Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Izgubila sam muža, a potom i kćerkicu

Nakon dvije godine udovištva i neprestane borbe da svojim kćerima osiguram dostojan život, dogodilo se pravo čudo. Jedna mi je teta, koju gotovo i nisam poznavala, ostavila kuću i nasljedstvo. Još odmalena sanjala sam da živim u obiteljskoj dvokatnici s velikim vrtom i moj se san konačno ostvario. Kuća koju sam naslijedila bila je upravo takva, no vapila je za temeljitim čišćenjem i ja sam se odmah s velikim oduševljenjem prihvatila posla.

Tog sam jutra, dok su moje kćeri, osmogodišnja Nadja i šestogodišnja Sara, istraživale tavan, energično ribala kuhinjski pod. Klečala sam na pločicama u trapericama i staroj majici kad se oglasilo zvono na vratima. Uzdahnula sam. Veselila sam se upoznavanju novih susjeda, ali trenutak zaista nije bio za to. No ipak sam krenula prema vratima i otvorila ih. Na njima je stajao muškarac s tanjurom punim kolača. Njegovo lijepo lice obasjao je osmijeh.

– Dobar dan. Ja sam Ozren, vaš prvi susjed. Mislili smo da će vama i vašim djevojčicama prijati kolači.

Uzela sam tanjur.

– Hvala. Zapravo sam toliko zauzeta pospremanjem da uopće nisam razmišljala o užini. Zahvalite supruzi, to je vrlo lijepo od nje.

– Nisam oženjen. Živim sa svojom majkom i bratom. I znam sve o vama – dodao je sa smiješkom. – Zovete se Ingrid, udovica ste i majka dviju djevojčica. I tek ste se doselili u Istru. Trebam li nastaviti?

Zbunjeno sam gledala u njega, a zatim upitala:

– Odakle znate sve to?

– Vidim da niste upućeni u običaje malog mjesta. Nego, sada vas prepuštam vašem poslu. Ako vam išta zatreba, slobodno mi se obratite.

Upoznala sam mnogo muškaraca nakon Miljenkove smrti, ali nijedan nije uspio pobuditi moje zanimanje. Međutim, bilo je nečega posebnog u tom Ozrenu. Promatrala sam ga dok je izlazio iz dvorišta pitajući se kako to da nije oženjen. Upravo su u tom trenutku Nadja i Sara dotrčale do mene, govoreći u isti glas.

– Mama, gore na tavanu je prekrasno! Kakvi su ovo kolači? Smijemo li ih pojesti?

Nasmijala sam se i zagrlila ih.

Ostatak dana provela sam u čišćenju. Međutim, te sam večeri, dok sam gledala kroz prozor, ugledala nešto od čega su me prošli neugodni trnci. Netko je stajao samo nekoliko metara udaljen od prozora i gledao prema meni. Pogled mu je bio čudan, isprazan, a usta otvorena. Preplašeno sam navukla zavjese i potrčala prema vratima da ih zaključam. Možda je taj čovjek znao da živim sama s dvije djevojčice, pomislila sam zabrinuto. Ozrenova je kuća blizu moje, nadovezala mi se sljedeća misao, i bilo bi dovoljno samo da viknem i on bi mi sigurno priskočio u pomoć.

Ponovno sam prišla prozoru i provirila kroza zavjese. Ulica je bila pusta. Nepoznati je muškarac otišao. S olakšanjem stropoštala sam se na stolac. Možda ću već sutra otkriti da je taj čovjek potpuno neopasan. U svakom slučaju, i da je zaista tako, voljela bih da živi što dalje od moje kuće.

Idućeg jutra netko je pozvonio na moja vrata. Kad sam ih otvorila, pred njima je stajala jedna žena. Nasmiješila mi se.

– Ja sam Rina, Ozrenova mama – predstavila se.

– Drago mi je. Hoćete li ući? – pozvala sam je. – Upravo sam pristavila vodu za kavu.

Povela sam je prema kuhinji.

– Ozren mi je rekao da ste vrlo zgodni – rekla je dok smo pile kavu.

– Zaista je ljubazan – pocrvenjela sam.

– I ja se slažem s njim – izjasnila se.

Upravo je u tom trenutku nešto izvana privuklo njezinu pozornost i ona je nakratko izišla van.

– Veljko! – povikala je – idi se igrati u garažu, zlato. Ozren ti je donio nove daske.

Pogledala sam kroz prozor očekujući da vidim dijete. Međutim, ugledala sam čovjeka koji me sinoć nasmrt preplašio. Ako je gospođa Rina primijetila moju uznemirenost, nije to ničim pokazala i vratila se sjesti kao da se ništa nije dogodilo.

– Veljko se uplaši ako me ne vidi – objasnila mi je.

Nastavila mi je govoriti o svom starijem sinu koji je tijekom porođaja nekoliko minuta ostao bez kisika, i to je, nažalost, ostavilo trajne posljedice. Trebala sam osjetiti žaljenje i suosjećanje prema toj ženi, no nisam. I dok je ona govorila, jedino sam mislila na to da je taj čovjek koji me toliko preplašio zapravo Ozrenov brat i da živi u kući do moje.

