This domain has recently been listed in the marketplace. Please click here to inquire.

spamcheckr.com

Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Zbog trudnoće sam pobjegla od kuće i skrivala se 20 godina

Laži su napokon bile iza mene i sada sam se osjećala oslobođenom. Činilo mi se da je ona stara Dubravka prestala postojati. Ja više nisam bila ta žena, ta kukavica koja se godinama skrivala i koja se nije usudila pogledati u ogledalo. Skinula sam masku gorčine, odbacila sve što me morilo i napokon odlučila svoj život uzeti u svoje ruke. Iza mene je bio naporan radni dan. Po povratku s posla, napravila sam si salatu i pojela je u slast. Potom sam se odlučila za kupku. Ušla sam u kupaonicu, zatvorila kadu, odvrnula slavinu i pustila vodu da teče. Promatrala sam mlaz, uživala u žuboru vode, a tada uzela nekoliko mirisnih svijeća i zapalila ih. Romantična svjetlost obasjala je kupaonicu. Sjetila sam se scena iz romantičnih filmova i prizora prekrasnih kupaonica koje su krasile svijeće. Moja kupaonica zasigurno nije bila toliko velika i raskošna kao filmske, ali ja sam se u njoj uvijek dobro osjećala. Danas sam imala i poseban razlog za to. Noćas sam se vratila u grad u kojem boravim. Bila sam u posjetu roditeljima i ništa tu ne bi bilo neobično i čudno, kada ne bih istaknula činjenicu da sam se dvadeset godina skrivala od roditelja.

Danas je moj rođendan, trideset i šesti rođendan. Proteklih godina, iako sam bila mlađa, osjećala sam se znatno starijom. Teret kojeg sam nosila na leđima toliko me pritiskao i svake godine sam se pitala koliko ću još dugo izdržati. Sada sam ga se oslobodila. Preporodila sam se. Čini mi se kao da sam se ponovno rodila i da je tek danas započeo moj život.

Unatoč tome što nisam spavala cijelu noć na poslu sam radila s ushitom, a nakon kupanja planirala sam se počastiti dobrom knjigom i dugim spavanjem i snom. Nakon svega zaslužila sam da samoj sebi poklonim taj rođendanski dar.

Kad se kada napunila, pustila sam umirujuću glazbu i taman se stala svlačiti. Baš kad sam se razodjenula i jednom nogom već kročila u toplu, pjenušavu vodu, začula sam ulazno zvono. Uvijek u krivi trenutak. Zasigurno gospođa sakuplja novac za televizijsku pretplatu, pomislila sam u sebi i žurno iskočila iz kade. Dohvatila sam kućnu haljinu i potrčala prema ulazu.

– Stižem, molim vas pričekajte samo trenutak – nisam željela da nestane dok dođem do vrata.

Zadihana sam ih otvorila, a ispred njih je stajao Hrvoje. Njegove plave oči veselo su me gledale. Iznenađeno sam ga promatrala. Nisam znala što treba značiti njegov posjet.

– Što želiš? Ponovno si se došao naslađivati? To više nema smisla. Idi i ostavi me na miru.

– Pokušao sam, ali ne mogu. Unatoč svim ludostima koje činiš, neprekidno mislim na tebe.

– Dosta patetike. Još ćeš mi nakon toliko godina ponovo reći da me voliš? – bila sam ironična.

– Volim te. Ti znaš da sam ja škrt na riječima, ali prava je istina da te volim. Zamjerao sam ti tvoje pogreške jer mi puno značiš, a nisam bio svjestan svojih. Sada sam spreman pomoći tebi, ali i nama. Spreman sam se boriti za naš sretan život, za našu malu obitelj.

– Ne trebam tvoju pomoć. Svoje ću pogreške sama ispraviti i platiti – rekla sam samouvjereno.

– Zar me nećeš pustiti unutra? Moramo li stajati i raspravljati pred vratima? – bio je uporan.

– Hrvoje, umorna sam. Nisam spavala cijelu noć, radila sam produženo radno vrijeme i trenutno nemam volje, ni želje raspravljati s tobom. Možda to možemo odgoditi za koji dan? Recimo, ponedjeljak ili utorak? Uostalom, prepuštam ti da odabereš dan.

