Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Dobila sam najljepši božićni dar, svoga sina

Bilo mi je šesnaest godina kad sam ostala u drugom stanju. Moj je dečko bio zgrožen viješću da će uskoro postati otac.

– Rado, pa ti se šališ. Sam se još osjećam kao dijete, a ne da bih nekome bio otac – odgovorio mi je kad sam mu rekla novost.

– Mile, ne šalim se, trudna sam. Što ćemo? – pitala sam očiju punih suza.

– Nisam siguran želim li ikad imati djecu, a ne da bih sada bio tata – jasno mi je dao do znanja da je trudnoća moj problem te da mu je svejedno što ću i kako dalje. Iste me večeri ostavio i idućih mjeseci izbjegavao u širokom luku. Bojeći se reakcije roditelja, skrivala sam trudnoću. Uvijek sam nosila široku odjeću pa nitko nije posumnjao. Sve dok jednog jutra mama nije ušla u moju sobu dok sam se odijevala.

– Rado, što je ovo? – zabezeknula se kad me ugledala u donjem rublju. Reci mi da me oči varaju i da nisi trudna! – rukama je prekrila usne i zatomila vrisak.

Šutjela sam svjesna kako je došlo vrijeme da roditelji saznaju ono što je bila moja tajna. Promatrajući mamino zajapureno lice očekivala sam nalet bijesa.

– Znala sam ja da to ne može dobro završiti. Kad je svadba? – zanimalo ju je.

Neće biti svadbe. Mile ne želi čuti ni za mene niti za dijete – priznala sam gorku istinu.

– Ne, tvoj otac ne smije saznati za trudnoću. Ja ću sve riješiti, a ti se zatvori u sobu i pazi da što manje viđaš oca – rekla je i izišla.

Kad sam se vratila iz škole, mama me dočekala prstom mi pokazavši neka je čekam u svojoj sobi. Slutila sam da mi se njezin plan neće svidjeti. Iskreno, ni sama nisam bila sigurna jesam li spremna postati majkom, ali tijekom četiri i pol mjeseca trudnoće nekako sam zavoljela dijete koje sam nosila.

– Otac je kod kuće, ne mogu se dugo zadržati ovdje u tvojoj sobi. Danas sam zvala tetu Kaju. Oduvijek smo se dobro slagale i imam puno povjerenje u nju. Ona je primalja u bolnici. Objasnila sam joj tvoj slučaj. Sve smo se dogovorile. Prava je sreća što Kaja nije udana i živi sama. Nekoliko ćeš dana glumiti da si bolesna. Ja ću se čuti s tvojom razrednicom i reći joj da si bolesna. Ocu ću reći da moramo u Zagreb na kontrolu, a zapravo ćeš ići k teti Kaji. Bit ćeš kod nje dok ne rodiš, a kad sve bude gotovo, vratit ćeš se kući kao da se ništa nije dogodilo. Moli se i zahvaljuj Bogu na dobroti moje sestrične, inače bi nas tvoj otac obje ubio – rekla je.

– A dijete? Što će otac reći kad se vratim kući s djetetom? – nisam najbolje shvatila majčin plan.

– Koje dijete? O čemu govoriš? Jesi li gluha ili me nisi slušala? Vratit ćeš se kući bez djeteta, izliječena, kao da se ništa nije ni dogodilo. Kaja će dijete dati na usvajanje ili u dom za nezbrinutu djecu. Zna li još netko osim mene i budale koja ti je napravila dijete da si trudna? – zanimalo ju je.

– Nitko ne zna, nikome nisam rekla. Ali ne želim se odreći djeteta niti ga dati nepoznatim ljudima – protestirala sam.

– O tome si trebala ranije razmišljati – odbrusila je i otišla iz moje sobe.