– Bezazlen je poput janjeta – dodala je Rina. – I jako voli djecu, zbog toga ne morate biti zabrinuti za svoje kćeri.

Pokušala sam prikriti svoje nepovjerenje kad sam srela Veljka u svom vrtu. Uspjela sam promucati nekoliko riječi, a zatim sam drhteći pobjegla u kuću. Izgledao mi je miroljubivo, upravo kako mi ga je i opisala njegova majka, ali svejedno sam ga doživljavala kao prijetnju za svoje djevojčice. Nisam mogla biti mirna dok se taj čovjek motao uokolo. Objasnila sam svojim kćerima da moraju biti ljubazne prema njemu, ali uvijek na oprezu. Međutim, jednog poslijepodneva dok se Sara odmarala, do mene je iz vrta dopro veseo Nadjin smijeh. Pogledala sam kroz prozor i ugledala Veljka kako poguruje njezinu ljuljačku.

– Veljko! Ne smiješ to raditi! Idi svojoj kući! – povikala sam histerično.

Tužno me pogledao, ali je poslušao i pokunjeno se udaljio. Nadja je briznula u plač.

– Baš smo se dobro zabavljali! Ti mi uvijek pokvariš zabavu! – ljutila se.

Budući da sam se uplašila zatekavši je u igri s Veljkom, viknula sam na nju.

– Idi sada u svoju sobu i ne miči se odatle sve dok te ne pozovem – naredila sam joj.

Bila sam bijesna. Zašto gospođa Rina bolje ne pazi na svog sina? Što mi vrijedi živjeti u toj prekrasnoj kući ako moje kćeri nisu sigurne u vlastitom vrtu?

Tog sam poslijepodneva, kako bih se iskupila za svoje nervozno ponašanje, odvela djecu na more. Pošle smo pješice. Morale smo pješačiti dobar dio puta, no primijetivši koliko se Sara uspuhala, požalila sam što nisam uzela auto. U posljednje mi se vrijeme činila iscrpljenom i odlučila sam je odvesti liječniku na kontrolu. Upravo smo sjedile na pustoj plaži kad je autom stigao Ozren. Krenuo je prema nama.

– Zdravo, susjede. Nisam znao da ste se zaputile do mora, inače bih vam ponudio prijevoz.

– Naviknute smo hodati – odgovorila sam hladno.

– Ingrid, zar nešto nije u redu? – upitao je.

Pokušala sam mu se nasmiješiti.

– Ne, sve je u redu.

– Riječ je o Veljku, zar ne? – ustrajao je. – Ne moraš mi odgovoriti – odmah je dodao i usiljeno se nasmijao.

Bilo mi ga je žao. Sigurno je bilo vrlo bolno živjeti u sjeni bolesnog brata. Vjerojatno jadni Ozren nije imao sretno djetinjstvo, budući da su se roditelji morali posvetiti Veljku.

Sara je potrčala prema nama i uhvatila Ozrena za ruku.

– Znaš li napraviti dvorac od pijeska? – upitala ga je.

On me upitno pogledao.

– Ako joj pomogneš, učinit ćeš mi veliku uslugu – tiho sam mu rekla. – Meni dvorci od pijeska baš i ne idu od ruke.

Oči su mu zablistale dok se obraćao Sari:

– Gospođice – rekao je – pred tobom stoji najveći majstor na svijetu u pravljenju dvoraca od pijeska. Onda, što čekamo?

Ostala sam sjediti praveći se da čitam, no zapravo sam ih budnim okom promatrala kako se igraju. Djevojčice su s divljenjem promatrale Ozrena. Shvatila sam koliko im nedostaje otac. Iznenada mi je kroz glavu proletjela misao da bi kakav slučajni prolaznik mogao pomisliti da smo obitelj. Ne, ne smijem ni razmišljati o tome. Kad bih se upustila u vezu s Ozrenom, morala bih prihvatiti i njegova brata, a ta mi je pomisao bila odbojna.

Bilo je već kasno poslijepodne kad mi je Ozren prišao.

– Moje dvije pomoćnice slažu se da smo svi zaslužili sladoled. Što kažeš na to, Ingrid?

Jedan pogled na moje sretne djevojčice bio je dovoljan da pristanem.

– U redu – složila sam se. – Ionako sam u manjini.

Te večeri, nakon što su moje kćeri otišle u krevet, Ozren i ja sjeli smo na terasu i zapričali se. Pripovijedao mi je o svom poslu vozača kamiona i spomenuo da za nekoliko sati mora otputovati.

– Hvala ti, Ingrid, na lijepo provedenom danu – rekao je na odlasku. – Bilo mi je vrlo ugodno s tobom i djevojčicama – na trenutak je zastao kao da oklijeva prije nego što je nastavio: – Znaš, danas sam dobio pismo od svoje bivše žene. Javila mi je da je više nisam dužan financijski pomagati jer je trudna i udaje se. Ta me vijest malo uzdrmala.

