Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Želim jedino svoju Bosanku

Bosanke su najbolje žene na svijetu. Tvrdim to s puno sigurnosti u svaku riječ. Prošao sam gotovo cijeli svijet i susretao mnoge žene. S puno njih sam se družio, mnoge ljubio i s njima krao noći, ali ni jedna mi nije mogla ponuditi ono što mi je u ranoj mladosti ponudila najljepša, najdraža, najpoštenija Bosanka na svijetu. Svaka od žena s kojima sam bio nudila je neku svoju draž, ali ni jedna nije imala Almirine kvalitete. S trideset i devet godina shvatio sam kako mi bez nje ne vrijedi život. Sve kuće, svi automobili, sve žene u usporedbi s Almirom nemaju nikakvu vrijednost. Bez nje je svaki dan novo mučenje, nova patnja i bol.

Prvi puta sam se oženio s dvadeset godina. Supruga Mojca bila je Slovenka. U sreći i ljubavi živjeli smo onoliko dugo koliko je trajao medeni mjesec. Nakon petnaest dana putovanja po našoj lijepoj obali, bračni život pretvorio se u pakao u kojem sam svakog dana sve dublje i dublje propadao. Mojca je bila iznimno atraktivna žena. živjela je za svoj izgled i jedino je njemu pridavala pozornost.

Mojca se oko braka nije trudila

Nije je zanimao studij, karijera, domaćinstvo i brak. Samoj sebi bila je uvijek na prvom mjestu. Nije vodila brigu je li kuća uredna, imam li čistog rublja, jesam li nešto pojeo tijekom dana. Bila je žena za pokazivanje i jedino je se tada nisam morao sramiti. Za sve ostalo, čak i ocjena nedovoljan bila bi previše za nju. Kad sam joj počeo prigovarati zbog takvog ponašanja, odvratila mi je takvim tonom od kojeg mi se digla kosa na glavi.

– Što si mislio? Oženit ćeš se sa mnom kako bi dobio besplatnu služavku? Dragi Mihovile, prevario si se. Ne pada mi na pamet crnčiti kako bih tebi ugodila. Ja sam ti žena, a ne služavka. Ne sviđa li ti se nered u kući, slobodno se primi usisavača i krpe za prašinu. Želiš li nešto jesti, slobodno dohvati kuhaču i skuhaj nešto ukusno. Rado ću ti se pridružiti za objedom. Prije nego što smo se vjenčali, rekla sam ti kako ja nisam domaćinski tip žene. Ne namjeravam mladost i život provoditi zatvorena u kući ispunjavajući razne obveze kako bih muža učinila sretnim čovjekom. Imam pravo na svoj život – odbrusila je samouvjereno.

– Mojca, ne očekujem od tebe da mi budeš posluga u kući, ali očekujem da i ti obavljaš poneke poslove. Misliš li kako ja uživam svaki dan s ocem na poslu? Mrzim prokleti posao i oca šefa, ali želimo li dobro živjeti, netko mora raditi. Novac ne pada s neba, treba ga zaraditi. Pristao sam uzdržavati te, ali to ne znači kako ću ja sve sam raditi, a ti ćeš sjediti i lakirati nokte. Sjećam se što si mi rekla prije braka, no sve mlade djevojke govore kako ne žele raditi ništa u kući, ali se predomisle kad se udaju. Brak je partnerstvo, kako u lijepim, tako i u onim manje lijepim situacijama. Bio bih jako se sretan kada bi pokazala kako i ti želiš da ovaj brak uspije. Želim da me svakog dana dočekuje skuhan obrok i čista odjeća – pobunio sam se.

– Tada se preseli u hotel i slobodno zahtijevaj što god ti srce poželi – odvratila je i nastavila se šminkati.

Almiru sam upoznao još kao mladić

Izbacila me iz takta. Izašao sam van i vratio se u kasnu noć kad je ona već spavala. Ni idućih dana situacija se nije promijenila na bolje. Nastavili smo se svađati i svatko je vukao na svoju stranu. Rastali smo se sedam mjeseci kasnije. Bilo je to iskustvo koje nisam imao pamtiti po ničem lijepom, ničem osobitom.