– Dubravka, sretan ti rođendan. Izvoli – rekao je, a potom iza leđa izvukao desnu ruku u kojoj je skrivao buket crvenih ruža. Pružio mi je cvijeće i gledao me poput umiljatog psića. Opet je bio onaj stari Hrvoje, onaj dječačić koji me osvojio svojim nevinim srcem i čistom, preslatkom ljubavi.

– Sjetio si se? – naprosto nisam mogla vjerovati. On nikada nije pamtio datume, a u pet godina koliko smo živjeli zajedno samo jednom mi je čestitao rođendan.

– Oprosti za sve dane kada ti nisam znao iskazati svoje osjećaje – skrušeno se ispričao.

Živjela sam samo za posao

Uzela sam buket iz njegove ruke, a kad su nam se prsti dotaknuli, još uvijek sam u svome tijelu osjećala onu staru vatru. Još uvijek ga nisam zaboravila, unatoč svom trudu.

– Hvala ti na cvijeću, prekrasno je – zahvalila sam i pritisnula buket uz svoje srce. Tek tada sam ga bolje pogledala i u jednoj ruži ugledala svjetlucavi bijeli kamen. Prsten se tako lijepo isticao među rumenim laticama a moje je srce glasno zapjevalo himnu ljubavi.

– Uđi, nemoj tu stajati – jedva sam promucala od uzbuđenja i pomaknula se da može proći.

Kad sam zatvorila vrata i ušla u dnevni boravak, Hrvoje me primio za ruku i poljubio u obraz.

– Draga, sretan ti rođendan. Usliši mi najveću želju i postani moja supruga – tiho me zaprosio, ne skidajući oči s mene. Suze radosnice krenule su mi niz obraz. Stvarno je istina da kad te jednom krene na bolje, onda se sreća nezamislivo kreće progresivnom krivuljom.

– Mislila sam da sa mnom više ne želiš imati posla. Nisam sigurna jesi li možda pijan? – u meni se nakon svega javio crvić sumnje. Djelomično sam mu vjerovala, ali i trebala potvrdu.

– Pijan sam jedino od neuzvraćene ljubavi – nastavio je šaputati, a tada sam očitovala svoj pristanak i prihvatila njegov prsten. Nježno ga je izvadio iz prekrasnog pupa ruže, a potom mi ga stavio na prst. Veličina je taman odgovarala mom tankom prstu. Naprosto s njega nisam mogla skinuti pogled. Toliko sam dugo sanjala da ću postati njegova supruga, a sada kad su se rasplinule sve nade, Hrvoje je preda mnom i prosi me. Privukla sam ga k sebi i strasno ga poljubila. Njegove usne ukusa marelica ponovno su doticale moje i uzbuđenje se prolilo našim tijelima. Zaboravila sam na kadu i vodu, svijeće i sve što nije bilo vezano uz nas.

Bilo mi je svega šesnaest godina kad sam pobjegla od kuće. Taman je počelo drugo polugodište drugog razreda srednje škole kad sam saznala da sam u drugom stanju. Bila sam uplašena, zbunjena i očajna. Kako nisam znala što bih učinila, obratila sam se sam tadašnjem dečku s kojim sam hodala i zanijela. Prezrivo me pogledao, cinički nasmijao i rekao da je još i sam klinac i da mu ne pada na pamet postati ocem. Nije ga zanimalo što ja želim, niti me je više htio vidjeti. Plakala sam i očajavala, molila ga da razmisli, ali on je bio neumoljiv. Ismijavao me i vijest o mojoj trudnoći prenio među prijateljima. Bojala sam se da ne sazna i obitelj.

Bila sam princeza, a on moj princ

Moji roditelji su bili iznimno strogi. Ja sam im bila jedina kći, ali nisam bila razmažena. Sve što sam željela dobiti, morala sam zaslužiti. Otac je imao visoki čin u vojsci i prema meni se odnosio kao prema nekom od svojih vojnika. Nije imao milosti ni za sitne pogreške koje bih učinila, a nisam mogla ni zamisliti što bi mi napravio kada bi saznao da sam trudna. Mama je uvijek bila na njegovoj strani.