– Još uvijek je voliš? – tiho sam ga upitala.

Odmahnuo je glavom.

– Ne, nije zbog toga. Riječ je o djetetu. Vidiš, ja sam ga uvijek želio, ali ona se plašila roditi moje dijete. Eto … – pozdravio me nakon nekoliko trenutaka šutnje i otišao.

Nakon što sam već legla u krevet, nastavila sam razmišljati o njegovim riječima. Mora da su ga one silno povrijedile. A ti, začula sam u sebi neki glasić da si udana za Ozrena, bi li se izložila sličnom riziku? Ali kako sam mogla tako glupo razmišljati! Veljkovo je stanje posljedica komplikacija pri porođaju. To se moglo svakome dogoditi. Uostalom, Ozren je samo moj susjed. Nisam valjda postala jedna od onih udovica koje pomišljaju na brak čim upoznaju nekog muškarca. Prestat ću se viđati s njim, odlučila sam. Međutim, kad sam zaspala, sanjala sam dijete u kolijevci, minijaturnu Veljkovu kopiju.

Idućeg je jutra do mene navratila gospođa Rina i, na moj užas, sa sobom je dovela svoga starijeg sina. Sjedio je pokraj nje i mrmljao nepovezane riječi. Kad mu je Nadja ponudila bombon, on joj se nasmiješio.

– Nadja je dobra – rekao je.

Kad se Rina napokon digla da ode, laknulo mi je. Sara koja je uvijek znala pročitati moja raspoloženja, začuđeno me pogledala i upitala:

– Mama, zar ti se Veljko ne sviđa?

Prisilila sam se nasmiješiti joj se.

– Ma naravno da mi se sviđa, zlato.

– Susjeda Rina kaže da se njegov mozak nije razvio kao njegovo tijelo. To znači da je on ostao dijete, zar ne?

– U određenom smislu, Sara. Međutim, on je vrlo snažan, zbog toga se ne smiješ igrati s njim. Mogao bi nenamjerno povrijediti tebe ili tvoju sestru.

Kad se Ozren vratio kući, svratio je do nas kako bi nam predložio da odemo u kino. Unatoč mojoj odluci da se više neću viđati s njim, zatekla sam se kako prihvaćam njegov poziv. Djevojčice uživaju u njegovu; društvu, opravdavala sam se samoj sebi. Moram ići njima za ljubav. Te su večeri nakon kina, za vrijeme vožnje kući, djevojčice zaspale u autu. Ozren je parkirao ispred mog dvorišta. Ispružio je ruku prema meni, obgrlio mi ramena i privukao me k sebi.

– Ingrid, imam nekoliko slobodnih dana. Što kažeš na to da jednu večer nas dvoje iziđemo sami?

– Ne znam … – oklijevala sam.

No morala sam priznati daje to bio vrlo privlačan prijedlog. Već godinama nikamo nisam izišla bez svojih kćeri. Odlučila sam zaboraviti na svoje dvojbe i, prije nego što mi je ponestalo hrabrosti, rekla sam da pristajem. Kad sam to idućeg dana priopćila svojim djevojčicama, Sara se zamislila.

– Hoće li Ozren postati naš novi tata? – upitala je.

– Oh, ja bih to baš voljela! – uskliknula je Nadja. – Hoće li, mama?

– Ma ne … – zamuckivala sam.

– Ali ako on postane naš tata, onda će Veljko postati naš stric? – navaljivala je Nadja.

Njezine su me riječi pogodile, ali trudila sam se da mi glas ostane čvrst.

– Neće, zlato. Sada, molim vas, nemojmo više o tome.

Tog sam se dana gotovo predomislila. Nije bilo u redu zavaravati Ozrena kad se s njim nisam namjeravala upustiti ni u što ozbiljno. Ali u sedam sati stigla je dadilja i više nisam mogla odgoditi izlazak. Ozren me odveo na večeru, a zatim u jedan noćni klub, nekoliko kilometara udaljen od našeg mjesta. Ušavši u taj elegantni lokal s prigušenim svjetlima, osjećala sam se kao da sam ušla u neki drugi svijet. A Ozren se pokazao pravim kavalirom. Privlačan, zanimljiv, pažljiv, odličan plesač. Uspjela sam se potpuno opustiti i uživati u večeri.

– Tako mi je neobično nakon toliko godina ponovno biti u muškom društvu – priznala sam mu.

– Točno znam na što misliš – promrmljao je on.

– Nemoj mi samo reći da nakon rastave nisi izišao ni s jednom ženom.

Recimo to ovako: nisam sve do danas izišao ni s jednom ženom koja bi pobudila moje zanimanje.

