Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Nisam dala da me slomi teška dijagnoza

Naša prva godišnjica braka. Protekla godina dana bila je najteža, ali i najsretnija u mom životu. Htjeli smo to posebno obilježiti pa smo se odlučili za tjedan dana odmora na Ibizi. Bio je to kraj listopada i za mene nije bilo ništa ljepše nego ostaviti kišni i prohladni Muenchen i za nekoliko sati leta naći se na jednom od najljepših i najsunčanijih otoka Europe. Iznova sam žalila što se nisam rodila na jednom takvom mjestu gdje ljeto traje tako dugo. Grozna mi je bila sama pomisao da se za nekoliko dana moram vratiti u sivi Muenchen gdje su kiša i hladnoća najnormalnija stvar. No moj pravi život se nalazio tamo. Mario se uvijek smijao kada bih govorila da sam se u Njemačkoj najteže privikla na klimu. Zato sam posebno uživala u svakoj minuti provedenoj na toplom mediteranskom suncu. Uživala sam kao da sam znala da su mi to zadnji bezbrižni dani.

Godina života u Njemačkoj bila je iza mene i bila sam sretna zbog toga. Samo neka prođe prva godina, poslije će biti lakše, govorila sam si u početku, kad mi je bilo najteže. Za to ću vrijeme uspjeti malo savladati jezik, pronaći nove prijatelje, upoznati grad i ljude. Kad se samo sjetim onih predugih dana dok bi Mario radio, a ja bila sama. Vremena na pretek, a nigdje nikoga da ga pozovem i popijem kavu s njim. Kažu da je za ženu najvažnije u novoj sredini pronaći svog frizera i ginekologa. Na sreću, i to je bilo iza mene. Prvih nekoliko puta Mario je morao ići sa mnom k frizeru i prevoditi mi. Najžalosnije je kada nisam uspijevala dobiti frizuru kakvu sam htjela. Kako sam samo bila ponosna na sebe kada sam prvi put uspjela otići sama i objasniti što želim! Bio mi je to pravi mali praznik.

S ginekologom je ipak išlo malo teže. Nisam imala nikakvih problema i odgađala sam odlazak. Nadala sam se da ću uskoro ostati trudna, a onda ću ionako morati ići. Najviše sam odgađala jer nisam poznavala ni jednog liječnika. Ideja da pronađem nekog u telefonskom imeniku nije mi se nimalo dopadala. Uvijek sam se bojala da ne naletim na nekog mesara. Savijest me pekla zbog neodgovornosti o samoj sebi. Pred oči su mi dolazili slučajevi teških bolesti i umiranja žena koje nisu redovito odlazile na kontrolu. Ponašaš se kao nepismena seljanka, govorila sam samoj sebi. U početku ćeš se osjećati glupo, ali poslije će sve biti u redu. Raspitala sam se kod prijateljice i uspjela dobiti ime liječnika koji je slovio kao dobar stručnjak i ljubazan čovjek. Nije imao ništa ni protiv stranaca, dapače. Bilo je to ono što sam tražila.

Strašno mi je smetalo kad su se Nijemci ponašali prema meni kao prema zadnjem idiotu ili nepismenom “auslenderu” samo zato što nisam znala dobro njemački jezik. Samo na osnovi jezika svrstavali bi te među tisuće gastarbajtera koji u Njemačkoj čiste zahode.

Dr. Krauss bio je za mene otkriće. Takvu ljubaznost i susretljivost ne bih nikada očekivala od Nijemca, a pogotovo ne od ginekologa pri prvom susretu. Bilo mu je čak drago što je Mario došao sa mnom. Lijepo je znati, rekao je, da muž brine o svojoj ženi. Po njegovim riječima, sve je bilo u redu. Na novi rutinski pregled trebala sam doći tek kroz šest mjeseci, a tada to mogu napraviti i sama. Napravio mi je još papa test i rekao mi da će mi se javiti ako s nalazima bude nekih problema, ali to vjerojatno neće biti potrebno. Pitala sam ga kako to da još nisam ostala trudna.

