav prema mom sinu. Međutim, na svoje sam je oči vidjela zagrljenu s drugim i tek sam tada shvatila da ga nikada nije voljela. Naprosto je kalkulirala, željela za sebe najbolje što je mogla uzeti. Onaj drugi joj se učinio boljom prilikom i ostavila je Ozrena. Sada se ipak vratila, a ja ne želim da bude u njegovoj blizini. Prije svega jer je u braku i ima dvoje djece, a i stoga što ta žena ne zna voljeti. Ti si sasvim drugačija. Kod tebe se osjeća da voliš Ozrena više od sebe.
Opet smo šutjele, no ne zadugo. Preplavili su me osjećaji i počela sam plakati. Govorila sam joj kako je život nepravedan. Boljelo me što Elena može ušetati u Ozrenov život kad god poželi i očito dovesti našu vezu u pitanje, a ja koja ga volim najviše na svijetu, mogu samo izgubiti.
- Nije tako, vidjet ćeš - tješila me Irena.
Kad sam se malo pribrala, obrisala sam suze s lica i pokušala joj se nasmijati. Bilo mi je zaista neugodno što pred Irenom, koja bi do jučer ovakvu situaciju jedva dočekala, plačem poput malog djeteta pokazujući joj svu svoju slabost. No ovaj je dan bio zaista težak, pun neočekivanih događaja i obrata. Ispričala sam joj što se dogodilo jutros Prije nego što smo otišli na posao, Ozren me zagrlio i rekao:
- Oprosti mi!
- Što da ti oprostim? - bila sam zaista iznenađena.
- Što te ne volim dovoljno.
Otišao je, a u meni su te riječi pobudile nemir. Vjerojatno je to bio samo uvod, možda me htio pripremiti za razgovor koji će uslijediti. Sigurno nije imao srca povrijediti me, pa je taktizirao. Cijeli sam život sanjala o muškarcu koji će me voljeti, a Ozren je bio drugi koji mi nije mogao uzvratiti osjećaje. Glavom mi je prošla i moja prva veza koja je završila katastrofalno.
Samoća je bila moj najbolji prijatelj[/caption]Dani su prolazili, a ja se nisam mogla izvući iz depresije. U veljači je bio Karlov rođendan. Da je bio živ, navršio bi trideset i dvije godine. Neutješno sam plakala ne uspijevajući se smiriti. Kaže se da nesreća zbližava ljude s njihovim bližnjima, no kod mene je bilo upravo obrnuto. Moja je bol bila poput zida koji me odvajao od ostatka svijeta. Otkad je Karlo poginuo, nisam više imala volje živjeti.
Iz tog me je očaja trgnuo Bruno. Neočekivano me posjetio jednog dana krajem veljače. Nisam mu imala što reći, samo sam odsutno sjedila na rubu kauča i otpijala gutljaje kave povremeno briznuvši u plač. Bruno mi je prišao i pokušao me utješiti.
- Sandra, moraš se prestati prepuštati boli i očaju. Moraš se pokrenuti, ponovno početi živjeti. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog djeteta.
Njegove su me se riječi duboko dojmile i na trenutak spustila sam pogled na svoj sada već golem trbuh. Iako to vjerojatno zvuči čudno, gotovo sam zaboravila da sam trudna. S Karlovom smrću umro je i moj san o obitelji. Ali u mojoj je utrobi to malo biće i dalje raslo i uskoro je trebalo ugledati svijet. Shvatila sam da sam u zadnje vrijeme vodila neuredan život, malo sam spavala, loše se hranila i sve je to moglo ostaviti posljedice na razvoj djeteta.
Moj se život pretvorio u pravu bajku.[/caption]Tjedni su prolazili, a ja nisam primjećivala da Jeff koristi svaki trenutak da bi bio uz mene. Kako je moj posao u ovoj obitelji bio čuvati djecu, mislila sam da su njegovi nećaci razlog zbog kojeg je stalno s nama. Po cijele smo dane plivali, sunčali se, zabavljali u luna parkovima ...
Kad je jednom prilikom otišao s ocem u ribolov i dugo se nisu vraćali, silno sam se zabrinula. Tada sam prvi put shvatila koliko mi znači. Nisam znala osjeća li išta za mene, no u svoje sam osjećaje bila sigurna. Preko ušiju zaljubila sam se u Jeffa.
Moraš prestati s time, ne smiješ se zanositi, pokušala sam samu sebe spustiti na zemlju sa svojih ružičastih oblaka.
Do sada sam uvijek s obje noge stajala čvrsto na zemlji. Moj život nije bio lak i još kao studentica morala sam puno raditi. Vremena za snove nikada nije bilo jer moja je stvarnost bila sasvim drugačija od svijeta u kojemu je on odrastao. Jeff je za razliku od mene bio iz bogate obitelji, završavao je pravo na uglednom američkom sveučilištu i njegov se život uveliko razlikovao od mojega.
Nije bilo lako to odlučiti, ali počela sam izbjegavati njegovo društvo. Nas smo dvoje bili dva različita svijeta i nisam htjela dopustiti da mi slomi srce. Svaki put kada nas je nekamo pozvao, ja sam odbijala poći. Pronalazila sam sto razloga zašto ne mogu biti s njim, sto poslova koje trebam obaviti. Kad me je navečer pozivao da izađemo, imala sam uvijek isti izgovor - bila sam preumorna od napornih dana.
Usprkos mom odbijanju i hladnoći Jeff kao da nije htio odustati. Ustrajao je da izađemo, a ja sam sve teže pronalazila izgovore.
Što bih mu drugo mogla reći osim da sam preumorna? Da mu kažem da sam izgubila glavu za njim i da ne želim za koji tjedan biti sama i uplakana na drugom dijelu svijeta? Sigurno bi mi se smijao, mislila sam.