Njegove su me ruke jače privukle k sebi. Romantična atmosfera i koktel djelovali su na mene poput droge. On nije ispuštao moju ruku iz svoje, a ja sam razmišljala kako bi bio divan otac mojim kćerima. Za vrijeme vožnje kući, zatvorenih očiju i glave naslonjene na njegovo rame, slušala sam glazbu s radija. Iznenada je zaustavio auto i zagrlio me. Prepustila sam se njegovim vatrenim poljupcima.

– Ingrid, volim te.

– I ja tebe volim – priznala sam.

– Udaj se za mene.

Njegove su me riječi grubo vratile u stvarnost. Da se udam za njega? I da mi se Veljko mota po kući?

– Ne, Ozrene. Ne mogu.

– Možda se ne poznajemo dovoljno dugo, ali siguran sam u iskrenost i snagu svojih osjećaja prema tebi.

Moj Bože, koliko sam samo voljela Ozrena! On bi bio divan otac Sari i Nadji. Ali ne mogu biti s njim zbog njegova bolesnog brata

– Nije zbog toga – ustrajavala sam, izbjegavajući otkriti pravi razlog.

– Pa zbog čega onda? Znaš da sam spreman voljeti tvoje djevojčice kao da su moje.

Odmahnula sam glavom.

– Molim te, Ozrene, ne traži razlog.

– Bojiš se, zar ne? Baš kao i moja bivša supruga – uzdahnuo je. – No ti si mi barem imala hrabrosti to reći prije udaje.

Stegnulo mi se srce.

– Ozrene, znam da kod tvoga brata nije riječ o naslijeđenoj mani. Ja se samo bojim za svoje kćeri.

– Veljko nikada ne bi naudio tvojim djevojčicama – strpljivo mi je objasnio. – I on je poput djeteta.

Očigledno Ozren, kao ni njegova majka, nije želio prihvatiti stvarnost.

– On je odrastao čovjek – naglasila sam. – On je dijete u odraslom tijelu i to može biti opasno.

– Nikada ga ne bih ostavio nasamo sa Sarom i Nadjom. Zar misliš da bih tvoje kćeri izložio i najmanjem riziku?

– Naravno, ali tvoj bi se brat neprestano motao oko nas i nešto nerazumljivo mrmlja.

Te su mi okrutne riječi jednostavno izletjele, ni sama ne znam kako. Nisam namjeravala biti tako zločesta, ali pogreška je već bila učinjena.

Ozrenove su oči bijesno sijevnule.

– To je pravi razlog, zar ne? – rekao je s prezirom. – Smatraš se previše finom da bi bila u društvu nekoga kao što je moj brat.

Bez riječi upalio je auto i krenuo uz glasnu škripu guma. Dok smo jurili prema kući, posramljeno sam se stisnula na rub sjedala. Na slaboj svjetlosti uličnih svjetiljki vidjela sam njegov profil. Moj Bože, koliko sam ga samo voljela! Ali moje su mi kćeri bile na prvom mjestu. Nisam smjela dovesti u pitanje njihovu sigurnost. Kako Ozren nije mogao to shvatiti?

Konačno smo stigli pred moju kuću. Odmah smo se pozdravili, izbjegavajući se pogledati. Plakala sam dok sam plaćala dadilju. Nije me bilo briga što će misliti o meni. Čim je dadilja otišla, otrčala sam u svoju sobu i nastavila plakati sve dok nisam zaspala.

Idućeg se jutra Sara požalila na bol u trbuhu. Kad sam vidjela da joj je trbuh napuhnut, zaboravila sam na sve ostalo. Odmah sam nazvala liječnika osjećajući grižnju savjesti što to i prije nisam učinila. Nakon pregleda liječnik se okrenuo prema meni. Izraz njegova lica nije obećavao ništa dobro.

– Napisat ću vašoj kćeri uputnicu za bolnički smještaj, gospođo – rekao mi je. – Ne mogu postaviti nikakvu preciznu dijagnozu bez dodatnih pretraga.

Osjetila sam kako su mi zaklecala koljena. Vratila sam se kući sva potresena, nazvala dadilju da dođe pričuvati Nadju i pripremila putni kovčežić za Saru.

– Jesi li zabrinuta, mama? – upitala me pomalo preplašeno.

Prisilila sam se nasmiješiti joj se.

– Nisam zabrinuta, zlato. Samo se žurim odvesti te u bolnicu kako bi što prije ozdravila.

Vrijeme je sporo prolazilo. Zatim, nakon što su obavljene sve pretrage, pristupio mi je liječnik.

– Nije mi lako reći vam ovo što moram – započeo je. – Vaša Sara ima rak. I to vrlo agresivan. Nema je čak smisla ni pokušati operirati.

– Ali to nije moguće! – zbunjeno sam povikala. – Uvijek sam se toliko brinula o zdravlju svojih kćeri.

– Ni najbrižnija mama na svijetu ne bi mogla spriječiti rak – rekao je nježno.

– Nemojte dopustiti da umre, doktore! Molim vas! – preklinjala sam ga, a zatim sam očajno zajecala.