Podržavala ga je apsolutno u svemu, pa čak i kad je bilo očito da nije u pravu i da griješi. Njih dvoje su bili neobičan par, ali su se voljeli i imali zajednički jezik. Često sam se među njima osjećala kao višak. Činilo mi se da su dovoljni jedno drugome.

Naređivali su mi, pred mene postavljali visoke ciljeve koje najčešće nisam bila u stanju ispuniti. Naravno, nakon neobavljenog zadatka bila bih sukladno neizvršenju sankcionirana. Često sam maštala kako ću jednog dana pobjeći daleko od njih, a nakon što sam saznala za trudnoću, to sam i učinila. U maleni, krpeni ruksak spremila sam nekoliko najosnovnijih odjevnih predmeta. Ispraznila sam štednu kasicu, ali i bila svjesna da je to tek sitan novac. Znala sam da mi on neće biti dovoljan kako bih otputovala u neki udaljeniji grad, te sam otišla u njihovu spavaću sobu, otvorila kovčežić u kojem je mama čuvala novac i ukrala svu njihovu ušteđevinu. Brižno sam je pospremila u ruksak, a kad su njih dvoje otišli na posao, sjela sam na prvi autobus i odvezla se u gradić udaljen stotinjak kilometara od našeg mjesta. Odatle sam otputovala u Zagreb, a iz Zagreba u Split. Znala sam da će roditelji preokrenuti nebo i zemlju da me pronađu, ali sam nekako bila uvjerena da će moj bijeg uspjeti. Na autobusnom kolodvoru u Splitu pristupio mi je nepoznati muškarac i ponudio da s njim provedem noć. Nisam imala kamo. Bila sam sama, uplašena, bila je noć i sve oko mene bilo je nepoznato poput tog neznanca. Prihvatila sam njegov poziv i po prvi puta prodala svoje tijelo za novac. Usput sam mu ispričala da sam pobjegla od roditelja koji me maltretiraju i da nemam kamo otići. Zaprepastio se kad je saznao da sam maloljetnica, te mi je za moju šutnju ponudio pomoć. Odveo me k svom prijatelju, koji me zaposlio kao konobaricu u svom noćnom lokalu.

Vlasnik je vrlo brzo otkrio moju trudnoću, iako o njoj nikome nisam govorila. Ponudio mi je pomoć da se riješim djeteta i ja sam ju prihvatila. Bio je to jedan u mnoštvu loših dana. Nikada neću zaboraviti kad smo se zajedno vratili od njegovog prijatelja liječnika. Rekao mi je neka si uzmem dva slobodna dana. Poslušala sam ga i gotovo cijelo to vrijeme provela u suzama. Nije mi bilo lako. Iako sam bila mlada, bila sam svjesna činjenice da sam ubila svoje dijete. Taj grijeh nikada si neću, niti mi ga itko, ikada može oprostiti. Osim tadašnjeg poslodavca i liječnika koji je napravio pobačaj, vjerujem da nitko drugi to i ne zna. To je moja tajna koju sam nakon svega podijelila jedino s roditeljima. Nakon svega, toliko sam im dugovala.

Još sam neko vrijeme radila u Splitu, a kad sam napunila osamnaestu godinu otputovala sam u inozemstvo. Ondje sam provela deset godina. Udala sam se kako bih dobila papire i imala mogućnost ostanka u zemlji. Dvije godine kasnije Ralf i ja samo se razveli. Zapravo nas nikada ništa nije vezalo. On je meni učinio uslugu, a ja sam njemu vratila na način na koji je on to želio. Radila sam sve i svašta, najčešće kao konobarica i plesačica u noćnim lokalima. Družila sam se sa svakakvim ljudima i upoznala mnogo imućnih ljudi. Jedan mi je, kad sam već bila razvedena, ponudio brak, ali nisam za njega osjećala baš ništa, te nisam imala namjeru ponoviti pogrešku. U malom, podstanarskom stanu živjela sam s dvije cimerice. Osim najosnovnijih potrepština nisam imala većih izdataka. Novac sam brižno spremala i štedjela. Iz godine u godinu svota na štednom računu postajala je sve brojnija i kad sam zaključila da sam zaradila dovoljno, odlučila sam se vratiti u domovinu. Nisam željela ići negdje gdje me poznaju, pa sam se skrasila u Zagrebu. Kupila sam dvosoban stan, a kako sam još uvijek imala samo osnovnoškolsko obrazovanje, vanredno sam upisala i završila srednju školu. Potom sam otvorila vlastiti obrt. Najprije sam sama krojila i šivala, a kako je posao dobro krenuo uskoro sam zaposlila još nekoliko djelatnica.