Cijele noći nisam mogla usnuti. Crne misli motale su mi se po glavi. Kad je idućeg jutra otac otišao na posao, mama mi je ponovila svoj plan. Nisam se slagala, ali što sam drugo mogla?! Tek sam krenula u srednju školu, mladić kojeg sam voljela svim srcem, odbacio me. Bila sam sama, nemoćna i nesposobna da se brinem o sebi i djetetu. Pristala sam otići k teti Kaji i nadala se da će se možda nešto dogoditi do trenutka kad budem trebala roditi.

Teta Kaja me srdačno primila. Bila je dobra i iskreno mi je željela pomoći. Sve se odvijalo onako kako je mama isplanirala. Otac mi, valjda zbog silnih laži koje mu je mama napričala, nikad nije došao u posjet. Dok bi teta bila na poslu, ja sam nastojala obaviti poslove po kući i na taj joj način pomoći. Odvela me k svom prijatelju liječniku koji je rekao da je s djetetom sve u redu i da ne postoji nikakav razlog za zabrinutost. Što se više bližio dan kad sam trebala roditi, postajala sam sve zabrinutija. Nagovarala sam tetu neka nekako utječe na mamu da ne moram dati svoje dijete. Rekla mi je da me razumije, ali da ona ne može ništa, protiv volje moje majke.

Najteži trenutak

Teta je bila kod kuće kad sam osjetila prve trudove. Odvezla me u bolnicu, a kad su mi u ruke pružili novorođenče, osjetila sam neopisivu ljubav prema tom dječaku koji je već tako malen jako nalikovao na svog oca. Privila sam ga na grudi, poljubila, zaželjela da uvijek ostane uz mene. Ali, samo su me nekoliko trenutaka ostavili nasamo sa sinom, onda mi je teta rekla neka se oprostim od njega. Plakala sam kao nikada dotad. Voljela sam dječakova oca, ali ta ljubav, bez obzira na to kolika bila, nije se mogla usporediti s ljubavlju koju sam osjetila prema sinu, tom divnom, nevinom biću velikih plavih očiju. Željela sam mu biti majka, brinuti se o njemu. Dok mi ga je teta uzimala iz ruku, preklinjala sam sina da mi oprosti što ga se odričem i obećala mu da ću ga potražiti kad jednom stanem na vlastite noge. Bio je to najteži, najtužniji trenutak u mom životu. Porođajne boli nisu bile ništa u usporedbi s boli koju sam osjetila dok je moja teta odnosila sina.

Fizički sam se brzo oporavila i vratila se kući na selo. Svi su govorili da sam ozdravila, a istu priču ponavljala sam i sama u školi. Nisam saznala gdje je završio moj sin niti mi je mama dopustila da nešto više saznam o njemu. Profesori su me stalno ispitivali jesam li dobro, brinuli su se što sam uvijek zamišljena i tužna. Odgovarala sam da je sve u redu, ali istina je bila drukčija. Nije prošao ni jedan dan, niti jedan sat a da nisam pomislila na svog sina i njegove predivne plave oči. Noćima sam plakala i proklinjala trenutak što sam bila kukavica i dopustila da mama sve zataška. Trebala sam biti hrabrija, suprotstaviti se majci, ocu i cijelom svijetu ako treba, ali učiniti sve da zadržim dijete.

Otac o svemu nikad ništa nije saznao, ali se zato majka prema meni odnosila kao prema najljućem neprijatelju. Uvijek je vikala na mene, za sve mi prigovarala, a kad bi vidjela suze u mojim očima, samo bi me svojom snažnom rukom pljusnula posred obraza. Mrzila sam i nju i sebe. Nisam znala padaju li mi teže dani ili noći. Jedina utjeha bile su mi knjige. Posvetila sam se školi i s odličnim uspjehom završila srednju trgovačku.

Onog dana kad sam kući donijela svjedodžbu o završenoj školi, u kući su me dočekali roditelji i susjedi.

– Rado, čestitamo ti! Ali, nismo samo zato došli ovamo. Poznajemo se cijelog života. Naš sin Pero od malih je nogu zaljubljen u tebe. Želimo da nam postaneš snaha. Došli smo se dogovoriti s tvojim roditeljima, danas je pravi dan za novi početak – započeo je.

Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima. Pero mi je bio poput brata. Zajedno smo se igrali, odrastali, ali nikad ga ne bih mogla zavoljeti na drukčiji način. Rekla sam im svoje mišljenje, a oni su mi savjetovali neka dobro razmislim. Kad su susjedi otišli, roditelji su poludjeli.

– Rado, kako si mogla odbiti Peru? Oni su imućni. Imala bi lijep život uz njihova sina. Želimo da odeš k njima i kažeš da si se predomislila – bjesnio je otac.

– Sigurno ni Pero tako ne misli. Zašto on nije došao s njima? Ako me voli, zašto mi to nije došao reći? – branila sam se.

– Sramežljiv je, njegovi su roditelji došli umjesto njega. Ima još ljudi koji poštuju tradiciju, a ne povode se za ludim, modernim vremenima – ustrajao je otac.

Što god rekao, nisam se mogla zamisliti u braku sa susjedom, ali ni da ostatak života provedem u blizini takvih roditelja. Željela sam se vratiti u Zagreb, potražiti svoje dijete. Nakon prepirke s roditeljima sva sam očajna otrčala u svoju sobu. Samo nekoliko trenutaka kasnije za mnom je došla mama.

– Kako se samo usuduješ odbiti udvarača kao što je Pero? Trebala bi biti zahvalna što te takav muškarac uopće želi. Udat ćeš se za njega i gotovo! Ne učiniš li tako, sve ću ispripovijedati ocu – bila je ljuta i u očima sam joj vidjela prijezir.

Osjećala sam se jadnije nego ikad. Ostatak noći razmišljala sam što da učinim. U malenu torbu spakirala sam nešto odjeće, knjiga i zlatnine koje sam od rodbine dobila tijekom godina. Kad je svanulo, prije nego što su roditelji ustali, potajno sam napustila rodni dom. Otišla sam do autobusne postaje i podigla palac. Stao mi je mlađi muškarac koji me povezao do prvog većeg mjesta. Dalje sam stopirala na glavnoj cesti i nekako stigla u Zagreb.

Bijeg od kuće

Bilo je kasno poslijepodne. S torbom u ruci lutala sam nepoznatim ulicama. Zaustavila sam se pokraj velike kuće u kojoj je bila antikvarnica. Navirivši se kroz izlog, primijetila sam sijedog muškarca. Kako nisam imala ništa novca, palo mi je na pamet da bih mogla prodati onih nekoliko knjiga koje sam ponijela, a koje su mi bile uspomena na pokojnu baku.

– Gospođice, kako vam mogu pomoći? – pitao me starac kojeg sam kroz izlog vidjela prije nekoliko trenutaka.

– Željela bih prodati nekoliko knjiga – odgovorila sam i pokazala mu ih.

– Rado ću ih otkupiti od vas, ali bilo bi bolje da ih ne prodajete. Ne mogu vam za njih puno platiti. Novcem koji vam mogu dati nećete moći platiti ni poštenu večeru u restoranu. Šteta je za sitniš prodavati te divne knjige. Oči su mi se napunile suzama. Nisam ih željela prodati, ali nisam imala ni za kruh. Bila sam prinuđena dati ih za sitniš. Bez riječi, s ogromnom tugom u srcu, pružila sam knjige čovjeku.

– Stvarno ih morate prodati? – u njegovim sam očima vidjela samilost.

– Na žalost. Uskoro će mrak, a ja nemam kamo – više nisam mogla suspregnuti suze.

– Odakle ste doputovali? Zašto ste došli u grad ako nemate kamo? – zanimalo ga je.

– Pobjegla sam od roditelja. Htjeli su me udati za čovjeka kojeg ne volim. Moja sudbina je gorka, moj život skriva veliku tajnu – priznala sam mu.

– Ovako velik grad može biti iznimno opasan za mladu djevojku – upozorio me starac.

