Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Očuh mi je ukrao srce

Ljubav pokuca na vrata na najrazličitije načine, volimo osobe koje ne bismo smjeli, ali mozak kao da ne poznaje nikakve zakone zdrave pameti. Pustiš srce da ga vodi, a to ponekad može izroditi situaciju u kakvoj sam se ja nalazila. Ovo nije bila uobičajena situacija i nitko mi nije mogao dati savjet. Bila sam sama na svijetu, sama sa svojim osjećajima, i bojala sam se da me nitko ne bi mogao razumjeti, niti sam to očekivala.

– Tea, požuri! – čula sam glas svojeg očuha Luke.

Trgnula sam se na zvuk njegovog glasa. Lagana jeza prostrujala mi je tijelom. Zadrhtala sam od osjećaja koji su me obuzeli. Bože, bila sam tako zaljubljena u njega! Voljela sam ga više od ičega na svijetu. Dovoljno mi je bilo da se nalazim u njegovoj blizini pa da budem sretna. Lijep je to bio osjećaj, lijepa ljubav koja će zauvijek ostati neuzvraćena. Bila sam sigurna da će to tako biti.

Bolje da ga osvojim ja …

– Samo trenutak – još jednom sam se pogledala u ogledalo i zadovoljno napustila prostoriju. Kad sam došla do njega, pogledala sam ga u oči, pokušavajući mu uputiti najzavodljiviji osmijeh kojeg sam mjesecima vježbala ispred ogledala.

Napravio je grimasu koja je bila neodređena i bila sam sigurna da nije ni primijetio moj pokušaj da mu se svidim, niti sve one nijeme signale koje sam mu svakom prilikom slala.

Pustila sam da tijelo govori, jer riječi ponekad ne znaju izreći onakvo stanje kakvo doista jest. U riječima bih se izgubila, spetljala, a ja sam samo željela da ga volim, da jednog dana bude moj, jer je on bio sve ono što sam od života željela. Do prije nekoliko mjeseci se nisam ni usudila maštati o tome, ali sada je on bio slobodan i bolje je da ga osvojim ja, nego neka druga.

– Koliko ti treba da se spremiš? – bio je pri kraju strpljenja. – Idemo samo na groblje – suho je dodao, gotovo me osuđujući zbog mojeg ponašanja.

– Oprosti – skrušeno sam rekla, a oči su mi se napunile suzama.

Jako dobro sam znala kako ću u njega probuditi očinske osjećaje, mada mi je to zapravo bilo zadnje što sam željela, ali je bilo bolje od ničega.

– Oprosti ti meni. Malo sam razdražljiv. Jednostavno me boli i sama pomisao da nema više moje Ene. Još to nikako ne mogu pojmiti, još uvijek se nadam da je to bio samo ružan san iz kojeg ću se probuditi. Teško mi je pogledati stvarnosti u oči i ne znam kuda s ovim bolom koji se nagomilao u meni – glas mu je pucao od tuge i meni ga je bilo iskreno žao. Došla sam do njega i uhvatila ga za ruku. Blago sam ga stisnula. Ovo je za njega trebala biti podrška, ali je meni taj bezazleni dodir značio mnogo više. Topila sam se u njegovoj blizini. Cijela paleta osjećaja kao da je harala u mojem tijelu.

– Teško nam je oboma – rekla sam tužno i još mu se više približila.

– Ali … Tako iznenada nas je napustila. Imam osjećaj da sam joj imao toliko toga reći, a nisam uspio. Nisam imao vremena onda kada ga je ona najviše trebala.

Da mi je samo vratiti vrijeme unatrag, da mi netko pokloni još samo nekoliko sati s njom, rekao bih joj koliko je volim, koliko mi nedostaje i jednostavno ne želim živjeti bez nje. Da nije tebe … – bio je na rubu suza, a glas mu je podrhtavao, pucao je od boli, od grižnje savjesti kojoj nije mjestu bilo tu, ali se ona nastanila ondje gdje nije trebala.