Gubite se i ostavite nas na miru!

Život je prolazio, a ja sam živjela za posao. On mi je bio sve i u njemu sam liječila rane. Svih tih godina, nikada se nisam javila roditeljima. Nije da nisam željela, već sam se bojala. Znala sam koliko sam pogrešaka napravila i naprosto nisam imala hrabrosti suočiti se s njima. Nedostajali su mi, silno su mi nedostajali i nije bilo dana da nisam pomislila na njih. Tisuću sam puta uzela slušalicu u ruke, okrenula nekoliko brojeva, a tada ponovno odustala. Pokušala sam i s pisanjem pisama, ali nikada nisam imala snage ostaviti ga u poštanskom sandučiću i poslati. Kad bih se bilo gdje javljala na telefon moja prva misao bili su roditelji. Bojala sam se da me nisu pronašli i prije nego bih podignula slušalicu, smišljala sam tisuću izgovora s kojima bih opravdala svoja ružna djela. Bilo je teško raditi sve poslove s kojima sam se bavila i istovremeno se skrivati i strahovati da te netko ne prepozna. Često sam mijenjala boju kose, frizure, čak sam kupila i leće u boji. Kad bi me netko malo duže gledao, već sam u njemu vidjela potencijalnu opasnost. Mislila bih da su ga poslali moji roditelji i da će me uhvatiti za kosu, te tako vući do njihove kuće. Te crne slutnje nikada se nisu ostvarile, ali ja sam cijelo to vrijeme, svih tih dugih dvadeset godina živjela kao u bunilu, u nekom ludom snu, noćnoj mori iz koje se nikako nisam mogla probuditi. Čudim se da sam ostala još koliko-toliko normalna.

U međuvremenu sam upoznala Hrvoja. Bio je brat moje djelatnice Sanje i često je dolazio po nju na posao. Bio mi je simpatičan čim sam ga prvi puta ugledala, a kad mi je Sanja ispričala da mu se sviđam, počela sam razmišljati o mogućnosti nove veze. Prihvaćala sam njegove sitne znakove pažnje, a kad me je prvi puta pozvao na izlazak, rado sam prihvatila poziv.

Odveo me na Jarun, a potom iz automobila izvadio veliku, pletenu košaru za piknik.

– Kupio sam sve što sam pretpostavio da voliš jesti – rekao je nakon što smo se smjestili na deku koju je također ponio sa sobom. U košari je stvarno bilo svašta. Od raznovrsnog povrća, sendviča, slastica, pjenušca i meni omiljenih jagoda. Dugo smo razgovarali, a kad mi je priznao da nikad nije imao djevojku, ja sam preuzela inicijativu. Hrvoje je bio potpuno impresioniran mojim likom i osobom. Nakon prvog poljupca gotovo je ostao bez zraka.

– Što ti je? Jesi li dobro? – zaprepastila sam se kad sam vidjela kako koluta očima.

– Jako dobro, nikada nisam bio bolje. Ti si savršena žena. Želim uvijek biti uz tebe. Želim da me uvijek ovako ljubiš i oduzimaš mi dah. Obećaj mi da me nećeš ostaviti – govorio je, a ja sam se tome samo smijala. Njegove riječi bile su iskrene i poštene i bilo je jasno da ne laže.

Hrvoje je pet godina mlađi od mene, a iz načina na koji se ponašao lako se moglo zaključiti da stvarno nema previše iskustva sa ženama. Bio je jako romantičan, nježan, pažljiv i ja sam ga vrlo brzo zavoljela jednako ludo i strasno baš kao i on mene. Sviđalo mi se to njegovo ponašanje u kojem sam ja bila najljepša i najbolja princeza, a on moj savršeni princ.