I dalje sam ga odbijala i izbjegavala njegovo društvo sve dok me jednom Miriam nije upitala zašto se tako ponašam.
- Što ti se dogodilo? Vidim da si prema svima topla i ljubazna osim prema njemu. Je li te čime povrijedio? - započela je.
- Ne, baš naprotiv. Jeff mi se jako sviđa, ali za koji tjedan se vraćamo kući. On će ostati ovdje i zato se ne želim previše vezati uz njega - priznala sam.
- Možda imaš pravo. Bolje je pustiti neka se stvari odvijaju svojim tokom - zagonetno je rekla.
Njezine su me riječi sasvim spustile na zemlju. Miriam je drugim riječima rekla da Jeff i nema neke ozbiljne namjere sa mnom i riječima 'možda imaš pravo' podržala me u odluci da ga ne viđam. No što joj je značilo ono 'neka se stvari odvijaju svojim tokom', bila sam puna dvojbi.
Došlo je do toga da sam jedva čekala dan kada ćemo se vratiti kući. Njegovu blizinu sve sam teže podnosila. Bila sam uistinu sretna kad je Jeff umjesto s nama dane počeo provoditi sa svojim ocem u ribolovu. Odlazili su rano ujutro i vraćali se kasno navečer.
I bolje da je tako, mislila sam i bila uvjerena da sam postupila ispravno.
Svoj je ego hranio mojom patnjom[/caption]Čim smo sjeli u auto, pogledao je na sat i ustanovio:
- Šest minuta, trideset i dvije sekunde. Što imaš za reći u svoju obranu?
- Već sam ti rekla da nisam mogla biti brža.
- To sam već čuo.
- Zar ćemo se sada svađati zbog šest minuta?
- I trideset dvije sekunde. Nije riječ samo o kašnjenju. Problem je u tome što ne poštuješ dogovor. Još nisam uspio shvatiti činiš li to zato da me iživciraš ili si osoba bez principa.
- Samo malo, o čemu ti sad govoriš?
- Nemoj se pretvarati da ne znaš o čemu govorim. Dobro znaš koje su ti slabe točke. Ako baš hoćeš, podsjetit ću te. Obećala si da danas nećeš raditi, a što si po tom pitanju napravila? Nisi čak mogla ni izaći pet minuta ranije? Što si to toliko važno morala ili mogla napraviti u tih pet minuta?
- Stani, stani, ništa ti nisam obećala.
- Ne skreći s teme, odgovori mi na pitanje.
- Ne, prvo ti odgovori meni. Kada sam ti obećala da danas neću raditi?
- Stvarno brzo zaboravljaš. Želiš da sada nazivam ljude pred kojima si to rekla i da ti oni potvrde što su čuli iz tvojih usta.
- Zovi.
- Želiš da svi znaju za tvoje probleme s pamćenjem?
- S mojim je pamćenjem sve u redu, ali čini se da ti imaš problema s umišljanjem.
- Sada smo se počeli i vrijeđati. Ja izmišljam i lažem, a ti se samo povremeno ne držiš dogovora.
- Kada smo već kod vrijeđanja, ti čitavo vrijeme vrijeđaš mene.
- Ja ti samo pokušavam skrenuti pozornost na tvoje propuste, ne zato što mi je to zabavno ili zato što se želim svađati, radim to za tvoje dobro. Nedostaje ti discipline, a bez toga se ne može napredovati u životu.
- A ti se očito smatraš pozvanim da me naučiš disciplini.
- Prestara si da bi te netko učio disciplini, to su ti trebali ucijepiti roditelji u djetinjstvu, ali koliko sam čuo od tebe, njima je taj pojam poprilično nepoznat. Vidi se da si iz razorene obitelji i da o tebi nitko nije vodio brigu.
Dario je uvijek iznova vadio iskrivljene argumente koji su svjedočili o mom nemogućem karakteru. Više nisam bila ni sama sigurna što sam rekla, a što nisam. Da stvar bude gora, nismo zapeli samo u komunikaciji, već i u prometnoj gužvi, uobičajenoj za petak poslijepodne. Naravno da sam i zbog toga ja bila kriva.
- Pogledaj ovo - rekao je pokazujući zakrčenu ulicu kojom su se kolone automobila jedva micale. - Sve smo to mogli izbjeći, ali gospođica je morala raditi, pa onda još i kasniti.
Bilo mi je na vrh jezika da mu kažem kako nas pet minuta ne bi spasilo od gužve, ali sam zaključila da mi je bolje šutjeti i ne poticati ga da me dalje mrcvari. Nisam mu htjela dati materijala za dodatno maltretiranje.
Dario kao da uopće nije primijetio da čitavo vrijeme šutim. Nastavljao je svoj monolog, a ja sam ga prestala slušati.
Već smo prošli Karlovac kada je konačno primijetio da publika ne prati predstavu.
- Slušaš li ti mene uopće? - ljutito se obrecnuo na mene.
- Oprosti, ne mogu te pratiti. Sila mi je. Hoćemo li uskoro negdje stati?
- Stati! Što je tebi? Prekasno smo krenuli, a ti bi još stajala. Jesi li svjesna da moramo stići na zadnji trajekt u devet i trideset ili ćemo morati čekati do jutra? Nikakvo stajanje ne dolazi u obzir. Trebala si to obaviti na vrijeme.
- Pet ili deset minuta igra toliku ulogu?
- Znam ja kakve ste vi žene kada se dokopate toaleta. Dok se operu rukice, popravi šminka i sam Bog zna što sve ne, prođe pola sata.
- Stvarno mi je sila - molećivo sam izjavila. - Neću se zadržavati dulje nego što je nužno.