– Samo se isplačite, gospođo. Dajte si sada oduška, budući da to nećete moći pred kćeri.

Kad sam otišla Sari, ona mi se odmah nasmiješila.

– Bolje mi je, mamice. Doktor kaže da ću se za nekoliko dana moći vratiti kući.

Zagrlila sam je.

– Pa to je divno – odgovorila sam, trudeći se pobijediti očaj i nasmiješiti se. – Kad se vratiš, ispeći ću ti tvoje omiljene čokoladne kekse.

Oči su joj zasjale i sretno je pljesnula ručicama.

– Baš lijepo! A ja ću ti pomagati.

Kad sam se vratila kući, dadilja me zabrinuto pogledala.

– Je li Sara jako bolesna, gospođo Ingrid? – tiho me upitala.

Znala sam da ću, prije ili poslije, svima morati reći istinu, ali još uvijek se nisam osjećala spremnom za to.

– Vratit će se kući za nekoliko dana – samo sam rekla.

– Hvala Bogu! – uskliknula je. – Nadja spava. I gospođa Rina je svratila da čuje ima li kakvih novosti. Bila je vrlo zabrinuta.

Klimnula sam.

– Nazvat ću je.

Sjela sam na kauč u dnevnoj sobi. Nakon nekog vremena otvorila su se vrata. Bio je to Ozren. Bez razmišljanja potrčala sam prema njemu i plačući mu se bacila u zagrljaj. Njegove snažne ruke čvrsto su me držale.

– Hvala Bogu da si dobro. Maloprije sam se vratio kući. Kad mi je majka rekla da si otišla u bolnicu sa Sarom, uplašio sam se.

Nježno me poveo prema kauču.

– Sara ima rak – otkrila sam mu. – Oh, Ozrene, ona ima samo šest godina, i umir …

Osjetila sam kako je zadržao dah.

Neko smo vrijeme ostali zagrljeni na kauču međusobno se tješeći i praveći planove na koje bismo sve načine mogli usrećiti Saru. Na kraju me Ozren uhvatio za bradu i prisilio da ga pogledam u oči.

– Ingrid, sada sam ti potreban više nego ikada. Udaj se za mene. Otići ćemo živjeti nekamo daleko.

– Ne mogu. Ne sada. Sara voli ovo mjesto. A ne bi bilo pošteno ni prema tebi. Mojoj je kćeri sada potrebno sve moje vrijeme. Tebi ne bih mogla ništa pružiti.

– Shvaćam.

– Molim te, Ozrene. Sada nisam u stanju normalno razmišljati. Nemoj me ništa pitati.

– U redu. Zaboravit ću ovo što sam ti rekao. Jasno mi je da nije pravi trenutak. No nemoj mi se zaboraviti obratiti za pomoć, ako ti išta zatreba.

Idućih sam mjeseci bila iscrpljena brigom oko Sare. Kad bi se vraćao sa svojih putovanja i dolazio nam u posjet, Ozren bi uvijek nosio darove za djevojčice i zabavljao ih svojim zanimljivim pričama. Tih mjeseci nijedanput nije spomenuo brak. Tek bi me na svakom odlasku nježno poljubio u obraz. Moja se Sara gotovo nikada nije žalila. Ali kad bi u mene, puna povjerenja, uperila svoje lijepe velike oči i pitala me:

– Mama, kad će mi biti bolje? – kidalo bi mi se srce.

Ponekad sam kroz prozor gledala Veljka u njegovu vrtu i događalo mi se da pomislim: kakav je to Bog koji je dopustio da čovjek poput njega postane velik i krupan, dok se život moje male, slatke Sare svakim danom sve više gasi. No odmah bih se pokajala zbog tih svojih riječi i molila oprost. Tko sam ja da sumnjam u Božju pravdu? Jer lako je bilo prepustiti se vjeri kad je sve išlo dobro, no neizdrživo je teško bilo podnositi kušnje koje mi je život namijenio.

Jednog sam se dana osjećala toliko utučeno i obeshrabreno da sam se jedva uspjela dovući do kuhinje kako bih pripravila večeru. Znala sam da se moram trgnuti. Uskoro se trebala vratiti Nadja koja se vani igrala i nisam htjela da primijeti moju bol. S prozora sam je promatrala kako se na pločniku igra s prijateljicama. Lijepih li godina, pomislila sam. Najljepše od svega je to što još ne naslućuje patnje koje je očekuju. Zatim sam iznenada ugledala Veljka kako hoda prema njoj. Bez razmišljanja istrčala sam van.

– Nadja, odmah dođi ovamo! – povikala sam.

Ona me poslušala praveći se da ne primjećuje razočaran izraz na Veljkovu licu. Trudila sam se da mi glas zvuči smireno.

– Hoćeš li mi pomoći postaviti stol, zlato? – upitala sam je. – Večerat ćemo, a zatim ćemo odnijeti Sari večeru gore u sobu.