– Znam, ali nisam imala druge mogućnosti. Gospodine, jednom sam napravila veliku pogrešku i izgubila najvoljenije biće na svijetu. Nisam mogla ponovno biti kukavica i propatiti ostatak života, moram se boriti kako bih popravila davnu pogrešku. Znate li možda gdje bih mogla prenoćiti?

– Moja je kuća prostrana, ali nisam siguran biste li prenoćili na ovakvom mjestu? – odjednom su se i njegove oči napunile suzama.

– Bih, naravno da bih. A sutra ću vam pomoći što god bude trebalo kako bih vam zahvalila – odmah sam se uhvatila riječi koje su mi zvučale kao ponuda.

– Gospođice, u kući živimo sin i ja – započeo je.

– To mi ne smeta – nestrpljivo sam odvratila.

– Znate, moj je dvadesettrogodišnji sin Mirko bolestan, ima poremećaj ličnosti. U njemu kao da žive dvije različite osobe. Jedna je pravi anđeo, druga sami vrag. Nikad se ne zna koja će prevladati i kako će se ponašati. Ne bih želio da se uplašite. Suživot s takvom bolesnom osobom je iznimno težak čak i meni koji sam mu otac.

– Gospodine, zatvorit ću se u sobu i neću smetati ni njemu niti vama. Osim toga, sigurna sam da je nepoznati grad noću puno opasniji od vašeg sina – molećivim glasom preklinjala sam ga neka mi dopusti da ostanem.

Gospodin Milorad mi se smilovao. Kad je zaključao trgovinu, proveo me kroz kuću. Donji je dio bio prekrasno namješten. Na katu je pak bilo potpuno drukčije. Sve su prostorije izgledale kao da je kroz njih prošao uragan: na sve strane polomljen namještaj i razbijene boce.

– Ovdje boravi moj sin kad ga obuzme njegovo ludilo – pojasnio mi je i poveo na drugi kat. Ondje je otključao vrata, pustio me da prođem i ponovno zaključao vrata za nama. Pokazao mi je lijepo namještenu sobu i kupaonicu koju mogu koristiti. Bila sam mu beskrajno zahvalna. Pola sata kasnije vlasnik kuće donio mi je ukusan obrok. Sjeo je pokraj mene kad se začuo lom na katu ispod nas.

– Mirko se vratio. Opet je poludio. Kad ga obuzme ta druga osoba, samoga sebe naziva Dejan. Inače, kad je normalan, zna da se zove Mirko. Nikad ne znam što mogu očekivati od njega. Majka mu je umrla kada je imao četiri godine. Tada se pojavila ta bolest. Obišao sam s njim brojne liječnike, psihoanalitičare, ali ni jedan mu nije uspio pomoći. Lijekovi donekle pomažu, ali ne uvijek. Idem k njemu, a tebi ostavljam rezervne ključeve. Mirko će noćas sigurno spavati dolje, ne brini se. Ovamo nikada ni ne zalazi, uostalom nema ključeve. Nadam se samo da noćas neće pretjerano divljati – gospodin Milorad mi se ispričavao.

Osjetila sam silnu sućut prema tom čovjeku. Zagrlila sam ga i poljubila u oba obraza. I on je mene zagrlio i zaplakao. Taj je neznanac bio puno srdačniji prema meni nego što je to ikada bio moj otac. Mirko je divljao puna dva sata, a potom prestao. Zaspala sam od umora i svega što sam proživjela prethodna dva dana.

Drugi dom

Idućeg jutra probudilo me kucanje na vratima.

– Rado, ja sam, Milorad. Pripremio sam doručak – pozvao me.

Žurno sam se odjenula i sišla u prizemlje. Kad smo sjeli za stol, pridružio nam se njegov sin.

– Sine, ovo je Rada. Pomagat će mi u antikvarnici. Star sam i ne mogu sve sam – objasnio je sinu.

– Drago mi je. Ja sam Mirko – rekao je dohvativši svježi kruh sa stola.