Vruće igre sa susjedima[/caption]Neću opisivati što smo radili, nije to važno u ovoj priči. Važno je što se sve toga dana slomilo u meni. Kada smo se u jedanaest sati našli svo četvero u predvorju hotela, izbjegavala sam pogledati Dariu u oči, a opet, bila sam silno radoznala da vidim što mu piše na licu. Prvo što sam zaključila bilo je da je zbunjen, ali i blažen. Ok, pretpostavljam da sam i ja bila u istom stanju. Zbunjena zbog toga što me moj vlastiti muž vidi nakon seksa sa drugim, a i obratno, ja njega nakon odnosa sa Sarom. Mislim da sam mnogo toga u tom trenu počistila u svojim mislima. I da sam slomila sva svoja zahrđala vjerovanja. Nikada u biti nisam vjerovala da je monogamija moguća, jer da jest, ne bi bilo toliko preljuba i razvoda. S druge pak strane, do te večeri nisam znala da sam sposobna voljeti dvojicu muškaraca u isto vrijeme. I nisam znala da mogu izdržati nalete takve snažne ljubomore kakva me počela opsjedati nakon te večeri.
Ne znam kako bih opisala što se tada sa mnom događalo. Pada mi na pamet berba grožđa. Kada se poberu grozdovi i ubace u ogromnu kacu, a onda snaše gaze i muljaju tu smjesu pa se cijedi slatki sok. Tako sam se ja osjećala: kao puna kaca, puna najrazličitijih osjećaja u rasponu od blaženog osjećaja ljubavi do već spomenutih gadnih napadaja ljubomore. I kao da me netko dobro izgazio pa se nakon toga osjećam slatko i zrelo. Pročišćeno. Slatki sok sam skupljala, a nepotrebne ostatke bacala. Bar sam se trudila. Jer ljubomoru sam uspjela prevladati. Istina, ni Dariu nije bilo lako, no nekako, to je njemu puno bolje sjelo. Nije se opterećivao suvišnim mislima kao ja. Život je primao jednostavnije, a ja sam bila sretna i zahvalna zbog toga. Bila sam zadovoljna jer sam shvatila da sam izabrala pravog muža za sebe. I eto, upravo sam preko njega pronašla i krasnog ljubavnika. Naravno, i on je imao lijepu ljubavnicu. Ne mislim pritom na fizičko poimanje ljepote, već na ljudskost i toplinu i razumijevanje koju smo pronašli u druženjima s našim dragim susjedima.
Kada sam spominjala ljubomoru, nije to bila samo ljubomora zbog činjenice da je Dario s nekom drugom ženom. Bila sam ljubomorna i na činjenicu da je Želimir sa svojom ženom. Znam da je smiješno, pa i ja sam bila sa Želimirom, ali tako je bilo. I razmišljanje o tome, i razgovori s Dariom i sa Želimirom su mi pomogli da to prevladam.
Kakva crna sudbina, ljudi svojim postupcima kroje vlastite živote![/caption]Preostala četiri dana odmora proveo sam isključivo u društvu Anđele. Lutali smo ulicama Venecije, odlazili u moju sobu ili hotelsku u kojoj je ona bila smještena. Koliko god sam nastojao saznati nešto o njoj, uglavnom je izbjegvala odgovore. Uvjeravala me kako želi uživati u trenutku i ostati neopterećena budućnošću. Kad sam joj rekao da je stigao dan mog odlaska, te je upitao za bilo kakvu vrstu kontakta, ostala je jednako tajanstvena kao i ranije. Uživao sam s njom kao ni s jednom djevojkom ranije i bio siguran: ponovno je želim vidjeti. Anđela nije dala ni pozitivan ni negativan odgovor. Rekla mi je neka je pamtim po lijepom, a ako je suđeno da se ponovno vidimo tada će se to dogoditi i bez našeg utjecaja. Ako sam išta mrzio, bilo je to spominjanje sudbine. Kakva crna sudbina, ljudi svojim postupcima kroje vlastite živote! Najjednostavnije je vlastite pogreške pripisivati sudbini i nečemu iznad naše moći.
Nikada nisam niti ću u to vjerovati. Isto sam rekao Anđeli, ali ona nije dijelila moje mišljenje. I, tako sam se iz Venecije umjesto odmoran vratio kući umoran i bez velikog dijela srca koje mi je ukrala djevojka kojoj čak ni pravo ime nisam znao.
Paul se smijao mojoj zanesenosti, uvjeravao me kako na sve trebam gledati kao na ludi provod i ništa više. Nadao sam se, Anđelina slika izblijedit će s vremenom, ali to se nažalost nije dogodilo. Ja sam i dalje izlazio s društvom i skitao s djevojkama, ali s kojom god da sam bio misli su mi uvijek bježale k Anđeli s kojom sam proveo anđeoske trenutke. Pokušavao sam na sve moguće načine saznati nešto o njoj, ali ona kao da nikada i nigdje nije ni postojala. Ne mogavši učiniti baš ništa kako bih joj ušao u trag, na kraju sam odustao, nastavio jedino sanjati snove koje je ona krasila. Neki su mi se snovi činili toliko stvarni da sam joj gotovo mogao osjetiti miris, čuti glas, osjetiti njezin vreli dah na svojim obrazima ...
Godinama sam radio na istom poslu računovođe u privatnoj tvrtki. Nisam uživao u svome poslu, ali kako sam po struci bio ekonomist zadovoljio sam se time što radim i svakog mjeseca primam redovitu plaću. Davnih dana razmišljao sam o promjeni zvanja jer naprosto nisam mogao zamsiliti da ostatak života sjedim u uredu i budem okružen tek računalom i knjiženjima. Oduvijek sam volio prirodu i želio studirati nešto u vezi s prirodnim znanostima, ali roditelji su me usmjerili na studij ekonomije i tu sam i ostao. Kako sam bivao stariji posao mi je bio sve mrži, ali sam se ulijenio i nisam poduzimao ništa da bih nešto novo naučio i stekao preduvjete za bavljenje bilo kakvim drugim poslom. Nakon raskida s Vesnom i spoznaje da mi život neće ići tijekom kako su išli životi mojih prijatelja, sve sam nekako obavljao rutinski i po navici ni ne trudeći se promijeniti nešto u sebi ni za sebe.