Almiru sam upoznao kao sedamnaestogodišnji mladić. Oboje smo bili na maturalnom putovanju. Ona je dolazila iz Bosne, ja s drugog kraja Hrvatske. Tamnosmeđa kosa, zelene oči, sitna mršavica koja mladićima nije na prvi pogled upadala u oko, ali djevojka od koje su se svi teško rastajali kad bi je jednom upoznali. Zračila je izrazito pozitivnom energijom, uvijek je imala osmijeh na licu, znala je, iako stidljivo, razgovarati o svakoj temi koju bi netko započeo. Jedino o čemu ništa nije znala, bio je sport. Nisu je zanimala plivačka natjecanja, niti rukometne i odbojkaške utakmice s kojima su se hvalile njezine prijateljice. Bila je knjiški moljac, u retcima knjiga starih filozofa tragala je za životnim istinama i vrijednostima. U suton, dok su se njezine prijateljice spremale za izlazak i ples, ona je s knjigom u ruci sjedila na hridi, uživala u smiraju dana, šumovima valova, mirisima bora i mora.

Upoznali smo se sasvim slučajno, mome prijatelju sviđala se njezina prijateljica i tako smo i nas dvoje došli u kontakt. Nakon što sam s njom progovorio nekoliko suvislih rečenica, znao sam da se u toj nježnoj, krhkoj djevojci skriva sva snaga, sva ljepota svijeta, sva dubina morskog dna, sva bjelina morske pjene. Bila je potpuno drugačija od svih djevojaka koje sam upoznao. Više od ičega na svijetu voljela je more. Na upit zašto joj je more toliko drago kad nije rodom s mora, odgovorila je kako se zacijelo radi o zovu krvi jer joj je otac porijeklom Dalmatinac. Uživao sam je gledati, slušati, sjediti pored nje na morskoj hridi i promatrati zalazak sunca. Uz nju je more drugačije mirisalo, uz nju su galebovi imali veličanstvenije spustove i uzdizanja, uz nju je noć imala mističan, nedodirljiv sjaj. Vrijeme koje smo proveli zajedno bilo je vrijeme tihe ljubavi dva mlada, nevina, još neukaljana srca. Na rastanku mi je pružila ruku i poželjela mi sve najbolje u životu. Nikada je nisam poljubio, nikada joj rekao koliko sam svoje mladenačko tijelo želio prisloniti uz njezino.

Brak s 15 godina starijom Julijom

Kad je otputovala sa svojim razredom osjećao sam neopisivu prazninu. U ruci sam stiskao komadić bijelog papira na kojem je napisala svoju adresu. Moje ludo, mladenačko srce vapilo je za njom. U dugim noćima, u sebi sam vrištao njezino ime, preklinjao Boga neka me barem mislima odnese u meni tada daleko Sarajevo. Počeli smo se dopisivati. Povjeravali smo jedno drugome vlastita viđenja, mladenačke probleme, snove, nade. O vlastitim, međusobnim osjećajima i ona i ja rijetko smo se usudili pisati. Bilo je to nešto sveto, nešto istovremeno divlje i umirujuće, nešto čemu nisu potrebne riječi, ni opisi. Oboje smo osjećali ljubav, pravu, iskrenu ljubav kakva se sreće samo jednom u životu. Već tada sam znao kako je Almira drugi dio moje duše i kako nitko, nikada neće u meni probuditi toliko snažne osjećaje kao što je ona to učinila. Iskricu koju je ona zapalila nitko nije mogao, niti znao rasplamsati na sveti način. Tada sam bio siguran kako nas ništa neće razdvojiti. Međutim, uvijek se dogode stvari na koje ne možemo utjecati.

Ni Almira, ni ja nismo mogli utjecati na rat koji se dogodio u Hrvatskoj i u Bosni. Pisma su jednostavno prestala stizati, a velika ljubav polako je gubila svoj sjaj. Životne situacije i mladost učinili su svoje. U mislima sam joj se uvijek rado vraćao, često se u kasnim noćnim satima sjećao njezinih divnih, zelenih očiju, prekrasnih rečenica koje mi je pisala i koje su mi ispunjavale dušu. Ni jedna žena s kojom sam bio nije znala slagati rečenice na način na koji je Almira to činila.