Ako ga je itko mogao razumjeti, mogla sam ja. Ja sam bila svjedok njegove ljubavi prema mojoj majci, ja najbolje znam koliko ju je on slijepo obožavao i koliko joj je puta tu ljubav pokazivao na sve moguće načine. Nije bilo razloga da se on kaje. Ljubav je dijelio nesebično, volio je cijelim bićem i tu se pokazivao koliko je velik kao čovjek, kao osoba kojoj je stalo do drugih.

– Iz dana u dan si joj dokazivao svoju ljubav. Umrla je sretna. Bila je najvoljenija žena na svijetu – tješila sam ga, ali riječima koje su bile istinite.

– Što bih da nemam tebe? Ti me jedina razumiješ, jedina si s kojom mogu podijeliti bol i jedina si koja me podsjeća na nju, a to me boli, i te kako me boli. Vidim njenu mlađu kopiju, kroz tebe kao da vidim nju – iskreno je priznao, ali se meni njegove riječi zapravo nisu nimalo sviđale.

To je bilo ono što sam najmanje željela čuti. U redu je bio prvi dio, ali drugi?

U meni gleda kopiju voljene žene, vidi nju, a ja sam samo željela da vidi mene. Istina je bila da sam sličila na nju, da sam joj bila mlađa kopija, ali ja sam bila Tea, a ne Ema. Ljutnja me počela opsjedati, napadati uporno poput jesenja kiše. Ispustila sam njegovu ruku kao da sam se opekla i pognula sam glavu. Oči su mi se napunile suzama. Ovo je bio moj poraz, moj osobni poraz kojeg mi je bilo teško prihvatiti.

– Idemo – on se prvi pribrao.

Odlazak na majčin grob

Krenula sam s njim do automobila. Misli su mi radile brzinom munje. Slagala sam i sortirala podatke, ali nigdje nije bilo naznaka da bi se njegovi osjećaji mogli promijeniti. Nisam se mogla pomiriti s činjenicom da će moja ljubav ostati neuzvraćena. Voljela sam Luku više od ičega na svijetu, voljela više i od same sebe. Bila je to ljubav koja nije imala ničeg razumnog u sebi, ljubav koja je tražila ispunjenje i ljubav koja je otimala moju dušu. Živjela sam za njegov pogled, za njegov osmijeh. Bio mi je potreban poput zraka.

Otišli smo na groblje i odnijeli cvijeće a grob moje majke. Plakala sam, silno mi je nedostajala. Ona je doista bila posebna žena. Bolju majku od nje nikada ne bih mogla ni poželjeti, a umrla je tako mlada. Infarkt je odnio njezin život nenajavljeno. Otišla je bez pozdrava, bez riječi, a tako je sanjala o trenutku kada će me vidjeti udanu, kada će držati unuče u rukama, kako će ostarjeti uz Luku. S njom su otišli i svi njeni snovi. Ostavila nas je u bolu i činilo mi se da je Luka gore podnio njen odlazak od mene.

Pogledala sam u njega. Brisao je oči. Nije krio suze. Teško je vidjeti muškarca kako plače, a on se nije sramio svojih suza. Volio je i bilo je sasvim logično da ga taj gubitak boli. Možda je ovo ipak bio prst sudbine. Ona je morala umrijeti da bih ja bila sretna, da bih ostvarila svoju ljubav koju sam godinama nosila u sebi. Gorka je i nemilosrdna bila istina koja se zove život.

Nakon groblja smo otišli na kavu, ali nijedno od nas dvoje nije imalo volje za razgovor. Oboje smo bili zaokupljeni svojim mislima i svojim bolom; kao da smo izbjegavali pogledati jedno u drugog. Morali smo krenuti kući. On je morao ići na posao, a meni nije preostalo ništa drugo nego da pokušam pronaći način kako da prekratim vrijeme koje mi i nije bilo nekakav dobar prijatelj. Čim je Luka otišao, skuhala sam sebi kavu i sjela na balkon. Bila sam nemirna u tolikoj mjeri da mi ništa nije pričinjavalo zadovoljstvo. Misli su mi se neprestano vraćale na Luku. Ustala sam i uzela nekoliko albuma u kojima su se nalazili materijalni svjedoci mojeg odrastanja, mojeg djetinjstva, a kasnije i djevojaštva.