– Nadam se da ćeš biti dobar prema našoj novoj pomagačici. Živjet će kod nas. Gore, na drugom katu. Nadam se da nemaš ništa protiv? – obratio se sinu.

– Zna li Rada da sam bolestan? Jesi li je upozorio? – Mirko je sada zvučao sasvim normalno.

– Sve znam. Pomoći ću i tebi i ocu koliko god budem mogla.

Nakon doručka Mirko je otišao u svoju sobu, a Milorad i ja ostali smo sami.

– Oprosti, nisam znao što bih mu rekao. Ako nemaš neki bolji posao, možda bi mi stvarno mogla pomoći. Ne mogu ti dati veliku plaću, ni sam ne zarađujem puno. Nekad sam bio imućan čovjek, ali mnogo sam potrošio na liječnike.

Nisam dvojila. Napokon mi se činilo da se i meni osmjehuje sreća. Prihvatila sam Miloradovu ponudu, ionako sam bila trgovac po struci. Bio je izvrstan učitelj, svakodnevno me poučavao tajnama posla. Kad mi je vratio moje knjige, zaplakala sam od radosti. Postao mi je šef, učitelj, najbolji prijatelj, otac i majka. S vremenom sam mu povjerila svoju tajnu iz prošlosti. A pomagala sam mu i u kući prilikom pospremanja, kuhanja i općenito u kućanskim poslovima.

S vremenom sam upoznala Mirka i njegovu bolest, naučila se ponašati u svim mogućim situacijama. Mirko se nekad prema meni odnosio kao da mi je krvnik, a nekad poput brata, ali ni jednu njegovu uvredu nisam shvatila osobno. Znala sam da iz njega progovara bolest. Izvrsno smo se slagali i u njihovoj kući osjećala sam se dobrodošlijom nego u kući vlastitih roditelja. Nas smo troje postali obitelj iako nismo bili krvno povezani.

Nekoliko dana nakon što sam napustila selo i smjestila se u Miloradovoj kući, poslala sam pismo majci. Objasnila sam zašto sam pobjegla, napisala adresu na kojoj se nalazim. Mama mi je poslala pismo prepuno ružnih riječi. Rekla je da me se odavno trebala odreći, a ako se ne vratim kući i ne pristanem na udaju, neka zaboravim da sam imala roditelje. Prestala sam im se javljati. Bila sam žalosna zbog toga, ali valjda nije moglo biti drukčije.

Jednoga dana skupila sam hrabrost i posjetila tetu Kaju. Preklinjala sam je neka mi kaže što se dogodilo s mojim sinom.

– Moj prijatelj liječnik smjestio ga je k svojim prijateljima koji nisu mogli imati djecu. Ne znam kako se zovu niti gdje žive. Znam jedino da je i taj njegov prijatelj liječnik – odgovorila mi je.

– Teta, preklinjem te, nazovi svog prijatelja i saznaj gdje je moj sin – plakala sam.

– Žao mi je, umro je nekoliko mjeseci nakon što si rodila. Ne mogu ti pomoći – odgovorila je.

Zanimalo ju je gdje sam, čime se bavim i kako planiram provesti život. Ponudila mi je da se doselim k njoj, ali nisam mogla prihvatiti njen prijedlog. Osjećala sam da bih na taj način izdala samu sebe i svog sina. Ipak je upravo ona bila ta koja mi ga je uzela iz ruku.

O ljubavi više nisam ni razmišljala. Jedini cilj u životu bio mi je pronaći sina. Godinama sam bezuspješno tragala, hvatala se za svaku slamku i razočarana dočekivala nova jutra.

U međuvremenu je Mirko umro. Pao je s tavana kuće i ubio se. Milorad je od tuge za sinom umro nekoliko mjeseci kasnije. Kuću i dućan ostavio je meni. Od sirote djevojke postala sam vlasnica antikvarijata. Posao mi je dobro išao. Nisam mnogo zarađivala, ali nisam se mogla ni potužiti. Preuredila sam kuću po svom ukusu, ali nisam radila nikakve drastične promjene. Jedino što sam promijenila nakon smrti dvojice dragih muškaraca bilo je mjesto moje spavaće sobe. S drugog sam je kata preselila na prvi.