U drugi brak uletio sam s dvadeset i tri godine. Talijanka Julia bila je petnaest godina starija od mene. Upoznali smo se za vrijeme mog kratkog boravka u Rimu. Bila je naočita žena, točno je znala što želi. Svidio sam joj se, a nakon kratkog druženja ona je meni ponudila brak.

Razočaran svojim prvim brakom, pomislio sam kako bi Julia mogla biti potpuno drugačija žena od Mojce. To, što je bila starija vidio sam isključivao kao prednost.

Bio sam siguran kako su nju prošle razne mladenačke ludosti i kako će biti izvrsna supruga. Imala je veliki stan u Rimu, vlastiti posao i bila imućna žena. Unatoč tome što sam bio iz dobrostojeće obitelji, svidjela mi se pomisao kako bih uz nju mogao živjeti još puno bolje nego što sam navikao.

Mrzio sam posao koji sam radio

Prihvatio sam ženidbu i postao joj suprug. Osim što sam se uselio u njezin stan, dobio sam i razne povlastice, ali i odgovornosti u vezi posla. Eh, to je bio dio koji nisam takvim zamišljao. Još uvijek sam bio mlad i lud, volio sam izlaziti. Julia je bila odgovorna supruga, ali isto tako i odgovorna poduzetnica. Nije željela izlaziti svaku večer, niti je u tome vidjela smisao. Kad bih joj prigovorio kako je dosadna, odgovarala bi mi da se ponašam poput nedozrelog dječaka i kako je došlo vrijeme s obje noge čvrsto stajati na zemlji.

Stalno mi je prigovarala jer sam činio brojne pogreške u poslu, ali i sve češće počeo izlaziti van bez nje. To joj se nikako nije sviđalo. Što je ona više prigovarala, to sam se ja sve više osjećao sputanim. Trebao sam vlastitu slobodu, želio izlaske i uživanje u životu. Što je ona više kratila uzde, to sam se ja više otimao i izmicao. Počeo sam se družiti s muškarcima i ženama sumnjivog morala. Alkohol i droga postali su dio moje svakodnevnice.

– Mihovile, nastaviš li stopama kojima si krenuo, zatražit ću razvod braka. Uvjeravao si me kako si odgovoran muškarac i kako te propali brak učinio puno starijim nego što jesi. Čim ti okrenem leđa, ponašaš se kao pas pušten s lanca. Ne želim ti biti gospodarica, već supruga. Ne možeš li biti dostojanstven i pratiti me, nisi mi potreban. Što će mi dijete koje mi samo stvara poteškoće i nevolje? – rekla mi je jedne večeri.

Poludio sam, napustio njezin stan i izašao van. Idućeg dana Julia je došla po mene u policijsku postaju. Napio sam se na mrtvo ime, potukao se s nepoznatim ljudima u jednom noćnom baru i završio u policiji. Bila je ljutita, silno razočarana, priznala koliko je pogriješila udajom za mene. Nakon godinu i pol dana braka ponovno sam bio rastavljen muškarac. Roditelji su bili silno razočarani još jednim propalim brakom. Svašta su mi rekli, uskratili mi financijsku pomoć. Kako bih preživio, otac mi je ponudio neka vozim jedan od njegovih kamiona kad nisam bio dovoljno mudar da sam se nakon srednje škole nastavio obrazovati. Naravno, nisam bio sretan zbog tog posla, ali nisam imao druge mogućnosti. Tako sam započeo karijeru vozača. Prevoženje tereta s jednog kraja Hrvatske na drugi ili iz jedne zemlje u drugu, nikako nije bio posao o kojem sam sanjao. Sve više sam postajao svjestan činjenice kako sa završenom srednjom školom nikada neću dobiti dobro zaposlenje. Mrzio sam automobile, a o kaminima da i ne govorim, gadili su mi se. Sa svakim teretom kojeg bih prevozio, mislio sam kako će mi to biti zadnja tura i kako ću s ocem ozbiljno porazgovarati kad se vratim natrag. Namjeravao sam ga preklinjati neka mi dopusti izvanredno obrazovanje, a ja ću zauzvrat raditi koliko god budem mogao. Međutim, kada bih skupio snagu za razgovor, otac najčešće ne bi imao vremena za mene. Bio sam svjestan koliko sam ga puta razočarao i kolike sam mogućnosti, za razliku od većine svojih prijatelja, imao. Sve sam uzaludno prokockao, te sam bio uvjeren kako mi otac neće povjerovati da je obrazovanje ono što stvarno želim. Vrijeme je prolazio, a ja vozio kamion i sanjao o nekoj ljepšoj budućnosti, a da istovremeno nisam činio ništa konkretno kako bih si je stvarno i osigurao.