Lukina privrženost majci

Albumi su bili obilježeni po godinama, tako da mi je bilo lako krenuti od onog koji je bio najstariji. Ja kao beba, moj otac koji je odisao srećom, ili je barem fotoaparat to uhvatio. Možda je na prvima tako i izgledao, ali kasnije? Postao je ljubomoran na mene. Ja sam bila ta koja mu je otimala majčinu pažnju, a on ju je želio cijelu za sebe. Volio ju je ludo i nije je želio dijeliti ni sa kim, pa makar u pitanju bilo i njegovo dijete. Revolt u njemu izazivao je bolesnu ljubomoru, i on se pomalo pretvarao u zvijer koja nije imala kontrolu nad sobom, a kamoli nad svojim postupcima.

Počele su učestale svađe, pa i udarci mu nisu bili nepoznati. Jadna je to bila ljubav koja se udarcima dokazivala. Uskoro je uslijedio razvod, a ja toga skoro da i nisam bila svjesna. Jedva da sam imala pet godina i bila sam premalena da bih shvatila što se događa. Moja se majka vratila svojim roditeljima i pokušala je početi novi život. Nije to bilo tako lako. Otac ju je i dalje opsjedao, a tek su ga učestale policijske intervencije natjerale da odustane. Laknulo nam je svima. Nije mogao podnijeti činjenicu da je izgubio onu koju je volio, a on i nije znao voljeti, u tome i jest bio problem. Mislio je kako je samim vjenčanjem ona prešla u njegovo vlasništvo. Tako se je i ponašao prema njoj. Trebale su proći godine dok ju je ostavio na miru, a kad je to učinio, više se nije javio ni njoj, a ni meni. Nije me to odveć boljelo. Ionako me nikada nije volio. Imala sam biološkog oca, ali ne i onog koji bi mi pružio ljubav.

Kada je moja majka upoznala Luku, čini mi se da se zaljubila na prvi pogled. Dugo se opirala toj ljubavi, predugo. Prošlost joj nije dala da se prepusti ljubavi, jer opečen i na hladno puše, a ona se i te kako pokajala zbog prvog braka. Voljela ga je bezgranično, ali je on nju još i više. Oprez koji je u početku kočio sve njene postupke, s vremenom je popustio, i tek je onda naučila živjeti u ljubavi: davati i uzimati. Od samog početka Luka je prema meni bio pažljiv, pun ljubavi, kao da mi je na neki način želio nadoknaditi činjenicu što nikada nisam upoznala očevu ljubav. Tek kada su se vjenčali, pokazivao je iz dana u dan koliko mu je stalo do nas. Volio je moju majku, ali i mene. Nikada ni po čemu nisam mogla osjetiti da nisam njegova. Bili smo skladna obitelj, i sretna, što je bilo najvažnije.

Ne vježbaj na meni zavođenje!

Ne znam kada sam prema njemu počela osjećati nešto više od onog što sam smjela. Od samog početka on mi je bio uzor svega što čovjek mora biti, a možda ga nikada nisam ni voljela kao oca? On je bio muškarac, a moje tijelo je pomalo pupalo i od djeteta sam se pretvarala u prekrasnu djevojku. Postajala sam sve svjesnija njegove muškosti i samo sam njega željela. On to nije primjećivao. Prema meni se i dalje odnosio kao pravi otac. Zabrane, savjeti, ograničenja, sve je to bio dio odgoja, i ja sam po njegovom ponašanju shvatila da je i njemu možda stalo koliko i meni. Toliko puta sam bila ljubomorna i na vlastitu majku, jer je ona imala ono što sam ja željela. Svaki njihov dodir za mene bi bio bolan. Nisam se znala nositi s tim. U najosjetljivijem razdoblju nitko me nije razumio. Moja je ljubav bila bez budućnosti, i to mi je život pretvaralo u noćnu moru. Nitko nije primjećivao što se sa mnom događa. A to mi je na neki način i odgovaralo. Živjela sam u nekom svom svijetu u kojem nije bilo mjesta za nikoga osim za Luku. Moji me vršnjaci nisu zanimali, i u usporedbi s njim, oni su bili tako maleni, ništavni i bezlični.