– Nemate nikakvih razloga za brigu. Samo ne smijete biti nestrpljivi. U nekim slučajevima potrebno je malo više vremena. Sačekat ćemo još ovih šest mjeseci pa ako se ništa ne dogodi. napraviti ćemo neke testove. Nemojte zaboraviti stres kroz koji ste prošli u zadnje vrijeme. Promjena sredine, nova klima, novi način života, sve to utječe na organizam.

Morat ću se sama snalaziti

Njegove riječi nisu me previše smirile. Na strpljenje se nisam mogla natjerati. Mario i ja planirali smo da ćemo imati najmanje dvoje djece. On je bio jedinac i oduvijek je patio što nije imao brata ili sestru. Za početak dvoje, a poslije ćemo vidjeti, govorio je. Zato sam odmah po odlasku u Njemačku svu svoju energiju i vrijeme trošila na učenje njemačkog. Kad dobijem bebu, mislila sam, neću imati više toliko vremena za školu i učenje. Morat ću se sama snalaziti sa djetetom, s bolnicom, porođajem, liječnicima. Zbog toga nisam uopće ni razmišljala o nekom poslu.

Mario je dovoljno zarađivao za oboje, a kad naučim jezik lako ću naći posao koji mi odgovara. Mislila sam da je moja trudnoća samo pitanje dana i još nisam bila sigurna hoću li se posvetiti samo djetetu i obitelji ili ću ipak nešto raditi.

Karijera i posao nisu mi bili strani, ali davno sam shvatila da mi karijera nije u stanju nadoknaditi ostale stvari u životu. Lijepo je imati dobar posao, probijati se, graditi svoj put, ali u životu postoje i druge stvari. Sve male sitnice što život znače imale su svoje vrijeme i mjesto u mojem životu. Još kao mlada djevojka znala sam točno što hoću. Prvo škola, pa fakultet, pa posao. Htjela sam od života uzeti najviše što je moguće pa sam si uvijek govorila da se neću udati prije tridesete. Za brak i djecu nikada nije kasno. Tako je i bilo, jedino što život u Njemačkoj nikada nisam planirala niti željela. Jednostavno se dogodilo. Imala sam 28 godina, upoznala sam čovjeka za kojeg sam mislila da je onaj pravi i sad sam tu. Po mojem mišljenju, bilo je vrijeme da imam dijete, ali unatoč željama i planovima ništa se nije događalo.

Odmor je bio prekrasan ali ipak sam se veselila povratku kući. Najljepše je ponovno biti u svom domu. Pregledavala sam je li sve u redu i u isto vrijeme s pola uha slušala poruke na automatskoj sekretarici. Jedna od njih me zaledila na mjestu.

– Gospodo Horvat, rezultati papa testa nisu dobri. Javite mi se čim stignete, bez obzira u koje doba.

Bio je to dr. Krauss. Ruke su mi se počele tresti. Bila sam zadnji laik u medicini, ali nisam znala da loš papa test znači rak. Uostalom, zbog toga se i radi, da bi se rak na vrijme otkrio. Nemoguće! Osjećala sam se kao najzdraviji čovjek na svijetu. Iako je bilo već dosta kasno, nismo mogli čekati sutra. Morala sam odmah nazvati liječnika. Kad je shvatio da nas je dobro prestrašio, liječnik je pokušavao malo smiriti stvari. Tvrdio je da papa test moramo prvo ponoviti jer uvijek postoji mogućnost da su rezultati netočni. Možda je čak zamijenjen u labaratoriju. Pokušao mi je objsniti da loš rezultat ne mora značiti rak. Sadašnje stanje ukazuje samo na postojanje stranih stanica iz kojih se može razviti rak. No to se još mora ispitati. Dogovorili smo se da se vidimo odmah sutra ujutro.

Mario je bio oduzet. Pokušavala sam ga smiriti, ali što god bih rekla zvučalo je glupo i neuvjerljivo. Njegov otac Franjo umro je prije tri godine od raka pluća. Njegovu majku Renatu liječnici su dva puta spasili u zadnjem trenutku. Prvo rak maternice, pa onda i dojki. Maternicu su joj cijelu izvadili, a obje dojke amputirali. Za Marija je riječ rak imala potpuno drugo značenje nego za mene. Ničega se u životu nije toliko plašio kao raka.