Sanja me upozorila da se njihovi roditelji protive našoj vezi, ali to me nije previše brinulo. Pobjegla sam i od svojih, jer nisam mogla trpjeti kritiku, a za njegove nisam marila. Obožavala sam te njegove plave oči, taj dječački osmijeh i ruke koje su me neprestano željele grliti. Ja sam oduvijek bila željna ljubavi i sada kad sam napokon našla nekoga tko me voli, nisam ga mogla pustiti daleko od sebe. Trebala sam ga kao zrak, kao kruh, kao vodu.

Hodali smo nepunu godinu dana kad sam mu predložila da se doseli k meni. Bio je oduševljen.

– Ti to ozbiljno? Želiš me u svom stanu? Svaki dan, svako jutro, svaku noć? Želiš me zadnjeg vidjeti prije nego sklopiš oči? Želiš se buditi uz mene? – ushićeno je postavljao pitanja.

Ponovni susret s roditeljima

Naravno. Tako će biti jednostavnije za oboje. Preseli se k meni. Mi ćemo biti obitelj.

Hrvoje je u euforiji preselio svoje stvari k meni. Prvih nekoliko mjeseci živjeli smo kao u bajci. On je radio u skladištu velikog trgovačkog centra, a ja u svojoj radnji. Mjesečne prihode stavljali smo na zajednički račun. Kupovali smo stvari koje su nam se sviđale, izlazili i uživali. A, onda su se jedne večeri na mojim vratima pojavili njegovi roditelji. Hrvoje ih je pustio u stan, iako sam odmah shvatila kako mu se promijenilo raspoloženje čim ih je vidio.

– Došli smo po tebe. Ova žena nije za tebe. Ti zaslužuješ bolju djevojku. Tko zna što je sve prošla? Starija je od tebe i vješto manipulira s tobom – govorila je njegova mama.

– Ti si njoj samo zabava. Odbacit će te poput iznošenih cipela. Koja bi normalna djevojka pristala na suživot bez vjenčanja? Vidimo da vi ni ne pomišljate na brak. Ona već ima dosta godina. Njezin biološki sat otkucava. Mi želimo imati unuke i sina i snahu s kojima se možemo ponositi. Sigurno nešto skriva kad se tako uhvatila za tebe – nadovezao se otac.

Ja sam sjedila na trosjedu u pidžami i kućnom ogrtaču i zbunjeno slušala njihove riječi.

– Gospodo, ne dopuštam da me vrijeđate u mojoj kući. Ja volim vašeg sina – rekla sam.

– Ti voliš samu sebe. Ostavi njega i živi svoj prokleti život! Nađi si nekog drugog potrčka! Naš sin je zaluđen tobom, ali to sigurno neće potrajati. Mi to nećemo dopustiti. Rastavit ćemo vas pošto-poto! Ti si najobičnija ženturača – opet se javio njegov otac.

U tom trenutku Hrvoje se izderao onako, kako ga nikada do tada nisam čula. Nije bio čovjek od previše riječi, ali je uvijek znao što treba reći u datom trenutku.

– Gubite se i ostavite nas na miru. Ona je moj izbor i vi ovdje nemate što tražiti.

Roditelji su mu otišli ljuti i povrijeđeni, psujući niz cijelo stepenište. Bila sam žalosna zbog toga, tim više što je taj posjet potresao Hrvoja.

Konačno sam se prestala skrivati

Od tada, u našem su se životu počele gomilati nevolje. Najprije je moj obrt propao, te sam ga morala zatvoriti. Hrvoje je iz dana u dan postajao sve sumnjičaviji i postavljao mi nemoguća pitanja. Bio je uvjeren da mu nešto skrivam. Dugo sam lagala kako igram otvorenih karata, a onda mi je jednom prekipjelo. Umorila sam se od laži i strahovanja, ali i njegovih upornih, svakodnevnih pitanja.

– Stvarno te zanima što skrivam? Ja sam bjegunka. Pobjegla sam iz roditeljskog doma kad mi je bilo šesnaest godina. Moji su me zasigurno tražili. Možda me i danas traže – priznala sam.