Kad god bih ostala s njim sama, upućivala sam mu zaljubljene poglede, smješkala se i pokušavala izigravati zavodnicu, iako mi to nije baš uspijevalo. On uopće nije reagirao. Samo se smješkao, pripisujući to mojim mladenačkim mušicama. Kad sam jednom pretjerala, on me je uhvatio za ruku. Iz očiju mu je izbijao pritajeni bijes, ali ga je pokušao skriti iza ljubaznog osmijeha.

– Što to izvodiš? – njegovom čuđenju kao da nije bilo kraja.

Zastala sam i pogledala ga u oči. Zar je moguće da nije vidio pored zdravih očiju? Muškarci doista vide samo ono što žele vidjeti. Bio je inteligentan i zreo čovjek, ali u ovim stvarima potpuno glup.

– Ne vježbaj na meni svoje zavodničke sposobnosti. Nisam ja jedan od tvojih vršnjaka. Ja sam ti otac! – viknuo je, što me je u tome trenutku pomalo prizemljilo.

Odgurnula sam ga i otrčala u sobu. Zar je moguće da nitko nije čuo nijemi krik moje zaljubljene duše? A što sam trebala? Otvoreno mu reći da ga volim? Zar bi me on shvatio? Ali, između nas je stajala i moja majka, i ta mi je prepreka bila nesavladiva. Luka je nikada ne bi iznevjerio. I nitko nije ozbiljno shvaćao moje osjećaje. Mislili su da mlada djevojka ne može voljeti istim žarom kao i odrasla žena. Prevarili su se, o kako su se prevarili! Ja sam voljela ljubavlju koja je bila iskrena, koja je bila posesivna i koja je imala samo jedan cilj, ali ne i put do tog cilja. Trebalo je čekati, a ja kao i svi mladi jednostavno nisam imala strpljenja.

Znala sam da je moja ljubav osuđena na neuspjeh i tim je moja patnja bila još veća. Više ga nisam izazivala ni na koji način. Bojala sam se da me ne bi odao majci, te da ne bi zbog jedne vrste ljubavi izgubila drugu. Te dvije godine bile su pravi pakao za mene. Moja tiha patnja kao da me je razarala iznutra. Samo oni koji su proživjeli prvu i neuzvraćenu ljubav mogu me razumjeti. Bio je uvijek pored mene, ali nije mogao biti moj. Zar postoji išta gore u životu? Iz dana u dan sam bila svjedokom svoje beznadne ljubavi. Život mi je bio tapiserija maštanja, isprepletena snovima koji su nestajali poput zalutalog oblačića na vedrom nebu. Nije postojao ljepši muškarac od Luke, ali mi je bio zamjenski otac, barem bi to tako trebalo biti. Nije bilo nikakve zakonske spone da ostvarimo vezu, barem ne u mojoj glavi. Nisam mu bila kći, nije bilo nikakve krvne veze između nas, nije me posvojio, i bio je samo muž moje majke. Ali, postojao je moralni jaz.

Zar sam mogla izdati ženu koja me je rodila? Zar sam se trebala boriti za ljubav koja je pripadala njoj? Bila sam toliko prisebna da se distanciram i ne pravim gluposti, ali s tom spoznajom moja ljubav nije nestala. Činilo mi se da je iz dana u dan postajala sve veća. Prolazila sam kroz pravu agoniju koja se produbila majčinom iznenadnom smrću. Bio je to šok kojeg sam teško podnijela. Izgubila sam majku, jedino biće koje me je iskreno voljelo, i grižnja savjesti kao da me je uništavala. Smetala mi je za života.