Nadala sam se da će sve biti u redu

Iskreno govoreći, ja nisam ni znala što točno znači rak. Znala sam da ljudi umiru od njega ako se kasno otkrije. Takvi bolesnici imaju nepodnošljive bolove i uzimaju lijekove od kojih otpada kosa. Moje poznavaje te bolesti tu se završavalo. Za mene je rak bio nešto što se događa drugim ljudima. Nikada nisam pomislila da se takvo što može dogoditi i meni. Pa još nisam imala ni 30 godina. Nisam htjela ni da mi kosa otpada. Voljela sam svoju gustu, dugu kosu. Što će biti sa mnom ako mi izvade maternicu, kao mojoj svekrvi? Pa ja sam namjeravala imati djecu. U mojoj obitelji svi su umirali od starosti i ne pamtim da je netko bio teško bolestan. Nije moguće da se takvo nešto meni događa. Obećala sam si da neću više o tome razmišljati sve dok ne saznam o čemu se točno radi. Nema smisla poludjeti od brige kad se sutra može ispostaviti da je sve bila lažna uzbuna.

Ipak, nisam uspijevala istjerati crne misli iz glave. Tražila sam u zadnjim mjesecima bilo kakve simptome koji bi upućivali na to da nisam bolesna. Ništa ozbiljno nisam uspjevala pronaći. Istina, u zadnjih pola godine imala sam bolne menstruacije, ali to sam objašnjavala promjenom načina života. I liječnik je rekao da to utječe na bioritam. Kad su se prvi put javili bolovi, rano ujutro, uopće nisam mogla shvatiti o čemu se radi. Imala sam osjećaj da mi se utroba raspada. Nešto takvo doživjela sam jedino kada sam dobila napadaj slijepog crijeva. No njega sam operirala prije nekoliko godina. Nekako sam se uspjela četveronoške odvući iz kreveta i pronaći tablete protiv bolova. Smirila sam se tek nakon dobrih pola sata. Kad sam nakon par sati dobila krvarenje, shvatila sam o čemu se radi i više se nisam brinula. Za sljedeći mjesec opskrbila sam se jakim lijekovima i nekako sam izdržala novi napad. Znala sam da se to događa svakoj drugoj ženi i od toga nisam pravila nikakav problem. Sad se pitam jesam li pogriješila. Nisu li to bili pravi znakovi da našto nije u redu?

Trudila sam se da zaspim i da se odmorim za sutrašnji dan. Pretpostavljala sam da posjet liječniku više neće biti nimalo ugodan pa sam htjela prikupiti dovoljno snage za to. Negdje u sebi nadala sam se da će na kraju sve biti dobro. Trgnuli su me neki čudi šumovi u sobi. Sličilo mi je na jecanje. Upalila sam svijetlo i vidjela Marija kako sjedi u krevetu. Plakao je kao malo dijete.

– Mario, koji ti je vrag? Još nismo sigurni ni da su rezultati pravi, a ti me već sahranjuješ!

Tresla sam se od bijesa, toliko sam bila ljuta na njega. On je trebao mene bodriti i govoriti mi kako će biti sve u redu. I taman kad uspijem samu sebe malo smiriti, dođe on i tjera me da se uistinu osjetim bolesnom!

Operacija je bila potrebna

– Bela, ti ne možeš shvatiti što sve to za mene znači i kroz kakve muke prolazim. Gledao sam oca kako umire i nisam mogao ništa napraviti. Nisam mu mogao pomoći. S mamom može biti svaki dan isto. I sad, baš kad sam pomislio da sam i ja uhvatio malo sreće, da ćemo napraviti obitelj i imati djecu, rak mi hoće i tebe uzeti. Ja to ne bih preživio.