O braku više nisam ni razmišljao. Bilo mi je previše tuge koju sam doživio i odlučio sam ostati vječni mladić. Kolege s posla govorili su da će se moj stav jednom promijeniti kada rane potpuno zacijele, ali nisam u to vjerovao. Živio sam od danas do sutra, obavljao što sam morao preko volje i samo čekao kraj radnog vremena.
Okrutna oklada[/caption]No kao i svatko i ona je imala svoju slabost. Njezina su slabost bili liječnici. Uvijek je žudjela za tim da je primijete. Ne znam iz kojeg razloga joj je to bilo potrebno. Činilo se da time hrani svoju taštinu, što joj po mojem mišljenju uopće nije bilo potrebno jer je ionako bila privlačna djevojka. Veoma mi je žao što je na koncu postala obična marioneta u rukama dva moćnika u bolnici.
- Anđo, mama iz apartmana pet moli novi toplomjer. Razbio se - rekla sam joj jednom prilikom u prolazu dok je stavljala pribor na sterilizaciju. Jedva vidno je prevrnula očima. Činila se uzrujanom, no nije ništa odgovorila.
- Jesi dobro? - pitala sam je sumnjičavo.
- Jesam, samo mi je završila smjena - namrštila se.
- Ako se baš žuriš, ja ću ga odnijeti - koraknula sam u njezinom smjeru.
Neobično Facebook prijateljstvo[/caption]Kasnije sam shvatila da se često upetlja u svoje objave, izjave i komentare, naročito kada detaljno opisuje svoje osjećaje. Tvrdi jedno, a kasnije nešto suprotno! Počela sam mu se suprotstavljati kroz komentare na njegovom zidu, što je ponekada trajalo i satima. Bilo je čak i vrijeđanja, jer užasno je tvrdoglav. Kada bi naša komunikacija tako završila, odlazila sam na spavanje pod dojmom izrečenog, to jest napisanog. Nisam mogla zaspati govoreći sama sebi: zašto sam ga naljutila?. Zatim bih razmišljala: "pa našli smo se po osnovi istomišljeništva, čemu lagati preko fejsa osobi koju nikada neću vidjeti, tim više što nikada ne lažem?"
Kada bi naša komunikacija završila smajlićima i željama za laku noć i lijepim snovima, odlazila bih na spavanje sretna, ponavljajući u mislima lijepo izgovorene komentare, pa čak ponekada i razgovore kroz inboks. Ujutro, kada zateknem "Dobro jutro" s njegove strane, dan mi je zaista započinjao lijepo i sretno. Ako je vrijeme bilo loše, manje mi je smetalo, ako je bilo lijepo, meni je bilo još bolje! Osjećala sam se kao zaljubljena šiparica! Nisam to htjela sama sebi priznati, tim više što sam u zreloj, čak i prezreloj dobi. Nisam ga nikada željela pored sebe, da nestanu moj suprug i njegova Ona. Željela sam samo da lijepo komuniciramo, da on nije kontradiktoran sam sebi, da je on zapravo onakva osoba kakvu sam sliku o njemu izgradila u početku. Savladat ću ja te svoje nepoželjne emocije, pa imam iskustva u tome! Na koncu, ako i ispoljimo neke ljubavne osjećaje, pa što onda, završit će na očijukanju, a to ipak može proći da se ne tretira kao preljub. Iako o tome koliko je tko zaslužio preljub, moj supmg i njegova Ona, bolje ne raspravljati. S druge strane, zašto se ne prepustiti jednoj ljubavi koja će, bez dileme trajati kratko i završiti platonski, pa to mi je zadnje u životu.
Janoša sam tješila kada je poludio zato što je neki tip pod imenom i prezimenom napisanim hijeroglifima, njegovoj Ona "isprao mozak", pa ona njega više ne voli. To je bilo strašno! Objavljivao je takve prijetnje i takve uvrede tom "Kinezu", za kojeg se ispostavilo da je Crnogorac, pljujući po skrivanju iza hijeroglifa. Meni se srce slomilo. Zar je to moj Janoš, onako profinjen i intelektualan? Iz njega je izvirala agresivnost, želja za premlaćivanjem i svašta nešta. Molila sam ga da se makne s fejsa, da trči oko kuće ili radi sklekove kako bi izbacio negativnu energiju iz sebe. Ili neka se napije toliko da ne može koristiti tipkovnicu! Nije pomoglo! Čak i kada se smirio, jedno vrijeme se vraćao na uvrede i prostačenja prema "Kinezu", onako usput, uz neke lijepe komentare.
A onda, jednoga dana oglasila se Janoševa Ona, s nekim komentarima, dubokoumnim i filozofskim do te mjere da sam ja zaključila kako ni sama ne zna šta piše, nego se prenemaže da bi se prikazala pametnom! To nije osoba kojoj netko može isprati mozak! Ona je ispiračica mozgova, kao prvo Janoševog! Manipulatorica ljubomorna na njegov status omiljen kod žena. Nisam ja jedina kojoj se Janoš svidio preko Facebooka, naprotiv, zatekla sam masu njegovih prijateljica kada sam se pridružila. Sve su drage, ali mnoge samo lajkaju ili ne lajkaju, ne dajući komentare. Ja se oglasim i kada imam suprotno mišljenje od Janoša. To me vjerojatno i izdvojilo iz mnoštva njegovih prijateljica. Postala sam mu draga, to je tako očito! Na kakav način? Voli samo Nju, to uvijek govori, a većina prijateljica pišu da ona nije vrijedna njegove tako velike, vječne, neograničene ljubavi, neka se osvrne oko sebe i nađe drugu, jer očito je da ima simpatije mnogih žena!