Vjerovala sam u uspjeh

Željela sam da je nema, pa kao da je sam vrag moju želju uslišao. Kajala sam se zbog tih misli. Boljela me je spoznaja da je otišla, a da se jedan dio mene možda pomalo radovao. Ni samoj sebi nisam bila jasna. Njenom smrću kao da sam dobila zeleno svjetlo da krenem u osvajački pohod. Sudbina mi je sigurno namijenila Luku, uopće nisam sumnjala da nam je suđeno. Ovo me je uvjerilo u to. U meni je bio pravi pakao. Ljubav se borila protiv grižnje savjesti. Bila je to nepoštena borba.

U jednom sam trenutku mislila jedno, a već u drugom bi očajavala zbog takvih misli. Mladost mi je možda mogla biti izgovor za neke misli i djela, ali nakon njene smrti nisam imala hrabrosti da bilo što poduzmem. Luka se utapao u moru tuge. Živio je a da toga i nije bio svjestan. Pogled mu je često zurio u prazno. Jednostavno se nije mogao pomiriti s činjenicom da je izgubio svoju voljenu ženu. Tu sam vidjela svoju priliku, ali nisam smjela nagliti i biti neoprezna. Tuga nas je povezivala, dijelili smo je zajedno. Bili smo potpora jedno drugom, podrška, jer smo oboje izgubili voljenu osobu. Kad je preboli, kada prođe malo vremena, i kada vrijeme počne liječiti ono za što u početku mislimo daje neizlječivo, onda ću ja osvajati njegovo srce, razmišljala sam.

Malo po malo, ali sam bila sigurna da ću imati uspjeha. Ako je volio moju majku, voljet će i mene. Ja sam joj bila slična, iako mnogo mlađa od nje. Ma koliko je volio, Luka je ipak bio muškarac, a ta je činjenica bila dovoljna da ne posumnjam u uspjeh. Bilo je dana kada mi se činilo da sve to dobro podnosi, ali i onih kada bi on zapadao u krize. Jedna od tih mi se duboko urezala u sjećanje. Nikada je neću zaboraviti, i ona je bila jedna od svjetlijih trenutaka u posljednje vrijeme. Nakon večere, otišla sam na spavanje. Bila sam iscrpljena svim onim što se događalo tog dana. Prošlo je već nekoliko tjedana od majčine smrti. To su bili dani kada mozak počinje prihvatiti činjenicu da je voljena osoba umrla. Nestajala je nada, a zamijenila ju je pustoš, spoznaja da nikada više neće biti isto kao i prije. Dugo nisam mogla zaspati. Tijelo je bilo umorno, ali duh je poskakivao od misli koje su mi se nametale. Ne znam kad sam zaspala. San je neprimjetno pokucao na vrata moje svijesti, odnoseći je u ništavilo koje mi je donijelo olakšanje.

U neko doba noći sam se probudila. Nije mi bilo jasno zašto. Sjela sam jer mi se učinilo da nešto čujem. Osluhnula sam i bila sam u pravu. Činilo mi se da čujem jecaje, a oni su mogli biti samo Lukini. Ustala sam i tiho otvorila vrata. Osluhnula sam ponovno. Jecaji su se čuli iz dnevnog boravka. Valjda me nije čuo. Bio je toliko otupljen od boli, od očaja koji ga je uništavao.