Na svoj dvadeset i osmi rođendan sklopio sam treći brak i to u Ateni. Oženio sam Ruth, kći veleposlanika jedne strane zemlje u Grčkoj. Razmažena bogataška kći bila je ludo zaljubljena u mene. Nudila mi je sve ono što je dobivala od svojih roditelja. Ponovno sam prestao raditi s ocem i ludo se provodio s mladom suprugom po Ateni, ali i po raznim europskim gradovima. Ludovali smo kako mnogi to ne bi mogli ni zamisliti. Nesmiljeno smo trošili novac njezinih roditelja sve do trenutka dok njezin otac nije digao glas.

– Ruth, jesi li poludjela? Jesi li svjesna koliko problema mi vas dvoje svakodnevno stvarate? Umorio sam se od pokrivanja vaših dugova. Gubite se iz moje kuće. Udala si se za propalicu i besposličara, sad se izvoli snalaziti kako god želiš. Od mene nećete dobiti više ni novčića – rekao je i doslovno nas izbacio na ulicu.

Otac je kazao da mu sramotim prezime

Ruth je imala brojna prtjateljstva diljem Atene. Neko vrijeme smo se snalazili živeći kod njezinih prijateljica, ali sve su ubrzo shvatile kako nas ne žele dugo trpjeti. Nekoliko dana živjeli smo doslovno na ulici. Tada je u novinama izašao članak u kojem su Ruth i mene prikazali kao
beskućnike. Njezin otac je poludio i ponovno nas primio u svoj dom, nastojeći pri tome učiniti sve kako bi cijela zgoda izgledala kao puka izmišljotina. Mislim kako nije potrebno pisati na koji su se način nakon svega njezini roditelji ophodili prema meni. Punac mi je dao posao čistača u svojoj kući. Plaćao mi je toliko malo da to Ruth nije bilo dovoljno ni za izlaske na kave s prijateljicama tijekom jednog tjedna. Za razliku od mene, Ruth je ponovno tretirao kao princezu, dok je istovremeno činio sve kako bi mene svakim danom sve više ponizio, a posebno u očima moje supruge.

Njezin otac ukrao mi je sve moje dostojanstvo. Dvije godine ludog braka bile su mi dovoljne kako bih shvatio da Ruth nije žena radi koje bi se isplatilo podnositi sve nevolje koje mi svakodnevno servira njezin otac. I, prije nego što sam se odlučio priznati joj kako je kraj s našim zajedničkim životom, Ruth mi je priopćila kako se zaljubila u drugog muškarca i želi razvod braka. Bila je to točka na i mom egu, dostojanstvu, propalom životu u kojem nisam vidio niti iskricu svjetla, ni nade.

Ponovno nisam imao kamo. Roditeljski dom vidio sam kao jedino utočište od surovog i zlog svijeta. Znao sam kako će mi roditelji ponovno prigovarati, ali mislio sam kako je i to bolje od ponovnog života na ulici.