Na neki je način imao pravo. Sjećam se kad smo se upoznali u Zagrebu. Sređivao je ostavštinu iza oca i još uvijek bio pod dojmom njegove smrti. Prebacivao si je što ga nije odmah odvezao u Njemačku. Možda bi tamo doktori mogli više pomoći. No, kad se otkrilo da mu otac ima rak, već je bilo prekasno za sve. Smrt se nije mogla izbjeći. Njegova majka danas ima šećer i svaki dan nešto može krenuti po zlu. Svaki put kad je vidim, moli da požurimo s djetetom jer bi htjela dočekati unuka prije nego što umre.

Sutradan sam odlaskom liječniku ušla u ono što ja zovem borbom za sebe, a ne borbom protiv bolesti. Ostati normalna, ne podleći utjecaju ljudi oko sebe, to mi je bilo najvažnije. Da sam bila samo malo slabija i slušala druge i njihovo sažaljenje, vjerojatno bih danas bila duševna ruina koja samo plače i kuka nad svojom zlom sudbinom.

Liječnik je napravio milijun novih testova i svi su pokazali isto: strane stanice iz kojih se razvija rak. Izraz strane stanice upotrebljavam i danas. Dr. Krauss nikada preda mnom nije upotrijebio riječ rak. Znao je reći da i njemu ta riječ ružno zvuči jer kod ljudi izaziva strahovite reakcije. Nije htio upotrijebiti riječ rak čak ni kad sam inzinstirala da mi kaže je li to rak nije.

Pitanja o bolesti imala sam napretek. Htjela sam znati sve, gdje se te stanice nalaze, odakle dolaze, što se s njima događa, kako se to liječi. Hoću li ikada moći zatrudnjeti i roditi dijete? Moj organizam bila je velika zagonetka, a tu je još bio problem i jezik. U školi sam učila kako se kupuje, kako se naručuje u restoranu i jednostavno komunicira s ljudima, ali o medicinskoj terminologiji pojma nisam imala. Uostalom, mnogim stvarima nisam znala naziv ni na hrvatskom. Kojeg zdravog čovjeka to i zanima?

Sada sam htjela sve znati. Dr. Krauss mi je nesebično pomagao u svemu. Kad ne bih shvatila riječ, objašnjavao mi je crtežima. Tako mi je crtao sve: kako leži maternica, grlić, gdje se nalaze moje proklete stanice, gdje će se izvesti operacija, koliko toga moraju odrezati. Operacija je bila prijeko potrebna. U stvari, bio je to jedini način da se zaustavi napredak bolesti. Imala sam sreću da je bolest otkrivena dosta rano pa su se liječnici nadali da se zle stanice nalaze samo na jednom mjestu, kako ne bi morali odstranjivati maternicu. Izrezali bi bolesni dio i nakon toga ne bih trebala imati problema. Govorili su kako se nadaju da je tako ali nisu mogli shvatiti, ili mi to nisu htjeli reći, kolike su šanse da je rak zahvatio cijelo tkivo maternice. Znala sam da će mi pri operaciji, ako bude loše izgledalo kada me otvore, bez pitanja izvaditi maternicu jer liječnicima je bilo najvažnije spasiti život. Što će biti sa mnom ako se to dogodi, nisam se usuđivala ni misliti. Nadala sam se najboljem i umirala od straha od najgoreg.

Koje li ironije!? Toliko sam željela dijete, a sada su me upozoravali da se prije operacije ne bih smjela zatrudnjeti te mi je liječnik prepisao pilule. Dijete ne bi preživjelo operaciju pa nisu htjeli praviti veću tragediju. No pilule mi i nisu trebale.

Sva ta testiranja i pretrage prije operacije radila sam gotovo mehanički. Kao da se radi o nekom drugome. Još uvijek mi je bilo teško svhatiti da sam uistinu ja u pitanju. Osim tih prokletih testova ništa drugo nije ukazivalo na to da sam bolesna. Vodila sam najnormalniji život. Odlazila sam k frizeru, kozmetičarki, dotjerivala se, družila s prijateljima. Jedino nikome nisam imala petlju reći o čemu se radi. Nitko od meni bliskih i dragih ljudi nije imao pojma ni o ničemu. Ni roditelji, ni svekrva. Iako mi oni nisu mogli pomoći. Ako stvari krenu loše, ionako će saznati, a da ih unaprijed uznemiravam, to nisam htjela. Svi moji pravi prijatelji su bili u Zagrebu i nikoga nisam imala blizu sebe.