Mladi podstanar

S obzirom na to da je kuća bila prilično velika, odlučila sam iznajmiti gornji kat. Dala sam oglas u novine namjeravajući u podstanarstvo primiti mlađi bračni par. Vjerovala sam, osjećat ću se sigurnije ako u kući bude muškarac.

Mnogi su ljudi zbog oglasa okrenuli moj broj telefona. Najčešće su to bile samohrane majke ili studentice. Nisam bila kamenog srca, željela sam im pomoći, ali sve su odustajale kada bi čule koliko je stan velik i kolika je najamnina. Potrajalo je dva mjeseca dok sam napokon pronašla podstanara. Naime, počinjala je nova akademska godina i javio mi se mladi student iz Slavonije. Cijena mu je odgovarala, a i stan mu se svidio. Marko je bio iz imućne obitelji, naviknut na lagodan život, kulturan, fin, a osim toga trenirao je borilačke vještine. Bio je srdačan, komunikativan, svakodnevno me pitao može li mi nekako pomoći i tako sam se brzo uvjerila da sam donijela dobru odluku.

Osim toga, stvarno je bio naočit mladi muškarac. Djevojački pogledi lijepili su se za njega kamo god bi pošao. No on nikada nije doveo ni jednu djevojku niti društvo.

– Marko, djelujem li ja tebi strogo i opasno? – upitala sam ga jedne večeri dok smo jeli voćnu salatu.

– Ne, odakle ti takva pomisao? – od prvog dana ophodili smo se jedno prema drugome kao prijatelji. Bio je mnogo mlađi od mene, ali ni ja se sa trideset i sedam godina nisam osjećala starom. Imali smo puno zajedničkih tema, često navečer kartali, zajedno gledali filmove ili pak sjedili na terasi u dvorištu.

– Pa nikad nisi u stan doveo društvo, djevojku. Koliko se sjećam, nikad ti to nisam zabranila – vjerovala sam da mu je možda nelagodno zbog mene.

– Kolege s fakulteta viđam svaki dan, ne želim ih gledati i u svoje slobodno vrijeme. Djevojku nemam, a čini mi se da je skoro neću ni imati – rekao je i gledao me ravno u oči.

– Zašto tako misliš? Ti si prekrasan mladić. Svaka bi te majka poželjela za zeta – rekla sam u šali.

– Da, možda bi me stvarno poželjela svaka majka za svoju kćer – uzdahnuo je.

– Nećeš mi valjda reći da su djevojke problem? To nije istina. Vidim ja kako te gledaju na ulici.

– Meni se ne sviđaju one koje susrećem na ulici niti na fakultetu – nije skidao pogled s mene.

– Znači, imaš djevojku kod kuće?

– Tvoje je pitanje dvosmisleno, rado bih ti dao potvrdan odgovor. Međutim, odgovor ne ovisi samo o meni.

– Čovječe, tako si tajanstven. Nije ti valjda neugodno preda mnom govoriti o svom ljubavnom životu? – Ni ti meni nikada nisi govorila o svom. Jesi li udana? Rastavljena? Udovica? – zanimalo ga je.

– Ni jedno od toga. Nisam udana, još sam djevojka, a tako će vjerojatno ostati zauvijek – rekla sam s gorčinom u glasu.

– Zašto tako misliš? – zanimalo ga je.

– Pogledaj me! Moja je mladost prošla. Čelo mi se naboralo, tijelo opustilo, tko bi me takvu poželio? – izrekla sam riječi koje se nisam usudila reći ni pred kim drugim.