Nakon toga Janoš nam daje komplimente, i što pomisliti nego da je odlučio zavoljeti neku drugu. Kada nešto odlučiš, naročito čovjek snažnih uvjerenja i volje kao on, možeš i ostvariti! Već bih pomislila da je s nekom od nas prijateljica dogovorio spoj, držala mu fige, nesebično, da zavoli drugu ženu i bude sretan, jer s Onom očito ne može biti, kada bi se sve vraćalo na staro. Nesretan je što mu Ona ne uzvraća ljubav i još prosipa misli da nije bitno je li ljubav uzvraćena ili ne, nego on voli i to je bit postojanja!?
Ispovijest jedne striptizete[/caption]Koliko znam, sa mojih pedeset godina, ja sam najstarija striptizeta u Hrvatskoj. Kasno sam i ušla u sve to. Nas nekoliko cura dugo smo se držale skupa. Zajedno smo išle po klubovima i odrađivale sezone. No sad je druga priča, došle su mlađe. Ja se tu više baš ne snalazim. Mnoge prijateljice su prestale plesati, neke su mame, neke su počele raditi nešto drugo. Uglavnom, nismo mi više na hrpi. Ekipa nam se raspala i sve je drugačije. Zato sam odustala od plesa po klubovima, sada odrađujem samo svoje privatne gaže. Pritom, isključivo plešem po feštama, ne za pojedince. Međutim veliki problem imam s oglasnikom. Među nas nekoliko striptizeta uglavnom se oglašavaju i prostitutke. Ljudi ne pročitaju oglas do kraja i to je užasan problem. Zovu me svakakvi manijaci. To se već dugo događa, a zadnjih pet godina postalo je strašno. Da vam ostavim svoj telefon na jedan dan, znali bi o čemu pričam. Zgadio bi vam se život. Iskreno kažem kako mene pokreće novac. A s obzirom na to da se u klubovima zarađuje deset puta manje nego prije, ne vidim zašto bih se tamo patila cijele noći. Znam što se događa ovim jadnim curama koje danas plešu po Zagrebu. Gazde ih izrabljuju. Znaju im ostati dužni po deset tisuća kuna, nikada ne vide svoj novac. Ja im to ne bih dozvolila. Da me ne plate tri dana, četvrti se ne bih pojavila. Zato plešem samo svoje dogovorene gaže i eventualno odradim sezonu na moru. No htjela bih prestati sa striptizom. Ne osjećam se više kao striptizeta. Izgubilo je to svaku čar.
Danas je puno prostitucije, nije mi više posao drag. Ako mi prođe sve što planiram, više ni neću morati plesati po klubovima. Napisala sam knjigu o svom životu. Plan mi je uskoro objaviti je. Prije tri godine otvorila sam i svoju firmu. Zastupnica sam za jedan njemački brend.
Za sada imam web shop, no paralelno radim na novom biznisu. Intenzivno razvijam novu vrstu umetaka za kosu. Plan mi je zaštititi svoj patent i razviti svjetski poznati brend. Raspitujem se o financiranju iz raznih fondova. Često idem na seminare o tome. Svačeg sam se nagledala u ovih 18 godina. Gosti po klubovima, muškarci koji dolaze i traže plesačice ili nešto više, svi su u sretnim brakovima. Uspješni u poslu, imaju lijepe obitelji. To im nije dosta i odlaze na striptiz s nevjerojatnim zahtjevima. Ugledna gospoda na pozicijama. Ja sam, s druge strane, zadovoljna svojim životom. Jedino žalim što nemam djecu. To mi je danak za sve ovo. Nije valjda bilo suđeno, ne znam. I druge cure su bile striptizete pa su se udale i imaju djecu. Ali zato ja imam puno kumčića. Četiri puta bila sam krsna kuma i jednom krizmena. Tom prilikom morala sam na ispovijed, imala sam divan razgovor sa svećenikom :) . Na kraju sam mu rekla da ne mogu sada primiti hostiju, jer ne mogu obećati da ću prestati plesati. Od toga živim.
Ja nisam sama niti usamljena. Ako mi propadne ova veza u kojoj sam sada, u budućnosti bih mogla pristati na brak jedino u slučaju da upoznam nekog dobrog čovjeka, udovca s malom djecom. Svejedno, i da mogu vratiti vrijeme unazad, vjerojatno bih opet sve ponovila kao što je i bilo u mom životu.
Je li moj sin opsjednut?[/caption]Svi su u panici zurili u njega. Pa u mene. On je postajao sve glasniji, a ja sam izgubljeno hodala u krug. Zabuljila sam se u stari stol i stolce, televizor iz prošlog stoljeća, skromni namještaj koji je nekad činio moj dom. Kuću u kojoj sam se uvijek osjećala sigurno. Moj mlađi sin Petar tada je imao sedam godina, kći Viktorija deset. Skutrili su se u kutu sobe blijedi, znojni, uplašeni. Petar je počeo povraćati od straha. Preda mnom je stajalo moje troje djece. Luka koji je trebao pomoć i dvoje mlađih koji su trebali zaštitu. Zgrabila sam Vikicu i Petra za ruke, odvela ih u spavaću sobu i vratila se Luki koji se polako smirivao. Od tog dana, a prošla je godina, moj muž Davor i ja pokušavamo vratiti svoj stari život. Običan život zagrebačke obitelji s periferije. S troje male djece i kreditom za adaptaciju stana.