Dok je Nadja veselo čavrljala sa svojom sestrom, ja sam se pretvarala da pospremam noćni ormarić. Bilo mi je užasno bolno slušati ih kako prave planove što će raditi kad Sara iziđe iz bolnice.

– Uskoro će mi biti dobro, seko. Otići ću živjeti kod Boga – u jednom je trenutku potpuno smirenim glasom rekla Sara.

Na te sam riječi poskočila i kleknula pokraj njezina kreveta. Moja je djevojčica znala da umire! Sve suze koje sam do tog trenutka zadržavala, nezaustavljivo su provalile iz mene.

– Mama! Nemoj dopustiti da Sara umre! – zavapila je starija kći.

U tom se trenutku Sarina ručica spustila na moje rame.

– Mama, nemoj plakati. Zar nije lijepo otići u raj?

Bile su to riječi koje je čula od mene. Kad su me ispitivale o smrti svog oca, objasnila sam im kako je raj prekrasno mjesto, gdje on sada živi blizu Boga. Tisuću sam im puta ponovila da je on ondje gore vrlo sretan.

– Naravno, zlato.

U tom sam trenutku shvatila da je Sarina vjera dar od samog Boga, kako bi nam pomogao da se lakše nosimo s njezinom smrću.

Samo nekoliko sati poslije morala sam ponovno odvesti Saru u bolnicu. Željela sam ostati s njom, ali liječnik me uvjerio da se vratim kući.

– Ostanite sa starijom kćeri. Njoj ste trenutačno potrebniji nego Sari. Na nju ćemo mi paziti. Zvat ćemo vas ako joj se stanje pogorša.

Nekoliko sati poslije do nas je svratio Ozren. Kad sam mu rekla daje Sara u bolnici, tužno je zatresao glavom.

– Sutra idem s tobom u bolnicu – rekao je.

Zatim se iznenada nešto u meni slomilo i osjetila sam da više ne mogu izdržati taj pritisak. Već smo se mjesecima ponašali poput dvoje stranaca, a ja sam ga toliko voljela.

– Ozrene, molim te, ostani – zamolila sam ga.

Bila sam toliko utučena da me ne bi zbunilo ni da me je odbio.

– Jesi li sigurna da to želiš?

– Sigurna sam.

Snažno me privio na svoje grudi i zatim smo sjeli na kauč, stisnuti jedno uz drugo.

Na zvuk telefona srce mi je brže zakucalo.

– Sara! – povikala sam i potrčala se javiti.

– Gospođo, liječnik želi da odmah dođete u bolnicu – rekla mi je bolničarka.

– Što se dogodilo?

– Kći vam je pala u komu – odgovorila je žena.

– Idi se odmah spremiti – rekao je Ozren – ja ću se pobrinuti za ostalo.

Za nekoliko sam se minuta vratila u dnevnu sobu, spremna za izlazak, dok je gospođa Rina ulazila u moju kuću.

– Ne brini se, draga, ja ću ostati s Nadjom – rekla mi je uhvativši me za ruku. – Zamolila sam svoju sestru da pripazi na Veljka. Dakle, mogu ostati koliko god treba.

– Mnogo vam hvala, Rina.

Bila sam joj vrlo zahvalna što se ponudila pričuvati mi Nadju. Bilo je očigledno da zna što mislim o Veljku, pa ipak, umjesto da se zbog toga naljuti na mene, bila mi je spremna pomoći. Užas kroz koji sam prošla u iduća dva dana teško je opisati. U prekrasnoj zvjezdanoj noći moja je voljena Sara ispustila posljednji dah. Ne znam kako sam to uspjela preživjeti. Samo me Nadjino tužno lice, koje me gledalo tražeći od mene utjehu, prisiljavalo da nastavim obavljati svakodnevne dužnosti.

– Teško mi je ostaviti te u ovakvom trenutku, ali vozač koji me trebao zamijeniti nenadano se razbolio. No moja će majka ostati s tobom – rekao mi je Ozren nakon sprovoda.

– Sve će biti u redu – uvjeravala sam ga. – Zahvali svojoj majci što mi toliko pomaže. – Glas mi se slomio. – Ne znam hoću li tebi ikada moći dovoljno zahvaliti?

Stavio mi je prst na usta.

– Nemaš mi zašto zahvaljivati – prošaptao je. – Zar si zaboravila da te volim? Sada samo pazi na sebe.

Kad smo se Nadja i ja vratile u našu praznu kuću, moj se pogled zaustavio na vratima Sarine sobe. U sebi sam tiho izgovorila molitvu neka počiva u miru.

Idućeg je jutra neki čovjek pozvonio na moja vrata.

– Ja sam iz policije – predstavio se kad sam mu otvorila. – Mogu li ući, gospođo? Bolje je da sjednemo.

Srce mi je zastalo u grudima.

– Nadja! – povikala sam izbezumljeno. – Nije joj se ništa dogodilo, zar ne?

Djelovao je zbunjeno.