Rekao mi je da me voli

Tuga koja se danima gomilala, morala je izbiti na površinu. Zastala sam na vratima. Bilo mi ga je tako teško promatrati. Tijelo mu se treslo od jecaja. Nisam znala što da radim? Ako mu priđem, možda mu bude neugodno, a nisam se mogla ni praviti kao da se ništa ne događa. Tuga je morala izići iz njega, a suze su bile najbolji način. Slamao se, a to je bio samo jedan od načina na koje je tijelo prihvatilo ono što je bilo neminovno. Nije se lako pomiriti sa stvarnošću. Možda u njemu još tinja nada koja iz dana u dan kopni, nestaje poput snijega na suncu. Nada? Što li je samo taj lažni osjećaj u stanju učiniti?

Koraknula sam i stala nad njim. Kad sam mu rukom dotaknula rame, trgnuo se. Pogledao me je, a oči su mu bile crvene od plača. Nije se sramio svojih suza i bio je jedan od rijetkih muškaraca koji se nije bojao pokazati bol, ljubav, pa čak ni suze. One za njega nisu bile znak slabosti, već dokaz da je ljudsko biće, a u tim situacijama on nije priznavao razliku između muškarca i žene.

– Ne trebam pitati što ti je? – tiho sam rekla, glasom koji se cijepao od boli. I mene je bolio majčin odlazak, ali mi se činilo da je on to teže podnio od mene. Ja sam osjećala prazninu, ali sam je zamijenila beskrajnom ljubavlju prema njemu, čak sam još više bila povezana s njim nego prije. Sada sam i onu ljubav koju sam osjećala prema majci usmjerila prema njemu. U nekom djeliću svojeg srca bila sam svjesna da idem očevim stopama i da sam tu posesivnu ljubav naslijedila od njega. Borila sam se protiv nje, mada nisam imala nikakvog izgleda za pobjedu. Ja sam ga jednostavno voljela, a to je samo po sebi podrazumijevalo ljubomoru, posesivnost, želju za posjedovanjem, tim više što on i nije bio moj onako kako sam ja to željela. Nisam gubila nadu. Vremena sam imala na pretek, a i bila sam u prednosti nad mnogim ženama. Moja mladost i sličnost sa ženom koju je volio stavljala me je u povlašten položaj. Živjela sam s njim i bili smo prepušteni jedno drugome, a poznavala sam ga bolje od ikoga. Znala sam za sve njegove slabosti. I ja sam bila jedna od njih.

– Ne mogu se pomiriti s činjenicom da je nema – jecao je i rekao.

– To je okrutnost života. Dao ti je da upoznaš sreću, ljubav u svoj njenoj punini, i onda ti je sve to okrutno oteo. Baš u trenutku kada pomislimo da našoj sreći nema kraja, samo je tren dovoljan da ništa više ne bude onako kako je bilo. Sreća se pretvori u bol, ljubav u tugu, osmijeh u grč, a život u zemaljski pakao. Svaki trenutak sreće skupo platimo – zamišljeno sam rekla.

Okružila sam ga i sjela do njega. Ne znam kako, ali se njegova ruka našla u mojoj. Gledala sam ga u oči. Činilo mi se da su mnogo bistrije nego prije nekoliko trenutaka. Gledao je u mene kao da vidi priviđenje. Izraz lica potpuno mu se promijenio. Desnom rukom je obuhvatio moje lice. Cijelo mu se tijelo treslo. Oči su mu se širile od nekog osjećaja koji ga je potpuno obuzimao. Izraz lica mu se mijenjao od tuge do ushićenja. Gledala sam u njega pogledom zaljubljene žene. Bila sam potpuno bez daha. Nešto u njegovom pogledu kao da je zasvijetlilo samo za mene. U tom sam se trenutku osjećala najposebnijom ženom na svijetu. Zatvorila sam oči da mi u sjećanju ostane taj trenutak, kao da sam ga na neki način željela produžiti, zaustaviti …

– Volim te … – rekao je drhtavim glasom, a onda se trgnuo.

U nevjerici je odmahivao glavom. Naglo me je odgurnuo od sebe. Izgledao je kao netko tko se utapa u moru očaja. Ruke su mu se tresle kao da je u groznici. Dlanovima je pokrio lice i gotovo kriknuo od boli.