– Mihovile, dođe mi da te se odreknem. Sramotiš moje prezime koje je desetljećima bilo neukaljano i časno. Tri puta si se ženio, a nisi uspio zadržati ni jednu ženu. Koji je tebi vrag? Žene se trebaju uzdržavati. Ni jedna neće trpjeti ljenčinu, ni probisvijeta. Zašto stvaraš sve te ludosti? Godinama živim u sretnom braku s tvojom majkom. Misliš li da je ona najljepša i najbolja žena na svijetu? Varaš se. Jednom sam je izabrao, obvezao se dok nas smrt ne rastavi i više nema natrag. I ona i ja ispunjavamo svoje obveze, ali i činimo brojne kompromise kako bismo ostali zajedno. Ne možeš se rastati od žene čim se pojavi prvi problem. Znaš li ti uopće što je ljubav? Znaš li što znači iskreno i iz dubine srca voljeti? – pitao me otac.

– Znam. Almiru sam volio bezuvjetno. Za nju bih trpio sve što mi život servira. Za nju bih marljivo i s beskrajnim trudom radio svaki, pa čak i najteži i najprljaviji posao. Volim je i dan danas. Zbog nje nisam u stanju voljeti ni jednu drugu ženu. Sve one imaju neku svoju draž, ali ni jedna nije kao ona – priznao sam.

– Almira? Kakva crna Almira? Tko je sad, do vraga, ta žena? Sjećam se Ruth, Julie, Mojce, ali za ovu prvi puta čujem. Čovječe, tri puta si se ženio, a govoriš kako si volio jedino Almiru. Draga, on mora k liječniku. Poludio je. Naš sin vjeruje kako su žene poput čarapa i kako ih svakog dana treba mijenjati. Ne učinimo li nešto, tko zna koliko puta će se još ženiti? Što će nam reći ljudi i kako će nas gledati zbog njegovih gluposti? Odakle je ovu izvukao? I, baš me zanima koju će ženu voljeti sutra, a koju prekosutra? – otac je doslovno podivljao. Sasuo je na mene paljbu kao nikada ranije, bio je uvjeren kako me zaista moraju voditi liječniku.

Zašto se nisi oženio tom Bosankom?

Smiri se, znam tko je Almira. – To je ona Bosanka s kojom se dopisivao kao mladić – majka je se sjetila, jer je ona bila upoznata s beskrajnim osjećajima koje sam kao mladić gajio prema toj divnoj, dragoj djevojci. Ono što majka nije znala, bilo je kako često, prečesto i dalje razmišljam o Almiri. Čak i u trenucima nakon što bih bio intiman sa svojim bivšim suprugama, često sam zamišljao kako bi izgledalo vođenje ljubavi s ženom koju toliko volim iz dubine srca, iz suštine vlastitog bića. Razmišljao sam i kako bi izgledao naš zajednički život da nam je sudbina dopuistila da se ponovno sretnemo i fizički jedno drugome pokažemo vlastite osjećaje. U dugim noćima, u dugim danima Almira mi je dolazila u misli, baš kao i mogućnost da je potražim. Nekoliko puta čak sam dolazio na zamisao otići na adresu gdje je nekada stanovala, ali ubrzo bih odbacio tu mogućnost jer bih samoga sebe uvjerio kako muškarac poput mene nije dovoljno dobar za nju. Osim toga, nisam znao kako bih joj objasnio da sam oduvijek volio samo nju, a ženio se tri puta.

– S kojom se dopisivao kao mladić? – ponovio je otac kao u bunilu i usmjerio svoj pogled prema meni.

– Tako je, mama se sjeća koliko sam je volio svim srcem i danas je volim još više nego ikada – promucao sam zbunjen snagom emocija koje su me preplavile u trenutku kad sam shvatio kako je se i majka sjeća.

– Volio si Bosanku, a ženio se Slovenkom, pa Talijankom? Što si mislio, da je Bosna u Sloveniji,
Italiji, Grčkoj? Ako si je volio, zašto nju nisi oženio? Kakve su to gluposti i što njima misliš postići? Želiš li da te žalim zbog nesretne ljubavi, prevario si se. Moj si sin, ako ti ljubav nije bila uzvraćena, digni glavu, promućkaj njome i nastavi hrabro kroz život. Čovjek ne dobije u životu sve što želi nastavio je urlati.

– Volio sam i volim samo nju, Almiru. Hoću svoju Bosanku i niti jednu drugu – otelo mi se na sav glas.