Hrvoju ništa nije bilo jasno. Prešutjela sam mu trudnoću, prostituciju, brak u inozemstvu. Rekla sam da sam se uvijek osjećala kao višak u obitelji i da više nisam mogla trpjeti vojnički režim života. Govorio je da me djelomično razumije, ali da roditelje trebam potražiti i sve im objasniti. Ja sam se naravno tome protivila, ali on je bio uporan.

Zajednički život pretvorio se u noćnu moru. Godine su prolazile, a naš odnos bio je potpuno narušen. Moj princ pretvorio se u ružnu žabu krastaču. Hrvoje je odlazio kada i kamo bi htio, vraćao se pijan i nije davao nikakva objašnjena. Ja sam ga i dalje ludo voljela i sve mu praštala.

Trpjela sam mnogo stvari koje bi u današnje vrijeme podnijela rijetko koja žena, a kad me ucijenio da se javim roditeljima ili će on to učiniti, poludjela sam. Pokazala sam mu gdje su mu vrata. Bez riječi je spakirao svoje krpice i nestao. Očekivala sam poziv kad se smiri, ali on se nije javljao. Prošlo je tjedan dana nakon što se odselio, a kako se nije javljao, sačekala sam ga ispred trgovine u kojoj je radio. Bila sam spremna sve zaboraviti, samo kako bi ponovno pokušali.

– Jesi li se čula sa svojima? Bila si kod njih? – bile su prve riječi koje mi je uputio.

– Nisam – odgovorila sam snuždeno, a on je odmahnuo rukom i prošao pored mene kao da me ni ne vidi.

Još sam ga nekoliko puta pokušala tražiti, ali rezultat je uvijek bio isti i ja sam odustala. Unatoč silnoj ljubavi kojom sam ga obožavala, shvatila sam da više nema smisla.

Bila sam žalosna zbog takvog raspleta naše veze, ali opet na neki čudan način i sretna. Znala sam da sam barem kratko vrijeme uživala u istinskoj ljubavi i da mi lijepe, prošle dane nitko ne može uzeti, pa ni sam Hrvoje. Spomen na našu ljubav gajila sam u svome srcu kao najvredniju relikviju.

Kako sam bila besposlena, tako sam svakodnevno pisala mnoštvo zamolbi za posao.

Dobila sam hrpu odbijenica, ali i znala da ne smijem odustati. Jednog jutra nazvao me vlasnik butika i pozvao na razgovor. Uredila sam se najljepše kako sam znala, bila kulturna, samouvjerena i spremno odgovarala na svako njegovo pitanje. Dobila sam dobar posao i dobru plaću. Ponovno sam se posvetila isključivo radu i poslovnim obvezama. Dani su se redali, a usamljenost bi me zapljusnula svakog puta kada bih otvorila vrata svog stana. Sve češće sam počela razmišljati o svim pogreškama. Roditelji su mi silno nedostajali i jedne večeri, dvadeset godina nakon što sam pobjegla od njih, napokon sam prikupila hrabrosti.

Otipkala sam brojeve i nakon što je nekoliko puta odzvonilo, začula sam dobro poznati glas.

– Molim? – pomalo hrapav očev glas obasjao mi je srce i dušu.

Stala mi je knedla u grlu i nisam znala što reći. Jedino u što sam bila sigurna, bilo je to da ga i dalje želim slušati.

– Molim? Tko je? Dubravka, da nisi, zlato, možda ti? – začula sam dragi očev glas. U tom trenutku se srušila moja brana. Nestale su sve laži, prepreke, zamjerke, pogreške i barijere.

– Tata, ja sam. Tvoja kći. Tata, tatice, oprosti mi za sve. Volim te, oprosti mi – plakala sam.

– Kćeri! Jedino moje zlato! Ljubavi naša, gdje si? Jesi li dobro? – u njegovim riječima i glasu progovarala je beskrajna roditeljska ljubav. Znala sam da ne hini, da stvarno tako osjeća.

– Tata, jesi li dobro? Kako je mama? – pitala sam i dalje ne prestajući plakati.

– Dobro je. Ovdje je. Zar ne čuješ kako vrišti od sreće? Želiš li je čuti? – sada je i on zaplakao.

– Molim te tata, daj malo mamu na telefon – zamolila sam dok su se u meni gomilali osjećaji.