– Oprosti mi. Na trenutak sam pomislio da si Ena. Na trenutak mi se učinilo … Bože, Tea, oprosti mi. Toliko je želim da mi se počelo i priviđati – pravdao se, ali su meni u sjećanju ostale urezane riječi ‘volim te’.

Mašta je ostala samo mašta

– Ali … mislila sam da … – nisam pronalazila riječi kojim bih opisala ono što sam osjećala, niti je bilo načina na koji bih skrila ovo bolno razočarenje.

– To je bio samo trenutak slabosti, samo žal za onim što sam nekad imao – rekao je Luka, a ja sam ustala i otrčala u sobu.

Boljelo me je sve ovo što mi se dogodilo. Moje ushićenje naglo je splasnulo. Od najpoželjnije djevojke postala sam samo utvara, priviđenje koje je on imao. Žalosno je bilo to što sam bila samo majčina kopija, ali i to je bilo nešto za početak. Možda je on mislio na mene kada je rekao da me voli? Tko zna? Vrijeme će pokazati jesam li bila u pravu.

Ta je noć bila prava prekretnica u mojem životu. Na neki način sam odrasla i činilo mi se da je moja ljubav još postojanija nego prije. Luka mi je dao malo nade, što je bilo mnogo više nego što sam tražila. Za početak je i to dovoljno. A onda je uslijedio hladan tuš. On se prema meni ponašao kao da se ništa nije dogodilo, i još mi se nekoliko puta ispričao, što mi je još teže palo. Atmosfera između nas je neko vrijeme bila zategnuta, a onda mi se činilo kao da je sve po starom. Nisam se željela duriti i na taj ga način odbiti os sebe. Trebala sam biti strpljiva, trebala sam ga taktički osvajati, a to je bilo najmoćnije oružje svake žene. Zaklopila sam album, i time odagnala sjećanja koja su mi bila potrebna da bih sve postavila na svoje mjesto. Sve je bilo nekako maglovito, nedefinirano i svi su se odgovori nalazili u budućnosti. Sve sam trebala prepustiti vremenu, jer mi je jedino to i preostalo. Ipak mi se činilo da ništa više neće biti kao prije. Nešto između nas kao da nas je udaljavalo, kao da smo zazirali jedno od drugoga, a pogotovo on od mene.

Mjeseci su prolazili. Moja maštanja samo su to i ostala. Ljubav koju sam osjećala prema njemu nimalo se nije smanjila, već je bila sve veća i veća. Po njegovom sam ponašanju shvatila da on još nije prebolio moju majku, a za to mu je bilo potrebno vrijeme. Sve dok je druga žena bila u njegovu srcu, ja nisam imala nikakvog izgleda, pa makar u pitanju bila i moja majka. Strpljivo sam čekala.

Volim te kao svoje dijete

Mjeseci su prolazili, ali se ništa nije mijenjalo. Nije mi preostalo ništa drugo nego da ja sve pokrenem, pa makar doživjela i najveće poniženje u svojem životu. Gotovo da sam bila sigurna da me neće odbiti. Ja sam ipak za njega bila prevelik izazov.

Moja mladost i sličnost majci su mi bili veliki aduti. Trebala sam ih iskoristiti, jer je bilo krajnje vrijeme. Vrebala sam svaku priliku, pa kad mi se jedne večeri ukazala, odlučila sam je iskoristiti. Sjedili smo u dnevnom boravku i pričali o temama koje su bile uobičajene. Svjetlo je bilo prigušeno, a činilo mi se da Luka nikada nije bio ljepši. Njegova zrelost je bila njegov adut. Bio je najljepši muškarac kojeg su moje oči vidjele.

– A što bi rekao kada bih ti rekla da te volim? – iznenada sam rekla. Okrenuo se prema meni i nagnuo. Oprez mu se pojavio u očima.

– Na koju vrstu ljubavi misliš? – tiho je upitao, a nogama je pomaknuo stolicu koja nam je bila u blizini. Samo je želio da ne misli na moje riječi, na ono što sam mu rekla.