Nisam željela sažaljenje

Upoznala sam mnogo novih ljudi, ali sva ta nova prijateljstva bila su na početku. U stvari, nisam voljela pričati o tome. Primjetila sam da se ljudi drugačije ponašaju čim saznaju takvo što, sažaljevaju te i plaču nad tobom čim čuju riječ rak. A meni je sažaljevanje bilo najmanje potrebno.

Ionako mi je dovoljno smetalo ponašanje ljudi s kojima sam se morala družiti. Najčudnija mi je bila reakcija sestre Marion, pomoćnice dr. Kraussa. U početku je bila toliko arogantna i drska prema meni da sam se pitala što ima protiv mene. Možda mrzi strance? Onog trenutka kad je postalo sigurno da imam rak, njeno ponašanje potpuno se promijenilo. Dočekivala me ljubazno kao da smo prijateljice, nudila me sokom i kavom, pitala me smeta li mi što je prozor otvoren. Ponašala se tako pažljivo kao da umirem, pa da mi se ne zamjeri. Jednom mi je čak rekla:

– Kakva šteta, tako mlada djevojka, a tako bolesna.

Kad je tada nisam ošamarila, vjerujem da neću nikada.

Ništa bolje nije bilo ni kod internista kod kojeg sam morala napraviti preglede uoči operacije. Primio me hladno i ne dižući pogled s papira pitao me o kakvoj se operaciji radi. Rekla sam mu da se radi o maternici, ali mi je teško bilo reći zašto. Još uvijek mi je samoj bilo teško izgovoriti riječ rak. Tada je i sam pročitao o čemu se radi i u sekundi se promijenio. Ponudio mi je da sjednem i pitao zašto mu odmah nisam rekla. Nisam uopće trebala čekati na red. Pitao me kako se osjećam na takav način kao da se znamo sto godina. Njegovo držanje dovodilo me je do ludila. Ti ljudi su se uistinu trudili da se osjećam bolesnijom nego što jesam.

U tim trenutcima najviše mi je nedostajalo neko prijateljsko rame. Samo da mi je bio bliže netko od prijatelja kojima bih mogla istresti sve što me muči. Izjadati se, otvoriti dušu, a da me ne sažaljevaju i odmah ne sahranjuju. Nisam imala nikoga da me razveseli, da mi ulije nadu. Svu sam potrebnu snagu morala pronalaziti u sebi.

Iako sam bježala od ružnih misli, bilo mi je teško praviti planove za budućnost. Dva tjedna prije odlaska u bolnicu bio mi je rok za upis u novi semestar njemačkog. Otišla sam u školu, pripremila sve dokumente i trebalo je to još samo predati. Nekakva mi se težina skupila u grudima. Pitala sam se koliko je pametno to što radim. Trebala sam uplatiti više od tisuću maraka, a nisam znala hoću li otići i na jedno predavanje. Nije li to bacanje novca u vjetar? Nekako sam se ipak otrgnula takvim mislima.

Znam da je noću plakao

Moram vjerovati u sebe! Naravno, još ću ići u školu, govorila sam samoj sebi. Uostalom, svaki dan mogao me pregaziti tramvaj ili auto, pa nikada nisam razmišljala o tome. Odlučno sam otišla i upisala se, neprestano ponavljajući u sebi: “Moraš pozitivno razmišljati!” Bile su to moje čarobne riječi. Svaki put kada sam, pala u krizu ponavljala sam ih ako nisam uspjela pronaći neku drugu temu za razmišljanje.