– Nadja?

– Moja kći … jedina koja mi je ostala … nije joj se ništa dogodilo, zar ne?

– Ne, nije. Žao mi je što sam vas preplašio. Riječ je o vašoj drugoj kćeri.

– Ne razumijem. Sara je umrla.

– Da, znam – odvratio je policajac. – Netko je ukrao njezino tijelo.

Soba se počela okretati oko mene i onesvijestila sam se. Kad sam došla k sebi, bila sam ispružena na kauču i policajac je klečao pokraj mene.

– Gospođo, ako dopuštate, pozvao bih liječnika – govorio je. – Svjestan sam da je ovo veliki šok za vas.

Uspravila sam se u sjedeći položaj.

– Ali zašto? Tko bi mogao učiniti išta slično? – promrmljala sam.

U njegovu se glasu osjećalo suosjećanje.

– Otkrit ćemo tko je za to odgovoran, gospođo. Ali sada, molim vas, pozovite nekog da bude uz vas. Nazvat ćemo vas čim bilo što otkrijemo.

Na kraju sam pozvala gospođu Rinu i svoga kućnog liječnika. Previše toga sam prošla. Bila sam na izmaku snaga. Injekcija koju mi je dao liječnik pomogla mi je da zaspim, ali u trenutku kad sam se probudila, shvatila sam da mi lijekovi ne mogu previše pomoći. Nisam mogla spavati, a da ne znam što se događa oko mene. I čim sam se probudila, preplavio me osjećaj boli i užasa, još jači nego prije. Otvorila sam vrata sobe i upravo sam se namjeravala spustiti u dnevnu sobu kad sam začula kako su se zalupila kuhinjska vrata.

– Budi tiha, Nadja, mama spava – čula sam Rinu kako šapće.

– Ali, gospođo Rina, čula sam da je Sara nestala iz groba. Tko ju je mogao odnijeti? – zajecala je moja kći.

– Postoje bolesni ljudi, zlato.

– Kao Veljko? – nevino je upitala Nadja.

– Ne! Veljko nikada ne bi učinio ništa slično – odvratila je žena.

Naslonila sam se na vrata. Je li bila sigurna u to? Veljko je bio jak. A za iznijeti tijelo iz groba bila je potrebna snaga. Činilo mi se kao da vidim njegove ruke kako uzimaju moju Saru, kako je podižu … Morala sam prigušiti vrisak. Nisam mogla vjerovati da bi Veljko zaista učinio takvo što. Pa ipak, ako je postojala i najmanja vjerojatnost da je to bio on, morala sam to što prije saznati. Odlučila sam sići u kuhinju.

– Vrlo lijepo od vas, gospođo Rina, što ste ostali ovdje – zahvalila sam joj. – Ali sada mi je bolje pa ako se morate vratiti kući.

– Neću vas ostaviti same. Pokušala sam se usprotiviti, ali ona me preduhitrila,

– Za sve sam se pobrinula – uvjeravala me. – Poslala sam Veljka svojoj sestri. Potrebno je da netko večeras bude s vama.

Osjetila sam veliko olakšanje. Veljka neće biti u blizini. No u mojoj se glavi rađao jedan plan. Morala sam samo utvrditi sve pojedinosti. Te noći, dok sam ležala u krevetu, nekoliko sam se puta gotovo predomislila. Bila sam potpuno sigurna da je upravo Veljko počinio taj grozni čin. Ali ako i jest, gdje je skrio tijelo? Nije mu bilo dopušteno izlaziti na ulicu, međutim, ako je uspio po noći pobjeći do groblja, nije mu bilo druge nego donijeti Sarino tijelo kući. Morala sam ući u Rininu kuću i pretražiti sve skrivene kutke. Možda sam trebala pretražiti i garažu u kojoj je Veljko često boravio. Kad sam se uvjerila da je gospođa Rina zaspala, uzela sam bateriju i tiho izišla iz kuće. Samo mi je jedno bilo na umu. Morala sam se na svoje oči uvjeriti jesu li moji strahovi bili opravdani.

Mjesečina je osvjetljivala vrtni puteljak dok sam poput mjesečara hodala prema garaži susjedne kuće. Srce mi je kucalo tako brzo da mi je gotovo ponestalo daha. Koliko sam puta vidjela Veljka kako hoda ovim putem gore-dolje, sa svojim pogrešno zakucanim daskama.

Vrata su zaškripala kad sam ih otvorila. Taj me zvuk na nekoliko sekundi potpuno blokirao. Zatim sam, upalivši bateriju koju sam držala u ruci, hrabro ušla. Odmah sam začula nekakav šum. Baterijom sam osvijetlila cijelu prostoriju. Pod je bio potpuno čist, osim nekoliko daščica porazbacanih uokolo. Zatim sam bolje pogledala i … Moj Bože, pod radnim se stolom nešto micalo! Uperila sam bateriju u nešto što je izgledalo poput hrpe tamne odjeće. Ugledala sam dva razrogačena oka kako me užasnuto promatraju.