– Dubravka moja, gdje si? Kako si? Je li sve u redu? Tata i ja te puno volimo – i mama je govorila kroz suze. Znala sam da je njima zasigurno puno teže nego meni.

Imaš li kakve planove za vikend?

Mama, oprosti mi zbog svega. Dobro sam. Živim u Zagrebu. Smijem li vam doći u posjet? – napokon sam pitala.

– I ja vas puno volim. Nije bilo dana da nisam mislila na vas. Toliko sam vam se puta pokušala javiti, ali sam bila kukavica. Učinila sam puno loših stvari. Iza mene je puno toga čega se stidim. Znam da ne zaslužujem vaš oprost, ali vas molim … – više nisam mogla govoriti od suza.

Mama je s druge strane linije jecala još glasnije od mene. U tom sam trenu proklela samu sebe zbog beskrajne boli koju sam nanijela njima, ali i samoj sebi. Tolike sam godine bila luda i slijepa, ali više nisam mogla nastaviti istim putem. Željela sam ih vidjeti, biti uz njih, zagrliti ih i sve im objasniti.

– Dvadeset godina tvoj otac i ja čekamo na ovaj dan. Dođi kad god poželiš – jecala je.

– Mogu li doći odmah? – toliko sam uspjela pitati, a kad sam dobila potvrdan odgovor, žurno sam uhvatila poklone koje sam im godinama kupovala za rođendan i čuvala ih, te ih spakirala u torbu, sjela u automobil i pritisnula po gasu. Nakon četiri sata bila sam pred njihovom kućom. Činilo mi se, koliko sam mogla vidjeti u mraku, da se ništa nije promijenilo. Na ulazu je još uvijek stajala stara kruška. Listovi su joj taman propupali. Bilo je gluho doba noći, ali ja više nisam oklijevala. Pozvonila sam, a samo nekoliko sekundi kasnije, niz stepenice su dotrčali mama i tata. Bacila sam im se u zagrljaj. Čvrsto su me stiskali, baš kao i ja njih. Oni su bili moji, ja njihova krv i u tom sam trenutku doslovno shvatila što znači zov krvi. Poveli su me u kuću, pokazali moju sobu u kojoj, od kada sam ja otišla, nisu ništa promijenili. Mama me natjerala da unatoč sitnim satima sjednem za stol i pojedem topli obrok koji je bila pripremila.

Nije mi bilo do jela, ali nisam je mogla odbiti. Željela sam ih gledati, slušati, biti s njima. Ostarjeli su. Na njihovim licima duboko su se urezale bore, a tamnu kosu zamijenile su sijede vlasi. Unatoč godinama i starosti bili su mi ljepši nego ikada. Mislim da sam u tom trenutku shvatila kolika je moja ljubav prema njima. Sve sam im ispričala. Više se nisam usudila tajiti niti jednu lošu stvar koju sam učinila. Skrušeno sam molila za oprost i dobila ga. Roditelji su bili presretni zbog mog povratka, a ja što sam se napokon prestala skrivati. Napokon su znali istinu i sada sam spokojno mogla nastaviti sa životom.

U rano jutro nazvala sam šefa i zamolila nekoliko slobodnih dana. Nije me previše gnjavio, ali sam mu morala obećati da ću nadoknaditi posao. Dala sam obećanje i pet dana ostala kod svojih roditelja. Bili su to prekrasni dani. I oni i ja, odbacili smo sve zamjerke. Sada smo bili jedni pored drugih i bilo nam je dovoljno naše zajedništvo. Pričali su mi kako su se iznenadili kad su shvatili da sam nestala, baš kao i o potragama koje su provodili svih ovih godina. Nikada nisu odustajali, ali na policiji su im uvijek davali isti odgovor. Mnogi su im savjetovali da se pomire s time da su me zauvijek izgubili, ali oni su znali da ću se jednom pojaviti navratima. Pričali su da su svjesni svojih pogrešaka koje su učinili kao roditelji i da gorku prošlost žele ostaviti iza sebe. Složila sam se s njima i ti dani stvarno su bili prekrasni.