Doma smo Mario i ja ipak uspjeli održati neki naš mir. Za dobro raspoloženje i veselje bila sam ja zadužena. Iako sam se spremala za operaciju, tješiti i liječiti trebalo je Marija.Trudila sam se da sve izgleda kao da se ništa nije dogodilo. Tjerala sam ga da izlazimo, posjećujemo prijatelje, vodimo normalan život. Kada bih primjetila da je ponovno potonuo, pričala bih mu viceve. I on se smijao. Ne vicevima, već mojoj upornosti. Iste sam viceve pričala po stoti put. Često sam i dalje ujutro nalazila njegov jastuk mokar, ali mu nisam ništa spominjala. Pravila sam se da ne vidim što se događa. S njim ionako nije bilo smisla više o tome razgovarati. Iako mi više nije trebao prevoditelj, odlazio je svaki put sa mnom k liječniku. Bojao se da mu nešto ne prešutim ili sakrijem. Imao je pravo, jer da sam imala barem jednu priliku za to, iskoristila bih je. Čak sam zamolila dr. Kraussa da sakrije od Marija ako kasnije nešto krene loše. Ja sam odavno već bila spremna na sve, ali htjela sam njega zaštiti od nepotrebne boli i patnje.

Odlazak u Paracelsus kliniku prihvatila sam kao nešto najnormalnije. Spremala sam se kao da idem na put. Čak sam i roditeljima rekla da idemo na odmor. Mario je htio uzeti dva tjedna odmora, no nisam mu to dopustila. Brže će vrijeme proći ako bude radio. Za mene više nije mogao ništa napraviti. Bilo mi je ipak teško krenuti od kuće. Od našeg vjenčanja bilo je to prvi put da se razdvajamo.

Dijelila sam sobu sa mladom brbljavom Nijemicom. Ona je bila tu zbog nekih pretraga i bilo joj je dosadno. Nije prestala pričati otkad sam se pojavila.

– Ja sam se već raspitivala o vama. Zanimalo me tko dolazi u sobu.

Rekli su mi da ste vi iz Hrvatske i da imate rak. Je li to istina? Nemojte se ljutiti što vas pitam, ali kako se osjeća netko tko ima rak i kome će sve izvaditi? – zasipala me Ivone pitanjima. Što joj uopće odgovoriti?

– Osjećam se normalno – bilo je jedino što sam uspjela procijediti na ta glupa pitanja.

Operacija je prošla vjerojatno kao i svaka druga. Uspavaju te i sam Bog zna što ti onda rade. A kad se probudiš, osjećaš se kao da te kamion pregazio. Prvog dana poslije operacije uopće se ne sjećam. Znam samo da sam imala strašne bolove i da su mi davali kojekakve injekcije. Tek drugi dan došla sam malo k sebi. Prvo što sam ugledala bilo je prijateljsko lice dr. Kraussa.

– Najgore je prošlo, gospođo Horvat. Sve je bilo kako smo predvidjeli, bez ikakvih problema. Sada se morate samo oporaviti.

Htjela sam znati kako je bilo, što su mi napravili.

– Nemate se više čega bojati. Još ćete vi u ovoj klinici rađati djecu. Odrezali smo jedan mali komad, ali to nije strašno. Samo da znate, bio je zadnji trenutak. Da se još malo čekalo, vjerojatno bismo sve morali izrezati. Još moramo vidjeti što će reći patolozi. Dali smo i komadić zdravog tkiva na ispitivanje. Želite li sada vidjeti muža?

Nisam uopće znala da je tu. Tek kasnije sam saznala da je cijelo vrijeme bio u bolnici. Nije izdržao na poslu pa je odmah došao. Bio je cijelo vrijeme uz mene. Kako se nije dao otjerati kući, sestre su mu namjestile krevet u njihovoj sobi, da se malo odmori. Izgledao je deset godina stariji. Razniježila sam se gledajući ga onako umornoga i zabrinutog. Čime sam uopće zavrijedila tako dobrog čovjeka u životu?