Čim se Luka primirio nakon tog prvog napadaja, uzela sam mobitel i počela nazivati sve doktore koje poznajem. A poznajem ih puno, jer radim kao medicinska sestra. Bili su zbunjeni, nitko mi nije znao objasniti što mu se to dogodilo. Pogubila sam se. Sjećam se da me Luka jedan dan nazvao na posao. Vrištao mi je nešto nesuvislo u slušalicu, nisam ga ništa razumjela. Ali shvatila sam da me treba. Poletjela sam prema autu i za nekoliko minuta stigla pred naša vrata. Odvela sam ga na Rebro i pokušavala umiriti dok nas nije primio dežurni doktor. Neugodan čovjek.
U svakom sam muškarcu tražila njegov osmijeh[/caption]Marin je našao slobodno mjesto preko puta mene. Svi su bili oduševljeni njegovim dolaskom i željeli izmijeniti s njim pokoju riječ. Kad se počeo prisjećati svih naših nepodopština terasa se orila smijehom. Činilo se kao da je zapamtio svaki trenutak koji je proveo s nama. Kako su sve oči bile uprte u njega, mogla sam ga nesmetano promatrati. Vrijeme kao da ga doista nije nimalo promijenilo. Kad bi govorio, iz očiju bi mu zračila ona zanesenost i gorljivost kojom nas je motivirao na rad. Nekadašnja duhovitost koja mu je pomagala da prebrodi neiskustvo prvog susreta s profesorskim pozivom, sada je djelovala profesionalno opušteno, njome se s lakoćom koristio da privuče pozornost slušatelja kako bi pratili što govori.
Varanje, pohota i strast[/caption]Poveo me uskim hodnikom do spavaće sobe i polegao me na krevet. Počeo me ljubiti, pazeći da ne propusti bilo koji djelić moga tijela. “Je li ti itko pokazao kako se sama možeš najbolje pomaziti?” - upitao me. Pomalo iznenađena tim pitanjem, odgovorila sam niječno. Nastavio je: “Vidiš, trebamo uzeti tvoj prst i početi crtati njime daleko izvan tvoje vagine široke krugove. To moramo raditi jaaaako sporo i nježno, ocrtavajući pune krugove, pomičući se sasvim malo bliže svaki put kad ocrtamo puni krug.” Svojim prstom počeo je pokazivati kako bi to trebalo raditi, a ja sam ga samo gledala. Bilo je veoma erotično. Znao je da ima punu kontrolu i koristio je to saznanje u potpunosti. Pogled mu je stalno bio uperen među moje noge. Doveo me do ekstaze i prije negoli je stigao do moje unutrašnjosti. Bila sam spremna eksplodirati u klimaksu, a tada je odjednom stao.
“Čekaj malo. Nismo gotovi. Ne još” - progovorio je, šireći moje noge, kako bi potpuno otvorio moj potopljeni ulaz.
Prinio je lice mojemu klitorisu i počeo lizati sokove kao što pas lapće vodu po vrelom danu. Klonula sam na plahte, tresući se od strasti. Ponovo je zastao. Mislim da mu je namjera i bila mučiti me na taj način, a činio je to tako dobro. “A sad mi pokaži što si naučila.” Poljupcima sam skinula svoje sokove s njegove brade, a zatim sam se nagnula prema naprijed, stimulirajući klitoris kao što mi je pokazivao. “Jesam li dobra?”, zapitala sam. “Jesi, ali ne poput mene”, odgovorio je, pograbivši me otraga i zabijajući svoju batinu u mene.
Probijao se sve čvršće i čvršće, sve žešće. Batina mu je bila toliko kruta i tvrda da sam to jedva izdržavala. Gurao ga je sve dublje i dublje. Nastavljao je bez prekida, ubrzavajući u kontinuitetu tempo, sve dok oboje iscrpljeni nismo klonuli na krevet. Osim nas, činilo nam se, nije više nikoga bilo na ovome svijetu. Znoj je tekao našim tijelima. Obrisao je malo znoja sa svojih prsiju i nanio ga na moj trbuh. Njegov prodorni pogled spojio se s mojim. To je bio trenutak koji sam željela zauvijek zadržati. Odvezao me je natrag na parkiralište. Opraštajući se, poljubio me je kao i kad me poljubio prvi put. Željela sam znati: “Kad ću te opet vidjeti?”. “Ubrzo” - rekao je gotovo odsutno.
Slijedećeg jutra nestrpljivo sam krenula na posao. Tek što sam se koncentrirala na projekt pred sobom, začula sam njegov glas. “Dobro jutro”, rekao je. Podigla sam pogled s papira pred sobom, a on je bio ondje. Bez dodatnih riječi, spustio je zatvorenu omotnicu pred mene i nestao brzo kao što je i došao. Poruka je glasila: “Ono što možeš uraditi svojim usnama me izluđuje. Tvoje oči, lice, tijelo, stršeće bradavice i zamamna "mačkica" ne izlaze mi iz glave. Možemo li se sresti poslije posla?” Toga trenutka definitivno sam znala da sam se nepovratno zakačila za oženjenog muškarca. Duboko uzdahnuvši, krenula sam za njim. Uhvatila sam ga na ulasku u njegovu kancelariju. Diskretno sam prebacila omotnicu s odgovorom na poruku i svojom adresom u njegovu ruku. Kad sam se uvjerila da nas nitko ne promatra, stegnula sam rukom vidljivu izbočinu pod njegovim hlačama, zatim sam prosto odjurila na svoje radno mjesto.