– Ubit ću te, svega mi na svijetu. Dosta mi je tvojih dječjih ispada, otac me tada prvi puta u životu ošamario. Majka mi je priskočila u pomoć, branila me od ljutitog oca i njegovih snažnih šaka. U tom sam se trenutku slomio, plakao poput djeteta. Nikada nisam zamišljao kako ću život provoditi na takav način, niti kako će me otac kao tridesetogodišnjaka tući kao što to nije činio ni kada sam bio nestašan dječak.

Kako protiv gorke sudbine?

Nakon strašne prepirke, roditelji su mi ipak dopustili ostanak pod njihovim krovom. Naravno, pod očevim uvjetima. Ponovno sam morao raditi kao vozač, ali ovoga puta i bez plaće. Naime, plaću koju mi je otac isplaćivao na tekući račun, zahtijevao je da trajnim nalogom odmah bude prebačena na njegov račun. Objasnio mi je kako je to novac koji mu dugujem za život pod njegovim krovom i sve usluge koje u kući dobivam. Radio sam bez prestanka, a novac kojeg sam imao u džepu bio je isključivo onaj kojeg mi je otac davao za potrebe puta ili džeparac kojeg mi je majka davala bez očeva znanja. Slomljenog srca i uništenog života, preživljavao sam i svakog jutra proklinjao novi dan kad mi ništa dobrog ionako nije donosio.

Vozeći diljem cesta Hrvatske, gotovo redovito sam se zaustavljao u jednom restoranu koji je bio poznato okupljalište kamiondžija. Tu sam upoznao konobaricu Evicu. Bila je godinu dana mlađa od mene, imala je trogodišnju izvanbračnu djevojčicu. Uvijek je bila ljubazna prema meni. Bila je zgođušna i ljepuškasta, ali to me nije privuklo k njoj. U očima joj je blistala neka neobična sjeta, tuga. Kad sam je jednom zgodom upitao zašto su joj oči uvijek tako tužne, povjerila mi je nesretnu ljubavnu priču o ocu svoje kćeri. I, tako sam započeo još jednu vezu sa ženom koju zapravo nisam volio.

Spojile su nas stare tuge, sjete na neka lijepa vremena kada smo još sanjali velike i lude snove o ljubavi. S trideset i pet godina postao sam suprug po četvrti puta. Roditelji su se ponovno protivili tome braku, a naročito majka. Podsjećala me na moje riječi o velikoj ljubavi prema Almiri, uvjeravala kako je nemoguće imati sretan brak bez prave ljubavi. Nikoga nisam slušao, tako ni majku. Evica je ostavila posao, doselila se k meni u kuću mojih roditelja zajedno sa svojom kćeri Darijom. Bila je vrijedna žena, od velke pomoći majci u kući.

Unatoč tome što je u početku nisu voljeli, roditelji su brzo promijenili mišljenje u vezi Evice i Darije. Djevojčicu su počeli doživljavati kao unuku i stalno nas nagovarali neka i mi poradimo na vlastitom djetetu. Evica i ja smo se slagali. Ona je poštovala mene, ja nju, ali oboma je bilo jasno kako o ljubavi nema ni govora. Dvije godine smo tako živjeli, a onda je Evica poginula u prometnoj nesreći. Postao sam Darijin skrbnik i doslovno u njoj gledao svoje dijete. Znao sam kako joj moram pružiti dobar život, trudio sam se i činio sve kako bih joj jednog dana osigurao sretne dane. O braku više nisam ni razmišljao. I dalje sam volio Almiru, ali isto tako bio siguran kako nas je sudbina zauvijek rastavila i oboje nas odvela udaljenim, suprotnim kolosijecima.

Jednog dana majka me nazvala na mobitel. Taman sam bio pedesetak kilometara udaljen od kuće.

– Mihovile, kada planiraš doći kući? Darija i ja pripremamo izvrstan objed i ne želimo da se hladi – rekla je. Procijenio sam koliko mi je vremena potrebno do dolaska kući i pritisnuo po papučici gasa. Nakon što sam desetak dana bio na putu po Europi, jedva sam čekao doći kući i zagrliti svoju kćer Dariju. Ona mi je bila jedina utjeha. Ona se jedina radovala kad bi me ugledala, pružala svoje nevine, dječje ruke prema meni.