Rezultate patološke analize dobila sam za nekoliko dana. “Carcinoma…” stajalo je za bolesni dio, a za zdravi uzorak tkiva: potpuno zdrav! To sam htjela čuti! To me jedino i zanimalo. Stanice se nisu proširile, maternica je ostala, kakva takva. Moći ću roditi! Cijeli svijet mi je ponovno stajao na dlanu. Poželjela sam odmah ustati, ići trčati, popiti kavu na Maarion platzu, prošetati Schwabingom. Nikada prije mi se menhenske ulice nisu učinile tako primamljive. Samo da ustanem iz ovog kreveta, više neću ni jednu minutu pustiti da mi uzalud prođe. Osjećala sam se lako kao da mi je netko skinuo teret s ramena, kao da mi je netko poklonio još jedan život. Nisam više mogla čekati, morala sam ga iskusiti. Jedini je problem bio što nisam imala snage ni deset metara sama proći. Morala sam cijelo vrijeme ležati, još uvijek sam imala dosta jake bolove i strašna krvarenja. Hodanje mi je bilo strogo zabranjeno. Oporavljala sam se jako sporo.

Prvih mi je dana bilo strašno. Osjećala sam strašnu volju da bilo što napravim, mislila sam da imam snage da pokrenem svijet i nisam mogla dočekati da to napravim, a nisam mogla sama ustati iz kreveta.

Čovjek može sam sebi pomoći

Mario je cijelo vrijeme bio sa mnom. Odlazio je kući samo spavati, a čim bi stigao doma, odmah bi me zvao. Budno je pazio jesam li što jela, jesam li dovoljno spavala, da nisam slučajno ustala iz kreveta. Poslije mi je dr. Krauss priznao da su njih dvojca svaki dan razgovarali telefonom. Mario je htio znati kako teče oporavak, kakve će biti posljedice. Bodrio ga je i umirivao više nego mene. Nije mu bilo teško, kako je rekao, jer je na kraju sve dobro ispalo.

– Gospodo Horvat, vi ste moj poseban slučaj. Jedan od onih slučajeva koji liječniku daju snagu da se bori i da ide dalje. Svaki dan radim papa testove i ništa se ne događa. Pacjentice mi dolaze kad je već prekasno da se što napravi. I onda dođe ovakav jedan slučaj koji mi potvrdi da tisuće pokušaja nisu bile uzaludne. Zbog jednog takvog slučaja isplati se sve ostalo raditi. Vi ste uistinu došli u pravo vrijeme.

Znači, to je bilo to. Dugo sam se pitala zašto je on tako dobar prema meni. Nisam znala je li tako ljubazan sa svim svojim pacijentima ili samo sa mnom. Nisam bila svjesna koliko je vrijeme kod mene igralo važnu ulogu. Je li u pitanju mjesec ili samo koji tjedan, ne znam, jer nitko nije u stanju točno prognozirati razvoj bolesti.

U bolnici su mi ponovno radili sve moguće testove. Nakon brojnih testova bili su sigurni da nema više razloga za stah. Kroz neko vrijeme, kad rana zaraste i kad sve dođe na svoje mjesto, moći ću ostati trudna. Ako se to dogodi, morat ću proći još jednu operaciju kojom će mi pojačati onaj dio maternice koji je prije izvađen. Maternica više nije u stanju sama izdržati teret djeteta. Veći dio trudnoće vjerojatno ću morati odležati u bolnici, ali to sada više nije važno.

Shvatila sam da sam kao i svi drugi i sve one bolesti koje su se prije događale nekim drugim ljudima mogu se sutra dogoditi i meni. Isto tako, sutra mi se može ponovno pojaviti rak, na maternici, dojki, plućima… Ali meni je to sve sada tako normalno, tako ljudski. Ne bojim se više toga. Ne znam jesam li samoj sebi tako pomogla, ali shvatila sam da si čovjek itekako može pomoći. Ne mislim pri tom na medicinu, koja naravno da nam pomaže, već prije svega na vjeru u sebe. Ne treba očajavati i prepustiti se stihiji da nas nosi, da potonemo u depresiju i crne misli. Vjera je jako, jako bitna.

Prošla su tri mjeseca od operacije. Svaki mjesec moram raditi testove. Svi su do sada bili negativni. Čovjeku i ne treba puno više da bude sretan. Tek da bude zdrav i da ima nekog pored sebe kao što je moj Mario. Njegova ljubav bila mi je i još uvijek je najveća podrška i sreća.