Otvarajući vrata stana, začula sam poznate zvukove iz dnevnog boravka. Provirivši kroz staklena vrata, ugledala sam svoju cimericu i njezinog momka u ljubavnom zagrljaju. Iznenađena, nastavila sam ih promatrati. Još nikad nisam ju vidjela potpuno golu. Duga, sjajno plava kosa, djelomično je prekrivala njezine savršeno čvrste, okrugle dojke. Spustila sam pogled preko ravnog trbuha do gustog grmlja među njezinim nogama. Frajer je stajao iza nje, ljubeći joj vrat i milujući joj leđa jednom rukom. Ona se naslonila leđima na njega, trljajući se o njegova prsa, a zatim se sagnula prema naprijed, gotovo se prelomivši u struku, šireći noge. Objema rukama razvlačila je svoje usmine u drhtavom iščekivanju. Nije mu trebalo dugo da prihvati poziv. Jednom rukom prihvatio ju je za stražnjicu, drugom namještajući čvrsti ud za ulazak. Prihvatio ju je i drugom rukom, a zatim se silovito zabio u nju. Toliko silovito da je glasno kriknula, zabacivši glavu, tako da sam se pobojala da će slomiti vrat. Nastavila je glasno stenjati dok se momak sklopljenih očiju, napetih mišića, divlje zabijao u nju. Odlučila sam otići prije nego se osvijeste i primjete me. Istoga trenutka kad sam izišla iz zgrade, pojavio se i čovjek kojega sam očekivala.
“Ne možemo unutra” - rekla sam razočarano. “Nemoj mi samo reći da je to zato što netko već vodi ljubav u tvome stanu?!”. “Paaaa, moglo bi se reći da ima neke veze s time” - odgovorila sam začuđeno.
I tada mi je nešto palo na pamet. Uzela sam ga za ruku i povela prema garaži koju smo koristile kao spremište. “Hm, i ovo je nešto” - prokomentirao je. Provukli smo se uz naslagane kutije. Stajala sam pokraj njega.
“Prekrasna si” - progovorio je. Njegovi prsti dotakli su moje usne, nježno je prstima pratio njihove rubove. Nisam mogla to mirno izdržati. Rastvorila sam usne, pozivajući njegove prste unutra, dražila ga jezikom. “Sjećaš se, zadnji put kad smo se vidjeli, stegla si mi jaja prije odlaska. Imaš li štogod protiv da nastaviš gdje si stala?” - rekao je.
Raskopčao je hlače i pojavio se njegov već okamenjeni ud. U radosnom iščekivanju počela sam se skidati. Gledao je pun žudnje. Polako, izazivajući ga, svukla sam gaćice ispod svoje kratke suknje i prinijela mu ih pred nos. Pohlepno je onjušio moj miris na njima, liznuo trag vlažnosti. Uzverala sam se na njega. Njegova batina ispunila je u trenutku moju nutrinu dok mi je pritom žestoko sisao bradavice. Čvrsto sam stezala njegov ud svojim bedrima. Ritmički se pomicao kako bi olabavio moje mišiće koji su ga čvrsto i sigurno držali u zarobljeništvu. Mogla sam sasvim osjetiti svoju vlagu kako mi se slijeva niz bedra. Istovremeno, dok je zabijao svoja debelu batinu u mene do krajnjih granica, povukao me za kosu. “Zadovoljava li te ovo?” - upitao me. Uhvaćena u klimaksu, nisam mogla odgovoriti. Osjećala sam njegovo sjeme kako brizga u meni, a tada je ritam počeo splašnjavati.
“Zaljubljujem se u tebe” - prišapnula sam mu. Pogledao me rekla bih sažalno i odgovorio: “Znam.” Posegnuo je za mojom bluzom i navukao mi je na ramena. Čovjek kojemu sam upravo otvorila svoje srce i dušu, počeo me oblačiti. Bez riječi, navukao mi je gaćice i popravio mi suknju. “Mislim da moramo napraviti pauzu u svome viđanju” - rekao je.
Prihvatio me za ruku i pokrio njome svoje grudi na mjestu gdje sam jasno mogla osjetiti otkucaje njegovog srca.
“I ja se zaljubljujem u tebe” - rekao je. Završio je oblačiti me i nježno me poljubio u sam vrh glave. “Ne smijemo nastaviti ovako” - bile su posljednje riječi koje mi je uputio.
Ostala sam sjediti na kutijama suznih očiju dok je on odlazio. Intenzivni osjećaji razarali su me ali znala sam da je u pravu barem zasad. Nadam se ne i zadugo.
Tihi nemir[/caption]Ako sada preispitam osećaj u sebi kada bih te srela, lagala bih kada bih rekla da se radilo o ravnodušnosti.
Konverzacija je varirala od nekakvih melanholičnih razgovora, preko ironičnih prepucavanja, pa do potpunog izbegavanja.
I zašto se sve vreme pitam u čemu je naš problem ako sam uspevala da ostanem ravnodušna?
Hm, reklo bi se:
Tiha patnja
To je ona patnja koja se većinom uspešno kontroliše i teško nestaje, zar ne?
Ono nešto čisto u čoveku na šta ne može da se obruši nikakva prljavština, jer je naprosto Nema.
Poslednje što me je uznemirilo su dva sna:
Od prvog mi se oduzeo mozak, od drugog me je potpuno nestalo, kao da više ništa nisam osetila.
Onda, treća nesreća ili?
Čudno je to da te u toj meri uznemiri neki san nakon koga mesecima ne prestaješ da razmišljaš...
I tako, nadam se da se ova priča neće nastaviti, ili se pak možda nadam da hoće, ostaje da vidimo.
Sve zavisi od odluke podsvesti.