– Veljko! Što radiš ovdje?

– Nemojte mi ništa učiniti – zaplakao je.

Iznenada mi se učinio tako nezaštićenim, unatoč svojoj veličini, da je sav moj strah nestao. Morala sam otkriti istinu. Uperila sam svjetlost baterije sebi u lice.

– Veljko, to sam ja. Nemoj se bojati – umirila sam ga. – Vjerojatno se pitaš gdje ti je majka. Pa, ako budeš dobar, pronaći ću je i dovesti kući.

– Mama je sa Sarom? – upitao me drhtavim glasom.

Osjetila sam kako mi se sledila krv u žilama.

– Gdje je Sara, Veljko? Ti to znaš, zar ne?

On je kimnuo glavom. Velike suze klizile su mu niz obraze. Pokazao je rukom prema stropu i ja sam odmah usmjerila svjetlost baterije prema tamo. Ali nisam ništa vidjela.

– Sara je gore – rekao je slomljenim glasom.

Iznenada mi je sve postalo jasno. Pokazivao mi je na nebo! Gospođa mu je Rina vjerojatno pokušala objasniti da Saru više neće vidjeti jer je otišla na nebo i on se sada bojao daje i njegova majka ondje, zajedno s njom. Posramljeno sam ga uhvatila za ruku.

– Tvoja je mama dobro. Noćas spava u mojoj kući. Pođi sa mnom, idemo joj javiti da si ovdje.

Zaista je poput djeteta, zbunjeno sam pomislila. Veljko je dijete, baš kao što mi je rekla Sara i tvrdio Ozren. Koliko sam samo pogriješila smatrajući ga opasnim za svoje djevojčice! Kad sam probudila gospođu Rinu i rekla joj da sam zatekla njezina sina u garaži, odmah je skočila iz kreveta.

– Oh, Bože! Vjerojatno je izišao dok je moja sestra spavala! – uskliknula je. – Odmah ću je nazvati i reći joj da dođe po njega.

Nazovite je da se ne brine, ali ne mora dolaziti po njega. Veljko se ne osjeća sigurno bez svoje mame. Neka ostane ovdje s nama.

– Ne razumijem – promrmljala je začuđeno.

– Zaista bez ikakvih problema može ostati ovdje.

Nekoliko me trenutaka ganuto promatrala.

– Hvala ti, Ingrid – promrmljala je, očiju punih suza.

Još uvijek sam spavala kad je do mene iz kuhinje dopro Ozrenov glas.

– Mama, kako je Ingrid? – raspitivao se. – Znao sam da je ne smijem ostaviti.

– Mnogo joj je bolje nego što bi se to moglo očekivati s obzirom na sve što je proživjela – odgovorila mu je majka. – I Jadnica, dogodilo joj se više nego što se može podnijeti.

– Sve mi se čini poput ružnog sna. Svi susjedi zatvoni su se u kuće, preplašeni. Ne puštaju čak ni djecu da se igraju vani.

– Znam – uzdahnula je ona.

– Šire se svakojake priče. Čak su i Ingrid nazivali, ali ja joj nisam proslijedila pozive jer je nisam željela opterećivati takvim glupostima.

Začula sam udarac šake po stolu.

– To je već prešlo svaku granicu! – povikao je. – Idem odmah na policiju da vidimo što se može učiniti.

– Nema potrebe, Ozrene. policija upravo stiže.

Potrčala sam dolje dok mi je srce snažno tuklo u grudima. Ozren mi je bez riječi prebacio ruke preko ramena i zajedno smo pošli otvoriti vrata.

– Pronašli smo krivca – odmah nas je obavijestio policajac. – To je jedan muškarac u neuračunljivom stanju. Prije mjesec dana izgubio je kćer i od boli mu se pomutio razum. Jedan od njegovih susjeda primijetio je njegovo čudno ponašanje i jutros nas je nazvao. Iz onoga šte smo uspjeli shvatiti, nalazio se na groblju za vrijeme sprovoda vaše kćeri, na grobu svog djeteta, i njegov je bolesni um zaključio da je vaša djevojčica pokopana živa.

– Oh, jadni čovjek – uzdahnula sam.

Policajac me zbunjeno pogledao.

– Nakon svega uspijevate ga još i žaliti.

– Ali to nije njegova krivnja. Nije pošteno mrziti nekoga zbog nečeg što nije učinio svojom voljom.

Ozrenove su oči bile pune suza dok me stiskao uza se.

– To je nešto što mnogi od nas nikada ne shvate – primijetio je.

Dani užasa su prošli. Muškarac koji je odnio tijelo moje kćeri smješten je u psihijatrijsku ustanovu. Ozren i ja smo već dva mjeseca u sretnom braku, a Veljko provodi svoje dane u posebnoj ustanovi za ljude s poteškoćama u razvoju. Svake se večeri vraća prespavati kod kuće i uvijek nas svrati pozdraviti.