Parkirao sam kamion u dvorištu, žurno iskočio van i krenuo prema unutrašnjosti kuće. Još kroz prozor sam vidio nečiju dugu kosu i ženu okrenutu prema mojoj majci koja je stajala nasred dnevnog boravka. Nisam znao o kome se radi, ali nije me previše ni zanimalo.

Najprije sam pokucao na vrata Darijine sobe. Kad mi nije odgovorila, znao sam, i ona je s mamom u dnevnom boravku. U nekoliko koraka stigao sam do boravka. Vrata su bila zatvorena. Otvorio sam ih, a od prizora koji sam ugledao ispred sebe gotovo mi je zastao dah. Uvijek i svugdje, unatoč tome što je prošlo više od dvadeset godina, prepoznao bih tu divnu kosu, te zelene oči, te simpatične rupice na obrazima i bradi. S Darijom u naručju, ispred mene, glavom i bradom sjedila je Almira i razgovarala s mojom majkom. Rukom sam se pridržao za štok od vrata.

U trenutku kad me je Almira pogledala, zaplakao sam iz sveg glasa. Sva čežnja, sve godine ispunjene maštanjem o njoj, sva ljubavna patnja i silna želja za njezinom toplom rukom potpuno su me shrvale.

– Tata, zašto plačeš? Što ti je? Boli li te nešto? – Darija je iskočila iz Almirinog naručja i potrčala k meni. Uhvatila se za moju nogu svojim dječjim ručicama, upitno me promatrala i očekivala razumljiv odgovor. Nisam joj odmah odgovorio, nisam mogao. U grlu kao da mi je zastala knedla od tisuću kilograma.

Zbog nje svakog jutra ustajem

Tata, reci mi što ti je? – i Darija je zaplakala vidno potresena mojim suzama i jecajima. Podigao sam je s poda i primio u naručje. Poljubio sam je, a ona mi je uzvraćala čvrstim zagrljajima i dječjim poljupcima.

– Almira, kako sam samo radostan što te vidim – jedva sam uspio izustiti od suza i prepun osjećaja.

– I ja sam sretna što se ponovno susrećemo – rekla je i ustala iz naslonjača. Napravila je nekoliko koraka prema meni. Dariju sam predao u majčino naručje. Obje su napustile boravak. Almira i ja ostali smo sami.

– Tvoja majka me pronašla prije nekoliko mjeseci. Nekoliko puta smo se čule telefonom i dogovorile da ću vam doći u posjet. Odlučila te je iznenaditi rekla je, a potom učinila još nekoliko koraka prema meni. Napokon sam se i sam pomaknuo s mjesta. Prišao sam joj i čvrsto je zagrlio. Da sam samo mogao, u tom bih trenutku zaustavio vrijeme. Njezin miris, njezin zagrljaj, njezina kosa koja joj se prosula po ramenima i vreli dah kojeg sam osjećao na svome vratu su me učinili najsretnijim čovjekom na svijetu. Više nije postojao nitko i ništa. Izgubio sam se u njezinim rukama koje su me grlile. Svi propali brakovi, sve nevolje, sav taj težak i prokleti život u kojem sam učinio silne pogreške više nisu imali nikakav značaj. Postojala je samo ona, samo Almira i nitko i ništa drugo. U jednom trenutku je spustila svoje ruke, opet sam bio sam.

– Čula sam sve o tvome životu, ali želim čuti tvoje riječi – rekla je, vratila se natrag i sjela u naslonjač.
– Nisi imala što lijepoga čuti. Sve sami promašeni trenuci, besciljna lutanja i uzaludna traženja – rekao sam.

Posvojio si dijete pokojne supruge i s ljubavlju se brineš za nju. Malo bi muškaraca to učinilo – nastavila je.