:D 
Dječak kome je vuk bio čovjek, a čovjek vuk.[/caption]
Harisovo porijeklo je ostalo misterija. Možda se jednostavno odšetao ka šumi od roditelja, možda su ga mjesecima tražili i nisu uspjeli pronaći. Možda je bio ostavljeno dijete, a možda su roditelji imali saobraćajnu nesreću, a on je jedini preživio i izgubio se negdje u gustim šumama. Možda… Niko ga nije tražio, a nije ni on. O njegovom životu zna se samo onoliko od kad su ga pronašli pa do dana kada je kao prilično socijalizovano dijete, četiri godine kasnije napustio beogradsko Centralno prihvatilište za djecu i omladinu. Ime su mu dali lovci i tako mu odredili i naciju i vjeru. Odakle je došao i gdje je poslije otišao i danas je misterija. Neki tvrde da su čuli kako je poginuo negdje na ratištu u Bosni. Uglavnom, nikad se više nije javio nikom.
Treba napomenuti da je sama socijalizacija išla jako teško. Nije se bojao ljudi, ali jeste tehnologije. U početku je odbijao kuhanu hranu i jeo s poda ili kante za smeće. Nije imao higijenske navike. Često su ga nalazili u čučećem položaju ispod stola. Nakon mnogo truda uspio je naučiti govoriti, a poslije i čitati i pisati. Uprkos svemu djeca su ga prihvatila i pomagala mu na sve načine. Vraćen je tamo gdje je pronađen. Obukli su mu uniformu i poslali ga u šumu. Imao je tada 17 godina i više se nije vratio. Tu je zatvoren krug njegovog života. Kažu da ga je ubio zalutali metak, a tko zna, možda još i danas pleše sa vukovima.
Dječak kome je vuk bio čovjek, a čovjek vuk 😢
A onda trenutak koji neću nikada zaboraviti. Moja starija ćerka, onako mala me je pitala: "Mama, hoćeš li ti sada umreti?"Gledala sam u te njene okice koje su tražile istinu. Nisam imala odgovor koji bi bio dovoljno istinit, nisam smela da kažem ono čega sam se i sama plašila. I tada sam odlučila, ako već ne mogu da biram bolest, mogu da biram borbu! Nije bilo lako ni jednog dana, glava je pucala od strahova a duša je nosila teret. Ali zbog moje dece ja sam svaki dan iznova birala da ustanem. One su bile razlog da izdržim sve. Imala sam posle i operaciju, i 19 zračenja. I dan danas, četiri godine kasnije, primam inekcije. I dalje sam tu. I dalje se borim, ali sada drugačije. Preživela sam ono što sam mislila da nikada neću moći. I sada znam da moja priča može da bude nečija nada.
Zato danas govorim glasno - da budem podrška drugima.Da kažem svima koliko je važno da se čuvamo, da idemo na preglede, da tražimo drugo mišljenje ako nam nešto ne da mira. Jer nažalost jako puno ljudi se bori, više nego što možemo i da zamislimo a ja sam mnoge nažost i izgubila. Iz ove moje borbe sam napisala i knjigu "Kroz tamu ka svetlu", da pokažem svoj put, svoju borbu, nadu ... Da svi ljudi znaju da nisu sami! Zato pričam. Da podstaknem svakoga da ne ćuti, da ne odlaže, da veruje svom osećaju i telu. Jer život je jedan a rana dijagnoza može da bude spas.
[starbox id=10]
Došla je k njoj da umre[/caption]Sinoć je bio kraj
Nakon mjeseci i mjeseci u kojima je Lorena bivala bolje pa gore pa mi proglašavali kraj pa ona u inat svima živne pa tjednima jede, trči, igra se, uživa pa opet loša epizoda i ne znam ni sama koliko puta smo mislile da je kraj, da nema dalje a ona bi uvijek, iznova i iznova iznalazila u sebi snage ...
To koliko je voljela svoju Mirandu koja ju je odvela kući da kod nje umre ... sve, SVE je to bilo zbog nje, još jedan dan, tjedan, mjesec, sve, samo da kupi vrijeme jer je to, taj komadić vremena, čekala od kada se rodila. Godine potrošene na ništa i na nikoga i onda kad tišina postaje sve zvučnija, nađe ono što mnogi ljudi ne nađu nikada.
Na svoje oči bih gledala kako ustaje samo da legne uz njene noge..
I onda, znate to i sami, jednoga dana nema više produžetaka, sve ih je odigrala. A znate i ovo:
tad ti srce stane, majkemi stane kad i njeno, i ostane taj zarez, ta točka tuđeg vremena u tvome vremenu.
To da si najsretnija osoba na svijetu jer si je imala, kolko god da je trajalo, to će doći kasnije.
Sad je tuga. Ona najcrnja, najgora, najteža od svih, onakva kakvu ništa na ovome svijetu ne može ublažiti.
Njena smrt
To da nije umrla u Azilu za pse niti na nekoj lančugi iza neke jebene šupe, to će doći kasnije.
Kasnije ćeš moći procesuirati sve to, biti zahvalna sebi što si bila ti ta privremenka, premda te ona znala ko jednu i jedinu, onu nabolju, kako god ti sebe zvala. Dugo će ti noću falit njen glasan udisaj a kad ga čuješ (a hoćeš) znat ćeš da je ova veza bila kap vode na tvom dlanu, bez spomenika a neizbrisiva.
Mirno spavaj ljepotice, zahvalna sam što smo s razlogom bili tu, što smo vas spojili, tebe i tvoju Mirandu.
Objema vam hvala na hrabrosti za ljubav!
Hvala draga Miranda na svemu što si joj pružila i omogućila da osjeti tvoju ljubav i ima život kakav je zaslužila ta mala pseća duša.
Sigurna dam da je umrla sretna uz tebe, a to je smisao života.
Ti si već odavno kupila svoju kartu za raj svojim dobrim djelima.
Hvala vam dobri ljudi na svemu što radite za sve pseće dušice koje čeznu za ljubavlju.