Napokon sretan obiteljski život

Nakon što sam iskoristila slobodne dane i morala natrag za Zagreb, predložila sam im da pođu sa mnom u moj stan. Prihvatili su s oduševljenjem i ostali kod mene mjesec dana. Nedavno sam se vratila iz svog rodnog mjesta. Naime, tata je morao na odavno zakazani liječnički pregled, pa sam ih ja odvezla. Željeli su ostati kako bi sa mnom proslavili moj trideset i šesti rođendan, ali ja nisam željela da tata zbog rođendana propusti pregled. Obećala sam da ću idući vikend doći k njima, te da ćemo tada zajedno proslaviti rođendan. Iako nevoljko, na kraju su ipak prihvatili dogovor. Bila sam presretna što sam ću trideset i šesti rođendan dočekati oslobođena svih tereta. Roditeljska ljubav konačno mi je pružala potporu i neopisivu snagu.

Kad smo se idućeg jutra Hrvoje i ja zajedno probudili, glasno sam vrisnula od sreće.

– Što ti je? Jesam te povrijedio? – uplašeno me upitao i zaštitnički privukao k sebi.

– Nisi. Samo sam presretna i želim da to cijeli svijet zna. Zadnji dani su mi neopisivo sretni.

– Što to treba značiti? – zbunjeno me gledao, a ja sam znala da mu ništa i ne može biti jasno.

– Imaš li kakve planove za vikend ili si slobodan? – upitala sam ga veselo.

– Sve zavisi od tebe. Od danas sam te spreman slijediti kamo god poželiš. Više nikada neću zaboraviti rođendan, ni godišnjicu. Opet ću biti onaj stari princ kojeg si toliko voljela. Pokušavao sam živjeti bez tebe, ali ne mogu. Ti si stvorena za mene, ti pripadaš meni, samo meni …

– Nećeš se opet predomisliti ako nas tvoji posjete? – bocnula sam.

– Ne postoje ti ljudi radi kojih bih se predomislio. Ti si moja sudbina – samouvjereno je dodao.

– A znaju li tvoji za to? Što kaže Sanja? Proklinje li me i ona poput tvojih roditelja? – mojim pitanjima nije bilo kraja.

– Ne, ni oni te više ne proklinju. Mama je čak išla sa mnom kada sam birao prsten. Shvatili su da je moj život bez tebe potpuno bijedan i nema smisla – govorio je, a ja sam se topila od njegovih riječi i dodira. Kad je zazvonio sat, poskočila sam i žurno otišla na posao.

Hrvoje je ostao u stanu i dočekao me s pravom gozbom. S posla sam nazvala mamu, a kako sam joj već pričala o Hrvoju, znala je o kome se radi. Bila je presretna što mi se vratio.

– Nemaš ništa protiv da ga dovedem kući da ga upoznate? – upitala sam je, a potom upozorila na stvari koje sam mu prešutjela. Možda sam mu trebala sve reći, ali i mama se složila sa mnom da niti jedan muškarac ne voli čuti tako ružne stvari o svojoj budućoj ženi. Naravno, mama je dopustila da ga dovedem kući.

Ni kad smo se smjestili u automobil i krenuli, Hrvoje još uvijek nije znao kamo idemo. Tek kad smo ušli u dvorište, a mama i tata izišli nam u susret, pogledao me sa suzama u očima.

– Ti si dobra s njima? Zar je to moguće? Dovela si me u roditeljsku kuću? Stvarno si se promijenila. Tako se ponosim tobom – prošaputao mi je i čvrsto me stisnuo za ruku.

Roditelji su s oduševljenjem upoznali Hrvoja. Tata i on imali su mnogo zajedničkih tema. Obojica su voljeli nogomet, košarku, ribolov i mene. Mama i ja smo tiho čavrljale u kuhinji dok su njih dvojica gledali utakmicu i smijali se. U jednom trenutku mama me čvrsto privukla k sebi i zagrlila. Nisam je morala pitati zašto je to učinila. Znala sam koliko sam joj nedostajala svih tih silnih godina kada nije znala jesam li živa i što je sa mnom.

Idućeg vikenda k mojima smo poveli i Hrvojeve roditelje. Svi zajedno dogovorili smo svadbu, a mjesec dana kasnije smo se vjenčali. Nakon dvadeset godina skrivanja napokon i ja imam i živim sretan obiteljski život.