– To je jedino lijepo što sam u svome životu učinio, a čak i to sam napravio iz sebičnih pobuda. Darija je divna djevojčica, zavolio sam je i ne bih mogao živjeti bez nje. Ona je razlog radi kojeg se ustajem svakog jutra. Sve ostalo sam prokockao, bacio, ništa nisam iskoristio od brojnih mogućnosti koje sam imao. Kako si ti? Što se kod tebe događalo svih ovih dugih godina? – pitao sam i bacio pogled na njezine prste. Nije nosila burmu na ruci. Srce mi je za trenutak zatreperilo, ali brzo sam pomislio kako to ne mora biti nikakav znak.

Almira me učinila boljim čovjekom

Diplomirana sam glazbenica, zaposlena u inozemnom orkestru. Bila sam udana. Suprug mi je preminuo od neizlječive bolesti. Djece nismo imali. Od njega mi je ostala velika kuća koja odjekuje beskrajnom tišinom.

– Još uvijek razmišljam o tebi. Nikada te nisam zaboravio, niti riječi koje si mi pisala. Sve je to pohranjeno ondje, duboko u meni. Ne mogu ti ni reći koliko sam puta u dugim noćima dozivao tvoje ime.

– Vrijednosti pohranjujemo duboko, onamo gdje ni oseka, ni plima, ni prašina, ni itko, ni ništa ne može imati utjecaj. Samo mi, koji ih pohranjujemo, znamo gdje ćemo pronaći trunčicu topline kad dođu hladni, kišni dani – rekla je, a sve u meni se rastopilo od njezinih riječi. Upravo takvu sam je volio.

Nastavili smo razgovarati o svemu što nam se događalo tijekom godina. Ostala je kod nas na ručku, na večeri, čak je i prespavala u sobi koja se nalazila nedaleko moje spavaće sobe. U kakvom sam samo iskušenju bio! Te noći nisam uspio ni oka sklopiti. Jedva sam dočekao jutro kako bih je ponovno vidio. Nakon doručka mi je ostavila karte za koncert koji se u Austriji održavao tjedan dana kasnije, oprostila se i vratila natrag u Beč. Srce mi je pucalo dok sam je gledao kako odlazi. Ipak, rodila se i držala me nova nada.

Zajedno s majkom i Darijom, nazočio sam koncertu s kojim je orkestrirala. Bilo je predivno i stvarno sam uživao u glazbi. Potom smo svi zajedno otišli na večeru i prespavali u njezinom stanu. Bio je to još jedan izazov kojem sam morao odoljeti. Nastavili smo se dopisivati putem e-maila i povremeno čuti putem telefona. Bio sam siguran kako i ona još uvijek prema meni gaji iste osjećaje, ali sam isto tako bio svjestan činjenice kako je ona velika umjetnica, a ja nitko i ništa. To mi je bio poticaj. Upisao sam izvanredni studij. S lakoćom sam učio, polagao ispite, radio i provodio vrijeme sa svojom Darijom. Kad sam napunio trideset i devet godina, shvatio sam kako život brzo prolazi. Ponovno sam shvatio ono što sam odavno znao: hoću svoju Bosanku i niti jednu drugu. Spakirao sam kovčeg, otputovao u Beč i zaprosio je. Almira je prihvatila bračnu ponudu, a brak smo zasnovali nekoliko mjeseci kasnije.

Doselila se u Hrvatsku, u moj rodni grad, a kao vrsna umjetnica lako je dobila posao u kazališnom orkestru. Nastavio sam učiti, raditi i napokon diplomirao. Tog dana otac mi je ponudio mjesto direktora u svome poduzeću. Iznenadio me.

– Sada si napokon odrastao i spreman za život. Almira te učinila boljim čovjekom i sada znam zašto si je toliko volio i sve te godine nisi prestajao misliti na nju. Izgubio si puno vremena, ali još uvijek stigneš biti sretan. Stignete oboje nadoknaditi propušteno. Voli je i voljet će te svim svojim srcem – tim mi je riječima otac objasnio razloge svoje odluke. Darija, Almira i ja postali smo sretna obitelj. Trebalo mi je puno vremena da sve kamenčiće posložim u lijepi mozaik, ali napokon sam uspio i za njih dvije borit ću se ostatak života preko trnja, mora, kamenja, sve do posljednjeg, posljednjeg daha.