– Volim te kao muškarca. Luka, ja sam žena, ako to nisi svih ovih godina primijetio – napokon sam rekla ono što me je tištalo u posljednjih nekoliko godina.

– Isuse! – oči su mu se raširile od užasa. – Ti spadaš u ovu mladu generaciju koja ima poremećene moralne vrijednosti. Ja … Ja sam ti otac, otac sam ti – buncao je, što je bio jasan pokazatelj koliko su ga moje riječi zbunile. Moja je hrabrost netragom nestala, ali nije i ljubav koju sam osjećala prema njemu. Odlučila sam pokušati sve, jer nisam imala što izgubiti.

– Nisi mi otac. Muž si moje pokojne majke, a meni nisi ništa – pokušala sam mu objasniti. – Između nas nema nikakvih prepreka.

– Za Boga miloga, zar si sišla sa uma? Što to govoriš? – bio je do kraja zbunjen i šokiran.

Zavladala je neprijatna tišina koja se mogla fizički osjetiti.

– Govorim ti ono što osjećam – nisam se dala smesti.

– Govoriš gluposti. Ja sam ti otac, oženio sam tvoju majku. Od prvog dana sam te prihvatio kao svoje dijete. Naravno da sam primijetio koliko si lijepa, ali u tome nije bilo nimalo zlih primisli. Tako sam ponosan na tvoju ljepotu kao što je svaki otac ponosan na svoju kći. Dao sam ti očinsko srce i bezbroj puta sam požalio što ti nisam i biološki otac. Ali, to je zanemariva sitnica. Pružio sam ti sve ono što bih i svom rođenom djetetu pružio. Beskrajna ljubav koju sam osjećao prema tvojoj majci nikada neće ugasnuti u meni. Ona je fizički mrtva, ali će zauvijek živjeti u meni. Moje srce pripada njoj i nikada više neću voljeti nekoga kao što sam nju volio. Ovo mogu pripisati tvojoj mladosti, idealiziranju koje je tako karakteristično za tvoju dob, ali Tea, ja sam iznad svega čovjek. Ne bih mogao ništa imati s tobom. Ne mogu uništiti tebe, tvoju mladost i tvoje snove, jer time bih uništio i sebe. Ja imam savjest, imam morala. Ti si moja kći, a to ćeš zauvijek i ostati. Samo to … – zastao je kao da želi doći do daha. – To što osjećaš prema meni samo je mašta, nešto što je samo tebi poznato. Polaskan sam, ali i razočaran. Zaboravi na ovo što si rekla, i ja ću, kao da se nije ni dogodilo. Moja si kći, a ne žena koju bih mogao voljeti. Pomiri se s time. Splasnut će ovaj zanos. Ljubav se ljubavlju hrani, a tvoja se nema čime hraniti. Potraži mladića svojih godina. Želim biti djed tvojoj djeci, a ne tvoj muž – zaključio je.

Oči su mi se napunile suzama. Ovo je bio moj najveći poraz. Trčećim korakom sam krenula u sobu. Činilo mi se da sam satima plakala. Trebat će proći vremena dok prihvatim ono što mi je on rekao, ali sam ipak morala priznati da je on bio u pravu. Njegove su riječi imale smisla, imale su potporu razuma. Bio je plemenit i tako velik čovjek. Možda ću mu jednoga dana biti zahvalna na ovome, ali ne i sada. Sada to nisam mogla. Osjećala sam silno razočarenje, gotovo fizičku bol. Voljela sam bez nade, a to boli. Možda je vrijeme jedini melem za moju bol, jer kažu da ono liječi sve rane, ali će meni sigurno ostati ožiljci za cijeli život. Morat ću se naučiti nositi sa ovakvom situacijom, jer nisam mogla dobiti ono što nikada i nije bilo moje. No tko zna? Možda je ovako i bolje.

Komentiraj priču i osvoji nagradu!