– Ja. Ti si predivna žena – rekao je, ustao i približio mi se. Primio me za ruku, povukao k sebi i poljubio dok se nisam ni snašla. Zatvorila sam oči. Zaboravila sam kako izgledaju muški poljupci. Od dana kada me Mile prestao ljubiti, nije me poljubio ni jedan drugi muškarac. Njegov mladenački žar obuzeo je i mene. Bila je to duga, divna noć prepuna poljubaca i strasti.

Idućeg jutra kad smo se probudili, nisam znala kamo bih pogledala od neugodnosti.

– Rado, zar žališ zbog protekle noći? – upitao me kad je shvatio koliko se promijenilo moje ponašanje.

– Možda smo pogriješili – bilo je jedino što sam uspjela reći.

– Nismo pogriješili. Sviđaš mi se od prvog dana. Simpatična si, draga, imaš razumijevanja za sve. Meni je protekle noći bilo prekrasno, želim sve ponoviti. Razlika u godinama meni ne smeta. Izgledaš mlađe od nekih kolegica s fakulteta – umirio me.

Sviđao se i on meni, ali neki unutrašnji glas govorio mi je da naša veza nije u redu. Bila sam svjesna da Marko nije čovjek s kojim mogu planirati starost, ali željela sam malo i sama uživati u životu, bez obzira na to koliko će trajati.

Proveli smo zajedno nešto više od dvije godine, a onda sam shvatila da ga polako gubim. Počeo je sve češće izlaziti, vraćati se pred svitanje ili se uopće ne vraćati. Znala sam da ga mladost zove u nove avanture.

Silvestarska noć

Sve te silne godine pokušavala sam na različite načine pronaći svog sina. Privatnim istražiteljima dala sam silan novac, ali bez rezultata. Glas majke u meni urlao je od silnog bola, no kako je vrijeme prolazilo, nekako sam se počela miriti s tim da na takav način moram okajati svoj grijeh što sam se odrekla sina.

Bila je silvestarska noć. Nisam imala s kim dočekati Novu. Marko je otišao kući k roditeljima još prije Božića i samo mi se kratko javio telefonom. Iznenadila sam se kad sam oko deset navečer čula otključavanje ulaznih vrata. Znala sam da je to Marko, jedino je on imao ključ. Srce mi je zatitralo od radosti. Ušao je u dnevni boravak, poljubio me, upitao bih li imala nešto protiv da nam se uskoro pridruži nekolicina njegovih prijatelja. Složila sam se s njegovom zamisli i pohitala u kupaonicu da se malo uredim. Marko je za to vrijeme nazvao prijatelje, a potom mi se pridružio pod tušem. Noć mi je počela mnogo ljepše nego što sam mogla i zamisliti.

– Kako će reagirati tvoji prijatelji kad me vide? – brinula sam se.

– Dobro, znaju za tebe – odgovorio je.

Nisam mogla ni pretpostaviti kako će izgledati ta noć, ali bila sam zahvalna sudbini što mi se napokon smilovala. Odjenula sam haljinu koju je Marko volio i koja mi je lijepo pristajala. Zajedno smo pripremili sendviče. U ponoć smo još bili sami i ljubili se poput dvoje tinejdžera. Osjećala sam Markovu strast, ali i još nešto dublje u njegovim poljupcima. Nisam znala što je to niti kako bih to trebala shvatiti, stoga sam se odlučila prepustiti. Sat vremena nakon ponoći oglasilo se zvono. Marko je otišao otvoriti, a ja sam bila kao na iglama. Bila sam svjesna da nisam starica, ali istodobno sam znala i da je moj sin njihovo godište. Bojala sam se hoće li me i kako prihvatiti, ismijavati i hoću li uopće shvatiti njihov moderan način komunikacije.

Dok sam još razmišljala kako se postaviti prema njegovim prijateljima, u kuću je ušlo desetak ljudi, što mladića, što djevojaka. Moje su se oči prikovale samo za jednoga. Imao je poludugu tamnu kosu koja mu je sezala do leđa, velike plave oči i rupice na obrazima kada bi se osmjehnuo. Izgledao je baš kao Mile kad je bio u njegovim godinama. Ruke i noge su mi zadrhtale. Uhvatila sam se za rub komode kako se ne bih srušila.

– Franko, ovo je Rada, o njoj sam ti govorio – rekao je njemu. – Ovo je moj prijatelj s fakulteta. Ostavljam vas da se upoznate – rekao mi je i krenuo prema ostatku ekipe koji se već služio sendvičima.

Učinilo mi se, Marko zna više nego što je rekao prije nekoliko trenutaka. Dostigla sam ga u nekoliko koraka.

Marko, što se događa? Ovaj mladić je isti – nisam uspjela ni završiti rečenicu, a on mi je rukom prekrio usne.

– Prilično sam siguran da je on tvoj sin. To ti je moj novogodišnji poklon – šapnuo je i još me jednom poljubio, ali ne u usta kao ranije, već u obraz kao da smo dvoje dobrih prijatelja.

– Gospođo Rado, Marko i ja znamo se iz viđenja još s prve godine studija. Tek smo nedavno stupili u kontakt preko zajedničke prijateljice. Marko je divan čovjek, pravi prijatelj. Jedne smo večeri zajedno popili pivo previše. Povjerio sam mu veliku tajnu koju sam saznao nekoliko dana ranije. Naime, prije dva mjeseca umrla mi je majka. Bio sam shrvan, a onda mi je otac povjerio kako ona nije bila moja biološka majka. Njih su me dvoje posvojili, nisu mogli imati djece. Pojasnio mi je da je moja prava majka bila siromašna djevojka koja me nije mogla odgojiti i zato me dala na usvajanje. Rekao mi je i njezino ime. Nisam znao trebam li je potražiti ili ne i kako ću reagirati kad je vidim. Sve mi je to još bilo svježe, stoga sam se povjerio Marku. Zaprepastio se kad je čuo ime. Rekao je da on živi u njezinoj kući – otkrio mi je.

Suze radosnice

Moja sudbina me vodila trnovitim putovima, ali me zato na kraju nadarila najvećim dragocjenostima.

Moja sudbina me vodila trnovitim putovima, ali me zato na kraju nadarila najvećim dragocjenostima.

Suze su mi klizile niz obraze. Više nije bilo nikakve dvojbe, ispred mene je stajao moj sin. Tresla sam se kao list na vjetru. Moje srce više nije moglo izdržati, ruke su poletjele prema njemu, primile ga u snažan zagrljaj. Oboje smo jecali, plakali. A onda smo još dugo, dugo razgovarali. Saznala sam da je imao sretan život, s ljudima koji su ga voljeli. Povjerila sam mu zašto sam tako postupila onog dana kad sam ga rodila preklinjući ga da mi oprosti. Imao je beskrajno puno razumijevanja za sve što sam učinila, ništa mi nije zamjerao. Bio je to najbolji doček Nove godine u životu. Ostvario mi se jedini, najljepši san. Franko je postao dio mog života. Upoznao me s ocem te smo se svi zajedno često družili. Marko je do kraja studija stanovao kod mene, ali nakon najvećeg poklona koji mi je dao više nikad nismo bili intimni. Te se noći oprostio od mene kao od ljubavnice i postao mi najbolji prijatelj. Uskoro me upoznao s djevojkom koju je zavolio i kojom se kasnije oženio. Bila sam sretna zbog njih. Marko je zaslužio najveću sreću u životu.

Franko je znao za našu zajedničku prošlost, ali ni zbog toga me nije optuživao. Bio je presretan kad me dvije godine kasnije zaprosio čovjek koji ga je odgojio. Pristala sam, udala se i napokon živim uz sina i muškarca koji nas oboje voli. Što se dogodilo Frankovu biološkom ocu i kako živi, ne znam i ne zanima me. Suprug i ja upravo planiramo svadbu našeg sina. Moja sudbina me vodila trnovitim putovima, ali me zato na kraju nadarila najvećim dragocjenostima.